Michel Tournier: Meteori I. POGLAVLJE
Zvonko Kamenje
Dana 25. rujna 1937. frontalni je poremećaj na putu od Newfoundlanda do Baltika donio mase toploga i vlažnoga oceanskog zraka u prolaz La Manche. U 17 sati i 19 minuta zapuh iz smjera zapad-jugozapad otkrio je podsuknju stare Henriette Puysoux dok je u polju vadila krumpir, zalepetao tendom kavane Café des Amis u Plancoëtu, grubo tresnuo prozorskim kapkom na kući doktora Bottereaua na rubu šume La Hunaudaie, okrenuo osam stranica Aristotelove Meteorologije što ju je na žalu u Saint-Jacutu čitao Michel Tournier, digao oblak prašine i zdrobljene slame na cesti prema Plélanu, prskavicom smočio lice Jeanu Chauvéu dok se barkom otiskivao u Arguenonski zaljev, napuhnuo i rasplesao rublje obitelji Pallet koje se sušilo na konopcu, zahuktao vjetrenjaču na majuru Les Mottes i otrgnuo šaku zlaćana lišća s bijelih breza u vrtu La Cassine. Sunce je već zapadalo za brežuljak gdje su neumnici Svete Brigite brali lijepe kate i divlje vodopije što će se u šeprtljavim stručcima 8. listopada nagomilati u podnožju kipa njihove zaštitnice. Ta obala Arguenonskog zaljeva gleda na istok i morski je vjetar bije samo preko kopna pa bi Maria-Barbara kroza slane izmaglice rujanskih plima znala raspoznati gorak miris suhora što su ga palili diljem zaleđa. Prebaci rubac preko blizanaca koji su se isprepleli u zajedničkoj visaljci. Koliko godina imaju? Pet? Ne, najmanje šest. Ne, imaju sedam godina. Teško li se sjetiti dječjih godina! Kako ćeš se sjetiti nečega što se neprestano mijenja? Osobito u slučaju ove dvojice: tako su slabunjavi, tako nedorasli. No Maria-Barbaru smiruje i tješi što su joj dva najmlađa djeteta nezrela i kasne u razvoju. Dojila ih je duže nego bilo koje drugo dijete. Jednom je prilikom oduševljeno pročitala da eskimske majke djeci daju sisu sve dok nisu u stanju žvakati smrznutu ribu i sušeno meso – što znači do dobi od tri-četiri godine. Bar se neizbježno ne udalje od majke čim nauče hodati. Oduvijek je sanjala o djetetu koje bi uspravno stalo na nožice, prišlo joj sigurnim korakom, odlučno joj razdriješilo košulju, izvuklo putenu mješinu i napojilo se kao muškarac kad poteže iz boce. Zapravo nikad nije znala razlučiti dojenče od muškarca, muža, ljubavnika. Ta njezina djeca… Bezbroj je puta rađala pa više ne zna koliko ih točno ima. Ne želi znati. Ne želi brojiti, a tako je i godinama zatvarala oči pred sve većim prijekorom i muklom prijetnjom na licima svojih bližnjih. Sterilizirali su je. Kad je rađala blizance, morali su je kratko uspavati. Jesu li tada iskoristili priliku i počinili to strašno nasilje? Je li Edouard pristao sudjelovati u uroti? Kako bilo, otad više nema djece. Kao da joj se materinski poziv dvostrukim porođajem iscrpio. Inače bi se uznemirila čim bi se najmlađe dijete odbilo od sise. Žene njezina soja sretne su i staložene samo kad su trudne, ili pak doje. No čovjek bi rekao da su je blizanci napokon zasitili. Možda postoje »blizanačke majke« kojima je svako dijete polovično ako se uza nj ne rodi brat parnjak… Prolomi se lavež i smijeh. Stigao je Edouard. Valjda je putovanje u Pariz trajalo kraće nego obično. Znači li to da mu s godinama zamire ljubav prema izletima u prijestolnicu? Otišao je gore do La Cassine da se presvuče. Zatim će doći pozdraviti Maria-Barbaru. Prikrast će joj se iza počivaljke. Lice će mu se nadviti nad njezino pa će se naopako pogledati. Poljubit će je u čelo i postaviti se pred nju onako visok, vitak, otmjen i naočit, nježna i ironična osmjeha u koji kao da upire kažiprstom da joj na nj svrati pozornost dok krajičkom prsta gladi potkresani brk. Edouard je Maria-Barbari drugi muž. Prvoga tako reći nije ni upoznala. Od čega je zapravo umro? Svakako je umro na moru, uzgred, bio je drugi časnik u Trgovačkoj mornarici. No je li ga odnijela bolest ili nesreća? Sjeća ga se samo mutno. Možda je jednostavno nestao jer mu je ženu prva trudnoća tako zaokupila da je njezina prolaznog začetnika zaboravila. Ta njezina prva trudnoća… Mladoj je ženi pravi život počeo onoga dana kad je doznala da čeka dijete. Prethodilo mu je mladenaštvo, roditelji, čekanje ravna i izgladnjela trbuha. Nadalje se trudnoće nisu nadovezivale, nego su se sve stopile u jednu jedinu, prometnule se u prirodno, sretno stanje koje bi jedva razbijala kratka i tjeskobna praznovanja. Supružnik i oploditelj čija slabačka čvrga pokreće stvaralački proces bio je tako reći nebitan. Blizanci se meškolje i ječe. Maria-Barbara prigne se nad njih i opet joj se stegne srce pri pogledu na čudnu preobrazbu koja im se zbiva na licu dok se bude. Kad se u snu vrate u sebe i svedu se na svoje najdublje i najpostojanije biće – na zajednički nazivnik – ne možeš ih raspoznati. Jedno te isto tijelo ovija se oko svog dvojnika, jedno te isto lice jednako oborenih vjeđa u isti mah pokazuje i čelo i desni profil, jedno okruglo i spokojno, drugo odrješito čisto, dok i jedna i druga strana nepokolebljivo i jednodušno odbijaju sve što ne pripada onoj drugoj. A Maria-Barbara upravo tada osjeća da su joj najbliži. Njihova je neokaljana sličnost slika i prilika materničnog limba koji ih je iznjedrio. San im vraća prvobitnu nevinost u kojoj se stapaju. Sve što ih međusobno udaljava zapravo ih udaljava od majke. Zapahnuo ih je vjetar pa ih prođe isti srh. Raspletu se. Okolni svijet ponovno preuzima vlast nad njihovim osjetilima. Protrnu, lica im različito odgovore na zaziv izvanjskog života i pretvaraju se u lica dvojice braće; Paulovo je samopouzdano, svojeglavo i nemilosrdno, a Jeanovo nemirno, otvoreno, radoznalo. Jean-Paul uspravi se u sjedećem položaju i kaže: »Gladan sam.« Progovorio je Paul, no iza njega se gnijezdi Jean, koji se također izvija prema Maria-Barbari i pridružuje zovu, pa ga tako puštaju zajednički. Maria-Barbara iz košare od šiblja vadi jabuku i pruža je Paulu. Dijete je u čudu odbije. Ona posegne za srebrnim nožem i raspolovi plod u lijevoj ruci. Oštrica se hrskavo zarine u vjenčić od pet sićušnih suhih listića što se rascvao u udubini na donjoj strani jabuke. Na mjestu gdje oštrica zareže koru izbije tračak bijele pjene. Polovice se raskole, drži ih još samo kratka drvenasta peteljka. Sočno i baršunasto meso obujmljuje srcoliku rožnatu komoru u koju su se uglobile uglačane smeđe koštice. Maria-Barbara svakom blizancu pruži jednu polovicu. Svaki pozorno prouči svoju krišku pa ih bez riječi zamijene. Ona ne pokuša proniknuti u značenje toga malog obreda, samo zna da nije riječ o dječjem hiru. Blizanci se punih usta upuštaju u jedno od onih dugih i zagonetnih šurovanja na tajnome jeziku koji u obitelji zovu vjetrovskim . Buđenje ih je na trenutak razdvojilo i otelo pomutnji sna. Sad obnavljaju blizanačku prisnost pa ugađaju tijek misli i osjećaja tako da suobraćaju maznim glasanjem u kojem možete prepoznavati riječi, jadikovke, smijeh, ili puke znakove, kako vam drago. Na poljanu istrči riđi španijel i radosno se uskače oko Maria-Barbarina »logora«. Nad nju se naopako nadvije neka glava i na čelo joj padne poljubac. »Dobra večer, mila.« Edouard sad stoji pred njom onako visok, vitak, otmjen i naočit, lice mu obasjava nježan i ironičan osmjeh, a on kao da ga podcrtava kažiprstom kojim gladi potkresani brk. »Nismo vas tako skoro očekivali«, ona će. »Ugodno ste nas iznenadili. Kanda vam je Pariz dodijao.« »Znate da u Pariz ne idem samo radi zabave.« Laže. Ona to zna. On zna da zna. Ta je igra zrcala njihov vlastiti obred i u bračnome okviru opetuje veliku blizanačku igru čija pravila dotle strpljivo postavlja Jean-Paul: jeftino i površno opetovanje nalik na ljubakanje služinčadi što u nekim kazališnim komadima pruža komičan odjek uzvišenomu ljubovanju kneza i kneginje. Prije dvadeset je godina Edouard prisilio Maria-Barbaru da s njim odabere i uredi krasan stan na pariškome Otoku Luja Svetoga. U namjeri – bar je tako govorio – da im bude utočište za ljubavne izlete – izlaske u otmjene restorane, u kazalište i na kasne večere. Je li zaboravio – ili je samo hinio da zaboravlja – kako Maria-Barbara ne haje za putovanja, Pariz i birano društvo? Prihvatila je njegovu igru iz dobrodušja, iz nemara, pa je razgledala, odlučila, potpisala i uredila, no kad je posljednji majstor otišao, više se nije vraćala na Otok Luja Svetoga, a Edouard se slobodno mogao baviti poslovnim sastancima. Sastanci su ubrzo učestali i odužili se. Edouardu tjednima ne bi bilo ni traga ni glasa: Maria-Barbaru prepuštao je djeci, a pogone Zvonkoga Kamenja predradniku Guyu Le Plorecu. Ona je ta izbivanja bar prividno prihvatila i potpuno se posvetila vrtlarenju, praćenju vremenskih mijena, velikom ptičarniku, hordi vlastite djece među kojom bi se redovito našli i neumnici Svete Brigite, a osobito blizancima, čija bi je blistava nazočnost sama po sebi uspokojila. Ustaje i uz Edouardovu pomoć skuplja domaće predmete koji prema starome običaju rese njezina popodneva u počivaljci. Naočale što sklopljene leže na romanu – mjesecima već čita jedan te isti – košaru kamo odlaže pletivo koje je postalo bespredmetno jer nema nade da će više rađati, rubac koji je pao u travu pa ga sad prebacuje preko ramena. Brigu o pospremanju stolova, stolica i visaljke prepušta Mélinici pa se osloni na Edouardovu ruku i teškim korakom uputi grbavim putem što se krivudavo penje prema La Cassini, kamo već hitaju cvrkutavi blizanci. Poput većine kuća istočne Bretanje, La Cassine je golemo i neosebujno zdanje, prvobitno stari i siromašni majur koji su potkraj prošlog stoljeća vlasnici Zvonkoga Kamenja promaknuli u gospodsku kuću. Od skromne su joj prošlosti ostali zidovi od ćerpiča – granit se javlja samo na uglovima, u okvirima vrata i prozora i u razizemlju – strmi dvostrešni krov na kojem su slamu zamijenili sivim škriljevcem i izvanjsko stubište koje vodi u potkrovlje. Njega je Edouard uredio kao dječji stan, a osvjetljavaju ga četiri krovna prozora što su se vlastitim krovištem izbočila na pročelnoj padini krova koja tvori nadstrešnicu. Edouard je sve svoje potomstvo otpravio na taj tavan i u dvadeset godina nije onamo ni triput kročio. Sanjao je da će prizemlje ostati zabran bračnoga para Surin, u kojem Maria-Barbara možda bude voljna načas zaboraviti da je majka pa ponovno postane supruga. No nju je neodoljivo privlačilo potkrovlje, gdje je carevao topao nered što se potajno ustrojavao prema osobnosti svakog pojedinca i mreži njegovih odnosa s drugima. U tome bi se srdačnome metežu ponovno sastala sa svom djecom koja su joj izmakla kad su poodrasla pa bi se u raskoračnoj zbrci igara i spavanja zaboravila. Edouardu se ne bi vraćala dok po nju ne bi poslao Mélinicu. S druge je strane ceste dom za zaostalu mladež Sveta Brigita s tkaonicom dijelio zdanja bivšega kartuzijanskog samostana Le Guildo, koji su raspustili 1796. Neumnici su raspolagali pomoćnim zgradama – bivšim spavaonicama, blagovaonicama, radionicama, ambulantom i upravom – a na to se prirodno nadovezalo korištenje vrtovima koji su se blagim padinama spuštali prema La Cassini. Dotle su tvornički pogoni zauzeli opatovu palaču, službeničke stanove oko klaustra, gospodarske zgrade, konjušnice i crkvu čiji se zabatni zvonik presvučen zlaćanim lišajem vidi od Matignona do Ploubalaya. Kartuzijanski samostan Le Guildo slavno je propao prilikom katastrofalnog poraza Bijelih 1795. Uoči iskrcavanja u Carnacu 27. lipnja, rojalistička je vojska izvela diverziju u Arguenonskom zaljevu. Naoružana skupina koja se ondje iskrcala kao prethodnica nanijela je teške gubitke republikanskim snagama i zabarikadirala se u opatiju čiji je kaptol bio na njihovoj strani. No Hocheva pobjeda nad Cadoudalom i njegovim saveznicima zapečatila je sudbinu šuana iz Le Guildoa koji se zbog oseke nisu uspjeli na vrijeme vratiti na brodove. Neprijatelj je opatiju osvojio na juriš dan uoči 14. srpnja, a svih su pedeset i sedam bijelih zarobljenika strijeljali i zakopali u klaustru koji su pretvorili u masovnu grobnicu. Dogodine je rješenje o zatvaranju samostana samo ovjerilo propast Le Guildoa, koji je zapravo prestao postojati otkako je ostao bez redovnika. Tvornički su se uredi smjestili u kaptolske odaje. Klaustar su pokrili lakim krovom da onamo mogu odlagati bale platna i škrinje sa špulama, dok su noviju madracaru strpali u stare konjušnice koje su na brzu ruku obnovili. Srce tvornice nalazilo se u crkvenoj lađi gdje je prelo dvadeset i sedam tkalačkih stanova, a opsluživao ih je roj radnica u sivim kutama i kose utegnute u raznobojne rupce. Tkaonica, Sveta Brigita i donja La Cassine u kojoj je živjelo veliko pleme Surinâ, onkraj cestice što se spušta prema žalu Les Quatre Vaux, zajedno su tvorili Zvonko Kamenje, u načelu veoma raznorodan sklop koji se u organsku cjelinu spojio pukom silom navike i života. Surinova su se djeca u pogonima i u Svetoj Brigiti osjećala kao kod kuće, a ljudi su se navikli viđati neumnike kako lutaju tkaonicom i druže se s ukućanima La Cassine. Jedan od njih, Franz, neko je vrijeme blizancima bio nerazdvojan drug. No s neumnicima se najnježnije ophodila upravo Maria-Barbara. Svim se silama branila od pogibeljno silovita zova kojim ju je vabilo to boležljivo, bespomoćno i životinjski priprosto stado. Koliko je puta u vrtu ili u kući osjetila kako joj na klonulu ruku nečije usne utiskuju cjelov! Tada bi nježnim pokretom pomilovala glavu ili zatiljak ne pogledavši žaboliku masku koja ju je odozdo gledala puna obožavanja. Morala se braniti i suzdržavati jer je znala kakvom podmuklom, neodoljivom i neumoljivom silom djeluje brežuljak neumnih. O tome se osvjedočila na primjeru šačice žena koje su znale zabasati na studijski boravak na određeno vrijeme, iz radoznalosti ili kao profesionalno savjesne odgajateljice u želji da upoznaju metode koje se primjenjuju u radu sa zaostalom mladeži. Prvo bi prošle fazu privikavanja u kojoj se novakinja morala potruditi da prevlada gađenje koje bi u njoj nehotično budila dječja ružnoća i nespretnost, katkad i prljavština, a to bi je sve dodatno ubilo u pojam jer su djeca bila nenormalna, ali ne i bolesna: štoviše, uglavnom su bila boljeg zdravlja od prosječne normalne djece, kao da ih je priroda dovoljno namučila pa ih je izuzela od običnih boljki. Međutim, otrov je neosjetno djelovao pa bi se opasna, mnogoruka i silnička samilost svomu plijenu ovila oko srca i uma. Neke bi se očajnički trgnule i otišle dok su se još možda stigle othrvati tomu smrtonosnom utjecaju pa da ubuduće njeguju samo uravnotežene odnose s običnim, zdravim i samostalnim muškarcima i ženama. No pogibeljna bi slabost neumnika nadjačala taj posljednji trzaj pa bi se pokorile nijemomu, ali nepopustljivomu zovu Svete Brigite i vraćale se pobijeđene i svjesne da će do kraja života ostati zatočenice, pod izgovorom još jednoga studijskog boravka, dodatnih istraživanja i proučavanja, na što nitko ne bi nasjeo.
* Oženivši se Maria-Barbarom, Edouard je postao ravnatelj i glavni dioničar tvornice tekstila u Zvonkome Kamenju, čiji mu je teret tast spremno prepustio. Međutim, silno bi se iznenadio da mu je netko rekao kako se ženi radi novca, jer se njemu umnogome podrazumijevalo da mu se interesi i sklonosti poklapaju. Uostalom, poduzeće se ubrzo pokazalo kao izvor prilično gorkih razočaranja. Dvadeset i sedam tvorničkih tkalačkih stanova zapravo je bilo zastarjelo i poduzeću nije bilo spasa ako ne uloži gomilu novca u obnovu cjelokupne opreme. Nažalost, tadašnjoj se gospodarskoj krizi zapadnog svijeta dometnula i nelagoda vezana uz duboku i neizvjesnu tehničku mijenu koja je istodobno zahvatila tekstilnu industriju. Ponajviše se govorilo o kružnim tkalačkim strojevima, no bili su revolucionarna novotarija i prvim korisnicima značili i neizmjeran rizik. Edouarda je isprva privukao grenadin, osobitost Zvonkoga Kamenja, tkanina od vune i svile s uzorkom u tkanju, lagano, svijetlo i prozirno sukno namijenjeno samo velikim kreatorima. Očarala ga je postava tkalaca i stari žakarski stroj na kojem se tkala ta skupocjena tkanina pa se potpuno posvetio neunosnoj proizvodnoj liniji koja se slabo prodavala i davala nepouzdane i nezahvalne prihode. Opstanak poduzeća zapravo je počivao na plećima Guya Le Ploreca, bivšega pogonskog strojara koji je napredovao do predradnika i obavljao službu zamjenika ravnatelja. Le Plorec je rješenje za teškoće Zvonkoga Kamenja našao u opreci grenadinu, te je snovačnicama i tkaonicama dodao madracaru s trideset grebenarki čija je prednost bila u potrošnji velike količine platna koje su proizvodili na licu mjesta. No Edouard je zahvaljujući dotičnoj novini dodatno gubio zanimanje za taj silno nesiguran posao pun zamki koji je, da stvar bude gora, po svemu sudeći mogao preživjeti samo ako padne na niske grane. Štoviše, otvaranje madracare dovelo je pojačanje u vidu radnica koje nisu pripadale obrtničkim krugovima i mahom nisu izučile zanat pa su, za razliku od aristokratskoga i discipliniranoga ceha prelaca i tkalja, bile sklone izostajanju s posla i negodovanju. Edouarda je Le Plorecova mala revolucija upravo u tom pogledu najviše kosnula. Ženskar se našao na čelu poduzeća koje zapošljava tristo dvadeset i sedam radnica, što ga je u isti mah i uznemiravalo i žuljalo. U početku bi mu bilo neugodno kad bi se odvažio u brundave i prašnjave pogone jer je izazivao podmuklu znatiželju sa svim mogućim primjesama izazivanja, prezira, poštovanja i stidljivosti. Likovima u sivim kutama i sa šarenim rupcima na glavi, koji su se komešali oko strojeva za impregniranje ili duž prsnica, isprva nije priznavao ženskost, nego mu se učinilo da se ironijom sudbine prometnuo u vladara nad narodom ličinki. No oku mu je malo-pomalo počela goditi slika žena koje ujutro dolaze u pogon i navečer ga napuštaju, a pritom nose običnu odjeću pa neke budu dražesne, gotovo otmjene, lica im ozari čavrljanje i smijeh, a kretnje su im lake, lepršave i ljupke. Otad se trudio da u uzanim prolazima između strojeva zapazi pojedine djevojke čiji bi mu lik vani zapeo za oko. Naukovanje je trajalo mjesecima, no urodilo je plodom, a Edouard je u radnoj odori i tlaci sada znao prepoznati mladost, pitomost i ljepotu. Ipak se libio da zavede neku od vlastitih radnica, a kamoli da je ustoliči i mazi kao službenu milosnicu. Edouard u biti nije slijedio nikakva načela, te se na primjeru vlastita brata Gustavea uvjerio da se čovjek treba čuvati morala i pribojavati skučenoga puritanstva od kojeg može strašno zahiriti. No zato je imao ukusa i nagonski je veoma jasno znao što može činiti – makar pritom gazio sve pisane zakone – a da ne pomuti određeni sklad, te što naprotiv treba izbjegavati kao nedolično. Taj je sklad pak zahtijevao da Zvonko Kamenje bude povlašteno područje njegove obitelji, dok je jedino prihvatljivo mjesto za ljubavne izlete Pariz. Osim toga, radnica je za njega i dalje bila biće koje izaziva nespokoj i s kojim se ne može družiti jer remeti predodžbe što ih je o ženama stekao. Žena može slobodno raditi, ali u kućanstvu, a u najgorem slučaju u poljoprivredi ili u dućanu. Industrijski je rad samo može izopačiti. Žena može slobodno primati novac – za kuću, dotjerivanje, užitke ili tek tako. Nadnica je ponižava. Eto kako je razmišljao taj ugodni i jednostavni čovjek koji je oko sebe nehotice širio ugođaj bezbrižne radosti bez koje nije mogao živjeti. No između vječno trudne supruge, koja se samo bavila vlastitim pomlatkom, i sivoga radišnog mnoštva u Zvonkome Kamenju, katkad bi ga dotukla usamljenost. »Između matice i radilica živim kao beskoristan trut«, sjetno bi u šali rekao. Pa bi se autom odvezao do Dinana i sjeo u ekspresni vlak za Pariz. Pariz je tom provincijalcu nužno bio mjesto za rastrošnost i život na visokoj nozi pa bi, da je bilo po njegovu, stan tražio u okolici Opere i velikih bulevara. Budući da se u tome važnom pothvatu dolično savjetovao s Maria-Barbarom, ona se odlučila za Anžuvinsku obalu na Otoku Luja Svetoga, s pogledom na lišće, vodu i apside u suglasju s vlastitim mirnim i jednoličnim životom. Osim toga, Edouard se ondje našao na nekoliko minuta od Ulice Les Barres gdje mu je s mlađim bratom Alexandreom živjela majka. Pomirio se s tim stanom čija mu je otmjenost i prestiž kao rođenomu konzervativcu godila, makar je bećaru išla na živce jer bi bio sretniji u buci i blještavilu. Edouardovo vječno putovanje između Pariza i Bretanje odgovaralo je njegovu položaju srednjeg brata, jer je stariji Gustave ostao u obiteljskoj kući u Rennesu, a mlađemu Alexandreu vrag nije dao mira dok nije uspio nagovoriti majku da se preseli k njemu u Pariz. Teško je bilo zamisliti oštriju suprotnost od opreke između Gustaveove ponešto puritanske krutosti, koju je dohranila škrtost, i napadnoga gizdelinstva kojim se razmetao Alexandre. Bretanja je tradicionalno konzervativna i pobožna pokrajina pa se često zna dogoditi da se u obitelji nađe stariji brat koji tvrdokorno poštuje drevne obiteljske vrijednosti, a suprotstavlja mu se mlađi potkopavač i smutljivac koji izaziva sablazan. Neprijateljstvo je među braćom raspirivalo i jedno praktično pitanje. Staroj je gđi Surin nazočnost i privrženost sina mezimca svakako bila utjeha i nikomu na pamet ne bi palo da joj je uskrati. No živjela je od mjesečne potpore koju su joj plaćali stariji sinovi, što je silom prilika iskorištavao i Alexandre. Gustavea je ta situacija izluđivala pa nikad ne bi propustio priliku da je zajedljivo spomene i optuži Alexandrea da majku – iz očitih sebičnih razloga – sprečava da živi okružena unukama u Rennesu kao što bi bio red. Edouard je te pritužbe mudro prešućivao kad bi pri malim obrednim posjetima majci sretao Alexandrea pa je tako prirodno preuzeo ulogu obiteljskog posrednika. S Alexandreom ga je povezivalo uživanje u životu pa i u pustolovinama, ljubav prema stvarima i ljudima – makar su imali različite sklonosti – i pogonila ih je svojevrsna znatiželja. No dok je Alexandre neprestano pljuvao na postojeći poredak i rovario protiv društva, Edouard je zajedno s Gustaveom dijelio neko prirođeno poštivanje reda stvari koji je smatrao normalnim, a samim time i zdravim, poželjnim i svetim. Usporedimo li Gustaveov konformizam i Edouardovu nekritičnost, svakako bismo ih lako pobrkali. No braća su se stubokom razlikovala jer je Edouard svemu pristupao sa srcem, nastupao veselo i plijenio, zračio prirođenom i zaraznom uglađenošću i zadovoljstvom zbog kojih su se ljudi oko njega jagmili i držali se njegova društva kao da će se uza nj okrijepiti i ohrabriti. Edouard je svoj dvostruki život dugo vremena smatrao remek-djelom sretne organizacije. U Zvonkome Kamenju potpuno bi se posvetio zahtjevima tvornice i brizi za Maria-Barbaru i djecu. U Parizu bi se iznova pretvorio u dokona i imućna neženju koji proživljava drugu mladost. No i taj je čovjek koji se nerado preispitivao s godinama morao priznati da su ta dva života jedan drugomu krinka pa da ne vidi prazninu i neizlječivu sjetu kojima se u biti oba odlikuju. Čim bi ga u Parizu spopala tjeskoba što će se nakon večernje zabave obresti u osami velikoga stana u čijim se visokim i uskim prozorima ljeskala sva raskoš Seininih odbljesaka, na krilima nostalgije pohrlio bi u nježan i topao metež La Cassine. No kad bi se u Zvonkome Kamenju bezrazložno dotjerao za odlazak u tvornički ured i sjetio se kakav beskrajan dan pred njim zjapi, obuzelo bi ga grozničavo nestrpljenje pa bi se morao othrvati napasti da odjuri u Dinan gdje još stigne uhvatiti brzi vlak za Pariz. Isprva mu je blago laskalo što ga u tvornici zovu »Parižaninom«, no u tom ga je nadimku iz godine u godinu sve više žuljao prizvuk negodovanja i sumnje u vlastitu ozbiljnost i sposobnost. A iako je dugo s dobronamjernim osmjehom trpio što prijatelji njega, šarmera i prekaljenoga životnog sladokusca, smatraju bogatim i donekle lakovjernim provincijalcem koji ne poznaje veliki grad pa mu pripisuje nepostojeće divote, počelo mu je smetati što ga kao Bretonca u vrtlogu pariškog razvrata smatraju muškom inačicom kumice s tržnice, kumekom s okruglim šeširom s vrpcama, u klompama i s gajdama pod mišicom. Dugo je u toj dvojnoj pripadnosti uživao kao u nečemu što je pride ušićario, no sad ju je počeo doživljavati kao dvostruko progonstvo i dvostruku otuđenost, a to je razočaranje zapravo odavalo da ga je smeo problem s kojim nije računao: zlokobni i neprihvatljivi izgledi starenja. Taj je suton vjerno zrcalio njegov odnos s Florence. Prvi ju je put vidio u kabareu gdje je nastupala pred kraj večeri. Odrecitirala bi nekoliko teže razumljivih pjesama i pjevala dubokim glasom uz pratnju gitare kojom je spretno baratala. Bila je grčkoga, vjerojatno židovskog podrijetla, pa su joj riječi pjesama i glazba odisali osobitom tugom sredozemnih zemalja koja za razliku od sjevernjačke tuge nije ni samačka i osobna, nego bratska, obiteljska, plemenska. Poslije je sjela za stol gdje je on s nekolicinom prijatelja naveliko točio šampanjac. Iznenadila ga je Florencina šaljiva i zajedljiva pronicavost, odlika koju bi prije očekivao kod muškarca nego kod žene, a osobito pogled kojim ga je odmjerila, u isti mah ironičan i pun razumijevanja. U njezinim se tamnim očima nedvojbeno zrcalio kao kumek, no u njima je također vidio da je muškarac stvoren za ljubav i da fizički zrači takvom toplinom da samom svojim pojavom ženi ulijeva pouzdanje i olakšanje. Brzo se s Florence složio da bi mogli »neko vrijeme ostati zajedno«, a dobronamjerna mu se nepovjerljivost te formule istodobno i sviđala i sablažnjavala ga. Neumorno ga je ispitivala o Zvonkome Kamenju, o Maria-Barbari, djeci, obalama rječice Arguenon i djetinjstvu u Rennesu. Kao nomada i lutalicu očarala ju je glazba imena što su mirisala na pržinu i šumarke, a on ih je usput spominjao: Plébouille, La Rougerais, potok Quinteux, Kerpont, Grohandais, Le Guildo, otočje Hébiheni… Nije bilo bogzna kako vjerojatno da će se ikad zaputiti u tu provincijsku zabit, a ni jedno ni drugo nisu tu mogućnost nikad natuknuli. Na početku veze odvažila se u stan na Anžuvinskoj obali, no bio joj je silno odbojan, što je opravdavala hladnom otmjenošću, krutim skladom i mrtvom ljepotom velikih praznih prostorija u kojima su mozaički hrastovi parketi zrcalili stropove oslikanih kaseta. Edouardu je objasnila da stan ne pripada ni bretonskoj korjenici ni bilo čijem Parizu, nego je promašaj poput mrtvorođenoga čeda njihova jalova križanja. Edouard je na to odbijanje odgovarao protuslovnim argumentima koji su bili slika i prilika njegove vlastite nedosljednosti. Govorio je kako se nekoć podrazumijevalo da su lijepi stanovi prazni. Kad bi vam trebao stol, stolice, naslonjači, ili čak zahod, traženi bi predmet žurno donijele sluge. Upravo nas opadanje broja posluge prisiljava da živimo u zakrčenim odajama iz kojih bi Moliereovi suvremenici sigurno zaključili da se selimo, ili da smo se upravo doselili. Stoga je hvalio prostranu i plemenitu ljepotu škrto namještenih prostorija visokih stropova gdje je najveće i neupadljivo blago sam prostor u kojem možete slobodno disati i kretati se. No smjesta bi dodao da mu je stan hladan i negostoljubiv jer mu nedostaje ženska ruka: Maria-Barbara ne da se iz La Cassine i nikad ne dolazi u Pariz, a ako ni Florence ne želi živjeti s njim, nema nade da će taj prostor ikad zaživjeti. »Kad u kući nema žene, kuća je mrtva«, tvrdio je. »Dovucite svoje stvari i napučite prostorije vlastitim neredom. Mislite da ja u tome napuštenome muzeju uživam? Ta pogledajte samo kupaonicu! Meni bude nelagodno ako britvu ne tražim među staklenkama mlijeka za čišćenje, losionima za kožu i raspršivačima parfema. Muškarcu se nije gušt lickati ako pritom ne njuška po ženskim potrepštinama. Ovdje je kupaonica otužna kao operacijska dvorana!« Nasmiješila bi se, umuknula i naposljetku rekla da je to samo njemu slično: htio je braniti preotmjen stan, a za tili je čas završio u kupaonici među kremicama, pufnama i uvijačima. Završilo je tako da su se redovito sastajali u njezinu stanu u Gabriellinoj ulici na brežuljku Montmartre, u crvenoj špilji pretrpanoj draperijama i zakrčenoj drangulijama, stvorenoj za život noću pri svjetlu crvenih noćnih svjetiljki i na podu, na divanima, jastucima i krznenim prostirkama, u istočnjačkoj ropotarnici koju je Edouard od samog početka hvalio zbog »istančana neukusa«. Zapravo ga je uz Florence i njezin stančić vezivala snažna, ali složena spona koja ga je dirala i u put i u srce: puteno ga je zarobila, no srce se ustezalo. Nije si mogao zanijekati da na svoj način voli Florence. No nevjerojatno je paradoksalno da ju je volio teška srca dok se cijela jedna strana njegova bića suzdržavala – Gustaveova strana, podrugljivo bi rekao Alexandre. I znao je da je ta strana u La Cassini, uz Maria-Barbarino uzglavlje, s djecom, a osobito s blizancima. Nakon dvadeset sretnih i plodnih godina braka bolovao je od raskola koji je u njemu pukao između žeđe za nježnošću i spolne gladi. Dok su se ta glad i žeđa isprepletale i stapale sa životnim žarom i strastvenim prihvaćanjem postojanja, bio je snažan, uravnotežen i siguran u sebe i svoju obitelj. No sad je Maria-Barbara u njemu budila samo veliku, maglovitu i blagu nježnost kojom je obuhvatio i djecu, kuću i bretonski kraj, a osjećaj je bio bestrastan kao kad se sunce u jesenje poslijepodne pomoli iz arguenonske izmaglice i odmah potone natrag u svilene i zlaćane oblake. Muškost bi mu se vraćala tek kod Florence, u crvenoj špilji punoj priprostih i sumnjivih uroka kojih se pomalo gnušao čak i kad bi se zajedno pretvarali da ih ismjehuju. I to ga je čudilo i privlačilo: znala se ograditi od vlastitih sredozemnih korijena i obitelji koju bi nehajno spominjala, a time i od same sebe. Sâm nije bio u stanju promatrati, suditi i rugati se, a da pritom ostane solidaran i očuva duboku i nepokolebljivu ljubav, pa mu je na tom polju Florence pružala svijetao primjer. On je pak osjećao da je rastrzan, da je dvostruka izdajica i kukavica. Sanjao je da napravi rez i pobjegne pa da mu nekoć lako srce opet zacijeli. Zauvijek bi raskrstio s Maria-Barbarom, s djecom i Zvonkim Kamenjem, te bi krenuo u novi život s Florence u Parizu. Muškarci poput njega – a takvih je mnogo – imaju peh što su tako puni života da se bar dvaput stignu oženiti i osnovati obitelj, dok se pak žena iscrpi i digne ruke davno prije nego što je najmlađe dijete postavila na noge. Prirodno je da muškarac krene u novi brak sa ženom koja prvoj supruzi može biti kći. No katkad je i Edouard osjećao umor, a vlastita mu se muškost uz Florence utišala i znala potpuno zamrijeti. U tim bi trenucima mislio da mu je mjesto uz životnu družicu, na bretonskoj zemlji, u erotskoj i ljubavnoj polumirovini koju donosi postojana i spokojna privrženost starih bračnih parova. Ratovi kao da su upravo stvoreni da presijeku takve nerješive nedoumice.
|
