Shan Sa: Aleksandar i Alestrija Ulomak Ti si plam tog nedovršenog života ti si slava nepobjediva ratnika među ljudima Shan Sa 1 Ja, Aleksandar Makedonski, sin Filipa, kralja nad kraljevima, pobjednika Grka, došao sam na svijet jedne noći u kojoj je buktio požar. Gorio je Artemidin hram. Nebo su prekrivali svijetlosmeđi i žuti plamenovi, bezbroj iskri i vijenac od zavojita dima. Gusti oblaci obrušavali su se na selo, a stanovnici su se zatvorili u svoje kuće u velikom strahu od bijesa božice lova. U vrijeme moje prve uspomene već trčim na vrh obronka. Moja majka odijeva me kao djevojčicu i vodi me da se igram među ruševinama. Spaljeno kamenje leži u travi. Divlje cvijeće odiše svojim gorkim mirisom. Odjeven u bijelu tuniku, obuven u sandale s pozlaćenim remenčićima, s dvije pletenice, posrćem po srušenim stubama, skrivam se iza polegnutih stupova i smijem se kad prođu robovi, a da me ne opaze. Majka me promatra. Kaže mi da je vatra progutala veliki hram. I dodaje da je samo vatra neuništiva. U mladosti sam se vratio na taj obronak na kojem tada više nije bilo ruševina. Podignut je novi hram, s obojenim stupovima i freskama na zabatima i lukovima. Otac mi kaže da su Artemida i Apolon bili blizanci. Kako je rođena prva, i to već odjevena i naoružana, Artemida je pomogla majci da Apolona donese na svijet. Užasnuta porođajnim mukama, zarekla se na čednost. Moj je otac radije taj hram posvetio Apolonu jer je, kako mi reče, mojim rođenjem završio svijet maglovita Mjeseca, pjesnikinja djevica i lutajućih bakantica. Sa mnom je došlo doba Sunca, osvajača, ljubavnika predodređenih za pomamu rata. Ja, Aleksandar, čije ime znači muška potpora i zaštita ratnika, rođen sam kao princ u kraljevstvu seljaka i vojnika. Moj otac Filip slao je darove i novac obiteljima koje su na svijet donosile dječake. Preuzeo je brigu o njihovom tjelesnom odgoju i slao ih na obuku već od šeste godine. Kraljevski su poslanici jedanput na godinu prolazili selima uzduž i poprijeko tijekom velikog slavlja u Zeusovu čast. Među muškom su djecom birali one najviše, najjače, najspretnije, kako bi od njih stvorili najbolje ratnike na svijetu. Bila je čast imati vojnika u obitelji. Svaka makedonska kuća imala je bar jednoga. Roditeljima, čiji se sin pridružio vojsci i koji su time gubili dvije ruke potrebne za obrađivanje polja, moj je otac isplaćivao znatnu naknadu. Obećavao im je bajoslovan ratni plijen iz osvojenih gradova. U njegovu uređenju rat je svima postao prilikom za bogaćenje. Novac i snaga su jedno. Ništa nije vrednije od snage čovjeka. Makedonci su već odavno trgovali svojim junaštvom i svojim vojnim umijećem. Susjedni su im gradovi plaćali da se bore protiv njihovih neprijatelja i da ginu umjesto njih. Moj se otac usprotivio tom trgovanju. Objasnio je našim vojnicima da život Makedonaca nema cijene i da, kad prodajemo svoju snagu, gubimo novac. Kad sam se ja rodio, naš je narod ratovao radi bogatstva, a moj otac radi moći. Podjela Grka pogodovala je Filipu, koji se nametnuo svima poput Agamemnona u vrijeme Troje. Vladao je Atenjanima, Tebancima i Spartancima, dok su muškarci i žene oko njega spletkarili ne bi li zauzeli njegovo mjesto. Moja trudna majka neprestance se skrivala, skrivala je i mene, uvjerena da mnogi žele Filipa lišiti nasljednika. Ja, Aleksandar, sin makedonskoga kralja i Olimpijade, kćeri epirskoga kralja, potomak Ahila i Zeusa, ugledao sam svjetlo dana u siromašnom selu blizu Artemidina hrama. Apolon je moj bog zaštitnik. Makedonijo, zemljo moja, rođen sam za tvoje visoke planine i duboke doline. Brzo sam odrastao u tvojim šumama i na tvojim livadama. Ubrzo sam počeo posjećivati konjaničke svečanosti i tepati riječ konj, koja se javlja u mnogim izrazima što govore o snazi i brzini. Odozgo, sjedeći na ogradi terase svoje bijele palače, u zoru bih promatrao žene s pregačama jarkih boja ponad crvenih suknji dok vode stada prema brežuljcima. Nebo je bilo plavo, oblaci su klizili ocrtavajući svoje pokretne obrise. Pomno sam promatrao obzor. More je bilo daleko, dalje od maglovite crte na kojoj je plamtjela zora. Ondje je Neptun puhao u svoj rog i podizao oluju, Ahil je plovio prema Troji, gradu u kojem će preminuti i koji će ga učiniti besmrtnim, Odisej je lutao od otoka do otoka dok su ga salijetale sirene. I on će biti opjevan. Došla bi moja majka, s dugačkom crnom pletenicom ovijenom oko glave, tijela odjevena u bijelu tuniku. Obujmila bi me i okružila svojim mirisom. Priljubio bih se uz nju, žudno poput pčele koja traži med u najljepšem cvijetu Makedonije. Bila je mlada, bila je lijepa, kći bogova, o čijim mi je naravima pričala, kći junaka, o čijim mi je hirovima šaputala. Njezin nježni glas krvave je ratove pretvarao u ljubavne prepirke, a čudovišta iz morskih bezdana u gugutave ptice. Pogled joj se gubio u nevidljivu moru. Vidio bih je kako se osmjehuje i rastužuje, vidio bih je kako plače, a da je nisam mogao utješiti. Moja je majka u srcu nosila tajnu. Nisam shvaćao zašto su muškarci opsjednuti ratom. Ništa nije bilo ugodnije od mekanih tkanina, kamenja u boji i ženskog smijeha. Ljeti je grad bio okupan vrućinom. Ispružio bih se u sjeni narančina stabla, glave naslonjene u majčinu krilu. Robovi su palili travu da bi otjerali kukce i mahali palminim lišćem da me rashlade. Zimi je u toj golemoj palači s terasom bila golema i moja samoća. Praznim je prostorijama odjekivala pjesma moje majke. Naučila me kako žive biljke, kako se zove koja ptica. Uživao sam u njezinu glasu. Seljaci su nam donosili ranjene životinje: ptice slomljenih krila, hrome pse, napuštene majmune, zmije i pčele. Olimpijada ih je njegovala i uz nju bi im se vratila snaga. – Kad želiš razgovarati sa životinjom, ne miči se – govorila mi je. – Ne gledaj je. Prikuj pogled na neku biljku, stablo, komadić neba. Zaboravi da si Aleksandar. Dopusti da njezina misao stigne do tebe. U to sam vrijeme bolje razumio jezik žaba krastača, koza i riđovki, negoli jezik ljudi. Muškarci su se vraćali. Odjekivali su njihovi užurbani koraci, njihovi urlici, njihov grleni smijeh. Širio se miris vina, znoja i oružja. Vrata su se bučno otvarala, pojavio bi se moj otac. Ja bih pohrlio i skrio se iza zastora. Njegovo jedino oko preletjelo bi prostorijom i skamenilo bi me. Kad je bio dobre volje, Filip bi me svojim velikim rukama primio za noge i bacio bi me u zrak. Kad je bio pijan, uhvatio bi me za kosu i urlikao. Poderao bi moje žensko ruho, nazvao bi me kopiletom i zaprijetio da će me baciti u jamu s lavovima. Majka bi mi pritekla u pomoć, ali Filip bi me podigao iznad glave. Kruti uvojci njegove kose imali su jak miris. Potresali su me njegovi uzvici, drhtao sam cijelim tijelom. Proklinjao je Olimpijadu i njezinu lozu. Kleo se da će zaklati preljubnicu, a kopile živo zakopati. Nazivao ju je vješticom, optuživao je da kuje urote protiv njega i da mu želi oteti vlast. Spustio bi me na tlo tek nakon što bi rasplakao moju majku i mene prestravio. Ratnici bi posjedali dok bi hodnicima stizali vrčevi prepuni vina. Pečena telad na srebrnim pladnjevima pritjecala je u gozbenu dvoranu. Pri svjetlosti zublja caklila bi se lica puna ožiljaka i lakomo gutala grožđe i masline. Moj se otac šepirio. Plamen je treperio ispod njegove plave i čupave obrve, usred jedinoga plavoga oka. Držao je govore o vojnim pohodima u koje treba poći, o kraljevstvima koja treba osvojiti. Skriven iza nekog stupa, slušao bih ga opčinjen njegovim rikanjem, ništa ne shvaćajući. Odjekivao je žamor. Filip bi jednom rukom natakao vino u grlo, a drugom prebirao po telećim iznutricama. Brzo je pio i previše jeo. Uživanje, kao polagana i postupna milina, bilo mu je posve nepoznato. Volio je samo brzu nasladu, da bi nakon nje mogao prijeći na sljedeću. Kad bi me sluškinje našle, na silu bi me odvukle i zatvorile me u moju spavaću sobu. Nalakćen na prozor, vidio sam kako u gradu trepere svjetla. Cijela se Pela gostila s kraljem. Za jasne mjesečine, vidio bih gole muškarce kako prolaze terasastim vrtovima. Naganjali su jedni druge u travi i nestajali ispod drveća. Jednoga su dana robovi zaboravili zaključati moja vrata, pa sam se iskrao iz sobe. Na zavoju nekog hodnika opazio sam napola razodjevenog Filipa. Hrvao se s nekim mladićem. Obojica su stenjala. Taj me prizor skamenio. Čudio sam se tim muškim bedrima i tom potrbušju i nisam mogao odvratiti pogled. Iz grla mog oca dopirali su dugi hropci i potresali me. Otrčao sam plačući u svoju sobu i skrio se ispod kreveta. Tiranin bi potom mjesecima bio odsutan. Život bi nastavio mirno teći. Nisam htio biti muškarcem. Nisam htio nalikovati na Filipa. Volio sam pletenice i žensko ruho i učio vještine koje su mi se sviđale: ples, sviranje lutnje, poeziju, pikulanje i puhanje u vlati trave. No tiranin se vraćao, još naprasitiji, suroviji i pijaniji nego ikada. Olimpijada je plakala. Filip je urlao. Ja sam drhtao zažmirivši i začepivši uši. Očeve kletve i krikovi majke, koja je trpjela njegove udarce, odzvanjali su mi u glavi. Olimpijado, Filipa su opčinili tvoja ljepota i tvoje podrijetlo. Naredio je da ti ubiju oca i oteo te rodnoj zemlji! Tiranin Filip nije moj otac. Volio te mladi grčki ratnik i začela si me s njime. Olimpijado, ne plači! Osvetit ću nas. *** Kad sam navršio šest godina, otac me oteo majci. Kola su me vozila izvan grada i postao sam učenik Kraljevske škole, u kojoj sam trebao naučiti boriti se kao svi makedonski muškarci. Sramežljivo sam koračao ispod trijemova dok su me još proganjali Olimpijadini jecaji. Dječaci, sinovi vojskovođa i plemića, stajali su podalje i hladno me promatrali. Zaustavio sam se pred onim koji mi je bio najbliže. Prignuo je glavu. – Jesi li djevojčica ili dječak? – pitao sam ga. – Dječak – odgovorio mi je. – Kako se zoveš? – Hefestion. Odmah mi se svidjela njegova stidljivost, njegov miris i glas. U njemu sam već tada naslutio prijatelja, koji će mi zauvijek biti odan i zauvijek me štititi. Bio sam najmanji i najslabiji u školi. Dječaci su oponašali svoje očeve u prostotama i u oholosti. Rugali su mi se, gurali me. Bio sam ponosan zato što sam smio živjeti u blizini njihovih mišića. Glumio sam pokornu ženu Olimpijadu i osvajao ih svojim blagim osmijesima. Više me zanimala ljepota muškog tijela negoli tjelovježba. U tom svijetu dječaka zaboravio sam nepodnošljivu ružnoću hromih, jednorukih, jednookih odraslih muškaraca, čija su tijela bila ispresijecana brazgotinama. Filip mi je najavio skorašnji dolazak filozofa poznatog po čestitosti. Pojasnio je da ga je pozvao u Pelu kako bi ispravio nastrane ideje koje mi je utuvila Olimpijada. Aristotel se pojavio jednog proljetnog jutra, odjeven u bijelu tuniku koja je otkrivala njegove vrlo mršave ruke. Skriven iza maslinova stabla, durio sam se na tog čovjeka koji me htio preodgojiti prema grčkom modelu. Otkrit će moje razgovore s pticama i moje neobične djevojačke navade. Kaznit će me, mučit će me. Došao je oblikovati moj um. Sjedeći na klupi, Aristotel je zatražio da mu dovedu Aleksandra. Hefestion me povukao za ruku i potom me na silu gurnuo. Pred filozofom sam i nadalje držao pognutu glavu i ruke iza leđa. Zurio sam u kolonu mrava koji su nosili zrnje prema lugu. Odjeknuo je Aristotelov glas. Prvi sam put čuo grčki bez ikakva stranoga naglaska. – Makedonija je tek jedna zvijezda na zvjezdanom nebu, znaš li to? Podigao sam glavu. Aristotel me ukrotio ljepotom svoga jezika i spokojnom nazočnošću. Dopustio mi je da mu opipam tijelo koje nije bilo nimalo nalik na tijela ratnika među kojima sam odrastao. Budući da je bio filozof, bio je posve oslobođen tjelovježbe, te je imao glatku kožu, velik trbuh, mlohava prsa. Aristotel je bio pravi dokaz raznolikosti svijeta. I neki su drugi ljudi jednako moćni kao ratnici. Neki drugi gradovi mogu biti ljepši od Pele. Aristotel bi razmotao zemljovide u sjeni ispod trijemova. Maslinovom bi grančicom pokazivao ceste i mora. Od jedne zemlje do druge, prenosio mi je svoju ljubav prema zemljopisu. Fino je mirisao i lice mu je blistalo. Nitko prije njega nije imao takav izgovor, takve izraze, takvu preciznost i jasnoću. Aristotel je bio zidar koji je znao izgraditi um. Utvrđivao je temelje koje je iskopala Olimpijada i podizao stupove. Matematika, logika, metafizika nosile su okosnicu misli. Shvatio sam da Povijest nisu ispisali samo bogovi s Olimpa ili junaci predodređeni za pothvate. Zemlju nisu nastavali samo kerberi, kentauri i sirene. Ljudi su na njoj utemeljili kraljevstva, gradove, vlade. Nasuprot vradžbina i čarolija postojale su gramatika, analitika i etika. Nasuprot proročkim vještinama postojale su aritmetika i ta potraga za ravnotežom i za zlatnom sredinom između mana i vrlina svih stvari, što je zovemo politikom. Od makedonskih je falangi podrhtavalo tlo. Na čelu te šume pokretnih kopalja napredovao je moj otac i nikada se nije povlačio. Vraćao se u Pelu samo za velikih slavlja. Okrunjen lovorom, obuven u sandale protkane zlatnim nitima, vladao je na zemlji poput Zeusa na Olimpu. Kose požutjele na suncu, s bradom što je pokrivala kožu otvrdnulu od vjetra, u bijeloj tunici što mu je ogolila jedno rame i otkrivala nadlakticu izbočenih mišića, izbrazdanih oštricama sulica, kralj mi se rugao u javnosti. Govorio je da sam mršav i glup kao djevojčica. Ščepao bi mi ruku i stavio je na svoje brazgotine, vičući kako će me naučiti muževnosti i junaštvu. Orgije više nisu mogle utažiti njegovu žeđ za užicima. Uzgajao je lavove i puštao zarobljenike u arenu. Prisiljavao me da idem onamo s njim, kako bi mi izgradio karakter. Zvijeri su rikale i skakale na gotovo posve gole ljude. Bilo je malo robova koji su mogli čvrsto držati oružje i boriti se protiv lavica, krvoločnijih od mužjaka. Moj se otac smijao. Izvijao je vrat i ustajao kad bi se komu rasporio trbuh. Nisam više drhtao uz njega. Olimpijada me naučila da se ne bojim. Govorila je da, kad se digne oluja, moramo zadržati mir i stajati čvrsto na zemlji. Jer zemlju ništa ne može potresti, ništa uništiti. Ona je izvor snage. To je bila tajna našeg pretka Ahila, koji je bio nepobjediv dokle god su mu stopala doticala tlo. Predstava bi završila, moj bi otac pljunuo, zario mi ruku u kosu i protresao mi glavu, grohotom se smijući. Sunce bi zašlo. Počela bi gozba. Kralj bi se brzo napio. Njegova nježnost prema meni pretvorila bi se u bijes. Vitlao je čašom i mačem. Nazivajući me kopiletom, pitao bi okupljene tko mi je otac. Glas mu je grmio. Ratnici su se smijali, svi su tvrdili da sam njihova kći. Narastao sam. Nisam više plakao. Vježbao sam kako bih prkosio patnji. Jednoga će dana rob ubiti lavove. Jednoga će dana Aleksandar ubiti tiranina. Pošto je zloupotrijebio njezino tijelo i zatočio joj dušu, Filip je napustio kraljicu koja ga više nije privlačila. Oslobođena njegova muškog napastovanja, Olimpijada je našla utočište i utjehu u ženama i vezala se za mladu ropkinju, koju je držala u svojoj sobi. Olivija je bila nježna i blijeda. Dok bi njezine tamnocrvene usne klizile licem moje majke, moja bi majka zaboravila zarobljenički život koji nije sama odabrala.
Jednoga dana kralj je pijan naišao na Oliviju u vrtu i silovao je. Okrvavljena i ponižena, ropkinja se utopila u jezeru. Jer se ponosila svojom ljepotom i svojom čistoćom. Olimpijada je poludjela od tuge, srdžbe i mržnje. Udarala se po prsima, čupala kosu, proklinjala kralja. Bosa je otrčala prema vrhu zidina i htjela se baciti u ponor. Vojnici su je zadržali. Kralj je naredio da je zatvore. Proširila se glasina: kraljica je izgubila razum.
Aristotel mi nije odgovarao. Noć je bila topla, bez zvijezda, ispunjena mirisima i zujanjem kukaca. – Ti si zvijezda u zvijezda lišenom svemiru – reče mi Aristotel. – Ti si crna, crvena, žuta, zelena, ljubičasta, bijela, plava: sedam boja s pomoću kojih je demiurg stvorio zvjezdani svijet. Širom sam otvorio oči. Na nebu sam nazirao zagonetna svjetla. Bića nalik na leptire, krijesnice, ptice, čas prozirna, čas neprozirna, onako urešena iskrama, okrznula bi me, spustila mi se na rame, odletjela. Otac je htio od mene stvoriti ratnika. Moja je majka tvrdila da sam božji sin. Aristotel se nadao da će od mene stvoriti dobra i pravedna vladara. Ja nisam htio biti nijedan od ta tri Aleksandra. Knjige na papirusima pričale su mi priče o piramidama, sfingama, brodovima grimiznih jedara. Osjećao sam da su mi suđeni oceani, pustinje, šume, planine i vulkani. Da nije bilo Homera, ljudski bi pothvati otišli u vjetar. Da nije bilo njega, kraljevi ne bi bili besmrtni. Ja, Aleksandar, stvorit ću velebne krajolike, veličanstvene gradove, iznimne ljude. Njihovo će oružje biti izvanredno, njihovi konji čudesni, njihov jezik poseban. Krenut će u osvajanje Sunca. U jahačkoj pomami, zaboravit će na žeđ i glad. Neće znati za glasine i klevete. Zaboravit će gradove i srca što su ih njihovi konji pregazili. Letjet će. Utrkivat će se kako bi napredovali još brže, još brže, sve do kraja svijeta. Da mi je biti pjesnik. Moje se tijelo mijenjalo. Moje me tijelo stavljalo na muke. Onako gol pokraj rijeke, osjetio sam nelagodu zbog vojnika koji su prestali vikati ispod slapa kako bi skrenuli pogled prema meni. Više nisam bio mršav poput djevojčice. Moja ramena, moja bedra, moja stražnjica postali su mišićavi od olimpijske tjelovježbe. Moja kosa – smeđe i crne kovrče lebdjele su mi oko lica, koje više nije bilo dječje okruglo. Pojurio sam u vodu da bih se skrio. Hefestion je došao i šapnuo mi da nas zapovjednik falange poziva da sudjelujemo u bici u vodi. Preplavio me stid, pomiješan s ogorčenjem. Pobjegao sam niz rijeku. Trske su se zibale na vjetru, čiope bi se zaletjele u virove i potom se vinule prema drveću. Osjećao sam neizrecivu bol. Dogodit će se nešto što će mi, naslućivao sam, donijeti i užas i radost. Hefestion me nadzirao. Postao bi agresivan kad sam razgovarao s drugim dječacima. Danima bi se durio na mene i potom bi se vratio. Učenici Kraljevske škole, visoki i surovi mladići, prestali su mi se rugati. Vrebali su priliku da mi polaskaju i da me puste da pobijedim u hrvanju. U zamjenu za tu uslužnost, jedan za drugim, tražili su me da im u kupalištu trljam leđa. Samo je Krater i dalje bio nasilan. Bez oklijevanja bi mi pljunuo u lice i ozlijedio me u hrvanju. Bio sam ogorčen zbog njegove ravnodušnosti. Udvarao sam mu se, osmjehivao mu se i strastveno ga pogledavao, što je izbezumljivalo Hefestiona. Njih su se dvojica tukli za svaku sitnicu. Došlo je dotle da su vitlali mačevima i jedan drugom prijetili smrću. Naslonjen na stup, taj sam prizor promatrao sa sjetom. Bio sam lijep, to mi je postalo jasno. Drukčiji od tih momaka rođenih za vojne pohode i pokolj, mogao sam biti zaštićen i prihvaćen među tim muškarcima zahvaljujući samo svojoj ljepoti. Nastojao sam da se svidim svakom koga bih upoznao. Da se svidiš, treba znati izmicati, treba znati vladati. Shvatio sam da više nisam isti kad me tiranin Filip, vraćajući se u Pelu nakon nove pobjede, promotrio u tišini dok sam mu prilazio. Na gozbi me posjeo pokraj sebe i obasuo me komplimentima. Naredio je da u dvoranu dovedu Bukefala, velikoga blistavobijeloga konja, i darovao mi ga. Naredio mi je da gol poziram kraljevskim kiparima. U spretnim se rukama zemlja pretvarala u usta i kovrče, u poprsje i bedra. Božanski Apolon i ja bili smo jedno. Zajedno ćemo u cijeloj Makedoniji i Grčkoj nametnuti zakon savršenstva. Filip bi došao, bio bi istinski zainteresiran i potom otišao. Vratio bi se, stao bi ispred kipa i nepomično ga promatrao. Preklinjao me da mu dopustim da me poljubi. Naredio mi je da ga žarko zagrlim. Plazio je po meni, tako da me gotovo ugušio. Kleknuo bi na koljena kad bih ga ja odgurivao vičući. Od mog je odbijanja njegova želja bujala. Obasipao me darovima. Zvao me na sve gozbe. Predstavljao me kao budućega makedonskoga kralja, postavljao me da stolujem pokraj njega, natakao mi vino, uslužno poput zaljubljene žene. Njegovi su mi postupci laskali, ali su mi se i gadili. Njegova strast ublažavala je moju mržnju, no ujedno ju je i poticala. Počeo sam osjećati velik prezir prema tijelu i prema svima koji su bili opsjednuti putenošću. To nešto što se rađalo u meni poprimalo je nepoznat oblik. Nisam znao je li riječ o snazi ili o slabosti. Govorilo mi je da je moja ljepota tržišna vrijednost i, budem li je znao iskoristiti, bit ću nadmoćan. Sve se sada svodilo na cjenkanje! Davao sam samo pod uvjetom da primam. Filip, kralj kojemu nitko ništa nije odbijao, predao se toj igri u kojoj smo zamijenili uloge. Ja sam postao njegovim tiraninom, on je uživao u svojoj potlačenosti. Kad je želio da se razodjenem, morao mi je pred noge naslagati zlatno posuđe, oružje, dragulje, sva blaga koja je oteo Grcima silom, krvlju, riskirajući život. Ubrzo sam izgubio zanimanje za to gomilanje. Zlato sam gledao s prezirom. Moje ga je nezadovoljstvo uzbuđivalo i svim je silama nastojao da izmami moj osmijeh. Tražio sam sve neobične darove kojih bih se dosjetio – trorogog bika, balzamiranog Egipćanina, smanjenu lubanju, zametak netom istrgnut iz neke zarobljenice. Kad bi me moja igra umorila, ravnodušno bih se podao njemu i njegovoj braći po užitku, poput Apolona koji, zadovoljan prinosima, pristaje da siđe s nebesa. Zabavljali su se stavljajući mi na glavu Filipov lovorov vijenac. Za dugotrajno mi je ljubovanje nudio svoje prijestolje. Ma kakve mahnite hirove imao, ipak sam ostao čvrsto stajati na zemlji. Od svega što je posjedovao, želio sam samo njegovu silu. Čekao sam. *** Umjetnici, uvijek u potrazi za modelom božanske ljepote, zanemarili su grubo tijelo sportaša i bili opčinjeni svježinom mojih mišića, gracioznošću mojih udova, profinjenošću moga lica. Dok sam se promatrao u zrcalu, nisam više u njemu vidio malu sramežljivu djevojčicu i njezine dvije pletenice, ni tugaljiva dječačića koji je sanjao o tome kako će postati Homerom. Zamijenio ih je mladi princ ponosna nosa i odlučne brade. Imao je velike zelene i bezazlene oči, što su opčinjavale moćne makedonske ratnike, mladalačka usta koja su Grci željeli poljubiti. Njegova snažna ramena, njegova izbočena prsa, njegov tanki struk, njegov čvrsti trbuh, njegova mišićava stražnjica, sve su to ipak bile skladne obline i nježna ravnoteža žene. Postavši umjetničkim djelom, bio sam ponuđen svima, ali zauvijek nedostižan običnom smrtniku. Je li moguće da je moje tijelo blistalo od sve te prljavštine i zločina? Kako sam još mogao zadržati te crte bezumne nevinosti onako opsjednut mržnjom, izjeden željom za osvetom, upućen u taktike mučenja, smijući se truplima kojima sam odsijecao glave i vadio utrobu iz puke zabave? Je li lice maska komedije koja prekriva tragediju duše? Je li tijelo mramorni kip na usluzi ljudima i bogovima? S Aristotelom sam bio revan i inteligentan učenik. S ocem sam bio krvnik i kurva. S ostalim sam učenicima bio tiranski gospodar i ponizan ljubavnik. S Hefestionom pak sumnjičava žena koja ga je neprestano zasipala prigovorima samo zato da bi na njega prebacila svoju patnju. Bio sam vičan umnožavanju. Postojalo je toliko Aleksandara koliko god se muškaraca i žena zanimalo za mene, koliko god ih je bilo zaljubljeno u mene, koliko god ih je bilo opijeno mojim licem. Paris je oteo Helenu i Grci su deset godina ratovali s Trojancima. Ahil je ubio Hektora, a onda je i sam ubijen. Pobijeđenog su Prijama zaklali, a pobjednika Agamemnona ubila je vlastita žena. Sila kvari ljepotu. Ljepota razara silu. Od gmizave gusjenice pretvorio sam se u leptira. Od male bespomoćne djevojčice postao sam strateg. Moja je ljepota ukrotila Filipa. Moja je ljepota potaknula mladiće da se bore i od njih izmamila zavjete odanosti. Moja je ljepota Hefestiona tjerala na plač i zavaravala Aristotela. Nudila se, uzmicala, salijetala. Ljepota je bila moj dvosjekli mač i mrzio sam je. Mržnja prema ljepoti bila je moj oklop. Zbog gađenja prema samome sebi postao sam neosjetljiv na bol. Filip me naučio špijunirati, Olimpijada kovati urote. Nisam oklijevao i ubijao sam njezine ljubavnike na zapovijed kralja, koji ih je smatrao izdajicama. Vježbao sam neumoljivost da bih zaštitio svoje djevojačko srce i pjesnički san. Izjutra sam se budio iscrpljen od noći nemirna sna. Razodjenuo bih se i pozirao pred umjetnicima koji će me nametnuti svim narodima kao estetsko savršenstvo. Vladat ću tim svijetom ružnoće i nasilja s pomoću svoga blistavoga osmijeha i nedužnoga pogleda. Svi u Peli postali su mi ljubavnicima. Svi su postali mojim robovima. Svi su željeli umrijeti u meni, svi su se zakleli da će umrijeti za mene. Majčina susretljivost i njezine nemoćne suze išle su mi na živce. Sada sam je mrzio više negoli Filipa. Dokle god bude živa, njezino će me postojanje podsjećati na to da sam bio sredstvo koje je iskovala protiv tiranina. Ma gdje bio, ona će biti prisutna u mom duhu i šaptati mi o svojim razočaranjima i o svojoj ogorčenosti na muškarce. Moja je majka naslućivala moju tajnu. Ona je bila to zrcalo u kojem sam se promatrao s užasom. Kakav sam bio? Jak ili slab? *** Hefestione, sjećaš li se naše mladosti u kojoj smo trčali šumom poput lanadi? Hefestione, sjećaš li se našega prvog zagrljaja? Sjećaš li se zrake sunca koja je ulazila kroz velika vrata hrama i svjetlosnog saga što nam ga je prostirala pred nogama? Obavijen grimiznom bojom Sunčeva zalaska i odjeven u bijelo, crvenio si se, osmjehivao, okretao glavu kad bih te pokušao poljubiti. Prikovao sam te podno Apolonovih stopala, ispružio ruku, i tunika ti je skliznula s ramena. Odupirući se, učinio si to isto i razgolitio me. Imao si tek petnaest godina, a ja sam bio još mlađi. Znaš li da sam već bio naviknut na dlakava tijela odraslih i da me tvoja mlada i glatka koža raznježila? Usnice su ti se povećavale, tvoje su me zjenice prikovale na mjesto i paralizirale me. Morao sam te natjerati da se okreneš. Primio si se za Apolonove gležnjeve. Kapi vode pale su mi na ruke, plakao si pružajući mi moj prvi užitak. Uvijek si me pitao zašto sam plakao s tobom toga dana. I zašto sam se i smijao i jecao u isto vrijeme. Evo moje tajne: bio sam očeva kurva. Upravo sam ti bio dao besplatno ono što mi je otac plaćao stokom, konjima, zlatnicima. Upravo sam shvatio da su sva blaga grčkih gradova manje vrijedna od toga što sam dobio od tebe, a da ti nisam morao ništa dati zauzvrat. Otkrio sam da na svijetu postoji osjećaj koji se ne može kupiti, prodati, ukrasti, ni uzeti na silu. Ljubav obnavlja ono što ljepota uništi. Postao sam muškarcem toga dana kad si mi se podao. Ja, koji sam tražio ratnika koji bi me oslobodio očeva zatvora, oćutio sam želju da postanem junakom koji će čuvati našu nevinost! Hefestione, sjećaš li se? Prve godine u Školi, na satima hrvanja, uvijek sam bio na tlu. Dječaci su me zvali kopiletom. Ti si se tukao za mene. Valjao si se po tlu s Kraterom, koji me s užitkom ponižavao. Znaš li da dugo nisam znao tko mi se više sviđa, ti, moj zaštitnik koji me nježno gleda ili on, podlac koji me odbacuje? Kad smo izašli iz hrama, Sunce je blistalo na kraju puteljka. Bio sam preplavljen radošću zbog toga što sam upoznao užitak. Hodajući s tobom, ruku pod ruku, shvaćajući da više nisam rob vojskovođa, oćutio sam želju da postanem kraljem, tvojim kraljem, kraljem Makedonaca i Grka. Toga sam dana znao da imam nešto što moj otac, taj nepobjedivi ratnik, nema. Ja sam i žena i muškarac. Jači sam, inteligentniji, odlučniji od muškarca koji nije upoznao ženinu patnju. Hefestione, zahvaljujem ti na tvojoj strpljivosti i na tvojoj snošljivosti. Nekoć sam se bojao da ćeš me napustiti i mučio sam te zato da bih te vezao uza se. Večeras te oslobađam svoje posesivne želje. Slobodan si. Sutra, Filip će biti mrtav ili će preživjeti. Sutra, bit ću kralj ili ću biti osuđen. Sutra, svijet će biti naš ili će nas svijet zauvijek zaboraviti. Hefestione, dođi! Pridružimo se Kasandru, Krateru, Perdiki i ostalima. Nemojmo dopustiti da čekaju. Robovi, zapalite plamen! Dionizu, razbij svoje vrčeve, neka poteče vino. Pijmo, vodimo ljubav, slavimo! Braćo po oružju, djeco Makedonije, naše su piramide, pustinje, oceani, strme planine i veličanstveni gradovi. Naša je snaga, život, krv i bol, naš je život i ushit! Pauzanija nije prekršio zakletvu, njegov je bodež probo Filipa. Ispružen na tlu, kralj je puzao, a potom se ukočio. Samo su mu ruke još drhtale. Krv se rascvjetala na njegovoj bijeloj tunici i obojila je u crveno. Oko mene su vrištale žene, urlikala djeca. Muškarci su se međusobno optuživali, tukli. Odjeća im se parala, gubili su sandale. Gurali su se, jureći za ubojicom. Olimpijada mi se bacila pred noge i tresla me, jecajući. Podigao sam oči prema Suncu i pustio da mi suze radosnice poteku niz obraze. Aristotele, tvoje su mi riječi očvrsnule rebra, tvoje su mi poduke ispravile kralježnicu! Tvoje je znanje naoružalo moj duh. Odsada ću biti kralj koji će snagom svoga uma vladati ovim nasilnim svijetom. Pauzanija je bio vojnik spreman umrijeti za veliku ideju, drugi će slijediti njegov primjer i ginuti za Aleksandra. Ja nisam Filipov sin, ja sam sin jednog od bogova. Apolon me iskovao na svom božanskom plamenu kako bi od mene stvorio neuništiva ratnika. Izrasla su krila, ptica vatre spremna je poletjeti. Vinut će se ravno prema visinama koje ljudi ne poznaju, onamo gdje postoji opasnost, izazov, beskonačnost. Aleksandar je odbio ponude za pregovore. Aleksandar je htio svijetu pokazati svoju odlučnu želju da vlada. Aleksandar je odbacio Aristotela, koji je govorio o blagosti. Pobunjenički će gradovi biti ponovno zaposjednuti snagom koplja. Teba, drevni bijeli grad naslonjen na more, grad trgovaca i golemih jedrenjaka; Teba, grad proročica i palih bogova, čekala nas je zatvorenih vrata i sa strijelcima plaćenicima koji su iz obalnih gradova dohrlili na vrh njezinih bedema. Hinio sam oklijevanje, poslao glasnike u Pelu, zamolio najsposobnijeg diplomata da započne pregovore. Kao što sam predvidio, izdajice iz Vijeća požurile su se i prenijele dobru vijest Tebancima. Čekao sam dvadeset jedan dan da nada u mir smanji njihov oprez. Zapovijed vojsci da krene u napad dao sam usred noći bez mjesečine. Konjanici su napredovali na konjima, čija su kopita bila omotana tkaninom. Pješaci, koji su ostavili koplja, hodali su u tišini, sa sabljama u rukama. Tek kada smo stigli do tebanskih zidina, naredio sam da udare u bubanj. Teba se prekasno probudila. Moji su vojnici iza mene stvarali dugačke valove što su se prelijevali u grad. Krivudali su bljeskovi oštrica. Fijukale su strijele. Miješali su se ratni povici i urlici ranjenika. Zbog mirisa krvi i brujanja borbe, bio sam i gluh i slijep za opasnosti. I dalje sam napredovao, ne opterećujući se ljudima koji padaju i koji više nikada neće ugledati svjetlo dana. Vrata su se otvorila uz tresak i moja je konjica nagrnula. Makedonci su dobili naredbu da slome i najmanji otpor, sve do tebanskih postelja. Pokolj je trajao tri dana. Ulicu za ulicom, kuću za kućom, moji su vojnici ubijali, pljačkali, silovali. S mačem u jednoj ruci i čašom vina u drugoj, uživao sam u sječi i sjeckanju. Večerao sam dok su pod stubama spaljivali dostojanstvenike. Pobjeda je udeseterostručila moju srdžbu, umjesto da je umiri. Otišao sam iz Tebe nezadovoljan i tugaljiv, jašući na čelu svoje vojske, praćen ženama i djecom robovima. Teba je gorjela. Od Tebe je ostao tek niz stupova crnog dima. Građani Grčke, počujte! Nitko nije lukaviji od Tebanaca. Nitko nema tako neosvojive bedeme. Nitko nema ponositiju povijest. Filip ih je pobijedio. Aleksandar ih je uništio. Pokorite se smjesta. Stiže kralj makedonski! Iz njegova koplja sijeva grom, a iz mača bukti plamen. Rzanje njegova Bukefala zaustavlja i najbrže konjanike. Bježite! Trčite! Pužite! Stiže Aleksandar, sklon miru ili ognju! Surovost i neumoljivost nužne su. Da bi ulio strah, zapovjednik vojske mora pokazati sakaćenje, smaknuće. Mora žrtvovati svoj mir radi autoriteta. Više nisam pio vino, a da ga prije nije kušao rob. Budio sam se noću, misleći da mi se ubojica uvukao u šator. Filip mi se ukazivao u snovima, okrvavljen, pužući po tlu. Njegove ledene ruke grabile su me za grkljan. To mi je bila kazna što sam kovao urotu protiv oca. Vratio sam se u Pelu. U bijeloj tunici, sa zlatnim lovorovim vijencem na glavi i kraljevskim žezlom uz srce, ušao sam na glavna vrata, dok su mi klicali kao nekoć Filipu. Olimpijada me zagrlila. Njezin ženski miris izbrisao je smrtno blijeda lica, rane po kojima gmižu crvi i spaljene leševe. Zbog majčina sam se glasa probudio iz noćne more. Opet sam zapažao masline i naranče, svjetlucavu izvorsku vodu, nježan šum mirnoga života: golubice su gugutale, vrapci su skakutali na granama, vjetar je donosio brencanje zvona, buku kuće u gradnji, smijeh Makedonki koje peru rublje pokraj rijeke. Moje su rane zacijelile. Vratila mi se snaga. Pela mi je ponovno postala nepodnošljivom. Glasine su ulazile i izlazile kroz otvorena vrata i prozore palače: ljudi su me i dalje zvali kopiletom, Olimpijadinom kćeri koja se vješa za tuniku svoje majke – majke, koja je ubila svoga muža. Govorili su da me opčinila. Šaptalo se da truje one koji dovedu u pitanje moju zakonitost. Rugali su se Aleksandru slabiću koji dopušta da njime upravlja razvratna i spletkarska majka. Opet sam otišao u rat da bih pobjegao od palucanja zmijskih jezika. Daleko od Pele, mogao sam iskoristiti majčinu odanost. Potajno sam joj slao naredbe. Morala je pogubiti sve koji su osporavali moje postupke. Morala se radi mene i dalje osvećivati Filipu, ušutkivati glasove što su mu pjevali hvalospjeve, brisati tragove legendi o njemu, ispirati mramorne kipove i stupove natopljene njegovim mirisima. Morala mi je pomoći da ga otjeram iz svoga života, da ga izbrišem iz sjećanja. Iz bitke u bitku, moji su se vojnici bogatili, ja sam skupljao iskustva, zemljovide i knjige što su pričale o čudesima ovoga svijeta. Mahnitost tijela oblivena znojem i krvlju izmjenjivala se s ledenom lucidnošću uma koji je u samoći smišljao strategije. Čim bi se stišali ushit i bijes, preplavljivala me sjeta. Atena je pala bez borbe. Ta metropola, koja je nekoć vrvjela trgovcima, mornarima, političarima i filozofima, sada je bila u ruševinama. Agora je bila prazna. No gostionice su zato cvjetale. Djevojke i momci sumnjiva morala ondje su se prostituirali i prodavali svoju dušu. Sjedeći podno Akropole, čučao sam pred vratima vječnosti. Na obzoru: more, srebrnasti valovi, jedrenjaci. Sokrat je bio osuđen na ispijanje otrova. Platonova Republika bila je tek sjenka na zidu špilje. Atena i njezine srušene palače, Teba, grad koji sam ja zapalio, Makedonija, zemlja bogata žitaricama i siromašna umjetnošću, tvorile su prostran zatvor što me zarobljavao u svojim nezdravim labirintima i dekadentnim običajima. Prerušen u vojnika, lunjao sam atenskom lukom u potrazi za lakim užicima. Dječaci su se vrtjeli oko mene, zavodljivo me gledali, vukli me za ruku. Najljepši bi me uspjeli natjerati da sjednem i popijem loše vino. Sumrak se spuštao nad morem i oblaci su poprimali grimiznu boju. Bio sam sve pijaniji dok je rasla moja tjeskoba i nisam mogao naći nijedno lice koje bi me privlačilo, nijedno tijelo koje bi fino mirisalo, nikoga tko bi mi mogao pružiti užitak kako bih nakratko zaboravio svoju tugu. Na uglu neke ulice uočio sam plašljiv pogled dječačića koji je prodavao datulje pod stablom. Moje se tijelo uzbudilo bez razloga. Zgrabio sam ga. Unatoč njegovu preklinjanju i plaču, odvukao sam ga u najbliže svratište i ispraznio se u njega. Sutradan sam već u zoru otišao iz Atene, zgrožen sjećanjem na tu pijanu noć, na prestrašen pogled dječačića, pogled kakav je Aleksandar imao kao dijete. Počinio sam Filipov zločin. Iscijedio je svoju dušu u moju krv. Mrtav je živio kroz mene, izrugujući se mojoj uzaludnoj pobuni. Bile su mi potrebne još veće okrutnosti, još žešće bitke! Morao sam galopirati, penjati se, jurišati na visoke bedeme. Samo strelice, bljesak ukriženih mačeva, krikovi ljudi na umoru i vatra zapaljenih gradova moći će odagnati moju bol! U grčkim gradovima zavladao je mir i svijet je postao premalenim za moju patnju što je jačala mnogo brže od mog užitka. Trebali su mi novi gradovi, barbarski narodi i nepoznati krajevi da bi prigušili moju bol. Perzija, sa svojim nepreglednim teritorijima i mračnim provincijama, pojavila se poput neizbježna sna, a potom poput nužna izazova. Postala mi je opsesijom koja je naviještala kraj mojih muka. Slavoljublje me opijalo i liječilo. Nisam imao izbora: u dugoj noći bez zvijezda, Aleksandar će biti zvijezda repatica. Plamsat će snažno. Život će mu biti kratak, ali na nebeskom će svodu ostaviti trag kratkotrajna bljeska. Olimpijada mi je spominjala brak. Od svojih sam ljudi čuo da mi je počela tražiti ženu među kćerima makedonskih plemića. Ozračje u palači postalo je neizdrživo zbog njezina sna o bračnoj sreći i zbog želje da postane bakom. Da bih se izbavio, počeo sam je podsjećati na Filipa. Optužio sam je da je dopustila ocu da me iskvari, da je podnosila moje poroke, baš kao i Filipove. Olimpijada me gledala svojim očima bremenitima tugom. Stao sam vikati: – Ženo, pružila si mi ljubav, ali ta je ljubav othranila čudovište. Ne želim se oženiti! Ne želim ženu poput tebe! Ne želim djecu kojoj ću nanijeti bol! Pognula je glavu i nije odgovorila. Ščepao sam je za ramena i posve se prepustio svojoj srdžbi. – Pogledaj me – urlao sam, tresući je. – Nisam ja onaj kojega ti u mislima voliš! Nisam bog. Razaram gradove samo zato da bih se mogao pokazati krvoločnijim od Filipa, nadmašiti ga u svim zločinima! Djeci sam odsijecao glave, ženama rezao utrobe, palio muškarce koji me nikada nisu uvrijedili! Ah, Olimpijado, rodila si tiranina! Stisnula me u naručje i zaplakala. – Napravi mi dijete – prošaptala je. – Otiđi i ne vraćaj se nikada! Odgojit ću tvoga sina koji će biti pravedan i dobar, milostiv i mudar kralj… Njezine su me riječi dirnule u srce koje se protiv nje nije moglo obraniti. Moje su se suze spojile s njezinima i zajedno smo oplakivali svoje upropaštene živote. Pala je noć. Olimpijada mi je pjevala pjesme koje su me uspavljivale u djetinjstvu. S glavom u njezinu krilu, zaspao sam kao nekada. Žene su jače od muškaraca. Čak i Filip, u svom pijanom gnjevu, nikada nije uspio potući Olimpijadu. Kako bih ja mogao odoljeti njezinoj volji? Opet bih odjahao, prepuštajući joj i palaču i borbu za moć. No njezina su me pisma slijedila preko planina. Njezin je glas ušutkavao ratnu grmljavinu i odvodio me k njoj, u njezinu sobu, iz koje je pogled pucao na izvore i narančina stabla. Nisam mogao odoljeti, a da joj ne odgovorim i naši su dijalozi bili poput leptirića što nadlijeću polja puna leševa. Ona i ja bili smo vezani tim vječnim lancem koji povezuje muškarca i ženu. Filip je bio mrtav i sada sam ja postao njezinim neustrašivim ratnikom, njezinom silom uništenja, njezinom rukom što se širi prema svijetu. Ona je bila moj dom. Imala je ključ moje riznice i okrutno je čuvala Pelu. Ja sam ratovao na bojišnici, ona se brinula o miru u zaleđu. Ja sam pljačkao, ona je vodila račune. Ja sam ubijao, ona je liječila rane. Kako se boriti protiv žene koja je podnosila patnju, prihvatila nasilje, preživjela surovost? U palači je postojala skučena soba s crnim kristalima na oltaru. Moja se majka u nju zatvarala i nitko, čak ni Filip, nije se usuđivao otvoriti vrata. Olimpijada je znala sve o meni; bio sam dio nje. Ja ništa nisam znao o njoj. Znao sam samo za njezinu brdovitu zemlju, čiji su stanovnici, odjeveni u crno, na tržnici prodavali škorpione, zmije, pauke i kamenje koje ima magičnu moć i baca zlokobne čini. Muškarci su ondje uvježbavali osvetu kao drugi pjevanje i ples. Žene iz njezine obitelji, koje su prema drevnom paktu bile Dionizove zaručnice, od Dioniza su naslijedile vještinu kroćenja ratnika. Pripreme za vojni pohod na Perzijance počele su prije mnogo godina. Filip je preustrojio našu vojsku kako bi je učinio što pokretnijom. Strijelci su išli ispred falangi, zidovi kopalja skrivali su konjicu, naše su se četvrtaste vojne formacije mogle u bilo kojem trenutku pretvoriti u uvojite linije. Žetve su bile dobre, žitnice su nam bile pune. Na spomen rata protiv Perzijanaca, grčki su gradovi, pokoreni zastrašivanjem, opet bili ugledni i opet su težili prema zajedništvu. Olimpijada je imala ljubavnike. Vladala je iza njih u sjeni. Spletke jednih poništavale su spletke drugih. Više se nisam bojao da će mi netko oteti prijestolje. U Filipovu sam vojsku uveo veću disciplinu i strogost. Proučio sam cestovne karte, prikupio korisne informacije. Znao sam imena utjecajnih dužnosnika i eunuha. Znao sam gdje se nalazi madež miljenice Darija, Velikoga Kralja. Znanje koči djelovanje. Što sam više učio, više mi se činilo da ne znam ništa o carstvu tisuću puta moćnijem od našega. Prolazili su dani, a ja nisam donio odluku. Olimpijada je naposljetku ubrzala moj pohod. Znajući da me neće moći zadržati, danonoćno me gnjavila nagovorima da se oženim. Razbjesnila bi me njezina šaputanja o nastavku dinastije, prepirao sam se s njom. Njezin me tužni i nijemi pogled razoružavao. Zbog nje mi je život postao nepodnošljivim. Jedne sam večeri u snu vidio svoju kraljicu. Živjela je u hramu sagrađenom na vrhu neke litice. Odjevena u vatreno crveno, stajala je u prvom redu, u skupini mladih djevojaka u bijelome. Oko vrata je nosila zlatnu ogrlicu iz Bizanta i rujne bisere iz neke bogate i neznane zemlje. Pružala je ruke prema nebu dok se oglašavao polagan i bogat kor u slavu nekoga stranog boga. Poput vode što se slijeva na plamen, njezin je pjev smirio moju grozničavu dušu. Kad sam se probudio, moja se začuđenost pretvorila u sumnju. Platon je podučavao da je svaki čovjek dio jednog nebeskog bića, koje se tijekom pada slama napola, i da je osuđen na zemlji tražiti svoju drugu polovicu, te da tako počinje potraga za ljubavlju. Ta je princeza svakako bila moja, kao što sam ja bio njezin. Gdje se nalazila ta litica? Je li princeza znala da postojim, da sam je vidio, da je volim već prije nego što sam je upoznao? Je li me čekala? Je li me vidjela? Je li sanjala o meni? Hoće li pogriješiti i združiti se s nekom drugom dušom? Najavio sam Olimpijadi skorašnji odlazak. Oči su joj se zastrle suzama. – Nitko se ne može hvatati u koštac s barbarskim carstvom – prošaptala je. – Naši će ljudi biti kapi vode izlivene na dugačku obalu. Svi će biti progutani, izbrisani.
Nisam polazio ususret opasnosti radi pobjede! Da je ne bih opet optuživao, umorno sam se opravdavao: Zauvijek nestaje zlatni zatvor u kojem me Filip zatvarao u svojoj slavi i svom jadu. Zauvijek nestaju poljupci Olimpijade, koja je htjela da ostanem njezinom djevojčicom. Zauvijek nestaje Makedonija u kojoj sam se rodio, kao i Aristotel i Homer, uz koje sam odrastao. Ja, Aleksandar, predodređen sam za misterij civilizacija, za beskraj svijeta. Jurim, galopiram, letim prema faraonskoj zemlji. Čvrsto me zagrlite, Ozirise i Izido, bogovi preporoda koji udahnjujete život i snagu, stižem sa svojom duševnom boli i svojim noćnim morama.Puhao je vruć vjetar, a ja sam gledao kako se Sunce spušta na bedeme Memfisa. Vjetar s Nila, bremenit mirisom vlažne zemlje, trski i pečene ribe, izbrisao je Olimpijadin miris i šuštanje njezine tunike. Sunce još nije zašlo za obzor, Mjesec se već popeo, blijed, proziran, okrugao. Moji su vojnici u logoru priređivali makedonsko slavlje. Daleko od Pele, nije bilo jednako veselo, jednako ugodno. Iako je faraonski Mjesec bio veličanstveniji od onog što se diže nad grčkom zemljom, Memfis, grad što bruji životom i trgovinama, imao je isti zadah dekadencije kao i Atena. Moje su oči uzalud tragale za divotama zabilježenima na papirusu. Vrijeme u pješčanom satu i dalje je curilo, ali na licima Egipćana već su se ocrtavali umor i smetenost naroda koji je predugo živio u vječnosti. Amon je otjerao Ozirisa. Bog Sunca zahtijevao je potpuno obožavanje i poslušnost. Smatrao sam da je nužno da odem u njegovo svetište kako bih uvjerio Egipćane da se trajno podčine mojoj vlasti. Govorili su mi o beskrajnoj pustinji, o vatrenim brežuljcima, o devetoglavim strvinarima. Opisali su vojsku sjena koja se kretala u pješčanim kolonama što ih je nosio vjetar, vojsku koja je uništila nekoć moćne perzijske postrojbe. Nisam se nimalo bojao. Izazovi su samo jačali moju volju. Četiri smo dana lutali u oceanu pješčanih sprudova, četiri noći hitro stupali pod zvijezdama, oglušio sam se na pritužbe vojnika. Sunce me pržilo. Zamagljenih sam očiju vidio kako se valovi pijeska uvijaju, lome i preslaguju, ali nikada nisam pomislio na povlačenje. Povući se značilo bi zauvijek se odreći sfinge i piramida. U središtu oaze, Amonovi čuvari izmorili su me obredom plesanja, pjevanja i kađenja, potom su me uveli u nisku kolibu s krovom prekrivenim palminim lišćem. Veliki svećenik, urešen draguljima koji su plaćeni mojim zlatnicima, prorekao mi je ono što sam htio čuti: bog me odredio za kralja nad kraljevima. Uz blagoslov mi je objavio – Aleksandar će biti nepobjediv među ljudima. Vratili smo se bez zaustavljanja. Moji vojnici, poneseni proročanstvom, radosno su se suočili s pustinjom. Ja sam dremuckao na Bukefalovim leđima. Opet sam se ugledao podno Sunčeva diska. Pitao sam velikog svećenika: “Zašto sam rođen kad je počeo kraj svijeta?” Onako zatečen, nije rekao ništa. Mene je spopao smijeh i izašao sam iz svetišta bezbrižan. Počeo je kraj svijeta jer sam se ja rodio da bih ga zapalio, da bih ga uništio. Na obali jezera Mareotis vrškom sam koplja na ugaru nacrtao novi grad. Nadjenuo sam mu svoje ime. Egipatska Aleksandrijo, procvjetat ćeš nakon što ovaj stari svijet nestane sa mnom u plamenu!
|
