Ništa nije tako začudno kao život. Izuzev pisanja.
— Ibn Zerhani

Jeste li primijetili da su se vode Bospora počele povlačiti? Ne mislim da jeste. Tko to od nas išta čita i zna o današnjem svijetu, u kojemu jedni druge ubijamo s užitkom i uzbuđenjem djece koja idu na blagdansku priredbu? Čak i tekstove omiljenih kolumnista čitamo površno dok se laktovima probijamo kroz gužvu na pristaništu, sudaramo jedni s drugima u autobusima ili sjedimo u dolmušima u kojima slova plešu kao pomamljena. Ja sam ovu vijest pročitao u jednome francuskom časopisu za geologiju:
     Crno se more zagrijava, a Sredozemno hladi. Morska voda otječe u goleme špilje ispod morskoga bazena koji se zbog toga počinje širiti, a posljedica tih tektonskih pomicanja jest postupno dizanje morskoga dna Gibraltara, Dardanela i Bospora. Jedan od posljednjih ribara s kojima sam razgovarao na bosporskoj obali rekao mi je da se njegova brodica nasukala točno na mjestu gdje je nekoć bacao sidro na lancu ne kraćem od minareta i upitao me: “Zanima li to imalo našega premijera?”
     Ne znam zanima li ga. Ali znam što će u bliskoj budućnosti biti posljedice toga procesa koji se, kako kažu, postupno ubrzava. Posve je izvjesno da će se rajsko mjesto zvano Bospor vrlo brzo preobraziti u crnu baruštinu, a crnim blatom prekriveni kosturi galija svjetlucat će u njoj kao sablasti koje pokazuju svoje blještave zube. Nije teško pretpostaviti da će ta baruština pred kraj vrućega ljeta mjestimice presušiti i pretvoriti se u blato, kao što to biva s koritom plitke rječice koja vodom opskrbljuje omanji grad, pa čak i to da će se na strmim obalama zazelenjeti trava i stabljike kamilice jer će ih napajati otpadne vode koje će, hučeći kao slap, pritjecati iz tisuća širokih kanalizacijskih cijevi. U toj dubokoj i divljoj uvali, u kojoj će se Djevojačka kula vinuti u nebo kao zastrašujuća i stvarna utvrda na vrhu brda, počet će neki novi život.
     Govorim o novim četvrtima koje će, pod budnim okom užurbanih općinskih činovnika s kaznenim prijavama u rukama, početi nicati u blatu uvale koju su nekoć zvali Bosporom. Govorim o sirotinjskim kućercima, sklepanim dućančićima, barovima, noćnim klubovima i drugim mjestima za zabavu, o lunaparkovima s vrtuljcima, kockarnicama, džamijama, derviškim tekijama i gnijezdima marksističkih frakcija, o fušerskim ateljeima za izradu plastičnih predmeta i malim radionicama za proizvodnju najlonskih čarapa… U tome apokaliptičnom kaosu vidjet će se nagnute olupine brodova Sretne kompanije koji su nekoć prometovali Bosporom te polja metalnih čepova s boca osvježavajućih napitaka i jata meduza. Između američkoga prekooceanskog broda koji će se nasukati onoga dana kad se voda naglo povuče i jonskih stupova pokrivenih algama ležat će kosturi Kelta i Likijaca koji se, razjapljenih čeljusti, mole nepoznatim pretpovijesnim bogovima. Mogu zamisliti i to kako će dotrajali rumunjski tanker, vitla zabodena u blato, napajati energijom antičke peći i svjetiljke te civilizacije koja će se rađati između bizantskih riznica pokrivenih dagnjama, srebrnih i limenih vilica i noževa, tisuću godina starih bačava vina, boca od osvježavajućih napitaka i skeleta galija šiljatih kljunova. Pa ipak, ako na nešto moramo biti pripravni, to su posve nove zaraze; izbit će u toj prokletoj udolini koju će napajati tamnozeleni slapovi otpadnih voda, pojaviti se s pretpovijesnim otrovnim plinovima koji kuljaju iz zemlje, u isušenim močvarama, među truplima dupina, iveraka i sabljarki i horda štakora koji će otkriti novi raj. Znam i opominjem vas: toga će dana dolinu pretvoriti u karantenu ograđenu bodljikavom žicom, a sve nas duboko će potresti tragedije koje će se u njoj početi događati.
     S balkona, s kojih smo nekoć promatrali srebrni odbljesak mjesečine na svilenkastim vodama Bospora, gledat ćemo svjetlucanje plavkastog dima koji će se izdizati s mjesta gdje će na brzinu spaljivati mrtve jer ih neće stizati pokapati. Na obalama Bospora, gdje smo nekoć sjedili za kavanskim stolovima, pili rakiju i udisali omamljujuću svježinu judina drveta i orlovih noktiju, gušit će nas kiselkasto-pljesnivi smrad raspadnutih leševa. Na molovima gdje su ribari nekoć vezivali brodice neće se čuti huka bosporskih struja i umirujući proljetni poj ptica, nego dovikivanja protivnika koji će, strepeći za goli život, posegnuti za svim mogućim oružjem bačenim u more tijekom tisuću godina straha od pretresa i premetačina: za svakojakim mačevima i sabljama, bodežima, zahrđalim mačetama, pištoljima i kremenjačama. Carigrađani koji su nekoć živjeli u naseljima na morskoj obali neće više širom otvarati prozore autobusa kako bi, dok se uvečer premoreni vraćaju kući, udahnuli miris morskih alga; naprotiv, u okvire prozora gradskih autobusa, kroz koje će se nazirati plameni jezici u jezovitoj tami uvale, nagurat će novine i komade tkanine kako unutra ne bi prodirao smrad trulih leševa i mulja. Iz kavana, u kojima smo nekoć viđali prodavače balona i lisnate halve, više nećemo gledati mornaričke parade, nego krvavo crveni bljesak mina koje će radoznala djeca dirati i potom s njima odletjeti u zrak. Ljudi koji se danas prehranjuju skupljajući bizantske bakrenjake i prazne limenke koje olujno more izbaci poslije južine, prehranjivat će se prodajući predmete koje su nabujali bosporski brzaci nekoć davno odnosili iz priobalnih drvenih kuća u morske dubine: mlinove za kavu, satove s kukavicom čije će mehaničke ptice obrasti mahovinom, i crne glasovire prekrivene oklopom od dagnja.
     Eto, i ja ću se jednoga takvog dana u ponoć provući kroz bodljikavu žicu i stupiti u taj novi pakao da u njemu nađem jedan crni cadillac. Crnim cadillacom nekoć se razmetao jedan razbojnik s Bejoglua (ne usuđujem se reći “gangster”), vlasnik jedne rupčage na čijem su ulazu visjele dvije slike Istanbula kojima sam se divio. Njegove pustolovine pratio sam prije trideset godina, dok sam još bio neiskusni dopisnik. Isti takav automobil imali su Dagdelen, koji se obogatio na željeznici, i duhanski kralj Maruf. Mi novinari učinili smo besmrtnim svojega razbojnika izvještavajući jedan cijeli tjedan o posljednjim satima njegova života. A kad ga je jedne noći policija satjerala u škripac, on je sa svojom ljubavnicom u mjestu Akinti Burun sletio cadillacom u mračne vode Bospora. Neki vele da je bio drogiran, neki pak da je to namjerno učinio, poput odmetnika koji se na konju u galopu strmoglavi u provaliju. Ja već sada mogu reći gdje se nalazi njegov cadillac za kojim su ronioci danima tragali nošeni morskom strujom na dnu zaljeva, a koji su i novine i čitatelji ubrzo potom zaboravili.
     Ležat će ondje, u dubinama nove doline koju su nekoć zvali “Bosporom”, podno blatnjavog bezdana obilježena sedam stoljeća starim rasparenim cipelama i čizmama u kojima su se nastanili rakovi, devinim kostima i bocama s pismima nepoznatim ljubavima, na mjestu iza padina pokrivenih šumama spužvi i dagnja u kojima svjetlucaju dragulji, naušnice, metalni čepovi za boce i zlatne narukvice, nedaleko od laboratorija za proizvodnju heroina sklepanoga na brzu ruku u olupini jednoga trulog tegljača, malo podalje od pješčanika s oštrigama i priljepcima, u koji su ilegalni proizvođači sudžuka izlijevali kante krvi zaklanih konja i magaraca.
Tragajući za autom, spustit ću se u tu mračnu tišinu koja zaudara na leševe i osluhnuti trube automobila na asfaltnoj cesti koju smo nekoć zvali “priobalnom”, a koja će više nalikovati na planinski put. Tu ću nabasati na kosture dvorskih urotnika, još uvijek skvrčene u vrećama u kojima su se ugušili, te na ostatke pravoslavnih svećenika s križevima i skiptarima u rukama i s kuglama na gležnjevima. Kad ugledam plavkasti dim koji se izdiže iz dimnjaka (nekoć periskopa) engleske podmornice koja je, namjeravajući torpedirati brod Guldžemal (s pristaništa Tophane prevozio je vojnike na Dardanele), potonula zbog toga što joj se vitlo zapetljalo u ribarsku mrežu, a ona pramcem udarila u stijene obrasle algama, znat ću da su uklonjeni kosturi engleskih mornara čije su čeljusti zbog nedostatka zraka bile širom razjapljene, te da naši zemljaci, posve priviknuti na novi dom sagrađen na dokovima Liverpoola, sjede u kapetanovoj fotelji presvučenoj baršunom i iz kineskoga porculana piju popodnevni čaj. Malo dalje, u tami, ležat će zahrđalo sidro oklopnjače Kaisera Wilhelma, a namignut će mi sedefom prekriven televizijski ekran. Vidjet ću ostatke jedne poharane đenovske riznice, mužar s cijevi začepljenom blatom, dagnjama prekrivene slike i idole nekih iščezlih država i naroda te razbijene žarulje mesinganoga lustera okrenutog naglavačke. Spuštajući se lagano sve niže i niže i napredujući preko blata i stijena, ugledat ću kosture galiota kako strpljivo sjede lancima prikovani za vesla i gledaju zvijezde. Vidjet ću jednu ogrlicu na stablima algi. Možda se neću obazirati na naočale i kišobrane, ali ću s pomnjom i strahom na trenutak baciti pogled na veličanstvene kosture konja koji će i tada prkosno stajati na nogama te na križarske oklopnike koji će pod oružjem i u punoj opravi sjediti na njima. U tom ću trenutku, užasnut, shvatiti da kosturi križara, čiji će simboli i oružje biti pokriveni dagnjama, zapravo čuvaju crni cadillac koji leži tik pokraj njih.
     Crnome cadillacu, koji će povremeno jedva zamjetno osvijetliti fosforna svjetlost iz nepoznata izvora, približit ću se sa zebnjom i posve laganim koracima, kao da od križarskih čuvara tražim dopuštenje za to. Pokušat ću nasilu otvoriti vrata potežući ručicu na njima, ali mi vozilo prekriveno dagnjama i morskim ježevima neće dopustiti da uđem; ni njegovi čvrsto zatvoreni zelenkasti prozori neće se dati pomaknuti ni za dlaku. Tada ću iz džepa izvaditi kemijsku olovku i vrhom s jednoga od stakala lagano ostrugati sloj algi boje pistacija.
     Kad u toj zastrašujućoj i začaranoj ponoćnoj tami kresnem šibicu, blistavi volan, kromirani mjerač, kazaljke i satovi bljesnut će kao i oklopi na križarima. U metalnome odbljesku ugledat ću kosture razbojnika i njegove voljene kako se na prednjim sjedalima ljube i grle. Vidjet ću njihove isprepletene ruke i njezine narukvice i prstenje na nježnom zapešću i prstima, i to da su ne samo čeljustima već i sraslim lubanjama spojeni u besmrtni poljubac.
     A kada, ne paleći drugo drvce šibice, pođem natrag prema svjetlima grada, pomislit ću kako je upravo to najsretniji način da se u pogibelji dočeka smrt, i početi dozivati ljubljenu: Dušo, ljepoto i tugo moja, nastupila su nesretna vremena, dođi mi gdje god da si – u zadimljenu uredu, u kući koja miriše na oprano rublje, u kuhinji koja vonja na isjeckani luk, u neurednoj plavoj spavaćoj sobi, gdje god bila, dođi mi, vrijeme je! Kucnuo je čas da zagrlimo jedno drugo najjače što se može i da u tišini polumračne sobe iza navučenih zavjesa čekamo smrt.

Orhan Pamuk Crna knjiga S turskoga preveli Ekrem Čaušević, Jana Bušić i Dražen Babić ISBN: 978-953-286-046-7  dimenzije: 235 x 153 x 31 mm  stranica: 432 uvez: meki šivani Cijena 139 kn