Glava prva

Pred večer je Andrea uspio sustići Giustinianu u kazalištu. Blistala je u večernjoj pelerini od brokata, a zbog načina na koji se nemirno ogledavala ne bi li ga ugledala doimala mu se još ljupkijom nego inače. Nasmiješila se kad ga je ugledala i izmijenili su nekoliko znakova sa sigurne udaljenosti, očito ne pobuđujući sumnju gospe Anne. Nakon predstave Andrea je majku i kćer slijedio do Ridotta, držeći se zidova uskih uličica i nervozno se ogledavajući. U dvoranama kockarnice, u kasnonoćnoj gužvi maskiranih muškaraca i žena koji su se okupljali oko stolova za faro, bilo mu je znatno teže izbjegavati gospu Annu koja se iznenada pojavljivala i nestajala u sjenama svijećama osvijetljenih prostorija. Užasavao se pomisli da bi se iznenada mogla pojaviti pred njime i napraviti strašnu scenu. Živaca iscrpljenih svim tim opasnostima, naposljetku je odustao i otišao kući bez onog tako dragocjenog trenutka nasamo s Giustinianom.
Te noći gotovo da i nije spavao, nervozno se vrtio po krevetu i pitao se nije li prenaglo otišao iz Ridotta, a da Giustiniani nije jasno dao do znanja zašto odlazi. Idućeg je jutra rano ustao i odmah joj napisao sljedeće:

Voljena moja,
Brinem se je li tvoja majka štogod zamijetila sinoć – neku moju nesmotrenost – i jesi li ti bila zadovoljna ili sam ti nečime dao povoda za ljutnju. Sve je tako nesigurno. Kazalište je prošlo dobro, ali Ridotto… Ne znam kako se sve završilo u njemu. Kad god sam bio u dometu tvoje majke, pazio sam da me ne vidi – što si vjerojatno zamijetila. I možeš biti uvjerena da je onda kad ti se nisam pokazivao razlog bio to što je gospa Anna gledala u mom smjeru. Kad si izišla, više nisam vidio našu mučiteljicu i pomislio sam da smo je se naposljetku riješili – činilo mi se i da mi tvoji znakovi govore isto… Ali raspitao sam se i rečeno mi je da je još ondje… Čekao sam neko vrijeme da se sam u to uvjerim, i dakako da je ponovno bila ondje. Stoga sam odlučio maknuti joj se s očiju.

Gospa Anna nesumnjivo se nadala da će, zahvaljujući njezinoj intervenciji, strast koja se tako pogubno rasplamsala u kući konzula Smitha jenjati prije nego njezinoj kćeri bude nanesena neka nepopravljiva šteta. Ali otrgnula ih je jedno od drugog, na silu, upravo u trenutku kad se među njima počela razvijati duboka ljubav. Njihova je potreba da budu zajedno bila jača od bilo koje prepreke koju im je mogla postaviti na put; uzbuđenje zbog njihove zabranjene veze samo ih je još više zbližavalo. Kao što je Andrea napomenuo Giustiniani, nesmiljena budnost njezine majke i ozračje općeg neodobravanja koje je poticala oko njih njihovu su čežnju da budu zajedno učinili “još tvrdoglavijom”. Zapravo i nije bilo pravog razdvajanja nakon zabrane koju je proglasila gospa Anna. Dvoje je ljubavnika nastavilo s još većim uzbuđenjem tražiti jedno drugo, igrajući svoju adrenalinsku igru skrivača mletačkim ulicama, u kazalištu, među gomilom u Ridottu.
Nije teško zamisliti gospu Annu u ulozi bezosjećajne i prekritične majke tiranke, kako su ju nazivali ljubavnici. Ali ona je doista imala razloga da bude nepopustljiva. Bila je iskusna žena koja se namučila da stekne poštovanje i ugled, i dobro je razumjela zakučasto funkcioniranje mletačkog društva u kojemu su interesi vladajućih obitelji imali apsolutan prioritet. Osim toga bila je i te kako svjesna Andrejina posebnog mjesta u tom društvu – a i toga koliko je on bio opasan i moćan protivnik u njezinoj borbi da zaštiti svoju kćer.

Obitelj Memmo bila je jedna od obitelji utemeljitelja Mletaka iz osmog stoljeća – povjesničari su podrijetlo Andrejine obitelji uspjeli slijediti daleko u prošlost sve do gens Memmia iz rimskog doba. Obitelj Memmo dala je dužda već 979. godine, a tijekom sljedećih osam stoljeća iz njezinih je redova potekao neprekinut niz državnika i visokih državnih službenika Republike. U Andrejino su vrijeme još bili vrlo utjecajni u mletačkoj politici – elita unutar elite, u vrijeme kada su mnoge druge patricijske obitelji koje su živjele u gradu potpuno izgubile politički utjecaj. Ali nisu bili među najbogatijim obiteljima; do 1750. godine njihov je prihod pao na oko 6.000 dukata godišnje, a bilo bi im potrebno barem dvostruko za bezbrižno podmirivanje izdataka koji su se očekivali od obitelji tako visoka ranga (najbogatije obitelji imale su i deset puta veće prihode). Od svojih su imanja na kopnu zarađivali jedva dovoljno da s nužnim dekorumom žive u velikoj obiteljskoj palači Ca’ Memmo u zapadnom dijelu Kanala Grande.
Andrejin otac Pietro Memmo bio je blag, krepostan čovjek kojeg je odavna oslabilo loše zdravlje. Njegova majka Lucia Pisani potjecala je iz imućne obitelji koja je Republici dala njezina najvećeg i najpopularnijeg admirala – žestokog Vettora Pisanija, koji je Mletke spasio od Genovljana u četrnaestom stoljeću. Pietro je uvijek bio prilično distanciran – on i Andrea nisu imali mnogo toga reći jedan drugomu – a ni Lucija nije imala osobito topao odnos s djecom. Njezino hladno i ukočeno držanje bilo je prilično uobičajeno među staromodnijim patricijskim gospođama tog vremena. Pa ipak, ona je bila znatno snažniji dio roditeljskog para i Andrea joj se osjećao bližim nego svom ocu. Član obitelji kojeg je istinski obožavao bila je Marina, njegova šest godina starija sestra – osjećajna, blaga mlada žena dobra srca kojoj se uvijek mogao povjeriti. Andrea je imao i dva brata: godinu dana mlađeg Bernarda i četiri godine mlađeg Lorenza. Trojica su dječaka, među kojima je bio malen razmak u godinama, provodila mnogo vremena zajedno tijekom odrastanja. Imao je i mlađu sestru, Contarinu.
Obiteljski patrijarh bio je Andrea Memmo, Andrejin uvaženi stric, poznat po svojoj hrabrosti i karakternoj snazi; kao veleposlanika u Konstantinopolu 1713. godine zatočili su ga i mučili Turci. Andrea stariji istaknuo se u službi Republici i završio političku karijeru kao procuratore di San Marco, drugi najutjecajniji čovjek u vladi iza vrhovnog poglavara, dužda. Zatim je postao ugledan starješina kojeg su njegovi krugovi smatrali “vjerojatno najvećim stručnjakom u mletačkim pitanjima”. Umro je u dobi od osamdeset i šest godina, 1754. – upravo one godine kad je započela tajna ljubavna veza između Andreje i Giustiniane.
Andrejin je stric desetljećima sigurnom rukom upravljao obitelji, nadgledajući sve, od političkih saveza do poslovnih odluka, od kućnih izdataka do izobrazbe mladih članova obitelji. Za njegova dugog upraviteljstva obiteljska palača Ca’ Memmo bila je poznata po svojoj snažnoj privrženosti tradiciji. Ali smatrala se i naprednom kućom u kojoj su uvijek bili dobrodošli pisci, umjetnici i skladatelji. O novim idejama iz Pariza, posebice o Montesquieuovim političkim spisima (Mlečani su osobito voljeli sve što je imalo veze s državnom mašinerijom), vatreno se raspravljalo za obiteljskim stolom. Njihov prijatelj Goldoni, veliki dramatičar, bio je čest gost na ručku, a i njemački skladatelj Johann Adolph Hasse, “božanski Saksonac” koji se oženio divom Faustinom Bordoni i vodio glazbeni konzervatorij u hospiciju Incurabili, gdje je mlada siročad učila za glazbenike i pjevače.
Andrea stariji već je vrlo rano odabrao svog omiljenog nećaka i imenjaka za svoga nasljednika. Tijekom godina u njega je usadio osjećaj dužnosti prema obitelji i naciji koji će zadržati cijeloga života. Pripremao ga je i za karijeru u službi “naše mudre Mletačke Republike, koja je tijekom proteklih deset i više stoljeća bila svjedokom pada najbogatijih i najvećih kraljevstava, pa ipak je uspjela ostati čvrsta i snažna sred zle sudbine svih drugih”.
Andrea je prvu formalnu naobrazbu dobio od Eugenija Mecenatija, karmelićana koji je radio kao učitelj u nekoliko patricijskih obitelji. Ali intelektualno se probudio tek kad je upoznao vatrenog i karizmatičnog franjevca Karla Lodolija. Tijekom 1940-ih godina Lodoli je stekao glas kontroverznog rezidentnog mletačkog filozofa. Bio je briljantan učenjak i učitelj, koji je s jednakom lakoćom svojim učenicima govorio o astronomiji, filozofiji ili ekonomiji. Lodolijeva velika strast bila je arhitektura, područje na koje je primijenio principe utilitarizma kako bi razvio svoju vizionarsku teoriju o funkciji i formi. Odjenut u svoju grubu halju, doimao se prilično mrko i neuredno, što je katkad djelovalo zastrašujuće: “S crvenim mrljama po licu, divlje kose, neošišane brade i očiju poput gorećeg ugljena gotovo da je strašio plašljivije”, pisao je Andrea mnogo godina poslije. Lodolijevi su učenici dolazili iz prosvjećenijih mletačkih obitelji. Nije napisao niti jednu knjigu, ali je svoje učenike držao opčinjene jačinom svoje osobnosti i istraživačkom snagom svojih sokratskih “konverzacija”. Njegova misija, kako ju je vidio, bila je otvaranje uma mladih patricija. Mletačke su vlasti bile sumnjičave prema snažnom utjecaju koji je redovnik imao na svoje učenike. Ali Lodolija nije zanimala subverzija postojećeg političkog poretka, kao što su to tvrdili njegovi konzervativni kritičari: on ga je samo želio unaprijediti, poboljšavajući mladiće na koje će uskoro doći red da služe Republici.
Andrea je ostao odan Lodoliju cijeloga života, ali moralna strogost tog franjevca i njegov asketski način života bili su prilično zahtjevni. Nije teško vidjeti zašto je Andrejina senzualna strana izgladnjela u njegovu društvu i zašto je sve više vremena provodio u veličanstvenoj kući-muzeju konzula Smitha na Kanalu Grande, samo nekoliko minuta pješice od palače Ca’ Memmo. Proveo bi sate proučavajući golemu kolekciju slika i skulptura koje je konzul prikupio tijekom prethodnih trideset godina i sretno se zakopao u knjižnicu – iznimnu riznicu klasika i modernih autora u predivno uvezenim svescima.
Smith je stigao u Mletke početkom stoljeća, kad je grad još privlačio priličan broj stranih trgovaca i poslovnih ljudi. Otišao je raditi za poduzeće svog sunarodnjaka Thomasa Williamsa i bio dovoljno uspješan da ga preuzme kad se on nekoliko godina poslije povukao u mirovinu i vratio u Englesku. Smith je nastavio graditi znatno bogatstvo trgujući na Istoku, kupujući robu od mletačkih trgovaca i prodajući ju na britanskom tržištu. 1717. oženio se Catherinom Tofts, popularnom pjevačicom koja je prije dolaska u Mletke izgradila karijeru u londonskim kazalištima. Imućna i dobrih veza, zasigurno je bila glavna atrakcija Smithova kućanstva u ranim godinama njihova braka. Ali s vremenom se polako povukla iz društva, možda zato što se nikada nije opravila od smrti njihova sina Johna, koji je umro 1727. u dobi od šest godina.
Kako mu je posao cvjetao, Smith je kupio palaču Balbi, u kojoj je bio u najmu od samog dolaska u Mletke, i naručio od arhitekta Antonija Visentinija, dobrog prijatelja i štićenika, da obnovi pročelje. Nakon nešto spletkarenja u engleskoj zajednici u Mlecima i podosta moljakanja u vladi u Londonu naposljetku je dobio titulu konzula 1740. godine. Na svoju veliku žalost, nikad nije postao britanski veleposlanik.
Konzula Smitha vjerojatno bi odavna progutala prošlost da nije proširio svoje poslovne aktivnosti na umjetnost i postao jedan od najvećih trgovaca umjetninama svoga vremena. Redovito je posjećivao umjetnike, od kojih su mnogi imali studije samo nekoliko koraka od njegova doma. Imao je dobro oko i uživao je u prijateljskom cjenkanju. U njegovoj su kolekciji bila predivna alegorična djela Sebastiana Riccija i Giovana Battiste Tiepola, veličanstvene panorame Francesca Guardija, intimne scene mletačkog života Pietra Longhija i nekoliko istančanih portreta Rosalbe Carreire. Ali posebno je divljenje čuvao za Canalettove čiste i detaljne gradske vedute i tijekom godina razvio blisku profesionalnu vezu s velikim mletačkim vedutistom.
Smith je objedinjavao oko ljubitelja umjetnosti s umom trgovca. Bio je svjestan da živi u samom srcu iznimnog umjetničkog procvata, a i jedinstvenog položaja da svoje pokroviteljstvo pretvori u profitabilno poslovanje. Od omiljenih je umjetnika naručivao radove i prodavao ih bogatim engleskim aristokratima upravo u trenutku kad se počela širiti moda skupljanja umjetnina. (Bio je toliko uspješan u plasiranju svog omiljenog Canaletta da se umjetnik naposljetku preselio u London kako bi slikao vedute Temze za svoju rastuću klijentelu.) Usput je izgradio vlastitu kolekciju, obogaćujući ju važnim radovima starih majstora. Djela Bellinija, Rembrandta, Van Dycka i Rubensa krasila su zidove njegova palazza. Ali njegova prava strast, čak veća od slika, bile su knjige. Kupovao je vrijedna izdanja velikih klasika, a i originalne rukopise i crteže, i sudjelovao izravno u procvatu nakladništva u Mlecima. Smith je uložio u tiskaru i knjižaru Giovana Battista Pasqualija i zajedno su objavljivali djela Lockea, Montesquieua, Helvetiusa, Voltairea, Rousseaua i Diderota i njihovih kolega enciklopedista (prvi svesci revolucionarne Encyclopédie izdani su 1751. godine). Pasqualijeva knjižara uskoro je postala okupljalištem sve većeg broja ljubitelja knjiga u Mlecima. “Nakon uživanja na svježem zraku i druženja na Trgu Svetog Marka”, pisao je francuski putnik Pierre Jean Grosley, “otišli bismo u Pasqualijevu ili neku drugu knjižaru. Te knjižare služe kao uobičajena okupljališta stranaca i plemića. Konverzacija je ondje često začinjena onim mletačkim začinom koji crpi mnogo toga iz grčkog aticizma i francuske finoće, a da pritom nije ni jedno ni drugo.”
Smithov salon bio je, na neki način, produžetak Pasqualijeve knjižare u elegantnijem okruženju. Taj je salon bio središte male engleske zajednice (i nekako nikada nije izgubio svoj tipično engleski karakter). Ali još važnije, bio je mjesto gdje su se umjetnici, intelektualci i mletački patriciji mogli okupljati i družiti u prosvijećenoj atmosferi. Carlo Goldoni upravo je Smithu posvetio jedan od svojih komada – Il filosofo inglese. U laskavom uvodu napisao je: “Svi koji uđu u tvoju kuću nalaze najsavršeniji spoj svih znanosti i svih umjetnosti. Ti nisi samo ljubitelj koji samo gleda s divljenjem, nego pravi connoisseur koji želi podijeliti značenje i ljepotu umjetnosti oko sebe. Tvoj dobar ukus i tvoje savršeno znanje nadahnuli su te da odabereš najljepše stvari, a hrabrost tvog velikodušnog duha potaknula te da ih kupiš.” Andrea je proveo mnoge sretne dane u palači Balbi. Upravo je u konzulovoj knjižnici naučio sve što je znao o Vitruviju, proučavao je Palladijeve crteže i zadubljivao se u najnoviji svezak Encyclopédie (prešlo mu je u naviku prepisivanje dugih odlomaka kako bi što bolje ušao u duh francuskog prosvjetiteljstva). Kako je njegovo jedino dijete umrlo toliko godina prije, Smith je razvio iskrenu ljubav prema Andreji i kako je stario, počeo je ovisiti o njemu kao o uzdaniku i pomoćniku. 1750. već je bio u sedamdesetim godinama. Više nije imao onu sigurnu ruku u poslovnim transakcijama, a njegova oslabljena financijska situacija mogla se samo još pogoršati. Kako je bio bez nasljednika i imao sve manje novca, smislio je posao života – ambiciozan plan da svoju golemu zbirku umjetnina i svoju knjižnicu proda britanskoj kruni. Stoga je angažirao Andreju da mu pomogne katalogizirati njegove slike i knjige.
Pod Goldonijevim utjecajem Andrea je razvio i veliko zanimanje za kazalište. Tijekom sezone, koja je trajala od listopada do svibnja, odlazio bi u kazalište gotovo svake večeri. Oduševljeno se bacio u burnu raspravu koja je bješnjela između konzervativnih i progresivnih kritičara. Iako je Goldoni bio dvadeset godina stariji od Andreje, uživao je u njegovu društvu, smatrajući ga ne samo mladim pripadnikom vladajuće klase koji je mnogo obećavao, nego i mogućim saveznikom u svojoj borbi za kazalište koje će biti bliže svakodnevnom životu u Mlecima. 1750. posvetio je Andreji svoj komad Momolo cortesan, napominjući kako se nada da će zajedno “osloboditi pozornicu skandaloznih i loše koncipiranih komada” kakve su proizvodili njegovi konzervativni rivali. Uz Goldonijev poticaj, Andrea je počeo ozbiljno raditi na ideji otvaranja novog kazališta potpuno posvećenog francuskim djelima, od Moliéreovih klasika do laganih Marivauxovih komedija. Cilj mu je bio, rekao je, “poboljšati naše kazalište… i uzdići opći duh na iskren način”.
Dok je Andrea strpljivo čekao svoj red da započne službu kao mlađi dužnosnik u mletačkoj vladi, svoje je dane ispunjavao radom za Smitha, svojim novim projektom za kazalište i sve većim teretom obiteljskih odgovornosti koje mu je na pleća prebacivao njegov ostarjeli stric. Ali bilo je dovoljno vremena i za večernje šetnje i galantnosti na Campo Santo Stefanu i Trgu Sv. Marka, kasno­noćne rasprave u kavanama i popularnim malvasié (vinarijama specijaliziranima za prodaju malvazije), pa čak i pokoji izlazak u Ridotto – iako Andrea nikada nije bio osobito zainteresiran za kockanje i odlazio je onamo uglavnom kako bi se družio s prijateljima i promatrao scenu.
Među njegovim novim prijateljima bio je Giacomo Casanova, koji se vratio u Mletke 1752. godine nakon svog prvog puta u Pariz. On i trojica braće Memmo često su viđani zajedno u nekoj od popularnih malvasié, gdje bi dokasna pili, igrali karte i bučno kritizirali posljednji komad opata Pietra Chiarija, Goldonijeva glavnog konzervativnog rivala. Andrejina majka nije bila sretna zbog sinova prijateljstva s Casanovom. Smatrala ga je opasnim ateistom slaba morala koji će joj zasigurno pokvariti djecu i upozorila je vlasti preko svojih političkih veza. Pokazalo se da su Inquisitori di Stato – tajnoviti tročlani odbor koji je nadzirao unutarnju sigurnost – Casanovu gledali više-manje jednakim očima i već prikupili podeblji dosje o njemu. I dakako, tu veselu i bučnu skupinu držalo je na oku nekoliko otrcanih doušnika koji su još bili na platnoj listi vlade, od kojih je jedan uvjereno objasnio u svom izvještaju da je Casanovu i njegove prijatelje povezivalo to što “su svi filozofi istoga kova… epikurejci redom”.
Usprkos burnu životu koji je vodio i mnogim razonodama, Andrejin je osjećaj dužnosti prema Republici bio toliko duboko usađen da svoju ljubav prema arhitekturi, ljubav prema kazalištu i poznavanje slikarstva i crteža nije smatrao same sebi svrhom, nego dodatnim kvalitetama koje će poslije praktično iskoristiti u javnoj službi. Nije mu ni padalo na pamet da potraži drukčiji put od onoga koji je za njega zacrtao njegov stric Andrea. Brak je nesumnjivo promatrao iz iste perspektive. Prije nego je sreo Giustinianu, imao je niz ljubavnih veza. Volio je žensko društvo i odmalena bio omiljen u njemu – bio je i dobar plesač, što mu je zasigurno koristilo. Znao je i prihvaćao da mu je sudbina da se oženi mladom ženom iz vlastitog staleža te da će im obitelji zapečatiti brak nakon dugih pregovora koji neće imati previše veze s njihovim osjećajima. Sve čemu su mladiće poput Andreje učili kod kuće “podcrtavalo je iracionalnost izbora temeljenih isključivo na sentimentalnim osjećajima.”

Andrejin svijet – bogat, raznolik i izazovan, ali također uglavnom predvidiv – iznenada je potresen kada je potkraj 1753. godine u njega stupila Giustiniana. Ona je došla iz potpuno drugačijeg okruženja. Upravo se vratila s majkom, braćom i sestrama iz Londona, kamo su otputovali da preuzmu obiteljsko nasljedstvo nakon smrti Sir Richarda, njezina ljubljenog oca. Tijekom svog jednogodišnjeg izbivanja procvala je u živahnu i vrlo privlačnu mladu ženu. Wynneovi su imali dvogodišnju, obnovljivu dozvolu boravka; nisu bili mletački građani i stoga su, kao i drugi stranci, morali imati posebnu dozvolu za boravak u gradu. Smjestili su se u unajmljenoj kući u četvrti Sant’ Aponal i u početku vodili miran život, uglavnom unutar male engleske zajednice.
Sir Richard Wynne napustio je rodni Lincolnshire nakon smrti svoje prve žene Susanne. Proputovao je Europu i stigao u Mletke 1735. godine “kako bi ublažio patnju zbog gubitka svoje žene”, kako je neodobravajući napisala slavna i nemirna engleska putnica lady Mary Wortley Montagu tijekom jednog od svojih mnogih boravaka u Mlecima. Uskoro ga je “njegov gondolijer” upoznao s Annom Gazzini, upečatljivom dvadesetdvogodišnjom Mlečankom ne baš sasvim bezgrešne prošlosti. Anna je zapravo rođena na Lefkosu, grčkom otoku u Jonskom moru, gdje se njezin otac, Filippo Gazzini, svojedobno nastanio kako bi trgovao, ali se obitelj vratila u Mletke dok je ona još bila djevojčica.
Anna je postala Sir Richardova ljubavnica ubrzo pošto su se upoznali. Dvije godine poslije rodila je djevojčicu koja je 26. siječnja 1737. godine krštena kao Giustiniana Francesca Antonia Wynne, u crkvi Sv. Marcuola. Sir Richard je obožavao svoju kćer. Nije se želio vratiti u Englesku, oženio se Annom 1739. godine i legalizirao Giustinianin status šest godina poslije. (Dokumenti o legalizaciji kao Annina oca navode “Ser Filippa Gazzinija, plemića s Lefkosa”, ali taj je zakašnjeli dokaz plemstva imao sumnjiv prizvuk već tada.) Anna je rodila još dvije kćeri: Mary Elizabeth 1741. godine i Teresu Susannu 1742., poznate kao Bettina i Tonnina. Njihov prvi sin Richard rođen je 1744. godine, a za njim je slijedio William 1745. godine. Četvrta kći, Anna Amelia, rođena je 1748. i umrla je dvije godine poslije.
Gospa Anna vjerojatno nije bila baš najzabavnija osoba. Možda da okaje grijehe svoje mladosti, postala je žestokom katolkinjom koja je vukla djecu u crkvu i neprestano maltretirala svog anglikanskog muža da se preobrati. Vjerovala je u stegu i Giustiniani i njezinoj mlađoj braći i sestrama namjeravala je dati što je moguće tradicionalniju naobrazbu: glazbu, ples, francuski i gotovo ništa drugo. Sir Richard nije imao ništa protiv da izobrazbu djece prepusti ženi i povuče se u svoju dobro opskrbljenu knjižnicu. Kako mu se kostobolja pogoršavala, sve se više povlačio iz obiteljskog života. Mnogo godina poslije, Giustiniana ga se prisjećala kako sjedi s knjigom u svom omiljenom naslonjaču “onih šest mjeseci u godini koje nije provodio u krevetu”.
Unatoč lošem zdravlju, Sir Richard je razvio blizak odnos s Giustinianom. Dijelili su ljubav prema književnosti i on joj je dao ključeve svoje knjižnice. Od malih je nogu željno čitala, ali bez usmjerenja i metode, skačući nasumično s putopisa na La Fontaineove basne, pa na debele sveske kao povijest Vijeća u Trentu Paola Sarpija – knjige koju je inkvizicija zabranila zbog njezina simpatiziranja s reformacijom. Giustiniana je uhvaćena kako ju potajice čita. Prema onome što znamo o njemu, Sir Richard se zacijelo dobro nasmijao nepromišljenoj smjelosti svoje kćeri, a Anna je pak dobila napadaj i prijetila da će Giustinianu zatvoriti u samostan.
Sir Richard je umro 1751., a sljedeće je godine gospa Anna odvukla svojih petero djece u London kako bi zatražila njihovo pravo na nasljedstvo. Bilo je to dugo, zamorno putovanje. Mnogo godina poslije Giustiniana se sjećala samo prljavih hotela, loše hrane i “svih onih crkava (u Njemačkoj) tako prepunih ornamenata”. Ali voljela je London – “parkove, vrevu na ulicama, zgodne šešire… i opći dojam obilja i luksuza” – i rado bi bila ostala. “Naučila sam dovoljno engleskog i bila prilično vješta u rukovanju vilicom, i očekivala sam da ću svoje nove vještine i iskoristiti.” Međutim, gospa Anna bila je ondje zbog novca. Kad je napokon uspjela dobiti nešto od nasljedstva, zahvaljujući intervenciji skrbnika njezine djece Roberta d’Arcyja, grofa od Holdernessa, bivšeg britanskog veleposlanika u Mlecima, obitelj se još jednom spakirala i krenula kući – ovoga puta odabirući ugodniji put, preko Pariza.
Giustiniani nije bilo ni šesnaest godina kad je stigla u Pariz s majkom i svojom braćom i sestrama. Ali bila je zapažena i prilikom tog kratkog boravka. Casanova ju je susreo u kući mletačkog veleposlanika Alvisea Moceniga. Četrdeset godina poslije još se živo sjećao tog prvog susreta. “Njezin karakter”, pisao je u svojim memoarima, “već se savršeno ocrtavao na njezinom prelijepom licu.” Giustiniana je voljela pariški život – “kazalište, elegantnost muškaraca, rumenilo na ženskim obrazima” – ali gospa Anna se željela što prije vratiti u Mletke, tako da su krenuli kući, vodeći sa sobom francusku guvernantu Toinon, koja je bila veoma omiljena zbog svog umijeća češljanja djevojčica.
Povratak sestara Wynne – “le inglesine di Sant’ Aponal,” kako su ubrzo postale poznate – potaknuo je određeno uzbuđenje među mladićima u gradu. I dakako, ubrzo pošto su se smjestili, na njihova vrata pokucao je i Casanova – koji se u međuvremenu također vratio u Mletke – tvrdeći da se zaljubio u Giustinianu. Svjesna njegove reputacije i želeći kćer držati dalje od nevolje, gospa Anna odlučno ga je odbila. (U svojoj “Povijesti mog života” Casanova je tvrdio da mu je Giustiniana napisala šarmantno pismo “koje mi je omogućilo da mirno podnesem tu uvredu.” Gospa Anna nedvojbeno je namjeravala svim sredstvima držati svoje kćeri na vrlo kratku lancu, i Giustiniana, koja je upravo počela iskušavati sve užitke društva, otkrila je, na svoj užas, da je njezin život u Mlecima “bio reduciran na doista malen krug”. Velik dio vremena provodili su kod kuće, “gdje smo razgovarali o Parizu i Londonu”. Sve je uglavnom bilo prilično sumorno.
Kuća konzula Smitha, jedna od nekoliko u koje je gospa Anna dopuštala svojim kćerima da zalaze, bila je njihova veza sa svijetom. Konzul, koji je dobro poznavao Sir Richarda, bio je jedan od najuglednijih stranaca u gradu. Djecu Wynneovih poznavao je odmalena i obećao je svom starom prijatelju da će paziti na njegovu obitelj i pomoći gospi Anni u vođenju financija. Palača Balbi postala je drugi dom mladim Wynneovima, drukčije mjesto od njihove sumorne kuće u Sant’ Aponalu, ispunjeno predivnim predmetima, gdje je razgovor imao kozmopolitski karakter koji ih je podsjećao na Pariz i London. Konzul ih je pak volio poput strica, posebice Giustinianu, koja je uvijek donosila dah svježine u njegovu kuću. “Gospodin Smith podijelio je sa mnom svoju ljubav prema svojim slikama, svojim antikvitetima, svojoj knjižnici kako bi obogatio moju strast za učenjem”, prisjećala se poslije. Moglo bi se posumnjati i da mu se zapravo sviđalo paradiranje kroz njegove veličanstvene sobe s tako divnom mladom djevojkom pod rukom.
Tijekom jednog od njezinih posjeta palači Balbi konzul je Giu­stinianu upoznao sa svojim očaravajućim mladim pomoćnikom. Čim je gospa Anna čula za zaljubljenost svoje kćeri, počela se brinuti. Od smrti Sir Richarda živjela je u strahu da bi poštovanje koje je tako tvrdoglavo gradila tijekom godina moglo oslabjeti, ostavljajući nju i njezinu obitelj na milost i nemilost spletkarskim i materijalno nepovoljnim oblicima društvene diskriminacije. Njezin strah nipošto nije bio bezrazložan. Čak i u relativno tolerantnom okruženju Mletaka u osamnaestom stoljeću mnogi su još uporno inzistirali na tome da je lady Wynne zapravo bila kći “grčkog” trgovca. I još se uvijek govorkalo o ljubavnim avanturama njezine mladosti: čak se šaputalo da je rodila dijete prije nego se spetljala s il vedovo inglese – engleskim udovcem. Sad je i sama bila udovica, živjela u unajmljenoj kući s petero djece i prošlim grijesima koje je trebalo skriti, i stoga nije teško vidjeti zašto je osjećala da je njezin položaj u društvu tako nesiguran – to više što je u Mlecima bila na milost i nemilost vlasti. Njezina boravišna dozvola nije morala biti obnovljena ili je mogla čak biti ukinuta. Stoga je morala razborito i promišljeno djelovati kako bi održala položaj koji joj je ostavio Sir Richard.
Koliko je god njezina nepopustljivost morala biti mrska mladim ljubavnicima, svakako je bila opravdana u očima engleske zajednice. Konzul Smith volio je i Andreju i Giustinianu, ali bio je praktičan čovjek. Kad mu se Andrea povjerio, simpatizirao je s ljubavnicima do određene mjere, no ipak je bio na strani gospe Anne. Onih nekoliko mletačkih obitelji s kojima su se družili Wynneovi također ju je podupiralo – posebice moćni Morosiniji, s kojima je obitelj Memmo bila u političkoj zavadi što se protezala daleko u prošlost i koje je Andrea prezirao. Ali njezin glavni saveznik, koliko god da su bile oprečne karakterom i težnjama, bila je Andrejina majka. Lucija je, možda jasnije od ostatka obitelji Memmo, vidjela materijalne nepogodnosti koje bi brak s Giustinianom donio staroj kući koja je trebala ponovno ojačati svoje slabe financije. A i bojala se političke štete koju bi pretrpjela obitelj Memmo kad bi njezin najstariji sin s najviše potencijala izdao obitelj i razljutio inkvizitore oženivši se ženom ispod svog staleža.
Dvije su se majke razlikovale u tome što je Lucija jednostavno željela biti sigurna da Andreji nikada neće pasti na pamet da se oženi Giustinianom. Ako je u međuvremenu i ljubakao s njom, kao što su to često činili mladići prije nego bi se skrasili, to ju nije osobito zabrinjavalo i nije moglo naštetiti njegovoj budućnosti. Gospa Anna vodila je pak svakodnevnu bitku da spriječi bilo kakve kontakte između ljubavnika koji bi mogli okaljati ugled obitelji i ugroziti šanse njezine kćeri za ugledan brak.
Gospa Anna je gubila bitku. Andrejino udvaranje bilo je neumorno, vidljivo svima i krajnje kompromitirajuće. Viđao je Giustinianu svaki dan na Trgu Sv. Marka, gdje su se Mlečani okupljali u večernjoj šetnji, a nerijetko i kasnije, u nekom od kazališta. Često bi usidrio svoju gondolu za uski dok ispod kuće Wynneovih i otvoreno dozivao Giustinianu pred cijelom obitelji. U zimu 1745. godine gospa Anna napokon se suočila s njim. Napravila je strašnu scenu, proglasila Andreju personom non grata u svojoj kući i jasno dala do znanja da ih nikada više ne želi vidjeti zajedno. Bila im je zabranjena svaka komunikacija: pisma, poruke, čak i pogledi. To je moralo završiti, urlala je – i otjerala ga.
Novost o dramatičnom stavu gospe Anne brzo se proširila gradom. Andrea je tu scenu nazvao svojom cacciata funesta – svojim sudbonosnim progonstvom, i početkom svih njihovih muka i nevolja.
Gospa Anna bila je strašan stražar, uvijek budna i opsesivno sumnjičava. Svoju je najstariju kćer držala budno na oku i nije joj dopuštala izlazak bez pratnje – obično je to bila ona. Njezini su špijuni bili posvuda gdje bi ljubavnici mogli pokušati izbjeći njezin pogled, i unutar engleske zajednice, i među mletačkim obiteljima, a uši je držala neprekidno otvorenima za tračeve o njima. Svi su znali tko je neke noći gubio bogatstvo u Ridottu i tko je s kime imao vezu. Andrea i Giustiniana bili su svjesni rizika u prkošenju zabrani gospe Anne; morali su dobro paziti s kim razgovaraju i što govore. Negdje duboko u sebi znali su da budućnost nije davala mnogo nade u završetak njihovih problema. Sve je došlo prebrzo i oni su bili premladi da bi se brinuli zbog budućnosti. Uza svu nevolju koju je njihova ljubav već izazvala, samo im je jedno bilo važno te zime i u proljeće te godine: da iskoriste svaku priliku da budu zajedno.
Kao što se gospa Anna poslužila mletačkom obavještajnom umjetnošću, i Andrea je uspostavio malu mrežu informanata kako bi dobivao dnevne informacije o Giustinianinim kretanjima. Njegov glavni špijun bio je Alvisetto, mladi sluga u kući Wynneovih, koji nije uvijek bio pouzdan, jer bi mu strah od gospe Anne katkad nadjačao lojalnost prema njegovu tajnom poslodavcu. Imao je nesretnu naviku da nestane tijekom svojih misija i ostavi Andreju zbunjenog i bez informacija na uličnom uglu ili pokraj mosta. “Alvisetto se nije pojavio kako je dogovoreno i ja sam ga uzalud tražio cijelo jutro”, žalio se. “Jadni mi, Giustiniana. Katkad izgubim svaku nadu kad pomislim u čije smo se ruke predali.”
Alvisetto je bio i glavni kurir, noseći amo-tamo Andrejina i Giustinianina pisma i ljubavne poruke. Povremeno bi gondolijeri iz palače Memmo stali na doku u blizini Wynneovih kako bi predali ili preuzeli omotnicu. Ako je gospa Anna bila kod kuće, ljubavnici bi se koristili rezervnim planom, “uobičajenom bottegom za isporuke”, odnosno trgovinom iza ugla Giustinianine kuće, čiji im je vlasnik bio prijateljski naklonjen. Kad Andrejina poruka nije mogla čekati – ili ako bi poriv da ju vidi bio nezatomljiv – pojavio bi se na prozoru Ca’ Tiepola, impozantne palače s druge strane uskog kanala nasuprot skromnijoj kući Wynneovih.
Ca’ Tiepolo je pripadala jednoj od najstarijih i najvećih mletačkih obitelji. Njezina široka neoklasicistička fasada isticala se veličanstveno na Kanalu Grande. S jednog od prozora u mezaninu moglo se vidjeti izravno na balkon Wynneovih. Veze između obitelji Tiepolo i obitelji Memmo bile su stare mnogo stoljeća. Andrea je bio dobar prijatelj mladih Tiepolovih, a posebice blizak s Domenicom, bolje poznatim po svom nadimku Meneghetto, koji je bio jedan od malobrojnih što su od početka znali da se Andrejina ljubavna veza s Giustinianom nastavljala u tajnosti. Meneghettu je bilo drago što može pomoći i Andrea bi često navratio pošto bi Giustiniani poslao precizne upute. “Nakon ručka”, savjetovao joj je u jednoj poruci, “pronađi izgovor da iziđeš na balkon. Ali za ime Božje pazi na svoju majku. I nemoj me tjerati da se naginjem do prozorskih klupčica jer će me svakako vidjeti.”
Andrejin prijenosni teleskop bio je vrlo koristan. Usmjerio bi ga prema Giustinianinu balkonu s campiella, malog trga s druge strane Kanala Grande, kako bi provjerio je li kod kuće ili ustvrdio sprema li se možda za izlazak, ili još bolje, da je promatra dok se lijeno naslanjala na ogradu balkona, kose umotane u kapicu, i promatrala brodiće kako prolaze. Kad ju je promatrao iz takve udaljenosti – od stotinjak stopa – Giustiniana nije uvijek bila toga svjesna. “Danas sam ti se divio kroz svoj canocchiale (teleskop)”, obznanio bi joj vragolasto, “i nije me briga je li me tvoja majka vidjela… Naposljetku, pravila kažu samo da ne smijem u tvoju kuću i da ti ne smijem pisati.”
Posve tehnički gledano, unutar dopuštenih granica bio je i kad je, zahvaljujući dobrodušnosti – i znoju – svojih gondolijera prolazio Kanalom Grande i slao Giustiniani znakove s vode. Onih dana kad je bila zatvorena u kući i kad nisu imali drugog načina da se vide Andrejino iznenadno pojavljivanje na prozoru njezinih susjeda ili poznato zapljuskivanje gondole Memmovih dolje u kanalu bili su dobrodošla utjeha. “Prođi kanalom jer majka ne želi da izlazim”, molila bi ga. “I pokaži se i na Ca’ Tiepolu, ako možeš.”
Razvili su i vlastiti jezik znakova kako bi mogli komunicirati na daljinu tijekom večernjih šetnji na Trgu Sv. Marka, ili u kazalištu, ili kasnije navečer, u kockarnici. “Dotakni kosu ako ideš u Ridotto”, uputio ju je. “Kimni ili zatresi glavom kako bi mi rekla namjeravaš li ići na trg.” Ti bi mali znakovi katkad uzrokovali zabunu ako nisu bili unaprijed razrađeni. Također ih je trebalo izvesti vrlo diskretno, kako ne bi alarmirali gospu Annu. “Kad si odlazila iz kazališta”, pisao je zabrinuto Andrea, “davala si mi neki znak upravo kad se tvoja majka okrenula, i mislim da je to mogla zamijetiti. Da jest, to nam je moglo naštetiti jer je mogla opaziti i sve druge geste koje smo upućivali jedno drugom iz lođa.” Usprkos povremenim ispadima razmetljivosti, Andrea je bio duboko zabrinut ne samo zbog onoga što je gospa Anna mogla vidjeti nego i zbog onoga što je mislila da je možda vidjela. Išao je u takve krajnosti kako bi izbjegao stvaranje pogrešna dojma da je ponekad zvučao kao tvrdoglavi šef pozornice. “Moraš shvatiti da će tvoja majka, ako te uhvati kako se smiješiš nekom koga ne može vidjeti, pretpostaviti da se smiješiš meni”, jednom joj je ljutito rekao. “Stoga budi pažljivija drugi put.”
Andrea se neprestano uzrujavao zbog opasnosti njihova dopisivanja. Da njihova korespondencija ikada padne u krive ruke, dogodila bi se eksplozija “u kojoj bi od svega ostala samo gomila ruševina”. Pa ipak je zasipao Giustinianu pismima i porukama, ispunjavajući ih često praktičnim savjetima i detaljnim opisima svojih mahnitih potjera gradom. “Potpuno smo ludi… Kad bi samo znala koliko se bojim da bi tvoja majka mogla doznati da se ponovno viđamo.”
Bila je to veličanstvena avantura. Katkad bi uspjeli doći dovoljno blizu jedno drugomu da ukradu brzi zagrljaj u nekom skrivenom kutku u Ridottu ili u mračnim ulicama kraj kazališta u San Moiséu, dršćući od uzbuđenja. “Sinoć si, kunem se”, pisao je Andrea svojoj voljenoj ujutro nakon jednog od tih rijetkih susreta, “bila tako vruća, tako vruća, tako lijepa djevojka, a ja sam gorio.” Ali u početku su se uglavnom suzdržavali. Svoje su poteze povlačili promišljeno. Držali su jedno drugo na sigurnoj udaljenosti: izljevi ljubavi uglavnom su bili ograničeni na ono što su im oči mogle vidjeti i ono što su im oči mogle reći.
Nije teško zamisliti da je u gradu u kojemu su i muškarci i žene nosili maske dobar dio godine govor očiju bio nadasve važan. A ono što je vrijedilo općenito još je više vrijedilo za Andreju i Giustinianu, zbog krutih ograničenja koja su im bila nametnuta. Andrea je doista doslovno mislio kad je zabrinuto upitao: “Danas ti moje usne neće moći reći koliko te volim… Ali bit će drugih načina… Hoćeš li razumjeti što će ti govoriti moje oči?” Ono što su njihove oči govorile nije uvijek bilo nježno i nije uvijek bilo jasno. Uz tako jake osjećaje, katkad je danima trebalo razjašnjavati ne­sporazum uzrokovan pogrešnim ili odvraćenim pogledom. Jedne večeri Andrea se vratio u Ca’ Memmo nakon posebno frustrirajućeg pokušaja da uspostavi kontakt s Giustinianom. Trebala mu je čitava večer i znatna količina truda i snalažljivosti da ju pronađe u jednom od kazališta. Pa ipak, nakon svega ona nije pokazala ništa od uobičajenog suučesništva koje je čak i najkraći susret pretvaralo u trenutak sreće. Zapravo, bila je toliko iritantna da je poželio da ju uopće nije vidio:

Jučer sam te očajnički pokušavao vidjeti. Gondolijeri nisu mogli prije ručka. Nakon ručka krenuo sam te tražiti na Campo Santo Stefanu. Ništa. Stoga sam krenuo prema Trgu Sv. Marka, i kad sam stigao na most u San Moisé, sudario sam se s Lucrezijom Pisani! Pružio sam joj ruku na mostu, i tada te ugledao. Odmah sam ju ostavio i zatim te posvuda tražio. Naposljetku sam te pronašao na trgu. Poslao sam Alvisetta naprijed da vidi jesi li krenula u operu ili na novu predstavu u Teatro Sant’ Angelo, tako da mogu odjuriti onamo na vrijeme da dobijem ložu. Zatim sam se probio naprijed i čekao te, ispunjen čežnjom. Naposljetku si stigla i ja samo otišao u svoju ložu kako bih ti se mogao diviti – ne samo iz pukog zadovoljstva koje me obuzima dok te promatram, nego i u nadi da ću dobiti neki izraz zahvalnosti kao utjehu. Ali ti nisi učinila ništa takvo. Umjesto toga si se neprestano smijala i proizvodila glasne zvukove do kraja predstave, zbog čega sam bio i tužan i ljutit – kao što možeš i zamisliti.

Nekoliko dana poslije Andrea ju je napokon uspio pronaći nakon još jedne jurnjave prepunim ulicama i preko kanala. Ovog puta nagrada je bila i te kako vrijedna potjere:

Ugledao sam tvoju majku i ponadao se da bi mogla biti s njom. Tražio sam te lijevo i desno. Ništa. Tvoja je majka otišla, a ja sam ju slijedio. Otišla je u San Moisé, i ja sam otišao u San Moisé. Zapravo, došao sam joj tako blizu da bismo se sudarili na ulazu u bottegu da nisam tako brzo reagirao… Poslije sam uzalud čekao Alvisetta, kojeg sam uputio da slijedi tvoju majku… Zatim sam primio tvoje pismo u kojemu kažeš da ćeš ići u San Benetto, i odjurio onamo samo kako bih uvidio da si već stigla i da je opera već počela… O, Bože, što li će reći Giustiniana… Da vidimo kakva će biti prema meni… O, Bože, eno je, ta zločesta djevojka [koja me nije htjela pogledati] one večeri… Hoće li me sada pogledati ili neće… Hajde, pogledaj ovamo, curo moja!… I malo-pomalo počeo sam se osjećati bolje. A zatim mnogo bolje kad sam se preselio u onu drugu ložu, jer sam te mogao vidjeli i ti si me mogla tako dobro vidjeti i bez pretjerane opasnosti da bi tvoja majka mogla zamijetiti svaku malu gestu koju smo izmijenili.

Kao općenitu strategiju Andrea je smatrao važnim uvjeriti gospu Annu da je ljubav između njega i Giustiniane doista izblijedjela i da sada napokon može ublažiti mjere opreza. Tako bi im bilo lakše pronaći načine da se vide. I tako je Giustiniana, kad god bi ju gospa Anna povela nekamo gdje je postojala šansa da bi se mogli vidjeti, trebala hiniti potpunu nezainteresiranost:

Katkad, kad se riskira, treba biti spreman biti la dupe de soi-meme. Stoga uredi sve tako kako bi ona mislila da te tjera da ideš na sva ona mjesta na kojima zna da bi se mogla sresti sa mnom, kao što su San Benetto ili Ridotto… A kad je vrijeme lijepo, budi nezainteresirana, čak se i pomalo buni protiv šetnje do trga… Vjeruj mi, naša sreća ovisi o uspjehu naše prijevare… Da izbjegneš odlazak u San Benetto, trebaš joj samo reći da se ne osjećaš dobro. Glede Ridotta, možeš reći: “Doista, Majko, to mi je tako dosadno. Osim toga, nemamo s kim razgovarati, a meni se ne igraju karte. A ionako ne ostavljamo dobar dojam, hodajući ovako same bez društva. Zato me pusti da odem u krevet.” A ako odbije i povede te sa sobom, vidjet ćeš me i ona će reći: “Giustiniani više nije stalo do Memma.”

U javnosti su se Andrea i Giustiniana ponašali kao dvoje stranaca. Pa ipak, ako su željeli da im se veza ikada razvije, ako su htjeli nešto organizirati kako bi se mogli negdje sigurno sastati i doista provesti neko vrijeme zajedno, bili su im potrebni pouzdaniji saveznici od Alvisetta – prijatelji koji bi bili voljni preuzeti rizik i osigurati im sobu gdje bi se mogli vidjeti nasamo. Andrea se svojski trudio kako bi ustvrdio tko bi im mogao biti najkorisniji. Davao je precizne upute Giustiniani kako bi se trebala ponašati da pridobije ovog ili onog prijatelja na njihovu stranu. Ali te upute nisu uvijek bile jasne. Kad je Giustiniana nedužno rekla potencijalnom savezniku da više ne voli Andreju, dok joj je Andrea zapravo rekao da kaže suprotno, oštro ju je prekorio: “Čim ja uspijem nešto dobro odraditi, ti to uništiš. Istina je… i doista mi je žao što to moram reći, ali nisi ispunila moja očekivanja.”
Andrea je bio jednako strog kad je mislio da se Giustiniana ne drži na dovoljnoj udaljenosti od mogućih neprijatelja. Zazirao je od mladih mletačkih plemića koji su visjeli oko Ridotta i uživali u tračanju i intrigama. Bilo je važno ne dati im povoda da razvežu svoje zlonamjerne jezike. Uglavnom, objašnjavao je Giustiniani, “dobro je za nas da imamo što više prijatelja i što manje neprijatelja”. Ali nije bilo potrebe da budu s njima bliži no što je bilo nužno. I kritizirao ju je kad se ponašala previše prijateljski prema poznanicima koje nije smatrao pouzdanima.
Osobito je sumnjičav bio prema Morosinijevima, koji su uvijek držali stranu gospi Anni u borbi protiv dvoje ljubavnika – samo njemu za inat, smatrao je Andrea. Wynneovi su bili česti gosti na ručku u palači Morosini na Campo Santo Stefanu, i Giustinianino ustrajno druženje s neprijateljem beskrajno je ljutilo Andreju. Mora odabrati, naposljetku joj je rekao, između njega i “onih stupidnih Morosinija”:

Znam da mnogo tražim, ali ne mogu tražiti manje… Moram te staviti na ovu kušnju, i tvoju ću ljubav prema sebi mjeriti njome… Giustiniana, bit ću vrlo razočaran ako ne uzmeš u obzir moj želju. Nikada nisam sreo nikoga tako drskog i dvoličnog prema oboje… Njima se sviđaš samo zato što ih zabavljaš… Tako mi Boga, nećeš me biti vrijedna ako se spustiš tako nisko da laskaš tim mojim glupim neprijateljima… tim strogim Giu­stinianinim čuvarima koji špijuniraju za tvoju majku… To su zli ljudi bez ljudskih kvaliteta i poštovanja prema prijateljstvu… Oprosti mi što ti se tako obraćam, ali toliko sam ljut da to više ne mogu podnositi.

Na samom početku Andrea je zauzeo pokroviteljski stav prema Giustiniani i nastojao je nadzirati svaki oblik njihova odnosa. Bio je, dakako, nekoliko godina stariji od nje, i bilo je prilično normalno da se ona pokori njegovu mišljenju. Ali kako su mjeseci prolazili, postajala je sve samouvjerenija u svojoj sposobnosti da prikrije i zavara. I unatoč Andrejinu povremenom teroriziranju, počela je uživati u spletkarenju iza majčinih leđa. Preuzela je aktivniju ulogu u planiranju njihovih sastanaka i često se čudila svojoj smionosti: “Doista, Memmo, ne mogu se prepoznati. Činim nešto što prije nikada ne bih. Razmišljam na tako različit način da kao da to više nisam ja.”
Upravo je Giustiniana nestrpljivo obavijestila Andreju da je N., njihov prijatelj oko kojega su se uvelike trudili da ga pridobiju na svoju stranu, naposljetku pristao dopustiti im da se sastanu u njegovu casinu, jednoj od onih malih kuća za odmor koje su bile glavni hit tih godina i vrlo praktičan odgovor Mlečana na sveprisutnu želju za komforom i užitkom. (Bilo je čak 150 takvih casina u gradu, koji su se koristili kao budoari, kao buntovni saloni i, nerijetko, kao diskretna ljubavna gnijezda.) “Sve sam uredila za petak”, pisala je samopouzdano. “Ne možemo se vidjeti prije. Nije mi se činilo da bih trebala navaljivati pa sam ga pustila da odabere dan. Postao mi je doista prijatelj, povjerava mi svoje brige, pa čak i ispuhuje kućne probleme.”
Njihovo je uzbuđenje raslo iz dana u dan u očekivanju trenutaka koje će provesti zajedno. Više nije bilo dovoljno izdaleka razmjenjivati zaljubljene poglede i znakove. Postala je toliko hrabrija u samo nekoliko tjedana upravo stoga što je njezina čežnja sada bila toliko snažna. Žudjela je za Andrejinim poljupcima, za njegovim zagrljajem. A njihovo je spletkarenje naposljetku počelo davati ploda. Evo što piše Giustiniana, tri dana prije njihova tajnog susreta u N.-ovu casinu:

U petak se sastajemo – barem toliko je sigurno. Ali, Bože, kako se vrijeme do tada čini beskonačnim! A zatim što? Nakon toga mislit ću na naš sljedeći sastanak, tako da ću uvijek biti ispunjena slatkim mislima o tebi… Reci mi, Memmo, jesi li potpuno zadovoljan mnome? Postoji li neki način da ti dam više? Ima li nešto u mom ponašanju, u mom načinu života, što bih mogla promijeniti da ti bolje udovoljim? Reci, jer učinit ću što god želiš. Ne mogu zamisliti ništa dragocjenije doli vidjeti te sretnim i uvijek meni blizu. Nikada nisam mislila da je moguće voljeti toliko silno.

Sljedeće večeri Alvisetto se pojavio u Giustinianinoj sobi noseći odgovor od njezina ljubavnika. “Dušo moja”, pisao je Andrea, “kakav će to biti potpuni užitak… Voli me, obožavaj me… Ja to zaslužujem, jer nadasve dobro poznajem tvoje srce. O, Bože, tako umirem od želje da te vidim da iskačem iz kože.” Alvisetto je Giustiniani predao i malu, profinjeno izvezenu lepezu, dar, kako bi čekanje bilo podnošljivije. Da ne probude sumnju gospe Anne, Andrea je Giustiniani predložio da zamoli svoju tetu Fiorinu da se pravi da je lepeza za nju. Prije je sestra gospe Anne pokazala određenu simpatiju za nezgodnu situaciju u kojoj se našla njezina nećakinja. Uvijek u potrazi za pouzdanim saveznicima, Andrea je smatrao da taj trik neće samo raspršiti sve sumnje koje bi gospa Anna mogla imati glede dara nego će im i dati neku naznaku koliko im je teta Fiorina bila spremna pomoći u budućnosti.
U četvrtak, dan prije njihova sastanka, Alvisetto je Andreji predao dugo, nježno pismo:

I tako, dragi moj Memmo, sutra ćemo biti zajedno. A što bi, na cijelom svijetu, moglo biti prirodnije između dvoje ljudi koji se vole nego da budu zajedno? Mogla bih tako beskonačno, najdraži moj. U sedmom sam nebu. Volim te. Volim te, Memmo, više nego što mogu reći. Voliš li i ti mene toliko? Znaš li da me neprestano nešto tjera da sve činim dobro, da izgledam lijepo, da njegujem najveći mogući broj kvaliteta samo kako bih ti udovoljila, zaslužila tvoje poštovanje, zadržala svoga Memma… Ali upozoravam te da me tvoja ljubav učinila veoma ponosnom i taštom… Gdje naći muškarca koji je toliko ugodan i s takvom se lakoćom ponaša u društvu, a ipak je toliko čvrst, s tako dubokim razumijevanjem onoga što je važno u životu? Gdje naći mladića toliko bogate mašte, koji je i tako precizan i jasan u razmišljanju, tako vješt i uvjerljiv u izražavanju svojih ideja? Moj je Memmo, koji tako dobro poznaje humanistiku i umjetnost, istodobno i muškarac koji se zna dobro odjenuti i uvijek ostavlja dojam i zna se držati otmjeno i dostojanstveno… On je muškarac koji posjeduje dar da bude istodobno obziran i smion. Čak i ako katkad prekorači granice, čini to kako bi zadovoljio prirodne nagone svoje mladosti i svoga karaktera. A u tome je put do sreće. Ti si divlji iz principa, kao rezultat hladna rasuđivanja. Nisi li ti najrjeđa vrsta filozofa?… I što si činio, što činiš ženama? Neki mi je dan N. rekao: Kako si uspjela uhvatiti tog prevrtljivog mladića? A ja sam bila tako ponosna, Memmo.

U vezi s lepezom dodala je: “Zamolit ću Fiorinu da ju prihvati umjesto mene. Ne znam je li na našoj strani ili nije, ali barem se čini voljnom praviti se da jest.”
Ujutro nakon njihova susreta kod N.-a Giustiniana je, uzenesena slatkim sjećanjima na prethodnu večer, pisala Andreji na francuskom – jeziku koji nije znala najbolje, ali ga je očito smatrala najprikladnijim pod dojmom ugodnih uspomena na njihov sastanak:

Ah, Memmo, kolika sreća! Bila sam s tobom gotovo dva sata; slušala sam tvoj glas; držao si me za ruku, i naši prijatelji, dirnuti našom ljubavlju, čine se voljnima da nam češće pomognu. Pošto si otišao, N. mi je rekao koliko me voliš. Da, voliš me, Memmo, voliš me duboko. Reci mi još jednom; nikad se neću umoriti od slušanja kako to izgovaraš. I što si ti izravniji, ja ću biti više očarana. Srce zapravo ne voli pretjerano okolišanje. Jednostavnost vrijedi toliko više od najkićenijih ukrasa. Ti si najšarmantniji filozof kojeg sam ikad slušala… Da sam barem slobodna… i da mogu cijelom svijetu reći za svoju ljubav! Ah, nemojmo ni govoriti o tolikoj sreći. Zbogom, za sada se opraštam od tebe. Kad ću te vidjeti? Reci mi, jesi li i ti toliko nestrpljiv kao ja?

Dodala je zadirkujući:

I uzgred, imam novosti. Moja je majka primila bračnu ponudu za mene od vrlo bogatog rimskog gospodina… Zar to nije strašno, Memmo? Zar nisi barem malo ljubomoran? I što ako je doista toliko fin kako kažu… i što ako ga moja majka želi… Ne mogu nastaviti, ni u šali… tvoja sam sva, ljubavi moja. Zbogom.

Andrea di Robilant Ljubav u Mlecima Prevela s engleskoga Jasenka Šafran Isbn: 978-953-286-037-5 dimenzije: 233 x 144 x 25 mm stranica: 320 uvez: meki šivani Cijena 139 kn