Yoko Ogawa
BAZEN ZA SKOKOVE U VODU Ovdje je uvijek toplo: osjećam se kao da me je progutala neka divovska životinja. Nakon nekoliko minuta moja kosa, trepavice, pa čak i bluza školske odore ovlaže se od topline i vlage, dok me obavijaju isparenja što vonjaju na klor. Nešto dalje od mojih nogu, jedva čujni žubor remeti svijetloplavu površinu vode. Neprekidni mlaz sićušnih mjehurića diže se s dna bazena za skokove u vodu; dno ne mogu vidjeti. Krov je izrađen od stakla i vrlo je visok. Sjedim ovdje nasred tribina i imam dojam da sve promatram iz zraka. Jun upravo izlazi na toranj za skokove u vodu s visine od deset metara. Na sebi ima crvenkastosmeđe kupaće gaćice, koje sam još jučer vidjela kako se suše na sušilu pred prozorom njegove sobe. Kada stigne na sam kraj odskočne platforme, polako se okreće i tada, leđima okrenut vodi, poravnava pete. Svaki mišić na njegovom tijelu je napet, kao da zadržava dah. Obrisi mišića na njegovim nogama imaju hladnu eleganciju brončanog kipa. Željela bih da barem katkada mogu opisati koliko se divno osjećam tih nekoliko sekunda, od trena kada raširi ruke iznad glave, kao da pokušava nešto dohvatiti, do časa kada zaroni u vodu. Ali nikada mi ne uspijeva pronaći prave riječi. Možda je to zbog toga što on pada kroz vrijeme, sve do mjesta do kojeg riječi nikada ne mogu doprijeti. “Priprema, pozor, skok”, mrljam za sebe. Skok mu ne uspijeva. Prsima udara o površinu, podignuvši uvis veliki mlaz vode. Ali ja jednako uživam, bez obzira na to uspije li mu skok ili ne. Ja na bazen ne dolazim zato što se nadam njegovom valjanom skoku u vodu, i nikada se ne osjećam razočaranom. Junovo skladno građeno tijelo poništava te djetinjaste osjećaje i dopire do najdubljeg mjesta u meni. Ubrzo izranja iz zapjenjene vode, koja poput lepršavog vela obavija njegova ramena dok polako pliva prema rubu bazena. Vidjela sam fotografije skokova u vodu snimljene podvodnim fotoaparatom. Prizorom u potpunosti dominira plavetnilo vode, potom skakač izvodi skok, nakon čega se, dodirnuvši dno, okrene i odgurne prema površini. Taj ključni trenutak pod vodom još je zanimljiviji od samoga skoka: gležnjevi i ruke veličanstveno se probijaju i tijelo je sasvim okruženo čistoćom vode. Kada djevojke izvode skokove u vodu, kosa im leluja pod vodom kao da je mrsi povjetarac, i one se doimaju jako smirujuće, nalik na djecu koja vježbaju duboko disanje. Jedan za drugim, skakači skaču u vodu, skladno izvodeći svoje figure pred kamerom. Voljela bih da su njihovi pokreti mnogo sporiji, kao i da se duže zadrže pod vodom, ali nakon svega nekoliko sekunda glave ponovno izranjaju nad površinu vode. Odgurnuvši se od dna bazena, dopušta li i Jun svom tijelu da ga sloboda ponese, poput fetusa u majčinoj utrobi? Svim srcem bih ga uživala promatrati dok se tako prepušta slobodi. Provodim prilično vremena na tribinama bazena za skokove u vodu. Dolazila sam ovamo jučer i prekjučer, baš kao i prije tri tjedna ili tri mjeseca. Ne mislim ni na što određeno niti što čekam; zapravo, nemam nikakav razuman razlog zbog kojeg bih uopće dolazila ovamo. Samo sjedim i promatram Junovo vlažno tijelo. Živimo u istoj zgradi više od deset godina, i idemo u istu gimnaziju, pa se susrećemo i razgovaramo bezbroj puta svakoga dana. Ali tek kada smo na bazenu ja punom snagom osjećam svoju prisnost s Junom. Kada skače u vodu, odjeven jedino u kupaće gaćice, tijelo mu izgleda jako ranjivo i nezaštićeno; zauzima početni stav i priprema se za izvedbu skoka. Odjevena u uredno izglačanu suknju i svježe opranu bluzu, sjedam na svoje mjesto na tribinama i školsku torbu stavljam pokraj nogu. Odavde mi je istodobno i jako dostižan i nedostižan. Ipak, ovo je za mene posebno mjesto, ovo je moja osobna promatračnica. Jedino ga ja gledam, i on je samo moj. Prolazim uz prodavaonice blizu postaje gradske željeznice i s glavne ceste skrećem u prvu uzanu ulicu koja vodi na jug, duž tračnica. Žamor i vreva zamiru. Sada je svibanj, pa čak i kada poslije Junovog treninga stignem na postaju, toplina dana zadržava se u zraku. Nakon što prođem park, koji nije ništa više do dječje igralište s pijeskom i fontanom, a potom i studentski dom i napuštenu zgradu rodilišta, nema se što za vidjeti osim niza stambenih zgrada. Treba mi više od dvadeset i pet minuta hoda do kuće, i dok polako koračam, gomila ljudi koja je zajedno sa mnom izišla na postaji, razilazi se i nestaje zajedno sa sunčevom svjetlošću. Dok stignem do kuće, obično ostanem sama. Jednom stranom ceste proteže se niska živica. Ona na koncu ustupa mjesto drvoredu, a potom slijedi zid od betonskih blokova, djelomice obrastao bršljanom. Na mjestima na kojima bršljan ne raste, zid je poprimio mahovinasto zelenu boju, kao da su se sami betonski blokovi preobrazili u živa stvorenja. Na koncu se stiže do ulaza u dvorište. Vrata na ulazu u dvorište uvijek su širom otvorena, jer su odostraga vezana zahrđalim lancem, onemogućavajući tako njihovo zatvaranje. Ta vrata još nikada nisam vidjela zatvorena. Uvijek su otvorena, spremna poželjeti dobrodošlicu svakome tko dolazi tražiti Boga u trenucima nesreće ili boli. Nitko nikada nije bio odbijen, pa ni ja. Odmah do ulaza u dvorište nalazi se zastakljena oglasna ploča osvijetljena neonskim svjetlom; iz tjedna u tjedan moj otac na nju stavlja “misao tjedna”: tko je vredniji? vi ili vaš brat? svi smo mi djeca božja, i prema bratu se nikada ne smijete ponijeti kao prema strancu. Svake subote poslijepodne moj otac provede nekoliko sati tražeći tu misao, listajući Bibliju, a kad je na koncu pronađe, pažljivo je ispisuje svježe pripravljenim crnilom. Miris crnila prožima staru drvenu kutiju u kojoj čuva kistove i štapić za dobivanje crnila. Iz zdjelice za vodu izlijeva nekoliko kapi u kamenu tintarnicu, a potom, držeći sasvim okomito vršak štapića za dobivanje crnila, polako ga struže i pretvara u crnu tekućinu. Tek kada završi taj dugi postupak napokon umače svoj kist. Svaki njegov potez je polagan, gotovo bolesno usporen, kao da izvodi kakav svečani obred, i ja uvijek pažljivo šmugnem pokraj njegovih vrata da ga ničim ne bih ometala. Privučeni neonskom svjetlošću, bezbroj sićušnih kukaca i bubica mili po oglasnoj ploči, između očevih divno ispisanih slova. Jednog trena, večer prelazi u noć. Tama u dvorištu izgleda još neprozirnija od one koja vlada vani, možda zbog gustog raslinja koje raste u dvorištu. Stabla su zasađena nasumce duž zida, a grane su im se međusobno ispreplele i još više izrasle. Prednji dio dvorišta prekriva gusti korov i cvijeće. U okruženju takvog zelenila, dva golema stabla ginka osobito se ističu spram noćnog neba. Svake jeseni djeca navlače radne rukavice i skupljaju plodove s tih dvaju stabala. Kao najstariji, Jun se penje na jednu od debelih grana i trese krošnju, a potom mlađa djeca veselo trče uokolo, usred obilne kiše otpalih plodova i suhog žutog lišća. Kad god prođem kraj ta dva stabla, uvijek pomislim na mekanu kožicu koja obavija njihove plodove, zgnječenu poput gusjenica pod potplatima dječjih cipela, i na užasan miris koji, tako razgaženi, šire po kući. Nalijevo od ta dva stabla ginka nalazi se crkva a u kutu iza nje, povezana natkrivenim prolazom, zgrada koju zovemo Kuća Svjetlosti. To je moj dom. Svijetloplava vlaga koju upijem sjedeći na tribinama bazena postupno ispari dok se vratim kući; tijelo mi je suho i prazno. Uvijek se ponavlja ista stvar; ja se jednostavno ne znam vratiti kući onako kako to druge djevojke čine. Približavajući se Kući Svjetlosti, ulazeći u dvorište, zastanem pročitati “misao tjedna”, nešto me redovito zaustavi, nešto mi uvijek izgleda kao da nije na svome mjestu. Ponekad, dok joj se približavam, Kuća Svjetlosti izgleda mi čvrsto i stabilno, a ja se, za razliku od nje, osjećam neodređeno i tmurno. Drugi put, ja se osjećam gotovo bolno svjesna svega i pronicljiva, dok mi Kuća Svjetlosti djeluje nejasno. U oba slučaja, između kuće i mene stalno postoji nešto nespojivo, nepomirljivo, nešto zbog čega ne mogu tako lako ući u nju. To je bio moj dom. Moja je obitelj tu živjela. Jun također. Sjetim se toga svaki put kad se prepustim okolnom raslinju i otvorim vrata Kuće Svjetlosti. Kad svoja sjećanja pokušam na izvjestan način poredati, shvaćam da su moje najranije uspomene daleko najjasnije i najupečatljivije. Dogodilo se to jednog divnog jutra u rano ljeto. Jun i ja smo se igrali kraj starog bunara u stražnjem dvorištu. Bunar je odavno bio zatrpan i u njemu posađeno stablo smokve. Vjerojatno smo imali četiri ili pet godina, što znači da se to zbilo ubrzo nakon što je Jun došao živjeti u Kuću Svjetlosti. Majka mu je bila kronična alkoholičarka, a osim toga je bio vanbračno dijete, pa ga je jedan od naših odanih župljana doveo k nama. Ja sam bila odlomila granu smokvinog drveta i sa znatiželjom sam promatrala mliječnu tvar kako polako istječe iz otvorene rane. Kad sam je dotaknula, ljepljiva se tekućina prilijepila za moj prst. Slomila sam još jednu granu. “Vrijeme je za dojenje!” rekla sam Junu. Posjela sam ga sebi u krilo, obgrlivši ga jednom rukom oko ramena dok sam drugom odlomljenu granu prinijela njegovim usnama. Ništa u Junovom tijelu nije tada nagovještavalo mišićavu tjelesnu građu koja će kasnije svjetlucati u prozirnoj vodi bazena. Moje ruke se jedino sjećaju mekoće jednog običnog malog djeteta. Poput novorođenčeta na dojki, skupio je usne i počeo sisati, čak je obavio svoje ruke oko moje kao da stišće bočicu s mlijekom. Smokvino mlijeko širilo je gorki, opori miris. Iznenada me je obuzeo meni nepoznati i užasavajući osjećaj. Možda me je na takav osjećaj potaknuo vonj smokvinog mlijeka ili mekoća Junovog tijela, ali bila sam svjesna da je to bio tek početak, premda mi se čini da je taj užasni osjećaj ovladao mnome još ranije, i prije no što sam se uopće rodila. Slomila sam još deblju granu iz koje je poteklo više smokvinog mlijeka i njime mu namazala usne. Namrštio je čelo i hitro oblizao usne; u tom času sunce je zasljepljujuće zasjalo, prizor naglo postaje nejasan i tu prestaje moja najranija uspomena. Od tada mi se dogodilo puno sličnih zgoda, i kad god začujem riječ “obitelj” ili “dom”, obuzme me osjećaj da zvuče čudno, nikada ih ne primam na jednostavan, udomaćeni način. Kada o njima dublje promislim, te mi riječi zvuče prazno, kao kad se pred mojim nogama kotrljaju prazne limenke. Moji otac i majka upravljaju crkvom, tim mjestom za koje govore da spaja vjernike s njihovim Bogom. Oni također upravljaju Kućom Svjetlosti, zapravo sirotištem u kojemu sam ja jedino dijete koje nije siroče, i ta je činjenica jako naštetila mojoj obitelji. Povremeno, ne bih li možda potaknula ovaj osjećaj koji me progoni, otvaram jedan od brojnih fotoalbuma koji su poredani u dnu police za knjige u prostoriji za igre. Sjednem na pod između slikovnica i dječjih blokova za crtanje i nasumce odaberem jedan album. Sve su fotografije snimljene prigodom raznih proslava i događaja koje su u Kući Svjetlosti organizirali moji roditelji: izleti u vrijeme cvata trešnjinih stabala, skupljanje školjaka tijekom oseke, izleti u prirodu s mesom pečenim na roštilju, skupljanje plodova ginka, i na svakoj fotografiji vide se siročići. Baš kao i na fotografijama sa školskih izleta, lica se redaju jedno za drugim. A tamo sam i ja, izgubljena među njima. Da je to doista bio školski izlet, on bi se već tog dana završio; ali ovi su se siročići zajedno sa mnom vraćali u Kuću Svjetlosti. Moji otac i majka obično su stajali iza djece i osmjehivali se. Osmijeh mojega oca je miran i spokojan, možda i pomalo usiljen. Dakako, to se može i očekivati od čovjeka koji je polovicu svojega života proveo obavljajući vjerske obrede i druge crkvene poslove. On se gotovo neprestano moli. Zurim u fotografiju svojeg oca kao što bi netko s crkvene klupe mogao zuriti u oltar. S tugom listam album, proučavajući fotografije. Ni jedna od njih se ni po čemu ne razlikuje od ostalih, jer se ni na jednoj od njih ne vide moja težina ili visina pri rođenju, niti se na nekoj od njih vidi moje majušno stopalo, pa čak ni zajednički portret mojih roditelja i mene. Bijesno ga zatvaram. Ponekad mi je padalo na pamet da bi bilo bolje da sam i ja siroče. Da sam i ja imala neku od tragičnih sudbina toliko uobičajenih u Kući Svjetlosti: majku alkoholičarku, oca sklonog nasilju, roditelje koji su umrli ili koji su me napustili, bilo što od toga, tada bih bila pravo siroče. Tada bih, kao i sva druga djeca, mogla zamišljati da su milosrdni muž i žena koji upravljaju Kućom Svjetlosti moji pravi roditelji, ili bih nastojala biti slatko nevinašce, nadajući se da će me netko posvojiti. Mislila sam da bi to moj život učinilo mnogo jednostavnijim. Od onog dana kada se zbio događaj s odlomljenom granom smokvinog stabla, željela sam samo jednu stvar: biti dio normalne, mirne obitelji. Ipak, kad se Jun zaputi u svlačionicu, a ja podignem svoju školsku torbu i zagledam se u površinu bazena koja se smiruje i postaje glatka poput stakla, ili kad u osamljene nedjeljne večeri u tišini iščekujem i osluškujem zvuk njegovih koraka dok se vraća kući kroz tamu zelenila nakon treninga ‡ u takvim trenucima osjećam da moja želja za obitelji iščezava poput izmaglice. Poslije toga se osjećam nesigurno, kao da tapkam u mraku, iako znam da je to besmisleno. Ima jako puno beskorisnih stvari na ovom svijetu, ali, po meni, najbeskorisnija od svih je Kuća Svjetlosti. Jun je stigao kući. Nakon treninga je imao sastanak s trenerom, pa je stigao sat poslije mene. Otprilike jednom na tjedan uspjela bih pogoditi u koje vrijeme će se vratiti, i tada bih ga čekala ležerno sjedeći na kauču ili stojeći kraj telefona u predvorju. Da su djeca ili osoblje ili moji roditelji, ili prije svih sam Jun, znali da njega čekam, stvari bi se jako zakomplicirale, stoga sam se trudila da moja prisutnost izgleda sasvim slučajnom. Osjećala sam se smiješno tužno, ali sam ostajala na svome mjestu i vodila besmislene telefonske razgovore s prijateljicama iz škole ili listala časopise. Uvečer bi predvorje obično bilo tiho i prazno. To je ogoljena prostorija u kojoj su smješteni tek jedan stari kauč i jedan staromodni telefon. Obasjane svjetlošću gole žarulje, podne daske svjetlucaju žućkastim odsjajem. Večeras sam se odlučila čekati Juna. Napokon je ušao u predvorje; na sebi je imao školsku kutu, na leđima je nosio naprtnjaču a u ruci torbu sa sportskom opremom. “Zdravo”, rekla sam. “Zdravo”, otpozdravio mi je. Kada bi došle iz Junovih usta, u meni su čak i najobičnije riječi pobuđivale lijepe osjećaje. Svježi i čisti miris vode iz bazena obavijao je njegovo tijelo, a kosa mu je bila još vlažna. Baš takav mi se osobito sviđao. “Umirem od gladi”, rekao je i, odloživši svoju naprtnjaču i torbu sa sportskom opremom, svalio se na kauč. Premda umoran i gladan, i tih nekoliko jednostavnih kretnji učinio je na sasvim dobroćudan način, dok se oko njega širio blagi miris klorirane vode s bazena. “Zavidim ti”, rekla sam, oslanjajući se o stalak za telefon. “Ti baš svojski radiš na svom apetitu. Ja se ne bavim ničim važnim ali ipak tri puta dnevno jedem. Ima nešto besmisleno u takvoj vrsti gladi.” “I ti bi se trebala baviti nekim sportom”, kazao je. Odmahnula sam glavom ne podignuvši pogled. “Ja radije sjedim u gledalištu”, rekla sam, prenuvši se na vlastite riječi. Sati koje sam provodila na bazenu predstavljali su moj tajni bijeg u svijet radosti, pa mi je bilo osobito stalo da na tribinama sjedim što je moguće dalje od tornja za skokove ne bih li tako prikrila svoju prisutnost. Također, pri ulasku u sportski centar, jako sam pazila da ne naletim na Juna ili njegove prijatelje iz ekipe, pa je bilo sasvim moguće da on uopće nije znao koliko često tamo sjedim i promatram ga. Ipak, na neki način mi je bilo jako žao ako za to nije znao, premda sam upravo ja bila ona koja je poduzimala sve te mjere opreza. Nikada me nije doveo u neugodnu situaciju kazavši mi da me je vidio na bazenu, ili upitavši me što ću ja tamo. Ali ja sam intuitivno osjećala da je naša veza mogla biti mnogo čvršća da je znao za moje dolaske na bazen i da bi mi, da je to znao, svakako kazao da mu je drago i da i dalje nastavim dolaziti. “Danas sam ozlijedio zapešće”, rekao je. “Mora biti da sam udario o vodu pod neobičnim kutom.” “Na kojoj ruci?” Ispružio je lijevi zglob prema meni. Budući da mi je njegovo tijelo tako puno značilo, stalno sam se pribojavala da bi se mogao ozlijediti. Sjaj u njegovim očima dok se sprema za skok u vodu, odsjev svjetlosti s njegovih ramena, napetost njegovih mišića, sve to je stvaralo ugodne osjećaje kojih u meni obično nema. “Nisi se valjda teže ozlijedio? Uskoro su pripreme za međugimnazijsko natjecanje, zar ne?” “Nije ništa ozbiljno”, odgovorio je, ne ulazeći u opširniji razgovor. Da bi u bazen skočio ravno poput igle, i pri ulasku u vodu stvorio što je moguće manju uzburkanost i zapljuskivanje, u trenu kada dotakne površinu vode Jun je morao ruke savršeno priljubiti uz tijelo. Budući da se već dugo bavio skokovima u vodu, imao je najsnažnije ruke koje sam ikada vidjela. Upravo u tom trenu, začuli smo šum papuča iz hodnika, i Naoki je utrčao u prostoriju u kojoj smo nas dvoje razgovarali. “Zdravo June! Možeš li napraviti stoj na rukama?” Obigravao je oko Juna poput živahnog psića. Imao je tri godine i bolovao je od astme, zbog čega mu je glas zvučao promuklo. “Mogu, ali ne baš odmah”, rekao je Jun, ustavši s kauča i zgrabivši Naokija u naručje. Djeca iz Kuće Svjetlosti voljela su Juna, vjerojatno zato što je prema njima bio iznimno nježan i dobar. Voljela su ga baš kao što sam ga i ja voljela, i činilo se da ga svatko od njih želi dotaknuti. Dok se udaljavao, noseći Naokija u naručju, tiho sam mu rekla da treba povesti računa o svom zapešću. “Onda kad?” Naoki ga je uporno moljakao. “Osim toga, moraš napraviti nekoliko koraka na rukama.” Promukli ton njegovog astmatičnog glasa izgubio se u predvorju. Po mom mišljenju, večera je predstavljala najčudniji dio života u Kući Svjetlosti ‡ budući da su kuhinja i blagovaonica smještene u podrumu zgrade. Crkva i Kuća Svjetlosti su stara, drvena zdanja, izgrađena u zapadnjačkom stilu. Njihova starost je očita u svakoj podnoj dasci, šarki ili krovnom crijepu. Nakon nekoliko dozidanih dijelova, zgrade su postale prilično složene, i gledano izvana, nemoguće je shvatiti raspored prostorija u njima. Štoviše, njihova unutrašnjost još više zbunjuje, s dugim vijugavim hodnicima i malim stubištima. Predvorje u Kući Svjetlosti uvodi u labirint hodnika koji vijugaju čitavom zgradom i na koncu završavaju u predsoblju na prvom katu, odakle se s prozorâ pruža pogled na dvorište. U dnu predvorja u prizemlju su vrata u podu s teškom željeznom ručkom. Vrata zaškripe svaki put kad se podignu. Osoblje bi ih pričvrstilo za kuku na stropu prije no što bi se niz strmo stubište spustili u blagovaonicu i kuhinju. Djeca su voljela to tajno, mračno stubište. Prije svakog obroka došlo bi do prave utrke, koja bi često završila svađom ‡ da bi vidjeli tko će prvi stići do vrata u podu. Upravitelj ili jedna od odgojiteljica požurivali bi djecu dok su se jedno za drugim spuštala stubištem. Podignuvši zahrđalu ručku začula bih škripu vrata u podu i osjetila mirise što su se iz kuhinje dizali uz stubište, i često bih se sjetila Dnevnika Anne Frank: tajno stubište skriveno iza pokretnog ormara za knjige, raspored tajnih prostorija zamršen poput onog u Kući Svjetlosti, žuta Davidova zvijezda, pribadače na zemljopisnoj karti pokazuju napredovanje invazije na Normandiju, turobni i oskudni obroci s Peterom, van Daanovima i dr. Dusselom. Poput Anne, mogla sam osjetiti kako mi se apetit smanjuje sa svakim korakom koji bih napravila niz to stepenište u Kući Svjetlosti. Premda su i kuhinja i blagovaonica djelomice pod zemljom, u njima nije sasvim mračno a ni vlažno. S južne strane nekoliko velikih prozora gleda na vrt, a prozore koji su okrenuti prema sjeveru, svjetlost obasjava probijajući se kroz šumu. Ipak, i tu su se mogli lako uočiti neizbježni znakovi propadanja i starosti. Tave i lonci poredani po stalaži bijahu dotrajali i pocrnjeli od dugotrajne uporabe, a električni uređaji za kućanstvo ‡ mikser, štednjak, hladnjak, mutilica i ostale sprave bijahu i dalje upotrebljivi ali zastarjeli. Gornja ploha golemog stola koji je dominirao čitavom prostorijom bila je prekrivena ogrebotinama, a na pojedinim mjestima i dubokim brazgotinama. Za mene je doručak u našoj blagovaonici bio gotovo nepodnošljiv, među gomilom bučne dječurlije, prolivenom tekućinom i komadićima razbacane hrane. Tijekom večere, moj otac, koji je jako rano odlazio na spavanje kako bi ujutro mogao rano ustati za jutarnju misu, jeo bi s desetak najmlađe djece, i tek poslije njih ja bih jela zajedno s Junom, Reikom, koja je pohađala treći razred srednje škole, noćnim čuvarom i majkom. Ali čak i tako, sjedeći među odraslima, nakon što je stol bio obrisan i počišćen od dječjih ostataka, ja sam jelo i dalje doživljavala kao pravo mučenje. Moja je majka bila najsrdačnija i najradosnija osoba u Kući Svjetlosti. Osobito je postajala pričljiva za večerom, ne birajući temu razgovora u kojoj bi svi mogli sudjelovati, i od trenutka kada bi sjeli pa sve dok ne bi završili jesti najradije je pričala o sebi i onome što ju je zanimalo. Dok bi njezino uzbuđenje raslo a ona bivala sve pričljivija, često sam se pitala ne mrzi li ona samu sebe što toliko govori. Poslije nekog vremena ozbiljno sam se zabrinula da bi se Jun i ostali mogli početi dosađivati slušajući njezine priče. Usne su joj nalikovale na dva velika crva koji ne prestaju migoljiti i često sam ih željela zgnječiti vlastitim prstima. Vani bi vladao mrkli mrak i staklo na prozorima poprimalo je tamnozelenu boju zelenila, ali njezin glas bi i dalje veselo odzvanjao tim tamnim svijetom. Reiko i noćni čuvar zurili su u svoje tanjure i s vremena na vrijeme promrmljali bi štogod potvrdno. Dotada bi se Junova kosa sasvim osušila. Tijelo mu je izgledalo manje i ranjivije kada nije bilo vlažno. Za razliku od nas ostalih, nikada nije pokazivao da mu je dosadno niti je uzdisao kad bi moja majka bila odveć pričljiva. Dapače, pažljivo je slušao njezin zapovjedni glas, uljudno kimajući glavom, jedući s užitkom, i čak bi joj upao u riječ s vremena na vrijeme i postavio neko smisleno pitanje koje bi je ohrabrilo da još više priča. Njegov glas kao da se slagao s njezinim i ona bi se okrenula prema njemu i počela još pomamnije govoriti. Za to vrijeme ja bih sjedila i proučavala njegov profil, pitajući se kako može biti tako ljubazan dok sam ja osjećala jedino krajnju odvratnost. Poslije treninga na bazenu za skokove u vodu, vratio bi se u Kuću Svjetlosti, gdje bi se njegovi mišići opustili i postali meki poput svilenih čahura, a potom bi s prostodušnošću primao sve one stvari koje su mene dovodile na rub živaca: Naokijev promukli glas, komadiće hrane koje su djeca uokolo razbacala, beskrajno blebetanje moje majke. Bilo mi je čudno što se ponaša tako dobro kad je život prema njemu bio tako surov: otac ga je napustio odmah po rođenju, a majka ga je ostavila i odala se alkoholu. Očajnički sam se molila da budem blagoslovljena njegovom dobrotom. Odjek dječjih nogu dopirao bi iz prizemlja. Bilo je vrijeme za kupanje: mogla sam ih zamisliti kako trče uokolo obavijeni oblacima talka. Zagledala bih se u usne moje majke svjetlucave od pljuvačke i štapićima počela prebirati po masnim komadićima mesa koji bi ostali u mom tanjuru. Potom bih Junu dodala bočicu s umakom, nadajući se da ću čuti kako mi govori: “Hvala ti.” Jedino je zvuk njegova glasa mogao ublažiti osjećaj nelagode u mojem trbuhu. Bilo je tiho nedjeljno popodne. Moji otac i majka bili su otišli na radio snimiti emisiju o djelovanju crkve. Reiko, s kojom sam dijelila sobu, ležala je na gornjem ležaju i čitala neki znanstveni časopis. Jun je bio na satu baleta, na koji je odlazio jednom na tjedan. Tek odnedavno je bio počeo učiti balet i to na nagovor svojeg trenera za skokove u vodu, koji ga je uvjeravao da će mu to još više koristiti za opću gipkost tijela. Teško mi ga je zamisliti na satima baleta, možda stoga što sam se naviknula gledati njegovo tijelo u pjenušavoj vodi na treninzima skokova u vodu, ali sam isto tako svjesna da sam ljubomorna na djevojčice ravnih prsiju u bijelim gimnastičkim trikoima i s kosom zategnutom u punđe. Bez Junove prisutnosti nedjeljna popodneva su mi bila nezanimljiva i beskrajno duga. Ja sam se zabavljala ponavljanjem gradiva iz engleskog jezika. Kad bi mi dodijalo, uzela bih nasumce listati rječnik, proučavajući jednostavne, pa ipak začuđujuće realistične ilustracije: albatrosa, kotao za pečenje rakije, drvenu kutiju, aparat za oblikovanje i pečenje vafla. Vani je bio krasan dan. Sunčeva svjetlost je obasjavala zemlju poput pljuska zlatne prašine. Treperave sjene lišća s dva stabla ginka jasno su se ocrtavale na zidu crkve, a povjetarac što je puhao kroz zastore donosio je prve nagovještaje ljeta. “Hoćeš li danas ići u bolnicu?” upitala sam, okrenuvši se prema Reiko. “Ne, danas neću ići”, odgovorila je ne podignuvši pogled s časopisa. Reiko je došla u Kuću Svjetlosti prije nepunih šest mjeseci. Moji roditelji su unijeli nekoliko kutija punih knjiga i iznošene stare odjeće, a potom se na vratima moje sobe pojavila Reiko. Bila je teža i viša od mene, i imala je naočale debelih stakala. Premda je bila tek srednjoškolka, meso na njezinom tijelu već je na pojedinim mjestima otromboljeno visjelo, nalik na tijelo kakve ostarjele žene. “Drago mi je što smo se upoznale”, rekla je, nespretno se ugegavši u sobu kao da unosi kakav težak teret. Bila je prava rijetkost da netko Reikine dobi dođe u Kuću Svjetlosti. Većina djece dolazila je k nama još u najranijoj dobi i ostajala sve dok poslije ne bi bila posvojena. Jun je bio prvi koji je dospio do srednje škole a da je i dalje živio ovdje. Oboje Reikinih roditelja bili su u duševnoj bolnici. Njihove su smetnje bile očito veoma teške, i nije bilo nikakve nade da bi se mogli oporaviti i vratiti normalnom životu. “Nedostajat ćeš im ako ne odeš.” Znala sam da joj nije drago razgovarati o roditeljima, ali unatoč tome, ja sam ih spominjala što sam češće mogla. Djeca su tu patila od gotovo svake moguće nesreće koja se da zamisliti; ipak, osjećala sam da je zbilja velika nesreća imati oba roditelja u ludnici. “Voljela bih da im nedostajem”, dodala je. Odloživši časopis, sjela je na rub kreveta i skinula naočale. “Bilo bi mi drago da im zbilja nedostajem.” Bez naočala, njezine su oči izgledale jako male pa je bilo teško reći kamo gleda. “Zbog toga si toliko tužna?” upitala sam. Uzrujano je trepnula, ali mi nije odgovorila. Njezin tup pogled poremetio je moje napore da shvatim što osjeća. Skupila je usne u slab osmijeh, ali je taj izraz također mogao značiti bolnu povrijeđenost. Nekoliko trenutaka vladala je mučna tišina. “Sve su veze između nas popucale”, napokon je izustila, kao da govori sebi. “Veze?” “Aha. One koje su moju majku, oca i mene držale na okupu. One su popucale i ni na koji način se više ne mogu obnoviti.” Katkad se izražavala poput djevojke iz dobre obitelji. Pitala sam se kakav to zvuk nastane kada veze koje jednu obitelj drže na okupu, popucaju. Možda neki tup zvuk, kao kad prezrelo voće otpadne sa stabla i raspukne se. Ili taj zvuk možda prije podsjeća na eksploziju, kao kad pomiješate pogrešne kemikalije. Reiko je i dalje bezizražajno gledala u mene, njezini ugojeni obrazi i brada prikrivali su osjećaje. Namjestila je naočale, izvalila se na krevet i vratila se listanju časopisa. Vjerojatno su rane koje je zadobila kada su veze obiteljskog zajedništva popucale bile još uvijek odveć svježe. Ali, s obzirom na to da ja nikad nisam bila vezana ni za što, nisam mogla uočiti neku bitnu razliku u našim sudbinama. Vratila sam se za pisaći stol i počela u bilježnicu ispisivati nerazumljive engleske riječi. Djeca su sada bila još glasnija, ali njihova galama nije niti malo utjecala na tišinu koja je vladala među nama dvjema. Kućom Svjetlosti uvijek se razlijegala mješavina žamora, vriske i odjeka dječjih nogu, koja je ispunjavala i najzabitiji kut zgrade poput kakvog kućnog duha. Upravo u tom trenu odjeknulo je snažno kucanje na vratima i jedna od odgajateljica ušla je noseći Rie u svom naručju. “Spremamo se odvesti djecu na dobrotvornu priredbu u crkvu, ali izgleda da se Rie prehladila. Možemo li je ostaviti tebi?” Govorila je brzo, ljuljajući dijete u naručju. “Naravno”, odgovorila sam, ustavši od stola da prihvatim Rie. “Pobrinut ću se za nju.” “Želiš li s nama, Reiko?” upitala je odgajateljica, podignuvši pogled prema gornjem ležaju. “Baš lijepo od vas što me zovete, ali danas moram obaviti neke druge stvari.” Kao i uvijek, Reiko je u svom odbijanju bila krajnje uljudna. Rie je imala tek godinu i pet mjeseci i bila je najmlađe dijete u Kući Svjetlosti. Na sebi je imala bijelu potkošulju a preko nje svijetlocrveno odijelce za igru. Nos joj je bio sjajan i vlažan. Dječja galama je dostigla vrhunac, a potom postupno utihnula dok su odlazili u pratnji triju odgajateljica. Sišla sam s Rie u prizemlje i izišla u dvorište. Blještava sunčeva svjetlost tvorila je još veći kontrast između osunčanih i sjenovitih mjesta, a stvari koje su se tamo nalazile: tricikl, slomljeni keramički lonac za cvijeće, svaki list i vlat trave, jasno su se isticale. Gajbe s povratnim bocama i jedan prazan sanduk sa slikom šparoga bili su nagomilani kraj kuhinjskih vrata. Nakon što je smokvino stablo prestalo davati plodove, posjekli su ga pa je na mjestu gdje je nekoć bio bunar ostala gola zemlja. Rie se igrala zabadajući lopaticu u tu zemlju dok sam je ja promatrala iz blizine, sjedeći na jednoj od gajbi s bocama. Sićušne nožice koje su izvirivale iz elastičnih poruba njezinih hlačica podsjećale su me na mekani, podatni maslac. Bez obzira na to jesu li tamnoputa i bucmasta, osuta osipom ili odveć pretila, bedra malih beba uvijek me jako privlače. Ima nečega gotovo erotičnoga u njihovoj bespomoćnosti, ali usprkos tome izgledaju slatko i slikovito poput kakvih osobitih živih stvorenja. Rie je lopaticom koju je držala jednom rukom grabila zemlju i ubacivala je u plastičnu kanticu koju je držala drugom. Tako se zabavljala neko vrijeme, ali kad je prosula zemlju po svojoj ruci, zaputila se nesigurnim korakom prema meni, prešavši granicu između jake sunčeve svjetlosti i smirujuće hladovine. Ispuštala je slabe glasove dok je pružala svoju malu, zemljom uprljanu ruku. Meni se učinila dovoljno čistom, ali sam ipak otpuhnula zemlju s njezinog dlana. Djeca Rieinih godina šire oko sebe osobit miris: vonj pelena za jednokratnu uporabu pomiješan s mirisom hranjive kašice za bebe. Ali u Rieinom slučaju, oko nje se širio još jedan miris: miris svježeg, tek otvorenog omota maslaca. Vratila se svojoj igri, ali bi svakih nekoliko minuta zastala i ponovno došla k meni da joj očistim ruke. Prostodušna jednostavnost kojom je to ponavljala postupno me je ozlojedila. No, taj u meni probuđeni osjećaj nije mi bilo osobito teško podnositi, štoviše, djelovao je čak zadovoljavajuće. Takva me je zločesta pobuda u to vrijeme znala veoma često obuzeti. Imala sam čudan dojam da se taj nagon krije negdje između mojih rebara, i osobiti miris bebe bi ga probudio i učinio da se naglo razbukti. Bol kojom me je taj osjećaj prožimao stvarala je u meni čudnovato zadovoljstvo dok sam promatrala Rie. Dok mi je bila leđima okrenuta, sakrila sam se iza kuhinjskih vrata. Nakon nekoliko trenutaka, zemlja na njezinim rukama ponovno ju je zasmetala i ona je spustila lopaticu i kanticu kraj nogu i zagledala se u svoje dlanove. Na koncu se okrenula, pogledom tražeći pomoć, prema mjestu na kojem sam do maločas sjedila. U trenutku kad je shvatila da me nema i da je ostala sama, rasplakala se. Plakala je iz sve snage i činilo se da taj plač izbija duboko iz nje, a moja zločesta pobuda bila je zadovoljena. Poželjela sam da plače još jače, i sve mi je izgledalo uspješno izvedeno: nije bilo nikoga tko bi došao po nju, i ja ću se moći naslušati njezinog plača do mile volje, a ona je odveć mala da bi o tome mogla bilo komu što reći. Kad odrastemo, uglavnom uspijemo pronaći način da prikrijemo našu nelagodu, osamljenost, strah i tugu. Ali djeca ništa ne kriju, sve se očituje u njihovim suzama i ona se ne stide toga što ih čitav svijet gleda kako plaču. Željela sam okusiti svaku Rieinu suzu, jezikom prelaziti preko bolnih, ranjivih mjesta u njezinom srcu i pogoršati njezine patnje. Suhi povjetarac mrsio je njezinu raščupanu kosu. Sunce je još bilo visoko na nebu, kao da nema namjeru zaći, kao da je vrijeme stalo. Nastavila je snažno plakati, jedva uspijevajući doći do daha. Kad sam se konačno pojavila pred vratima, cmizdrila je još jače i ugledavši me, potrčala je i bacila se u moje naručje, dok su se njezina mala bedra snažno tresla. Kad sam je podignula u naručje, prestala je plakati i još je samo jecala, jedva pokazujući svoju već zaboravljenu ljutnju. Male, bucmaste obraze vlažene suzama i slinom prislonila je uz moja prsa, šireći oko sebe taj čudnovati dječji vonj. Samouvjerenost kojom se Rie smirila oživila je u meni još zločestije pobude. Pogled mi je odlutao prema velikoj posudi ostavljenoj na rubu šume. Nekoć ukras u predvorju Kuće Svjetlosti, bio je to golemi keramički vrč iz okruga Bizen, visok gotovo koliko omanji čovjek. Donijela sam Rie do njega, gladeći je po leđima kako bih umirila njezino neravnomjerno disanje. Potom sam podignula poklopac od polutrulih dasaka i polako je spustila unutra. Željela sam je čuti kako plače iz petnih žila. Željela sam čuti svaki vrisak ili jecaj koji je mogla ispustiti. Noge su joj klecale od straha, kao da su je uhvatili grčevi, dok se čvrsto se držala za moje ruke. “Sve je u redu”, uvjeravala sam je, oslobađajući se njezinih sićušnih prstiju. “Ne boj se.” U vrču je bilo hladno i vlažno. Ona je mahala rukama, vrišteći iz svega glasa. Njezin plač me je prožeo i ugrijao poput taljenog željeza. Objema rukama sam se uhvatila za otvor vrča da se ne bi prevrnuo i zagledala se u Rieinu uzaludnu borbu. Tijekom života koji sam do sada provela u Kući Svjetlosti, svakog dana sam čula nečiji plač. U kratkim stankama između igre i svađe, smijeha i vriske, uvijek je bilo i suza. Ja sam se zbilja trudila da svakoga od njih volim, jer, ja sam bila siroče koje nijedna obitelj nije željela posvojiti, jedino koje nikada neće napustiti Kuću Svjetlosti. Zato su Rieine suze straha djelovale na mene osobito zadovoljavajuće, poput ruku koje me miluju i glade na pravim mjestima, ne neodređene, zamišljene ruke, već ruke onoga koji bi me, bila sam uvjerena, sasvim sigurno znao zadovoljiti. “Još samo malo”, rekla sam, dok su riječi tonule u vrč. Promatrajući je kako me uporno pokušava dohvatiti, brade oslonjene o rub vrča, osjetila sam kako me obuzima silna radost. Te noći sam zaspala čim sam legla u krevet, ali sam se iznenada probudila. U sobi nije bilo prevruće, niti sam ružno sanjala. Ipak, već onog trena kad sam se probudila bila sam čila i sasvim budna, kao da uopće nisam spavala, jasna poput svjetlosti u mraku. Bilo je toliko tiho da mi se činilo kako mogu čuti dječje disanje iz susjedne sobe. Reiko je mirno spavala, a opruge bi zaškripale svaki put kad bi se okrenula u krevetu. Uzela sam budilicu sa stolića kraj kreveta i prinijela je bliže očima: 2:00 ujutro. Spavala sam tek dva sata, ali sam se osjećala sasvim svježe. Činilo se nevjerojatnim da je jutro još tako daleko. Potom, usred tame i tišine, začula sam slab zvuk tekuće vode, toliko slab da mi se učinilo da bi se mogao sasvim izgubiti ako bih ga prestala osluškivati. Dok sam ležala u krevetu i pokušavala si dočarati to curenje vode, misli su mi se sredile i izbistrile. Ustala sam i pogledala kroz prozor. Sve je bilo mirno; činilo se da je baš sve usnulo: dva stabla ginka, ploča s “misli tjedna”, zahrđali lanac na ulaznim vratima, osim šuma vode u daljini. Nečujno sam se išuljala iz sobe i uputila u smjeru tog zvuka. Hodnik na katu bio je u mraku, osvijetljen jedino golom žaruljom sa stubišta. Vrata na dječjim sobama bila su zatvorena. Pod po kojemu sam hodala bosim nogama bio je hladan. Dok sam silazila stubištem, zvuk je postupno postajao sve jasniji. Zastala sam na kraju najdužeg hodnika u Kući Svjetlosti, onoga koji vodi u blagovaonicu i podrum, i za velikim, višedjelnim umivaonikom s druge strane kupaonice ugledala Juna kako pere svoje kupaće gaćice pod jednom od četiri slavine. “Što to radiš tako kasno?” upitala sam ga, gledajući u njegove vlažne, sapunjave ruke. “Oprosti, je li te buka možda probudila?” Čak i tu u mraku, usred noći, njegov je glas zvučao jasno i razgovjetno. “Ne znam zašto, ali dok perem svoje kupaće gaćice, a u kući vlada mir, mogu se prepustiti razmišljanju o skokovima u vodu.” “O skokovima u vodu?” “Da, tada mogu najbolje sagledati svoje skokove u vodu: pristup svakom skoku, dobro tempirani odskok, trenutak dodira s vodom.” Nastavio je s pranjem dok je govorio. “Ako stalno razmišljaš o savršenom skoku u vodu, onda se onog časa kad se popneš na dasku osjećaš kao da to zbilja možeš učiniti.” Pomno je oprao svoje kupaće gaćice, izvrnuo ih i trljao o pločice umivaonika. Sviđali su mi se njegovi prsti koji su se tako energično pokretali. Kada sam bila uz njega, često sam se pitala kako može biti tako čist i nevin. “Ti baš voliš skakati u vodu, zar ne?” Nisam mogla smisliti ništa drugo čime bih nastavila naš razgovor. “Istina, volim”, rekao je. Dvije riječi, koje su opetovano odzvanjale u meni. Da su te dvije riječi bile upućene samo meni, osjećala bih se blaženo. “Kada skačem u vodu sav se predam tome, barem tih nekoliko sekunda.” Nema sumnje da je vrijeme od skoka s desetmetarskog tornja do trenutka dodira s vodom predstavljalo samo utjelovljenje svih njegovih napora i želja, kao da su sve njegove lijepe riječi i dobra djela obavijali njegovo skladno tijelo i slobodno padali kroz zrak. Stajali smo jedno kraj drugoga u pidžamama a naši likovi su se odražavali u nizu ogledala iznad umivaonika. U kući je vladala potpuna tišina, kao da je jedino zrak oko nas bio budan. I svjetlost žarulje kao da je svijetlila samo za nas; sve ostalo za prozorom i u hodniku bilo je crno kao u rogu. Mi smo proživljavali neki zasebni, izdvojeni trenutak u vremenu. Perući kupaće gaćice, Jun je smočio pidžamu, pa sam mogla nazrijeti njegove mišiće ispod vlažne tkanine. Osjećala sam se poput plačljive djevojčice koja čezne da je baš on privije u svoje naručje. “Dopusti da ti pomognem”, rekla sam, hineći vedro raspoloženje, jer sam se prepala da će me, ako ne progovorim, odati drhtaji silne želje za njime. “Baš ti hvala”, odgovorio je. Otvorila sam slavinu odmah do one koju je on koristio i isprala sapunicu s prvog para kupaćih gaćica. Pustila sam vodu da teče u tankom mlazu, vodeći računa da ne budem bučna i probudim još koga i tako prije vremena okončam taj susret s Junom. Imao je tri para kupaćih gaćica i poznavala sam svaki detalj na svakome od njih: jedne je dobio kad je pristupio momčadi za skokove u vodu, druge na velikom natjecanju prošle godine, a treće su mu djeca darovala za rođendan. Sve sam ih mogla istog časa prepoznati. Dok sam tako stajala ruku zagnjurenih u vodu, osjećajući Junovu prisutnost kraj sebe, prožimao me duboki osjećaj smirenosti. Možda je to zadovoljstvo bilo uzrokovano time što sam dodirivala predmete koji su njemu bili tako bliski. Pomislila sam na vrijeme kad smo bili mlađi i mogli se bezazleno igrati, to vrijeme kada Junovo tijelo nije za mene imalo posebno značenje. “Sjećaš li se onog dana kad je snijeg napadao tu u hodniku?” upitala sam ga, gledajući u mjehuriće sapunice što su otjecali niz pločice. “Snijeg? Tu u hodniku?” Okrenuo se da bi me pogledao. “Bilo je to prije otprilike deset godina. Sanjala sam neki divan san, i probudila se rano. Kad sam pogledala vani, sve je bilo prekriveno snijegom, većim nego ikad. Djeca su još spavala. Skočila sam iz kreveta i strčala dolje, i hodnik je od jednog do drugog kraja bio sasvim prekriven snijegom.” “Zbilja? Ali, kako je snijeg mogao dospjeti usred kuće?” “Vjetar ga je nanio kroz pukotine u krovu. Nakon što se snijeg otopio došao je majstor i čavlima zakucao daske preko rupa. Stvarno se toga ne sjećaš?” Jun se začas zamislio. “Pretpostavljam da ne zvuči sasvim normalno.” “Pokušaj se sjetiti”, rekla sam. “Nije valjda da si nešto takvo mogao zaboraviti. Najljepše od svega bilo je vidjeti hodnik prije no što je itko prošao njime i ostavio otiske svojih stopa.” Završila sam s ispiranjem kupaćih gaća i odložila ih na izbočinu iznad umivaonika. Jun mi je pružio drugi par. “Bilo je nezaboravno. Stajala sam tamo i imala osjećaj da sam jedino ja budna na čitavom svijetu. Ali nisam bila sama, još je netko promatrao snijeg.” “Tko?” mogla sam osjetiti njegov pogled. “Ti. U jednom trenutku shvatila sam da stojiš iza mene, i učinilo mi se da si tamo bio sve vrijeme. Na sebi si imao onu plavu pidžamu s pčelama i medvjedićima.” Jun je za čas prestao raditi. “A tvoja je pidžama bila na točkice”, dodao je. “Aha, točno. Bili smo sami nas dvoje ‡ kao što smo sada.” Odložila sam drugi par gaćica kraj prvog. Uspomena na mekoću snijega, još jedan lijep trenutak koji smo davno doživjeli zajedno, vratila mi se svom snagom. Kao da je ta uspomena bila san koji nema nikakve veze sa zbiljom, ali unatoč tome ja sam se zapanjujuće jasno sjećala snijega i Junove prisutnosti. Sjećam se da sam se silno veselila što smo bili sami u takvom posebnom ugođaju: ali sasvim sam sigurna da je taj osjećaj bio još mnogo dojmljiviji tada, kad smo bili mladi i nismo ništa znali o jadima odrastanja. “Kazao si mi da se moramo baciti u snijeg”, nastavila sam. “Ja sam se bojala, ali ti si me uvjeravao da je sigurno, da će nam biti lijepo ‡ potom si raširio ruke i bacio se u snijeg. Ostavio si savršen otisak svog tijela u snijegu ‡ nismo se prestajali smijati, ali morali smo bili tihi kako nas nitko ne bi čuo. Tada si me gurnuo, ja sam pala u nj i snijeg mi je upao u oči.” “Baš je bilo veselo, zar ne?” Zvučao je kao da nikad više neće doživjeti tu vrstu zadovoljstva. Možda je imao pravo. Teško je bilo znati što nas čeka, kamo će nas naši životi odvesti, pa sam se rastužila razmišljajući o budućnosti. Sumnjala sam da ćemo ikada više moći na miru popričati o noći kada smo oprali njegove kupaće gaćice. S vremenom, sva su djeca iz Kuće Svjetlosti otišla jedno za drugim, ostavljajući me samu. Uopće nemam pojma koliko sam njih gledala kako odlaze, stojeći osamljena za prozorom svoje sobe; nisam imala nikakva razloga vjerovati da i Jun neće otići kao i svi ostali. Jednoga dana će otići, odjeven u novu odjeću, u pratnji svoje nove obitelji, i zauvijek će nestati iza ugla gdje stoji ploča s “misli tjedna”. Zbog toga sam željela upamtiti sreću koju smo skupa doživjeli dok smo to još mogli. Pažljivo sam isprala sva tri para kupaćih gaćica, kao da sam tako mogla isprati svoju okrutnost prema Rie tog popodneva. Morala sam samu sebe zavarati da sam mnogo mlađa i nevinija, kao kad smo stajali i divili se snijegu u hodniku. Bila sam uvjerena da će Jun skočiti jedino u čistu vodu, a ja sam željela da se u mene zabije savršenstvom svojeg skoka; željela sam da u mene uroni kao u vodu. Kad smo završili razgovor o tom jutru od prije mnogo godina, jednostavno nismo znali o čemu bismo još razgovarali. Zvuk vremena što protječe između nas preobrazio se u zvuk vode koja iz slavine jedva čujno teče sve do zore. Proljeće je prošlo i uskoro je počelo razdoblje svakodnevnih kiša. Fina izmaglica nalik na lepršava krilca kukaca ovlažila je drveće i grmlje što je raslo oko Kuće Svjetlosti. Dani su sporo prolazili; činilo se da bi kiša mogla stati svakog časa, no ona je neprestano padala. Imala sam osjećaj da sam mjesečarka koja odlazi u školu, budeći se jedino kad bih ugledala Juna u knjižnici ili kraj automata za prodaju. Čim bi nastava završila ja bih se zaputila u sportski centar i popela se na tribine bazena za skokove u vodu, i jedino sam se ondje, sjedeći osamljena na tribinama, osjećala živom. Život u Kući Svjetlosti bio je jednoličan. Nakon što su kiše počele svakodnevno padati, ubrzo se u kuhinji i blagovaonici pojavila plijesan: zanimljiva zelena nijansa plijesni na ostatku žemlje i snježnobijela plijesan na piti od jabuka koju je ispekla jedna od odgajateljica tri dana prije. Pogled na kantu za smeće punu trule hrane ponovo je u meni probudio okrutnost i počela sam zamišljati kako bi Rie vrištala da je zatvorim unutra. Vrištala bi sva u suzama, znojeći se od straha i šmrčući, potom bi se plijesan, poput goleme gnojne rane, raširila po njezinim mekoputim malim bedrima. Kad god bih ugledala kantu za smeće, počela bih zamišljati plijesan po Rieinim bedrima. Jedne nedjelje popodne zatekla sam se u igraonici. Troje najmlađe djece, odveć male za vrtić, igralo se u moru igračaka. Rie je bila među njima. Rani tajfun prohujao je prema zapadu. Kiša je zakratko prestala, i ja sam sjedila blizu prozora i osluškivala vjetar. Djeca su se posvađala oko neke igračke i Rie je počela plakati. Otišla sam k njoj i uzela je u naručje. Još u suzama, prstima se počela hvatati za dugmiće na mojoj bluzi, smirivši se na mojim prsima. “Ne možete se igrati vani”, rekla sam ostaloj djeci. “Vjetar bi vas otpuhao.” Zatim sam odnijela Rie u svoju sobu. Reiko je bila otišla u bolnicu posjetiti roditelje pa sam znala da se neće vratiti još nekoliko sati. Rie se za koji tren smirila i počela prekapati po stvarima koje je Reiko nagurala ispod svojega pisaćeg stola: kasetama za konverzaciju na engleskom jeziku, zastavicama koje je prikupila na međuškolskim izletima, džepnoj svjetiljci s istrošenim baterijama. Dok sam je promatrala, pitala sam se je li zaboravila da sam je zatvorila u vrč i ostavila plakati. Drveće oko Kuće Svjetlosti povijalo se pod orkanskim naletima vjetra. Čovjek je imao dojam da će vjetar otpuhati zgradu, mahnito kovitlajući otpalim lišćem. Rie se igrala onim što je pronašla pod stolom, prinoseći svaki predmet ustima prije no što bi prešla na neki drugi. Nogama se čvrsto odupirala o pod. Mala djeca su zbilja osobita vrsta bića, i ja sam promatrala Rie na isti način na koji bi netko drugi promatrao neku rijetku životinju u zoološkom vrtu. Željela sam je pomilovati i pomaziti, ali nisam znala kako da to učinim. Primijetila sam kutiju uvijenu u bijeli papir koja je izvirivala iz otvorene ladice mog pisaćeg stola. U njoj se nalazila kremšnita koju sam donijela četiri ili pet dana prije. I tog dana je padala sitna kišica. Drvored jablanova oko sportskog centra bio je obavijen izmaglicom. Hodajući, razmišljala sam o različitim vrstama skokova koje je Jun uvježbavao i poteškoćama pri njihovoj izvedbi. Nogometni teren i igralište za bejzbol bijahu pusti i tihi; jedini je zvuk potjecao od automobila s ceste koja je prolazila iza drvoreda. U samoj blizini sportskog centra bila je upravo otvorena nova slastičarnica. Čitav objekt je bio u staklu i prije je podsjećao na staklenik nego na slastičarnicu. Svaki detalj u kuhinji: ručke i dugmad na pećnici, vrećice za ukrašavanje kolača, noževi i špatule, sve se jasno vidjelo. Veliki buketi cvijeća ukrašavali su ulaz najavljujući svečano otvorenje. Ne znam zašto sam ušla. Nisam bila osobito gladna. Ali tog popodneva vrijeme je bilo mračno i turobno i kiša se nadnijela nad svime poput gustog oblaka dima. Za razliku od vremena, slastičarnica je izgledala veselo i živahno i podsjećala me je na blistavi bazen za skokove u vodu; štoviše, bila je odveć blještava. Nije bilo drugih gostiju, i vitrina sa slasticama bila je gotovo prazna. Baš kao i sve drugo u slastičarnici, i ona je bila besprijekorno čista. Kremšnite su nalikovale krasno izrađenim umjetničkim djelima. Nadnijela sam se nad njih kako bih ih bolje pogledala, dok je mlada žena u pregači na volane čekala moju narudžbu. Prstom sam pokazala tri preostale kremšnite koje su stajale u kutu vitrine. “Željela bih ove”, rekla sam. Dotjerana mlada žena pažljivo je prenijela kremšnite u kutiju, zatvorila je i umotala u papir, prilijepila naljepnicu s imenom slastičarnice, potom zavezala ukrasnu vrpcu. Nositi kutiju s kremšnitama zajedno sa školskom torbom zbilja nije lako i sve dok nisam stigla kući brinula sam se hoću li je uspjeti donijeti čitavu. Jednu kremšnitu sam odmah pojela a drugu ponudila Reiko, koja se nakon uobičajenog, pretjeranog zahvaljivanja povukla na gornji ležaj kako bi je smazala. Treću sam kremšnitu ostavila u kutiji, koju sam odložila u najdonju ladicu pisaćeg stola. Svaki put kada bih otvorila ladicu, imala sam dojam da bijela kutija nije na mjestu na kojem sam je ostavila, između ravnala, klamerice i posložene hrpe fotokopija; no gotovo sam sasvim zaboravila da sam preostalu kremšnitu ostavila unutra. Pažljivo sam izvadila kutiju iz ladice, kao da rukujem nečim lomljivim. Očekivala sam da je teža, ali je ipak bila lagana poput… jedne kremšnite. Također sam vjerovala da ću unutra naići na obilnu plijesan; slatkiš je međutim izgledao posve jednako kao u vitrini slastičarnice - podatno i zamamno. “Rie, dođi ovamo. Imam nešto lijepo za tebe.” Okrenula se, i kad je shvatila što je u kutiji, radosno je dotrčala i skočila mi u krilo. Tek nakon što sam kremšnitu razdvojila na dvije polovice, shvatila sam da je slatkasti miris jaja, šećera i mlijeka zamijenio neugodan, kiseo vonj sličan onom nezrelog grejpa. Kada se Rie licem zagnjurila u kremšnitu, taj neugodni vonj ispunio je čitavu sobu. Malo je nedostajalo da se pobljujem, ali Rie je smazala slatkiš. Bilo je gotovo mučno gledati je kako požudno jede. “Kako ti se svidjelo?” upitala sam, ali je vjetar zaglušio moje pitanje. Drugu polovicu kremšnite vratila sam u kutiju, koju sam pažljivo zatvorila i odnijela, i u kuhinji bacila u kantu za smeće. Vjetar je nastavio puhati čitave noći. Zbog topline i vlažnosti teško je bilo spavati. Svaki put kad bih počela tonuti u san, nepodnošljiva sparina bi me probudila. Reiko se vratila iz posjeta roditeljima, pojela nekoliko komadića čokolade, i otišla spavati ne opravši čak ni zube. Dok sam slušala njezino zdravo dahtanje, mogla sam osjetiti kako u meni nestaje i najmanja želja za snom. Upravo sam htjela pogledati na budilicu da vidim koliko je sati kad sam iznenada začula korake u hodniku. Negdje su se vrata otvorila, a potom opet zatvorila, i u tom sam času začula zabrinuto došaptavanje. Zbacila sam vlažni prekrivač i otkopčala još jedno dugme na pidžami. Zureći u prečke na ljestvama za penjanje na krevet iznad mene, pokušavala sam razabrati o čemu glasovi govore. Sasvim budna, napetih živaca, osluškivala sam. Nakon nekoliko minuta, uspjela sam između ostalih razaznati glas svoje majke. Drugi glasovi su bili prigušeni i nerazgovijetni, no ona je zvučala uzbuđeno i oštro i nekako samozadovoljno kao i uvijek. Čak se i Reiko probudila iz dubokog sna i nagnula se iz kreveta da bi me pogledala. “Što se događa?” upitala je. Ustala sam iz kreveta, ne obazirući se na njezino pitanje. Osjećala sam se neobično umorno i odjednom sam shvatila da sam iscrpljena višesatnim mučenjem da zaspim. Otvorila sam vrata i načas zastala sklopivši oči, kako bih se priviknula na svjetlost u hodniku. “Aya!” imenom me pozvala moja majka, stežući rukom prednju stranu iznošene spavaćice. “Rie je bolesna. Ima groznicu i strašan proljev i čitavu noć ne prestaje povraćati. Usta su joj suha, a dobila je i neobičan osip. Ne znam što joj je. Htjela sam pozvati hitnu pomoć, ali tvoj otac kaže da bismo trebali dovesti dr. Nishizakija, onoga koji radi u klinici blizu postaje. Kaže da je Nishizaki član crkvenog odbora, pa će se Bog pobrinuti za nju. Sada ga pokušavaju dobiti, ali to je strašno, i usred noći ‡ ne preostaje nam ništa drugo nego da se molimo. Oh, Aya!” Riječi je izgovorila u jednom dahu. Noćna odgajateljica i ostalo osoblje koje je živjelo u Kući Svjetlosti stajali su kraj nje, smrknutih i zabrinutih lica. U glasu moje majke osjećala se svojevrsna uzbuđenost zbog nenadanog događaja, kao i poziva hitnoj pomoći. Rukama sam pritisnula oči koje su me pekle zbog nespavanja, pitajući se zašto ne prestane toliko govoriti, zašto baš sve mora objasniti kada ja već znam što se zbiva. U tom trenutku Jun se popeo stubištem. “Uspio sam razgovarati s dr. Nishizakijem. Rekao je da je smjesta dovedemo.” Otišao je u dječju spavaonicu i iznio Rie. Ona mu je ležala u naručju poput lutke. Obrazi, ruke i bedra bili su joj prekriveni crvenkastim osipom, kao da se čitavo njezino tijelo zarazilo kremšnitom i pretvorilo u ružičastu plijesan. Jun ju je snio niza stube a ostali su ga slijedili. Moj je otac čekao vani u autu s upaljenim motorom. Jun je ušao i sjeo kraj njega i dalje držeći Rie u naručju. Premda sam bila svjesna da sam izravno odgovorna za njezinu bolest, ja sam jedino zurila u Juna. Ostavljao je dojam spretnog i odlučnog mladića, držeći Rie čvrsto u svom naručju. Njegovu ozbiljnost i predanost gotovo nisam mogla podnijeti. Kad god bi se dogodilo nešto nepredviđeno ‡ kao kad sam pala u rijeku, kad je izbio požar u kuhinji ili kada se zbog potresa prevrnula vitrina s porculanom, Jun je uvijek uspijevao smiriti i utješiti nas ostale. Bilo mi je tužno što netko može biti toliko dobar. Zvuk odlazećeg automobila iščezao je u noć. Ostali su se tiho vratili u svoje sobe, dok je moja majka nastavila vikati za autom. “Nazovi me čim nešto saznaš! Čekat ću kraj telefona! Ako je odluče zadržati u bolnici, obavijesti me da mogu donijeti njezine stvari!” Kad su se svi razišli, okrenula se prema meni, spremna da započne novi monolog. “Nadam se da nije ništa ozbiljno…” Ali ja sam samo kimnula glavom ne odgovorivši joj ništa, čekajući da što prije ostanem sama sa svojim mislima o Junu. Na tribine bazena vratila sam se čim sam prije mogla. To mi je bilo još dragocjenije nakon što sam se uvjerila u vlastitu okrutnost. Ljeskanje vode što se zrcalilo na staklenom krovu, miris klorirane vode i, prije svega, nevina čistoća Junovog blistavog tijela, to su bile stvari koje su mi pomagale i davale snagu da se osjećam čistom. Željela sam biti čista poput Juna, makar i za jedan časak. Na koncu, Rie su zadržali u bolnici. Rekli su da je povraćala sve dok nije izbacila sve iz sebe a potom je spavala dva dana, nepokretna i hladna poput mumije. Moja je majka svako malo odlazila u bolnicu i brinula o njoj, a potom se vraćala kući i potanko nas o svemu izvješćivala. Pitala sam se jesu li možda pronašli bilo kakav trag kremšnite. Nisam sigurna kako bih se osjećala da je Rie umrla, kakav smisao bih našla u onome što sam učinila. S obzirom na to da doista nisam bila svjesna odakle se ta okrutnost u meni javlja, gledala sam u Junove ruke i prsa i leđa ne osjećajući ni najmanju grižnju savjesti zbog onoga što sam učinila Rie. Bila sam jedina na tribinama. Bilo je sparno kao i uvijek. Glasovi i zapljuskivanje vode odjekivali su s obližnjeg bazena za plivanje kao i s dječjeg bazena iza njega, dok se s bazena za skokove čuo jedino trenutačni udarac pri dodiru jednog, a potom i ostalih skakača u vodu. Jun je na sebi imao tamnomodre kupaće gaćice s izvezenom oznakom naše škole u visini struka, jedne od onih koje smo prali one noći dok smo u hodniku razgovarali o snježnom jutru. Gaćice su bile mokre pa su se pripile uz njegovo tijelo. Imao je naviku da, dok se približava rubu tornja za skokove, povlači i okreće remenje koje je nosio na oba zapešća. Potom bi se dugo namještao kako bi mu vrhovi stopala bili poravnani, a on u sasvim ispravnom početnom položaju. “Priprema, pozor, skok…” promrmljala sam. Bio je to sjajno izveden skok u vodu. Tijelo mu je bilo ravno i pri ulasku u vodu sasvim okomito i tek poneka kapljica je pljusnula. Nekoliko mjehurića podignulo se s dna, i potom je površina vode opet poprimila svoj staklasti izgled. Draži su mi obični skokovi u vodu od onih zavojitih i s višekratnim okretima. Kada je tijelo povijeno u struku a noge i stopala istegnuti, napetost mišića je očaravajuća. Ta figura njegovog tijela, kada je čelom gotovo oslonjen o goljenice a dlanovi su mu ispruženi iza koljena, jako mi se sviđa. Dok su njegove noge zrakom ocrtavale savršeni krug nalik na kolut što pada kroz prostor, mogla sam osjetiti njegovo tijelo u svome, i kako me miluje iznutra, mnogo prisnije i opuštenije od bilo kakvog pravog zagrljaja. Iako me u zbilji nikada nije držao u naručju, bila sam sasvim uvjerena da je osjećaj koji me tada prožimao onaj pravi. Ispustila sam dug uzdah i prekrižila noge. I ostali članovi ekipe su jedan za drugim izvodili skokove, a trener im je između skokova glasno govorio upute preko megafona. Plivači su trenirali u susjednom, velikom bazenu. Jedna djevojka, očito netko od osoblja, bila je nagnuta nad polazištem i štopericom mjerila rezultate plivača. Svi osim mene su naporno radili, ali i moja je prisutnost također imala svoj cilj: bio je to oblik samoizlječenja. Tek kad sam prošla mimo svlačionice i nekoliko automata za prodaju u predvorju, shvatila sam da vani pada kiša. Sunce je čitavog dana sjalo i iznenadna me je promjena zatekla; kiša je pljuštala kao iz kabla i obližnje topole, semafor za rezultate i nogometno igralište zaklanjala gustim kišnim zastorom. Udarajući o zemlju, goleme su se kišne kapi rasprskivale poput minijaturnih eksplozija. Stajala sam bespomoćno kraj vrata. Bez obzira na to koliko brzo trčala, trebalo mi je najmanje pet minuta da stignem do postaje. Po takvoj kiši bila bih skroz mokra za nekoliko sekunda. Pomisao na vožnju kući u krcatom vlaku, u mokroj odjeći, djelovala mi je odveć depresivno. Sjedalice u predvorju sportskog centra već su bili zauzeli ljudi koji su čekali da nevrijeme prestane, dok su ostali stajali u redu kraj telefonske govornice i zvali taksije. Nemajući drugo rješenje, izišla sam van. Zrak je mirisao na kišu, i na zemlju natopljenu kišom. Sjela sam na stubište pod strehom i promatrala kako kišne kapi snažno udaraju o zemlju. Povremeno bi neka odskočila i ovlažila moje čarape. Jun je vjerojatno i dalje bio na treningu, ili se možda tuširao, ali mene je brinulo da će se pojaviti prije nego što kiša prestane. Jednostavno nisam znala kako ću mu pogledati u oči ako me zatekne kako tu sjedim. Mogao se pojaviti gotovo svakog trena, osvježen i poletan nakon treninga, a ja ću biti okaljana tragovima Rieinih suza i njezinim crvenim osipom, koje bazen nije mogao sprati. Taman sam htjela istrčati na kišu kad me je netko zazvao. “Aya!” Junov glas me je zaustavio. Okrenula sam se i ugledala ga kako stoji na vrhu stubišta. Izgledao je svježe i čisto, točno onako kako sam ga zamišljala, i na tren sam samo zurila u njega, nesposobna da mu išta odgovorim. “Ovo je za ne povjerovati”, rekao je, skrenuvši pogled s mene na kišu. “Istina”, uzvratila sam. Stajali smo na stubištu i promatrali u tišini. Morali smo stajati jako blizu jedno uz drugo kako ne bismo pokisnuli, i kroz suknju sam mogla osjetiti kako njegova torba sa sportskim priborom dodiruje moju nogu. Bilo mi je drago što me nije upitao zašto sam došla, kao da mi je oprostio neki grijeh. Kiša je još jače padala, zamaglivši pogled na svijet dalje od strehe. “A gdje su ostali iz ekipe?” upitala sam. Stajao je odveć blizu mene da bih se okrenula pogledati ga. “Trener ih je svojim autom povezao kući”, rekao je, i dalje zureći u kišu. “Zašto i ti nisi pošao s njima?” “Jer sam ugledao tebe kako prolaziš.” “Oh”, promrmljala sam. Željela sam mu se ispričati ili zahvaliti, ali jedva sam uspjela izustiti banalnu, otrcanu frazu: “Imaš li možda kišobran?” Odmahnuo je glavom. “Ionako nam ne bi bio od velike pomoći”, dodao je. “Pljusak je odveć jak. Morat ćemo ostati ovdje neko vrijeme.” Morat ćemo ostati ovdje neko vrijeme, ponovila sam si polako, i pri svakoj sljedećoj riječi značenje kao da se mijenjalo, postajući “želim ovdje ostati”, a potom, “želim ovdje ostati s tobom”. Minibus taksi se zaustavio ispred zgrade, dok su brisači uporno radili. Nekolicina djece koja su vjerojatno završila s nastavom iz plivanja protrčala je kraj nas i uskočila u taksi dok su ih majke slijedile. Ali svi zvuci, ubrzanih koraka, glasova, upaljenog motora taksija, bili su prigušeni pljuskom. Jedini zvuci koji su dopirali do mojih ušiju bili su Junovo disanje i udaljena grmljavina. Kišne kapi su nam nastavile dosađivati, kvaseći Junova ramena; košulja mu se slijepila za leđa, ali činilo se da, osluškujući grmljavinu sa zanosom djeteta, toga nije svjestan. Kad sam bila u društvu s Junom, često sam razmišljala o našem djetinjstvu; prisjećala sam se svih igara kojih smo se igrali, samo nas dvoje na raznim mjestima oko Kuće Svjetlosti. Bila sam nasamo s njim kad sam mu usne namazala mlijekom s odlomljene smokvine grane kao i kad smo zatekli snijeg u hodniku. Nitko od njegovih školskih prijatelja ili drugova iz plivačkog kluba ili ostale djece iz Kuće Svjetlosti nije s njime dijelio te uspomene; bila sam jedina koja je vidjela izraz njegovog lica u tim trenucima, i te sam slike ljubomorno čuvala poput svežnja dragocjenih pisama. Potom bih ih, s vremena na vrijeme, izvukla i iznova pročitala. Ipak, s protokom vremena, i pisma u mojim rukama postajala su sve nejasnija i krhkija; štoviše, jednog trena sam prestala dodavati nova. Možda se to dogodilo onda kad smo Jun i ja prestali biti djeca ‡ kad mi je i sama pomisao na njega počela izazivati bol kao što to još uvijek čini. Grmljavina se čula iz sve veće daljine; ipak, kiša je bila jaka kao i prije. Junova ramena su sasvim pokisnula, i počela sam se brinuti da će se prehladiti. “Trebali bismo ući unutra”, rekla sam, vukući ga za lakat. Još jednom je pogledao u daljinu i kimnuo glavom. Prošli smo kroz predvorje i vratili se na bazen. U prostoru određenom za skokove u vodu nije više bilo nikoga, ali nekoliko je ljudi u kupaćim gaćicama i majicama kratkih rukava podizalo odskočne daske i krpama brisalo prostor oko bazena. Svjetla su bila pogašena i bazen je sada izgledao kao neko sasvim drugo mjesto. Večer je tu stigla mnogo brže nego u kišnom svijetu vani. Popeli smo se i sjeli u najviši red na tribinama, leđima oslonjeni o ogradu. Dolje, pred nama, površina bazena se blago ljeskala. “Ovo mi je čudno”, rekla sam, gledajući njegov profil. “Što to?” upitao je, okrenuvši se prema meni. “Obično sam jedina tu gore na tribinama. Sjedim ovdje sasvim sama i promatram tebe i tvoje skokove s daske. Ali danas, evo, sjediš uz mene.” “Ti me redovito dolaziš promatrati dok treniram, zar ne?” Glas mu je bio tako topao, pun zahvalnosti, da sam mogla samo kimnuti glavom. Tvoje tijelo pada prostorom i dodiruje najdublji dio mene. U sebi sam prošaptala riječi koje se nikada nisam usudila izreći naglas. “Dolazim ovamo ravno iz škole i sjedim i gledam. Nemam što drugo za raditi. Ne vježbam, niti se zanimam za bilo što drugo. Bit će da te podsjećam na kakvu staru beskorisnu ženu.” “Ne smiješ biti odveć stroga prema sebi”, rekao je. “Jednoga dana ćeš i ti pronaći nešto što će ti odgovarati. Sada si samo nesigurna.” “Zbilja tako misliš?” “Aha”, odgovorio je, kimnuvši glavom. Uopće mi nije bilo jasno jesam li nesigurna ili nisam, ali on se činio sasvim uvjeren u to pa nisam htjela ulaziti u daljnju raspravu. Iznenada me je prožeo duboki mir i nisam znala što dalje. Moje su mi se želje istodobno činile i jednostavne i strašno komplicirane: gledati do mile volje u Junovo vlažno tijelo i natjerati Rie u plač. Bile su to jedine stvari koje su me tješile. Čistači su vlažnim krpama brisali podne pločice. Razina vode u bazenu je pala, kao da je ispust za otjecanje vode bio otvoren, otkrivajući nizove zidnih pločica. “Ti nikada ne izgledaš nesigurno”, rekla sam, udarajući vrhom cipele o školsku torbu koju sam odložila blizu svojih nogu. “Kad se baviš skokovima u vodu, za to jednostavno nemaš vremena.” Objema rukama se uhvatio za ogradu i odignuo tijelo od tla kao da je gimnastičar na hvataljkama. “A možda je to zbog toga što je moje rođenje bilo toliko neizvjesno i bolno, ali kad se popnem na toranj za skokove jedino želim skočiti što je moguće pravilnije i bolje, i bez imalo oklijevanja.” Promatrala sam Junove snažne prste dok se objema rukama čvrsto držao za ogradu. “Ljutiš li se na roditelje zbog onoga što su ti učinili?” “Ne”, odgovorio je, oklijevajući za čas. “Kako se možeš ljutiti na nekoga koga niti ne poznaješ?” Iznenada sam se osjetila strašno tužno, kao da sam tek tog trenutka saznala da je siroče. Bez obzira na to koliko on bio dobar i ljubazan prema ljudima, bez obzira na to koliko savršeno izvodio skokove u vodu, uvijek će biti siroče. Željela sam svojim dahom osušiti njegova vlažna ramena, ugrijati ih. Kiša je udarala po staklenom krovu iznad nas. Voda iz bazena je do tog trena sasvim otekla i čuvari su se spustili na dno da bi ga dobro oprali. Dio bazena za skokove u vodu bio je mnogo širi i dublji no što sam mislila. Isključili su rasvjetu na tribinama, pa je do nas dopirala jedino mutna svjetlost sa susjednog bazena za plivanje. Skakali smo s teme na temu; domaća zadaća iz matematike, školski izlet, zbor učenika istih razreda, i povremeno bismo podignuli pogled prema kiši. Činilo se da je oslabjela. “Pitam se kada li će Rie otpustiti iz bolnice?” rekao je Jun najzad, kao da je to sljedeća tema našeg dugog, nepovezanog razgovora. Ali spominjanje njezinog imena pričinilo mi je neizmjernu bol. “I ja se pitam”, dodala sam. Dočarala sam si prizor u njezinoj bolničkoj sobi prema jedinom putu kad sam je otišla posjetiti: zidove ukrašene dječjim crtežima, plišanog Mikija na njezinom krevetu, i samu Rie ispruženu i pospanu na bolesničkoj postelji. “To je tvoje djelo, zar ne?” Iako mu je glas bio zvonak i pribran, u prvi mah nisam shvatila što mi govori. “Ti si to učinila maloj Rie, zar ne?” Ton glasa je bio isti, ali sada su riječi zvučale još ubitačnije, kao da ih namjerno ponavlja kako bi mi se urezale u svijest. U njegovom glasu nije bilo ni trunka krivnje, čak ni optužujuće aluzije, a ipak sam osjetila užas koji me je trenutačno obuzeo. “Ti to znaš?” izgovorila sam jedva čujno. “Da.” “Kako?” “Uvijek sam te promatrao.” To je mogla biti nagla izjava ljubavi od koje čovjeku zastaje dah ili naš konačni rastanak. “Dobro znam što joj sve već neko vrijeme činiš.” Pogled mu je bio uprt u dno bazena. “Rie se gadno namučila i jedva ostala živa”, rekao je istim tihim glasom. “Majka joj je duševno zaostala osoba, i rodila je Rie u duševnoj bolnici.” Da me je izravno napao, vjerojatno bih se znala obraniti. Umjesto toga, on je razotkrio moju tajnu, kao da mi nudi samog sebe. Zanijemjela sam, osjećajući kako mi srce snažno udara u grudima. Željela sam da što prije prestane govoriti. Njegove riječi su me mogle samo još više rastužiti. Rieini vrisci i vapaji odjekivali su u mojim ušima, raznoseći Junove blistave mišiće u tisuće komadića. Svijet se vrtio preda mnom, kao da sam naglavce padala u prazan bazen za skokove u vodu. Sjedili smo tako nekoliko trenutaka, ništa ne govoreći. Ograda za mojim leđima postala je vruća. “Još malo pa zaključavamo”, doviknuo nam je jedan od ljudi s dna bazena. Vrtoglavica se smanjila. “Dobro”, uzvratio mu je Jun glasno. “Nadam se da je kiša prestala padati”, dodao je gledajući u stakleni krov. Dok sam pogledom pratila njegov profil, shvatila sam da od njega više nikada neću moći bilo što tražiti: ni milovanja, ni zaštitu, niti toplinu. On nikada neće skočiti u bazen unutar mene, okaljan suzama jedne male djevojčice. Obuzeli su me naleti žaljenja i tuge, ali ja sam znala da će trajati sve dok sam živa. “Hajdemo”, rekao je, položivši ruku na moje rame. “Kamo?” Dlan mu je bio gotovo neugodno topao. “Doma, u Kuću Svjetlosti.” Toplina njegove ruke koju je zakratko držao na mojim leđima prostrujila je mnome poput njegova prodornog glasa. Shvatila sam da je jeziva šala što sada zajedno odlazimo kući, ali ustala sam, kimnuvši poslušno glavom.
|
