Ljudmila Ulicka: Veseli sprovod
Ulomak

1

Vrućina je bila strašna, vlažnost stopostotna. Činilo se da je čitav divovski grad, sa svojim nehumanim zgradama, čudesnim parkovima, raznobojnim ljudima i psima, došao do granice agregatnog stanja i da će svakog časa polutekući ljudi zaplivati jušnim zrakom.

Tuš je cijelo vrijeme bio zauzet, čekalo se u redu. Odjeću već odavno nisu oblačili, jedino Valentina nije skidala grudnjak, jer ako bi pustila svoje goleme grudi da se slobodno njišu, ispod njih bi se od vrućine upalila koža kao bebi. Za obična vremena nikada nije nosila grudnjak. Svi su bili mokri, voda s tijela nije se isparavala, ručnici se nisu sušili, a kosa se mogla osušiti jedino fenom.

Rolete su bile poluotvorene, svjetlo je padalo u prugama. Klima-uređaj nije radio već nekoliko godina.

U sobi je bilo pet žena. Valentina u crvenom grudnjaku. Ninka s dugom kosom i zlatnim križem, tako omršavjela da joj je Alik rekao:

– Ninka, postala si kao košarica. Za zmije.

Ta je košarica stajala tu, u kutu. Alik je nekoć, u mladim danima, putovao u Indiju za drevnom mudrošću, ali ništa nije donio osim te košarice.

Bila je tu i susjeda Gioica, priglupa Talijanka koja se udomaćila u stanu i tako si našla čudno mjesto za učenje ruskog jezika. Sve vrijeme je zbog nekoga bila uvrijeđena, ali s obzirom da njezinu nerazumljivu uvrijeđenost nitko nije primjećivao, morala je svima velikodušno praštati.

Irini Pearson, u prošlosti cirkuskoj akrobatkinji, a danas skupoj odvjetnici, blistali su vješto obrijan Venerin brijeg i potpuno nove grudi, nimalo lošije od starih, što su ih napravili američki kirurzi koji ne znaju za oklijevanje, a njena kći Majka, po nadimku T-shirt, neodređeno debeljuškasta petnaestogodišnjakinja s naočalama, jedina od svih odjevena, čučala je u kutu. Nosila je velike bermude i, naravno, majicu. Na majici je bila nacrtana električna svjetiljka i svjetleći natpis na nepoznatom jeziku: “JEBIGA!” To joj je napravio Alik prošle godine za rođendan, dok su mu se ruke još nekako micale…

Sâm Alik ležao je na širokom ležaju, tako malen i tako mlad, kao da je sam sebi sin. Ali, Ninka i on nisu imali djece. I očito je da ih neće ni imati. Jer Alik je umirao. Neka polagana paraliza izjedala je posljednje ostatke njegove muskulature. Ruke i noge ležale su mu mirno i beživotno, čak i na opip nisu bile ni žive ni mrtve, nego sumnjivo šuplje kao stvrdnuti gips. Najživlja na njemu bila je kosa, riđa, slobodna, sprijeda poput guste četke, i široki brci, koji su postali malo preveliki za njegovo ispijeno lice.

Već je dva tjedna kod kuće. Rekao je liječnicima da ne želi umirati u bolnici. Bilo je još razloga koje nisu znali niti su ih trebali znati. Iako su ga zavoljeli čak i liječnici koji, u toj bolnici gdje je vladala užurbanost kao u zalogajnici, bolesnicima nisu stizali pogledati u lice, nego su gledali samo u usta, u stražnjicu ili u ono što ih je već boljelo.

A dom im je bio svratište. Gužva je bila od jutra do mraka, i uvijek bi netko prenoćio. Prostor je za primanje bio odličan, a za normalan život nemoguć: preuređeno tavansko spremište s odsječenim krajem , u koji je bila nagurana majušna kuhinja, nužnik s tušem i uska spavaća soba s komadićem prozora. I golemi atelje s dva reda prozora.

U kutu, na tepihu, noćili su kasni gosti i slučajni prolaznici. Katkad i po petero ljudi. Ulaznih vrata zapravo nije bilo, ulazilo se ravno iz teretnog lifta, koji je do Alikova useljenja podizao svežnjeve duhana, nestvarno nazočnog ovdje još i danas. Uselio se Alik davno, prije gotovo dvadeset godina, ne gledajući potpisao je nekakav ugovor, kako se poslije ispostavilo, strašno povoljan. I do danas je plaćao za stan pravi sitniš. Uostalom, nije plaćao on. Odavno nije imao nikakva novca, čak ni sitniša.

Čuo se lift. Ušao je Fima Gruber, svlačeći u hodu sa sebe jednostavnu plavu košulju. Gole žene nisu obratile pozornost na njega, a ni on nije bacio pogled. Imao je doktorsku torbu, starinsku, djedovu, donijetu iz Harkova. Fima je pripadao trećoj generaciji liječnika u svojoj obitelji, bio je osobenjak široka obrazovanja, ali nije mu baš sjajno išlo, ovdašnje ispite još nije položio i radio je privremeno već petu godinu kao kvalificirani laborant u skupoj klinici. Navraćao je svakog dana kao da se nadao da će imati sreće i da će Aliku biti od koristi. Nagnuo se nad Alikom:

– Kako je, stari?

– A, to si ti… Jesi li donio raspored?

– Kakav raspored? – začudi se Fima.

– Trajekata… – slabašno se osmjehne Alik.

“Gotov je”, pomisli Fima. “Počinje gubiti razum.”

I ode u kuhinju, zalupa smrznutim kalupima za led.

“Idioti, koji su to idioti. Mrzim ih”, pomisli djevojčica.

Nedavno je proučavala grčku mitologiju i jedina od svih slutila je da Alik ne misli na South Ferry. Zlobna i ohola lica prišla je prozoru, podigla rub rolete i pogledala dolje. Ondje se uvijek nešto zbivalo.

Alik je bio prva odrasla osoba dostojna njezina prijateljstva. Kao i mnogu drugu američku djecu i nju su od malena vukli k psiholozima, ne bez razloga. Razgovarala je samo s djecom, vrlo nerado i s majkom, a drugi odrasli za nju jednostavno nisu postojali. Nastavnici su primali njezine zadaće u pismenom obliku, bile su napisane ­točno i jasno. Davali su joj najviše ocjene i slijegali ramenima. Psiholozi i psihoanalitičari gradili su složene i posve fantastične hipoteze o njezinom čudnom ponašanju. Voljeli su nestandardnu djecu, to je bio njihov kruh.

Alika je upoznala na otvorenju izložbe, na koju je majka dovukla svoju nespretnu djevojčicu. Tada su se upravo bili preselili iz Kalifornije u New York, T-shirt je odjednom izgubila sve prijatelje, pa je pristala poći s majkom. Alika je njezina majka poznavala iz svoje cirkuske mladosti, još iz Moskve, ali u Americi se mnogo godina nisu vidjeli. Tako dugo da je Irina sasvim prestala razmišljati o tome što će mu točno reći kada se sretnu. Tog dana kada su se sreli na otvorenju izložbe on je lijevom rukom uhvatio dugme s orlom krupnim poput kokoši na njezinu sakou, naglim ga okretom otkinuo, bacio uvis i ulovio. Zatim je otvorio dlan i kratko pogledao sjajnog orla:

– Moram ti reći jednu stvar.

Desna mu je ruka visila uz tijelo kao neživa. Lijevom je stisnuo njezinu glavu sa svijetlosmeđom gustom kosom, pomno počešljanom, s crnom svilenom vrpcom s prirodnim biserima na rubu, i šapnuo joj na uho:

– Irka, uskoro ću umrijeti.

Pomislila je – pa umri. Ti si za mene davno umro… Ali, osjetila je dodir uske i tanke metalne oštrice na grudima, njezino polagano prodiranje i oštru bol cijelim rezom do kralježnice. Pokraj njih stajala je kći i gledala ih širom otvorenih očiju.

– Hajdemo k meni – predloži Alik.

– S kćeri sam. Ne znam hoće li ona. – Irina pogleda T--shirt.

Djevojčica već odavno nikamo nije išla s njom. Irina ju je jedva nagovorila na tu izložbu. Upitala je kćer, potpuno sigurna da će odbiti:

– Hoćeš li da svratimo u atelje mog poznanika slikara?

– Ovog riđokosog? Hoću.

I svratile su. Slike, iako su očito bile nove, jako su podsjećale na prijašnje. A nekoliko dana kasnije svratile su još jednom, gotovo slučajno – bile su u prolazu. Tada su Irinu pozvali na neki važan poslovni sastanak, pa je ostavila T-shirt u ateljeu na tri sata, a kada se vratila zatekla je nevjerojatan prizor: vikali su jedno na drugo poput dviju podivljalih ptica. Alik je mahao lijevom rukom, desna se već bila skvrčila i gotovo se nije micala, sjedao je pa poskakivao:

– Zar ti nije palo na pamet da je čitava stvar u asimetriji? Čitava je stvar u tome! Simetrija je smrt! Potpuni prekid! Kratki spoj!

– Ma ne deri se! – vikala je T-shirt zarumenjenih pjega, i naglasak joj je bio izraženiji nego inače. – A ako mi se sviđa? Jednostavno mi se sviđa! Zašto ste vi uvijek, uvijek u pravu?

Alik spusti ruku:

– Pa znaš…

Irka je zamalo pala u nesvijest ispred lifta. Alik je i ne znajući u tren oka razorio taj čudni oblik autizma od kojeg je patila njezina djevojčica od svoje pete godine. Stari plamen bijesa buknuo je u njoj, ali odmah se ugasio: zašto vući djevojčicu psihijatrima, nije li bolje pružiti joj mogućnost ljudskog kontakta koji joj je toliko nedostajao…

2

Opet se začuo lift. Na vratima Ninka ugleda novu posjetiteljicu i poletje joj ususret, navlačeći crni kimono.

Malena starica izuzetne debljine, brižno postavivši između nogu krcatu torbu, dahćući se smještala u niski naslonjač. Bila je sva rumena, uznojena, i činilo se kao da joj se na obrazima prelijeva sjaj samovara.

– Marja Ignatjevna! Čekam vas već tri dana!

Starica je sjela na sam rub, raširivši ružičaste noge u papučama neuobičajenim za ovaj kontinent.

– A ja vas, Ninočka, ne zaboravljam. Cijelo vrijeme radim s Alikom. Jučer sam ga od šest navečer držala… – Ona prinese Ninkinom licu trokutaste prste s distrofičnim zelenkastim noktima. – Da znaš kakav je to napor, i samoj mi je tlak skočio, jedva hodam… još ta prokleta vrućina… evo, donijela sam posljednje…

Izvadila je iz platnene torbe tri tamne boce s gustom tekućinom.

– Evo. Novu sam napravila, za trljanje i disanje. A ova je za noge. Namočiš krpu i staviš uz stopala, a odozgo najlonsku vrećicu, pa zavežeš. Na dva sata. Ako se koža oguli, nema veze. Kad skineš, odmah isperi…

Ninka je molećivo gledala to strašilo i ljekarije. Uzela je boce. Jednu, manju, prislonila je uz obraz – bila je prohladna. Ponijela ih je u spavaću sobu. Spustila je rolete i stavila boce na usku prozorsku dasku. Ondje je već bila čitava gomila.

A Marja Ignatjevna prihvatila se čajnika. Ona je bila jedina osoba koja je mogla piti čaj po takvoj vrućini, i to ne američki, ledeni, nego ruski, vreli, sa šećerom i džemom.

Dok je Ninka, tresući svoju dugu kosu s koje kao da je sišla pozlata i pojavilo se izrazito srebro, omatala Alikove noge oblozima, pokrivala ga plahtom sa pseudoškotskim uzorcima nepostojećeg klana, Marja Ignatjevna razgovarala je s Fimom. Zanimali su ga njezini rezultati. Ona ga je gledala s velikodušnim prezirom:

– Efime Isakiču! Fimočka! Kakvi rezultati! Već miriše na zemlju… Ipak je sve u Božjim rukama, to ja velim. Nagledala sam se ja toga. Evo, nestaje, sasvim je nestao, ali ne, ne pušta ga. U travi je neka sila! Probija kamen. Vrhove… Vrhove ja uzimam, i od korijena uzimam vrh… Ponekad se sasvim prigne do zemlje, kasnije pogledaš – diže se. U Boga treba vjerovati, Fima. Bez Boga ni trava ne raste!

– To je točno – lako se složi Fima i protrlja lijevi obraz, prekriven rupičastim tragovima momačkih hormonalnih bitaka.

Za pozitivnu fototaksiju biljaka, o kojoj je mutno i tajnovito pripovijedala debeljuca s licem mekim kao da je od krpe, on je znao s tečaja botanike u petom razredu, ali s obzirom na to da je ipak bio specijalist, znao je i da vražja Alikova bolest neće nestati: posljednji mišić koji je radio, dijafragma, već otkazuje, i svakog dana može nastupiti smrt gušenjem. Ovdašnji problem, koji se pojavljivao u takvim slučajevima – kada isključiti aparat – pravovremeno je riješio Alik: otišao je iz bolnice prije samog kraja i odustao na taj način od jadnog dodatka umjetnog života.

Fimu je sada tištala misao kako će vjerojatno upravo on morati u određenom trenutku dati Aliku narkotik koji će ga osloboditi muka gušenja i svojim ga popratnim djelovanjem – pritiskom na dišne organe – ubiti… Ali, tu se ništa nije moglo – poslati Alika u bolnicu s hitnom pomoći, kako su već dva puta bili učinili, sada je jedva bilo moguće. A ponovno tražiti lažne dokumente naporno je i opasno…

– Sretno – blago reče Fima i, uzevši spomenutu torbu, ode ne oprostivši se.

“Da se nije uvrijedio?”, pomisli Marja Ignatjevna. Ona je slabo razumjela ovdašnji život. Doputovala je prije godinu dana iz Bjelorusije, na poziv bolesne rođakinje, ali dok je sređivala dokumente, dok je stigla ovamo, više nije imala koga liječiti. Tako je uzalud prešla ocean sa svojom čudotvornom silom i prokrijumčarenom travom. Zapravo, ne posve uzalud, zato što se i ovdje našlo ljubitelja njezine vještine, pa se bez licence prihvatila protuzakonite djelatnosti bez straha od bilo kakvih neugodnosti. Samo se čudila: kakav je to kod vas ovdje red, ja liječim, može se reći, izvlačim s onog svijeta, zašto bih se bojala… Nitko joj nije mogao objasniti ni licencu ni porez. Ninka je nabasala na nju u maloj pravoslavnoj crkvi na Manhattanu i odmah je zaključila kako joj je vračaru Bog poslao radi Alika. Prije nekoliko godina, dok Alik još nije bio bolestan, Ninka se okrenula pravoslavlju, čime je nanijela velik udarac opskurantizmu: svoju omiljenu razonodu, tarot karte, smatrala je grijehom, pa ih je darovala Gioici.

Marja Ignatjevna pozove Ninku prstom. Ninka pojuri u kuhinju, nalije u čašu sok od naranče, zatim votku i ubaci pregršt okruglih komada leda. Pila je odavna na ovdašnji način: slabo, slatkasto i neprekidno. Promiješala je štapićem, gucnula. I Marja Ignatjevna promiješa žličicom čaj u šalici i stavi žličicu na stol.

– Čuj me što ću ti reći – strogo će ona. – Treba ga krstiti. I gotovo. Inače ništa neće pomoći.

– Pa on ne želi, ne želi, koliko sam ti puta rekla, Marjo Ignatjevna! – uzbudila se Ninka.

– Ne viči – namršti se Marja Ignatjevna licem bez obrva – ja odlazim. Onaj papir mi je već davno istekao. – Mislila je na davno isteklu vizu, ali nije mogla zapamtiti nijednu stranu riječ. – Istekao mi je papir. Odlazim. Već su mi i kartu poništili. Ako ga ne krstiš, ja odustajem od njega. A ako ga krstiš, Nin, radit ću s njim, makar odande, makar bilo kako… A ovako ne mogu… – i teatralno raširi ručice.

– Ništa ja ne mogu učiniti. On neće. Smije se. Kaže, neka me tvoj Bog primi kao nepartijca – obori Ninka svoju slabu glavicu.

Marja Ignatjevna izbeči oči:

– Nin, što ti je? Vi ovdje živite kao u šumi. Što će Gospodinu Bogu partijci?

Ninka odmahne rukom i popije svoj bućkuriš. Marja Ignatjevna nalije još čaja.

– Ja te žalim, dijete moje. Bog ima mnoga utočišta. Vidjela sam raznih dobrih ljudi, i Židova, i svakakvih. Za sve je pripremljeno. Eto, moj je ubijeni Konstantin kršten i čeka me tamo kamo svi moramo. Naravno, nisam svetica, a i poživjeli smo skupa tek dvije godine, ostala sam udovica u dvadeset prvoj. Bilo je štošta, ništa ne kažem, grešna sam. Ali drugog muža nisam imala. I on me tamo čeka. Jesi li shvatila zašto se brinem? Bit ćete razdvojeni ondje. Krsti ga bilo kako, makar naslijepo… – nagovarala je Marja Ignatjevna.

– Kako naslijepo? – zapita Nina.

– Hajdemo odavde, od ljudi – zašuška značajno Marja Ignatjevna i, iako su se svi ljudi skupili oko Alika, a u kuhinjici nije bilo nikoga, pogura Ninku u nužnik, sjedne na školjku pokrivenu ružičastom daskom, a Ninku posjedne na plastičnu košaru za prljavo rublje. Ovdje, na najneprikladnijem mjestu, Ninka je dobila sve neophodne upute…

Ubrzo je stigla Faina, čila poput Orašara, drvena lica i sa svijetlom slamom poput žice na glavi. Ona je bila jedna od novih, ali brzo se prilagodila.

– Kupila sam fotoaparat – objavi s praga, ulazeći k Aliku i mašući mu iznad nepomične glave novom kutijicom. – Polaroid! S reverzibilnim filmom! Hajdemo se fotografirati!

Za nju je u toj zemlji bilo mnogo toga što još nije iskušala, i žurila se brzo sve nakupovati, okušati, procijeniti i imati o svemu mišljenje.

Valentina zamaše plahtom nad Alikom. Ali njemu jedinom od svih nije bilo vruće. Valentina baci plahtu i, zavukavši se Aliku iza leđa, sjedne naslonivši se na uzglavlje. Povukla ga je gore, pritisnula mu tamnoriđu glavu uz pleksus, tamo gdje je, prema riječima pokojne bake, boravila “dušica”. I najednom joj briznuše suze od samilosti prema Aliku, prema njegovoj jadnoj glavi, koja se tako bespomoćno smjestila pod njezinim grudima. Kao beba koja još ne može držati glavicu. Još nikada za vrijeme njihove duge veze nije proživljavala tako dubok i živ osjećaj: držati ga u rukama, na rukama, a još više – skloniti ga u samu dubinu svoga tijela, skriti ga od proklete smrti, koja mu je već tako očito dotakla ruke i noge.

– Cure, skupljajte se, pijetao je davno propjevao! – vikne ona nasmiješenih usana, obrisavši dlanom znoj s čela i suze s obraza. Na Alikova ramena objesila je svoje znamenite grudi u crvenom pakiranju, postrance je na krevet sjela Gioica, savivši Alikovu nogu u koljenu i pridržavajući je ramenom. S druge strane, radi fotografske simetrije, sjedne T-shirt.

Fajka je dugo vrtjela fotoaparat, nije mogla pronaći vizir, a kada je pogledala kroz njega frkne:

– O, Aliče, muda su ti u prvom planu. Pokrijte ga.

Zapravo su u prvom planu bile cjevčice katetera.

– Ma svašta, takvu ljepotu pokrivati – uzvrati Valentina, i Alik mrdne kutom usana.

– Malo je koristi od te ljepote – napomene on.

– Fajka, pričekaj – zamoli Valentina i, podmetnuvši pod Alikova leđa dva velika ruska jastuka, dio Ninkina generalskog miraza, prođe ravno po krevetu do međunožja i odlijepi s delikatnog mjesta ružičasti flaster, kojim je bila pričvršćena sva oprema. – Neka se malo odmori, istrči na slobodi…

Alik je volio svakakve šale pa se i drugorazrednima smijao. Valentina je sve radila brzo, iskusnom rukom. Ima takvih žena čije ruke sve unaprijed znaju, ničemu ih ne treba učiti, od rođenja su medicinske sestre.

T-shirt nije mogla izdržati i izađe iz sobe. Iako je još prošle godine sve iskušala, najprije s Geoffreyjem Leshinskym, a zatim s Tomom Caineom, i došla do zaključka kako joj nikakav seks nije potreban, iz nekog se razloga trgnula zbog rukovanja s kateterom. Kako ga je primila rukom… Zašto sve one tako oblijeću oko njega…

Tuš je baš tog časa bio slobodan. Svukla je kratke hlače. Kroz tkaninu je osjetila četvrtastu kutijicu. Sve je uredno složila da ne bi ispalo. Upute je znala napamet. Noć je provela uz Alika. Ne cijelu, nekoliko sati. Ninka se urokala i spavala u ateljeu, a Alik nije spavao. Zamolio ju je, i učinila je sve kako je htio, i sada je ta kutijica bila dokaz da mu je upravo ona najbliža osoba.

Voda nije bila hladna, cijevi su se jako zagrijavale za takvih vrućina. Svi su ručnici bili mokri. Nekako se obrisala, nabacila na vlažno tijelo odjeću i išuljala se iz stana: nije se željela fotografirati s njima, s tim je bila načisto.

Otišla je na Hudson, zatim skrenula prema trajektu i stalno mislila na jedinog normalnog odraslog čovjeka, koji kao da se njoj u inat sprema umrijeti, kako bi je opet ostavio samu sa svim tim mnogobrojnim idiotima – ruskim, židovskim, američkim – koji je okružuju od samog rođenja…





Ljudmila Ulicka
Veseli sprovod

ISBN 978-953-286-006-1
preveo Igor Buljan
dimenzije: 215 x 129 mm
stranica: 160
uvez: meki šivani
Cijena 79 kn