Orhan Pamuk : Muzej nevinosti – 1 – NAJSRETNIJI TRENUTAK U MOM ŽIVOTU Bio je to najsretniji trenutak u mom životu, ali to nisam znao. Da sam znao, jesam li mogao sačuvati tu sreću, i bi li tada sve krenulo drugim tokom? Da, da sam znao da proživljavam najsretniji trenutak svoga života, ne bih tu sreću nipošto ispustio iz ruku. Taj neponovljivi, predivni trenutak, koji me cijeloga prožeo dubokim mirom, trajao je možda svega nekoliko sekunda, no činilo mi se da moja sreća traje satima i godinama. U jednome trenutku, bio je 12. svibnja 1975. godine, ponedjeljak, otprilike četvrt do tri, činilo nam se ne samo da smo oslobođeni krivnje, grijeha i kazne, nego i da su na Zemlji prestali vrijediti zakoni gravitacije i vremena. Poljubio sam Fusun u rame, znojno od vrućine i vođenja ljubavi, lagano je obgrlio straga, prodro u nju i nježno je ugrizao za lijevo uho, ali se naušnica otkvačila i spala, ostavši jedan dugi tren lebdjeti u zraku. Bili smo toliko sretni da smo se nastavili ljubiti, zanemarivši naušnicu koja mi toga dana nije privukla pozornost. Vani je blještalo nebo, onako kako bliješti za proljetnih dana u Istanbulu. Njegovi stanovnici, koji su još uvijek robovali zimskim navikama, znojili su se na ulicama, ali je u zgradama, dućanima i ispod lipa i kestenova još uvijek bilo svježe. Osjećali smo kako slična svježina izbija i iz madraca koji je vonjao na plijesan, i na kojem smo, sretni kao djeca, vodili ljubav zaboravivši na sve oko sebe. Kroz otvoreni balkonski prozor puhnuo je proljetni vjetar donoseći miris mora i lipe, podigao zastore od tila i nježno nam ih spustio na leđa, a naša je gola tijela prožela jeza. S ležaja u stražnjoj sobi stana na drugome katu mogli smo vidjeti djecu kako u dvorištu igraju nogomet na svibanjskoj žezi, ljutito psujući jedni druge. Shvativši da radimo upravo one nepristojne stvari koje izvikuju, načas zastadosmo usred vođenja ljubavi i nasmiješismo se jedno drugome gledajući se ravno u oči. Ali, naša je sreća bila tako duboka i velika da smo tu šalu, koju nam je iz stražnjega dvorišta upućivao život, istoga trenutka zaboravili, baš kao i naušnicu. Kada smo se idućega dana ponovo našli, Fusun mi je rekla da joj je nestala naušnica. Tu naušnicu, na čijem je rubu bilo napisano prvo slovo njezina imena, našao sam među plavim plahtama nakon što je otišla, i umjesto da je odložim, nekim sam je čudnim porivom gurnuo u džep da se ne zagubi. “Tu je, dušo”, rekoh i gurnuh ruku u desni džep sakoa prebačenoga preko naslona stolca. “A, pa nije tu!” rekoh i načas kao da osjetih navještaj katastrofe, neke zle kobi. Ipak, odmah se prisjetih da sam tog jutra uzeo drugi sako jer je već u ranim satima bilo toplo. “Ostala mi je u džepu drugoga sakoa.” “Molim te, ne zaboravi je donijeti sutra”, reče Fusun širom otvorenih oči. “Jako mi je važna.” “Dobro.” Fusun je bila moja daleka i siromašna osamnaestogodišnja rođakinja koje se do prije petnaestak dana gotovo i nisam sjećao. Meni je bilo trideset godina. Bio sam na pragu zaruka i ženidbe sa Sibel, za koju su svi govorili da mi izvrsno odgovara.
– 2 – BUTIK CHAMPS-ÉLYSÉES Događaji i niz slučajnosti koje će mi iz temelja promijeniti život počeli su prije petnaest dana, dakle 27. travnja 1975. godine, kada smo Sibel i ja u jednom izlogu ugledali torbu poznate marke Jenny Colon. Malo pripiti i sretni, moja buduća zaručnica i ja hodali smo Avenijom Valikonagi uživajući u svježoj proljetnoj večeri. Za večerom u novootvorenome otmjenom restoranu na Nišantašu, zvao se Foaje, majci i ocu smo nadugo i naširoko pričali o pripremama za proslavu svojih zaruka. Bile su planirane za sredinu lipnja jer je iz Pariza trebala doći i Nurdžihan, Sibelina prijateljica iz gimnazije Dame de Sion i iz pariških godina. Sibel je dosta vremena prije zaruka od Svilene Ismet, u to vrijeme najtraženije i najskuplje krojačice u Istanbulu, bila naručila zaručničku haljinu. Te se večeri moja majka prvi put dogovarala sa Sibel o tome kako treba obraditi bisere koje će joj ona darovati za haljinu. Moj budući tast želio je za svoju jedinicu prirediti zaruke po raskoši ravne vjenčanju, a to se mojoj majci sviđalo. I otac je bio sretan što će imati snahu koja je studirala na Sorboni; u to vrijeme istanbulski su bogataši za svaku djevojku koja je studirala u Parizu govorili da “studira na Sorboni”. Dok sam poslije večere pratio Sibel kući prebacivši zaljubljeno ruku preko njezinih čvrstih ramena i ponosno razmišljao o tome kako sam rođen pod sretnom zvijezdom, Sibel najednom uzviknu: “Ah, kakva lijepa torba!” Iako me vino bilo prilično omamilo, odmah sam zapamtio trgovinu, izlog i torbu u njemu, te sam sljedećega dana u podne smjesta otišao po nju. Nisam, doduše, bio jedan od onih muškaraca koji neprestance ženama kupuju darove i vrebaju zgodne prigode da im pošalju cvijeće, i koji su rođeni da budu profinjeni, uglađeni i ženskari, ali sam možda želio biti takav. U to vrijeme pozapadnjene bogate domaćice iz Istanbula, koje su se dosađivale u svojim kućama u četvrtima kao što su Šišli, Nišantaš i Bebek, nisu otvarale “umjetničke galerije”, nego “butike”, te su nastojale drugim bogatim domaćicama, koje su se dosađivale jednako kao i one same, po paprenim cijenama prodati odjeću koju su skinule iz stranih modnih časopisa kao što su Elle i Vogue, kao i odjeću, krijumčarene tričarije i nakit koji su u kuferima dovlačile iz Pariza i Milana. Kad sam se nakon mnogo godina ponovo susreo s gospođom Šenaj, vlasnicom butika Champs-Élysées, podsjetila me da je i ona, jednako kao i Fusun, moja daleka rođakinja po majci. Po tome što mi je bez suvišnih pitanja o razlozima prekomjerna zanimanja za butik Champs-Élysées dala sve što me podsjećalo na Fusun, pa čak i natpis iznad ulaznih vrata, naslućivao sam da je ne samo ona, nego i mnogo više ljudi nego što sam mislio znalo čak i neobične detalje naše životne priče. Kada sam sljedećega dana oko pola jedan ušao u butik Champs-Élysées, oglasilo se brončano zvonce obješeno na vratima (deva s dva batića); od te zvonjave i danas mi zalupa srce. Unatoč podnevnoj žezi proljetnoga dana, u trgovini je bilo polumračno i svježe. Najprije sam pomislio da nema nikoga. Onda sam ugledao Fusun. Dok su mi se nakon podnevnoga blještavila oči privikavale na polutamu, osjećao sam kako mi se srce penje u grlo poput divovskoga kotrljajućeg vala koji samo što se nije razbio o obalu. “Htio bih torbu s lutke u izlogu”, rekoh. Vrlo je lijepa, pomislih, vrlo privlačna. “Onu svjetlosmeđu, marke Jenny Colon?” Prepoznao sam je istoga trenutka kad su nam se pogledi susreli. “Onu s lutke u izlogu”, ponovih šapatom kao u snu. “Pričekajte trenutak!” reče i krenu prema izlogu. Jednim potezom izula je žutu štiklu s lijeve noge i golom nogom, na kojoj su se vidjeli brižno crveno nalakirani nokti, stala u izlog i nagnula se prema lutki. Najprije sam promotrio štiklu koju je izula, a potom njezine duge, prelijepe noge. Iako je bio početak svibnja, noge su joj već bile preplanule od sunca. Zbog njezinih dugih nogu žuta suknja na smičak, s čipkom i cvjetnim uzorkom, činila se kraćom nego što je bila. Skinula je torbu s lutke, vratila se za pult, dugim, spretnim prstima povukla zatvarač na njoj (ukazali su se smotuljci svjetlosmeđeg tankog papira), otvorila dvije male pregrade (bile su prazne) i skriveni džep u kojem se nalazila etiketa s natpisom Jenny Colon i uputa o održavanju torbe, i pokazala mi je držeći se tajanstveno i krajnje ozbiljno, kao da mi pokazuje nešto vrlo povjerljivo. U jednome trenu pogledi nam se susretoše. “Zdravo, Fusun, kako si samo porasla! Sigurno me nisi prepoznala.” “Jesam, Kemale, odmah sam vas prepoznala, ali kako vi mene niste, nisam htjela biti napadna.” Zašutjeli smo. Spustio sam pogled na torbu, na pregrade koje mi je netom pokazala. Uznemirila me njezina ljepota, za ono vrijeme prekratka suknja, ili možda nešto treće, i nisam se mogao pribrati. “Pa, čime se baviš?” “Pripremam se za prijemni na sveučilištu. Ovamo dolazim svaki dan. U butiku upoznajem nove ljude.” “Baš lijepo. I, pošto je ova torba?” “Tisuću i pol lira”, odgovori skupivši vjeđe dok je s male etikete na donjoj strani torbe čitala rukom ispisanu cijenu. (Toliko je novca u to vrijeme dobivao mlad namještenik za šest mjeseci rada.) “Ali, uvjerena sam da će vam gospođa Šenaj dati povoljniju cijenu. Otišla je doma na ručak. Sad vjerojatno spava, ne mogu je nazvati i pitati. Ali, ako navratite predvečer…” “Nije važno”, uzvratih gestom koju će Fusun kasnije, u našem tajnom skrovištu, mnogo puta oponašati i karikirati, te iz stražnjega džepa izvadih novčanik i izbrojah vlažne novčanice. Fusun pažljivo, no ipak nespretno, zamota torbu u papir i stavi je u plastičnu vrećicu. Znala je da u tišini koja je zavladala promatram njezine duge ruke boje meda i njezine hitre i profinjene pokrete. Zahvalih joj kad mi je uljudno pružila vrećicu. “Teti Nesibe i ocu (u tom se trenutku nisam mogao sjetiti imena gospodina Tarika) upućujem izraze poštovanja”, rekoh. Na trenutak zastadoh: moje drugo JA izašlo je iz mene i u jednome rajskom zakutku ljubilo Fusun držeći je u naručju. Brzo krenuh prema vratima. Bila je to glupa želja, a, uostalom, Fusun i nije posebno lijepa. Čuo sam da se oglasilo zvono na vratima i da je zacvrkutao neki kanarinac. Izašao sam na ulicu, godila mi je vrućina. Bio sam zadovoljan darom, a i Sibel sam silno volio. Zato sam odlučio zaboraviti trgovinu i Fusun.
– 3 – DALEKI ROĐACI Pa opet, za večerom sam rekao majci da sam se, kupujući neku torbu za Sibel, susreo s našom dalekom rođakinjom Fusun. “Ah, da, Nesibina kći radi tamo, u Šenajinoj trgovini. Kakva šteta!” reče majka. “Više ne navraćaju ni za blagdane. Loše je završilo ono natjecanje za mis. Svaki dan prolazim pokraj te trgovine, a opet ne poželim svratiti k jadnoj djevojci da je pozdravim, niti mi ona padne na pamet. No kad je bila mala, jako sam je voljela. Kad bi Nesibe došla šiti, ponekad bi i nju dovela. Vadila bih iz ormara igračke i davala joj, a ona bi se zabavljala dok je majka šila. I Nesibina majka, vaša pokojna teta Mihriver, bila je mila žena.” “U kakvom smo srodstvu s njima?” Budući da nas otac nije slušao jer je gledao televiziju, majka mi je, ne bez pretjerivanja, ispričala da je Mihriver bila prva žena kojom se, mnogo godina prije ženidbe mojom bakom po majci, na brzu ruku i sa svega dvadeset tri godine, oženio njezin otac (to jest moj djed Ethem Kemal), koji se rodio iste godine kad i Ataturk i koji je s utemeljiteljem Republike pohađao istu školu, Mekteb Šemsi-efendije, što se dalo zaključiti i po prvoj od svih fotografija u stanu. Rekla mi je da je ta sirota djevojka (majka Fusunine majke), podrijetlom Bošnjakinja, umrla u vrijeme balkanskoga rata, kad su evakuirali Jedrene. Ta ženica nije imala djece s mojim djedom Ethemom, ali je dobila kćer Mihriver sa siromašnim šejhom za kojega se “udala još dok je bila dijete” (riječi moje majke). Majka je oduvijek govorila da tetu Mihriver (Fusuninu baku po majci), koju su podigli neki čudni ljudi, i njezinu kćer Nesibe (Fusuninu majku) treba prihvatiti ne kao rodbinu, nego kao dalji rod, i tražila je od nas da žene toga jako dalekoga ogranka naše porodice zovemo “tetama”. No posljednjih se godina moja majka (zove se Vedžihe) prema toj “osiromašenoj” rodbini iz jedne sporedne ulice u četvrti Tešvikije odnosila krajnje distancirano i hladno kad bi nam došla čestitati blagdane, te ju je tako povrijedila. Jer, strašno se ljutila zbog toga što se teta Nesibe prije dvije godine -- tada je Fusun imala šesnaest godina i pohađala je Žensku gimnaziju na Nišantašu -- nije usprotivila kćerinu sudjelovanju na nekom natjecanju za izbor ljepotice, i što ju je, kako smo poslije doznali, čak poticala na to. A kad je po glasinama koje su do nje doprle zaključila da se teta Nesibe, koju je nekoć voljela i štitila, ponosi tim sramnim činom, posve im je okrenula leđa. Teta Nesibe je međutim istinski voljela i poštovala moju majku, koja je od nje bila starija dvadeset godina. Sigurno je tome pridonijelo i to što joj je moja majka mnogo pomagala dok je u mladosti šila po kućama u otmjenim četvrtima. “Bili su jako, jako siromašni”, rekla je majka. A onda, bojeći se da je pretjerala, dodade: “Ali, da samo oni, sinko! Tada je cijela Turska bila siromašna.” Majka je u to vrijeme govorila da je teta Nesibe “jako dobra osoba i jako dobra krojačica” te ju je tim riječima preporučivala svojim prijateljicama, a jedanput godišnje (ponekad i dvaput) pozivala ju je k nama da joj sašije haljinu za neku zabavu ili svadbu. Budući da sam uglavnom bio u školi kad bi došla šiti, nisam je viđao. Kad joj je krajem ljeta 1957. hitno zatrebala nova haljina za neku svadbu, majka je pozvala Nesibe u naš ljetnikovac na Suadije. U stražnjoj sobici na drugome katu, iz koje su se kroz palmino lišće mogle vidjeti barke, motorni čamci i djeca kako se zabavljaju skačući s pristanišnoga mola u more, među škarama, pribadačama, krojačkim metrima, naprstcima, izrezanim komadima tkanine i čipkama — sve je to bilo iz Nesibine kutije za šivaći pribor, urešene panoramom Istanbula — njih su dvije, tužeći se na vrućinu, komarce i šivanje, a istodobno šaleći se i smijući kao dvije sestre koje se jako vole, sve do kasnih noćnih sati šile na majčinoj singerici. Sjećam se da je kuhar Bekir u tu sobicu koja je mirisala po vrelini i baršunu donosio čaše i čaše limunade jer se dvadesetogodišnjoj nosećoj Nesibe stalno pilo, da je majka u vrijeme zajedničkih podnevnih objeda, napola u šali, a napola ozbiljno, govorila kuharu neka smjesta donese trudnici što joj se prohtije jesti jer da će u protivnome dijete biti ružno, te da sam pažljivo zagledao njezin nabrekli trbuh. Mislim da sam tada prvi put zamijetio da Fusun postoji, ali još nitko nije mogao reći hoće li se roditi dečko ili curica. “Nesibe je bez muževa znanja gurnula kćer u to natjecanje za izbor ljepotice predstavivši je starijom nego što jest”, reče majka koju je spopadao sve veći gnjev dok se prisjećala tog događaja. “Bog je htio da ne pobijede te su tako izbjegle sramotu. A da im je to pošlo za rukom, djevojku bi izbacili iz škole… Sada je završila gimnaziju, no ne vjerujem da će nešto pošteno studirati. Više nas ne posjećuju ni o bajramima, pa ne znamo čime se bave. U ovoj zemlji svatko zna kakve djevojke i žene sudjeluju u natjecanjima za izbor ljepotice. Kako se ophodila prema tebi?” Majka je aludirala na to da je Fusun već počela spavati s muškarcima. Slične glasine već sam i prije čuo od svojih prijatelja ženskara s Nišantaša, kada je Milijet objavio fotografiju na kojoj se vidjela Fusun skupa s drugim sudionicama koje su prošle prednatjecanje, no držao sam se kao da me ta sramotna tema uopće ne zanima. Kad smo zašutjeli, javi se majka zagonetno mašući kažiprstom: “Pripazi! Pred tobom su zaruke s jednom posebnom, vrlo dragom, prelijepom djevojkom! Pokaži mi torbu koju si joj kupio! Mumtaze (to je moj otac), gle, Kemal je Sibel kupio torbu!” “Stvarno?” uzvrati otac. Lice mu se ozarilo. Činilo se kao da je vidio torbu, da mu se jako dopala i da je presretan zbog sreće svoga sina i njegove izabranice, no pogled mu je i dalje bio prikovan za ekran.
– 4 – VOĐENJE LJUBAVI U UREDU Na ekranu u koji je zurio otac prikazivala se pretenciozna reklama Meltema, “prvoga turskog gaziranog voćnog soka”, koji je moj prijatelj Zaim izbacio na tursko tržište. Pažljivo sam je odgledao, svidjela mi se. S kapitalom svoga oca tvorničara, koji je posljednjih deset godina zaradio mnogo novca (baš kao i moj), Zaim se upustio u nove i smione pothvate. Želio sam da moj prijatelj, kojemu sam pomagao i savjetima, uspije u tome poslu. Ja sam se pak nakon studija menadžmenta u Americi vratio u zemlju i odslužio vojsku. Otac je želio da i ja, jednako kao i brat, sudjelujem u vođenju novih tvrtki i tvornice koja je postupno rasla, pa me je još kao mladića imenovao generalnim direktorom Satsata, tvrtke za distribuciju i izvoz, koja se nalazila u četvrti Harbije. Satsat je donosio veliku dobit, ali ne mojom zaslugom, nego zato što su financijskim makinacijama prihodi tvornice i drugih tvrtki prebacivani na njegov račun. Dani su mi prolazili u nastojanju da budem smjeran prema zaslužnim namještenicima dvadeset ili trideset godina starijim od mene, kojima sam postao nadređenim samo zato što sam bio gazdin sin, i prema prsatim i iskusnim postarijim službenicama, vršnjakinjama moje majke, kao i u zalaganju da od svih njih naučim finese našega posla. Predvečer, kad bi svi otišli, došla bi mi u posjet moja buduća zaručnica Sibel te bismo vodili ljubav u uredu generalnoga direktora, u staroj Satsatovoj zgradi na Harbije, koja bi podrhtavala svaki put kad bi autobusi i trolejbusi javnoga prijevoza, umorni i isluženi kao stari namještenici, prošli pokraj nje, a često su prolazili. Unatoč tomu što je bila suvremena i unatoč svim frazama o ženskim pravima i feminizmu, koje je naučila boraveći u Europi, Sibelino mišljenje o tajnicama ni po čemu se nije razlikovalo od mišljenja moje majke: “Nemoj da tu vodimo ljubav”, rekla bi s vremena na vrijeme, “osjećam se kao tajnica!” No pravi razlog njezine sputanosti, koju sam osjećao dok smo na uredskome kožnom divanu vodili ljubav, bio je dakako strah onodobnih turskih djevojaka od upuštanja u seksualni život prije udaje. Ugledne djevojke iz pozapadnjenih bogataških obitelji, koje su boravile u Europi, tih su godina tu i tamo tek počinjale rušiti tabu “nevinosti” te su prije braka spavale sa svojim izabranicima. I Sibel se katkad hvalila da je jedna od tih “odvažnih” djevojaka, a sa mnom je prvi put vodila ljubav prije jedanaest mjeseci. (To je bio dug period, već smo se trebali uzeti!) Pa ipak, sada, nakon toliko godina, dok se upinjem ispričati vam svoju priču najiskrenije što mogu, ne bih želio preuveličati odvažnost svoje voljene, ali ni olako prijeći preko spolne prisile kojoj su žene bile izložene. Jer, Sibel mi se podala tek kada se čvrsto uvjerila da imam “ozbiljne namjere”, odnosno da sam “pouzdana osoba” i da će se na kraju udati za mene. A budući da sam i ja odgovoran i čestit čovjek, dakako da sam se htio oženiti njome, zapravo sam to jako želio; no i da nisam, više je nisam mogao ostaviti jer mi je “darovala svoju nevinost”. Taj osjećaj odgovornosti bacao je sjenu na jedan drugi osjećaj koji nas je povezivao, na iluziju da smo “slobodni i suvremeni” (dakako da te riječi nismo koristili za sebe) jer vodimo ljubav prije braka, ali nas je i zbližavao. Slična sjena nadvila bi se nad nas i kad bih osjetio Sibeline usplahirene aluzije na to da se moramo što prije vjenčati. Ali, imali smo i mnogo sretnih trenutaka dok smo se voljeli u uredu. Sjećam se: izvana, s Ulice Halaskargazi, dopirala je buka autobusa i gradskoga prometa, a ja sam, čvrsto je grleći u tami, mislio kako ću do kraja života biti sretan i kako sam rođen pod sretnom zvijezdom. Jedanput, dok sam nakon vođenja ljubavi pušio i otresao pepeo u pepeljaru na kojoj je pisalo Satsat, Sibel je polugola sjela u fotelju moje tajnice, gospođe Zejnep; lupkajući po pisaćem stroju i kikoćući se, oponašala je glupavu tajnicu-plavušu, koja je u to vrijeme bila nezaobilazan lik humorističnih časopisa i viceva.
– 5 – RESTORAN FOAJE Restoran Foaje, čiji sam ilustrirani jelovnik, novinsku reklamu, specijalne šibice i ubrus nabavio mnogo godina poslije i ovdje izložio, za kratko vrijeme postao je jedan od onih restorana u europskome stilu (uzor su mu bili francuski), omiljenih među nevelikim brojem bogataša (“ljudi iz visokoga društva”, kazano posprdnim jezikom tračerskih novinskih kolumna) koji su živjeli u četvrtima kao što su Bejoglu, Šišli i Nišantaš. Umjesto da im daju zapadnjačka i pretenciozna imena kao Ambassador, Majestik i Royal, koja bi kod gostiju diskretno stvarala dojam da se nalaze u nekome europskom gradu, tim su restoranima davali imena Kulise, Stube i Foaje, koja su nas podsjećala na to da smo na samome rubu Zapada, u Istanbulu. Kad su novopečeni bogataši mlađega naraštaja počeli davati prednost jelima svojih baka u raskošnim ambijentima, zatvoreni su mnogi restorani koji su objedinjavali tradiciju i luksuz, primjerice Hanedan, Sultan, Hunkar, Paša i Vezir, pa je tako i Foaje pao u zaborav. Istoga dana kad sam kupio torbu, Sibel i ja večerali smo u Foajeu. U jednome času upitah Sibel ne bi li bilo bolje da se napokon počnemo nalaziti u majčinom stanu u Apartmanu Milosrđe, čiji balkon gleda na lijepo stražnje dvorište. “Zar misliš da ćemo nakon zaruka dugo čekati da se uzmemo i preselimo u zajedničku kuću?” upita Sibel. “Ne, dušo, nije riječ o tome.” “Ne želim se više nalaziti s tobom po skrovitim stanovima, i još s osjećajem krivnje, kao da sam ti ljubavnica.” “Imaš pravo.” “Pa otkud ti onda ideja da se nalazimo u tom stanu?” “Zaboravi”, rekoh. Bacih pogled na sretno mnoštvo u Foajeu i iz plastične vrećice izvukoh torbu. “Što je to?” upita Sibel sluteći da će dobiti dar. “Iznenađenje! Otvori i pogledaj!” “Stvarno?” Djetinju radost s kojom je otvarala plastičnu vrećicu zamijenio je upitni pogled kad je iz nje izvadila torbu, a potom razočaranje koje se trudila prikriti. “Sjećaš li se”, pritekoh joj u pomoć, “sinoć, dok sam te pratio kući, vidjela si je u izlogu i svidjela ti se.” “Da. Vrlo si pažljiv.” “Raduje me što ti se sviđa. Ta će ti torba jako dobro pristajati i za zaruke.” “Nažalost, već je odlučeno koju ću torbu imati na zarukama”, uzvrati Sibel. “Ah, ne tuguj! Kupio si mi jako lijep dar, i još s ukusom… Pa dobro, ne mogu je nositi na zarukama jer je lažnjak!” “Što?!” “Nije originalna Jenny Colon, dragi moj Kemale. Ovo je lažnjak.” “Po čemu to sudiš?” “Po svemu, dušo. Pogledaj taj šav kojim je etiketa prištepana na kožu. Sad baci pogled na pravu Jenny Colon koju sam kupila u Parizu, kakav je šav na njoj? Nije uzalud Jenny Colon najskuplja francuska i svjetska marka. Oni ne koriste taj jeftini konac…” Razgledajući šav na originalnoj torbi, na trenutak sam se upitao otkud taj trijumf koji sam osjetio kod svoje buduće zaručnice. Sibel je povremeno bila uznemirena i nesigurna zbog toga što je kći umirovljenoga veleposlanika koji je rasprodao i posljednje građevinske parcele naslijeđene od djeda, i kojemu je već dogorjelo do nokata, dakle — na neki način — “kći državnoga činovnika”. Kad bi je obuzela nesigurnost, pričala bi o tome kako je njezina baka po ocu svirala klavir, ili o djedu koji je imao zasluge u oslobodilačkome ratu, ili pak o tome kako je djed po majci bio blizak sa sultanom Abdulhamidom, a mene bi ganula ta njezina postiđenost te bih je još više volio. Početkom sedamdesetih godina broj stanovnika Istanbula utrostručio se zbog ekspanzije izvoza i tekstilne industrije; u gradu je, posebice u našim četvrtima, višestruko skočila cijena građevinskih parcela, očeve su tvrtke jako uznapredovale u posljednjih deset godina i obiteljski je imetak postao pet puta veći, no moji su ipak već tri naraštaja bili tekstilni magnati, što se dade vidjeti i po prezimenu Basmadži. Mene je dakle uznemiravala činjenica što — unatoč veliku zalaganju tih triju naraštaja — nisam bio kadar razlikovati original od običnoga “lažnjaka”. Vidjevši me oneraspoložena, Sibel me pogladi po ruci. “Koliko si je platio?” upita. “Tisuću petsto lira”, odgovorih. “Ako je ne želiš, sutra ću je zamijeniti za nešto drugo.” “Nemoj, traži da ti vrate novac. Jer dobro su te preveslali.” “Gospođa Šenaj, vlasnica te trgovine, naša je daleka rođakinja!” uzvratih dižući obrve kao da sam jako začuđen. Sibel mi iz ruku uze torbu koju sam odsutno premetao. “Dušo”, reče suosjećajno se smiješeći, “toliko si obrazovan, pametan i kulturan, ali nikako da shvatiš kad te žene kane prevariti.”
– 6 – FUSUNINE SUZE S istom plastičnom vrećicom i torbom u njoj sutra u podne uputih se u butik Champs-Élysées. Kad se oglasilo zvono na vratima, najprije pomislih da nema nikoga u trgovini, koja mi se opet učinila isuviše tamnom i hladnom. U polumračnoj trgovini vladala je tajnovita tišina, sve dok najednom ne zacvrkuta kanarinac. Kroz paravan i listove ciklama u velikoj vazi opazih Fusuninu sjenu. Stajala je pokraj neke debele gospođe koja je u kabini isprobavala odjeću. Ovoga puta na sebi je imala lijepu bluzu sa zumbulima, poljskim cvijećem i listovima, koja joj je izvrsno pristajala. Kad me ugledala, ljupko se nasmiješila… “Izgleda da si zauzeta”, rekoh pokazujući očima kabinu. “Odmah ću biti gotova”, uzvrati kao da razgovara s nekim stalnim kupcem, upućenim u sve “tajne” butika. Kanarinac je skakutao gore-dolje u krletki. Pogled mi se zaustavi na nekim tričarijama uvezenim iz Europe i modnim časopisima u jednome kutu, no mozak mi nije bio dovoljno prijemčiv ni za što. Opet me je potresla istina koju sam htio zaboraviti, primiti kao svakidašnju: gledajući Fusun, imao sam osjećaj da vidim nekoga jako poznatoga, nekoga koga znam. Sličila je meni. I ja sam kao dijete imao valovitu kosu, i bila je tamnosmeđa kao i Fusunina u djetinjstvu, no s vremenom se izravnala, kao i njezina. Činilo mi se da bih lako mogao biti na njezinu mjestu i duboko je razumjeti. Pamučna bluza isticala je prirodnost njezina tena i kosu obojenu u plavo. S bolom se prisjetih prijatelja i njihova komentara da je “iz Playboya”. Je li moguće da je spavala s njima? “Vrati torbu, uzmi novac i bježi odavde! Pred tobom su zaruke s jednom čudesnom curom”, rekoh samome sebi. Gledao sam van, prema Trgu Nišantaš, kadli se u zamagljenu izlogu ukaza Fusunin nestvaran odraz. Kad je žena koja je isprobavala odjeću, stenjući i otpuhujući, izašla iz butika ne kupivši ništa, Fusun poče slagati suknje i stavljati ih na police. “Vidjela sam vas jučer na pločniku”, reče, a usne joj se razvukoše u širok osmijeh. Tek tada zamijetih da su joj usne namazane svijetlo ružičastim ružem. U to vrijeme bio je vrlo popularan običan domaći ruž marke Mislyn, no na njoj je ipak izgledao čudesno. “Kad si me vidjela?” upitah. “Predvečer. Bili ste s gospođicom Sibel. Bila sam na drugoj strani ulice. Išli ste na večeru?” “Da.” “Divan ste par!” reče tonom sretnih staraca koji uživaju u sreći mladih ljudi. Nisam je pitao odakle poznaje Sibel. “Imam veliku molbu”, rekoh. Kad sam izvadio torbu iz vrećice, obuze me neki stid i usplahirenost. “Htio bih ovo vratiti.” “Dakako, zamijenit ćemo je za nešto drugo. Dat ću vam ove elegantne rukavice i ovaj šešir, tek je stigao iz Pariza. Torba se nije svidjela gospođici Sibel?” “Nećemo je zamijeniti”, rekoh skrušeno. “Želim svoj novac.” Izgledala je iznenađeno, gotovo uplašeno. “Zašto?” upita. “Jer ta torba nije originalna Jenny Colon, nego krivotvorina”, rekoh vrlo tihim glasom. “Molim?!” “Ja se ne razumijem u te stvari”, rekoh bespomoćno. “Takvo što kod nas nije moguće!” reče odrješito. “Želite li smjesta novac?” “Da.” Lice joj poprimi bolan izraz. Bože, mislio sam, kako se nisam sjetio baciti tu torbicu u smeće i reći Sibel da su mi vratili novac? “Gledajte, to nema nikakve veze ni s vama, ni s gospođom Šenaj. Dok trepneš okom, mi Turci već radimo krivotvorine i replike svega što je moderno u Europi”, rekoh trudeći se nasmiješiti. “Meni je” — jesam li trebao reći nama je? — “dovoljno da torbica služi svrsi i da pristaje nekoj ženi. A ne marka, tko ju je proizveo, je li originalna i koješta drugo.” Ali ni ona, kao ni ja sam, nije povjerovala u te riječi. “Ne, vratit ću vam novac”, reče odrješito. Pomiren sa sudbinom, oborih pogled i zašutjeh kao da se sramim svoje neuljudnosti. Pa opet, unatoč plimi stida, osjećao sam da Fusun ne radi ono što bi morala i da se događa nešto čudno. Ne prilazeći blagajni, gledala je u nju kao da su unutra sami demoni. Kad opazih da je pocrvenjela kao rak, da joj se lice mršti i na oči naviru suze, uznemirih se i napravih dva koraka prema njoj. Tiho je zaplakala. Ni sada ne znam kako se sve to dogodilo: zagrlio sam je, a ona je, naslonivši glavu na moja prsa, plakala. “Oprosti, Fusun”, prošaptao sam. Pomilovao sam je po mekoj kosi i čelu. “Zaboravi ovo, molim te! Uostalom, to je samo krivotvorena torbica!” Šmrcnula je kao dijete, zajecala dva-tri puta i opet zaplakala. Moći doticati njezine duge, lijepe ruke, njezino tijelo, osjećati njezine grudi, načas je držati u naručju… Od svega toga osjetio sam vrtoglavicu. A možda sam opet umišljao da smo zapravo vrlo bliski i da je godinama poznajem jedino zato što sam od samoga sebe tajio želju koja je postajala sve snažnija kad god bih dotaknuo Fusun. Ta ona je moja slatka, tužna i lijepa sestra koju je teško utješiti! Načas sam — možda i zato što sam znao da smo u dalekom srodstvu — po njezinim dugim rukama i nogama, po nježnoj konstituciji i nejakim ramenima osjetio da građom nalikujemo jedno drugome. Da sam žena i da sam dvanaest godina mlađi, i ja bih imao isto takvo tijelo! “Nemaš se zbog čega žalostiti”, rekoh milujući je po dugoj, plavoj kosi. “Ne mogu otvoriti blagajnu i vratiti vam novac”, objašnjavala je, “jer je gospođa Šenaj, kad ode u podne na počinak, zaključava i ključ nosi sa sobom. To mi teško pada.” Naslonivši glavu na moja prsa, ponovo je zaplakala. Brižno i samilosno gladio sam njezinu predivnu kosu. “Ovdje radim kako bih upoznala ljude i prekratila vrijeme, ne radi novca”, reče jecajući. “Može se raditi i radi novca”, izlanuh glupo i bešćutno. “Da”, odgovori postiđena kao dijete. “Otac mi je umirovljeni učitelj… Prošloga tjedna napunila sam osamnaest godina i nisam im više htjela biti na teret.” Uplaših se seksualne životinje koja se javljala i jogunila u meni, te sklonih ruku s njezine kose. Smjesta je shvatila o čemu se radi. Pribrala se. Odmaknuli smo se jedno od drugoga. “Molim vas, nemojte nikome reći da sam plakala”, reče otirući oči. “Obećavam”, rekoh. “Kunem se. Sada imamo zajedničku tajnu.” Vidio sam da se nasmiješila. “Sada ostavljam torbu”, rekoh, “po novac ću navratiti sutra.” “Neka torba ostane ako hoćete, no nemojte vi dolaziti radi novca. Gospođa Šenaj uporno će tvrditi da torba nije krivotvorena, namučit će vas.” “Onda je zamijenimo za nešto drugo”, rekoh. “Ali, ja više ne pristajem na to”, uzvrati ona tonom ponosite i preosjetljive djevojke. “Ne”, rekoh, “to uopće nije važno.” “Meni je važno”, uzvrati odlučno. “Kad gospođa Šenaj dođe, uzet ću od nje novac za torbu.” “Ne želim da te ta žena još više kinji”, odgovorih. “Neće, već sam smislila kako ću to izvesti”, reče s jedva zamjetnim smiješkom. “Reći ću joj da gospođica Sibel već ima takvu torbu i da je zbog toga vraćate. Može?” “Dobra ideja”, rekoh. “I ja ću joj to reći.” “Ne, vi joj ništa ne govorite”, odlučno reče Fusun. “Smjesta će pokušati izvući sve iz vas. Ne dolazite više ni u butik. Novac ću ostaviti kod tete Vedžihe.” “Molim te, ne miješajmo moju majku u ovo, jako je radoznala!” “Pa gdje onda da vam ostavim novac?” upita Fusun dižući obrve. “Majka ima stan u Aveniji Tešvikije, Apartman Milosrđe broj 131”, odgovorih. “Prije odlaska u Ameriku u njemu sam učio i slušao glazbu. Lijep stan s pogledom na stražnje dvorište… Svako popodne izlazim s posla i ondje radim od dva do četiri.” “Naravno. Onamo ću vam donijeti novac. Koji je broj stana?” “Četiri”, odgovorih kao da šapućem. Odlazeći, teškom mukom izgovorih još tri riječi: “Drugi kat. Doviđenja.” Jer, srce mi je smjesta shvatilo što smjeram i zaigralo kao ludo. Prije nego što sam izjurio van, skupio sam snagu i, kao da je sve normalno, uputio joj zadnji pogled. Kad su me vani, na ulici, obuzeli sram, kajanje i slutnja sreće, činilo mi se da su, nekom čarolijom, popločene ulice Nišantaša postale posve žute na žezi svibanjskoga podneva. Upravo su me noge nosile kroz hladovinu, ispod plavo-bijelih markiza rastvorenih radi zaštite izloga i ispod streha, kad iznenada u jednome izlogu ugledah posve žut vrč, te nagonski uđoh u prodavaonicu i kupih ga. Taj žuti vrč, koji nije zadesila sudbina nasumce kupljenih stvari, stajao je gotovo dvadeset godina najprije na očevu i majčinu, a kasnije na mojemu i majčinu stolu, a da ni jednom nije bio spomenut. Kad god bih ga za večerom primio za držak, sjetio bih se dana koji su obilježili početak nesreće u koju me je gurnuo život i zbog koje mi je majka nijemo predbacivala napola prijekornim, a napola tužnim pogledima. Kad me je majka ugledala toga dana oko podne, obradovala se i iznenadila. Poljubio sam je rekavši joj da sam kupio vrč jer mi je tek tako došlo da ga kupim, i dodao: “Daj mi ključ stana u Apartmanu Milosrđe. U uredu je ponekad takva gužva da ne mogu raditi. Hoću vidjeti je li tamo bolje. U mladosti sam se ondje zatvarao i dobro radio.” “Pun je prašine”, rekla je majka, ali je iz svoje sobe smjesta donijela ključeve ulaznih vrata i stana, povezane crvenom vrpcom. “Sjećaš li se vaze iz Kutahje, one s crvenim cvjetovima?” upita me dajući mi ključ. “Ne mogu je naći, pogledaj jesam li je odnijela onamo. I ne radi toliko mnogo… Otac vam je radio cijeli život da biste vi, djeca, uživali i bili sretni. Šetaj sa Sibel. Uživajte u proljeću, zabavljajte se!” Dok mi je davala ključ u ruku, njezin je zagonetni pogled govorio: “Pripazi se!” I kad smo bili djeca, majka nam je tim istim pogledom navješćivala opasnosti koje vrebaju iz samoga života i koje su uvijek dublje i neodređenije nego što je ustupanje ključeva stana.
– 7 – APARTMAN MILOSRĐE Majka je stan u Apartmanu Milosrđe kupila prije dvadeset godina, dijelom zato da bi novac uložila u nešto, a dijelom da bi imala utočište gdje bi povremeno mogla naći mir; no stan je ubrzo počela koristiti kao prostor kamo je odlagala stare stvari koje su joj se činile staromodnima, ili pak nove koje bi joj nakon kupnje brzo dodijale. U djetinjstvu mi se činilo zabavnim ime te zgrade koju su zasjenjivala velika stabla i čije sam stražnje dvorište, na kojem su djeca igrala nogomet, volio; volio sam i priču o podrijetlu toga imena, koju je moja majka rado pripovijedala. Kada je Ataturk 1934. godine postavio Turcima uvjet da moraju uzeti prezimena, u Istanbulu su mnogim novim zgradama počeli davati obiteljska prezimena. Uvjet je imao smisla zato što u to doba ulice i kuće nisu bile dosljedno označene i zato što su se imućne i velike porodice, jednako kao i u osmanlijsko doba, poistovjećivale s konacima, odnosno sa stambenim zgradama u kojima su jedne pokraj drugih živjele rodbinski povezane obitelji. (Vrlo mnogo bogataških obitelji koje ću spominjati u svojoj pripovijesti imale su svoj “apartman”.) Istih se godina javila i druga navada: da se takve stambene zgrade imenuju po uzvišenim principima i vrijednostima; majka je pak govorila da ljudi koji podignu zgradu i nadjenu joj ime sloboda, dobrota ili vrlina, cijeloga života zapravo gaze te vrijednosti. Neki bogataš, crnoburzijanac, koji je u vrijeme Prvoga svjetskog rata trgovao šećerom, počeo je graditi Apartman Milosrđe u poodmaklim godinama jer ga je mučilo grizodušje. Kad su dvojica njegovih sinova (kći jednoga od njih išla je sa mnom u razred) shvatila da im otac zgradu namjerava pretvoriti u zakladu čiju bi dobit davao sirotinji, pribavila su liječničku potvrdu da je posenilio, strpala ga u starački dom i preuzela zgradu u svoje ruke, no nisu joj promijenili ime koje mi se, kao djetetu, činilo vrlo čudnim. Sljedećeg dana, u srijedu 30. travnja 1975., čekao sam Fusun između dva i četiri u Apartmanu Milosrđe, ali nije došla. Bio sam malo povrijeđen i smeten. Vraćajući se u ured, osjećao sam duboki nemir. Sutradan sam ponovo otišao u stan, gotovo samo zato da taj nemir zatomim. No Fusun opet nije došla. Dok sam u zagušljivim sobama, među starim vazama, odjećom i prašnjavim stvarima koje je majka onamo donijela i zaboravila, razgledao stare fotografije koje je nevješto snimio otac, navirala su mi mnoga sjećanja na djetinjstvo i mladost koja sam već bio zaboravio, a snaga tih stvari kao da je smirivala nemir u meni. Sljedećeg dana, dok sam u restoranu Kod Hadži Arifa na Bejogluu ručao sa starim očevim prijateljem i jednim od najstarijih Satsatovih klijenata, gospodinom Nurullahom, trgovcem iz Kajserija, sjetih se da sam dva dana zaredom odlazio u prazan stan i ondje čekao Fusun. Postiđen, odlučio sam zaboraviti i nju, i krivotvorenu torbu, baš sve. No nakon dvadeset minuta ponovo pogledah na sat i pomislih kako Fusun možda baš tom trenu ide prema Apartamanu Milosrđe da bi mi vratila novac za torbicu; gospodinu Abdulkerimu rekoh neku laž, na brzinu pojedoh ručak i pojurih u stan. Dvadeset minuta nakon što sam ušao u Apartman, na vrata je pokucala Fusun. Naime, to je morala biti ona. Idući prema ulazu, sjetih se kako sam sinoć sanjao da joj otvaram vrata. U ruci je imala kišobran. Kosa joj je bila posve mokra. Na sebi je imala haljinu na žute točkice. “Ooo, već sam mislio da si me zaboravila! Uđi!” “Ne bih htjela smetati. Samo sam došla vratiti novac.” U ruci je držala rabljenu kuvertu s natpisom Privatna škola “Puni uspjeh”, ali nisam posegnuo za njom. Uhvatih je za rame, povukoh unutra i zatvorih vrata. “Vani pljušti”, rekao sam tek tako, iako nisam ni zamijetio da pada kiša. “Sjedni malo da ne kisneš bez potrebe. Kuham čaj, ugrijat će te.” Uputih se prema kuhinji. Kad sam se vratio, Fusun je razgledala majčine stare stvari, antikvitete, ukrase, prašnjave satove, kutije sa šeširima i druge tričarije. Da bih je malo opustio, pričao sam joj, povremeno ubacujući i šale, da je majka sa žarom kupovala te predmete u najmodernijim dućanima na Nišantašu i Bejogluu te u svakakvim trgovinama diljem Europe, da ih je i otkupljivala iz propalih pašinskih konaka i poluizgorenih ljetnikovaca, staretinarnica, pa čak iz napuštenih tekija, no da ih je nakon kratke uporabe otpremala ovamo i na koncu posve zaboravila. Pritom sam otvarao ormare koji su zaudarali po naftalinu i prašini i pokazivao joj role svakojakih tkanina, bicikl koji smo oboje vozili kao djeca (stare je stvari majka davala siromašnoj rodbini), kahlicu, vazu iz Kutahje urešenu crvenim cvjetovima (“Pogledaj nije li možda ondje!” rekla je majka), a potom mnoštvo kutija sa šeširima. Kristalna zdjelica za šećer podsjetila nas je na stara bajramska jela. Kad bi nam nekoć Fusun i njezini, dok je još bila dijete, na bajramska jutra došli u posjet, u toj bismo im posudi nudili bombone, kandirane bademe, marcipan, okruglice od kokosa i razne lokume. Sjetio sam se našega izleta. “Tada si bila dijete”, rekoh. “Sad si vrlo lijepa i privlačna mlada djevojka.” “Hvala. Sada bih krenula.” “Još nisi popila čaj. A ni kiša nije stala.” Odveo sam je do balkonskih vrata i malo razmaknuo zastor od tila. Radoznalo je pogledala kroz prozor kao dijete koje prvi put dolazi na neko mjesto, ili u nepoznat stan, ili kao mlad čovjek kojemu život još nije nanio udarac pa je znatiželjan i otvoren za sve. U jednom trenutku bacio sam čeznutljiv pogled na njezin zatiljak, vrat, ten koji je njezine obraze činio tako neodoljivima, na bezbroj sitnih madeža koji se nisu primjećivali s udaljenosti (nije li i moja baka po majci imala točno na tom mjestu velik madež?). Ruka mi je sama od sebe, kao da je tuđa, posegnula za ukosnicom u njezinoj kosi. Na njoj su bila četiri cvjetića. “Kosa ti se jako smočila.” “Jeste li kome rekli da sam plakala u trgovini?” “Ne. No jako me zanima zašto si plakala.” “Zašto?” “Puno sam mislio na tebe”, rekoh. “Jako si lijepa i vrlo posebna. Sjećam te se kao male, slatke, crnomanjaste djevojčice. Ali mi nikada ne bi palo na pamet da ćeš se toliko proljepšati.” Smiješeći se odmjereno kao sve lijepe i pristojne djevojke naviknute na komplimente, s nevjericom je podigla obrve. Zavladala je tišina. Odmaknula se korak od mene. “Što je kazala gospođa Šenaj?” upitah da promijenim temu. “Je li priznala da je torba krivotvorina?” “Uzrujala se. No kad je vidjela da ste ostavili torbu i da hoćete svoj novac, nije htjela komplicirati stvar. Želi da i ja zaboravim što je bilo. Mislim da je znala da torba nije originalna. Ne zna da sam ovdje, rekla sam joj da ste došli u podne i uzeli novac. Sad moram ići.” “Ne prije nego što popiješ čaj!” Donio sam joj čaj iz kuhinje. Promatrao sam kako lagano puše da ga rashladi i kako ga onda pažljivo i brzo ispija malim gutljajima. Gledao sam je s pomiješanim osjećajima divljenja i srama, nježnosti i radosti… Sama od sebe, moja se ruka ispruži i pomilova je po kosi. Nagnuh glavu prema njezinoj i poljubih je u kut usana. Pocrvenjela je do ušiju. Kako je dvjema rukama držala šalicu s vrućim čajem, nije se mogla braniti. Bila je ljuta na mene, no istodobno posve zbunjena, to sam i osjetio. “Strašno se volim ljubiti”, rekla je gordo. “Ali sada, s vama, naravno da to nije moguće.” “Jesi li se puno ljubila?” upitah nevješto, trudeći se izgledati djetinjasto. “Jesam, naravno. Ali samo to.” Pogledom iz kojega se dalo naslutiti kako misli da su, nažalost, svi muškarci isti, preletjela je još jednom po sobi, stvarima i ležaju u kutu pokrivenome plavom plahtom, koji sam hotimice namjestio tako da izgleda nemarno pospremljen. Vidio sam da u glavi sažima situaciju, ali mi — možda i zbog stida — na pamet nije padalo ništa čime bih mogao produžiti igru. Na stalak na ormaru svojedobno sam, ukrasa radi, bio stavio jedan upadljiv fes kakve izrađuju za turiste. Kuvertu s novcem naslonila je na njega. Primijetila je da sam, lutajući pogledom po sobi, vidio da ju je ostavila ondje, no ipak reče: “Kuvertu sam onamo stavila.” “Ne možeš otići prije nego što popiješ čaj.” “Kasnim”, odgovori, no i dalje je sjedila. Pijući čaj, razgovarali smo o rodbini, djetinjstvu i zajedničkim uspomenama, ne ogovarajući nikoga i ne govoreći ružno ni o kome. Strahovali su od moje majke prema kojoj je, kako je rekla, njezina majka gajila veliko poštovanje; kad je bila dijete, najviše pažnje poklanjala joj je upravo moja majka. Kad god je došla s majkom, moja bi joj majka dala naše igračke da se igra, dala bi joj psa i koku na navijanje, a ona se plašila da će ih pokvariti. Svake joj je godine, sve do natjecanja za izbor ljepotice, po vozaču Četinu slala rođendanske darove, primjerice, jedan kaleidoskop, koji još čuva… Majka bi joj slala odjevne predmete za broj veće, da joj ne bi brzo okraćali. Imala je škotsku suknju s velikom kopčom, koju je zbog toga mogla nositi godinu kasnije; toliko ju je zavoljela da ju je, iako više nije bila u modi, oblačila kao minicu. Rekao sam joj da sam je u toj suknji jedanput vidio na Nišantašu. Odmah smo promijenili temu kad su spomenuti njezin tanki struk i lijepe noge. Imala je ujaka po imenu Sureja, malo šašavog; kad bi došao iz Njemačke, ceremonijalno bi obilazio rodbinu koja je već gubila međusobne veze, te su, zahvaljujući njemu, svi znali jedni za druge. “Onoga jutra na Kurban-bajram, kad smo zajedno krenuli autom na izlet, u kući je bio i ujak Sureja”, reče sve uzbuđenija. Brzo je navukla kišnu kabanicu i počela tražiti kišobran. Nije ga mogla pronaći jer sam ga, idući u kuhinju i natrag, kriomice gurnuo za ormar s ogledalom, smješten na ulazu. “Sjećaš li se kamo sam ga stavio?” upitah tražeći kišobran skupa s njom, mada revnosnije. “Tu sam ga stavila”, odgovori prostodušno i pokaza na ormar s ogledalom. Dok smo pretraživali stan zavirujući čak i na nemoguća mjesta, upitah je što radi u “slobodno vrijeme”, koristeći baš taj omiljeni izraz žutog tiska. Lani se nije mogla upisati na fakultet jer nije imala dovoljno bodova za studij koji je željela pohađati. Sada, u slobodno vrijeme, nakon posla u butiku Champs-Élysées, pohađa Privatnu školu “Puni uspjeh”. Budući da do prijemnoga ispita ima još svega četrdeset pet dana, puno radi. “Što želiš studirati?” “Ne znam”, odgovori malo postiđeno. “Zapravo se želim upisati na akademiju i postati glumica.” “Samo gubiš vrijeme u tim privatnim školama, sve su to trgovačka poduzeća”, rekoh. “Ako ima stvari koje su ti teške, posebice u matematici, dođi k meni, ja svaki dan u rano popodne ovdje radim. Časkom ću ti objasniti ono što ne znaš.” “Pomažeš li i drugim curama u matematici?” upita i sa zafrkantskim izrazom lica podiže obrve. “Nema drugih cura.” “Gospođica Sibel dolazi u naš butik. Jako je lijepa i ugodna žena. Kad ćete se vjenčati?” “Zaruke su za mjesec i pol. Pa što je s tim kišobranom?” Pokazao sam joj suncobran koji je majka kupila u Nici. Reče da se “s takvim kišobranom” nikako ne bi mogla vratiti u trgovinu. Usto, već mora krenuti, pa nije ni važno je li našla kišobran ili ne. “Kiša je stala!” reče radosno. Na vratima osjetih zebnju da je nikada više neću vidjeti. “Molim te, navrati još jednom, samo na čaj!” “Ne ljutite se, Kemale, ali više neću doći. I vi znate da neću. Ne brinite, nikome neću reći da ste me poljubili.” “A kišobran?” “On pripada gospođi Šenaj, ali nije važno!” reče, cmoknu me u obraz gestom kojoj nije nedostajalo osjećaja, i odjuri.
|
