Shan Sa: Igra go Ulomak
1 Na Trgu Tisuću Vjetrova igrači prekriveni injem nalikuju snjegovićima. Iz noseva i usta kulja im bijela para. Ledene iglice iznikle na rubovima njihovih šubara smjerene su prema tlu. Nebo je sedefno, a grimizno sunce ponire, ponire. Gdje li se samo nalazi sunčeva grobnica? Kada je ovo mjesto postalo mjesto susreta za ljubitelje igre go? Ne znam odgovor. Igraće ploče uklesane u granitne stolove nakon tisuća susreta upile su lica, misli, molitve. U krznenome mufu grčevito držim brončanu grijalicu i tapkam o tlo da odledim krv. Moj je protivnik neki stranac pristigao ravno sa željezničke postaje. Dok se nadmetanje zahuktava, prožima me neka blaga toplina. Danje svjetlo gasne, a figurice se miješaju. Iznenada netko kresne šibicom. U protivnikovoj lijevoj ruci stvori se svijeća. Ostali su igrači otišli. Znam da će se Majka razboljeti od brige što joj se kći kući vraća tako kasno. S neba se spustila noć i podigao se vjetar. Da bi zaklonio plamičak, čovjek ga zakriva dlanom u rukavici. Iz džepa vadim bočicu žestokog alkohola koji mi žari grlo. Primičem je neznančevu nosu. On je u nevjerici promotri. Lice mu je obraslo bradom, pa mu se ne može odrediti dob. Pri vrhu obrve počinje mu ožiljak, a zatim prelazi preko uvijek zatvorenoga desnog oka. Neznanac se naceri i u jednom mahu isprazni bočicu. Noćas nema mjeseca, a vjetar jeca poput novorođenčeta. Ondje gore neki se bog sukobljava s kakvom božicom i premeće zvijezde. Čovjek opet broji i prebrojava figurice. Potučen s osamnaest bodova razlike, uzdahne i pruži mi svijeću. Zatim se uspravi svom svojom dužinom poput kakva diva, pokupi torbe i ode ne okrećući se. Spremam figurice u njihove drvene posudice. Kuckaju mi pod prstima. Sama sam sa svojim vojnicima, ponos mi je zadovoljen. Danas slavim svoju stotu pobjedu.
2 Majka je niska rasta i doseže mi do prsiju. Dugotrajno žalovanje za suprugom isušilo je njezino tijelo. Kad sam joj objavio da sam premješten u Mandžuriju, problijedjela je. – Majko, molim vas, došlo je vrijeme da vaš sin prigrli svoju vojničku sudbinu. Ona se bez riječi povuče u svoju sobu. Cijele se večeri njezina ožalošćena sjenka ocrtava na zaslonu od bijela papira. Moli. Toga je jutra nad Tokijom pao prvi snijeg. Klečim na tatamiju oslonjen na ruke i klanjam se pred oltarom predaka. Dok se pridižem, pogled mi pada na portret poštovanog Oca. Taj mi se čovjek smiješi. Cijela prostorija ispunjena je njegovom nazočnošću. Kad bih samo mogao makar dio njega ponijeti sa sobom u Kinu! Obitelj me čeka u dnevnom boravku. Svi sjede na petama i svečano šute. Najprije pozdravljam Majku, kao u doba kad sam bio dječačić i kad bih je ostavljao i odlazio u školu. Kleknem i kažem joj: Okasama, odlazim. Ona mi uzvraća dubokim poklonom. Povlačim klizna vrata i silazim u vrt. Majka, Mlađi Brat i Sestrica prate me bez riječi. Okrećem se i klanjam do zemlje. Majka plače. Tamna tkanina kimona šušti dok mi uzvraća naklonom. Stanem trčati. Ona se uznemiri i potrči za mnom kroz snijeg. Stajem. Staje i ona. U strahu da ću joj se baciti u naručje, ustukne. – Mandžurija je bratska zemlja – poviče. – Nažalost, teroristi pokušavaju poremetiti prijateljstvo naših careva. Tvoja je zadaća da bdiješ nad krhkim mirom. Između smrti i kukavičluka, bez oklijevanja izaberi smrt! Ukrcavanje se odvija uz ječanje limene glazbe. Obitelji vojnika guraju se na pristaništu i dobacuju nam rupce, cvijeće i uzvike “bravo” sa slanim okusom suza. Obala se udaljuje, a s njom i lučka vika. Obzorje se širi, preplavljuje nas nepreglednost. Iskrcavamo se u Pusanu u Koreji. Stiješnjeni u vlaku nastavljamo put prema sjeveru. Trećega dana, u sumrak, konvoj se zaustavlja. Veselo iskačemo van da protegnemo noge i da se pomokrimo. Zviždeći obavljam nuždu. Ptice kruže nebom nad mojom glavom. Iznenada začujem prigušen krik. Muškarci bježe u šumarak. Desetak koraka dalje Tadayuki, novak tek izašao iz vojne škole, leži ispružen na tlu. Iz grla mu u neprekinutom mlazu šiklja krv. Oči su mu ostale otvorene. U vlaku, neprestance mi se pred oči vraća njegovo mlado lice izobličeno grimasom iznenađenja. Je li umrijeti jednako lako kao začuditi se? Vlak stiže usred noći u neku mandžursku postaju. Pod uličnim svjetiljkama svjetluca zemlja prekrivena injem. Negdje u daljini zavijaju psi.
3 Igri go naučio me rođak Lu. Bile su mi četiri godine, njemu dvostruko više. Dugi sati razmišljanja nad igraćom pločom bili su pravo mučenje, ali me želja za pobjedom prikovala na mjestu. Deset godina kasnije Lu je slovio kao vrstan igrač. U Novoj prijestolnici njegova je igraća vještina bila tako slavna da ga je car Nezavisne Mandžurije?ugostio na dvoru. Nikada mi nije zahvalio što sam ga odvela prema slavi. Njegova sam sjena, njegova tajna, njegov najbolji protivnik. U dobi od dvadeset godina Lu je već starac. Bijeli pramenovi prekrivaju mu čelo. Kreće se sitnim koracima, prekriženih ruku i pogrbljen. Prve dlačice bradice stogodišnjaka iznikle su mu na bradi. Prije tjedan dana primila sam njegovo pismo: “Dolazim zbog tebe, mala moja rođakinjo. Odlučio sam s tobom razgovarati o našoj budućnosti…” Ostatak pisma je nečitko priznanje. Taj obzirni rođak natopio je kist blijedom tintom. Nakošeni ideogrami opleću vodene znakove poput bijelih ždralova što lete kroz maglu. Beskrajno i nečitljivo, to pismo ispisano na dugom rižinom listu dovodi me do ludila.
4 Snijeg koji oblino pada onemogućava nam vježbe. Pod opsadom leda, hladnoće i vjetra, dane provodimo kartajući se u sobama. Kažu da se u selima na sjeveru Mandžurije Kinezi nikada ne peru, a da se od hladnoće štite mažući se ribljom masti. Na naše pritužbe u vojarni su podigli baraku za pranje ispred koje vojnici i časnici stoje u redovima. U unutrašnjosti kolibe, zamračene od isparavanja, znoje se zidovi. Na ognjištu, u golemu loncu kuha uskipjeli snijeg. Svatko ispucanim vjedrom grabi svoju dnevnu količinu. Razodijevam se i trljam ručnikom namočenim u mutnu tekućinu. Malo dalje muškarci su stali ukrug. Dok jedni drugima trljaju leđa, časnici prepričavaju novosti. Približivši se, prepoznajem muškarca koji je započeo govor: to je kapetan Mori, jedan od veterana koji su se borili za nezavisnu Mandžuriju. U jutrošnjim su vijestima javili da je zapovjednik Zhang Xueliang zarobio Chiang Kai Tcheka u gradu Xianu, gdje se on prije šest godina sklonio sa svojom vojskom. U zamjenu za slobodu, zapovjednik traži od generalissimusa da se Guo Min Dang pomiri s komunističkom partijom za ponovno osvajanje Mandžurije. – Zhang Xueliang je nedostojan sin i ženskar – ruga se kapetan Mori. Dan nakon 18. rujna, kad je naša vojska opkolila grad Shen Yang gdje se nalazio njegov glavni stožer, razvratnik je pobjegao, a da nije ni pokušao pružiti otpor. A kad je riječ o Chiang Kai Tcheku, to je profesionalan lažljivac. Taj neće održati obećanje. Bacit će se komunistima u zagrljaj kako bi ih lakše zadavio. – Nijedna nam kineska vojska ne može prkositi – dobaci jedan časnik dok mu je njegov posilni energično trljao leđa. – Građanski je rat uništio Kinu. Jednoga dana pripojit ćemo cijel njezin teritorij kao što smo učinili s Korejom. Vidjet ćete, naša će vojska sići željezničkom prugom koja povezuje kineski jug sa sjeverom. U tri ćemo dana zauzeti Peking, šest dana kasnije paradirat ćemo ulicama Nankina, a osam dana nakon toga noćit ćemo u Hong Kongu koji će nam otvoriti vrata prema jugoistočnoj Aziji. Njihovo brbljanje potvrđuje glasine koje su kolale među vojnicima naše pješadije još u samom Japanu. Unatoč oklijevanju naše vlade, osvajanje Kine iz dana u dan postaje sve neizbježnije. Te sam večeri zaspao opušten i sretan što sam čist. Iz sna me prene šuštanje tkanina. Ležim u svojoj sobi, a u susjednoj prostoriji sjedi Otac omotan u svoju yukatu od tamnoplava pamuka. Majka korača. Suknja njezina sivoljubičastoga kimona otkriva i zakriva blijedoružičasti donji kimono. Njezino je lice mladoliko. Oko bademastih očiju nema nijedne bore. Odiše nekim proljetnim miomirisom. To je parfem koji joj je Otac naručio iz Pariza! Odjednom se sjetim da više nije ni dodirnula tu bočicu otkako je Otac umro. Moj san blijedi, ostaju samo bol i nostalgija.
5 Rođak Lu se grbi. Oponaša izgled nekakva ravnodušnoga čovjeka. S njegova ispijenoga lica vrebaju me uznemirujuće duboke zjenice. Prodorno ga pogledam i zapitam: – Što je, rođače Lu? No on samo šuti. Predlažem mu da igramo go. On nato problijedi i promeškolji se na stolcu. Njegove figurice odaju nepostojanost njegova raspoloženja. Područje koje zauzima na igraćoj ploči ili je pretijesno ili preširoko. Njegova se vještina ograničava na neobične i neučinkovite poteze. Nagađam da je opet čitao drevne rasprave o igri go koje mu nabavlja susjed antikvar, krivotvoritelj prvoga reda. Čak se pitam neće li moj rođak, nastavi li čitati te rukopise kojima pripisuju božansko podrijetlo i koji su prepuni tadističkih tajni i tragičnih anegdota, završiti kao ti negdašnji igrači kojima je ovladalo ludilo. – Rođače moj – progovaram dok on, umjesto da razmišlja o potezima, sanjari i promatra moju pletenicu – postao si čudan. Zašto? Lu naglo pocrveni kao da sam proniknula u njegovu tajnu. Zakašlje i poprimi izraz kakva ishlapjela starca. Gubim strpljenje i rugam mu se: – Što si to otkrio u tim knjigama, rođače? Možda besmrtnost? Sve više nalikuješ onim meketavim alkemičarima koji posjeduju tajnu grimiznog cinobera. On me i ne sluša. Odvraća pogled od mojega, a zatim ga spušta na svoje posljednje pismo koje sam nemarno odložila na stol. Još je od dolaska iščekivao moj odgovor na svoje neizrečene dvojbe. Odlučila sam ne izustiti ni riječi. U Prijestolnicu se vraća namršten i utučen. Pratim ga na postaju. Dok gledam kako se vlak udaljava u snježnom kovitlacu, obuzima me neko neobično olakšanje.
6 Napokon moja prva misija! Naša postrojba dobila je naredbu za hajku na grupu terorista koja ne priznaje naš autoritet na mandžurskom teritoriju i koja je, prerušena u japanske vojnike, napala jedno vojno skladište da bi se opremila oružjem i streljivom. Četiri dana hodamo uz rijeku zatočenu u ledu. Vjetar nam ometa kretanje. Napadali snijeg sapleće mi koljena. Unatoč mojemu novom ogrtaču, prožima me hladnoća oštrija od sablje. Više ne osjećam ni stopala ni šake. Marširanje mi je istisnulo i posljednju misao. Natovaren poput vola i glave uronjene u ovratnik odore, još gajim samo nadu da ću se ugrijati uz kakvu logorsku vartu. U podnožju brežuljka začuju se pucnji. Nekoliko vojnika ispred mene padne kao gromom ošinuto. Bacam se na tlo. U klopci smo! Neprijatelj se utaborio na uzvisini i sada po nama puca, a da mi ne možemo uzvratiti. Oštra mi bol probode utrobu. Ranjen sam! Umirem. Oprezno opipavam rukom. Nema rane, samo grč izazvan strahom. Od toga me otkrića preplavi stid. Podižem glavu i brišem snijeg koji mi se lijepi za oči: naši iskusni vojnici požurili su prema smrznutoj rijeci. Uzvraćaju zaklonjeni nasipom. Jednim skokom ustajem i stanem trčati. Mogli su me pogoditi tisuću puta, ali u ratu i život i smrt ovise o nekom tajanstvenom ždrijebu. Zapucaju i naši mitraljezi. Pod zaštitom njihove snažne vatre krećemo u napad. Kako bih se iskupio za nedavni kukavičluk, probijam se na čelo postrojbe vitlajući sabljom. Odgojen u svijetu časti, a da nikada nisam iskusio ni zločin ni bijedu ni izdaju, prvi put kušam mržnju, taj uzvišeni osjećaj, tu žeđ za pravdom i osvetom. Nebo pretovareno snijegom prijeti da će se srušiti. Goleme stijene skrivaju bandite, ali dim koji suklja iz njihova oružja odaje im položaje. Bacam dvije granate. Čuje se eksplozija. Ruke, noge i komadi mesa izlijeću iz vrtloga snijega i plamena. Taj me pakleni prizor oduševljava. Urlam. Jednim skokom odrubljujem glavu jednom preživjelom koji me je gađao. Glava mu se kotrlja u snijegu. Napokon mogu svojim precima pogledati u oči. Kad su mi predali svoju sablju, u nasljeđe su mi ostavili i hrabrost. Nisam im ocrnio obraz. Borba nas opija. Uzbuđeni tolikom krvlju, bičujemo zarobljenike da bi ih slomili. No Kinezi su tvrđi od stijene i ni da bi trepnuli. Ta nam igra ubrzo dosadi, pa ih ubijamo s dva metka u glavu. Pada noć. U strahu od nove zamke, odlučujemo tu i prenoćiti. Naši ranjenici stenju. Hropci se izmjenjuju a zatim smiruju. Hladnoća im smrzava usne, neće preživjeti. Skupljamo tijela naših vojnika. Zemlja je tako tvrda da ne uspijevamo čak ni iskopati jamu. Sutra će izgladnjele zvijeri očistiti teren. Navlačimo na sebe sve što nam dođe pod ruku: odjeću poginulih, ostavljene pokrivače, grane, snijeg. Bdijemo nagurani poput ovaca. Tonem u san nakon što sam dugo uživao u sjetnoj pobjedničkoj opijenosti. Iz sna me trgne neka mukla buka. Siti čekanja da se povučemo, vukovi su se već bacili na leševe.
7 Rođak Lu ponovno dolazi za Novu godinu. Na sajmu Hrama Bijeloga Konja zalutali smo u gomili i izgubili iz vida svoje prijatelje, pa ostajemo sami. Preklinje me da sporije hodam i uzima me za ruku. S gađenjem je izvlačim. Trčim da bih se što prije pridružila ostalima. Slijedi me poput sjene i nagovara me da stanem. Iz mene provali bijes. Zapovijedam mu da se odmah vratimo kući. Pravi se da ne čuje. Pred nekim paviljonom kosoga krova s kojega vise ledeni stalaktiti prepriječi mi put. Oči mu sjaje, a obrazi zaleđeni hladnoćom nalik su grimiznim krpicama izrezanima i zalijepljenima na njegovu blijedom licu. Između obrva i kape od lisičjeg krzna, svjetluca gusti sloj inja. Gadi mi se njegov patnički izraz lica. Bježim. On me uzastopce prati i predlaže da odemo pogledati lampione izrezbarene u ledu. Ubrzavam korak. Lu me slijedi velikim koracima i preklinje da ga saslušam. Glas mu drhti, a zatim iz njega provale jecaji. Začepim uši rukama. No njegov me slabi glas i dalje proganja. – Što misliš o mojem pismu – dovikuje mi. Bijesno se zaustavljam. Posramljen, ne usuđuje se prići. – Jesi li ga pročitala – ne popušta. Zlobno se smijem. – Poderala sam ga. Okrećem mu leđa. On se baca na mene i guši me zagrljajem: – Poslušaj me! Odgurnem ga. – Rođače Lu, odigrajmo jednu partiju igre go. Ako pobijediš, prihvaćam sve tvoje prijedloge. Ako izgubiš, više se nećemo vidjeti.
|
