Milana Vuković Runjić : Lovac i božica Lovac i božica s Tizianove slike Mi smo one spodobe sa slike Koju majstor je naslikao u Odmakloj dobi, Nije da se žalimo, ali Melankolična atmosfera Loše djeluje na naše živce I to drveće što se rastočilo Od ruba do ruba u vječitom Kasnom ljetu ili je to možda Sparušena jesen, samo kako Da znamo kad nema drugih Godišnjih doba za usporedbu Mi smo stvorenja sa slike I malo nam je dosadno Jer jednom, kad prođe Pola tisućljeća, vidjet ćete, Više nema ljubavi ni drame Premda luk je napet, kletva Na lovca jer vidio je božičinu Anatomiju pri kupanju Bačena, a psi dahću u grmlju I svejedno je što se njezina Dojka postavila ispred tunike I što lovac ispružio je ruke No što mu to znači Kad već je polujelen, na ramenima Mu glava žrtve, a tijelo još Ljudsko, zabacuje se među Pohabane končiće, tanke linije, Grančice nekog usputnog grma Sjaj i bijeda oleandara Vidiš ih pred kamenim kućama U kojima nema djece Vidiš ih na morskom groblju Kako rade sjenu mornarima Čija su usta sad koralji Vidiš ih usred ljeta Veliki, bezmirisni cvjetovi I ne pada ti na pamet da ih bereš Ne pada ti na pamet da ne rodiš Ne pada ti na pamet da umreš Pjevaju mi jorgovani Pjevaju mi jorgovani Njihova mirisna usta Okrenuta su prema meni Pjevaju mi jorgovani I premda ne razumijem Ni riječi, znam da je važno Slušati tu pjesmu iz vrta Na čijem su rubu procvali, Naginjući se prema groblju Preko puta, drhteći na grani, U strahu od grobljanskih kipova – Ne manje bijelih, ali bez mirisa. Samoća Sama u gustoj samoći Sama u toploj samoći Okrećem se oko svoje osi Večeras sam pun Mjesec Ja sam lampion koji lebdi u sumračnoj sobi Krijesnica što izranja iz najcrnjeg ljeta Tijelo mi svijetli Um se mrači Na prozoru stojim i čekam da se vratiš. Ljubavnici Vidiš li sjenu palme na onoj staroj vili, uhvati me za sjenu moje ruke, sjenovito me poljubi, nitko nas ne vidi. Moj sveti brak je mrtav, ti i ja smo mrtvi kuda god pogledam duboko je i sivo more. Stvari iz moje kuće plutaju po vodi, moje uspomene ljuljaju se na valovima. Vjetrovita noć u meni, pogled mi luta mračnim otocima, srce mi zapaljeni grm. Udaljena ptica Jako udaljena ptica, skrivena lozom i uzdasima, vjetrom i valovima Jako udaljena ptica pjeva mi o slučajnostima koje složile su život – tu nagnutu kulu na polju čudesa.
|
