Orhan Pamuk : Tiha kuća Prvo poglavlje "Večera je spremna, Gospođo”, rekoh, “izvolite za stol.” Ništa nije rekla. Naslonila se na štap i – stajala. Prišao sam joj, uzeo je pod ruku, doveo je i posadio za stol. Samo je nešto promumljala. Sišao sam u kuhinju, uzeo njezin pladanj, donio ga i stavio pred nju. Pogledala ga je, ali hranu nije dotaknula. Kad je mrmljajući istegnula vrat, shvatio sam o čemu se radi. Izvadio sam rubac, protegnuo se do njezinih ogromnih ušiju i zavezao joj ga. “Što si večeras priredio?” rekla je. “Da vidimo, što li si smislio…” “Punjeni patlidžan. Jučer ste to poželjeli, sjećate se…” “Od podneva?” Gurnuo sam tanjur pred nju. Uzela je vilicu i gunđajući pročeprkala po hrani. Izrezavši nekoliko zalogaja, počela je jesti. “Gospođo, evo, tu vam je i salata”. To sam rekao i sišao unutra. Izvadio sam i sebi patlidžan, sjeo i počeo jesti. Malo kasnije zatražila je sol. “Redžepe, gdje je sol?” Ustao sam, izišao, popeo se i pogledao: stoji joj pod rukom. “Pa tu vam je sol!” “Kakve su sad to novotarije…” reče. “Zašto ideš dolje dok ja jedem?” Nisam odgovorio. “Ne dolaze li sutra?” “Dolaze, Gospođo, dolaze… Zar nećete posoliti?” “Ti se ne miješaj!” rekla je. “Dolaze?” “Sutra oko podneva. Ta znate da su telefonirali…” “Što si još priredio?” Odnio sam natrag polovicu patlidžana, na čist tanjur stavio lijepu hrpicu graha i vratio se. Kad je i po grahu počela prevrtati s gađenjem, spustio sam se unutra i sjeo: da i ja jedem. Nešto kasnije opet se javila – sad je tražila papar – ali sam se pravio da je ne čujem. Kasnije je zatražila voće pa sam otišao i gurnuo pred nju zdjelu s voćem. Njezina ruka, koštunjava i mršava, krenula je ponad bresaka polagano, poput umorna pauka. Na kraju je zastala. “Sve su trule! Gdje li si ih samo našao, valjda si ih skupio pod stablima…” “Nisu trule, Gospođo”, rekoh, “zrele su. To su najbolje breskve. Kupio sam u voćarnici. Znate i sami da ovdje nije ostalo ni jedno stablo…” Pravila se da me ne čuje i izabrala jednu. Spustio sam se unutra i baš sam dovršavao s grahom kad me prekinu: “Odveži!” viknu. “Redžepe, gdje si, hajde, odveži mi ovo!” Ustao sam i požurio k njoj, a kad sam se propeo da dosegnem rubac, pogledam: polovicu breskve je ostavila. “Hoćete li da vam dam barem kajsiju”, predložih. “Kasnije kažete: gladna sam, pa me noću budite.” “Zahvaljujem”, odgovori. “Hvala dragom Allahu, još nisam pala na to da jedem takvu trulež. Odveži mi ovo.” Propeo sam se i odvezao joj rubac; dok je brisala usta, sva se namrštila, i malko zastala, kao da se moli. Ustade. “Vodi me gore!” Naslonila se na mene; popeli smo se nekoliko stepenica i na devetoj opet zastali i odahnuli. “Jesi li im priredio sobe?” upitala je, zadihana. “Jesam.” “Dobro, hajdemo”, rekla je, i još se više oslonila. Tako smo opet krenuli, a kad smo došli do posljednje, reče: “Devetnaest, nek' Mu je hvala!” i uđe u sobu. “Upalite lampu”, rekoh, “ja idem u kino.” “Ide u kino”, reče. “Kao da je dijete… Barem nemoj ostati dokasna.” “Neću.” Sišao sam, pojeo grah do kraja, oprao suđe. Skinuo sam pregaču; kravata stoji dobro; uzeo sam jaknu, a i novčanik je spreman. Iziđem. S mora puše svjež vjetar, prohladno je: to mi se svidjelo. A i krošnje smokava šuškaju. Zatvorim vrtna vrata i krenem prema plaži. Kad se dođe do kraja zida našega dvorišta, počinje asfalt i nove, betonske kuće. Sjede na svojim balkonima i u malenim, uskim dvorištima, upalili su televizore pa gledaju vijesti, i slušaju; pokraj mangala stoje žene, i one su okrenute televizoru, mene ne vide. Na mangalima meso, nad njima dim; obitelji, životi – to me baš zanima. Ali kad dođe zima, ne ostane ni žive duše: hodam ulicama i sa strahom osluškujem jeku vlastitih koraka. Hladno mi je; obučem jaknu i skrenem u ulice sa strana. Baš je čudno pomisliti da svi oni u isti sat sjedaju za večeru zagledani u televizor! Lunjam sporednim ulicama. Na kraju jedne od ulica što se otvaraju na malenu poljanu zastao je automobil: iz njega je izišao umoran čovjek koji upravo stiže iz Istanbula, i s torbom u ruci ušao u kuću, kao da je uznemiren što je okasnio na večeru koja se jede uz dnevnik. Kad sam ponovno došao do obale, začuh Ismailov glas: “Narodna lutrija, šest dana do izvlačenja!” Nije me vidio. A ni ja se njemu nisam javio. Hodao je između stolova u restoranu; glava mu se čas dizala čas spuštala. Poslije ga je jedan stol pozvao; prišao im je, nagnuo se i stručak lutrijskih listića pružio djevojčici u bijelom, s mašnama u kosi. Djevojčica se uozbiljila i birala, roditelji su joj se zadovoljno smješkali; okrenuo sam se, ne gledam više. Da sam ga zazvao, i da me Ismail vidio, požurio bi k meni šepajući. Rekao bi: zašto nikad ne svratiš k nama, brate. Kuća vam je daleko, Ismaile, rekao bih ja, i još na uzvišici. Da, u pravu si, rekao bi, da sam barem kupio zemljište ovdje a ne na brdu kad nam je ono gospodin Dogan dao one novce, rekao bi, ali tad sam samo mislio kako treba biti blizu kolodvora, a da sam barem kupio nešto na obali, danas bih bio milijunaš, rekao bi. Da, da: uvijek iste riječi. A njegova lijepa žena šuti i gleda. Zašto bih išao k njima? Ali ponekad i to poželim, za zimskih noći kad nema ni žive duše s kojom bih progovorio, poželim ih se pa odem k njima, ali to su uvijek iste priče. Ljetne terase na obali još su prazne. Televizori upaljeni. Čajdžije su poslagali stotine praznih čašica; pod velikim, jakim žaruljama čiste blistaju. Čekaju da završi dnevnik pa da narod pohrli na ulice. Mačke pod praznim stolovima. Hodam. Na drugoj strani pristaništa privezani su čamci. Na malenoj, prljavoj pješčanoj plaži nema nikoga. Alge što su se sasušile na obali, boce, plastika… Priča se da će srušiti kuću čamdžije Ibrahima, a i kavanu. Ugledavši osvijetljene izloge kavane, živnuo sam. Možda unutra ima koga, nekoga tko ne karta, pa ćemo porazgovarati, pitat će me kako sam, i ja ću reći svoje, a on će slušati, a kako si ti, pitat ću ja pa će mi pripovijedati, a ja ću slušati; razgovarat ćemo glasno da nadglasamo i televizor i graju u kavani: to je, eto, prijateljstvo. Možda zajedno odemo i u kino. Ali tek što sam kročio u kavanu, raspoloženje mi je splasnulo jer ondje su opet bila ona dva mladića. I eto: čim su me vidjeli razveselili su se, pogledali jedan drugoga i nasmijali se, ali ja vâs nisam vidio, gledam u svoj sat, obzirem se, tražim prijatelja. Tamo slijeva sjedi Nevzat i gleda kartaše. Prišao sam mu, popeo se na stolicu i sjeo. Dobro sam: okrenuo sam se Nevzatu i nasmijao se. “Zdravo”, rekao sam, “kako si?” Ništa nije odgovorio. Malo sam gledao televiziju, dnevnik završava. Poslije sam gledao kako karte kruže i Nevzata koji ih je pratio, pričekao sam da završi partija i završila je, ali ni tad nitko nije pogledao mene, nego su među sobom razgovarali i smijali se. Kasnije je opet počela partija, opet su zamuknuli, i opet je završila. Hajde da i ja napokon nešto kažem, pomislih dok su se ponovno dijelile karte. “Nevzate, mlijeko koje si nam jutros dao bilo je dobro.” Kimnuo je ne dižući očiju s karata. “Znaš kako je, masno mlijeko je dobro.” I opet je kimnuo. Pogledao sam na sat, pet do devet. Pa sam se zagledao u televizor; zamislio sam se: tek sam kasnije primijetio da se mladići hihoću. Aman Allah!, pomislio sam ugledavši im u rukama novine, nije valjda da opet ima kakva slika? Jer malo gledaju u mene, malo u novine, i ružno se cerekaju. Ne daj se, Redžepe, ne misli o tome! Ali kasnije sam svejedno mislio: ponekad u novine stave slike, okrutni su, i dodaju tekst – kao i pod fotografije golih žena ili medvjedića koji su se okotili u zoološkom vrtu – glup i nepravedan tekst. Odjednom sam se okrenuo Nevzatu i bez razmišljanja pitao: “Kako si?” Na trenutak se okrenuo prema meni i nešto promrmljao, ali meni su misli bile zaokupljene slikom pa se ničega nisam mogao sjetiti, i tako sam propustio priliku za razgovor. Da stvar bude gora, nisam znao što bih pa sam se opet okrenuo onoj dvojici mladića. Kad smo se pogledali oči u oči, još su se više nacerili. Okrenuo sam se na drugu stranu. Na stol je pao kralj. Kartaši su psovali jedni drugima; neki su se veselili, neki žalostili. Počela je nova partija; karte i veselje promijenili su mjesto. Je li u onim novinama slika? Odjednom sam se nečega sjetio: “Džemile”, viknuo sam, “daj ovamo jedan čaj!” Tako sam, eto, našao nešto čime ću se zavarati da barem nakratko zaboravim ono što me muči, ali ni to nije dugo potrajalo: misli su mi se opet motale oko novina u koje su mladići gledali smijući se. Kad sam se ponovno okrenuo i pogledao, novine su bili pružili Džemilu, a on je gledao u mjesto koje su mu pokazali. Vidjevši kako ga uznemiren gledam, Džemil se i sâm smeo, i odjednom se prijekornim glasom obratio mladićima: “Klipani!” Eh, sad je bilo gotovo! Više se nisam mogao pretvarati da ništa nisam primijetio. Odavna sam trebao ustati i otići. Mladići se smiju grohotom. “Što je bilo, Džemile?” pitao sam. “Što ima u tim novinama?” “Ništa!” odgovorio je. “Nešto čudno.” Više nisam mogao svladati znatiželju. Nastojao sam se suzdržati, ali nije išlo. Sišao sam sa stolice kao začaran, prošao kraj mladića koji su zamuknuli i teškim koracima prišao Džemilu. “Daj mi te novine!” Pokušao ih je sakriti. “Čudno!” rekao je pokunjen. “Je li moguće da postoji takvo što? Postoji li to doista?” Okrenuo se mladićima, ponovno rekao “Klipani!” i na kraju mi napokon pružio novine. Gotovo da sam mu ih istrgnuo iz ruku. Raširio sam ih: srce mi je iskakalo iz grudi. Gledam u mjesto koje mi je pokazao, ponestaje mi daha, ali ne, nema nikakve slike. “Gdje je?” “Tu”, odgovori i dotakne vrškom prsta, gledajući pažljivo. Mjesto koje mi je pokazao čitao sam gutajući: Kutak iz prošlosti… Stare uskudarske 1 riznice… Pjesnik Jahja Kemal i Uskudar… Ispod toga podnaslovi: Džamija Grka Mehmed-paše… Džamija Ahmedija i njezina česma… Šemsi-pašina džamija i njezina knjižnica… A onda Džemilov prst oklijevajući kliznu prema dolje i ugledam još jedan naslov: Uskudarska kuća patuljaka! Krv mi je šiknula u lice. U jednom dahu pročitao sam ovo: Pokraj svega nabrojanoga, na Uskudaru se nekada davno nalazila i kuća patuljaka. Toj kući koja nije bila sagrađena za obične ljude nego za patuljke, baš ništa nije nedostajalo. Međutim, dimenzije sôba, vratâ, prozora i stepeništa bile su prilagođene patuljcima, tako da je čovjek normalne visine u nju mogao ući samo presamićen. Prema istraživanjima našeg povjesničara umjetnosti prof. dr. Suhejla Envera, tu je kuću dala izgraditi sultanija Handan, žena sultana Mehmeda II i majka sultana Ahmeda I, koja je veoma voljela patuljke. Njezina velika sklonost prema patuljcima zauzima važno mjesto u povijesti harema. Sultanija Handan zaželjela je da njezini dražesni maleni prijatelji nakon njezine smrti žive u sretnu zajedništvu, neuznemiravani od okoline, pa je majstoru Ramazanu, glavnom sarajskom stolaru, zadan poseban zadatak. Izvori kazuju da je prema ljepoti drvenarije ta kuća bila pravo remek-djelo. Ali budući da je ne spominje Evlija Čelebija koji je tih godina prolazio Uskudarom, moramo dodati da ne možemo pouzdano znati je li ta neobična i zanimljiva građevina ikada doista postojala. Ako jest, vjerojatno je nestala u glasovitom požaru iz 1642. godine koji je Uskudar pretvorio u prah i pepeo. Bio sam izvan sebe. Noge mi se tresu, niz leđa mi se cijedi znoj. “Ma pusti to, Redžepe!” rekao je Džemil. “Nećeš se valjda uzrujavati zbog ovakvih gadova?” Silno sam želio još jednom pročitati taj tekst, ali nisam imao snage. Nemam zraka. Novine su mi kliznule iz ruku i pale na pod. “Sjedi, hajde”, govori mi Džemil, “pa ćeš doći k sebi. Uvrijedio si se, ražalostio si se.” Pa se još jednom okrene mladićima i ponovi “Klipani!” I ja sam ih pogledao, noge su mi se tresle. Vidio sam kako me promatraju s bestidnom radoznalošću. “Da”, rekoh, “ražalostio sam se.” Malo sam zašutio, došao k sebi, a zatim opet skupio svu snagu i progovorio: “Nije meni žao što sam patuljak”, rekao sam. “Rastužilo me što su ljudi toliko zli da se mogu rugati pedesetpetogodišnjem patuljku: to je ono što me rastužilo.” Nastala je tišina. Čuli su nas vjerojatno i kartaši. Pogledao sam se s Nevzatom: je li shvatio što se dogodilo? Mladići gledaju preda se; valjda su se barem malo postidjeli. Vrti mi se u glavi, televizor zavija. “Klipani”, rekao je Džemil sebi u bradu. “Stani, Redžepe!” rekao je zatim. “Kamo ćeš?” Nisam odgovorio. Krenuo sam sitnim koracima, posrćući; blistava kavanska svjetla ostala su iza mene. Opet sam vani, u svježoj, tamnoj noći. Čini mi se da neću moći hodati; stisnuo sam zube i još nekoliko puta zakoraknuo, pa sjeo na jedan od stupića na pristaništa. Duboko sam udahnuo čisti zrak, srce mi je još uvijek brzo udaralo. Kamo sad? Blistaju svjetla terasâ i restorana u daljini; na stabla su povješali raznobojne žarulje, pod njima su ljudi: razgovaraju, jedu: o, moj Bože! Otvorila su se kavanska vrata i začuh Džemilov glas: “Redžepe, Redžepe! Gdje si?” Šutio sam. Nije me vidio pa je ušao. Mnogo kasnije, kad sam čuo brujanje motornoga vlaka za Ankaru, ustao sam. Sad je, znači, devet i deset; ovako sam mislio: nisu li sve to samo riječi, samo oblak glasova koji nestane tek što se razlegao, nije li tako? Malo sam se primirio, ali kući se ne želim vratiti, a nema ništa drugo što bih mogao učiniti: idem u kino! Znoj se ohladio, srce mi se smirilo, sad sam bolje. Duboko sam udahnuo i krenuo. Eto, kavana je ostala iza mene, zaboravili su, nema sumnje, i mene i riječi; televizor mumlja, mladići – ukoliko ih Džemil nije potjerao – sad traže nekoga drugog s kim će zbijati šale; opet sam na glavnoj ulici, gužva je, odvečerali su pa sad šetaju da im se – prije nego što ponovno sjednu pred televizore ili na ljetne terase – večera slegne. Jedu sladoled, razgovaraju, pozdravljaju se, žene i njihovi muževi koji su se predvečer vratili iz Istanbula, i djeca koja uvijek nešto jedu; ugledaju se, prepoznaju, pozdrave… Prošao sam pokraj restorana, Ismaila nema. Bit će da je prodao listiće pa je sad krenuo onom uzbrdicom prema kući. Kad bih, umjesto u kino, otišao k njemu, razgovarali bismo. Ali to su uvijek iste priče. Sve je više ljudi na ulici. Automobili koji zastaju pokraj sladoledara i skupine od troje-četvero ljudi zguranih jedni uz druge zaustavljaju promet. Kravata mi je na mjestu, i jakna dobro stoji, ali ne mogu izdržati ovoliku gužvu: skrenem u pokrajnje ulice. Po uzanim ulicama obasjanima plavim svjetlom s televizijskih ekrana, među parkiranim automobilima, djeca igraju skrivača. Kad sam bio mali, uvijek sam mislio kako bih ja tu igru mogao jako dobro igrati, ali, za razliku od Ismaila, nikada nisam smogao hrabrosti da se pomiješam s drugom djecom. A da sam se mogao igrati, nitko se ne bi skrivao bolje od mene: zavukao bih se, naprimjer, u ruševine evo ovoga hana za koji je majka govorila da u njemu živi Kuga, ili, naprimjer, u selu: skrio bih se u staju i uopće ne bih izišao pa da vidimo kome ćete se onda rugati; ali majka bi me tražila, gdje ti je brat, pitala bi Ismaila, a on bi šmrcnuo i rekao odakle da ja znam, a ja bih ih slušao pa bih rekao: mama, ja ću živjeti sâm i nikad se nikome neću pokazati, a ona bi zaplakala, jedino bi ona na to tako gorko zaplakala da bih odmah rekao: dobro, dobro, evo me, izlazim, gle, tu sam, ne skrivam se više, a ona bi rekla: zašto se skrivaš, sine, i ja bih pomislio kako je možda u pravu: ta što je to što bi se trebalo tajiti i skrivati? I onda bih sve to zaboravio. Dok sam žurno prelazio glavnu ulicu, ugledah još nekoga: gospodin Sitki, sad već odrastao i oženjen, a kraj njega žena mu, pa i dijete visoko kao ja. Prepoznao me je, osmjehnuo se i zastao. “Zdravo, Redžep-efendija, kako si?” upita. Uvijek čekam da mi se drugi obrate, ja ne započinjem razgovor. “Zdravo, gospodine Sitki”, odgovorih, “dobro sam, hvala.” Rukovao sam se. S njim; sa ženom ne. Dijete me odmjerava sa strahom i zanimanjem. “Draga, Redžep-efendija je jedan od prvih stanovnika Džennethisara.” Žena kimnu smješkajući se. Bilo mi je drago; ponosan sam što sam ovdje starosjedilac. “Je li baka dobro?” “Eh”, odgovorih, “Gospođa se uvijek na nešto žali.” “Koliko je godina prošlo!” nastavi. “Što je s Farukom?” “Sutra dolaze”, rekoh. Okrenuo se ženi i počeo joj objašnjavati da su Faruk i on prijatelji iz djetinjstva. Zatim smo se razišli: nismo se rukovali, samo smo kimnuli jedni drugima. Sad ženi pripovijeda o djetinjstvu, i o meni, i kako sam ih vodio na izvor i učio ih kako se peca cipal, a na kraju dijete pita: Tata, zašto je taj čovjek tako malen? Jer ga je mama rodila neudana, odgovarao bih ja nekada na to pitanje. Sitki se oženio. I gospodin Faruk se oženio, ali nije imao djeteta, a mojoj se majci dogodilo upravo suprotno pa nas je zato Gospođa i poslala na selo. A dok nas je, prije nego što nas je potjerala, zlostavljala i riječima i, pogotovo, štapom, majka je zapomagala: nemojte, Gospođo, nemojte, ta što su djeca kriva? Ponekad mi se čini da sam i ja čuo te riječi, da se sjećam toga strašnog dana… Ušao sam u ulicu u kojoj je kino, i čuo glazbu koju puštaju prije filma. Dobro je osvijetljeno. Pogledao sam fotografije: Nađimo se u raju . To je stari film: na jednoj fotografiji zagrljeni Hulija Kočjigit i Ediz Hun, na drugoj je Ediz u zatvoru, pa onda Hulija pjeva, ali dok ne vidite film, ne možete znati kojim redom treba posložiti te prizore. Možda zato te fotografije i povješaju vani, da se ljudi zainteresiraju. Otišao sam do šaltera: jednu, molim. Otkinuo je kartu i pružio je: hvala lijepa. “Je li film dobar?” dodao sam. Nije ga pogledao, kaže. Ponekad mi tako odjednom dođe želja da porazgovaram. Otišao sam i sjeo na svoje mjesto. Malo kasnije film je počeo. Prvo su se upoznali; djevojka je pjevačica i on joj se ne sviđa, ali jednog dana kad je on spasi od nekih tamo, uviđa da joj se sviđa i da ga voli, ali sad joj opet otac ne dâ da se za njega uda. Poslije mladić završi u zatvoru. Pa je počela stanka, ali ja nisam ustao niti sam htio pomiješati se s drugim gledateljima. Poslije se film nastavio, djevojka se udala za vlasnika restorana, ali nemaju djece, a i ne čine ništa da bi ih imali. Kad joj je muž otišao za onom rospijom, a Ediz pobjegao iz zatvora, sastali su se u nekoj kući nadomak bosporskog mosta i tu je Hulija Kočjigit otpjevala jednu pjesmu. Slušajući tu pjesmu, bilo mi je malko čudno. Na kraju, baš kad ju je htio osloboditi zlog muža, uviđaju da je njega ionako snašlo što je zaslužio i sad je jasno da se mogu vjenčati. Otac gleda za njima sretan, a oni hodaju nekim putem držeći se za ruke, idu, idu, i sve su manji i KRAJ . Upalila su se svjetla, izlazimo, i svi razgovaraju o filmu šapćući. I ja bih volio s nekim porazgovarati o filmu. Jedanaest i deset je, Gospođa me sigurno čeka, ali meni se još uvijek ne vraća kući. Krenuo sam prema uzvišici na plaži. Možda je ljekarnik Kemal dežuran, možda mu se još nije pridrijemalo. Malo ću ga uznemiriti, razgovarat ćemo, ja ću pripovijedati, a on će me slušati zamišljen, promatrajući mladiće koji se utrkuju automobilima pa se okupljaju u svjetlu bifea preko puta. Ugledavši svjetlo u ljekarni, obradovao sam se: još nije legao, znači. Otvorio sam vrata, zvonce je pozvonilo. O, Bože!: nije gospodin Kemal, nego njegova žena. “Zdravo”, rekoh, i malo zastadoh. “Trebao bih jedan aspirin.” “Kutiju ili tabletu?” upita. “Dvije tablete. Boli me glava. A malo mi je i teško… Gospodin Kemal…” počeo sam, ali, ma kakvi, ne sluša me ona. Uzela je škare, odrezala aspirin i pružila mi ga. “Je li gospodin Kemal jutros išao u ribu?” pitao sam pružajući novce. “Kemal gore spava.” Pogledao sam na trenutak u strop. Ondje gore, pola metra iznad stropa, spava. Kad bi se probudio, ispričao bih mu, možda bi rekao riječ-dvije o pokvarenim mladićima, a možda ništa ne bi rekao, samo bi zamišljen gledao van, govorio bih, razgovarali bismo. Pokupio sam kusur koji je ispustila malena bijela ruka njegove žene. Poslije se odmah zadubila u nešto na tezgi: bit će da je ilustrirani ljubavni roman. Lijepe li žene! Rekao sam laku noć i bez oklijevanja izišao, zvonce je opet ciknulo. Ulice su opustjele, djeca što su igrala skrivača otišla su kući. Vraćam se kući, nema mi druge. Nakon što sam privukao dvorišna vrata, u Gospođinim žaluzinama ugledao sam svjetlo: ne može zaspati prije nego što ja legnem. Ušao sam kroz kuhinjska vrata, zaključao ih, malo se motao po kuhinji, a dok sam se polako penjao stepenicama, nešto mi je palo na pamet: je li i kuća na Uskudaru imala stepenište? U kojim li je novinama bio taj tekst, pa da sutra odem kod bakala i kupim ih, imaš li ti Dragoman , pitat ću, treba našem gospodinu Faruku, on je povjesničar pa ga zanima Kutak iz prošlosti … Stigao sam do gore, ušao u njezinu sobu, leži u krevetu. “Stigao sam, Gospođo”, rekoh. “Aferim!” odgovori. “Na kraju si ipak našao put do kuće.” “Što ćete, film je dugo trajao.” “Jesi li sva vrata dobro zaključao?” “Jesam”, odgovorih. “Treba li vam što? Ja odoh na spavanje. Pa da me kasnije ne budite.” “Sutra dolaze, zar ne?” “Dolaze”, rekoh. “Namjestio sam im krevete, priredio sobe.” “Fino”, odgovori. “Dobro zatvori moja vrata.” Zatvorio sam ih i izišao. Odmah ću leći i zaspati. Silazim stepeništem.
|
