1.

Tišina snijega

Putovanje u Kars


Tišina snijega, mislio je čovjek u autobusu na sjedalu iza vozačeva. Da je to bio početak kakve pjesme, ono što je u sebi osjećao nazvao bi “tišinom snijega”.

Na autobus koji će ga od Erzuruma prevesti do Karsa stigao je u zadnji čas. Do erzurumskog autobusnog kolodvora bio je dospio iz Istanbula nakon dvodnevnoga putovanja kroz snježne mećave, i dok je po prljavim i hladnim hodnicima, s torbom u ruci, pokušavao doznati odakle kreću autobusi za Kars, netko mu reče da jedan takav upravo polazi.

Uspio je uhvatiti autobus, staro vozilo marke Magirus; vozačevu pomoćniku nije se dalo ponovno otvarati prtljažnik pa mu je rekao da žure. Stoga je uza se imao veliku tamnocrvenu torbu marke Bally, stajala mu je među nogama. Sjedio je uz prozor, u debelom kaputu boje pepela. Kupio ga je pet godina ranije u Frankfurtu u jednom Kaufhofu. Napomenimo odmah kako će mu tijekom dana koje će provesti u Karsu taj nježni, lijepi kaput biti uzrokom stida i
nespokoja, ali jednako tako i izvorom osjećaja sigurnosti.

Čim je autobus krenuo, naš putnik kraj prozora širom je otvorio oči u nadi da bi možda mogao vidjeti nešto novo. Dok je on tako promatrao rubne erzurumske mahale, njihove majušne i bijedne dućančiće i pekarnice te se pokušavao naviriti u trošne kavane, počeo je prolijetati snijeg. Bio je teži i krupniji od snijega što je padao tijekom puta od Istanbula do Erzuruma. Da putnik kraj prozora nije bio tako umoran od putovanja i da se malo pažljivije zagledao u krupne pahulje što su se s neba spuštale poput perja, mogao je naslutiti da se bliži snažna snježna mećava; mogao je možda na samom početku shvatiti kako je krenuo na put koji će mu život stubokom promijeniti; mogao se, možda, istoga trena okrenuti i vratiti.

Ali, on na povratak nije ni pomišljao. Pogled je upravio prema nebu što je, kako se spuštala večer, bivalo svjetlije od tla. Sve krupnije i krupnije pahulje nošene vjetrom nije smatrao vjesnicima nadolazeće nesreće, nego dugo iščekivanim znacima sreće i prostodušja, napokon dočekanog nasljedstva koje mu je namrlo djetinjstvo. U Istanbul, grad svoga djetinjstva i sretnih godina, nakon dvanaest godina prvi se put vratio tjedan dana ranije da bi prisustvovao pogrebu svoje majke. Ostao je ondje četiri dana, a potom posve neplanirano krenuo put Karsa. Osjećao je da ga je taj snijeg nadnaravne ljepote usrećio čak i više nego ponovni susret sa Istanbulom nakon tolikih godina. Bio je pjesnik i u jednoj od svojih starijih pjesama – poznatoj veoma malom broju turskih čitatelja – napisao je kako nam jednom u životu snijeg pada i u snovima.

I dok je snijeg, baš kao i u snovima, padao nečujno i beskrajno dugo, naš putnik se, pročišćen godinama priželjkivanom nevinošću i čistoćom, optimistično odvažio povjerovati da ovaj svijet može smatrati svojim domom. Malo potom učinio je nešto na što već jako dugo nije ni pomislio: u svom je sjedalu zaspao.

Iskoristimo njegov san i prišapnimo ponešto o njemu! Iako je u Njemačkoj proživio dvanaest godina kao politički izgnanik, on se nikada nije pretjerano zanimao za politiku. Poezija je bila njegova glavna strast i jedina misao. Imao je četrdeset dvije godine; bio je samac, nikada se nije ženio. Za jednog Turčina bio je povisok, mada se to ne može vidjeti dok spava sklupčan u sjedalu; bio je svijetle puti, zbog putovanja još bljeđe, a kosa mu je bila smeđa. Bio je povučen i volio je samoću. Da je mogao vidjeti što se dogodilo ubrzo nakon što je zaspao – kako mu je glava zbog truckanja u autobusu spuznula prvo na rame, a zatim i na grudi putnika koji je sjedio uza nj – umro bi od srama. Naš putnik, tijela nalegnutog na suputnika, bio je dobronamjeran i častan čovjek, i zbog tih svojih osobina – poput Čehovljevih beznadno tromih i neuspješnih junaka – uvijek pomalo tugaljiv. Kasnije ćemo se još mnogo vraćati problemu tuge. Jasno je da on u tom neugodnom položaju neće moći još dugo spavati, zato na brzinu recimo još i ovo: ime mu je Kerim Alakušoglu, ali mu se ono nikada nije sviđalo pa je uvijek želio da ga oslovljavaju inicijalima: da ga zovu Ka. Stoga ćemo i mi u ovoj knjizi tako postupiti. Još tijekom školovanja, naš je junak svoje zadaće i ispite tvrdoglavo potpisivao s Ka; na fakultetu se na evidencijskim listama bilježio kao Ka, riskirajući svaki put da time izazove sukob s profesorima i državnim službenicima. Potrudio se da to ime prihvate i njegova majka, obitelj i prijatelji, a kako je pod njim objavio i svoje zbirke pjesama, ime Ka je među Turcima u Turskoj i Njemačkoj pratila slabašna, tajnovita slava. Nakon što su krenuli iz erzurumskog kolodvora, vozač autobusa zaželio je putnicima sretan put, pa dopustite da i ja učinim isto i dodam: Sretan ti put, dragi Ka… Ne, ne bih vas želio obmanjivati: ja sam Kaov stari prijatelj i sve ono što će ga u Karsu snaći znao sam i prije nego što počeh pričati ovu priču.

Nakon Horasana autobus je skrenuo prema sjeveru, ravno prema Karsu. Kad se na jednoj od uzbrdica, što su sa svakom okukom bivale sve više, iznenada ukazala konjska zaprega, vozač je naglo zakočio i Ka se istoga trena probudio. Nije mu trebalo dugo da se priključi ozračju zajedništva i savezništva koje je bilo zavladalo autobusom. Svaki put kad bi na zavojima ili uz ivice stjenovitih provalija autobus usporio, i on je kao i putnici iza njega – mada je sjedio neposredno iza vozača – ustajao ne bi li bolje vidio put; suputniku koji je s pomoćničkom gorljivošću vozaču brisao zamagljeno prednje staklo kažiprstom je pokazao kutak koji mu je promaknuo (pomoć je ostala nezamijećena), a kad je vijavica postala tako jaka da su brisači zakazali te se prednje staklo u jednom trenu pretvorilo u bijelu plohu, i on je, poput vozača, pokušavao dokučiti kamo ide put koji se više i nije mogao razabrati.

Znakove pokraj puta zakrio je snijeg pa ih se nije moglo pročitati. Kad je mećava ojačala, vozač je ugasio duga svjetla, i dok se put u polutami nešto bolje nazirao, autobusom je zavladao mrak. Putnici su, prestravljeni i bez ijedne riječi, promatrali ulice sirotinjskih kasabica pokrivenih snijegom, blijeda svjetla ruševnih jednokatnica, putove do udaljenih sela, zbog snijega neprohodne, i ponore obasjane slabašnim svjetlima autobusa. Ako su pričali, šaputali su.

Tako je i Kaov susjed, onaj kojemu je zaspavši spuznuo na grudi, šapućući upitao Kaa zašto je krenuo u Kars. Bilo je lako zaključiti da Ka nije odande.

“Ja sam novinar”, šapnuo mu je Ka. To nije bila istina. “Idem u Kars radi općinskih izbora i žena koje su počinile samoubojstvo.” To je bila istina.

“Govore da su sve istanbulske novine pisale da je predsjednik općine u Karsu ubijen, i o ženama samoubojicama…”, odgovorio mu je susjed obuzet nekim snažnim osjećajem za koji Ka nije mogao procijeniti je li ponos ili stid.

Tri dana poslije Ka će, uplakan, ponovno susresti toga mršavog, ljepuškastog seljaka u Karsu, na Halid-pašinoj aveniji zatrpanoj snijegom. Tijekom putovanja progovorio je s njim u još nekoliko navrata. Doznao je da je majku otpravio u bolnicu u Erzurum zato što ona u Karsu nije dovoljno dobra, da se bavi stočarstvom u jednom selu negdje u okolici Karsa, da mu je teško, ali da se ne buni, da ne žali sebe nego – zbog nekih tajnovitih razloga koje Kau nije odao – državu, i da mu je drago što jedan učeni gospodin poput Kaa dolazi čak iz Istanbula da bi se posvetio problemima koji su zavladali Karsom. U njegovim jednostavnim riječima i ponositu držanju bilo je nečega plemenitog što je kod Kaa pobudilo poštovanje.

Ka je osjećao kako ga prisutnost toga čovjeka smiruje. Tijekom dvanaest godina provedenih u Njemačkoj nikada nije bio osjetio takav spokoj: sjećao ga se iz onih vremena kad je znao uživati u nježnom suosjećanju prema onome koga bi smatrao slabijim od sebe. U takvim bi prilikama na svijet nastojao gledati očima čovjeka punog sažaljenja i ljubavi. Učinivši i sada to isto, shvatio je da se manje boji beskrajne snježne mećave i da autobus neće završiti na dnu kakve provalije, nego će – makar i kasnio – stići do Karsa.

Kad se autobus u deset sati, s tri sata zakašnjenja, počeo probijati ulicama Karsa pokrivenima snijegom, Ka uopće nije mogao prepoznati grad. Nije mu bilo jasno gdje bi se trebao nalaziti željeznički kolodvor što se pred njim bio pojavio onoga proljetnog dana kad je prije dvadeset godina došao u Kars vlakom s parnom lokomotivom, ni gdje je Hotel Republika “s telefonom u svakoj sobi” do kojega ga je vozač fijakera bio dovezao izvozavši ga prethodno po čitavu gradu. Kao da je sve bilo izbrisano ili nestalo pod snijegom. Dva-tri fijakera na autobusnom kolodvoru prizivala su sjećanja, ali je grad izgledao mnogo tužnije i siromašnije od onog iz njegovih uspomena. Kroz zaleđene prozore autobusa ugledao je betonske stambene zgrade kakve su u posljednjih desetak godina niknule po čitavoj Turskoj, panoe od pleksiglasa zbog kojih su sva mjesta postala jedno drugome nalik, i izborne plakate na uzicama razvučenima s jedne na drugu stranu ulica.

Čim je, zakoraknuvši iz autobusa, zagazio u meki snijeg, u nogavice mu strugnu oštra hladnoća. Dok se raspitivao za Hotel Snježna palača gdje si je još iz Istanbula telefonom rezervirao sobu, među putnicima koji su od vozačeva pomoćnika uzimali prtljagu ugledao je neka poznata lica, ali je snijeg toliko padao da se nije mogao sjetiti tko bi oni trebali biti. Nakon što se smjestio u hotelu, otišao je u gostionicu Zeleni zavičaj i ondje ih ponovno ugledao: jedan muškarac, iscrpljen i umoran, ali još uvijek lijep i privlačan, i debela, ali graciozna žena, očigledno njegova supruga. Ka ih je pamtio iz Istanbula, iz revolucionarnoga političkog kazališta sedamdesetih godina. Čovjek se zvao Sunaj Zaim. Promatrao ih je rasijano i odsutno; u jednom mu je trenu sinulo kako je ta žena slična nekoj djevojčici iz njegova razreda iz osnovne škole. I na licima drugih muškaraca za njihovim stolom zapazio je bljedilo i beživotnost tako svojstvenu kazalištarcima… Što li je ta mala kazališna skupina radila u tom zaboravljenom gradu te hladne veljačke noći?… Prije nego što je napustio gostionicu – mjesto koje je dvadeset godina ranije vrvjelo od uštogljenih službenika s kravatama – Kau se učinilo da je za drugim stolom ugledao jednog od naoružanih ljevičarskih junaka iz sedamdesetih godina. Ali kao da je snijeg prekrio sjećanje na njega, jednako kao i tu gostionicu i osiromašeni, izdišući Kars.

Jesu li ulice bile puste zbog snijega ili po tim zaleđenim kaldrmama i inače nikada nikoga nije bilo? Pažljivo je čitao plakate po zidovima: izborne plakate, reklame za narodne učionice i restorane, i proglase protiv samoubojstva s parolama “Čovjek je Allahovo remek-djelo, a samoubojstvo je hula” koje je mjesna vlast nedavno dala polijepiti. U jednoj polupraznoj čajani, kroz izloge okovane ledom, ugledao je grupicu muškaraca okupljenu oko televizora. Susret sa starim kamenim kućama u ruskom stilu barem ga je malko razveselio; zbog njih je Kars u njegovu sjećanju živio kao posebno mjesto.

Hotel Snježna palača bio je jedna od onih profinjenih ruskih građevina s daškom Baltika. Toj dvokatnici uskih, izduženih prozora prilazilo se kroz dvorište čiji je ulaz bio nadsvođen lukom. Prošavši ispod visokog luka izgrađenog stotinu i deset godina ranije – visokoga zato da bi konjske zaprege mogle ispod njega nesmetano prolaziti – Ka je zadrhtao od jedva primjetnog uzbuđenja, ali je bio toliko umoran da se na to nije osvrnuo. Recimo ipak da je to uzbuđenje bilo povezano s jednim od razloga njegova dolaska u Kars: tri dana ranije, u Istanbulu, svratio je u uredništvo novina Republika i ondje susreo svog prijatelja iz mladosti, Tanera, a taj mu je rekao da će se u Karsu održati općinski izbori i ispričao mu kako je u Karsu, jednako kao i u Batmanu, mlade djevojke zahvatila samoubilačka pošast te mu predložio da, ukoliko želi pisati o tim temama i usput dobiti priliku da nakon dvanaest godina izbivanja vidi i upozna pravu Tursku, pođe u Kars, za što bi mu on mogao – budući da nitko drugi nije zainteresiran za taj posao – izdati novinarsku iskaznicu. Na kraju svega dodao je i to da u Karsu živi njihova prijateljica s fakulteta, lijepa Svila. Iako se razvela od Muhtara, rekao je, ostala je ondje živjeti s ocem i mlađom sestrom u Hotelu Snježna palača. Slušajući Tanera, političkog komentatora u Republici, Ka se bio sjetio Sviline ljepote.

U hotelskom predvorju visokoga svoda recepcionar Džavit gledao je televiziju. Kau je predao ključeve sobe na drugom katu s brojem 203. Zatvorivši za sobom vrata sobe, Ka je odahnuo. Pažljivo se preispitao i zaključio kako mu se tijekom putovanja – suprotno njegovim strahovanjima – ni misli ni srce nisu mučili pitanjem hoće li Svilu u hotelu zateći ili neće. Mogućnosti da se zaljubi bojao se nasmrt i gotovo instinktivno: bila je to intuicija poznata ljudima čije se ograničeno ljubavno iskustvo svodi na nisku od boli i stida.

Oko ponoći, u pidžami, prije nego što je legao, u tami sobe prišao je prozoru i lagano razmaknuo zastore. Gledao je kako snijeg bez prestanka pada krupnim, teškim pahuljama.

Orhan Pamuk Snijeg Prevela Marta Andrić ISBN 953-6791-79-X 408 str. tvrdi uvez s ovitkom 233x155mm Cijena 159 kn