Jeanette Winterson: Težina Prvo poglavlje Želim ponovno ispričati tu priču Slobodan čovjek nikad ne pomišlja na bijeg. U početku nije bilo ničega. Čak ni vremena ni prostora. Mogao si me gađati svemirom i ja bih ga uhvatila jednom rukom. Nije ni bilo svemira. Nije imao nikakve težine. To sretno ništa okončano je prije 15 eona. Bilo je to čudno vrijeme, i ono što znam rečeno mi je radioaktivnim šaptom. To je sve što je ostalo od gromoglasnog povika sred tišine. Što se sve steklo u tebi? Mrtvi. Vrijeme. Milenijske svjetlosne šare koje ti se šire utrobom. Svake minute, u svakom od vas, nekoliko milijuna atoma kalija podliježe radioaktivnom raspadanju. Energija koja pokreće ta sitna atomska zbivanja sputana je unutar atoma kalija sve otkako je bomba veličine zvijezde svojom eksplozijom oživila ono ništa. Kalij, kao i uranij i radij, dugovječni je radioaktivni nuklearni otpad onog praska supernove kojemu imaš zahvaliti svoj život. Tvoj je praroditelj zvijezda. U to je doba bilo vruće kao u paklu. To je i bio pakao, ako je pakao ondje gdje život koji volimo ne može opstati. One neprekidne rasplamsale vatre i vulkanske muke usadile su se u nas kao prvobitni strah. Vrste pakla koje izmišljamo vrste su pakla koje poznamo. Pakao jest; nije bio, nije, ne može. Znanost to naziva svijetom prije početka života – hadskim razdobljem. No život bijaše počeo, jer je život više od sposobnosti razmnožavanja. U rastaljenoj lavi i kamenju punom kratera život je žudio za životom. Proto, zamalo, možda. Ne Venera. Ne Mars. Zemlja. Planet Zemlja, koji je tako žarko želio život – dobio ga je. Nakon nekoliko milijardi godina zbilo se čudo. Barem ja tako zovem neočekivanu činjenicu koja mijenja cijelu priču. Na zemlji je bilo bakterijskog života, ali nije bilo kisika, a kisik je bio smrtonosan otrov. A onda, u tihoj revoluciji, na svoj način eksplozivnoj kao zvijezda, nova vrsta bakterije, cijanobakterija, započela je proces fotosinteze – a nusproizvod fotosinteze je kisik. Planet Zemlja dobio je novu atmosferu. Ostalo je povijest. Pa baš i ne. Mogla bih vam sad spominjati neobuzdani optimizam kambrijskog razdoblja u kojem su narasle planine kao što u travi niču ivančice ili pak silurske bajne dane morskih zvijezda i gastropoda. Prije nekih 400 milijuna godina, otresavši slanu vodu s peraja i ljuski, iz tropskih su se laguna između golemih koraljnih grebena na kopno popele prve kopnene životinje. Razdoblja trijasa i jure pripadaju dinosaurima, tom efikasnom ubojitom oružju, koji se često pojavljuju u noćnim morama. A onda, prije tri ili četiri milijuna godina – gle tko nam je došao: – uz velik rizik, i nov novcat – mamut, i nešto poput čovjeka. Zemlja se zapanjila. Zemlja je samoj sebi uvijek bila neobična i nova. Nikad nije predviđala što kani. Nikad nije pogađala koje će biti sljedeće čudo. Voljela je taj rizik, nasumičnost, lutrijske izglede za dobitak. Mi zaboravljamo, ali ona nikad nije zaboravila da je ono što prihvaćamo kao gotovu činjenicu zapravo priča o uspjehu. Gubitnici su nestali. Ovaj planet koji uzimamo zdravo za gotovo zapravo je glavni zgoditak. Zemlja je plava lopta na kojoj je dobitna kombinacija. Napravite popis. Pogledajte oko sebe. Stijene, pijesak, tlo, voćke, ruže, pauci, puževi, žabe, ribe, stoka, konji, kiša, sunce, vi i ja. To je taj grandiozni eksperiment zvan život. Što bi moglo biti neočekivanije? Sve su priče tu, zapakirane u mulj i sačuvane u fosilima. Knjigu svijeta možete bilo gdje otvoriti, kronologija je samo jedna od metoda, i to ne najbolja. Satovi nisu vrijeme. Čak i radioaktivni satovi od stijena, čak i u utrobi ispreden DNK mogu reći koliko je sati samo u obliku priče. Kad je svijet nastao praskom poput bombe, počeo je i kuckati kao bomba. Znamo da će naše sunce uminuti, za nekih sto milijuna godina, a onda će se svjetla pogasiti i više neće biti svjetla za čitanje. “Reci mi koliko je sati”, kaže se. A zapravo se kaže: “Pričaj mi priču.” Evo jedne koju nisam mogla prestati čitati. Težina svijeta Moj je otac bio Posejdon. Majka mi je bila Zemlja. Otac je volio čvrste obrise majčina tijela. Volio je njezine međe i granice. Znao je na čemu je s njom. Bila je čvrsta, pouzdana, oblikovana i tvarna. Majka je voljela oca jer nije priznavao nikakve granice. Njegove su težnje nadolazile s plimom. Zapljuskivao je, povlačio se, preplavljivao i preoblikovao. Posejdon je bio pravi potop od čovjeka. Iz njega se slijevala silina. Bio je dubok, kadšto miran, ali nikad nepomičan. Majka i otac kiptjeli su od života. Oni su bili život. O njima je ovisilo stvaranje, i to još prije postanka zraka ili vatre. Toliko su toga održavali na životu. Toliko su toga bili. Bijahu jedno drugom neodoljivi. Oboje je bilo hirovito. Otac sasvim očito, majka upravo zastrašujuće. Bila je spokojna poput stijene, ali i pravi vulkan bijesa. Bila je tiha poput pustinje, ali i tektonski podbadana. Kad je majka zavitlala tanjur preko sobe, cijeli bi svijet osjetio lom. Oca se začas moglo natjerati u oluju. Majka bi gunđala i režala i tresla se danima ili tjednima ili mjesecima, sve dok od njezina gnjeva ne bi napuknuli i zdrobili se čitavi gradovi ili se ljudski rod pokorio poput lave. Ljudski rod… Nikad nisu predvidjeli što ih čeka. Pogledajte Pompeje. Eno ih u kupeljima, sjede na stolcima, sa skeletnim izrazima pougljenjena iznenađenja. Kad je otac udvarao majci, ona je to željno upijala. Bio je zaigran, bio je topao, čekao ju je u svijetlom plavom plićaku pa se malo približio i onda povukao, a iza njegova povlačenja na njenoj bi obali ostao poneki darak; komadić koralja, sedef, školjka zavojita poput sna. Katkad ga dugo nije bilo pa bi joj nedostajao, a nasukane su ribe hvatale zrak. A onda bi je ponovno svu prekrio pa su se zajedno pretvarali u sirene jer je u moga oca uvijek bilo nečeg ženskog, uza svu njegovu snagu. Zemlja i voda zapravo su istovrsni, baš kao što su vatra i zrak njihove suprotnosti. Voljela ga je jer joj je pokazao tko je ona. Bio je njezino pokretno zrcalo. Poveo ju je po svijetu, po svijetu koji je predstavljala, pa joj ga je predočio – njezinu ljepotu šuma i hridi i obala i divljine. Za njega je ona bila i raj i strahovanje i volio je oboje. Zajedno su išli onamo gdje nijedan čovjek nikad nije nogom stupio. Na mjesta kamo su samo oni mogli ići, mjesta gdje su samo oni mogli biti. Kamogod on išao, i ona je bila ondje; blaga zapreka, ozbiljan podsjetnik; zemlja i voda što prekriva zemlju. Pa ipak je on znao da ga ona, iako je ne može svu pokriti, cijeloga podupire. I pored sve njegove snage, i ona je bila snažna. Rodih se. Rodio sam se kao jedan od Titana, polučovjek-polubog, div gorostasna roda. Rodio sam se na otoku gdje je otac mogao cijeli dan i noć ležati na majci prije nego što se povuče. Iz tog produljenog snošaja koji je prorešetao svaku poru morao sam postati fatalan spoj njih dvoje. Nemiran sam poput oca, smrknut poput majke. Nagao sam. Nikad ne zaboravljam. Katkad opraštam, kad mi sućut otplavi sjećanje. Znam što je ljubav. Poznajem hinjenu ljubav. A u isto vrijeme, zbog moje dobroćudnosti, lako me je prevariti. Poput svoga brata Prometeja kažnjen sam jer sam prešao granicu dopuštenog. On je ukrao vatru. Ja sam se borio za slobodu. Granice, uvijek granice. Uvijek iznova pričam tu priču, pa iako nalazim različite izlaze, zidovi nikako da se sruše. Život mi je zacrtan – tu i tu i tu – mogu mu promijeniti oblik, ali mu se ne mogu istrgnuti. Rujem kroza nj i kao da nalazim izlaz, ali taj izlaz nikamo ne vodi. Ponovno se vraćam unutra, oslanjajući se na vlastitu omeđenost. Ovo je to tijelo, zapečaćena jedinka koja oprezno prima u se ono što joj je potrebno da preživi, koja neustrašivo odbija uljeze tipa mikroba. Ovo je to tijelo čije granice slabe tek u raspadanju, a onda je sloboda što ga ono donosi beskorisna. Kad se napokon sjedinim sa svijetom, onda sam za nj mrtav. Ovo je to tijelo, a moje je tijelo svijet u malom. Ja sam Kozmos – sve što postoji, a u isto vrijeme nikad nisam bio više izvan svega, nikad više nego ništa. Ništa omeđeno ničim. Ništa ima čudno svojstvo. Ono je teško. Jednostavna je to priča. Imao sam posjed. Imao sam stoku. Imao sam vinograd. Imao sam kćeri. Živio sam na Atlantidi, kao savršeni spoj bogate majke i ponosna oca. Titani se nikome nisu pokoravali, čak ni Zeusu, čiji su nam udarci groma bili poput dječje igre. Kad sam se zaželio zlata i dragulja, pitao sam majku gdje ih drži, a ona je udovoljavala mojim željama kao što već majke udovoljavaju sinovima, pa mi pokazala svoje skrivene rudnike i podzemne špilje. Kad sam se htio domoći kitova ili lukâ ili mreža punih riba ili bisera za svoje kćeri, obraćao sam se ocu, koji me je poštovao i odnosio se prema meni kao prema sebi ravnom. Ronio sam s njim u topla vrela koja su zagrijavala dno oceana. Izranjali smo olupine i krotili pliskavice. I zemlja i more podjednako mi bijahu dom, a kad je Atlantida konačno potonula, nekako mi je bilo čak i drago. Sav taj gubitak bio je, na kraju krajeva, tek majčin i očev zagrljaj. Ja nisam bio ništa. Ponovno sam postao ništa. Da je bar tako bilo. Granice, uvijek granice, i čežnja za beskonačnim prostorom. Sagradio sam ograđeni vrt, temenos, posvećeno mjesto. Vlastitim sam rukama podizao teško kamenje i pažljivo ga slagao jedno na drugo, baš kao kakav kozar, ostavljajući sićušne pukotine za vjetar. Nepropusni zid se lako sruši. Dovoljno je da se majka pomakne u snu. Dobro sagrađen zid s nevidljivim pukotinama propušta vjetar što bijesno udara o nj. Kad zemlja pod njim zadrhti, zbog tih pukotina ima mjesta za gibanje i smirivanje. Zid se očuva. Čvrstoća zida nije u kamenju već u onim pukotinama između kamenja. Mislim da je to šala na moj račun što se, uza svu moju snagu i trud, taj zid oslanja na ništa. Napiši to velikim slovima – NIŠTA. Taj je vrt dobro znan. Čuvaju ga moje kćeri, Hesperide, i u cijelom ga svijetu zovu Vrt Hesperida. Pored uobičajenih vrsta voća, taj vrt sadrži i jednu rijetkost. Moja je majka, Majka Zemlja darovala božici Heri na dan vjenčanja zlatno stablo jabuke, a Hera je toliko zavoljela to stablo da me je zamolila da joj ga čuvam. Čuo sam kako neki govore da su te jabuke od suhog zlata pa se zato mora nad njima budno bdjeti. Svatko misli da i drugi žude za onim što je i njemu dragocjeno. Oni koji vole zlato čeznu za zlatom i čuvaju ga po cijenu života, iako je život dragocjeniji od bilo kojeg metala. Mojoj majci ne treba zlato, a što će Heri zlato? Ne, ljepota stabla je u njegovoj živoj prirodi. Njegove su jabuke sitni dragulji što mirišu na ananas i vise s plodnih grana obraslih tamnim lišćem. Nigdje drugdje nema takvog stabla. Raste nasred vrta, a jednom godišnje Hera dolazi ubrati njegove plodove. Divno i krasno. Barem sam tako mislio sve dok se Hera nije stvorila preda mnom sva gnjevna, tako da sam se, uz silne isprike, zavukao u mišju rupu. Moje su kćeri potajice jele te svete plodove. Tko im može zamjeriti, kad je stablo bilo tako miomirisno i plodno, a trava pod njim sva mokra od večernje rose? Noge su im bile bose, a usta pohlepna. Konačno, mlade su to cure. Ja sâm nisam tu vidio štete, ali bogovi ljubomorno čuvaju ono što im pripada. Hera je poslala zmiju Ladona da čuva stablo, i eno je sada, gdje se omotala oko stabla i budno pazi, sa svojih stotinu glava i još dvostruko više jezika. Mrzim je, iako je ona ružan san moje majke, porod od tmine donesen na svjetlo dana. Kad sam otjeran iz vrta, mislio sam da me ništa gore ne može snaći. Prevario sam se. Rat između Titana i bogova rat je koji bismo radije bili izbjegli. Postoji nekoliko verzija rata. Jedno je sigurno: ono što je počelo kao pravedan cilj postalo je samo izgovor. Ratovali smo deset godina. Neki kažu da mi je otac bio Uran i da smo braća i ja, a naročito Kron, snovali da ga napadnemo i uškopimo. Činjenica je da je Kron odrezao Uranovo spolovilo, a onda sâm zavladao. Činjenica je i to da je Kron dobio dijete, Zeusa, koji je isto tako svrgnuo svoga oca i zavladao nebom. Zeus je imao dva brata, Hada i Posejdona, i dok je Zeus postao gospodarom neba, Posejdonovo je kraljevstvo bilo more, a Had se zadovoljio onim ispod zemlje. Zemlju su prepustili ljudima. Upravo su ljudi napali mirnu Atlantidu, a Zeus im je pomogao da unište moj narod. Pobjegao sam i pridružio se pobuni protiv neba. Bio sam vojskovođa, onaj koji je najviše izgubio pa se nema čega bojati. Čega se ima bojati onaj koji nema što izgubiti? U tom dugom ratovanju većina nas je izginula, a moja majka, onako spletkarske prirode, obeća pobjedu Zeusu. Ono malo preostalih Titana bi prognano u Britaniju, gdje su hladne nepristupačne stijene gore od smrti. Mene su poštedjeli zbog moje goleme snage. U neku ruku su mi dopustili da sam sebi budem kazna. Zato što sam volio zemlju. Zato što mi ni sva mora na zemlji nisu ulijevala strah. Zato što sam znao položaje planeta i putanje zvijezda. Zato što sam snažan, moja se kazna sastojala u tome da nosim Kozmos na svojim plećima. Preuzeo sam na se svu težinu svijeta, neba nad njim i dubine pod njim. Sve što postoji moje je, ali ničim od toga ne vladam. To je taj moj strašni teret. Moja ograničenost. A moja čežnja? Beskrajan prostor. Bilo je to na dan moje kazne. Bogovi su se okupili na vijećanje. Žene su bile slijeva, a muškarci zdesna. Eno Artemide, nabildanih mišića i kose svezane na zatiljku, kako se igra svojim lukom samo da izbjegne moj pogled. Bili smo prijatelji. Zajedno smo išli u lov. Ondje je i Hera, podrugljiva, nepristupačna. Briga nje! Glavno da se ne radi o njoj. Eno i Hermesa, uzvrpoljena i blijeda, mrzi nevolje. Do njega se vuče Hefest, zlovoljan i hrom, Herin sin, bogalj kojega trpe zbog njegove zlatne kovačnice. Njemu sučelice eno Afrodite, njegove žene, koja mrzi njegovo tijelo. Svi smo je imali, iako se odnosimo prema njoj kao prema djevici. Osmjehnula mi se. Jedina se to usudila… Zeus je pročitao naglas svoju presudu. Atlas, Atlas, Atlas. Sadržano je to u mom imenu, morao sam to znati. Ime mi je Atlas – a znači “onaj koji dugo pati”. Pognuo sam leđa i napeo desnu nogu, kleknuvši na lijevu. Sagnuo sam glavu i ispružio ruke, dlanova okrenutih prema gore, gotovo kao da se predajem. Valjda je to i bila predaja. Tko je dovoljno snažan da umakne sudbini? Tko može izbjeći onome što ga čeka? Kad je presuda izrečena, konjske i volovske zaprege s naporom krenuše naprijed tegleći za sobom Kozmos poput okruglog pluga. I kako je ta velika kugla orala po beskraju, otkidali su se dijelovi vremena. Neki su pali na zemlju, poklanjajući proročki dar i vidovitost. Neki su bačeni na nebo, stvarajući crne rupe gdje se ne razaznaje razlika između prošlosti i budućnosti. Vrijeme mi je poprskalo mišiće na listovima i tetive na bedrima. Osjetio sam svijet prije nego što je nastao i budućnost me obilježila. Uvijek će biti tu. Kako mi se Kozmos približavao, njegova mi je toplina opržila leđa. Osjetio sam kako mi se svijet smjestio uza stopalo. A onda su se, nečujno, nebo i zemlja zakotrljali preko moga tijela i ja sam ih držao na ramenima. Jedva sam disao. Nisam mogao uzdignuti glavu. Pokušao sam se lagano pomaknuti ili progovoriti. Bio sam nijem i nepomičan poput planine. Uskoro me prozvaše planinom Atlas, ne zbog moje snage, već zbog moje šutnje. Osjećao sam strašnu bol u sedmom vratnom kralješku. Meko tkivo moga tijela već se stvrdnjavalo. Užasna vizija mog života oduzimala mi je život. Vrijeme je bilo moja Meduza. Vrijeme me pretvaralo u kamen. Ne znam kako sam dugo tako čučao, skamenjen i nepomičan. Napokon sam nešto začuo. Otkrio sam da ondje gdje mi je svijet bio blizu uha – čujem sve. Čuo sam razgovore, kriještanje papiga, revanje magaraca. Čuo sam šum rijeka ponornica i pucketanje zapaljenih vatri. Svaki se zvuk pretvarao u smisao i uskoro sam stao dešifrirati svijet. Osluhni, eno sela sa stotinjak ljudi, i oni u zoru vode stoku na pašu, a uvečer je tjeraju kući. Šepava djevojka nosi vjedra na ramenima. Znam da šepa po nepravilnom zveketu vjedara. Tu je i dječak koji gađa strijelama – fiju! fiju! – u podstavljenu kožu cilja. Njegov otac vadi čep iz boce vina. Čuj, skupina ljudi lovi slona. A ondje dalje, nimfa se pretvara u stablo. Uzdasi joj se pretapaju u smolu. Netko se penje po hrpi sitnog kamenja na strmini. Tlo mu se odranja pod čizmama. Nokti su mu izgrebeni. Pada iznemogao na travu. Teško diše i tone u san. Čujem kako nastaje svijet. Vrijeme se za me odvija unatrag. Čujem kako se paprat razlistava iz stanja čvrstog mirovanja. Čujem kako lokve bubre životom. Shvaćam da ne nosim na sebi samo ovaj svijet, već i sve moguće svjetove. Nosim svijet kroz vrijeme, kao i kroz prostor. Nosim pogreške svijeta, ali i njegovu slavu. Nosim njegov potencijal, ali i ono što se dosad ostvarilo. Dok mi dinosauri plaze kroz kosu i vulkanske erupcije ranjavaju lice, uviđam da sam postao dijelom onoga što moram nositi. Ne postoje više Atlas i svijet, postoji samo atlas svijeta. Putuj mnome i ja se pretvaram u kontinente. Ja sam putovanje na koje se moraš uputiti. Čuj, jedan čovjek priča priču o čovjeku koji nosi svijet na ramenima. Svi se smiju. Samo mu pijanci i djeca vjeruju. Nitko ne vjeruje u ono što osjeća da nije istina. Htio bih prestati vjerovati da postojim. Spavam noću i ujutro se budim u nadi da me više nema. To se nikad ne dogodi. S jednim ispruženim a drugim savijenim koljenom, nosim na sebi svijet.
|
