Alexander McCall Smith: Angus sanjar Ulomak Uvod Ova je priča nova verzija mita o Angusu, omiljenom i privlačnom liku u keltskoj mitologiji Irske i Škotske. Angus je onaj koji donosi snove, on je Eros, figura mladosti. Naslijedili smo ga iz irskog bajoslovlja, ali susrećemo ga također u keltskoj Škotskoj. On je dobroćudan lik – naočit i razigran – a u moderno doba nadahnuo je ne samo “Pjesmu o putniku Angusu” W.B.Yeatsa, nego i melodioznu škotsku uspavanku “Sanjar Angus”. U ovoj verziji priče o Angusu, premda sam si dopustio neke slobode u odnosu na izvornik, pokušao sam zadržati središnje karakteristike Angusova života kako nam ih otkrivaju irski mitološki izvori. Ti izvori, međutim, ne nude previše pojedinosti pa sam morao sam zamisliti kakva je mogla biti njegova majka Boann; protumačio sam karakter njegova oca Dagde na jedan način i oduzeo mu određeni član koji inače u engleskom jeziku dolazi ispred njegova imena; zaključio sam da je Bodb prilično ohol. Čistunci mogu tome prigovarati, ali mitovi žive i tu su da bismo se njima igrali. Istodobno, važno je podsjetiti čitatelje na činjenicu da, ako žele srednjovjekovne verzije, neokaljane interpolacijama 21. stoljeća, one još postoje i dostupne su. Moramo, međutim, imati na umu da su i ti raniji tekstovi zapravo prerađene inačice nečega što se prenosilo s koljena na koljeno usmenom predajom, a pritom se dosta nakitilo i pomiješalo. Mit je oblak sazdan na sjeni sazdanoj na kretanju lahora. Keltska je mitologija bogat i čaroban svijet, napučen i smrtnicima i bogovima. U njoj se barata pojmom paralelnih svjetova, zbiljskog i onog drugog svijeta. U zbiljskom svijetu postoje znakovi onoga svijeta – humci, brežuljci i jezera – a lokacije mitskih mjesta često su povezane sa stvarnim zemljopisnim obilježjima. Ali kronologiju ne poštuje, premda irske junačke pripovijesti kasnijeg datuma tvrde da su se dogodile u određenom povijesnom trenutku. Angus pripada ranijem korpusu priča – priča iz vremena prije zabilježenog sjećanja.
Prepričavajući priču o Angusu, uveo sam ga u moderni svijet u nizu povezanih priča koje se uglavnom događaju u modernoj Škotskoj. Uloga koju u njima igra Angus, ili lik nalik Angusu, možda izmiče definiciji, ali u svakoj od njih nazočan je takav lik. Za razliku od nekih mitskih likova, Angus nema nikakve posebne moralne ili didaktičke zadaće: on zapravo ima veze samo sa snovima i ljubavlju – s dvije stvari koje su ljudima oduvijek tajanstvene. Angus nam omogućava dodir s našim snovima – pojavama koje je Auden tako prekrasno opisao u pjesmi u spomen Sigmundu Freudu kao stvorenja noći koja nas čekaju, i kojima smo mi potrebni da bismo ih prepoznali. Ali Angus je i više od toga: on predstavlja mladost i snažnu, strastvenu ljubav koju doživljavamo kad smo mladi, ali možda je se još možemo prisjetiti dok nam se bliži starost. Zbog godina i iskustva možda smo ozbiljni i oprezni, ali u nama je uvijek jedan Angus – sanjar Angus. Alexander McCall Smith, 2006.
1 I bila je voda
Ovo se dogodilo u Irskoj, ali pamti se i u Škotskoj. Tad još nije bilo važno gdje se točno što zbilo, jer je postojalo samo kopno i more između, a ljudi su prelazili s kopna na kopno kako su htjeli, i svi su bili braća i sestre. Sama zemlja bila je prekrasna, s brežuljcima što se spuštaju sve do mora; a hladni, zeleni valovi razbijali su se na stijenama koje obrubljuju kopno. Bilo je i otoka, s bijelim pješčanim žalima, a iza bijelog pijeska sterale su se niske, plodne ravnice osute žutim i plavim cvjetovima, sitnim cvjetićima. Bogovi su tad živjeli posvuda i hodali su među ljudima. Ali bilo je bogova koji su obitavali u vlastitim dvorima i katkad su bili vrlo moćni, kao Dagda. Bio je on jedan od velikih bogova, a njegov je narod nastavao otoke na samom rubu svijeta, gdje nema više ničeg do plavetnila mora i zapada iza plavetnila. U Irsku su došli na oblaku i ondje se naselili. Dagda je bio jedan od njih, dobar bog, i imao je silne moći, i kotao u kojem je bilo beskrajno mnogo hrane, i veliku toljagu kojom je mogao pobiti mnoge muževe jednim udarcem. Ali često je bio dobrostiv prema ljudima i drugim krajem toljage znao ih je vratiti u život. Imao je i plodna stabla koja nikad nisu prestala rađati voćem, i dva izvanredna praseta od kojih se jedno uvijek peklo, a drugo uvijek tovilo. Mnogo ima priča o Dagdi i njegovim djelima. Ova pripovijeda o tome kako se zbilo da je postao otac dječaku po imenu Angus i kako je Angus milinom obasjao sve koji su ga sreli. U mnogo pogleda bilo je to najveće Dagdino postignuće, da nam je dao tog divnog dječaka koji donosi ljudima snove i kojeg su voljeli jednako i ptice i ljudi, i još ga vole. Jer Sanjar Angus i dalje dolazi noću i donosi vam snove. Ne vidite kako to radi, ali katkad ga na čas, krajičkom oka, zapazite dok skakuće preko polja vrijesa s torbom krcatom snovima prebačenom preko ramena, i pogled na njega, jedan jedincati pogled, može biti dovoljan da se zaljubite. Jer on je i glasnik ljubavi, Eros. Kako to da je Dagda, velik i moćan bog, vođa ratnika, dobio takvoga sina? Čovjek bi pomislio da će takav bog imati sina vičnog vojničkim vještinama, a ne sanjara koji se zaljubljuje i opčinjava ptice. Objašnjenje odakle Angusu blagost moramo potražiti kod njegove majke. Ona je bila vodena vila po imenu Boann. Vodene su vile blage; sinovi su im naočiti i obdareni smislom za šalu; iskričavi su i skokoviti baš poput vode, koja je najživahnija od svih tvari. Boann je živjela u rijeci. Bila je to jedna od onih rijeka , negdje velika, negdje mala. Na mjestima se korito širilo i tamo si rijeku mogao pregaziti, a da ne smočiš noge iznad gležnjeva. Na drugim su se mjestima nakupljala jezerca, duboka i tamna, vode boje treseta, a u jezercima su plivale pastrve koje žive godinama i vrlo su mudre u svemu što je vezano uz vodu i ribe. A na mjestima je rijeka bila osrednja – ni duboka, ali ni plitka. A ta mjesta pogoduju vodenim vilama. Na takvom jednom mjestu obitavala je Boann. Bila je sramežljiva, jer vodene su vile obično sramežljive, i mogli ste proći tik uz njezino stanište i ne primijetiti ništa. Zapazili biste možda tek kako se površina vode mreška ili je nešto bućnulo, kao da je vidra ili kakva druga životinjica kliznula u vodu, ništa što bi vas ponukalo da se okrenete i pogledate ili dalje istražujete. Boann je bila blaga pa se rijeka , čak i ako je nabujala poslije kiše, smirivala čim bi stigla do mjesta gdje je Boann živjela, jer bi joj Boann izgladila površinu dahom mekim poput topla lahora. Bila je i dobrodušna, i kad je sveti čovjek došao na riječnu obalu i pitao smije li leći u vodu, odmah je pristala. Donijela mu je meda koliko je imala i dopustila mu da siše saće dok nije iscijedio svu slatkoću te je ostao samo pčelinji vosak. Sveti je čovjek bio umoran; kad je posisao med, legao je u vodu i u tili čas zaspao. Glava mu je potonula ispod površine, ali nije se utopio jer je dobro poznato da sveti ljudi mogu živjeti pod vodom, dok obični ljudi ne mogu. Vila ga je pazila i vidjela da spokojno diše iako je pod vodom. Kad je svanulo, sveti je čovjek još bio ondje. Boann se navirila kroz vodu i vidjela da je otvorio oči i da zuri ravno u nju. Zazvala ga je i on se polako uzdignuo kroz bistru vodu, i izronio na zrak snažno tresući uvojcima. Dala mu je još jedno saće koje je opet posisao do kraja. Tad je ponovno potonuo pod vodu. Katkad je sveti čovjek pod rijekom provodio cijeli dan; drugi put bi izronio i odšetao jednom od staza. Razgovarao je s ljudima koji su radili u polju i dijelio im blagoslove. Oni su mu za uzvrat davali hranu. Svi su znali da živi pod rijekom, ali previše su ga poštivali da bi ga dolazili onamo gledati. Znali su također da se Boann brine za njega i da mu ne moraju nikako ugađati, osim da ga uljudno saslušaju kad im govori o stvarima koje zapravo ne razumiju. Sveti čovjek ispričao je Boann mnogo priča. Pričao je većinom o svojem djetinjstvu i bijelom psu kojeg je imao. Taj je bijeli pas bio vrlo srčan i izveo je mnogo hrabrih djela. Onda je otišao i sveti ga čovjek više nikad nije vidio, premda ga je katkad čuo kako laje u daljini. Mnoge je takve priče Boann čula, a svaki put kad ih je sveti čovjek ispričao, razlikovale su se u nekoj sitnoj pojedinosti. Katkad je pas nosio zlatnu ogrlicu, a katkad kožnu. Katkad je pas ulovio zeca, a katkad je gonio i uhvatio jelena. Boann je strpljivo slušala i povremeno noću sanjala bijelog psa za kojeg je bila uvjerena da je onaj bijeli pas iz djetinjstva svetog čovjeka. Boann je godilo što sveti čovjek obitava u njezinoj rijeci. Znala je da su ga mještani vidjeli i znala je da mu oni neće učiniti ništa nažao, ali nije htjela da bogovi dočuju za njega. Već se događalo da bogovi budu ljubomorni na svete ljude ili da ih pak svojataju za sebe, i nije htjela da netko ubije njezina svetog čovjeka ili ga odvede s njezina riječnog staništa. I tako, kad god je neki bog nabasao u taj kraj, Boann bi rekla svetom čovjeku neka ostane pod vodom sve dok mu ne kaže da bez opasnosti može izići. Nabavila je i zvono kojim je zvonila čim bi primijetila nekog boga. To je svetom čovjeku bio znak upozorenja da se vrati u vodu ako slučajno sjedi na obali ili šeće poljima. Boann je, naravno, bila vrlo lijepa, premda je tek šačica ljudi vidjela njezinu ljepotu. S vremenom je do Dagde dopro glas da u toj rijeci živi prelijepa vodena vila i on je odlučio provjeriti je li ona doista takva krasotica kako govore. Uzeo je svoju toljagu i pošao prema rijeci. Sunce se diglo visoko na nebu i sjena mu je okraćala. Nitko nije znao da Dagda dolazi jer on je bio vihor i dažd i oblaci na nebu. Dagda je bio Irska, a Irska je bila posvuda oko njega. Bio je i Škotska i zemlje onkraj nje. Kad je stigao do rijeke, vidio je Boann gdje sjedi na kamenu. Pjevala je svetom čovjeku koji je izišao iz vode i sušio kose na suncu. Dagda je stao i osluhnuo pjesmu što ju je Boann pjevala. Lijepa je to bila pjesma – poput šuma vode tekućice. Obuzela ga je, dakako, strahovita ljubomora i naumio je ubiti svetog čovjeka čim se ukaže prilika. Boann je morala otputovati u posjet svojem mužu Elcmaru. Nije joj palo na pamet da bogovi možda promatraju iz prikrajka; nije joj na pamet pao Dagda. Dagda je vidio kako Boann odlazi i napuhao je obraze i puhnuo i podigao vjetar koji će joj služiti na putu. A onda je čekao. Sad više nikoga nije bilo, nikoga tko bi ga vidio na njegovu ubojitom zadatku. Odloživši veliku toljagu, zagrabio je odrješitim korakom do ruba rijeke i navirio se u vodu. Tu je bio sveti čovjek, nepomično ga je gledao pitajući se tko si to uzima pravo da ga ometa u njegovoj osami. Dagda se nasmijao. Sveti čovjek nije mu ni izdaleka bio ravan pa je Dagda ručerdom posegnuo u rijeku tako da se voda uzburkala i zdepastim prstima dograbio svetog čovjeka pod površinom. Onda ga je izvukao iz vode, protresao ga i podigao visoko prema nebu, kao što bi ribič digao ribu koju je ulovio da joj se svi dive. Sveti čovjek nije u visini mogao disati. Svuda oko njega bilo je nebo i još neba, i dok se batrgao i dahtao, slabašni su mu se krici gubili u fijuku vjetra koji je bio Dagdin dah. Uzalud; ugušio se na nebu, a kad je izdahnuo, kao što riba ugiba na suhom, oči su mu se izbuljile, kao u ribe, i koža mu se pretvorila u krljušt. Krljušt se srebrila pod svjetlom – srebrila i zlatila, poput krljušti pastrve kad je izvuku iz slatke vode. Tad je Dagda zavitlao tijelo svetog čovjeka uvis tako da se zavrtjelo preko neba prije nego što je palo na tlo. Dagda je navukao odjeću koja je spala sa svetog čovjeka kad je umro. Potom je ugazio u vodu i potonuo ispod površine, učinivši da mu lice i kosa izgledaju kao lice i kosa svetog čovjeka. I onda je čekao da se Boann vrati s puta. Vratila se sutradan u suton. Dagda je ležao posve nepomično dok se ona spremala za počinak, ali kad su zvijezde izišle i sve je utihnulo, zazvao ju je s riječnog dna i zazvao ju je glasom svetog čovjeka. Boann je ustala s postelje od trstike i u mraku prešla rijeku do mjesta gdje je živio sveti čovjek. Čekao ju je Dagda, koji se tad razotkrio, i stegnuo ju je u zagrljaj i ona je smjesta zanijela. Boann je potajno cvala jer je bila zaljubljena u Dagdu, ali se bojala što će joj muž reći ako je zatekne u društvu moćnoga boga. Srećom, Dagda je muža nekamo odaslao po nekom poslu, a osim toga i zaustavio mu je vrijeme na devet mjeseci – na razdoblje u kojem će Boann nositi Dagdino dijete. Dagda, međutim, nije namjeravao ostati s Boann. Već je bio oženjen i morao se vratiti vlastitoj ženi. Otišao je, a na odlasku se tako grohotom smijao da su se ljudi budili iz sna jer su mislili da grmi i bojali se.
|
