Jean-Philippe Toussaint: Pobjeći Ulomak Hoće li to s Marie ikada biti gotovo? Onoga ljeta uoči rastanka, nekoliko sam tjedana proveo u Šangaju i zapravo nisam putovao radi posla već više radi zadovoljstva, iako mi je Marie povjerila svojevrstan zadatak (o kojem ne želim iscrpnije govoriti). Kada sam stigao u Šangaj, Marijin poslovni partner Džang Sjangdži dočekao me u zračnoj luci. Prije toga sam ga vidio samo jednom u Parizu, u Marijinu uredu, no odmah sam ga prepoznao; stajao je odmah iza kabine za provjeru putovnica i razgovarao s nekim policajcem u odori. Moglo mu je biti četrdesetak godina, imao je oble obraze i tusto lice, te glatku brončanu kožu, a nosio je i jako zatamnjene sunčane naočale koje su mu zakrivale cijelu gornju polovicu lica. Zajedno smo čekali moju prtljagu uz pokretnu traku i od mojega dolaska jedva da smo izmijenili nekoliko riječi na lošem engleskom, i on mi je već darovao mobilni telefon. Present for you, rekao mi je, i ta me je rečenica neopisivo zbunila. Nije mi bilo jasno zašto nužno moram imati mobilni telefon, taj rabljeni, prilično ružni, blijedosivi aparat, bez omota i bez uputa za uporabu. Možda zato da bi mi se uvijek moglo ući u trag, pratiti moje kretanje i držati me na oku? Ne znam. U tišini sam ga pratio kroz hodnike zračne luke i osjećao neku neodređenu tjeskobu pojačanu umorom od putovanja i napetošću zbog dolaska u nepoznat grad.
Kad smo prošli kroz pokretna staklena vrata zračne luke, Džang Sjangdži bez ijedne riječi hitro zamahnu rukom i ispred nas se polako zaustavi potpuno novi sivi mercedes. On sjedne za volan, dopuštajući vozaču, toj neodređenoj, jedva primjetnoj pojavi, da sjedne straga nakon što je spremio moj kovčeg u prtljažnik. Kad je sjeo za volan, Džang Sjangdži me pozvao da mu se pridružim, pa sam se smjestio kraj njega u udobno sjedalo od žućkastobijele kože s naslonima za ruke iz kojega se širio zadah po novom, dok je on prebirao po digitalnoj tipkovnici pokušavajući uključiti klima-uređaj koji je ubrzo blago zabrujao. Predao sam mu omotnicu od tvrdog papira koju mi je za njega dala Marie (i u kojoj se nalazilo dvadeset pet tisuća dolara u gotovini). On ju je otvorio, prešao palcem po stranicama snopa kako bi na brzinu prebrojao novčanice, a zatim je zatvorio omotnicu i spremio je u stražnji džep na hlačama. Potom je privezao pojas i mi smo polako napustili zračnu luku u smjeru autoceste za Šangaj. Nismo razgovarali, uopće nije znao francuski, a engleski vrlo loše. Nosio je sivkast prsluk kratkih rukava i zlatan lanac oko vrata s privjeskom u obliku pandže ili stilizirana zmajeva nokta. Na koljenima mi je još ležao onaj mobilni telefon što mi ga je darovao, nisam znao što bih s njime i pitao sam se zašto mi ga je poklonio (možda samo kao znak dobrodošlice u Kinu?). Bio sam upućen u to da Džang Sjangdži već nekoliko godina za Marie obavlja transakcije nekretninama, možda čak sumnjive ili nezakonite, najam i prodaju ugovora o zakupu, otkup građevinskih parcela na napuštenim terenima, a sve to vjerojatno bitno sumnjivo zbog korupcije i mutnih provizija. Već od svojih prvih uspjeha u Aziji, Koreji i Japanu, Marie je za sjedište odabrala Hongkong i Peking, a htjela je doći i do izložbenih prostora u Šangaju i na jugu zemlje gdje su planovi za otvaranje podružnice u Šendzenu i Cantonu već bili u poodmakloj fazi. No dosada još nikada nisam čuo da je Džang Sjangdži povezan s organiziranim kriminalom.
Kad smo stigli u hotel Hansen gdje me je čekala rezervirana soba, Džang Sjangdži je parkirao mercedes u privatnom unutrašnjem dvorištu i otišao do prtljažnika po moj kovčeg, a zatim me odveo na recepciju. S rezervacijom sobe, koju je obavila jedna putnička agencija iz Pariza (jednotjedni paket-aranžman Escapade , put i hotel uračunati, kojima sam pridodao još tjedan dana boravka radi vlastitog zadovoljstva), on nije imao apsolutno ništa, no sve je preuzeo i nije mi prepustio nikakvu inicijativu. Posjeo me sa strane na dvosjed, a sam je otišao na recepciju da prijavi moj dolazak. Čekao sm ga kraj ulaza, pored prašnjavih biljaka koje su trunule u loncima poredane u žalobnoj vrsti, i umorno promatrao kako ispunjava upitnik. U jednom mi je trenutku pristupio, užurban i zabrinut, i zatražio moju putovnicu. Vratio se na recepciju, a ja sam pogledom zabrinuto pratio svoju putovnicu koja je šetala iz ruke u ruku, u strahu da će iznenada ispariti, kao u nekakvom triku s kartama, u rukama nekog od mnogobrojnih službenika koji su se motali oko recepcije. Nekoliko minuta kasnije, Džang Sjangdži se vratio s magnetskom karticom moje sobe umetnutom u malenu navlaku od crvenobijela kartona ukrašenu finim ideogramima, ali ju je on zadržao, umjesto da mi je pruži. Zatim je zgrabio kovčeg i pozvao me da krenem za njim, te se uputio prema dizalima koja su vodila prema mojoj sobi.
To je bio hotel s tri zvjezdice, uredan i tih, i ja sam slijedio Džang Sjangdžija kroz dug, pust hodnik na katu, gdje nismo sreli nikoga, samo su nam se na prolazu prepriječila jedna napuštena sobaričina kolica.
Džang Sjangdži je utaknuo magnetsku karticu u bravu i tada smo ušli u vrlo mračnu sobu s navučenim zavjesama. Pokušao sam upaliti svjetlo u predsoblju, ali su se prekidači vrtjeli uprazno. Htio sam upaliti noćnu svjetiljku, ali u sobi nije bilo struje. Džang Sjangdži mi je pokazao malu sklopku pričvršćenu na zidu kraj ulaznih vrata u koju je trebalo utaknuti karticu da bi potekla struja. Polako je utaknuo karticu u utor da bi mi pokazao, i odjednom su se upalila sva svjetla, kako u garderobi tako i u zahodu, u kupaonici se probudio ventilator, i u prostoru je glasno zabrujao rashladni uređaj. Džang Sjangdži je razmaknuo zavjese i nekoliko je trenutaka ostao na prozoru, zamišljen, pogleda uprta u novi mercedes parkiran duboko dolje u dvorištu. Zatim se okrenuo. Mislio sam da će otići, no ostao je. Sjeo je u naslonjač, prekrižio noge i iz džepa izvadio svoj mobitel, a činilo se kao da ga se moja prisutnost ni najmanje ne tiče (ja sam i dalje stajao i čekao u sobi, bio sam umoran od puta, htio sam se istuširati i ispružiti), već je birao brojeve na brojčaniku pomno prateći upute na plavičastoj telefonskoj kartici koja se njihala na njegovu krilu i na kojoj je stajao natpis IP te nekoliko ideograma i kodiranih brojeva. Nekoliko je puta ponovio postupak i napokon uspio, pa mi je odmah širokim pokretom ruke mahnuo, prizvao me k sebi i hitro mi pružio aparat. Nisam znao što bih rekao, ni kamo bih usmjerio glas ni tko će mi se obratiti i na kojem jeziku, a zatim sam začuo neki ženski glas kako mi, očito na francuskom, govori halo . Halo , ponavljala je ženska osoba. Halo, napokon sam odgovorio. Halo, odvratila je ona. Bio je to pravi nesporazum (postalo mi je neugodno). Marie? Prodorno i pažljivo me motreći, Džang Sjangdži me poticao da započnem razgovor ponavljajući da je to Marie na telefonu – Marie, Marie, ponavljao je pokazujući aparat – i ja sam napokon shvatio da je nazvao Marijin pariški broj (njezin broj u uredu, jedini koji je imao), i da je na vezi neka sekretarica u modnoj kući Allons-y Allons-o . Ali u tom mi se trenutku uopće nije razgovaralo s Marie, a još manje u Džang Sjangdžijevoj prisutnosti. Osjećao sam sve veću nelagodu i htio sam sklopiti mobitel, no nisam znao gdje treba pritisnuti da bih prekinuo razgovor, pa sam mu užurbano vratio aparat poput kakva usijanog predmeta koji mi peče prste. On ga naglo i bučno preklopi, pomalo zamišljen. Zatim posegnu za telefonskom karticom položenom na krilu, lupnu njome po nadlanici kao da je briše, i pruži mi je iz daljine ne ustajući iz naslonjača. For you, reče mi, i na engleskom mi objasni da, ako želim telefonirati, mogu koristiti samo tu karticu, odabrati 17910, zatim 2 za upute na engleskom (1 je za mandarinski, ako mi se baš hoće), zatim broj kartice i odmah potom kod (PIN) 4447, zatim broj, 00 za inozemstvo, 33 za Francusku itd. Understand, zapita. Odgovorim da dâ, manje više (princip mi je, u svakom slučaju, jasan, možda baš ne i sve pojedinosti). Želim li telefonirati, moram se uvijek poslužiti tom karticom – uvijek, reče i – pokazujući stari sobni telefon položen na noćnom ormariću, onako iz daljine rukom pokaže da ne, odlučno kao da se radi o naredbi ili nalogu. No, reče. Understand? No. Never. Very expensive, doda, very very expensive.
Sljedećih me je dana Džang Sjangdži samo jedanput ili dvaput nazvao na mobilni telefon koji mi je darovao da me pita kako sam i da me pozove na ručak. Otkako sam stigao u Šangaj, najveći dio dana provodio sam sâm, nisam radio ništa osobito, nikoga nisam poznavao. Šetao bih gradom, na uličnim kioscima nasumce pojeo začinjene ražnjiće od bubrega ili zdjelice vrelih rezanaca u prenatrpanim lokalčićima, ponekad kakav bolji obrok u restoranima skupih hotela gdje bih dugo proučavao jelovnik u kičastim i pustim blagovaonicama. Poslijepodne bih drijemao u svojoj sobi i izlazio tek kad bi pala noć i kad bi postalo svježije. Utonuo u misli, šetao bih kroz mlačnu noć Nanđing cestom, neosjetljiv na buku i gužvu u trgovinama osvijetljenima kićenim neonskim svjetiljkama. A rijeka kao da bi me uvijek privukla poput magneta i na kraju bih uvijek izbio na Bund gdje bi me dočekao morski zrak i sumaglica. Prolazio bih kroz podzemni prolaz i zatim dugo šetao kraj rijeke, pogledom slijedeći niz starih građevina u europskom stilu, na kojima su osvijetljeni krovovi bliještali u noći odsjajem zelene svjetlosti čija je smaragdna bljedoća bacala drhtav odraz u vodama rijeke Huangpu. Na suprotnoj obali, s one strane ustajale vode prljave od biljnog otpada, blata i algi koje su u tami mirovale kao veličanstven, u uzmaku nad vodenom površinom uzdignut val, što se iscrtavao na nebeskoj podlozi poput linija na dlanu, futuristički obris Pudonških nebodera s prepoznatljivom kuglom Oriental Pearla, a ondje dalje, nadesno, kao u pozadini, skromna i jedva osvijetljena, samozatajna veličanstvenost tornja Đinmao. Nalaktio sam se na ogradu i zamišljen promatrao crnu, valovitu površinu rijeke u tami, i mislio na Marie s nekom sanjarskom sjetom koju izazivaju ljubavlju ispunjene misli kada ih prati prizor crne vodene površine u noći.
Je li to s Marie već unaprijed sve izgubljeno? Što sam o tome tada uopće mogao znati?
Tijekom tog putovanja nisam namjeravao ići u Peking, već sam odluku da ondje proboravim nekoliko dana donio spontano. Jedne večeri, nazvao me u zadnji čas Džang Sjangdži i predložio da ga pratim na neko otvorenje izložbe. Izložba je bila u predgrađu, u velikom hangaru koji je preuređen u izložben prostor suvremene umjetnosti gdje su umjetnici prikazivali pokretne video snimke uz pomoć projektora koji su se polako njihali u tami hangara obješeni posvuda na metalnim žicama, a projicirane se slike rastapale po zidovima, razdvajale i dijelile, potom se opet spajale i ponovno razilazile. I tamo sam upoznao Li Ći. Sjedila je na betonskom podu naslonjena na zid, sama u prostoriji, imala je dugu, crnu kosu i nosila žućkastobijeli kožnati ogrtač. Odmah sam je primijetio, no obratio sam joj se tek kasnije, kraj švedskog stola s australskim vinima i kineskim pivom, a sve to u bocama nasumce razbacanima po sklopivom postolju na kojem su inače izlagali prospekte i izložbene kataloge. Primjetila je da nisam Kinez (njezina me oštroumnost nasmijala; po čemu ste to zaključili, pitao sam). Po vašem osmijehu, po tom vašem jedva primjetnom osmijehu (i sve smo to izgovorili na engleskom, ne mogavši ni jedno ni drugo suspregnuti taj jedva naznačeni osmijeh koji nam je bio na usnama otkako smo zapodjenuli razgovor, a povod mu je bila i najmanja sitnica, razgalila bi ga i najmanja iskra). Izašli smo na ledinu koja se nalazila uz galeriju i sjeli na klupu najprije s dvije boce Tsingtaoa, zatim još četiri, pa šest, onda je polako pala noć, a mi smo još uvijek bili zajedno, dva odraza pravih pravcatih sjenki kineskog kazališta povremeno osvijetljenih nemirnom igrom lelujave zelene i crvene svjetlosti koja je dopirala od pokretnih video projekcija u galeriji. U hangaru su se održavale zvučne probe, pa su miran zrak te ljetne večeri iznenada ispunjavali nagli valovi kineskog metal rocka od kojeg bi zadrhtala prozorska stakla i uzbunili se skakavci u mlačnoj noći. Na toj se klupi više nismo mogli čuti pa sam joj se približio; no, umjesto da govorim glasnije kako bih nadglasao glazbu, nastavio sam joj govoriti sasvim tiho, sasvim blizu uha, i dok sam joj usnama doticao kosu, osjećao sam miris njezine kože i gotovo joj dodirivao obraz, a ona se prepustila, nije se micala, nije pokušala ništa da bi se odmaknula – u tami sam joj vidio oči kako gledaju u daljinu dok me sluša – i shvatio sam da se upravo rađa nešto nježno. Ispričala mi je da sutra mora poslom putovati u Peking, te mi predložila da pođem s njom; ako ne mogu ostati više od jedne ili dvije noći, uvijek se mogu već prekosutra vratiti u Šangaj jer noćni je vlak udoban i nije skup – uostalom, ionako u Šangaju nisam imao nikakve posebne obveze, zar ne? Oklijevao sam, ali nakratko, zatim joj se nasmiješio i pogledao je duboko u oči, pitajući se kakve je zapravo naravi taj prijedlog i kakvo je njegovo možebitno skriveno, ali već tako slatko, ljubavno značenje.
Sutradan sam početkom večeri izašao iz hotela. Nisam ponio nikakvu prtljagu, samo naprtnjaču u kojoj se nalazilo nešto toaletnog pribora i mobilni telefon koji su mi darovali i koji gotovo nikada nije zvonio (no nitko osim Džang Sjangdžija i Marie i nije imao broj). Kako sam imao dosta vremena, umjesto da pozovem taksi, na željezničku sam se postaju odvezao autobusom, promatrajući kroz prozor kako ulice Šangaja nestaju u narančastom polumraku zalaska sunca.
|
