Pukotina fantastičnog

Prikazati fantastično u folkloru znači kretati se unutar rascjepa koji dijeli, a time i definira, zbilju i onostrano. Drugim riječima mogu se promatrati načini konstruiranja svijeta zbiljskog koji uvijek traži svog Drugog kako bi omogućio svoju vlastitost. U “Divljoj misli” Lévi-Strauss, komparirajući totemsku klasifikaciju onoj znanstvenoj, upućuje na njihovu srodnost, sukladnost kojoj u pozadini odgovara praznina koja se svaki put iznova stvara svakim novim naporom razuma. Upravo je fantastika na pola puta između tog klasificiranog svijeta i onog prijetećeg što se svaki put iznova iskazuje kada nam se čini da je sada svijet uređeniji više nego ikada. U tim situacijama pojavljuje se pukotina kroz koje zastrašujući prazni objekti bez identiteta zadobivaju oblik i gnijezde se na pola puta između realiteta i nadnaravnog. Pukotina je ta koja ih stvara, definira i daje im prostor. Fantastična bića tako postaju elementi koji osiguravaju uređenost svijeta, koji svojim pozivanjem na prazninu onkraj poznatog osiguravaju i budućnost, prostor koji razumu izgleda kao obećana zemlja, mjesto koje još može osvojiti. Na taj način fantastika odmah upućuje na karneval kao prostor izvrnute realnosti, oblike subverzije. I doista fantastična bića i karneval snažno su protkani. To se možda najbolje reflektira na usporedbi karnevala i Noći vještica (Halloween). Iako na prvi pogled izgledaju kao dva odvojena i tradicijom odmaknuta običaja njih mnogo više veže, no što ih razdvaja. Dovoljno je tek naglasiti kako i jedan i drugi računaju na istu onu pukotinu na koju računaju i priče o fantastičnim bićima. I dok se tekst (usmeni ili pismeni) doživljava kao granica između vjerovanja i nevjerovanja, karneval jasno određuje granicu života i smrti. Halloween i karnevali zazivaju onostranost u obliku smrti, poništenja, prema vjerovanju Kelta u noći na 1.11. otvara se pukotina u kojoj dva svijeta (svijet mrtvih i svijet živih) mogu komunicirati. Pripadajući novogodišnjim običajnim kompleksima oni zazivaju veliku prazninu onostranosti kako bi se Nova godina imala gdje nasloniti i početi zauzdavati taj prijeteći svijet. Stoga i suvremeni govor o Novoj godini i njena proslava (koja se isključivo svodi na označavanje našeg dogovora o računanju vremena, pa je stoga danas više matematički nego li neki drugi praznik) imaju sačuvane elemente ideje o novom početku mladosti i napretku. Halloween je pri tome sačuvao neku vrst jezovitosti koju je karneval prigušio (iako običaji spaljivanja i vješanja lutaka znaju izgledati vrlo jezovito). Upravo su jeza, strava i strah temeljne emocije koju praznina onkraj svijeta i govora uspijeva stvoriti. Na fantastičnim bićima folklornog univerzuma nastajale su mnoge danas dominantne figure kulture strave od kojih je svakako vampir onaj najpoznatiji. Parazitirajući na uređenosti svijeta i zdravom razumu fantastična bića posjeduju visoki analitički potencijal. Njihovo pojavljivanje uvijek u pozadini priziva normiranost i normalnost. Vrlo često, stoga, služe upravo potvrđivanju normiranosti svijeta. Uspjeh njihovog preživljavanja kroz stoljeća utemeljen je baš na toj odlici. Jedno od njihovih moćnih mjesta je inkulturacija. Svatko se sjeća Baba Roge koja je bila svemoćna čuvarica vanjskog prostora, odnosno onog mjesta koje samo za sebe privlači znatiželju, a koje nije pod direktnim nadzorom nikog pouzdanog. Takve funkcije zadobivaju razna bića u vrlo različitim kontekstima. Vještice, pak, s druge strane načini su obračuna društva sa heterogenim ženskim identitetima. One su gotovo uvijek iz reda udovica koje odbijaju novu udaju neudatih žena, starica koje ne preuzimaju društvenu ulogu nego nastavljaju živjeti poput mladih žena. Otkloni od društvenih normi predstavljaju opasnost po društvo, ali mu s druge strane i omogućavaju emancipaciju (prostor na kome će trenirati i prikazivati vlastite vrijednosti), pa su progoni vještica i bili tako tumačeni kasnijoj povijesnoj i kulturološkoj interpretaciji. No, za razliku od tipično teološkog napada na vještice, unutar folklornih prostora naglasci su bili na druge vrste opasnosti. Posebice su od takvih žena bili ugroženi mladići kojima bi pojele srce. Riječ je o stalnoj latentnoj opasnosti od slobodnog predbračnog odnosa koji bi mogao ugroziti instituciju obitelji. Uz ovu teorijsku interpretaciju vrlo često se temelje fantastike svrstava u kontekst mitološkog, poput nekog ostatka starih vjerovanja koja su se održala do danas. To naravno vrijedi samo uvjetno. Za neka bića je to dokazivo, primjerice zmije u svim oblicima koje direktno upućuju na stare slavenske ali i indoeuropske korijene u kojima zmija (zmaj) upućuje na ktoničkog boga. Ipak, češće mitsko gotovo da nema neku vezu sa fantastičnim bićima, barem ne izravnu. Mitovi uglavnom prate priče o bogovima i samo ponekad božanska drama ima svoju svjetovnu refleksiju izvan ritualnosti. Kada se mit domogne svakodnevice on već odavna nije mit. Mit je tada samo sredstvo društvene normalizacije fantastičnih bića. Daje im povijest koju oni zapravo nemaju i time ih pripitomljava na meta razini.No, osim folklorne fantastike kojoj ipak pristupamo posredno i koja tek ponegdje još doista živi, razvija se suvremena fantastika koju obično nazivlju urbanim mitom (što možda i nije najsretniji naziv). Sigurno najrasprostranjeniji motivi su oni o susretu s izvanzemaljcima i NLO-ima, otmicama i upletenostima političkih elita u prikrivanje takvih događaja. U tim pričama ponovno se u svakodnevicu uključuje ono izvanjsko nepoznato i prijeteće koje remeti normalan tijek života. Ono što osim pukotine svijeta povezuje sva fantastična bića njihova je regionalna i povijesna refleksija. Gotovo ista bića na različitim povijesnim i prostornim koordinatama imaju različite funkcije i oblike koji se nekada preklapaju, a nekada ne. Tu se otvara problem vampira kao sveopćeg simbola neumrlih koji preživljavaju na račun živih. Ono na što smo danas naviknuti u priči o vampiru svakako je roman “Drakula” Brama Stokera. U slavenskoj folklornoj baštini, međutim, nema ni traga grofovima koji bi bili vampiri. Postati vampir bila je “povlastica” svakog tko nije ispraćen na onaj svijet ustaljenom ritualnom praksom. Jednako tako u Hrvatskoj se niti ne pojavljuje riječ vampir, on odgovara našem vukodlaku. Valvazor u “Slavi vojvodine Kranjske” opisuje događaje vezane uz neumrle i za njega cijeli kompleks Transilvanije ne postoji. No, sto godina kasnije Alberto Fortis već uspoređuje morlačkog vukodlaka sa transilvanijskim vampirom. Tada je već Transilvanija postala vampirska pradomovina s kojom se kao normom uspoređuju ostale slične pojave. Stoker preuzima to već tada opće mjesto i daje vampiru novi lik.


Fantastika Istre i Kvarnera

Istra i Kvarner su jedna prilično specifična domovina fantastičnih bića. Cijeli je korpus predaja o tim bićima poprilično dobro sačuvan, a s druge strane se pojačao, tijekom zadnjih dvadeset do trideset godina, interes za unutrašnju Istru. Takav prvenstveno turistički interes kao posljedicu je imao i stvaranje novog mita o Istri kao mjestu tajni. Mit se međutim nije preselio i na Kvarner čemu je vjerojatno krivac Učka koja je stvarala snažnu barijeru i dojam izoliranosti Istre. No, unatoč tome fantastična bića koja postoje u istarskom kulturnom kompleksu odgovaraju i onom na Kvarneru, posebno na otocima.Istra i Kvarner zadržali su snažan kompleks predaja i priča o štrigama/štrigunima i krsnicima. Ono što prilično razlikuje taj kompleks od ostalih sličnih pojava jest da se pojavljuju u paru. Obično pučki liječnici, vračevi, čarobnjaci i slične osobe imaju različite protivnike ili tek liječe bez da tome pridaju neki oblik sukoba ili borbe. Međutim, krsnik izričito ulazi u sukob sa štrigunom i može liječiti njegovu kletvu. Štrigun time postaje jedini uzročnik zla u selu i posebno se reflektira na ljudsko zdravlje. Ta njegova osobina znala ga je direktno povezati i sa svim ostalim zlim likovima pučkog imaginarija. Poznato je kako se štrigunom postaje tako da se rodi s komadićem placente na sebi ili s malim repićem, a onda određuje na koju će stranu – krsnicima ili štrigunima. Jednako tako se rađa i vukodlak, posebno ako mu ne zašiju taj dio placente ili ga jednostavno bace. No i bez toga štrigun je glavni kandidat za vukodlaka. Granice između jednog i drugog bića prilično su tanke jednako kao što su tanke granice između krsnika i štriguna. Ta njihova srodnost ukazuje na problem odrađivanja poslova koji nisu sasvim u skladu s društvenom normom. Danas takav ambivalentan štrigunsko/krsnički odnos lako prepoznajemo u poziciji vojnika iz prošlog rata koji s jedne strane u javnom diskursu simboliziraju sve prerogative poželjnog maskuliniteta koji istovremeno u drugačijem kontekstu postaju prijetnja. Blizanačka podvojenost njih dva pomiruje društvenu ambivalenciju na neko vrijeme i pruža društveno garantirani i označen prostor ljudima etički upitne biografije. Također takvu ambivalentnu ulogu imaju more, istarsko- - kvarnerske vještice. I one pokazuju neke elemente štrigunskih trikova kao što je moć pretvaranja u životinje, posebno muhe, kokoši, svinje, konje i koze. No, one napadaju isključivo djecu i muškarce i to noću. Zavlače se u kuće kroz ključanice i sjedaju na prsa te sišu krv. Posebno su opasne za djecu i vrlo su često glavni uzrok dječje smrti. Osim toga morino ponašanje je izričito izvan očekivanog, sklona je ruganju, ali i javnom vršenju nužde. Njena strast prema maloj djeci u iskazima kazivača vrlo je često vezana uz gubitak vlastitog djeteta. Naravno, u tim iskazima je optužena kako je sama pojela svoje dijete. Jasno je kako gubitkom djeteta ta majka lako preuzima u očima suseljana odgovornost za zdravlje ostale djece u selu ili okolici, gotovo poput zarazne bolesti. Stoga se stavljaju ispod dječjeg jastuka ogledala i Salamonova zvijezda radi zaštite od mora. No, osim zaštite moru se može uhvatiti u bocu i držati. Vjeruje se kako će onda drugi dan doći posuditi soli. Ta sol će je onda spasiti, ali više neće moći činiti štetu. Ako joj se ne da sol u stanju je napraviti veliku nuždu pred vratima ukućana, tako da joj se uglavnom daje ono što traži. Kazivači uglavnom tvrde kako se moru ne treba prepoznavati, svi u selu znaju tko je. Riječ je uvijek o oblicima ženskih identiteta koji nisu prihvatljivi. More tako uglavnom služe kako bi se kontroliralo žensko ponašanje. Naime, nikome nije bilo u interesu da ga se proglasi morom, no u nekim slučajevima to se događalo kao neminovnost (primjerice, smrt djeteta).


Štrige/štriguni i krsnici

Jedno od najpoznatijih istarskih fantastičnih bića je zasigurno štriga/štrigun. Čak i danas vjerovanje u štrigune nije sasvim iščezlo iz istarskih gradova i sela. Njegova moć kao da se prostire preko vremenskih i prostornih granica. Po karakteru je donekle sličan vukodlacima, morama i vampirima. Poput tih svojih srodnika i on će pohoditi “obične” ljude, najčešće suseljane koji su mu se na ovaj ili onaj način zamjerili, ili pak iz čiste zlobe. No, za razliku od njih on se uglavnom ne vraća iz svijeta mrtvih, on poput čarobnjaka i vještica živi naizgled normalan život tu pokraj nas. Njegova transformacija događa se uglavnom noću, jedan sat pred ponoć. Ponekad u svoje noćne pohode kreće sam, ali vrlo često i u društvu drugih štriguna. Uobičajeno mjesto početka pohoda su križanja putova i cesta. Stoga ne treba čuditi kako se na raskrižjima nalaze razne male građevine sa svetačkim kipovima koji bi trebali zaštititi ta mjesta od najezde upravo ovakvih zlih spodoba i spriječiti time veću štetu koja bi se mogla dogoditi širem prostoru, posebno mjestima u koje vode putovi tih raskrižja. U takvim noćima štrigunskih pohoda stradavali bi usjevi, pala bi tuča ili bi usjeve i stoku poharala kakva druga šteta koju danas, zanemarujući moć štriguna, nazivamo elementarnom nepogodom. Takve noćne družbe imale su i svoje vođe zvane Bilfo:Bilfo je kao vođa od strigi. Kada veter u leti naša sve na mestu i diže lišće gore, to su comprnice. Ovo kazivanje prikazuje do koje su se mjere miješali razni nazivi za pojedina fantastična bića koja ovdje dijele neke jednake karakteristike. Razloge tome može se tražiti u dvostrukom (ili čak možda trostrukom) podrijetlu nazivlja. Naime riječ strigoi romanskog je podrijetla, a na području Istre postoje dva romanska jezika, talijanski i istro-romanski, dok je comprnica izvedenica od njemačke riječi zaubern (čarati). U oba romanska izraza se nalazi riječ s korijenom strig što i označava vješticu. Teško je sa sigurnošću odrediti iz kojeg je od ta dva jezika preuzeta riječ. Problematičnost jednostavne zamjene pojma štrige sa vješticom proizlazi iz hrvatskog značenja skrivenog u riječi vještica koji se odnosi na znanje i implicira, ne urođenu moć, nego nešto što se uči. Posebno je to jasno kada se pomnije pregleda način nastanka vještica (vidi more ). Kod štriga, međutim, gotovo isključivo se radi o urođenoj, a možda i nasljednoj karakteristici.Urođenost štrigunske moći razotkriva se već pri porodu. Uobičajeno je tražiti posebne znakove koji upućuju na novorođenčetu da će postati štrigun. Obično su to iz medicine poznati primjeri rađanja djeteta s atavističkim elementima, najčešće repom, kojeg mora skrivati kako ga se ne bi prepoznalo:Nane Žakula iz Kortine je priša delat ve kavu. Judi su znali da je strigo, fudlak. Za njin su pokazivali rogi i fige.On je ima rep. Kad je on va kave dela, navik su se pripetavale nesriće. Judi su rekli: “Neki od nas je štrigo. Moramo si suć stomanje, da vidimo ki ima rep.” I težaki su se svukli. Žakula ni htija. Oni bot su težaki prinesli va kavu vriću stareh postol. Važgali su to, štrigu je to smrdelo pa je pobega. Od oni bot, kada je fudlak pobiga, ni bilo več dizgračije va kave. No osim repa štrigun može imati i druge oznake po rođenju, najčešće posteljicu (placentu) ili kako to nazivlju u Istri mih ili mihur:Štrige i štriguni su najbliži pojmu vještica. Štrigun se rodi u črnem mihuru koji se potom sašije pod pazuh. Bez tog črnog mihura ili u drugoj varijanti crne kugle s kojom se rađa, gubi moć. I odmah pri porodu moguće je očigledno izliječiti štriguna, uništavanjem tih posebnih znakova ili pak iznošenjem novorođenčeta na prozor te glasnim objavljivanjem da se rodio štrigun. No, ako se ta rijetka i zastrašujuća rođenja pravilno ne provedu odrasta štrigun. A dijapazon njegovih akcija vrlo je širok. Prvi ugroženi su sama njegova djeca:Štrigo bi pojija svoju dicu. Mati krije od njega dite. On govori: “Milo mi te je, ma sila mi te je.” Kad mu mat da pojisti va kruhe govno od diteta, onda štrigo pusti dite na miru. Ipak su možda najzanimljiviji oni elementi štriga/štriguna koji govore o njihovom djelovanju kada nisu u noćnom pohodu:Poli Rače Vasi su jedanput tri od njih kusili. Potlje južine su malo spali. I dva su se zbudili, uni treti je leža kako mrt, ni diha ni. I oni su zajedno pomislili da forši je on štrigun. I su imali sobon obične vode za pit i su zmočili sve okolo njega. Za malo potje je doteka kako jedan miš i počeja teč sve okoli mokrega za poči u nj. To je bila njegova duša, prevržena u miša. Oni su zeli jenu slamu, položili je priko mokrega i skozi slame je poša miš i skočija njemu u usta. Oni put on je izdahnjuja i reka: “O, ča san se naspa.” Oni put oni skočili na njega i pitali kadi je bija i ča je dela. On od straha, kad je vidija da znaju, je mora povidat. Govori da je bija u Kraljeven Brestu pod Učkom, da je stija ruginat svate, a je reka ni moga, da su bili tamo nikoliki krsniki i da je mora uć. Ovakva kazivanja jasno ukazuju na vjerovanje kako štrigun može pretvarati vlastitu dušu u životinju. To se direktno oslanja na elemente šamanizma u kojem se vjeruje kako čovjek posjeduje dvije duše, životnu dušu i dušu iz sna. Šaman može padanjem u trans kontrolirati svoju dušu iz sna i pri tome komunicirati s nadnaravnim svijetom (svijetom bogova) ili tijekom sna prelaziti velike geografske razdaljine. U Istri su najčešći životinjski oblici u kojima se duša iz sna objavljuje: miš, muha, kukac ili crni pas. Za razliku od šamana, štriga/štrigun nikada neće liječiti ljude nego uglavnom donositi bolest, a u nekim slučajevima smrt. Izgleda da je ta moć kontrole duše odlučujuća za krajnju, najjezovitiju i najveću transformaciju štriga nakon smrti kada uspijevaju sačuvati neku vrst životne snage. Nakon smrti se pretvaraju u vukodlake (fudlake) i napadaju poznate i nepoznate još strašnije nego što su to činili za života. Naime, tada žive uz pomoć tuđih života, izlaze iz grobova i piju krv, najčešće djeci. To direktno povezuje štriguna s vukodlacima u ostalim dijelovima Hrvatske za koje nema naznaka da su se za života ikako isticali nekim posebnim moćima. Vukodlaci nastaju tek loše izvedenim posmrtnim ritualom koji ne ispraća dušu u drugi svijet nego se zbog grešaka zadržava kao opasna sablast ili prikaza u ovome svijetu. Zaštita Navedena kazivanja direktno upućuju na nekoliko mogućih načina zaštite. Sigurno ona najvažnija jest štrigunovo raskrinkavanje već prilikom rođenja. No, upravo je to trenutak koji pokazuje začudnu dvojnu prirodu štrige. Naime, ako bi štrigun bio doista toliko zao sigurno bi se prilikom rođenja vodila briga o tome da se raskrinka svako novorođenče koje se rađa u crnom mijehu (krvavoj košuljici). To se međutim nije događalo, sudbina štrige bila je u rukama babice koja je pomagala pri porođaju. Vjerojatno je osim mogućnosti prešućivanja trebala i aktivno sudjelovati u čuvanju i prišivanju posteljice ili prikrivanju repa. Međutim, niti jedno kazivanje ne uzima babicu kao neku moguću obranu.Ljudi se ipak mogu sami braniti. Jedan od moćnih elemenata zaštite od štriguna i štriga je smrad. Prema kazivanjima izgleda da je posebno kvalitetan ljudski smrad. U jednom od primjera to je spaljivanje starih cipela dok se u drugom štrigunu daje jesti dječji izmet. Sve to tjera štriguna, ali ga ne uništava. Kao da i nema nekog kvalitetnog načina da ga se pobijedi. Jednako je i u primjerima hvatanja štriguna usred transa u kojima se ne poduzima ništa što bi uništilo štriguna i cijeli prizor aludira više na anegdotu negoli na jezivo iskustvo. Stoga bi se moglo naslutiti kako štrigun nije isključivo opasno biće i kako njegovo postojanje sigurno ima i neke druge društvene uloge osim uspostavljanja, reprezentacije i osnaživanja društvenih normi i vrijednosti. Kao što je to slučaj sa vješticama i coprnjakima oni vrlo često imaju ulogu liječnika (poznavanja trava i njihove obrade). No, ta uloga, koliko god je korisna, implicira i svojevrsnu opasnost od obratnih procesa – izazivanja bolesti i pošasti.Ne bi li onda trebalo u jedinom pravom protivniku štriguna, krsniku, tražiti tu drugu ulogu. Na kraju krajeva granica između ta dva bića je toliko porozna da se začuđujuće lagano prelazi:Poli Dubca je bija kresnik. Pod kožicun je ima zašitu stomanjicu. Na sedan lit prišli su ga pred hižu zvati štrigoti neka gre ž njimi. On na sedan lit zgubi moć kresnika, pak bi posta štrigo. Mati je to znala. Kad je bilo jušto sedan lit da se je rodija, dala mu je nič popit, on je trdo zaspa. Ona je čekala. Kad su štriri zvali, ona je tri put rekla: “Ma ga ni ne doma.” Oni su rekli: “Neka ga ne bude nigdar več.” Več nisu nigdar prišli. Osim što se poprilično lako postaje štrigun od krsnika i oznake novorođenčeta krsnika su slična onima štriguna. Ipak, za razliku od črnog miha , krsnici se rađaju u bijeloj košuljici ili kapici (ostacima placente):Kada se rodi štrigo, mihur je jaki, debeli, crni, ga treba prštrić. Kada se rodi krsnik, je bila stomanjica, se dite lipo opere, obriše. Postupak s njom je jednak kao i kod štriguna (prišivanje). Uglavnom se smatra kako su krsnici ti koji se tuku protiv štriguna i koji na taj način štite selo od najezde štriguna koji bi poubijali svu djecu u okolici. Često se, međutim, i štriguni međusobno tuku i u toj tuči ponekad nije sasvim jasno tko je krsnik, a tko štrigun. U takvim borbama i štriguni i krsnici pretvaraju se uglavnom u pse i mačke. Bijeli i šareni psi najčešća su oznaka krsnika dok je crni pas štrigun. Uz pse u bitkama su još mačke, ali i volovi. Ono što se ipak nikada ne bi propustilo učiniti, barem prema kazivanju bilo je zabijanje čavla u jezik umrlog štriguna zbog straha od njegove snage nakon umiranja.Osim sukoba u životinjskom obliku, krsnici su razvili i drugu vrst borbe protiv štriguna. Sam sam imao tu sreću da u Sovinjskim Brdima upoznam krsnicu koja je znanje naslijedila od svog oca. Ona je svijet doživljavala kao mjesto stalnog sukoba štriga i krsnika i za svaku bolest optuživala napade štriga. Uroke/bolesti/posljedice napada bi liječila hrastovim ivercima. Sama bi odlazila u šumu i tražila pogodnu hrastovu granu za ritual. Grane je rezala na trinaest malih komadića koje bi bacila u vodu. Pri bacanju svakog od njih izgovarala bi molitvu. Nikad mi nije htjela otkriti sadržaj te molitve, no u jednom od novijih radova o krsnicima i štrigama Tomo Vinšćak (2006) uspio je sa studentima zabilježiti cijelu molitvu. Za svaki se komadić moli Očenaš, Zdravomarija i Slavaocu. Svi komadići koji potonu ukazuju na urok. Sam tijek zapisala je kazivačica Roža iz Zamaskog Dola: Prekrižiti se: Ću molit Očenaš i Zdravo Marijo za one duše kis oOd tega zla.Ću glet za škontraduroSveti Kuzam i Damjani sveti Benediti Majka Božija od zdravljaki ima trinaest gracij pre BogomSad ću moliti trinaest Očenaša za tega sveca (ime osobe)za svaki Očenaš jedan ugljen hititi u vodu trinaest Zdravomarij za tega sveca (ime osobe) trinaest Slavaocu za tega sveca (ime osobe) Sad ću moliti pet OčenašaPet ZdravemarijZa se one duše ki so u mukah pregatrskehkiKi se nikad nijedan zanje ne domisliSad ću moliti jeno Vero za tega sveca (ime osobe)I na kraju prekrižiti se– ne nositi vodo ća pole sonce zadI vodu nositi po dlanuI sa njom se malo podlijeI umije lice. Stavlja se u kavu.To je verzija u kojoj urečena osoba ispija vodu sa tri strane šalice. U slučaju Sovinjskih Brda krsnica bi isključivo nakon molitve palila potonule komadiće čime bi se ritual završavao.No osim što Vinšćakova studija donosi ovu molitvu ona je ujedno i odličan oblik evidencije do koje je mjere štrigunima i dalje dopušteno tumaranje Istrom 21. stoljeća. Gotovo da nema mjesta u kojem nije evidentirana, ne samo fragmentarno, egzistencija štriguna u povijesti već se pojavljuju i recentni podaci o suseljanima za koje postoji opće mišljenje kako se radi o štrigunima. To otvara još jedan element štrigunsko-krsničkog svijeta u Istri, njegove refleksije u pravnim i sličnim aktima.


Društvene implikacije

S obzirom na snagu uvjerenja Istrana u štrige i krsnike za očekivati je kako povijesni i pravni dokumenti posredno, ali ponekad i neposredno opisuju osobine štriguna i krsnika u Istri. Miroslav Bertoša (1993) navodi jedan takav pravni slučaj u kojem su vjerovanja puka postajala važno mjesto za konstrukciju društvenog identiteta. U Taru je u 18.st. župnik bio stanoviti Martin Velovčić koji je sam sebe proglasio krsnikom, a svojeg prethodnika u župi don Marka Čemerića štrigunom. Na tom odnosu gradio je uvjerenja kako je on sam jači od sila zla. Kada se zaviri u iskaze svjedoka ponovno se pronalazi cijeli onaj inventar koji se vidi na prošlim stranicama. Svjedok, Martin Bernac, ispripovijedao je događaj koji ima razloga naći se i u nekom proširenom izdanju “Istarskih narodnih priča”. Naime, nakon što se kasno navečer vraćao iz posjeta bolesnom ocu oko nogu mu se zapleo crni psić. Svjedok ga je dobro izudarao, ali je odmah ujutro pao u krevet s groznicom. Kada je odmah drugi dan Velovčić saznao za slučaj odmah je povezao ta dva događaja i opteretio ih folklornom interpretacijom. Ponesen vjetrom u leđa počeo je prodavati i prezervativ protiv štriguna koji bi imao za cilj njihovu detekciju. Osim te vrećice u kojoj je bilo zamotano tek nešto olovnih kuglica i trokutastih kamenčića Velovčić je također blagoslovio vodu, odjeću i ljude i time ih uvjeravao kako unatoč velikoj snazi štriguna oni mogu biti sigurni jer im je on dao blagoslov. Osim toga isposlovao je i otvaranje groba jednom od tzv. štriguna i zabijanje čavla kroz jezik. Ponašao se dakle u potpunosti u skladu s idejom idealnog krsnika. Nije doduše sasvim jasno je li to činio zbog ugleda, koristoljublja i sl. ili tek da ispuni ulogu koju si je namijenio, a koja je imala jasnu tradicijsku matricu. Unatoč svemu (pa čak i biskupovu oprostu) svjetovne su mu vlasti ozbiljno zaprijetile, no on nije dočekao vojsku koja je ujahala u Tar i trebala ga uhititi nego je pobjegao negdje gdje mu se zameo svaki trag. Ironično je pri tome kako glagol krsnuti može označavati nestanak. Moć štriguna i krsnika nikada se neće izgubiti jer oni omogućavaju imenovanje zla i dobra i kao takvi služe u različitim lokalnim konstrukcijama istarskih mikrouniverzuma, bilo kao tradicijska fantastična bića, bilo kao reciklirane sablasti pomodnog new agea .


Štrige i štriguni u “popularnoj kulturi”

U potrazi za nepobitnim dokazima o pretpostavljenoj “realnosti vampira” nijedan iole ambiciozan autor dosad nije zaobišao Istru, njene štrige i štrigune, more i vukodlake, ili kakvim imenima sve ne nazivali te nemirne, neumrle svatove, koji od pamtivijeka šire strah i nelagodu noćnim pejzažima kolektivne imaginacije.Iako se pojmovi “štriga” i “štrigun” – etimološki lako svedivi na starogrčke obrasce “strix, strigos”, odnosno latinske “striga, strigis” – u prvom redu odnose na vještice i vješce, u popularnoj kulturi poljem njihova značenja posljednjih godina suvereno je zagospodario vampir, posebice otkako je u osvajanje svijeta krenula tajnovita legenda o “prvom istarskom vampiru” Juri Grandu, što ga slovenski putopisac i polihistor Janez Vajkard Valvazor – uzgred, suvremenik njegove jezive dekapitacije 1672.– u svojim zapisima naziva “štrigunom”. Pohod noćnih zloduha iz pučkih uzrečica, kletvi i strašljivih čarobničkih maštarija na stranicama velike književnosti odvijao se fragmentarno, mjestimice tek u nejasnim naznakama, pa ipak, tko im može poreći uspjeh? Tako se, primjerice, kod neospornog rodonačelnika suvremene “vampirologije”, kontroverznog britanskog autora i katoličkog raspopa Montaguea Summersa (1880-1948) – uzgred, jednog od vrsnijih poznavatelja tzv. gotske književnosti – zarana već moglo pročitati kako se pod pojmom štrigun podrazumijeva “istarski vampir” .Navodeći primjer jeziva štriguna, koji prezrivo odbacuje glogov kolac kojim su mu lokalni egzekutori nakanili probosti tijelo, Summers se, bez pretjerana znanja gdje se Istra uopće nalazi, posredno referirao na Valvazorov prikaz “slučaja Grando”, za koji su se prije njega već zanimali književni i znanstveni autoriteti poput njemačkog katoličkog publicista i povjesničara Josepha von Goerresa (1776-1848) ili švicarskog književnika Hermanna Hessea (1877-1962).Istarskim štrigama i štrigunima zacijelo nije previše naškodilo što ih je prvi val europske vampirske histerije – potaknut navodnim epidemijama vampirizma u srpskim selima Kiseljevo i Medveđa 1725. i 1728. – zaobišao u širokom luku, zbog čega se u pomodnom vokabularu dokonih noćnih strahova naposljetku etablirala riječ “vampir”, a ne, recimo, “štrigun”. Da je kojim slučajem bilo obrnuto, možda bi i Bram Stoker (1847-1912) svoju najpoznatiju literarnu invenciju grofa Drakulu nastanio u Istri, a ne u (tada mađarskoj) Transilvaniji. Potonji scenarij ne bi bio čak ni toliko nezamisliv, s obzirom da se u maloj istro-rumunjskoj jezičnoj zajednici do danas održao izraz za đavla – drakula.Ovo, dakako, nije jedina podudarnost koja će nas zapanjiti prihvatimo li, poneseni mitološkim obrascima popularne kulture, znak jednakosti što ga književnost i film nerijetko stavljaju između fantastične “domovine vampira” i stvarne Rumunjske. U rumunjskom jeziku, potvrđuje rumunjski filozof i povjesničar religije Mircea Eliade (1907-1986), vještice i vješci označavaju se pluralom “strigoi”, svejedno misli li se na žive (strigoi vii) ili mrtve (strigoi morti) “zloduhe”. “Strigoi vii” rađaju se s košuljicom uz pomoć koje, kad dođu u zrelo doba, mogu postići nevidljivost. Vjeruje se da posjeduju natprirodne sposobnosti; prolaze kroz zatvorena vrata ili se bez opasnosti igraju s vukovima i medvjedima. Zli su i donose pošast ljudima i stoci, bacaju uroke i utječu na vremenske prilike. Prema potrebi mogu se pretvoriti u mačke, vukove, žabe i druge životinje. Za određenih noći, naročito na noć sv. Jurja i sv. Andrije, napuštaju kuće i odlaze “na kraj svijeta gdje trava ne raste”, tamo uzimaju ljudsko obličje i započinju međusobnu borbu koja traje čitavu noć, ne bi li se pred zoru izmirili i zaplakali. Kući dolaze blijedi i iscrpljeni, te bez znanja što im se dogodilo zapadaju u dubok san. Nakon smrti, “strigoi morti” nastavljaju s ponoćnim borbama, a najboljom obranom od jednih i drugih smatra se češnjak.Kodeks ponašanja i djelovanja istarskih štriga i štriguna doima se jednakim: štrige i štriguni rađaju se u “črnen mihuru” (košuljica), koji im, prišiven ispod pazuha, daje moć. Opaki i opasni po ljude i stoku, štrige i štriguni piju krv . Zgodimice se rađaju s repom, a pojavljuju se i u raznim životinjskim oblicima. Sastaju se poslije 11 sati navečer (ili prije podne) na raskrižjima ili u blizini vode, gdje se međusobno tuku, nanose zlo ljudima i bore se sa svojim zakletim neprijateljima – krsnicima. Za života odlikuju se zlim karakterom, a ako se nakon smrti nad njima ne provede propisani egzorcizam, primjerice da im se jezik probije čavlom za potkivanje konja, vraćaju se među žive, gdje nastavljaju svoju zlu rabotu, dvostruko opakiji nego ranije. Utisnemo li predodžbu o štrigama i štrigunima u lacanovske relacije poimanja i doživljavanja “drugog”, što ih neki autori naziru u temeljima konstrukcije književnog vampira, o zloduhu možemo govoriti kao o neprijatelju, nepoznanici koju valja razotkriti ili pak nekoj vrsti “ključa prema užitku”, što, dakako, nije nikakva posebnost “istarskih vampira”. Ipak, njihova mračna erotska obojenost, otklon od društvenih normi i tajnovite mitološke karakteristike tragičnog “vampirskog” usuda čine ih srodnijim literarnim vampirima od mnogih drugih izroda pučke uobrazilje.Spomenuti Grando pohodio je, primjerice, godinama nakon “prve” smrti redovito postelju svoje udovice, prkoseći, kad se ova napokon obratila mjesnim glavarima za pomoć, cinično što crkvenim, što svjetovnim vlastima. Prema križu i zazivanju Spasitelja iskazivao je ravnodušnost, a prema glogovu kolcu prezir. Erotika i cinizam, dva bitna vanjska obilježja vampirske zagonetke, pratit će, pak, neumrla noćnika u njegovoj književnoj i filmskoj evoluciji od lorda Byrona preko Le Fanua do Stokera i dalje, sve do suvremenih razgovornih tema o neodoljivim ženama-vampovima ili nametljivim psihičkim vampirima.Ekscentričnost i bogatstvo žigosali su u istarskoj duhovnoj svakodnevici štrige i štrigune na jednak način kao i odstupanja od društvene uloge, seksualna raskalašenost ili bilo kakav drugi odmak od uvriježenih vjerskih i političkih normi. U takvom misaonom okruženju, provirimo li načas kroz prizmu krvave vampirske metaforike, lako možemo zamisliti rađanje Byron/Polidorijeva lorda Ruthwena, Le Fanuove Carmille, Stokerova Drakule ili Murnauova Nosferatua i drugih “fantoma noći”, koji ustaju iz groba ne bi li paklenim strahom tlačili krotak, bogobojazan puk.Ipak, jedan detalj u bogatoj istarskoj predaji fascinira u tom kontekstu još i više, a to je “krsnik”, štrigunov “metafizički” suparnik, jedinstven u svojoj ulozi, pojavi i djelovanju. Definiran kao zakleti neprijatelj štriga i štriguna, krsnik brani ljude, odlazeći noću na “križine i kružere” u borbu sa zlodusima. U toj borbi on poprima isti (životinjski) lik kao oni, tek što je bijele boje ili šaren, dok su oni crni. Snaga mu je dvanaest puta veća od štrigunove.Dok se rumunjski strigoi bore uglavnom između sebe, u Istri, dakle, nailazimo na dualizam štriguna i njima suprotstavljenih krsnika, predodređenih rođenjem za “okultnu” borbu protiv zla. I jedni i drugi rađaju se označeni, najčešće s košuljicom, prema čijoj se boji prepoznaje što će dijete biti u zreloj dobi: dok svijetla ili bijela košuljica označava krsnika, crvena ili tamna rezervirana je za vampira. Krsnik, poput štriguna relikt pretkršćanskih vremena, može se, nakon što prođe svojevrsni obred inicijacije, suprotstaviti svom suparniku zahvaljujući činjenici da posjeduje dva tijela: dok jedno naoko spava, drugo se na ekstatičkoj razini bori protiv zloduha.Obrazac “pretkršćanskog scenarija koji se temelji na putovanjima u snu i ekstatičnim obrednim borbama” , prisutan je u mnogim europskim kulturama, a u modificiranom obliku pronaći ćemo i kod Stokera, primjerice u upotrebi hipnoze kao tehnike, odnosno likova poput Mine Harker ili Renfielda kao medija nadosjetilne komunikacije između “vampirologa” Van Helsinga i vampira. Nalazi li se dualizam štriguna i krsnika u osnovi sudbinske povezanosti grofa Drakule i njegova zakletog neprijatelja Abrahama Van Helsinga, ipak nije moguće utvrditi sa sigurnošću. Promatramo li, međutim, štrige i štrigune kao ostatke poganskih vjerovanja , preživjele u liku mitoloških obrazaca, sračunatih, prema Kafkinoj definiciji, “da objasne neobjašnjivo”, sve do naših dana, uvidjet ćemo i koliko je funkcija krsnika dan- - danas odgovorna i drago cjena.Proganjani racionalnim i iracionalnim strahovima trpke svakodnevice, šifrirane nerijetko imenima mitskih bića, istarski težaci nisu imali pretjerana oslonca u katoličkoj crkvi, čije je svećenstvo, u skladu s naputkom pape Benedikta XIV (1675-1758), prema kojem svećenici ne smiju raspirivati vjeru u vampire kako bi lakovjeran narod poticali na plaćanje egzorcističkih obreda i misa, priče o štrigama i štrigunima ignoriralo kao praznovjerice 29 . Iznimku je donekle predstavljao “perojski pop”, pravoslavni svećenik iz istarskog sela Peroj, koji je pokazivao veći senzibilitet za probleme stanovništva: po kazivanju narodnih pripovjedača bio je vrlo popularan, često posjećivan i znao je lijek za mnoge tegobe koje bi prouzročile štrige ili more .Iako se suvremeni vampirski mitovi strukturalno u velikoj mjeri preklapaju s istarskim legendama o štrigama i štrigunima, gotovo je nemoguće utvrditi jesu li i one na neki način kumovale njihovu nastanku. Znanost se danas uglavnom slaže da se vampirska književnost u modernom smislu pojavila s Georgeom Gordonom Byronom (1788-1824), u čijim se pjesmama – poput poeme “Kaurin” (1813) – može pronaći dosta vampirskih motiva. U djelu Johanna Wolfganga von Goethea (1749-1832) vampirski motiv javlja se 22 puta, a u “Razgovorima s Eckermannom” weimarski će klasik, primjerice, sa žaljenjem ustanoviti kako su plemeniti sadržaji grčkih mitologija u književnosti njegova doba prisiljeni na uzmak pred vragovima, vješticama i vampirima, jer – “to je pikantno, to djeluje ! ”. U 18. i 19. stoljeću na zasadama gotskog romana počinje cvjetati “vampirska književnost”. U različitim varijacijama vampirski motiv može pronaći kod Baudelairea, Prospera Merimeea, Kiplinga, Novalisa ili Heinea. Kao metaforu socijalnog i ekonomskog izrabljivanja rabili su ga filozofi poput Voltairea ili Marxa, dok ga u nas zgodimice pronalazimo kod autora poput A. B. Šimića, Kamova ili Tina Ujevića.Uspije li se dokazati da se poneka priča vezana uz Istru – poput one o Juri Grandu, koja je ipak 1689. objavljena na njemačkom jeziku, a potom često prepisivana i citirana diljem kontinenta – mogla pronaći u korpusu narodnih kazivanja kojima su se nadahnjivali Byron i bliski mu autori, trag istarskih štriguna mogao bi se pratiti sve do planetarnog bestselera “Drakula” i njegovih nebrojenih ekranizacija.Diljem Srednje Europe danas je manje poznat podatak da su vampiri i vampirske epidemije od 18. stoljeća nadalje imali i svoje pravno-političke implikacije, što zasigurno nije zaobišlo ni šaren svijet pučke uobrazilje Istre i Kvarnera. U jeku vampirske histerije, koja se dvadesetih i tridesetih godina 18. stoljeća razbuktala u Srbiji, nakon što su austrijski medicinski stručnjaci “verificirali” postojanje neumrlih krvopija, na području dvoglave monarhije postalo je nevjerojatno popularno ekshumirati mrtvace, rezati im glave ili ih probadati glogovim kolcima. Kako bi se smirile strasti, bečki dvor osnovao je vampirsku komisiju , a carica Marija Terezija morala je naposljetku objaviti i tzv. “Vampirski ukaz”, kojim su zabranjene daljnje ekshumacije i skrnavljenje leševa.Pojave vampirizma u Srbiji, koje su se najvjerojatnije svodile na epidemiju bedrenice (antraksa), bečki “vampirolozi” u potrazi za dobrom zaradom napuhali su do neslućenih razmjera, tvrdeći da je svaki mrtvac čije se tijelo u lijesu nije raspalo u roku od dva do tri mjeseca zapravo vampir, iako nije nepoznato da proces raspadanja tijela traje bitno duže. Na kraju su, međutim, ipak prevladala racionalna objašnjenja fenomena, poput onog caričina osobnog liječnika i osnivača Bečke medicinske škole Gerharda van Swietena, prema kojem je vjerovanje u vampire tek posljedica manjkavog obrazovanja među stanovništvom.O zakone Austro-Ugarske Monarhije nedvojbeno se ogriješio i opatijski uglednik, lokalni političar, i osnivač prvog gradskog kupališta Pasquale Jačić, koji je 1881., potplativši jednog slugu i mjesnog grobara, na starom opatijskom groblju dao iskopati leš stanovitog Ivana Varljena, za kojeg se govorilo da noću ustaje iz groba, te plaši i maltretira žive sumještane, te ga prema napucima iz jednog od brojnih vampirskih traktata, koji su se od 18. stoljeća naovamo etablirali u korpusu europske popularne, pseudoznanstvene literature, probili kolcima, prerezali mu tetive ispod koljena i okrenuli ga u grobu potrbuške. Kad se saznalo za opatijski egzorcizam, Jačić i pomagači uhićeni su i pritvoreni, ali su se zahvaljujući vještim odvjetnicima uspjeli izvući sa svega dva- - tri mjeseca zatvora . Prema duhovito napisanoj pripovijesti “Nosferatu di Volosca” opatijskog pisca Ernija Gigantea Deškovića, koji je slučaj ekshumacije kvarnerskog zloduha premjestio sa starog opatijskog groblja na ono u nedalekom Voloskom, karijera samozvanog egzekutora Pasqualea Jačića, koji je nadživio slugu Antuna Benčića i grobara Ivana Frankovića, završila je napadajem ludila, nakon kojeg si je oduzeo život.

Isbn: 978-953-286-025-2 dimenzije: 133 x 215 mm stranica: 160 uvez: meki šivani Cijena 109 kn