Vuković&Runjić
Knjige Autori Knjižara Kontakt Novosti


Ugrešić kod V&R

Baba Jaga je snijela jaje
   
   
   
   
   
   
   
   
   







 

Dubravka Ugrešić

Dubravka Ugrešić (1949) jedna je od najuspješnijih hrvatskih književnica. Uz plodnu književnu karijeru, niz je godina djelovala pri Institutu za teoriju književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao teoretičarka i prevoditeljica najpoznatija je po Novoj ruskoj prozi (1980), te Pojmovniku ruske avangarde (1984) u suradnji s Aleksandrom Flakerom. Hrvatsku napušta 1993, a danas živi u Amsterdamu i povremeno predaje na američkim i europskim sveučilištima. Djela su joj prevedena na više od dvadeset jezika i dobitnica je nekoliko europskih književnih nagrada. Šira je publika pamti po hit-romanima Štefica Cvek u raljama života i Forsiranje romana reke. Objavljuje zapažene romane (Muzej bezuvjetne predaje, Ministarstvo boli) i zbirke ogleda (Američki fikcionar, Kultura laži, Zabranjeno čitanje, Nikog nema doma).



Autoričine službene stranice

http://www.dubravkaugresic.com/

Enciklopedijske bilješke

http://hr.wikipedia.org/wiki/Dubravka_Ugre%C5%A1i%C4%87

 




S Dubravkom Ugrešić razgovarala je Milana Vuković Runjić. Pročitajte intervju!



1. Kako ste se i kada odlučili pisati za ediciju “Mitovi” škotskog nakladnika Canongatea, u kojoj su, uz Vas, mitove nanovo pisali i autori poput Margaret Atwood, Jeanette Winterson, Davida Grossmana, Viktora Pelevina, Alexandra McCall Smitha?

O: Canongate me je pozvao da se pridružim se grupi autora koje ste spomenuli. Pretpostavila sam, iako je moja pretpostavka bila kriva, da urednici od mene očekuju nešto “slavenskoga”, pa sam, ne razmišljajući puno, lanula svoj prijedlog: Baba Jaga!

Zamolili su me da napišem sinopsis i prihvatili su moj prijedlog. Tek kada sam potpisala ugovor, uhvatila me panika, jer, osim vizualne atraktivnosti Baba Jage, ipak nisam imala suviše jasnu ideju što da radim s tim likom. Zato sam zasukala rukave i primila sam se konkretnog istraživanja folklorističko-mitološke građe, i taj rad je rezultirao znanstvenom fabrikacijom “Baba Jaga za početnike”. Najprije sam, dakle, napisala treći dio knjige, što se pokazalo ispravnim redoslijedom jer je sama gradja dala poticaj imaginaciji.

 

2. Vaša knjiga o Babi Jagi opsežnija je od drugih objavljenih u istoj ediciji – reklo bi se da ste osjetili zov te starice u krvi?

O: Priča o zloj starici je dio našeg zajedničkog arhetipskog naslijeđa, pa je u tom smislu svi nosimo u sebi. Osobito žene. Ona je arhetip s kojim se susrećemo u najranijem djetinjstvu, kao djevojčice, da bismo -- ukoliko dočekamo duboku starost – zatvorili krug i ponovo se susreli s njom, ovoga puta u ogledalu. Ono što nas je plašilo u djetinjstvu i što dugo tavorilo u sferi bajke, ili u našoj podsvijesti, najednom postaje našom realnošću. Baba Jaga sve nas promatra iz ogledala.

 

3.Tko je Baba Jaga i kako ste se odlučili da pišete o njoj? Zašto baš ona od svih slavenskih mitova?

O: Baba Jaga je ružna, kapriciozna i zla starica, koja živi u kolibi na rubu šume. Koliba stoji na kokošjoj nozi i okreće se oko sebe. Baba Jaga leti u stupi, vesla po zraku tučkom i zameće svoje tragove metlom. Na ogradi oko Baba Jagine kolibe obješene su ljudske lubanje, što govori ga je Baba Jaga ljudožderka. Zašto baš ona? Dijelom i zato jer je daleko teže baviti se antipatičnim likom, koji je uz to uvijek sporedan i čije su funkcije limitirane. S druge strane, slavenska mitologija u usporedbi s drugim mitologijama svijeta nije osobito bogata, ili se tako barem meni čini. Baba Jaga je svakako jedan od najzabavnijih slavenskih mitoloških likova.

 

4. Odakle je rodom Baba Jaga? Kako se granala priča o njoj? Koji je odnos između nje i, recimo, starice Mokoš, o kojoj je u jednoj od svojih “Priča iz Davnina” pisala Ivana Brlić Mažuranić?

O: Postoji nekoliko ideja o tome odakle Baba Jaga, i o tome raspravljam u trećem dijelu moje knjige. Postoje mišljenja da Baba Jaga nije pravi mit, ona se, da tako kažem, “mitizirala” u 18. i 19 stoljeću zahvaljujući ruskim bajkama, i skupljačima ruskih bajki. Baba Jaga u južnoslavenskim folklornim zonama postoji kao Babaroga, staro žensko strašilo kojime se plaše mala djeca. Baba Jaga je značajan karakter u ruskom folklorno-ritualnom mišljenju. S druge strane, ona je slavenska varijanta ženskih zlica koje postoje u svim mitologijama svijeta. Postoje i mišljenja da je Baga Jaga bila velika boginja u vremenu matrijarhata. U tom smislu Baba Jaga je varijanta starice Mokoš, boginje plodnosti, ali dok se Mokoš kristijanizirala i postala zaštitnica žena, osobito rodilja, Baba Jaga je ostala izopćenica, disident.

 

5. U epilogu svoje knjige pišete o babi Jagi za početnike: reklo bi se da je ta starica s onu stranu dobra i zla, točnije da je dobra i zla prema potrebi, te da je duboko zakopana u svakoj ženi?

O. Ona je dio svake žene, ali i muškarca. Postoje psihoanalitička mišljenja da je Baba Jaga hermafrodit, tzv. falička majka. U svakom slučaju, Baba Jaga je ambivalentan mitski karakter, često je kapriciozna i nepredvidljiva, može činiti dobro, ali i zlo. Ta ambivalentnost je njezina privlačna osobina.

 

6. Do koje ste mjere pomiješali mit i biografiju/autobiografiju? Pišući o Jagi, bavili ste se bolnim temama pred kojima smo skloni zaklopiti oči. A to su starost i starenje, mutacije kroz vrijeme: je li vam se, kao piscu, bilo teško suočiti s takvim materijalom?

O: Priču o Baba Jagi obrnula sam s tri strane. Koristila sam tri različite književne naracije, tri prozna segmenta koja sam labavo uvezala. Prvi dio knjige je uvjetno “memoarski”, i to je priča o starosti moje mame. Priča je pisana u prvom licu, autorica i narator spojeni su u jedno. Trudila sam se da posve potrem svoj glas, da svoju prisutnost svedem na minimum, i da dam prostor glasu moje mame. Drugi, najopsežniji dio knjige, je mali roman u romanu. Tak kratki roman je, zapravo, kamuflirana bajka, pisan je u trećem licu, a pripovijedanje vodi tradicionalan, “sveznajući pripovjedač”. Treći dio ponovo je pisan u prvom licu, ali je ovdje pripovjedačica junakinja Aba Bagay, stručnjakinja za slavenski folklor. Aba Bagay pojavljuje se kao lik u prvom dijelu knjige, a jedna od tri starice u Drugom dijelu knjige spominje u prvom dijelu.

Što se starenja tiče, mislim da je ta tema apsolutno fascinantna. Posve je razumljivo što mnogi pisci i čitaoci izbjegavaju tu temu. Mi živimo u vremenu iz kojega je izgnana starost. Starci su društveni izgnanici. Na nekoj psihoanalitičkoj razini Baba Jaga je konfrontacija s dubokom starošću i smrću.

 

 

8. Divite li se piscima-mitotvorcima, poput Jamesa Joycea i Thomasa Manna?

O: Divila sam se Jamesu Joyceu i Thomasu Mannu kada sam bila studentica komparativne književnosti. Kasnije, kada sam se bavila književnošću s raznih strana, kao stručnjak za književnost, i kao književnica, prolazila sam kroz proces unutrašnjeg prevrednovanja. Danas, na primjer, razumijem veličinu Jamesa Joycea, ali se moji čitalački prioriteti ne poklapaju nužno s kanonskim vrijednostima.

 

9. Kako izgleda vaš život u Amsterdamu? Vaša sveučilišna karijera? O čemu predajete? Jeste li zadovoljni studentima i oni Vama?

O: Ja u Amsterdamu ne predajem. Bavila sam se studentima samo dva semestra, 1996/7, ali me nije plaćao amsterdamski fakultet nego jedna fondacija, tako da sam na amsterdamskom fakultetu zapravo volontirala dva semestra. Živim kao slobodnjak i povremeno predajem. Do sada sam uglavnom predavala na američkim sveučilištima po semestar ili dva. Volim susrete sa studentima i volim predavački posao, osobito u Americi, gdje postoji sistem anonimne evaluacije nastavnika na kraju semestra. Tako da lako možete saznati kako vas studenti vide, da li vas cijene ili ne.

 

10. Premda navraćate u Zagreb, pomišljate li ikada o tome da se vratite zauvijek u Hrvatsku?

O: U Zagrebu živi moja obitelj tako da sam često u Zagrebu, i nije isključeno da ću se jednoga dana vratiti. Međutim zanimljivo je to da kada se jednom otkinete od doma, stalno propitujete mjesta u kojima se nađete upravo iz te perspektive: biste li mogli tu živjeti. To je neobično korisna mentalna igra, jer tako otkrijete mnoge stvari o sebi samima i o drugima. Otkrijete mnoge stvari i o samom Zagrebu koje prije niste znali.

 

11. Kako doživljavate svoju književnu pripadnost/identitet? Osjećate li se hrvatskim piscem? Zašto ste odbili biti članicom Društva hrvatskih pisaca?

O: Bez obzira što ja o tome mislila i kako se ja sama deklarirala književna okolina vas tretira onako kako ona to želi. Drugim riječima, u vlasti ste profesora književnosti u srednjim školama, profesora književnosti na fakultetima, kritičara, povjesničara književnosti, medija, novinara, i na kraju i samih čitalaca. Profesori, kritičari i povjesničari nacionalnih književnosti su “veliki klasifikatori”, oni izdaju putovnice i vize, oni vam ih i oduzimaju, oni su “književna vlast”. U tom, i rekla bih samo u tom, smislu ja sam hrvatska književnica, jer sam iskusila i trenutke lokalne slave, ali i trenutke kada su mnogi pljunuli na mene. Bila sam meta harangi, i onih vidljivih, ali i onih podmuklih, nevidljivih; doživjela sam izgon iz književne zajednice, ali i primila pokoji lovorov vjenčić. Sve to nije imalo nikakve veze s vrijednošću mojih knjiga, nego s trenutnim većinskim političkim raspoloženjem. Dakle, u tom smislu pripadam hrvatskoj književnosti, ali bih jednako tako mogla pripadati srpskoj, bosanskoj, latvijskoj, litvanskoj ili bilo kojoj drugoj maloj književnosti. Književne sudbine u malim književnim sredinama su više manje slične. Po tom iskustvu sprege između politike i književnosti i tome kako se kroje književne sudbine ja, dakle, pripadam malim književnim sredinama, koje su u pravilu destruktivne i autodestruktivne. Čak ni veliki književnici, poput Miroslava Krleže ili Ive Andrića, nisu uspjeli izbjeći književne “prijeke sudove” i tu mučnu pripadnost malim književnim zajednicama. A što se mog unutrašnjeg doživljaja tiče, ja zaista ne pripadam nigdje. Moj književni teritorij nije omeđen nacionalnim granicama niti pak nacionalnim jezikom, iako i dalje pišem na hrvatskom jeziku. To kako me drugi vide i svrstavaju je izvan moje kontrole.

 

12. Vaše su se knjige proteklih sezona pojavile na hrvatskom tržištu u nakladi “Konzor” i “Faust Vrančić” i izazvale velik interes: kako ste se Vi pritom osjećali?

O: To što vi doživljavate kao “veliki interes”, ja doživljavam kao mlaku recepciju.

 

13. Čitate li suvremenu hrvatsku prozu, imate li omiljene autore iz mlađe generacije? Koji je, prema Vašem mišljenju, najbolji hrvatski pisac?

O: Samo nepismene sredine teže tome da izaberu svog “najboljeg pisca”. Sama tendencija da se jedan pisac proglašava “najboljim” je duboko antiintelektualna i antiknjiževna. Nepismenim sredinama treba Biblija ili Kuran, dakle, jedna knjiga, knjiga nad knjigama, da ne bi upinjali mozak na čitanje drugih. Hrvatski mediji skloni su tome da među piscima biraju -- najboljeg. Dugo godina bio je to Ivan Aralica, što u usporedbi s dotadašnjim Miroslavom Krležom, zaista pokazuje katastrofalan pad književnih dionica. Danas to više nije Ivan Aralica, ali se uporno traži njegova zamjena. Pogledajte velike književnosti, kao što je engleska, na primjer. Tamo svi imaju pravo na svoj život, na svoj profil, na svoju osobnost, kao i na suživot. Hrvati književnost tretiraju kao nogomet, pa se stalno slažu ekipe koje bi trebale “predstavljati” Hrvatsku. Pritom ne onu književnu Hrvatsku, nego hrvatsku državu. Književnost je, dakle, državna stvar, kao i nogomet. Većina ljudi misli da književnost služi u svrhu promocije nacionalnog identiteta, za mahanje državnom zastavom. A i pisci sami podupiru tu ideju, i služe joj. Bolje i to, misle, nego da se nađu sami samcati u svijetu, izgnani iz nacionalne zajednice, i da ne pripadaju nikome. Ponekad pripadnost zajednici može služiti i za izbijanje nedužnog profita. Nedavno sam u redu ispred mene na zagrebačkom aerodromu slušala mladu žensku osobu koja se bori da dobije svoju avionsku kartu. Rekla je službenici: Slušajte, dajte mi tu kartu, ja sam hrvatska književnica. Ta izjava očito nije bila impresionirala službenicu Croatia Airlinesa. Onda je mlada osoba rezolutno rekla: Ako ne dobijem kartu, ja neću moći otputovati, a tamo trebam predstavljati Hrvatsku!

 

14. Kako biste ukratko opisali vlastito literarno zrenje od Štefice Cvek do Babe Jage? Po čemu su slične, a po čemu različite te dvije heroine?

O: Te dvije heroine nisu nip o čemu slične. Bilo bi dobro kada bih mogla odgovoriti da je Baba Jaga ostarjela Štefica Cvek, ali to nije tako.

 

15. Kako je biti piscem u Europi: možete li živjeti od pisanja, isplate li se putovanja, javna čitanja, gostovanja?

O: Otkada sam napustila Hrvatsku, ja živim od pisanja. Pritom sam totalni autsajder, jer ne pripadam ni jednoj književnoj sredini. Mnoge književne sredine, osobito u Evropi, ipak zaštićuju svoje pisce. Ili to čine niskim porezima, kao u Irskoj, ili jakim promotivnim fondacijama koje se brinu za književnost, kakve su, na primjer, njemački Goethe Institut ili holandski Fond za književnost. Što se javnih čitanja i gostovanja tiče, ja sve manje prihvaćam pozive. Oni koji vas čitaju i vole kao pisca ti obično nemaju potrebu da vas i osobno upoznaju. Margaret Attwood je negdje duhovito izrekla otprilike sljedeće: To što volite guščju paštetu ne znači da se morate osobno upoznati s guskom.

 

16. Kako biste ocijenili sadašnje stanje duha u Hrvata, u odnosu na početak devedesetih? Što mislite o aktualnoj političkoj eliti?

O: O političkoj eliti svugdje, ne samo u Hrvatskoj, ne mislim dobro. Postavit ću vam jednostavno pitanje: što kvalificira jednu osobu da bude političar? Znanje? Završeni fakultet? Provjera radnih sposobnosti na državnim poslovima? Što kvalificira bivšeg bibliotekara i autora nekoliko zbirki pjesama da bude ambasador, a zatim i predstavnik Hrvatske u UN? Što kvalificira jednog filologa, ili jednog lošeg znanstvenika, da budu predsjednici države? Ništa. Političar može po zanimanju biti električar, bravar, šofer, bilo tko, a postaje političarom jer su mu birači iskazali svoje povjerenje. Birači, dakle, u principu kupuju mačka u vreći. Političar je, dakle, u principu neka vrsta “prevaranta”, “popa”, trikstera, “gurua”, “mađioničara”, “manipulatora”, “šibicara”. Da li biste se dali operirati čovjeku koji nije kirurg, ali vas uvjerava da će to znati obaviti? Ne biste, dakako. Ali svoje biračko povjerenje spremni ste pokloniti bilo kome, zar ne? Kako, dakle, da imam dobro mišljenje o osobi koja me – bez predočenih i provjerenih kvalifikacija – pokušava unaprijed uvjeriti da je baš ona ta koja će znati kako da se bavi državnim poslovima. Sve u svemu, političari su u principu neozbiljni ljudi, megalomani. Rijetko se dogodi da nas ugodno iznenade.

 

17. Čitate li hrvatske novine?

O: Čitam. I svaki put se nakon toga osjećam loše.


 
traži samo na dzepna.com


Razgovor s autoricom na T-Portalu, povodom objavljivanja romana Baba Jaga je snijela jaje.

O Babi Jagi u Vjesniku

Božidar Alajbegović
na kupus.net o Babi Jagi

Gordan Duhaček piše o Dubravki Ugrešić i Babi Jagi


"U romanu «Baba Jaga je snijela jaje» ima još mnogo toga - folkloristike, feminizma, tekstualne analize, politike i putopisa - posloženog u bogatu i kompaktnu cjelinu, ali je intimna tragikomedija majke i kćeri ono što pokazuje zašto je Dubravka Ugrešić „jedna od najčitanijih i najprevođenijih“. Koliko je istovremeno i domaća književnica, kako Vuković i Runjić tvrde na inventivno dizajniranoj naslovnici, najbolje pokazuje sam tekst. Dubravka Ugrešić, naime, trenutno piše toliko dobro da je nitko ne bi mogao svrstati u hrvatsku književnost."





Pročitajte ulomak!