Dr. Henry Selwyn

Ne razarajte zadnje sjećanje

Koncem rujna 1970., kratko prije stupanja na dužnost u istočno­engleskom gradu Norwichu, s Clarom sam se u potrazi za stanom odvezao u Hingham. Preko poljâ, duž živica, između hrastova povijenih grana, pokraj nekoliko razbacanih zaselaka prolazi cesta kojih petnaestak milja seoskim krajem, dok se konačno ne pojavi Hingham sa svojim nejednakim strehama, s tornjem što se u krošnjama stabala jedva izdiže iz nizine. Široko sajmište, opasano šutljivim fasadama, bilo je prazno i nije nam trebalo dugo da nađemo kuću koju nam je navela agencija. Bila je jedna od najvećih na tom mjestu; nedaleko od crkve, smještene sa škotskim pinijama i tisama na livadskom groblju, nalazila se ona u jednoj tihoj ulici, skrivena zidom veličine čovjeka i gusto isprepletenim žbunjem božikovine i luzitanskog lovora. Lagano smo se spustili niz široki ulaz i po platou, ravnomjerno nasutim finim šljunkom. Zdesna, iza gospodarskih zgrada i kolnica, visoko se u jasno jesenje nebo izdizala bukva sa staništem vrana koje je sada, u rano poslijepodne, bilo napušteno, a gnijezda tamna mjesta pod samo pokatkad pokrenutim lisnatim pokrovom. Fasada široko postavljene klasicističke kuće bila je obrasla divljom lozom, a kapija lakirana u crno. Više smo puta pokretali zvekir na vratima, mjedenu zanjihanu ribu, ali se u unutrašnjosti kuće ništa nije pomaklo. Ustuknuli smo nekoliko koraka. Činilo se da su stakla dvanaestorostruko podijeljenih prozora sva od tamnog zrcalnog stakla. Nije izgledalo kao da je tu stanovao tko zna tko. Meni je pak na um pala ladanjska kuća u Charenti koju sam jednom posjetio iz Angoulemea, a prije nje su dva poludjela brata, jedan deputat, drugi arhitekt, u višedesetljetnom planerskom i konstrukcijskom radu sagradila pročelje versajskog zamka, tu posvema nesvrhovitu, iz daljine, međutim, veoma upečatljivu kulisu, a prozori su joj bili baš onako sjajni i slijepi kao ovi na kući pred kojom smo upravo stajali. I zacijelo bismo se neobavljena posla bili odvezli dalje, da se jednim od onih letimičnih pogleda nismo međusobno ohrabrili da još barem vrt pomnije pogledamo. Oprezno smo obilazili oko kuće. Na sjevernoj su strani opeke pozelenjele, šareni je bršljan djelomice prekrio zidove, a mahovinast put vodio je kraj ulaza za služinčad i pored drvarnica kroz duboki hlad i napokon kao preko neke pozornice van na veliku terasu s kamenom balustradom, ispod koje se nalazio širok kvadrat­ni travnjak, omeđen cvijetnjacima, grmljem i drvećem. S onu stranu travnjaka prema zapadu otvorio se krajolik, park s pojedinačno zasađenim lipama, brijestovima i svagda zelenim hrastovima. A iza njega blagi valovi njiva i bijelo u oblacima gorje na obzorju. Dugo smo bez riječi promatrali kraj koji je po silaznim i uzlaznim stubama odvlačio pogled u daljinu, vjerujući da smo sasvim sami, dok nismo vidjeli kako jedan nepomičan lik leži u polusjeni koja se od jednog visokog cedra u jugozapadnom uglu vrta širila na travnjak. Bio je to star čovjek koji je oslonio glavu na savijenu ruku te se činilo kao da je sav potonuo u razgledanje komadićka zemlje neposredno pred svojim očima. Prilazili smo mu, prepriječivši travnjak koji nas je puštao da svaki svoj korak učinimo s divnom lakoćom. Ali tek kad smo mu se zamalo približili, primijetio nas je i digao se, ne bez stanovite smetenosti. Premda visoka rasta i širokih ramena, djelovao je zdepasto, čak bi se moglo reći kao sasvim nizak čovjek. To je možda dolazilo odatle što je, kako se uskoro trebalo pokazati, stalno nosio naočale za čitanje s polustaklima, preko čijeg je ruba gledao spuštene glave, uslijed čega mu je pognuto, skoro moliteljsko držanje očito postalo navikom. Bijelu je kosu češljao unatrag, no pojedini su mu pramenovi uvijek iznova padali na uočljivo visoko čelo. I was counting the blades of grass, rekao je kao ispriku za svoju izgubljenost u mislima: It's sort of pastime of mine. Rather irritating, I am afraid. Jedan od bijelih pramenova pomaknuo je natrag. Njegovi su pokreti istodobno bili nespretni i savršeni, a prisnosti kakva je već odavno izvan uporabe bilo je i u načinu na koji nam se predstavio kao dr. Henry Selwyn. Sigurno smo – dodao je – došli zbog stana. Koliko je on u stanju reći, stan još nije izdan, ali se u svakom slučaju moramo strpjeti do povratka gospođe Selwyn, jer ona je posjednica kuće, a on tek samo stanovnik vrta, a kind of ornamental hermit. Tijekom razgovora koji se nadovezao na ove prve opaske, hodali smo duž željezne ograde koja je odvajala vrt od otvorenog parka. Malo smo zastali. A onda su odnekud iz malog johina šumarka naišla tri teška konja bijelca, sopćući i u kasu razbacujući triješće. Puni očekivanja zaustavili su se kod nas. Dr. Selwyn im je iz džepa svojih hlača dao hrane, prešavši im rukom preko nozdrva. Oni kod mene – rekao je – jedu milostinju. Prošle sam ih godine za nekoliko funti kupio na konjskoj dražbi, s koje bi sigurno bili dospjeli u živodernicu. Zovu se Herschel, Humphrey i Hippolytus. O njihovu prethodnom životu ništa mi nije poznato, ali su, kad sam ih dobio, grdno izgledali. Krzno im je bilo puno nametnika, pogled mutan, a kopita sva iskrzana od dugog stajanja na mokrom polju. U međuvremenu su se – rekao je dr. Selwyn – donekle oporavili te im preostaje još možda nekoliko dobrih godina. A onda se oprostio od konja vidljivo poticanih velikom privrženošću prema njemu, šetao s nama prema udaljenijim dijelovima vrta, tu i tamo zastajkujući i bivajući opširniji u onome o čemu je govorio. Kroz grmlje na južnoj strani travnjaka jedna je staza vodila do prolaza ograđenog lijeskama. U granju koje se nad nama spajalo kao krov vragoljasto su skakutale sive vjeverice. Tlo je bilo krcato ljuskama načetih oraha, a na stotine mrazovaca lovili su treptavo svjetlo koje je prodiralo kroz suho, sada već šuštavo lišće. Ljeskov je prolaz završavao kod teniskog igrališta duž kojega se protezao bjeličast zid od opeke. Tennis – rekao je dr. Selwyn – used to be my great passion. But now the court has fallen into disrepair, like so much else around here. Nije samo povrtnjak – nastavio je, pokazujući prema napola propalim viktorijanskim staklenicima i izraslim špalirima – nije samo povrtnjak nakon višegodišnje zapuštenosti na izdisaju, nego i nenadzirana priroda, osjeća on to sve više i više, stenje i povija se pod težinom onoga što joj tovarimo na pleća. No vrt – nastavio je – koji je nekoć bio zasađen radi opskrbe mnogoljudna kućanstva i iz kojega je tijekom čitave godine na stol dolazilo velikom umješnošću uzgajano voće i povrće, još i danas, unatoč svekolikoj zapuštenosti, proizvodi toliko da on ima daleko više nego dovoljno za svoje vlastite, mora se priznati sve manje potrebe. Propadanje nekad uzornog vrta ima, uostalom – rekao je dr. Selwyn – prednost da to što u njemu raste, ili pak ono što je on tu i tamo bez većih muka zasijao ili zasadio, ima – misli on – izvanredno fin okus. Prošli smo kraj lijehe šparoga izniklih među zeljem, a grmlje im seže do ramena; onda smo kraj niza artišoka naišli na malu skupinu jabuka s kojih je visjelo bezbroj crvenožutih plodova. Tuce tih bajkovitih jabuka koje su svojim okusom nadmašile sve što sam od tada okusio položio je dr. Selwyn na rabarbarin list i dao ih Clari na dar s napomenom da sorta osmišljeno nosi ime Beauty of Bath.

Dva dana nakon ovog prvog susreta s drom Selwynom uselili smo se u Prior's Gate. Gospođa Selwyn nam je prethodne večeri na prvom katu jednog pokrajnjeg trakta pokazala svojevrsnim pokućstvom namještene, ali inače lijepe i velike sobe, a mi smo odmah bili veoma uzbuđeni mišlju da ćemo ovdje moći provesti nekoliko mjeseci, jer je pogled s visokih prozora na vrt, park i klupe u oblacima na nebu bio daleko više od puke zadovoljštine za tmurni interijer. Trebalo je samo pogledati van i već bi iza čovjeka utonuo gigantski kredenc, u svojoj ružnoći donekle pravilno označen samo riječju staronjemački , rastvorio bi se zidni nalič boje graška u kuhinji, odlebdio bi kao nekim čudom tirkizno-zeleni, a možda i ne baš sasvim bezopasni plinski hlad­njak. Hedi Selwyn – kako se ubrzo ispostavilo krajnje poslovna kći jednog tvorničara iz Biela u Švicarskoj – dopustila nam je da u skladu s našim predodžbama stan malo preuredimo. Kada smo u bijelo oličili kupaonicu koja je u posebnoj dogradnji bila smještena na stupovima od lijevanog željeza i dostupna samo preko brvna, ona je čak došla gore da pregleda dovršeno djelo. Za njene oči neobičan izgled naveo ju je na kriptičan komentar da je ta kupaonica, koja ju je inače uvijek podsjećala na stari staklenik, sada podsjeća na novi golubinjak; primjedba je to koja mi je kao poguban sud o našem načinu života do danas ostala u pameti, ne uzmogavši u tom načinu života baš ništa promijeniti. Ali o tome se ovdje ni ne radi. Pristup u naš stan imali smo bilo preko željeznih, sada također u bijelo oličenih stuba koje su povezivale dvorište s kupaoničkim brvnom, ili pak u parteru kroz stražnju duplu portu i široki hodnik u kojemu je na zidu pod stropom bio montiran kompliciran potezni sustav s različitim zvoncima za dozivanje služiteljskog osoblja. Iz toga se hod­nika vidjelo u mračnu kuhinju u kojoj je u svako doba dana jedna ženska osoba neodredive starosti većinom poslovala nad slivnikom. Aileen – tako se zvala – imala je visoko ošišanu kosu poput internatskih pitomaca. Njena mimika i njeni pokreti djelovali su priglupo, usne su joj uvijek bile mokre, a stalno je nosila sivu pregaču koja joj je sezala do gležnjeva. Koje je poslove Aileen iz dana u dan obavljala u kuhinji, ostalo je nerazumljivo i meni i Clari, jer u njoj nekakav objed, ne uzmemo li u obzir jednu jedinu iznimku o kojoj će se još izvijestiti, koliko mi znamo nikad nije bio priređen. S druge strane hodnika, kojih trideset centimetara iznad kamenog poda, u zid su bila ugrađena vrata. Kroz njih se stupalo na tamno stubište s kojega su se na svakom katu iza dvostrukih zidova odvajali skriveni hodnici, postavljeni zato da se služinčad koja je neprestano jurila tamo-amo s kantama ugljena, košarama drva, priborom za čišćenje, posteljinom i poslužavnicima za čaj stalno ne bi mimoilazila s gospodom. Često sam pokušavao zamisliti kako mora da je bila sazdana unutrašnjost glavâ tih ljudi koji su mogli živjeti s predodžbom da su se iza zidova sobâ u kojima su boravili uvijek negdje smucale sjene posluge, pa sam čak sebi umišljao da su se po svoj prilici morali bojati tih sablasnih bića koja su za malo novca neumorno obavljala mnoge poslove što svakodnev­no dolaze na red. U naše po sebi veoma lijepe sobe normalno se – a i to nas je neugodno dirnulo – dospijevalo kroz to stražnje stubište, na čijem su prvom odmorištu, uostalom, bila i uvijek zatvorena vrata Aileenine izbice. Samo sam jednom uzmogao baciti pogled u nju. Nebrojene su lutke, brižljivo očišćene i većinom s kapicama na glavama stajale i sjedile posvuda u malenoj prostoriji, a ležale su čak i u krevetu u kojemu je spavala sama Aileen, ako je uop­će spavala, a ne se samo igrala sa svojim lutkama, cijelu im noć tiho pjevajući. Nedjeljama i blagdanima zgodimice smo viđali Aileen kako u opravi armije spasa izlazi iz kuće. Većinom je po nju dolazila jedna mala djevojka koja je zatim povjerljivo išla pored nje, držeći je za ruku. Trajalo je neko vrijeme dok smo se donekle privikli na Aileen. Prije svega su nas isprva cijelim tijelom uistinu prolazili srsi kad bi je kat­kada u kuhinji bez ikakva vanjskog povoda spopadao njištav smijeh koji je dopirao do prvog kata. Usto se još pokazalo da je Aileen, ne računajući nas, bila jedina uvijek nazočna stanovnica ogromne kuće. Gđa Selwyn često je tjednima bila na putovanjima, ili je inače izbivala zaokupljena upravljanjem mnogim stanovima koje je iznajmljivala u gradu i okolnim mjestima. Dr. Selwyn se, koliko god je to dopuštalo vrijeme, zadržavao vani, mnogo boraveći u maloj, od kremena u udaljenom kutku vrta sazidanoj pustinjačkoj kolibi koju je nazivao Folly, smjestivši se u njoj s najnužnijim stvarima. Tijekom jednog od prvih tjedana nakon što smo uselili stajao je tako jednog jutra kraj otvorenog prozora jedne od svojih soba na zapadnoj strani kuće. Imao je naočale, nosio širok karirani kućni ogrtač i bijeli fular, upravo namjeravajući iz puške s nečuveno dugačkom dvostrukom cijevi ispaliti hitac u plavi zrak. I kad je hitac nakon čitave ­vječnosti – kako mi se učinilo – konačno uslijedio, prasak je potresao cijelu okolinu. Dr. Selwyn kasnije mi je objasnio da je htio znati funkcionira li još uvijek njegova puška namijenjena lovu na krupnu divljač, a nju je sebi priskrbio kao mlad čovjek prije mnogo godina, deset­ljećima je nekorištenu držeći u svojoj sobi za odjeću, a koliko se mogao sjetiti, bila je samo jednom ili dvaput očišćena. Svojedobno je, naime, kupio to oružje kad je pošao u Indiju, stupivši tamo na svoj prvi posao kao kirurg. Posjedovanje takve puške u ono je doba za ljude poput njega spadalo u obvezatnu opremu. No, on ju je samo jedan jedini put ponio sa sobom u lov, propustivši tada prigodu da je posveti, kako bi bio red. A sada je pak htio znati da li ta puška još radi, utvrdivši kako bi samo njen povrat­ni trzaj nekoga mogao stajati života.

Dra Selwyna se inače – kako je rečeno – jedva moglo sresti u kući. On je živio u svojoj eremitaži i sav se predavao svojim – kako je zgodimice preda mnom konstatirao – s jedne strane iz dana u dan sve bljeđim, a s druge opet sve ujednačenijim i točnijim mislima. Dok smo bili u kući, imao je jedan jedini posjet. Bilo je to u proljeće, mislim koncem travnja. Hedi se upravo nalazila u Švicarskoj, kad je jednog jutra dr. Selwyn došao gore k nama i priopćio nam da je pozvao na večeru prijatelja s kojim ga odranije mnogo toga povezuje, pa ukoliko nam je pravo, on bi se veoma radovao ako bismo to društvo dvojice mogli proširiti u petit comité . Kad smo otprilike u osam sati sišli dolje, u velikom je salonskom kaminu s nekoliko četverosjednih sofa i teških naslonjača gorjela vatra protiv uvečer vrlo oćutljive hladnoće. Na zidovima su visjela visoka, mjestimice oslijepjela zrcala koja su umnožavala svjetlucanje vatre, potičući da se u njima pojavljuju nestalne slike. Dr. Selwyn navukao je jaknu od tvida s kožnatim laktovima, stavivši kravatu. Njegov prijatelj Edward Ellis kojega nam je predstavio kao poznatog botaničara i entomologa bio je za razliku od njega zdepasto građen, uvijek se držeći uspravno, dok je dr. Selwyn stalno bio malo pognut naprijed. I on je nosio jaknu od tvida. Preširok mu je bio ovrat­nik košulje oko njegova naboranog vrata koji se kao vrat u nekih pernatih životinja ili u kornjače mogao poput harmonike rastezati i skupljati; glava je bila premalena, djelovala je nekako pretpovijesno ili nerazvijeno, ali su oči u njoj blistale svijetlom, divnom živahnošću. Najprije smo razgovarali o mom radu i našim planovima za sljedeće godine kao i o dojmu što smo ga mi koji smo odrasli u gorju stekli o Engleskoj i osobito o grofoviji Norfolk koja se ravno rasprostire u nizini. Smrkavalo se. Dr. Selwyn digao se i s nekoliko svečanih gesta pošao pred nama u blagovaonicu koja se neposredno nadovezivala na drawing room . Na stolu od hrastovine za kojim bi lako našlo mjesta i trideset gostiju stajale su dvije srebrne svjetiljke. Za dra Selwyna i ­Edwarda bilo je servirano na gornjem odnosno donjem kraju stola, a za Claru i mene na uzdužnoj strani nasuprot prozoru. Gotovo se posve smračilo u unutrašnjosti kuće, pa je i vani zelenilo počelo bivati plavičastije i dublje. Na obzorju je, međutim, još bilo zapadno svjetlo uz brdo oblaka čije su me uslijed spuštanja noći snježno­bijele formacije podsjećale na najviše alpske masive. Došla je Aileen s kolicima za serviranje i grijanje hrane, nekakvom patentnom konstrukcijom iz tridesetih godina. Imala je na sebi svoju sivu pregaču i nijemo je obavila posao, izmijenivši sa sobom tek nekoliko promrmljanih riječi. Upalila je svjetla, stavila zdjele na stol, bez riječi kako je i ušla, opet strugnuvši van. Sami smo sebi grabili hranu, pri čemu smo zdjele morali dodavati preko stola. Predjelo se sastojalo od malo šparoga prekrivenih mladim mariniranim listovima špinata. Glavno jelo tvorili su izdanci brokule na maslacu i u vodi s metvicom kuhani mladi krumpiri koji su na pjeskovitom tlu jednoga starog staklenika – kako je objasnio dr. Selwyn – već koncem travnja dosezali veličinu oraha. Na kraju smo jeli trščanim šećerom zaslađen i vrhnjem pojačan kompot od rabarbare. Tako je gotovo sve bilo iz podivljalog vrta. Prije nego što smo ustali od stola, Edward je naveo razgovor na Švicarsku, eventualno i zato što je mislio da smo dr. Selwyn i ja u Švicarskoj imali zajedničku temu. I doista je dr. Selwyn nakon stanovita oklijevanja počeo izvještavati o vremenu što ga je kratko prije Prvog svjetskog rata proveo u Bernu. On je – tako je počeo – u ljeto 1913. u Cambridgeu u dobi od 21 godine završio temeljni studij medicine i bez odlaganja otputovao u Bern s namjerom da se tamo dalje obrazuje. Od toga, međutim, nije nastalo ono što je sebi zacrtao, jer je većinom boravio u Oberlandu i sve više se odavao planinarenju. Osobito se tjednima zadržavao u Meiringenu i Oberaaru, gdje je upoznao tada 65-godišnjeg planinarskog vodiča imenom Johannes Naegeli, kojemu je od samog početka bio vrlo privržen. Svuda je hodao s Naegelijem, bio je na Zingenstocku, na Scheuchzerhornu i Rosenhornu, na Lauteraarhornu, Schreckhornu i Ewigschneehornu i nikada se u svom životu, ni prije ni poslije, nije tako dobro osjećao kao tada u društvu toga čovjeka. Kada je izbio rat, a ja bio pozvan natrag u Englesku i mobiliziran, ništa mi – rekao je dr. Selwyn – kako to tek sada gledajući unatrag potpuno shvaćam, nije palo tako teško kao rastanak od Johannesa Naegelija. Čak ni razdvojenost od Hedi koju sam upoznao u Bernu o Božiću, vjenčavši se zatim s njom nakon rata, nije mi zadavala ni približno istu bol kao odvajanje od Naegelija, kojega još uvijek vidim kako stoji i maše na kolodvoru u Meiringenu. Ali možda ja to sebi samo umišljam – rekao je dr. Selwyn nešto tiše za sebe – jer mi je Hedi tijekom godina sve više postajala stranom, dok mi se Naegeli, svaki put kad iskrsne u mojim mislima, čini sve prisnijim, premda ga nakon onog rastanka u Meiringenu više nijedan jedini put nisam vidio. Naegeli je, naime, kratko nakon ratne mobilizacije stradao na putu od oberaarske kolibe do Oberaara i od tada nestao. Pretpostavlja se da se survao u pukotinu aarskog glečera. Vijest o tome, koju sam dobio u jed­nom od prvih pisama što sam ih primio uniformiran i kaserniran, prouzročila je u meni duboku depresiju koja samo što nije dovela do otpuštanja iz službe, osjećao sam se tada kao da sam zakopan pod snijegom i ledom. Ali to – rekao je dr. Sel­wyn nakon dulje stanke – to su stare priče, a mi smo zapravo – obratio se Edwardu – htjeli našim gostima pokazati slike što smo ih napravili na našem posljednjem putovanju na Kretu. Vratili smo se natrag u drawing room . Cjepanice su svjetlucale u tami. Dr. Selwyn potegnuo je zvonce koje je bilo montirano desno od ograde kamina. Gotovo bez oklijevanja, kao da je vani na hodniku očekivala znak, ušla je Aileen s kolicima na kojima je bio postavljen projektor. Veliki ormolu sat na rubu kamina i porculanske figure, pastirski par i šareno odjeveni morčić razrogačenih očiju, stavljeni su na stranu, a platno u drvenom okviru što ga je još unijela Aileen postav­ljeno je pred zrcalo. Začulo se tiho zujanje projektora, a inače nevidljiva sobna prašina drh­tavo je zasjala u snopu svjetla kao predigra prije pojavljivanja slika. Putovanje je bilo poduzeto u proljeće. Kao pod nekim svjetlozelenim velom širio se pred nama otočni krajolik. Nekoliko se puta vidio Edward s vojnim dalekozorom i posudom za skupljanje biljaka, a dr. Selwyn bio je u kratkim hlačama, s naprtnjačom i mrežom za leptire. Jedna je snimka do u pojedinosti nalikovala Nabokovljevoj fotografiji snimljenoj u brdima iznad Gstada, koju sam nekoliko dana ranije izrezao iz jednog švicarskog časopisa.

Čudno je da su i Edward i dr. Selwyn na slikama što su nam ih pokazivali djelovali baš mladenački, premda su u doba putovanja od kojega je bilo prošlo točno deset godina već uvelike zagazili u šezdesete. Osjetio sam da svome povratku iz prošlosti očito nisu pribivali bez stanovite ganutosti. Možda mi se, međutim, samo tako učinilo, jer ni Edward ni dr. Selwyn o ovim slikama ništa nisu htjeli ili pak nisu mogli reći za razliku od mnogih drugih koje su pokazivale proljetnu floru otoka i mnoštvo gmižućih i krilatih životinja, pa je tako, dok su podrh­tavale na platnu, u prostoriji vladala bezmalo potpuna tišina. Na posljednjoj slici pred nama se prostirala visoravan Lasithi, snimljena s neke sjeverne visine prolaza. Mora da je snimka bila napravljena oko podneva, jer su sunčeve zrake promatraču dolazile u susret. Preko dvije tisuće metara visoka planina Spathi djelovala je, natkriljujući nizinu na jugu, kao opsjena iza bujice svjetla. Krumpirišta i povrtnjaci, voćnjaci, druge male skupine stabala i neobrađena zemlja bili su na širokom tlu doline jedno jedino zeleno u zelenilu, prošarano stotinama i stotinama bijelih jedara vjetrenih crpki. I pred ovom smo slikom sjedili dugo i šutke, tako dugo da se na koncu stakalce u okviriću rasprsnulo te se na platnu pojavila duboka pukotina. Tako dug i do rasprsnuća zadržan pogled na visoravan Lasithi duboko mi se tada urezao u sjećanje, ali sam ga ipak nakon nekog vremena bio zaboravio. Bio je iznovice oživljen tek nekoliko godina poslije, kada sam u jednom londonskom kinu vidio razgovor o snu što ga je Kaspar Hauser vodio sa svojim mentorom i učiteljem Daumerom u kuhinjskom vrtu Daumerove kuće i gdje Kaspar, svome mentoru na radost, prvi put razlikuje između sna i zbilje, započinjući svoje pripovijedanje riječima: Da, sanjalo me je… Mene je sanjalo o Kavkazu. Kamera se tada kreće zdesna nalijevo u širokom luku i pokazuje nam panoramu brdskim vrhuncima okružene visoravni koja izgleda vrlo indijski, a na njoj se između zelenog grmlja i šumaraka ističu pagodama slični tornjevi i hramska zdanja sa čudnovato trokutastim fasadama, detalji koji me u pulsirajućem svjetlu koje zasjenjuje sliku uvijek iznova podsjećaju na jedra vjetrenih crpki s Lasithija, koja u stvarnosti još nisam ni vidio.

Sredinom svibnja 1971. odselili smo iz Prior's Gatea, jer je Clara jednog popodneva na brzinu kupila kuću. U prvo nam je vrijeme nedostajao širok vidik, ali su se zato sada pred našim prozorima kretale zelene i sive lancete dviju vrba, gotovo neprekidno čak i u dane bez vjetra. Stabla su bila jedva kojih petnaestak metara udaljena od kuće, a igra lišća bivala je već tako bliska da izvirivši van koji put povjeruješ kako si dio toga. U prilično pravilnim razmacima posjećivao nas je dr. Selwyn u još gotovo posve praznoj kući i donosio nam povrće i zeljike iz svoga vrta – žuti i plavi grah, brižljivo oprane krumpire, batate, artičoke, vlasac, žalfiju, krabljicu i kopar. Jednom smo takvom prigodom – Clara se bila odvezla u grad – dr. Selwyn i ja dospjeli u dulji raz­govor koji je počeo tako da me je dr. Selwyn upitao ne osjećam li kadgod tugu za zavičajem. Nisam na to znao ništa ispravno uzvratiti, ali mi je, naprotiv, dr. Sel­wyn nakon stanke za razmišljanje priznao – neka druga riječ ne bi pogodila bit stvari – da ga je tuga za zavičajem tijekom posljednjih godina sve više i više spopadala. Na moje pitanje kamo ga to vuče natrag ispričao mi je kako je u dobi od sedam godina sa svojom obitelji emigrirao iz jednog litvanskog sela nedaleko od Grodna. Bilo je to – kako reče – u kasnu jesen 1899. godine, kad su se oni, oboje roditelja, njegove sestre Gita i Raja i njegov ujak Shani Feldhendler na kolicima kočijaša Aarona Walda odvezli u Grodno. Godinama su slike ovog odlaska bile iščezle iz njegova pamćenja, ali se u posljednje vrijeme – rekao je – opet javljaju i dolaze natrag. Vidim – rekao je – kako mi dječji učitelj u Chederu kojega sam posjećivao već dvije godine polaže ruku na tjeme. Vidim raspremljene sobe. Vidim sebe kako sjedim skroz gore na kolicima, vidim konjske sapi, prostranu smeđu zemlju, guske u kaljuži težačkih imanja s njihovim ispruženim vratovima i čekaonicu na kolodvoru u Grodnu s peći koja, okružena rešetkama i pregrijana, slobodno stoji u prostoriji, a oko nje naslagane iseljeničke obitelji. Vidim pred prozorima vlaka telegrafske žice koje se uspinju i spuštaju, vidim pročelja kuća u Rigi, brod u luci i tamni kut palube u kojemu smo se znali raskomotiti koliko god je to išlo u stiješnjenim prilikama. Debelo more, pramen dima, siva daljina, podizanje i spuštanje broda, strah i nada što smo u sebi nosili, sve to – opet mi je to tada rekao dr. Selwyn kao da je to bilo tek jučer. Otprilike nakon tjedan dana, mnogo ranije nego što smo računali, stigli smo na cilj. Uplovili smo u široko riječno ušće. Posvuda su bili veliki i mali teretnjaci. S onu stranu vode širila se ravna zemlja. Svi su se emigranti okupili na palubi, čekajući da se iz nagomilane pare pojavi Kip slobode, jer su svi oni rezervirali putovanje u Amerikum – kako se kod nas govorilo. Kad smo izašli na kopno, još uvijek nam je van svake sumnje izgledalo da smo pod nogama imali tlo Novoga svijeta, hvaljenog grada New Yorka. U stvarnosti smo pristali u Londonu, kako se nakon nekog vremena ispostavilo i nakon što je brod već otplovio. Većina emigranata silom prilika se pomirila sa svojim položajem, a neki su ipak, unatoč svim suprotnim dokazima, dugo ustrajali u vjeri da su u Americi. U Londonu sam, dakle, odrastao u jednom podrumskom stanu u Whitechapelu, u Goulston Street. Moj otac, koji je bio optičar, donesenom je gotovinom kupio udjel u optičarskoj radnji koja je pripadala jednom zemljaku iz Grodna po imenu Tosia Feigelis. Ja sam pohađao osnovnu školu u Whitechapelu, naučivši tamo kao u snu, takoreći preko noći engleski, jer sam svojoj divnoj mladoj učiteljici Lisi Owen od ljubavi čitao svaku riječ s usana, u sjećanju na nju na putu kući neprestano ponavljajući sve što sam toga dana od nje čuo. Ta je lijepa učiteljica također bila ona – rekao je dr. Selwyn – koja me je prijavila na prijamni ispit za Merchant Taylor's School, jer je za nju očito već bilo dogovoreno da ću dobiti jednu od malobrojnih stipendija što se svake godine dodjeljuju učenicima slabijih imovnih prilika. Ispunio sam ono što je ona sebi obećala od mene. Nikada se – kako je često primjećivao moj ujak Shani – nije gasilo svjetlo u kuhinji dvosobnog stana u Whitechapelu gdje sam sjedio do kasno u noć, dok su sestre i roditelji već odavno bili u postelji. Učio sam i čitao sve što mi je dolazilo pred oči, prevladavajući s rastućom lakoćom i najveće prepreke. Odvalio sam golem komad puta – tako mi se činilo na kraju moga školovanja – kada sam na završnim ispitima isplivao na vrh svoga razreda. Dosegnuo sam vrhunac osjećaja samovrijednosti te sam u vidu nečega poput druge konfirmacije svoje ime Hersch promijenio u Henry, a prezime Seweryn u Selwyn. Čudno mi je bilo to da mi se zatim odmah na početku medicinskog studija što sam ga opet posredstvom stipendije apsolvirao u Cambridgeu učinilo da moja sposobnost učenja osjetno opada, iako su i u Cambrid­geu moji ispitni rezultati spadali u najbolje. A kako je dalje bilo Vi to, dakako, već znate – rekao je dr. Selwyn. Došla je godina u Švicarskoj, prva godina službovanja u Indiji i vjenčanje s Hedi kojoj sam svoje podrijetlo još vrlo dugo prešućivao. Tijekom dvadesetih i tridesetih godina živjeli smo u velikom stilu kojega ste zadnje ostatke i sami vidjeli. Dobar dio Hedinog imetka time je bio potrošen. Ordinirao sam, doduše, u gradu i kao kirurg u bolnici, ali nam sami moji prihodi ipak ne bi dopustili takav način života. U ljetnim mjesecima autom smo obilazili Europu. Next to tennis – rekao je dr. Selwyn – motoring was my greatest passion in those days. Sva kola još i danas stoje u garažama i u međuvremenu možda opet štogod vrijede. Nikad mi nije uspjelo nešto prodati, except perhaps, at one point, my soul. People have told repeatedly that I haven't the slightest sense of money. Nisam čak – rekao je – ni posjedovao promišljanje kojim bih uplatama u neku od onih umirovljeničkih blagajni skrbio za svoju starost. This is why I am now almost a pauper. Hedi je, naprotiv, očigledno ne baš neznatnim ostatkom svoga imetka dobro gospodarila i danas je sigurno bogata žena. Još uvijek točno ne znam što nas je razdvojilo, novac ili na koncu ipak otkrivena tajna moga podrijetla, ili naprosto pomanjkanje ljubavi. Godine drugog rata i susljedna desetljeća bila su za mene slijepo i zlo doba o kojemu, sve i kad bih htio, ne bih baš ništa uzmogao pričati. Kada sam 1960. godine morao napustiti svoju ordinaciju i svoje pacijente, raskinuo sam sve svoje kontakte s takozvanim stvarnim svijetom. Od tada kao da svoj jedini razgovor imam u biljkama i životinjama. S njima baš nekako dobro izlazim na kraj – rekao je dr. Selwyn s nekim bezdanim smiješkom, digao se i – što je bilo krajnje neobično – pružio mi ruku za rastanak.

Dr. Selwyn je nakon ovog posjeta sve rjeđe i u sve većim razmacima dolazio k nama. Posljednji smo ga put vidjeli onoga dana kada je Clari donio bijeli buket ruža protkan viticama kozje krvi, kratko prije nego što smo otputovali na odmor u Francusku. Nekoliko tjedana nakon toga, u kasno ljeto, oduzeo je sebi život metkom iz svoje teške lovačke puške. Sjeo je – kako smo saznali prilikom povratka iz Francuske – na rub svoga kreveta, postavio pušku između nogu, naslonio podbradak na otvor cijevi i onda, prvi put otkako je kupio tu pušku uoči odlaska u Indiju, prouzročio pucanj s ubojitom namjerom. Kad nam je ta vijest priopćena, nije mi teško palo prevladati početnu užasnutost. Pa ipak, kako to uočavam u sve većoj mjeri, neke stvari posjeduju sposobnost ponovna vraćanja, tako nenadano i nepretpostavljeno, često nakon vrlo dugog vremena odsutnosti. Koncem srpnja 1986. godine boravio sam nekoliko dana u Švicarskoj. Ujutro 23. srpnja vlakom sam iz Züricha putovao u Lausannu. Kad se vlak usporivši preko aarskog mosta zakotrljao prema Bernu, pogled mi se ponad grada digao na lanac oberlandskih brda. Koliko se sjećam, ili kako to sebi sada možda samo umiš­ljam, opet mi je tada prvi put nakon duljeg vremena pao na um dr. Selwyn. Tričetvrt sata kasnije, upravo kad sam naumio nakon prelistavanja odložiti u Zürichu kupljene Lausannske novine kako ne bih propustio svaki put iznova divljenja vrijedno otvaranje ženevskoga jezerskog krajolika, pogled mi je pao na članak iz kojega je proizišlo da su ostaci leša bernskog planinarskog vodiča Johannesa Naegelija, koji je od 1914. smatran nestalim, nakon 72 godine pronađeni na Oberaarskom glečeru. Tako se, dakle, oni opet vraćaju – ti pokojnici. Ponekad nakon više od sedam desetljeća izlaze iz leda i leže na rubu morena: hrpa izbrušenih kostiju i par čavlima opkovanih cipela.

Preveo s njemačkoga Sead Muhamedagić Isbn: 978-953-286-013-9 dimenzije: 133 x 215 mm stranica: 240 uvez: meki šivani Cijena 129 kn