I.

U kolovozu 1992., kada su se dani pasje vrućine približavali kraju, pješke sam se zaputio kroz istočnoenglesku grofoviju Suffolk u nadi da ću nakon završetka jednog većeg posla na taj način uspjeti umaći praznini koja se u meni širila. To se nadanje do određene mjere i ispunilo, jer rijetko sam se osjećao tako nesputanim kao tada, satima i danima lutajući djelomice slabo naseljenim predjelima u zaleđu morske obale. S druge mi se strane sada čini kao da je stara praznovjerica da se određene duševne i tjelesne bolesti najradije u nas naseljavaju u znaku Siriusa, zvijezde psa, možda i opravdana. U svakom slučaju, u doba koje je uslijedilo bio sam zaokupljen sjećanjem na ugodnu nesputanost, ali i na paralizirajući užas koji me u raznim prigodama obuzimao pri pogledu na tragove uništenja koji su čak i u tom udaljenom području sezali daleko u prošlost. Možda sam baš zbog toga, točno godinu dana nakon početka putovanja, u stanju gotovo potpune nepokretnosti, primljen u bolnicu glavnoga grada pokrajine, Norwicha, gdje sam, barem u mislima, započeo zapisivati ove stranice. Još se uvijek točno sjećam kako je odmah nakon što sam primljen, u sobi na osmom katu bolnice mnome ovladala predodžba da su se prostranstva kojima sam prošloga ljeta prošao u Suffolku konačno skupila u tek jednoj jedinoj slijepoj i gluhoj točki. Doista se iz moje postelje nije od svijeta moglo vidjeti ništa drugo do bezbojnog komadićka neba u prozorskom okviru.



Želja koju bih češće osjetio tijekom dana, da se pogledom kroz bolnički prozor, začudo zastrt crnom mrežom, osvjedočim o postojanju zbilje za koju sam se bojao da je zauvijek nestala, u sumrak je postala tako jaka, da sam se, nakon što mi je nekako, napola potrbuške, a napola postrance, uspjelo da preko ruba kreveta skliznem na pod i na sve četiri stignem do zida, mukotrpno, unatoč bolovima, uspravio uz klupčicu prozora. U zgrčenom stavu bića koje se po prvi put uspravilo s ravna tla, stajao sam naslonjen na staklo i morao nehotice misliti na prizor u kojemu jadni Gregor, uhvativši se drhtavim nožicama za naslon fotelje, gleda van iz radne sobe, nejasno se prisjećajući, kako u knjizi piše, oslobađajućeg osjećaja nekoć za njega sadržanog u gledanju kroz prozor. Upravo kao što Gregor zamućenih očiju više ne prepoznaje mirnu Charlottenstraße u kojoj s obitelji živi godinama, smatrajući je sivom pustoši, tako se i meni poznati grad koji se protezao od prednjeg dvorišta bolnice do udaljenog obzora učinio potpuno stranim. Nisam mogao zamisliti da se u isprepletenom ziđu tamo dolje još išta miče, nego mi se činilo da sa stijene gledam kameno more ili šljunkovito tlo iz kojega poput izdvojenih gromada strše mračne mase javnih garaža. U to blijedo večernje doba u okolici na vidiku nije bilo prolaznika, osim bolničarke koja je na putu u noćnu smjenu upravo prelazila beživotni travnjak pred ulazom. Bolnička kola s plavim upozoravajućim svjetlom prilazila su iz centra grada ambulanti za hitan prijem, više puta polako skrećući iza ugla. Sirena nije dopirala do mene. Na visini na kojoj sam se nalazio bio sam okružen gotovo potpunom, takoreći umjetnom bezvučnošću. Jedino se strujanje zraka iznad tla čulo kako ponekad nalijeće na prozor, a kada bi i taj zvuk prestao, ostajao je neprekinuti šum u vlastitim ušima.
Danas, dok u čisto počinjem ispisivati zabilješke, više od godine dana nakon što su me otpustili iz bolnice, nužno nadolazim na pomisao da je u ono doba, dok sam s osmoga kata gledao grad koji tone u sumrak, u omalenoj kući na Portersfield Roadu Michael Parkinson još bio živ, vjerojatno kao i inače zabavljen pripremom nekog seminara ili studije o Ramuzu, koja ga je zaokupljala već niz godina. Michael se bližio kraju četrdesetih, nije bio oženjen, a činio mi se jednom od najnevinijih osoba koje sam ikada upoznao. Ništa mu nije bilo stranije od koristoljublja, a ništa ga nije brinulo toliko kao sve teže ispunjavanje obveza uzrokovano okolnostima koje su vladale već neko vrijeme. No više od svega ostaloga obilježavao ga je nedostatak bilo kakvih potreba, o kojemu su mnogi govorili da graniči s ekscentričnim. U doba kada većina ljudi u svrhu samoodržanja mora neprestance kupovati, Michael praktički nikada nije išao u kupnju. Otkada ga poznajem, iz godine u godinu je naizmjence nosio tamnoplavi i crvenkasto-smeđi kaputić, a kada bi se rukavi oštetili ili laktovi izlizali, sam bi se prihvatio igle i konca i našio kožnu zakrpu. Navodno je čak okretao ovratnike na košuljama. U doba ljetnih praznika Michael je redovito poduzimao duga pješačenja Wallisom i Waadtlandom, ponekad i Jurom ili Cevennima, povezana sa studijom o Ramuzu. Često mi se činilo, kada bi se vratio s takvog putovanja ili kada bih se divio ozbiljnosti kojom je uvijek obavljao posao, kao da je na svoj način pronašao sreću u nekom danas gotovo nezamislivom obliku skromnosti. No prošloga svibnja sam iznenada dočuo da su Michaela, kojega nekoliko dana nitko nije vidio, pronašli u postelji mrtvog, polegnutog postrance, već posve ukočenog i lica posutog neobičnim crvenim mrljama. Obdukcija je navela that he died of unknown causes, a nalazu sam za sebe dodao: in the dark and deep part of the night. Užas koji je svima nama prostrujio nakon neočekivane smrti Michaela Parkinsona vjerojatno je gore od svih drugih obuzeo isto tako neudanu docenticu romanistike Janine Rosalind Dakyns. Mogli bismo reći da Michaelov gubitak, s kojim ju je povezivala neka vrsta prijateljstva iz djetinjstva, do te mjere nije mogla preboljeti da je nekoliko tjedana nakon njegove smrti i sama podlegla bolesti koja joj je tijelo izjela u najkraće vrijeme. Janine Dakyns, koja je stanovala u uličici u neposrednoj blizini bolnice, studirala je kao i Michael u Oxfordu, a tijekom godina razvila je na određen način privatnu znanost o francuskim romanima 19. stoljeća, uvijek utemeljenu na opskurnim pojedinostima, a nikada u očiglednom, i posebice usmjerenu na Gustavea Flauberta, iz čije je prepiske, koja obuhvaća tisuće stranica, u najrazličitijim prigodama navodila duge odlomke koji bi me svaki put iznova iznenadili. Inače je, često prigodom iznošenja tih ideja upadajući u stanja gotovo zabrinjavajućeg oduševljenja, s najvećim osobnim zanimanjem pokušavala proniknuti u Flaubertove spisateljske skrupule, njegov strah od pogreške, koji bi ga, kako je pripovijedala, ponekad tjednima i mjesecima znao prikovati za dvosjed, uplašenog da nikada više na papir neće moći staviti ni pola retka, a da se ne kompromitira na najnezgodniji način. U takvim razdobljima, kazivala je Janine, nije mu se samo svako buduće pisanje činilo potpuno isključenim, nego je osim toga bio uvjeren da se sve što je do tada napisao sastoji samo od nizanja najneoprostivijih pogrešaka i laži s nesagledivim posljedicama. Janine je tvrdila da se Flaubertove skrupule mogu svesti na zaglupljenje koje je vidio kako nezaustavljivo napreduje i, kako mu se činilo, već prelazi i na njegovu glavu. Navodno je jednom kazao da je to poput propadanja u pijesak. Možda se zato, smatrala je Janine, u svim Flaubertovim djelima pijesku pripisuje takva važnost. Pijesak osvaja sve. Stalno su se, kazala je Janine, u dnevnim i noćnim Flaubertovim snovima kovitlali silni oblaci prašine, usisani nad suhim ravnicama afričkoga kontinenta i nošeni na sjever, preko Sredozemnoga mora i Iberijskog poluotoka, sve dok se negdje ne bi spustili u obliku vrelog pepela, nad parkom Tuilleres, nad predgrađem Rouena ili nekim provincijskim gradićem u Normandiji te prodrli i u najsitnije međuprostore. U zrncu pijeska iz nabora zimske haljine Emme Bovary, kazala je Janine, Flau-bert je vidio cijelu Saharu, a svako je zrnce prašine za njega imalo težinu gorja Atlasa. Često sam na kraju dana s Janine u njezinu uredu razgovarao o Flaubertovu svjetonazoru. Ondje je bila razbacana takva količina zabilješki za predavanja, pisama i svakovrsnih zapisa, da se činilo kao da stojim usred papirnate bujice. Na pisaćem stolu, nekadašnjem ishodištu, odnosno sabiralištu čudnovate nakupine papira, nastao je tijekom vremena pravi papirnati krajolik s planinama i dolinama, koji se u međuvremenu prekinuo na rubovima, poput ledenjaka kada dosegne more, tvoreći na okolnom podu nakupine koje su se neprimjetno kretale prema sredini prostorije. Već prije više godina Janine su sve veće mase papira na njezinu pisaćem stolu prisilile da uzmakne na druge stolove. Ti stolovi, na kojima su se slijedom događaja odvili slični procesi akumulacije, predstavljaju, da tako kažemo, kasnija razdoblja u razvoju Janineina papirnatog svemira. I sag je već odavno nestao ispod više slojeva papira, papir se s poda, kamo je stalno tonuo sa srednje razine, čak otpočeo penjati uz zidove, do visine dovratka prekrivene pojedinačnim listovima i dokumentima, pričvršćenima čavlićem samo za jedan ugao, djelomice u više slojeva. I na knjigama u ormarima ležali su, gdje je to samo bilo moguće, naslagani papiri, a sav je taj papir na sebi u sat sumraka skupljao odraz zamirućeg svjetla, kao što je nekada, kako sam jednom pomislio, snijeg na poljima pod noćnim nebom skupljao boje crnila. Janineino posljednje radno mjesto bio je naslonjač naguran manje ili više u sredinu njezina ureda, na kojemu ju se, u prolazu pored uvijek otvorenih vrata, moglo vidjeti kako sjedi nagnuta naprijed i piskara po bloku na koljenima, ili se zavaljena unatrag gubi u mislima. Kada bih joj ponekad rekao da između papira nalikuje anđelu Dürerove “Melankolije” koji nepomično sjedi među oruđima uništenja, odgovorila bi mi da je ono što izgleda kao nered među njezinim stvarima u zbilji nešto poput potpunog reda ili poretka koji teži savršenstvu. I doista, što god da je tražila u papirima, knjigama ili u glavi, u pravilu bi uspijevala naći odmah. Kada sam započeo s istraživanjem Thomasa Brownea, liječnika iz Norwicha iz sedamnaestoga stoljeća koji je ostavio niz tekstova teško usporedivih s bilo čim drugim, Janine me je također odmah uputila na kirurga Anthonyja Battyja Shawa, kojega je poznavala iz Oxford Societyja. U to sam doba u Encyclopaediji Britannici naišao na napomenu da se Browneova lubanja čuva u Muzeju bolnice Norfolka i Norwicha. Koliko god mi se neupitnom činila ta tvrdnja, toliko su neuspješni bili moji pokušaji da lubanju ugledam ondje gdje sam donedavno i sam ležao, jer među gospođama i gospodom današnje uprave bolnice nije bilo nikoga tko bi znao nešto o postojanju takvog muzeja. Kada sam im iznio svoju želju, ne samo da su me gledali s potpunim nerazumijevanjem, nego sam čak imao dojam da su me neki od upitanih smatrali napornim čudakom. No poznato je da su u doba opće sanacije društva građene takozvane građanske bolnice, a u mnogima od njih muzej ili, točnije rečeno, soba strave u kojoj su se u posudama s formalinom čuvali prerano rođeni i deformirani plodovi, vodene glave, hipertrofirani organi i slično, u pokazne medicinske svrhe i ponekad za izlaganje javnosti. Pitanje je bilo samo gdje su te stvari završile. Što se tiče bolnice u Norwichu i mjesta gdje je završila Browneova lubanja, nije mi mogao pomoći ni odjel za lokalnu povijest središnje knjižnice, u međuvremenu nastradao u požaru. Tek mi je Janinein kontakt s Anthonyjem Battyjem Shawom donio željeno objašnjenje. Thomas Browne pokopan je, kako piše Batty Shaw u članku koji mi je poslao, a upravo ga je objavio u časopisu Journal of Medical Biography, nakon smrti 1682., na sedamdeset sedmi rođendan, u gradskoj žup-noj crkvi St.Peter Mancroft, gdje su njegovi posmrtni ostaci počivali do 1840. godine kada je lijes prigodom priprema za ukop na gotovo istom mjestu u koru oštećen, a njegov je sadržaj djelomice ispao na svjetlo dana. Zahvaljujući tom događaju, Browneova lubanja i uvojak kose došli su u posjed liječnika i crkvenog poglavara Lubbocka, koji je relikvije oporučno ostavio bolničkom muzeju, gdje ih se do 1921. pod posebno za njih izrađenim staklenim zvonom moglo vidjeti između najrazličitijih anatomskih neobičnosti. Tek tada se naime udovoljilo više puta ponavljanom zahtjevu župe St.Peter Mancroft da se Browneova lubanja vrati, pa je gotovo četvrt milenija nakon prvoga pogreba priređen drugi. Sam Browne je u svojemu čuvenom, napola arheološkom, napola metafizičkom traktatu o praksi ukopa spaljivanjem i urnom dao najbolji komentar kasnijih lutanja vlastite lubanje na mjestu na kojemu piše da je tragedija i ruglo biti iščačkan iz groba. No tko, dodaje, poznaje sudbinu svojih kostiju i zna koliko će ih puta pokopati.

Thomas Browne došao je na svijet 19. listopada 1605. kao sin trgovca svilom. O njegovu djetinjstvu zna se razmjerno malo, a njegovi životopisi ne daju naslutiti kakve je vrste bilo medicinsko školovanje koje se nastavilo na izobrazbu u Oxfordu. Izvjesno je jedino to da je od dvadesetpete do dvadesetosme godine pohađao akademije u Montpellieru, Padovi i Beču, u to doba istaknute u Hipokratovoj znanosti i da je na kraju, nedugo prije povratka u Englesku, u Leidenu stekao naslov doktora medicine. U siječnju 1632., za vrijeme boravka u Nizozemskoj, a time i u doba kada je Browne više nego ikada prije bio zadubljen u tajne ljudskoga tijela, u amsterdamskome Waaggebouwu izvedena je javna sekcija tijela gradskog lopova Adriaana Adriaanszoona, odnosno Arisa Kindta, smak-nutoga nekoliko sati prije zbog krađe. Iako to nigdje nije jednoznačno zabilježeno, više je nego vjerojatno da Browneu nije promakla najava te sekcije i da je nazočio spektakularnom događaju koji je zabilježio Rembrandt u svojemu portretu kirurškog zvanja, posebice zato što predavanje o anatomiji dr. Nicolaasa Tulpa, svake godine održavano duboko u zimu, nije bilo iznimno zanimljivo samo budućem liječniku, nego je osim toga bilo važan datum u kalendaru tadašnjega društva koje je, prema vlastitome mišljenju, iz tame izlazilo na svjetlo dana. Bez sumnje da je u slučaju predstave odigrane pred publikom iz viših društvenih slojeva, koja je platila ulaznicu, bila s jedna strane riječ o demonstraciji odvažnog istraživačkog nagona nove znanosti, no s druge se, iako bi to jamačno bilo odbijeno s gnušanjem, radilo o drevnom ritualu razudbe čovjeka, o mučenju prijestupnikova mesa i poslije smrti, koje je i dalje pripadalo lepezi predviđenih kazni. U prilog tome da je amsterdamsko anatomsko predavanje sezalo dalje od temeljitijeg upoznavanja ljudskih unutarnjih organa, govori ceremonijalna priroda sekcije mrtvaca, vidljiva iz Rembrandtova prikaza – kirurzi su u svojoj najboljoj odjeći, a dr. Tulp čak ima šešir na glavi – isto kao i činjenica da je po završetku procedure održana svečana, u određenom smislu simbolična gozba. Stojimo li danas u Mauritshuisu pred Rembrandtovom slikom sata anatomije, veličine dobra dva metra na metar i pol, na mjestu smo onih koji su svojedobno u Waaggebouwu pratili postupak sekcije i čini nam se da vidimo ono što su oni vidjeli: zelenkasto polegnuto tijelo Arisa Kindta u prednjem planu, slomljene šije i u mrtvačkoj ukočenosti grozno odignutog grudnog koša. A ipak je upitno je li to tijelo ikada netko zaista vidio, jer anatomsko umijeće, tada upravo u usponu, između ostaloga je služilo tome da se griješno tijelo učini nevidljivim. Znakovito je što pogledi kolega doktora Tulpa nisu usmjereni na tijelo kao takvo, nego, naravno za malo, prolaze uz njega i usmjeravaju se na otvoreni anatomski atlas u kojemu je užasna tjelesnost svedena na dijagram, na skicu čovjeka, onako kako je to zamišljao pasionirani anatom-amater René Descartes, navodno također nazočan u Waaggebouwu toga siječanjskog jutra. Kao što znamo, Descartes nas u jednom od glavnih poglavlja povijesti potčinjenosti uči da moramo odustati od nepojmljivog mesa i posvetiti se stroju koji je u nas već ugrađen, onome što možemo shvatiti u potpunosti, bez ostatka iskoristiti za rad i u slučaju mogućeg kvara ili popraviti ili odbaciti. Neobičnom izopćenju otvoreno izloženoga tijela odgovara i to što se mnogo hvaljeni realizam Rembrandtove slike pažljivijem pogledu pokazuje kao iluzija. Naime, protivno svakom običaju, prikazana sekcija ne počinje otvaranjem donjeg dijela trbuha i uklanjanjem crijeva, koja se prva počinju raspadati, nego (što također možda ukazuje na čin odmazde) sekcijom ruke koja je počinila kazneno djelo. A na toj je ruci mnogo toga čudno. Ne samo što je, usporedimo li je s onom promatraču bližom, upravo groteskno neproporcionalna, nego je i anatomski potpuno naopaka. Ogoljene tetive, koje bi prema položaju palca trebale biti one dlana lijeve ruke, tetive su zapešća desne ruke. Riječ je dakle o posve školskom dodatku, očito i nedvojbeno preuzetom iz anatomskog atlasa, zbog kojega se, ako možemo tako kazati, inače prema zbiljskoj situaciji naslikani prizor urušava u najgrublju neuspjelu konstrukciju upravo u središtu svojega značenja, ondje gdje su već načinjeni rezovi. Teško je vjerovati da se Rembrandt nekako zabunio. Razbijanje kompozicije čini mi se čak namjernim. Nezgrapna je ruka znak nasilja kojemu je bio izložen Aris Kindt. Slikar se poistovjećuje s njim, žrtvom, a ne s cehom naručitelja. Jedino on nema ukočeni kartezijanski pogled, samo on primjećuje ugaslo, zelenkasto tijelo, vidi sjenu u poluotvorenim ustima i iznad oka mrtvaca.

Nemamo podataka iz koje je perspektive Thomas Browne, ako se doista, kao što mislim, nalazio među gledaocima u amsterdamskom anatomskom kazalištu, pratio postupak sekcije i što je ondje vidio. Možda je to bila bijela para za koju je u kasnijoj napomeni o magli nad velikim dijelovima Engleske i Nizozemske od 27. studenog 1674. ustvrdio da se uzdiže iz šupljine upravo otvorenog tijela, a, kaže Browne dalje, za života okružuje naš mozak dok spavamo i sanjamo. Jasno se sjećam kako mi je svijest bila zastrta takvom zavjesom od magle dok sam ponovno ležao u sobi na osmome katu bolnice nakon što su me operirali u kasnim večernjim satima. Pod čudesnim utjecajem sredstava protiv bolova koja su kružila u meni, u svojoj sam se željeznoj postelji osjećao poput putnika u balonu koji oslobođen težine klizi kroz oblačne masive izdignute oko njega. Ponekad bi u uskovitlanom zastoru nastala pukotina, a ja bih pogledao van u modre daljine i prema tlu, gdje sam, nerazmrsivu i crnu, naslućivao zemlju. No iznad mene na nebu bile su zvijezde, sićušne zlaćane točke rasute po pustoši. Kroz zaglušujuću tišinu do mojega su uha dopirali glasovi dviju sestara koje su mi mjerile bilo i povremeno mi rosile usnice malenom, ružičasto-crvenom spužvicom pričvršćenom na štapić, koja me podsjećala na kockice rahatlokuma kakve su se nekada mogle kupiti na sajmovima. Bića koja su lebdjela oko mene zvala su se Katy i Lizzie, a čini mi se da sam rijetko kada bio tako sretan kao pod njihovim okriljem te noći. Nisam razumio ni riječi njihova međusobnog razgovora o svakodnevnim stvarima. Čuo sam samo više i dublje tonove, prirodne glasove poput onih iz ptičjih grla, zaokruženi zvon i ćurlik, glazbu napola anđeosku, a napola pjesmu sirena. U sjećanju mi je ostao tek jedan nadasve neobičan odlomak svega onoga što je Katy kazala Lizzie i Lizzie Katy. Bio je to dio, kako mi se čini, priče o godišnjem odmoru na Malti, a Katy, odnosno Lizzie je ustvrdila da Maltežani, s neshvatljivim prijezirom spram smrti, ne voze ni lijevom ni desnom stranom, nego uvijek po sjenovitoj strani ceste. Tek kada je u zoru noćnim sestrama došla smjena, shvatio sam gdje se nalazim. Počeo sam osjećati tijelo i utrnulu nogu, kao i bolno mjesto u leđima; začuo sam lupanje tanjura kojim je vani na hodniku započinjao bolnički dan i kada je prvo jutarnje svjetlo razdanilo visine vidio sam kako se, naizgled vlastitim snagama, magličasti trag poprijeko provlači komadićem neba uokvirenim mojim prozorom. Taj sam bijeli trag tada smatrao dobrim znakom, no gledajući unatrag bojim se da je bio početak raspukline koja se od tada širi mojim životom. Zrakoplov na početku sletne piste bio je tako nevidljiv kao i putnici u njegovoj unutrašnjosti. Nevidljivost i neshvatljivost onoga što nas pokreće naposlijetku je i za Thomasa Brownea, koji je naš svijet vidio tek kao sjenu jednog drugog svijeta, bila neistraživa zagonetka. Zbog toga je, misleći i pišući, zemaljsko postojanje, njemu bliske stvari, kao i sfere univerzuma stalno pokušavao promatrati iz očišta postranika, mogli bismo čak kazati očima Stvoritelja. A da bi dosegao za to nužan stupanj uzvišenosti, za njega je postojalo jedino sredstvo opasnostima ispunjenog jezičnog uzleta. Poput drugih pisaca engleskog 17. stoljeća i Browne uvijek ima spremnu svu svoju učenost, golemo blago citata i imena svih autoriteta koji su mu prethodili te se služi dalekosežnim metaforama i analogijama i gradi zakučaste rečenične tvorevine koje se protežu preko jedne ili dvije stranice, pustom nagomilanošću nalikujući procesijama ili žalobnim povorkama. Ne uspijeva mu doduše uvijek, između ostaloga i zbog toga golemog opterećenja, da se odlijepi od zemlje, no kada ga zajedno s teretom krugovi njegove proze ponesu sve više i više, kao jedriličara tople zračne struje, tada čak i današnjeg čitatelja obuzima osjećaj lebdenja. Što je udaljenost veća, to jasnijim postaje pogled. Najsitnije pojedinosti vide se najvećom mogućom jasnoćom, kao da istodobno gledamo kroz obrnuti dalekozor i mikroskop. No ipak, kaže Browne, svaku spoznaju okružuje nepronična tama. Ono što vidimo tek su pojedinačna svjetla u ponoru neznanja, u građevini svijeta preplavljenoj dubokim sjenama. Proučavamo poredak stvari, no ono što je u njemu sadržano ne spoznajemo. Zbog toga svoju filozofiju smijemo ispisati tek malim slovima, kraticama i stenogramima prolazne prirode, prekrivenima tek odsjajem vječnosti. Vjeran vlastitoj nakani, Browne u naizgled beskonačnom nizu inačica oblika bilježi obrasce koji se uvijek iznova ponavljaju, primjerice u raspravi o Kirovu vrtu takozvani kvinkunks koji tvore uglovi pravilnog četverokuta i točka u kojoj se sijeku njihove dijagonale. Browne tu strukturu otkriva posvuda na živoj i ne-živoj tvari, u određenim kristaliničnim oblicima, kod morskih zvijezda i ježeva, na kralješcima sisavaca, na kralježnici ptica i riba, na koži više zmijskih vrsta, u tragovima četveronožaca kojima se noge kreću dijagonalno, u konfiguracijama tijela gusjenica, leptira, svilaca i noćnih leptira, u korijenu vodene paprati, u ovojnicama sjemenki suncokreta i pinija, u unutrašnjosti izbojaka hrasta ili u stabljikama preslice i umjetničkim djelima ljudi, egipatskim piramidama i Augustovu mauzoleju, isto tako kao i u vrtu kralja Solomona sa stablima mogranja i bijelim ljiljanima posađenima u savršene gredice.

Beskonačno mnogo toga bi se ovdje moglo nabrojiti, kaže Browne, a moglo bi se i beskonačno pokazivati kako elegantnom rukom priroda geometrizira, no – zaključuje napis lijepim zaokretom – zviježđe Hijada, nebeski kvinkunks, već zalazi za obzor and it is time to close the five points of knowledge. We are unwilling to spin out our thoughts into the phantasmes of sleep, making cables of cobwebs and wildernesses of handsome groves. Bez obzira na to, dodaje zamišljeno, što je Hipokrat u svojim napomenama o nesanici tako malo govorio o čudesnom djelovanju bilja da su se ljudi libili snova o raju, posebno zato što nas u praksi uglavnom zaokupljaju nakaznosti što ih priroda stalno stvara, bilo u obliku bolesnih izraslina, bilo pomoću ništa manje bolesnog bogatstva dosjetki kojima svako prazno mjesto u svojemu atlasu ispunjava svakakvim groteskama. Zapravo i naše današnje prirodoslovlje s jedne strane teži opisu sustava potpuno uklopljenog u zakonitosti, a s druge naša pozornost teži kreaturama koje se ističu ili groznom -vanjštinom ili suludim ponašanjem. U skladu s time već su u Brehmovom Kako ive ivotinje počasna mjesta dodijeljena krokodilu i klokanu, mravojedu, pasancu, morskom konjiću i pelikanu, a u današnje doba na ekranu televizora pojavljuje se primjerice vojska pingvna koja cijelu zimsku tamu provede nepomična u ledenim olujama Antarktika, na nogama držeći jaja koja su snijeli u toplije doba. Nesumnjivo da u takvim programima nazvanima Nature Watch ili Survival, koje se smatra posebno poučnima, mnogo prije možemo vidjeti neko čudovište kako se pari na dnu Bajkalskog jezera nego običnog kosa. I Thomasa Brownea je od istraživanja izomorfne linije traga kvinkunksa stalno odvraćala znatiželja za proučavanjem jedinstvenih pojava i rad na sveobuhvatnoj patologiji. Između ostaloga, navodno je u svojoj radnoj sobi dugo držao bukavca, jer je želio otkriti na koji način nastaje zov te već svojom pojavom nadasve neobične ptice koji nalikuje najdubljim tonovima fagota, a u kompendiju Pseudodoxia Epidemica, namijenjenom uklanjanju širom rasprostranjenih predrasuda i legendi, bavi se svakovrstnim, djelomice zbiljskim, a djelomice izmišljenim bićima kao što su kameleon, salamander, noj, orlolav i feniks, bazilisk, jednorog i dvoglava zmija Amfisbena. Browne doduše u većini slučajeva niječe postojanje mitskih bića, no začudni izrodi, za koje znamo da doista postoje, ostavljaju prostora mogućnosti da čudovišta koja smo izmislili nisu tek plod mašte. U svakom slučaju, iz Browneovih opisa proizlazi da ga je predodžba beskrajnih mutacija prirode koje nadilaze svaku granicu, odnosno kimera nastalih u našemu umu, fascinirala jednako kao i tri stotine godina poslije Jorgea Luisa Borgesa, urednika knjige Libro de los seres imaginarios, u cjelovitom obliku prvi put izdane u Buenos Airesu 1967. Među fantastičnim bićima skupljenima u tome radu abecednim redom nalazimo, što sam i ja zapazio tek nedavno, takozvanog Mjenjolika, kojega Simplicius Simplicissimus sreće u šestoj knjizi svoje životne priče. Mjenjolik u obliku kamene skulpture leži usred šume, izgleda poput starog njemačkog junaka i nosi rimsku vojnu odoru s velikim opršnjakom. Prema vlastitom objašnjenju potječe iz Raja, cijelo je vrijeme neotkriven bio uz Simpliciusa, a može ga napustiti tek onda kada Simplicius ponovno postane ono od čega je nastao. Tada se Mjenjolik pred Simpliciusovim očima redom pretvara u pisca, koji zapisuje sljedeće retke:

a zatim u veliko hrastovo drvo, u svinju, u pečenicu, u stajski gnoj, u travnjak djeteline, u bijeli cvijet, u dud i svileni sag. Slično kao u tom stalnom procesu izmjene žderača i žrtve, za Thomasa Brownea ništa nije postojano. Na svaki je novi oblik već bačena sjena uništenja. Naime, povijest svakog pojedinca, zajednice i cijeloga svijeta ne odvija se u luku koji se uzdiže sve dalje i ljepše, nego na putanji koja, nakon što dosegne zenit, nestaje u mraku. Posebna znanost o nestajanju u tami za Brownea je nerazdvojno povezana s vjerovanjem da će se na dan uskrsnuća, kada završe posljednji ciklusi, svi glumci još jednom pojaviti na pozornici kao u kazalištu, to complete and make up the castrophe of this great piece. Liječnik koji gleda kako bolesti u tijelima rastu i bjesne, smrtnost razumije bolje od života u cvatu. Njemu se čini čudesnim što se uspijevamo održati i jedan jedini dan. Opijumu vremena koje prolazi, piše on, ništa se ne može suprotstaviti. Zimsko sunce pokazuje kako brzo se svjetlo gasi u pepelu i uskoro nas obgrli noć. Sat se pribraja satu. Čak i samo vrijeme stari. Piramide, slavoluci i obelisci su stupovi leda koji se topi. Čak ni oni koji su pronašli mjesto pod sazvježđima, slavu nisu mogli sačuvati zauvijek. Nimrod se izgubio u Orionu, a Oziris u Siriusu. Najveće dinastije jedva bi doživjele vijek triju hrastova. Stavljanje vlastita imena na neko djelo nikome ne osigurava pravo na sjećanje, jer tko zna nisu li upravo najbolji nestali bez traga. Makovo sjeme otvara se posvuda, i kada nas jednog ljetnog dana bijeda prekrije poput snijega, poželjet ćemo da nas zaborave. Tako kruže Browneove misli, najneprekidnije možda u raspravi o urnama u to doba pronađenima na polju u blizini mjesta hodočašća Walsinghama u Norfolku, objavljenoj 1658. pod naslovom Hydriotaphia. Uz pomoć različitih povijesnih i prirodoslovnih izvora ondje razlaže postupke kojima pribjegavamo kada netko iz naše sredine nakani poći na svoje posljednje putovanje. Počevši s nekoliko napomena o grobljima ždralova i slonova, o pogrebnim ćelijama mrava i pčelinjem običaju da svoje mrtve ispraćaju iz košnice, dalje opisuje pogrebne rituale više naroda, sve do točke kada kršćanska vjera, koja grješno tijelo ukopava cijelo, konačno gasi spaljivanje leševa. Da iz gotovo sveopće prakse spaljivanja leševa u pretkršćansko doba ne treba, kao što se često događa, zaključivati kako pogani nisu znali da postoji nastavak života na onome svijetu, o tome Browne iznosi tihi dokaz jela, tisa, čempresa, cedrova i drugog zimzelenog drveća, na čijemu se granju u znak vječne nade obično rasplamsavala vatra za spaljivanje. Inače, kaže Browne, protivno općim pretpostavkama, čovjeka nije teško zapaliti. Pompeju je bio dovoljan stari čamac, a kralju Kastilje uspjelo je da gotovo bez drva za potpalu od većeg broja Saracena učini nadaleko vidljivu lomaču. Jest, dodaje Browne, da je teret natovaren Izaku zaista bio dovoljan za holokaust, tada bi svatko od nas na ramenu mogao nositi vlastitu lomaču. Rasprava se više puta vraća onome što je zaista izišlo na svjetlo dana na nalazištu u polju kod Walsinghama. Zapanjujuće je, kaže Browne, koliko su dugo zemljane posude tankih stijenki sačuvane neoštećene tek nešto više od pola metra pod zemljom, dok su preko njih prelazili raonici i ratovi, a velike su se građevine, palače i tornjevi do neba rušili i raspadali. Sagorjeli ostaci u urnama pomno se proučavaju: pepeo, pojedinačni zubi, krhotine kostiju koje poput vijenca obavija blijedo korijenje pirike, kovanice namijenjene rajskome splavaru. Browne je pažljivo zabilježio i ono za što je i inače znao da se pokapa s mrtvima, kao što je oruđe ili nakit. Popis koji je sastavio sadrži svakakve rijetkosti: Jošuin nož za obrezivanje, prsten Propercijeve ljubavnice, skakavce i guštere izbrušene od ahata, roj zlatnih pčela, plave opale, srebrne ukrase i kopče za pojas, češljeve, željezna kliješta i koštane igle te drombulju od mjedi koja je posljednji put odjeknula za prelaska preko tamne vode. No najzačudniji je primjerak, iz rimske urne pripadne zbirci farezinskoga kardinala, posve netaknuta čaša za piće, tako prozirna kao da je upravo ispuhana. Takve stvari, koje je poštedio protok vremena, prema Browneovu mišljenju postaju utjelovljenjem neuništivosti ljudske duše, obećane u Svetome pismu, u koju osobni liječnik, koliko god učvršćen u kršćanskoj vjeri, možda potajice sumnja. Budući da je najteži teret melankolije strah od bezizlaznoga kraja naše prirode, među onim što je izmaklo uništenju Browne traži tragove tajanstvene sposobnosti preobrazbe, koju je tako često proučavao kod gusjenica i leptira. Purpurni komadić svile iz Patroklove urne o kojemu piše, što on dakle znači?

W. G. Sebald Saturnovi prsteni S njemačkoga preveo Andy Jelčić ISBN: 978-953-286-045-0  dimenzije: 215 x 140 x 17 mm  stranica: 304 uvez: meki Cijena 139 kn