Milana Vuković Runjić : Demoni i novinari
Istinita priča o redakciji u recesiji




PRVO POGLAVLJE

M ima 39 godina i čini joj se da je sada vrijeme da se nešto zaista dogodi, da nešto ostavi od sebe svijetu, prije nego što ostari i umre. Jer i jedno i drugo je neminovno, po svoj prilici najprije će ostarjeti, premda se to nikad ne zna. Ako prije toga umre, voljela bi da je pokopaju tu, u njezinom vrtu gdje je napisala sve svoje neuspjele romane, njih 4. Tu su joj se priviđali dijelovi onoga što će napisati, djevojke su proganjali zaljubljeni mrtvaci a usidjelice pohotni patuljci, na što su se malobrojni naši kritičari čudili, podizali obrve i govorili “to je samo neka bajka. A gdje je tu naša stvarnost?” “Ko jebe vašu stvarnost, glupa je i dosadna”, odgovorila bi im, i javno, kada bi bila neka nepristojna osoba. No, istina je da su rijetki kupovali njezine knjige. Zbog tako teške sudbine, činilo joj se da propada, da tone u veliko, mekano Ništa, u meki, tamni baršun koji samo čeka promašene spisateljice. Pisati na hrvatskom jeziku (a pritom ne biti popularan pisac) depresivna je i promašena radnja, malo gora od masturbacije. Taj jezik, izboden, izmrcvaren djelovanjem svih koji nisu znali što bi s njime, tako malen i složen, odumirao je, kao i sami Hrvati. Ona, M., u sebi je gorjela, ali oko nje sve je bilo zaliveno vapnom. Kao da se kreće Pompejima, mjestom na kojem se sve već odavno dogodilo.

Prije pola sata, dok su se po nebu mačevale munje, M. se našla sa Sinišom Kusakom, koji je sada posrtao pod težinom borbi u dnevnom listu, jer novi urednik mora ritualno ubiti starog i sve njegove pomoćnike kako bi se život vratio u normalu, a opet, sam vlasnik novina nije bio tome sasvim sklon, da izgubi ljude koji bi mu još mogli biti potrebni, koji su mu, u krajnjem slučaju, bili prijatelji. “Pa kakva je to atmosfera u Jutarnjoj zvijezdi”, pitala je, praveći se naivnijom nego što je bila. Naravno da se vodio rat, kao uvijek, kao svuda, do istrebljenja, u kojem su slabiji smjerno polagali glave na panj. Čovjek je čovjeku bio ne samo vuk, već i ris, tigar, bilo što zubato i oštrih očnjaka. “Jutarnja zvijezda postala je sotonistički dnevni list. Oni koji sjede ondje više nisu ljudi, to su sotone”, rekao joj je Siniša. Nije bilo teško zamisliti pomoćnike novog glavnog urednika Bojana Prsta kao demone, a opet, demonizirati druge utjeha je gubitnika. Svi bismo bili sotone samo da za to dobijemo pravu priliku. Njezina duša, recimo, još uvijek je pripadala njoj, zato što joj nitko za nju nije ponudio dobar novac. No, zato je imala slobodu kakvom se inače mogu pohvaliti samo krilati konji. (Primjećuje se višak divljih i mitoloških životinja u posljednjim recima: samo je tako, animalnim metaforama, moguće opisati neke osjećaje.) Jednom davno, M. je imala idealnog urednika – Sinišu. Tada su oboje bili mladi, radili su u Globalu, tjednim novinama Korporacije, pri svakom susretu hranili su se čokoladama i šampanjcima. Tada, dok je njezina ljubav s urednikom, ta mješavina poštovanja, prijateljstva i podrške, bila uzajamna, odlazili su na ručkove i večere, pa su mnogi sumnjali da su ljubavnici. Uostalom, zašto bi inače njezina karijera tako vrtoglavo krenula? Na tu je temu slučajno čula trač kolegica iz druge redakcije, koji ju je toliko oneraspoložio da se razboljela. Nekoć bilo, sad se spominjalo.

Da bi se čovjek snašao u redakciji Jutarnje zvijezde, mora posjedovati kakva-takva znanja o demonologiji. Barem ona koja se steknu gledajući seriju “Buffy, ubojica vampira”, ako već nije čitao Mihovila Psela. Svi koji su nekoć bili ljudi, u toj redakciji, stjecajem nekih mračnih okolnosti, postali su demoni. Jedan je to postao zbog poniženja, drugi zbog prevelike slave, treći zbog previše novca, četvrti zbog premalo novca i osjećaja gorčine, izrabljenosti, peti zbog sumnjive prošlosti... Nije ih teško zamisliti kako pred ogledalom u WC-u makar na tren pokazuju svoje pravo lice.Osobito je to šokantno kod relativno mladih i ljepuškastih muškaraca, čija je prava fizionomija izgledala poput zelenkaste, crvljive magme. Novi urednik, Prst, čovjek visok i prosijede, zalizane kose, za kojeg nitko nikada nije znao što misli (a ponajmanje, što osjeća), trudio se da u redakciji nema ni prijatelja niti neprijatelja. No, redakcije ne postoje zato da bi se ljudi u njima voljeli. Odnosi su u njima određeni time koliko je tko potreban. Novi je urednik došao da malo pročešlja kadrove, te da po mogućnosti podijeli pedesetak otkaza, a ostalima smanji plaće. Razlog? Svjetska recesija, Bog je blagoslovio. Inače bi trebalo govoriti o dubokim potresima što su pogodili Korporaciju, zbog kojih su opali moral, talent, želja za dobrim novinama. Novinari su se spanđali s političarima, govorilo se, pa tako svaki novinar radi za nekoga od njih. Čak i skandali koji se “otkrivaju”, “otkrivaju” se u dosluhu s političkim protivnicima protagonista. Skandali se prema potrebi i izmišljaju, treba li diskreditirati nekog pojedinca, njegovu stranku ili njegov grad. Pobjede se predstavljaju kao porazi, porazi kao pobjede, u skladu s pjesmom vještica iz Mac­betha. Naravno, nije to neko čudo. Novinarske su ljubavi promjenjive, pa onaj tko počne kao prijatelj lijevih završi kao povjerenik desnih, i natrag. U visokoj politici, kao i u novinama, doduše, ne postoji “lijevo” ni “desno”. Najgore je kad se za nekoga kaže “on je mrtav”, jer taj jadnik potom može lutati iz stranke u stranku, priklanjati se ovoj ili onoj ideji, ali iz nekog razloga nitko mu više ne daje lovu, ni da govori, niti da šuti. To se nekad dogodi zbog afera, ali ima i puno gorih skandala od onih za koje se čulo, što zauvijek ostaju prešućeni. Krenimo za trenutak u mit: u Frazerovoj Zlatnoj grani piše da onaj tko želi postati kraljem šume najprije mora ubiti svog prethodnika na obali jezera Nemi, ispod svetog hrasta. Ubojstvo na jezeru tako je okosnica Zlatne grane, ali i Coppolina Kuma. Ne možeš li ubiti, diskvalificiran si. Možda se zato dogodilo nešto tako snovito i nestvarno, da su zločinci postali zvijezde naših novina i televizije. Njihova štakorska lica vladaju medijima. Njihove partnerice, drolje, također su rado viđeni gosti. Tako je to i u Jutarnjoj zvijezdi. Ovo je ipak krvavi Balkan, reći ćete, svačiji djed, ako ne i otac, gacao je do koljena u krvi, bio je udbaš, komunist, ustaša, šef milicije, bio je doušnik, švercao je puške, dijamante, krao je, mlatio, drmao lovu, vreće love. Bilo joj je zlo od toga, od rasprava tko je krao, tko je bio u Partiji, tko u prvom sazivu HDZ-a, tko su tipovi što su tek 1990. krenuli u crkvu, a prije batinali one koji bi se pojavili na polnoćki, a tko je u SDP-u, što su ipak samo reformirani komunisti koji se slikaju na crvenim pozadinama i za prvi maj dijele grah, komunističku hranu, kao što je karanfil komunistički cvijet, kao što je Dan žena komunistički praznik, tko je upravljao onda i danas ovim gradom, tko krade već 40 godina i dila stanovima.

Stav je Žarka Horvata, vlasnika koji je prodemonio već odavno pa mu se s novim demonima nije dalo ni razgovarati, bio da njegovi ljudi rade jadne i dosadne novine, kojima hitno treba transfuzija nečeg novog, svježeg, ali kako iz tih iscrpljenih poluvampira iscijediti bilo što? Pa trebalo bi ih nahraniti, makar zečjom krvlju (kao u bajci Angele Carter), da se pojavi neki barem donekle čitljiv i zanimljiv tekst. Oko toga što je “zanimljivo” vladali su duboki raskoli, ravni srednjovjekovnim raspravama o nominalnom i realnom. Ali, bilo kakvi razgovori o smislu nečega, pa bile to i “zanimljive” novine, bili su besmisleni, jer razmišljanje o smislu 2009. godine u Hrvatskoj više nije bilo u modi. Oni koji bi se time bavili bili bi smjesta proglašeni idealistima, a idealisti su budale koje ne razumiju ono što je bitno. Naravno, bilo je i onih koji su se predstavljali kao idealisti, jer oni nisu nikada mislili na sebe, već samo na opće dobro, a pritom grabili lovu; takvi su, zapravo, bili najpametniji. Njezini su džepovi uvijek bili prazni, a jedino joj je blago bio taj vrt na izlazu iz grada, u kojem je pisala svoje priče.

Pišući za novine na svoj je užas shvatila da će se uvijek naći neka dobra duša koja će pobacati sve dobre rečenice iz članka, odrezati mu glavu i rep, ukratko, ubiti ga prije nego što ga objavi. Sve to pod izgovorom da nije bilo mjesta, da su se pojavili neočekivani oglasi, a novine od oglasa žive, da je netko drugi pisao o istoj temi, pa zato tekst, makar ritualno ubijen, nije ni osvanuo u novinama. Izostanak teksta događao se redovito, tako da ju je objavljivanje kastriranog članka u zadnje vrijeme činilo sretnom, ako bi se ikakav osjećaj vezan uz novine mogao zvati srećom. Sa svojih 39 godina M. je počela razmišljati o prirodi zla. Događaju li se loše stvari slučajno ili namjerno? Jesu li ljudi koji je okružuju u toj redakciji doista opsjednuti time da joj nanesu nepravdu, ili je ona luda što na to uopće pomišlja? Pa ti jadnici ginu svaki dan ne bi li proizveli novine, a njezini tekstovi, skraćeni ili ne, u tome ne igraju baš nikakvu ulogu. I kako da oni, koji doznaju za avionsku nesreću kada bi list već trebao biti u tiskari, brinu o njezinim metaforama? I kako da objave njezin tekst kad je netko drugi pisao na istu temu, doduše, nakon nje, ali u jasnijem dogovoru s nadređenim? M. je imala ozbiljnih problema s hijerarhijom. Nije shvaćala da ne može tek tako nabasati na nekog od urednika i pljunuti mu u lice temu. Sve se to mora odvijati suptilnije, treba operirati na tko zna kojim planovima, o kojima ona ništa nije znala. Mislila je da joj je dovoljan njezin “talent” (namjerno ga stavljamo u navodnike, jer talent ne možemo znanstveno dokazati), njezine ideje, pa, ako hoćete i ambicija, da će to svi prepoznati i širom joj raskriliti vrata u više svjetove. Ali, “talent”, ideje i ambicija pridonosili su samo tome da od nje bježe. Posljednje što je predložila jednom od urednika, Dariju Vlahiću, bilo je da piše dnevnu kolumnu koja bi se zvala “Pandora” (u čast mitološke vlasnice škrinje iz koje su izišla sva zla ovoga svijeta). Ovaj je samo okrenuo očima, spustio glavu i promrmljao nešto o njezinoj agresivnosti. Jer takve se stvari jednostavno ne rade. Takvo samonametanje, samoreklamiranje, samopredlaganje…pa kome to treba? Od M. se očekivalo da bude u kutu i piše o nekim pizdarijama po narudžbi. A nakon toga, da ode zauvijek iz redakcije, da nestane, raspline se, pretvori u morsku pjenu, i da nikada više ne lupa potpeticama po hodniku. Nije to bilo iz neke osobite mržnje, ma ni iz zloće – da se njezine nadređene pitalo, možda bi čak rekli da je simpatiziraju (možda, velim), samo, previše se gurala, nametala, poput neke ocvale udavače u lovu na ženika. Zato, za M. bi bilo bolje da se opet povuče u svoj vrt. I tješi se vlastitom genijalnošću jer ona je očito bila previše genijalna da bi je itko shvatio. Uz to, tko joj je kriv što nema djece, pa joj glavnina snaga odlazi nebu pod oblake, u izmišljaje, u ništa.


Milana Vuković Runjić
Demoni i novinari


Isbn: 978-953-286-044-3
dimenzije: 215 x 133 x 11 mm
stranica: 136
uvez: tvrdi
Cijena 99 kn