Dubravka Ugrešić: Baba Jaga je snijela jaje Ulomak Pitaj, samo znaj, svako pitanje ne vodi dobru
Prvi dan 1. Kada je na vratima hotela ugledao tri spodobe koje su se približavale recepciji, recepcionar Pavel Zuna osjetio je lagano strujanje koje je kretalo od lijevog nožnog palca i zaustavilo se negdje u predjelu križa. Ili je, obratno, kretalo od križa prema lijevom nožnom palcu. Pavel Zuna nije bio reumatolog nego recepcionar, i bio je recepcionar, a ne pjesnik, pa se nije dao u kontempliranje ove neobične senzacije, tim više što su spodobe koje su se približavale svojom živopisnošću privukle svu njegovu pažnju. U invalidskim kolicima sjedila je staričica s nogama uvučenima u veliku krznenu čizmu. Teško da se staričica mogla nazvati ljudskim bićem, bio je to ostatak ljudskog bića, humanoidni čvarak. Bila je tako malena i tako zgužvana da se čizma činila dojmljivijom od nje. Staričica je imala sitno lice koje se sastojalo od lubanje i ostarjele kože navučene na lubanju poput najlonske čarape. Kosu je imala sijedu, gustu i kratko ošišanu, a njezine plavkaste oči krijesile su se živahnim sjajem. Na koljenima je staričica držala oveću kožnu torbu. Druga, ta koja je gurala kolica, bila je neobično visoka, vitka i začuđujuće pravog držanja za svoje pozne godine. Iako Pavel Zuna nije spadao u niske muškarce, procijenio je od oka da visokoj gospođi dopire jedva do ramena. Treća je bila niska usoptala plavuša kose uništene od pretjerane upotrebe peroksida, s velikim zlatnim kolutovima na ušima i velikim grudima koje su je svojom težinom vukle prema naprijed. Recepcionarska karijera Pavela Zune nije bila ni kratka ni neuspješna, niti pak nezanimljiva, drugim riječima, nagledao se on svega i svačega, i ljubičastih kosa i još većih ringova na ušima. Pa ipak, Zuna nije pamtio da je ikada, bilo za recepcijskim pultom, bilo u životu, vidio ženske grudi veće od grudiju usoptale plavuše.
Pavel Zuna bio je iskusan recepcionar s posebnim talentom. Kao da je u sebi imao ugrađen financijski skener, koji se, barem do sada, pokazivao nepogrešivim: Zuna je mogao od prve pogoditi kojoj klasi određena osoba pripada i koji je njezin financijski status. Da Pavel Zuna nije toliko volio svoj recepcionarski posao, mogla ga je kupiti svaka porezna služba na svijetu, eto, koliko je u procjeni težine tuđih džepova bio nepogrešiv. Ukratko, Zuna se mogao zakleti da je neobična trojka naprosto zalutala u njegov hotel. – Dobar dan, moje dame, što mogu učiniti za vas? Vi kao da ste zalutale k nama, a? – rekao je Zuna s onim pokroviteljskim tonom s kojim medicinsko osoblje po bolnicama i staračkim domovima razgovara sa starijim pacijentima. – Je li ovo Grand Hotel N? – obratila se Zuni visoka gospođa. – Točno. – Onda nismo zalutale – rekla je gospođa i pružila Pavelu Zuni tri pasoša. Pavel Zuna ponovo je osjetio ono strujanje u nozi, ovoga puta tako snažno i bolno da mu je ponestalo daha. Zuna se, međutim, s rutinom vrhunskog profesionalca ljubazno nasmiješio i krenuo da provjeri imena na kompjutoru. Lice Pavela Zune osvijetljeno svjetlom kompjutorskoga ekrana blijedjelo je, što zbog boli, što zbog iznenađenja. Dva najbolja i najskuplja apartmana u hotelu bila su rezervirana na imena iz pasoša. – Oprostite, koliko ostajete? Ovdje ne vidim datum odlaska… – rekao je Pavel Zuna tonom čovjeka kojemu su upravo nagnječili profesionalni ponos. – Možda dva dana… – rekla je sipljivo staričica. – A možda pet… – rekla je suho visoka gospođa. – A možda zauvijek… – zazvonila je plavuša. – Razumijem… – rekao je Zuna, iako baš ništa nije razumio. – Kreditnu karticu, molim! – Plaćamo kešom! – rekla je plavuša s velikim grudima i cmoknula ustima kao da je upravo završila sa zalogajem. Staričica u kolicima šutke je potvrdila vjerodostojnost plavušine izjave potegavši zip na kožnoj torbi koja je opušteno ležala na njezinim koljenima. Pavel Zuna se malko nagnuo i ugledao u torbi euro-novčanice uredno složene u debele snopove. – Razumijem… – rekao je Pavel Zuna osjetivši da mu se vrti u glavi. – Gospođe u godinama uvijek plaćaju gotovinom… U onom unutrašnjem skeneru Pavela Zune očito se dogodio ozbiljan kvar, i to ga je pogodilo. Zuna je slabašno mahnuo rukom, i u isti čas pojavila su se tri mladića u hotelskim uniformama. – Dečki, pomozite gospođama da se smjeste. Presidentske apartma! Cisarske apartma! – komandirao je Zuna uručujući im ključeve.
Okružene hotelskim osobljem muškoga spola tri ženske spodobe klizile su prema liftu. Pavel Zuna uspio je vidjeti kako iznenadan povjetarac kida latice s bujnog cvjetnog aranžmana u kineskoj vazi koja je stajala na recepciji, a onda mu se zatamnilo pred očima. Bol iz lijevog nožnog palca svom snagom jurnula je prema nagore. Recepcionara Pavela Zunu tako je presjeklo u križima da se naprosto srušio. . . . Cio ovaj prizor pratio je krajem oka Arnoš Kozeny, udobno zavaljen u jednu od fotelja u lobiju. Arnoš Kozeny, umirovljeni advokat, bio je neka vrsta inventara u Grand hotelu N. Dolazio bi ovamo svakoga jutra na kapučino, prelistao svježe novine i ispušio svoju cigaru. Oko pet poslije podne Arnoš Kozeny ponovo se pojavljivao u hotelu, ali u cafeu Grand N., a navečer bi se muvao po hotelskom kazinu. Arnoš Kozeny bio je sedamdesetosmogodišnjak u dobro očuvanom stanju. Na sebi je imao odijelo boje pijeska, svježe izglačanu svijetloplavu košulju s leptir mašnom u plavkastom tonu, a na nogama platnene cipele koje su se slagale s bojom odijela.
Listajući novine, Arnoš je bio zapeo za vijest da su češki veterinari pronašli neidentificirani virus ptičje gripe na dvije farme u blizini mjesta Norina. Veterinari su potvrdili da se radi o H5 virusu, ali nisu bili sigurni je li u pitanju tip H5N1, koji bi, ako se na vrijeme ne poduzmu mjere, mogao biti jednako poguban za ljude kao španjolska groznica 1914. godine. U posljednjih godinu dana, pisalo je, virus se pojavio u tridesetak zemalja. Što se Češke tiče, izjavio je Josef Duben, glasnogovornik češke veterinarske službe, još nije odlučeno hoće li dekontaminirati dvije farme s detektiranim virusom H5 ili neće. Zasad je uvedena karantena u radijusu od tri kilometra.
Vijest je privukla Arnoševu pažnju zbog Norina u kojemu je živjela Arnoševa prva žena Jarmila. Nije ju nazvao ima već više od godine dana. Eto dobre prilike da malo proćaskaju, pomislio je Arnoš Kozeny, i slasno pućnuo dim iz svoje cigare…
A mi? Mi idemo dalje. Dok smisao života izmiče i bježi, priča da se ispriča prije svega teži!
2.
Beba je sjedila u kadi i gorko plakala. Ne, nije se rasplakala odmah po ulasku u svoj apartman, za tu količinu suza koje će proliti bilo je ipak potrebno neko vrijeme. Ušavši u apartman najprije je pogledom polako prelazila preko svakog detalja, baš poput ronioca koji pogledom istražuje morsko dno. Prešla je rukom preko sniježnobijele posteljine u spavaonici, otvorila ormare, ušla u kupaonicu, skinula dezinfekcijsku traku sa zahodske školjke, pregledala kupaoničke toaletne sitnice, pogladila bijeli haljetak od mekog frotira… Zatim je razmaknula zavjese i pred njezinim očima pukao je veličanstven pogled na topličko mjesto i šumovita brda uokolo… Tu se Beba iznenada prisjetila nekog Bosanca, kojemu je dala da joj ofarba stan. Davno je to bilo… Beba je tražila da sve bude ofarbano u bijelo. Kada je završio posao, Bosanac je rekao: “Evo ti, gazdarice, stan ti je sad ko labud!”
Sada se sve skrutnulo u toj glupoj riječi, labud. Riječ se zaglavila u Bebinu grlu kao kost ljute uvrede – i Beba je briznula u plač. A što je zapravo bilo? U tom hotelu bijele fasade koji se raskrilio nad mjestom kao labud, u mekom prostoru imperijalnog apartmana koji ju je omatao kao skupocjena krznena bunda, Bebu je snažno pogodila nagla spoznaja koliko je njezin život ružan. Kao pod snažnim svjetlima policijskih reflektora pred Bebinim očima najednom je iskrsla slika njezina zagrebačkog stana. Minijaturna kuhinja u kojoj se vrtjela i petljala godinama, frižider sa slomljenom ručkom i njegova plastična unutrašnjost posivjela od starosti, rasklimane stolice, sofa i izlizane fotelje koje je prekrivala krpama i jastučićima da izgledaju “veselije”, tepih izjeden moljcima, televizor pred kojim je zatupljene svijesti sjedila sve češće i sve duže… A tek lizanje i čišćenje sve te krame i drhtanje pri pomisli da bi se nešto od toga moglo pokvariti – televizor, frižider, usisavač za prašinu – jer je malošto više mogla kupiti. Njezina mirovina jedva da je dostajala za režije i hranu, a nevelika ušteđevina koju je imala nestala je zajedno s Ljubljanskom bankom, prije kojih petnaestak godina, kada se država raspala i kad su svi jurnuli da jedni druge što brže pokradu. Da je htjela, mogla je iz svega izvući gorku zadovoljštinu: njezini gubici bili su, u usporedbi s mnogim drugim ljudima, zanemarivi, jer naprosto ništa i nije imala.
Sve je najednom poružnjelo. Ljudi koji su je okruživali poružnjeli su od mržnje, a onda od samosažaljenja i spoznaje da su prevareni. Svi su dobili štakorski izraz na licima, čak i mladi, ti koji su u međuvremenu stasali udišući otrovan dah svojih roditelja.
Beba je plakala jer se nije mogla sjetiti kada je zadnji put bila na godišnjem odmoru. Prije je išla, na ljetovanja i na zimovanja. Osobito su zimovanja na moru bila jeftina. Sada to nije dolazilo u obzir, sada više ništa nije dolazilo u obzir. Obalu su, priča se, pokupovali bogati stranci i domaći tajkuni.
Kad je Beba otvorila kofer da složi svoju robu u ormar, i kada se iz kofera iskotrljala “Gavrilovićeva” kobasica omotana u staniol – koju je Beba bila ponijela “da joj se nađe” – potekla je nova rijeka suza. S tom kobasicom sličila je na tragikomičnog stvora iz nekog drugog vremena koje se greškom obrelo u ovome. Pogled na kozmetičke sitnice, na zubnu četkicu i pastu (osobito na istrošenu, raščupanu četkicu za zube!) koje je donijela, u usporedbi s onima koje su je čekale u hotelskoj kupaonici, izazvao je ispod Bebina ošita oštru bol. I Beba je, baš kao da obavlja kakvo ritualno ubojstvo, sve svoje sitnice – jednu po jednu – bacila u kupaoničku kantu za smeće. Uključujući i kobasicu u staniolu. Beng! Beng! Beng!
Iako je ponijela sa sobom najbolje što je imala, sada joj se njezina odjeća činila prosjačkom i prostačkom. Istina, bila je navikla na siromaštinu, nosila se s njome vedro, kao da se radilo o neizbježnim oborinama; uostalom, tada je malotko živio bolje. Bila je kćerka sitnih obrtnika s Trnja, koja se, umjesto da završi frizersku ili trgovačku školu, bila zainatila da upiše likovnu akademiju. I završila je ona akademiju, ali se zbog spleta okolnosti morala zaposliti. Radila je godinama na zagrebačkom Medicinskom fakultetu, kao crtač anatomskih crteža za profesore, studente i stručne medicinske knjige. Tada još nije bilo kompjutora, a kada su oni došli, sve se promijenilo. Beba je još neko vrijeme obavljala administrativne poslove, a onda se umirovila. Preko fakulteta je i došla do stančića od četrdesetak kvadrata.
Beba je sjedila u kadi omotana u čipku od šamponske pjene. Nije se mogla sjetiti kada je zadnji puta netko bio prema njoj topliji i nježniji od ove hotelske kade. Bila je to teška spoznaja, nakon koje osjetljiviji ljudi opaljuju sebi metak u sljepoočicu, ili barem gledaju na što će objesiti dovoljno čvrstu omču. Sada joj se odluka da krene s Pupom i Kuklom na odmor učinila pogrešnom. Bilo bi bolje da je ostala u svome brlogu. Tim više što joj nije bio jasan smisao dolaska ovamo. Tko provodi odmor s osamdesetosmogodišnjom staricom koja jednu nogu drži u grobu?! Pupa je tvrdoglavo inzistirala na tome da “odu što dalje”. Mogle su otići u neke slovenske toplice, ali Pupi to nije bilo dovoljno daleko. Mogli su otići u Austriju ili Italiju, ali Pupa je u jednom času bila zapela baš za ovo mjesto. Putovanje je, doduše, išlo bez ikakvih problema, štoviše, Bebu je cijelo vrijeme progonio osjećaj da nečija nevidljiva ruka obavlja sve radnje umjesto njih i vodi ih prema odredištu… Nije joj bilo jasno otkuda Pupi toliki novac. Pupa je bila liječnica, ginekolog, već odavno u mirovini, a mirovine se nisu povećavale, štoviše, bile su iz godine u godinu sve niže. Beba se nekoliko puta suzdržala da ne nazove Zoranu, Pupinu kćerku, i obavijesti je o svemu, ali je odustala, jer je dala Pupi riječ da će o tome šutjeti. Pupa ih je molila da nikome ne kažu kamo idu, i to je bilo malko čudno, ali se dalo objasniti Pupinom staračkom paranojom. A onda, čak i da je htjela, Beba se nije imala kome ni pohvaliti, ni potužiti, i to je bilo žalosnije od svega…
Beba se trgla kada je pored njezina uha zazvonio telefon. A kada je shvatila da slušalica na zidu nije dodatni tuš nego telefon (Bože! Telefon u kupaonici?!), Beba je ponovo briznula u plač… – Da… ? – rekla je napuklim glasom. – Vidimo se za jedan sat. Idemo na večeru – prostrujao je kroz telefonsku slušalicu Kuklin glas. – Vidimo se… – rekla je neuvjereno Beba i zaronila natrag u kadu. Za samoubojstvo uvijek ima vremena. Najprije večera, a onda će se već dogovoriti sama sa sobom. Zasada je najpametnije da prestane kinjiti samu sebe, da pokuša barem malo uživati u ovom ovdje “labudu”, neka ga vrag nosi, i da što prije prestane cmizdriti, jer to joj cmizdrenje ionako ne gine kad se vrati doma…
Tako je razmišljala Beba. A mi? Mi idemo dalje. Dok se život zapliće ko pile u kučini, priča plovi ka plavoj pučini.
3.
Mr. Shake, Amerikanac, spadao je u “ljude svoga vremena”, u prave ljude na pravom mjestu u pravom trenutku, kakvima je prenaseljen naš današnji svijet; u sve one brojne zvijezde i zvjezdice, umjetnike i umjetnice, pop-pjevače i pjevačice, u prodavače magle i fulirante, u gurue koji nam svakodnevno podvaljuju rog za svijeću, u sve one brojne proroke, varalice i “dizajnere” naših života kojima se dobrovoljno stavljamo u vlast. . . . Ovaj sedamdesetpetogodišnjak bio je davno s nevelikom ostavštinom kupio od nekog Kineza zapušteni drugstore s gomilom vitaminskih preparata kojima je istekao rok trajanja. Mr. Shake je na stare bočice nalijepio nove, privlačne etikete i vitamini su krenuli kao alva. Mr. Shake isprva nije vjerovao da su ljudi toliko naivni, ali nakon veselog zveketa prvog novca, Mr. Shake je povjerovao ne samo u ljude nego i u to da je čovjek s važnom misijom na ovome svijetu. A misija Mr. Shakea dala se sažeti u jednostavnu sloganu: Pump it up! Mr. Shake je, da skratimo priču, s vremenom izrastao u kralja industrije magičnih prašaka i napitaka, koji su nosili etiketu food supplementa . Što se sličnih proizvoda tiče nadležni za to monitori odavno su shvatili da je bolje da se takve stvari prodaju legalno, jer bi se ionako prodavale ilegalno. Mr. Shake je s vitamina kojima je istekao rok trajanja prešao na mikseve, drugim riječima iz fictiona je prešao u science fiction, iz gramatike u matematiku, iz fizike u metafiziku. Kao i svaki uspješan trgovac, Mr. Shake je zapravo prodavao ideološku maglu, u ovom slučaju maglu metamorfoze. Njegovi proizvodi sugerirali su žabama da će se pretvoriti u princeze. Njegovi kupci vjerovali su da je tijelo hram božji, da je čarobni prašak hostija, te da je samo transformirano tijelo validna viza za život u raju na zemlji. Reklamni slogani Mr. Shakeovih proizvoda sadržavali su riječi nutrition , transformation , form , re-reform , shape , re-shape , model , re-model , tone and tighten – sugerirajući tako da je ljudsko tijelo hrpa lego-kocaka, te da shodno tomu tijelo može svome vlasniku postati najdražom igračkom. Mr. Shake aktivirao je akupunkturnu točku arhetipskog sna koji drijema u svakome od nas, sna u kojemu se sanjač uz pomoć čarobnog napitka može smanjiti na veličinu makova zrna, provući kroz svaku ključanicu, postati nevidljiv, pretvoriti se u džina, savladati strašnoga zmaja i zadobiti srce prekrasne princeze. Više slučajno nego namjerno, Mr. Shake je napipao temeljnu opsesiju našega vremena, i odatle njegov uspjeh. U nestanku svih ideologija ljudskoj imaginaciji je kao jedino utočište preostalo tijelo. Ljudsko tijelo jedini je teritorij koji njegov vlasnik može kontrolirati, stanjiti, smanjiti, napumpati, povećati, oblikovati, učvrstiti i prilagoditi svome idealu, zvao se ideal Brad Pitt ili Nicole Kidman. Da, Mr. Shake je uspješno muzao opsesiju.
Dok je sastav Mr. Shakeovih pripravaka izazivao poštovanje (kreatin monohidrat, kreatin fosfat, alfa-liponske kiseline, glutamin, taurin, arginin, aminogen), njihovi nazivi izazivali su pravo strahopoštovanje: AD, CEE-250, Power Maxx, Amino Maxx, MyoMax, Trans-X, Volumass 35, Scipro, Isopro, WPC, Ultra Amino, GLM, ALC, CLA, HMB, HMB Ultra, Carni Tech, Mega Mass, UniSyn, Yohimbe, Gro Pro, Carbo Boost, CytoForce, HyperMass, CytoPro, AminoMax, CytoBurn, DailyVit, Animal Pak…
Kraljevstvo Mr. Shakea stalo se lagano urušavati kada se u novinama pojavilo nekoliko sumnjičavih napisa, a zatim i ozbiljnijih članaka o tome kako njegovi prašci možda i pomažu pumpanju mišića, ali zato njihovi hormonalni sastojci smanjuju potenciju. Mr. Shake je s očajanjem pratio kako se to što je godinama gradio ispuhuje poput balona. Eto, zato se obreo ovdje, da jednim udarcem ubije nekoliko muha: da smiri živce i da usput onjuši postkomunističko tržište; da vidi ima li kruha za njega, i ako ima, da natjera “istočnjake” zadrigle od piva, požutjele od pušenja i otekle od alkohola da preoblikuju svoja tijela iz inkompatibilnih u tržišno kompatibilna.
A kad smo već kod kompatibilnosti, još je jedna briga ležala na srcu Mr. Shakea. Briga se zvala Rosie. Mr. Shake je bio udovac, i Rosie je bila njegova kćerka. A kćerka, za koju se nadao da će naslijediti njegovo kraljevstvo, bila je neka vrsta stalno prisutne poruge Mr. Shakeovim ambicijama. Ne može se reći da nije bila ljepušna, ali je, barem za američki stil života, bila naprosto predebela. I što je još gore, činilo se da je posve ravnodušna prema tome. Mr. Shake je znao za slavu ovog topličkog mjesta i wellness centra pod kreativnim rukovodstvom dr. Topolaneka, pa se nadao da će osvježiti mozak novim poslovnim idejama, i da će Rosie skinuti koji kilogram… A što se poslovnih ideja tiče, bio je tu još jedan detalj koji je kopkao njegovu maštu. Od znanaca, koji su ovdje nedavno proveli odmor, Mr. Shake je načuo da u wellness centru radi mladi maser, koji je ne samo fizički atraktivan nego navodno posjeduje i neviđenu seksualnu nadarenost. Kada bi takvog momka mogao nagovoriti da bude potentna reklamna maskota njegovih proizvoda, Mr. Shake bi ponovo zaplovio punim jedrima…
Takve je snove preo Mr. Shake sjedeći u hotelskom restoranu. A kada je ugledao visoku i vitku gospođu svojih godina, okruženu s druge dvije, u Mr. Shakeu se naglo uzvrpoljio još jedan san: starenje udvoje. Posve je moguće da je cijeli taj svijet praskave i eksplozivne fizičke energije, kojim je Mr. Shake bio godinama okružen, ipak načeo njegove živce. Zato je već sam pogled na gospođu smirenih pokreta djelovao na njega kao dobri, stari apaurin.
Nešto kasnije Mr. Shake se ohrabrio, prišao stolu triju dama i zamolio sedativnu gospođu za ples. Na njegovo veliko iznenađenje gospođa ga nije odbila. Da stvar bude još bolja, gospođa je veoma pristojno govorila engleski jezik.
Eto, toliko za sada o Mr. Shakeu. A što se nas tiče, mi idemo dalje. Dok kuhar čeka da uzavre lonac, priča žuri kraju da dostigne – konac!
4.
Na svoj razoružavajuće ljubak način Pupa ih je stalno gurkala da budu njezini surogati. Nije, doduše, upotrijebila tu riječ, ali bi rekla: Vi pijte, a ja ću se napiti. Vi jedite, a meni će u ustima biti fino. Vi se masirajte, a moje će se kosti podmladiti. Vi plešite, a ja ću uživati… Sama, jadnica, više nije imala snage baš ni za što. Vrijeme je uglavnom provodila drijemajući u kolicima, a povremeno je otvarala kapke tek da “prokontrolira situaciju”… – Samo kontroliram, da vidim da li se dobro zabavljate…
I, gle, nije prošlo ni nekoliko sati otkako su stigle, a Kukla je već našla partnera za ples. Odakle joj samo energija?! – mislila je Beba trudeći se da zataška svježu uvredu. Neki postariji tip došao je nakon večere po Kuklu, a ne po nju, Bebu, što je bio podmukli udarac u pleksus Bebina ionako narušena samopouzdanja. Iako je Kukla bila deset godina starija od Bebe, tip je ipak izabrao Kuklu. Istina, tip se Bebi nije baš nimalo sviđao, i to je bilo od neke utjehe. – Šta rade? – probudila se iz drijemeža Pupa. – Plešu… – rekla je Beba. – Aahaaa… – rekla je Pupa i ponovo utonula u drijemež.
Zato je Beba naglo živnula kada je vidjela da se prema njihovu stolu približava stariji muškarac, daleko zgodniji od tipa koji je plesao s Kuklom… – Dopustite mi da se predstavim. Doktor Topolanek – rekao je muškarac i energično stisnuo Bebinu ruku. – Nemate ništa protiv toga da vam se pridružim? – Ne, samo sjedite… – rekla je srdačno Beba. Pupa se probudila iz drijemeža i zaškiljila u posjetiočevu pravcu… – Dopustite da se predstavim, doktor Topolanek… – ponovio je muškarac. Pupa se samo nasmiješila. Nije mu pružila ruku. Znala je da je toliko stara da od nje nitko više ništa ne očekuje, i da joj je sve unaprijed oprošteno, kao djetetu. Zato se opustila u svojoj ulozi, nije čak rekla ni “drago mi je” i – ponovo zadrijemala.
Dr. Topolanek je bio voditelj hotelskog wellness centra. Naravno, proživjeti život nije polje prijeći – što bi rekao doktorov omiljeni pisac Boris Pasternak, s čijim se junakom doktorom Živagom Topolanek poistovjećivao u ranoj mladosti. Dakako, život proživjeti nije prijeći preko polja, ali kako priča uvijek čini to što je volja, mi ćemo, za volju priče, reći nešto o dr. Topolaneku.
Kada je nastupila meka, češka revolucija, dr. Topolanek je osjetio da je došao njegov trenutak. Istina, revolucija je dobrano kasnila, ali još uvijek je bila stigla na vrijeme, barem što se Topolaneka tiče. Komunisti su mu se s godinama bili popeli na glavu, a sve koje je poznavao bili su komunisti, a onda su mu se i antikomunisti ubrzo popeli na glavu, a sve koje je poznavao bili su antikomunisti. Blebetali su i jedni i drugi, svi su se, uostalom, kuhali u istome loncu. Revolucija je osvanula kao paun, barem se tako Topolaneku činilo. Bio je to neviđeni vašar potuljene revolucionarne taštine i na površinu su prvo isplivali lakomost i glupost. Topolanek je čvrsto odlučio da u općem tranzicijskom ritanju i on zagrabi malo šlaga. Njegovi kolege, odlikaši, u ovome času tavore po bolnicama za skromnu plaću, a on, koji je započeo karijeru bez ambicija, kao toplički liječnik opće prakse, dogurao je do šefa najpoznatijeg wellness centra u zemlji i šire. Da, bio je neka vrsta surfera-amatera, klizio je na valovima. Nekim ljudima pomažu geni, takve možeš tući koliko te volja, ali ih nećeš lako zatući, a nekima karakter. Topolanek nije patio od suviška karaktera i taj mali hendikep sačuvao mu je glavu. Blažen kao trava, povijao se onako kako je puhao vjetar. Oluje obaraju samo hrastove, mislio je poetski dr. Topolanek, a travica si uvijek lijepo i nesmetano raste…
Znao je Topolanek ponešto o tome, o flori i preživljavanju, njegovi su roditelji bili intelektualci i disidenti, ponešto je od svega toga zakvačilo i njega. A onda je došao trenutak slobode, i, gle, sloboda se ponašala kao kapriciozni Djed Mraz, i njegovim roditeljima nije donijela baš ništa. Točnije, ništa nisu imali, da bi im se nešto moglo vratiti, pa ništa nisu ni dobili. Najviše ih je peklo to što ih je zaobišlo čak i moralno priznanje. Podzemnu borbu koju su vodili godinama nitko više nije spominjao. Preostalo im je da se svakodnevno suočavaju s rezultatima slobode za koju su žrtvovali svoju mladost. Okoliš se promijenio, a oni su ostali isti: u malome stanu, s malom penzijom, s dvoje-troje preostalih prijatelja, istih takvih gubitnika. Borili su se i uspješno izborili protiv Velikoga Brata, a sada su ga, “Big Brother Show”, gledali na televiziji svaki dan. Rusi su u drugu okupaciju krenuli meko, ne sa tenkovima kao nekada, već sa šuštavim novčanicama. Rusi su, uostalom, bili nevažni u cijeloj priči, lova nema nacionalnosti, samo je ljudi imaju, i to ljudi koji obično nemaju ništa drugo. Topolanekovim roditeljima preostalo je staračko grintanje i oni su potonuli u grintanje kao u živi pijesak. Grintali su protiv svojih bivših suboraca, disidenata, koji su, navodno, dobili sve, a oni ništa; grintali su protiv prijatelja koji su se snašli, protiv emigranata koji su se vratili, protiv stranaca koji su preplavili Češku, protiv Slovaka, kojima je, navodno, išlo bolje, protiv svakoga i svačega. Sloboda za koju su se borili pokazala se smrtonosnom. Uništila ih je kao što kisik uništi duboko zakopane i naglo otkrivene freske.
U tom prvom kapitalističkom komešanju Topolanek je shvatio da se najlakše zarađuje na ljudskoj sujeti, i da pri tom nikome ne pada dlaka s glave. Klijenti su bili zadovoljni, a njegov wellness centar donosio je mnogo više dobiti od samog hotela. Bili su konkurentni, prodavali su sjaj centralnoevropske evropskosti, koji je na pozadini bivšeg komunizma izgledao privlačnije od zapadnoevropskoga. Medicinska institucija, preostala od komunizma, stajala je na solidnim nogama: cijene sitnih medicinskih usluga bile su niže od zapadnoevropskih, a same usluge bile su tu, na licu mjesta i nadohvat ruke.
Dr. Topolanek nije spadao u tranzicijske cinike, imao je i on svoj revolucionarni san, samo što se njegova revolucija, za razliku od revolucije njegovih roditelja, odigravala na isplativijem, ljepšem i mekšem mjestu – na ljudskome tijelu. Dr. Topolanek bavio se teorijom i praksom dugovječnosti. Zato je i pristupio stolu za kojim je sjedila prastara dama u kolicima i njezina simpatična pratiteljica. Topolanek je smatrao svojom dužnošću da ih pozdravi, da ih pozove da koriste usluge njegova wellness centra i da poslušaju, ako žele, seriju njegovih predavanja o teoriji i praksi dugovječnosti.
Dok je Beba slušala dr. Topolaneka s velikim zanimanjem, Pupa je drijemala. – A što vi ne izmislite nešto da starci lagodno odapnu, a ne da ih gnjavite s produžavanjem starosti! – probudila se iz drijemeža Pupa. – Oprostite, ne razumijem… – Drek! Kakvo produžavanje starosti!? Produžite mladost, a ne starost! Dr. Topolanek nije mogao vjerovati da ove rezolutne riječi izlaze iz tako sitnog i trošnog tijela. Ali, baš kada je zaustio da nešto kaže u obranu svoje teorije i prakse, stolu su prišli visoka starija gospođa i njezin pratilac. . . . Mr. Shake je bio zadovoljan što je upoznao dr. Topolaneka. Obećao je da će sutra svakako posjetiti wellness centar i doći na predavanje. Pupa i Beba saznale su da se Kuklin plesni partner zove Mr. Shake, da je Amerikanac, da je stigao danas kao i one, i da boravi u istome hotelu. Bilo je, međutim, već prilično kasno, pa je Kukla predložila da se raziđu. – Do viđenja! – rekle su Beba i Kukla dr. Topolaneku. Beba se rukovala s Mr. Shakeom. – See you, die! – rekla je. Amerikanac je ustuknuo. Nastala je neugodna tišina.
Ovdje, međutim, treba pojasniti da je Beba imala neke neobične sklonosti, a jedna od njih bili su jezični lapsusi. Zato nije razumjela zašto se Kukla ispričava Amerikancu, a ona ga je pozdravila s uobičajenim: See you, bye!
Kukla je dohvatila kolica s Pupom i bez riječi krenula prema liftu. – Šta je sad? – pitala je Beba jedva sustižući Kuklu. – Šta se ljutiš na mene? Šta sam opet izvalila? Pupa se načas probudila i upitala… – Je li otišao onaj dr. Fulir? Mislila je na dr. Topolaneka.
A mi? Mi idemo dalje. Zaželimo miran san Pupi, Kukli i Bebi, a mi ćemo ostati budni, da priča nam pobjegla ne bi…
|
