Amélie Nothomb: Ni Evina ni Adamova Prvo poglavlje
Činilo mi se da ću najlakše naučiti japanski budem li podučavala francuski. U supermarketu sam ostavila oglas: “Instrukcije iz francuskog, cijena povoljna”. Telefon je zazvonio iste večeri. Dogovorili smo se za sutradan u kafiću u četvrti Omotesando. Nisam uopće razumjela njegovo ime, kao ni on moje. Poklopivši, shvatila sam da ne znam kako ću ga prepoznati, kao što ni on ne zna kako će me prepoznati. Pošto nisam bila dovoljno prisebna da zatražim njegov broj telefona, nisam to mogla popraviti. “Možda će me zbog toga opet nazvati”, pomislih. Nije me nazvao. Glas se doimao mladim. To mi neće mnogo pomoći. U Tokiju 1989. mladeži je bilo koliko hoćeš. Kako je onda ne bi bilo u tom kafiću u Omotesandu 26. siječnja oko tri poslijepodne. Nisam bila jedina strankinja, daleko od toga. No on se svejedno zaputio prema meni bez oklijevanja. – Vi ste profesorica francuskog? – Kako ste pogodili? Slegnuo je ramenima. Sjeo je, veoma ukočen, i zašutio. Shvatila sam da sam ja profesorica i da se ja moram pozabaviti njime. Počela sam s pitanjima i saznala da ima dvadeset godina, da se zove Rinri i da studira francuski. On je saznao da ja imam dvadeset i jednu godinu, da se zovem Amélie i da učim japanski. Nije shvatio koje sam nacionalnosti. Na to sam već bila navikla. – Odsad više ne smijemo govoriti engleski – rekla sam. Vodila sam razgovor na francuskom da vidim kako govori: grozno, pokazalo se odmah. Najgori je od svega bio izgovor – da nisam znala da mi se Rinri obraća na francuskom, mislila bih da imam posla s vrlo lošim početnikom u kineskom. Tražio je riječi, sintaksa mu je bila loša kopija sintakse engleskog u kojem je, činilo se, nalazio apsurdan oslonac. A bio je na fakultetu, na trećoj godini studija francuskog jezika. Preda mnom je bio dokaz potpunog neuspjeha u podučavanju stranih jezika u Japanu. Na toj razini to se više nije moglo opravdati ni otočkom izdvojenošću. Mladić je očito bio svjestan situacije jer se umah ispričao, a potom zašutio. Nisam mogla prihvatiti taj neuspjeh i pokušala sam ga ponukati da opet progovori. Uzalud. Držao je usta zatvorenima, kao da skriva pokvarene zube. Našli smo se na mrtvoj točki. Potom sam se ja njemu počela obraćati na japanskom. Nisam govorila taj jezik od svoje pete godine, a ovih šest dana, koje sam tek provela u zemlji izlazećeg sunca nakon šesnaest godina odsutnosti, nije bilo ni približno dovoljno da probude moja dječja sjećanja vezana uz taj jezik. Stoga je to bilo neko djetinje brbljanje koje nije imalo ni glave ni repa. Pričala sam o policajcu, o psu i o trešnjama u cvatu. Mladić me gledao zaprepašteno i naposljetku je prasnuo u smijeh. Upitao me je li me japanski učilo petogodišnje dijete. – Jest – odgovorih. – To sam dijete bila ja. I ispričala sam mu svoj život. Pričala sam polako, na francuskom; zahvaljujući nekom posebnom osjećaju, slutila sam da me razumije. Oslobodila sam ga kompleksa. Na izrazito lošem francuskom rekao mi je da poznaje kraj u kojem sam se rodila i u kojem sam proživjela prvih pet godina života: Kansai. On je bio iz Tokija, gdje mu je otac ravnatelj znamenite škole draguljarstva. Ušutio je, posve iscrpljen, i nadušak ispio kavu. Činilo se da su mu ta objašnjenja pala jednako teško kao da je trebao prijeći nabujalu rijeku preko gaza gdje je kamenje razmaknuto pet metara jedno od drugoga. Bilo mi je zabavno gledati kako se uspuhao od tog pothvata. Treba priznati da je francuski opak. Ne bih rado bila u koži svog učenika. Naučiti govoriti moj jezik vjerojatno je jednako teško kao naučiti pisati njegov. Pitala sam ga što voli. Veoma je dugo razmišljao. Htjela sam znati je li to promišljanje egzistencijsko ili lingvističko. Nakon toliko razmišljanja, njegov me odgovor potpuno smeo: – Igrati se. Bilo je nemoguće dokučiti je li prepreka bila leksička ili filozofska. Bila sam uporna: – Igrati se čega? Slegnuo je ramenima. – Igrati se. Njegov je stav otkrivao ili divljenja vrijednu ravnodušnost, ili lijenost suočenu s učenjem moga izvanrednog jezika. U svakom slučaju, smatrala sam da se mladić dobro snašao i složila sam se s njim. Rekla sam da ima pravo, da je život igra: oni koji misle da je igranje beskorisno nisu ništa shvatili, itd. Slušao me kao da mu pričam nešto vrlo čudnovato. Prednost u raspravama sa strancima je u tome što manje ili više zaprepašteno sugovornikovo lice uvijek možete pripisati kulturološkoj razlici. Tada je Rinri upitao mene što ja volim. Jasno razdvajajući slogove, odgovorila sam da volim šum kiše, šetnje u planini, čitanje, pisanje, slušanje glazbe. Prekinuo me da bi rekao: – Igranje. Zašto je to ponavljao? Možda zato da čuje što mislim o tome. Nastavila sam: – Da, volim igre, osobito kartaške. Sad se on doimao izgubljenim. Na praznoj stranici notesa nacrtala sam karte: as, dvojku, pik, karo. Prekinuo me: da, naravno, znao je što su karte. Osjećala sam se nevjerojatno glupo zbog svoje jeftine pedagogije. Ne bih li se izvukla, počela sam govoriti o svemu i svačemu; pitala sam koju hranu jede. Odlučno je odgovorio: – Joooohje. Mislila sam da poznajem japansku kuhinju, no za ovo nisam nikada čula. Zamolila sam ga da mi objasni. Jednostavno mi je odgovorio: – Joooohje. Da, dobro, no što je to? Sav u čudu, uzeo mi je notes iz ruku i narisao obris jajeta. Trebalo mi je nekoliko sekundi da složim kockice u glavi, te sam kliknula: – Jaje! Raširio je oči, kao da želi reći: Pa da! – Kaže se jaje – nastavila sam – jaje. – Joooohje. – Ne, gledajte mi usta. Treba ih više otvoriti: jaje. Razjapio je usta: – Jeeeehje. Pitala sam se je li ovo napredak. Jest, jer nešto se promijenilo. Napredovao je, ako već ne u pravom, onda bar u drugom smjeru. – Bolje – rekla sam optimistično. Osmjehnuo se s nevjericom, zadovoljan zbog moje ljubaznosti. Takvu je profesoricu trebao. Pitao me koliko tražim za instrukcije. – Dat ćete koliko želite. Taj je odgovor prikrivao moje potpuno nepoznavanje trenutačnih cijena, koje nisam znala ni približno. I ne znajući, zacijelo sam zvučala kao prava Japanka, jer je Rinri iz džepa izvadio lijepu omotnicu od rižina papira, u koju je već prije bio stavio novac. Bilo mi je neugodno i odbila sam: – Ne, za ovaj put. Ovo nisu bile prave instrukcije. Ovo jedva možemo nazvati prezentacijom. Mladić je položio omotnicu ispred mene, otišao platiti naše kave, potom se vratio da bi zakazao sat za sljedeći ponedjeljak, nije ni pogledao novac koji sam mu pokušavala vratiti, pozdravio me i otišao. Bez ikakva sam srama otvorila omotnicu i izbrojila šest tisuća jena. Kad vas plaćaju u slaboj valuti, divno je što su iznosi uvijek bajoslovni. Opet sam pomislila kako je “joooohje” postalo “jeeeehje” i zaključila da nisam zaslužila šest tisuća jena. U glavi sam usporedila bogatstvo Japana s bogatstvom Belgije i zaključila da je ova transakcija kap vode u oceanu tolikog nerazmjera. U supermarketu sam za šest tisuća jena mogla kupiti šest rajskih jabuka. Adam je Evi itekako dugovao toliko. Umirene savjesti, krenula sam u šetnju Omotesandom. Danas je 30. siječnja 1989. Deseti dan koji u Japanu provodim kao odrasla osoba. Od dana mog povratka, kako sam to nazvala, svakoga bih jutra, razgrnuvši zastore, ugledala savršeno plavo nebo. Nakon što čovjek godinama razmiče belgijske zastore da bi ugledao bremenito sivilo, kako se ne bi oduševio zimom u Tokiju? Našla sam se sa svojim učenikom u kafiću u Omotesandu. Lekcija se temeljila na trenutačnim vremenskim prilikama. Dobra zamisao, jer je podneblje, kao idealna tema za one koji nemaju što reći jedno drugom, u Japanu glavni i obvezni predmet razgovora. Susresti koga i ne porazgovarati s njime o vremenu znači da se ne znate ponašati. Činilo mi se da je Rinri od prošli put napredovao. Za to nisu mogle biti zaslužne samo moje lekcije: zacijelo je vježbao i sâm. Vjerojatno ga je potaknula mogućnost razgovora s izvornom govornicom francuskog. Pričao mi je o ljetnim žegama kad sam opazila kako diže pogled prema nekom mladiću koji je upravo ušao. Mahnuli su jedan drugomu. – Tko je to? – pitala sam. – Hara, prijatelj koji studira sa mnom. Mladić je prišao da bi se pozdravio. Rinri nas je međusobno predstavio na engleskom. Pobunila sam se: – Na francuskom, molim. I vaš prijatelj studira taj jezik. Moj se učenik pribrao, malo je zastao zbog nagle promjene registra, a potom je izgovorio što je bolje mogao: – Hara, ovo je Amélie, moja ljubavnica ¹. Teškom sam mukom zatomila smijeh kojim bih obeshrabrila tako hvale vrijedne napore. Nisam ga htjela ispravljati pred prijateljem: to bi ga ponizilo. Bio je to dan slučajnosti: vidjela sam kako u kafić ulazi Christine, simpatična mlada Belgijanka koja je radila u veleposlanstvu i koja mi je pomogla u rješavanju papirologije. Dozvala sam je. Činilo mi se da sada ja moram obaviti predstavljanja. No Rinri, kojemu je krenulo, vjerojatno htijući ponoviti vježbu, rekao je Christine: – Ovo je Hara, moj prijatelj, a ovo je Amélie, moja ljubavnica. Mlada me žena kratko pogledala. Hinila sam ravnodušnost i mladićima predstavila Christine. Zbog ovog nesporazuma i iz straha da ne ispadnem dominantna ljubavnica, više se nisam usudila ispravljati svog učenika. Kao jedini mogući cilj dala sam si u zadatak da pazim da razgovaramo samo na francuskom. – Obje ste Belgijanke? – pitao je Hara. – Jesmo – nasmiješila se Christine. – Vrlo dobro govorite francuski. – Zahvaljujući Amélie, koja je moja lju… U tom sam trenutku prekinula Rinrija i rekla: – Hara i Rinri studiraju francuski. – Da, no ništa ne pomaže kao instrukcije, zar ne? Christinein me stav činio napetom, a nisam bila dovoljno bliska s njom da bih joj rekla istinu. – Gdje ste upoznali Amélie? – pitala je Rinrija. – U supermarketu Azabu. – Neobično! Izbjegli smo najgore: mogao je odgovoriti da me upoznao preko oglasa. Konobarica je došla pitati nove goste što žele naručiti. Christine je pogledala ručni sat i rekla da uskoro ima poslovni sastanak. Na odlasku mi se obratila na nizozemskom: – Lijep je, drago mi je zbog tebe. Nakon što je na brzinu nestala, Hara me pitao je li govorila belgijski. Kimnula sam kako bih izbjegla dugo objašnjavanje. – Sjajno govorite francuski – reče Rinri s divljenjem. “Još jedan nesporazum”, pomislila sam potišteno. Više nisam imala snage i zamolila sam Haru i Rinrija da razgovaraju na francuskom, zadovoljivši se time da ispravljam najnerazumljivije pogreške. Njihov me razgovor iznenadio: – Ako dođeš k meni u subotu, donesi umak iz Hirošime. – Hoće li Jasu igrati s nama? – Neće, on igra kod Minami. Zanimalo me što to igraju. Pitala sam Haru, čiji mi odgovor nije objasnio ništa više negoli odgovor mog učenika tijekom prethodne lekcije. – I vi se dođite u subotu igrati kod mene – reče Hara. Bila sam sigurna da me poziva iz pristojnosti. Ipak sam žarko željela prihvatiti poziv. U bojazni da će moj dolazak smetati mom učeniku, istraživala sam teren: – Ne poznajem Tokio, izgubit ću se. – Ja ću doći po vas – predložio je Rinri. Umirena, ushićeno sam zahvalila Hari. Kad mi je Rinri pružio omotnicu s plaćom, bilo mi je još neugodnije negoli prošli put. Umirila sam savjest odlučivši da ću tim novcem kupiti dar svom domaćinu. U subotu poslijepodne vidjela sam kako mi pred kuću dolazi raskošan bijeli mercedes, tako čist da je blistao na suncu. Dok sam se približavala, vrata su se otvorila automatski. Vozač je bio moj učenik. Dok je vozio Tokijom, pitala sam se je li posao njegova oca bio krinka za pripadnost jakuzi, za koju je to bilo tipično vozilo. Zadržala sam pitanja za sebe. Rinri je vozio šutke, usredotočen na prometnu gužvu. Krajičkom oka pogledala sam njegov profil, sjetivši se što je Christine rekla na nizozemskom. Nikad mi ne bi palo na pamet smatrati ga lijepim da ga moja sunarodnjakinja nije prozvala takvim. I ovako nisam bila sigurna da je lijep. No krutost njegova glatko obrijanog zatiljka i potpuna nepomičnost crta lica nisu bile lišene dojmljive markantnosti. Bio je to treći put da ga vidim. Uvijek je nosio istu odjeću: plave traperice, bijelu majicu kratkih rukava i jaknu od crnog antilopa. Na nogama je imao astronautske tenisice. Nisam se mogla načuditi njegovoj mršavosti. Jedan ga je auto skandalozno pretekao. Ne zadovoljivši se tim prekršajem, vozač je izašao iz auta i obasuo Rinrija uvredljivim urlicima. Moj se učenik vrlo mirno duboko ispričao. Grubijan je otišao. – Ali on je bio kriv! – viknula sam. – Jest – reče Rinri ravnodušno. – Zašto ste se ispričali? – Ne znam to reći na francuskom. – Recite na japanskom. – Kankokudžin. Korejac. Razumjela sam. Nasmiješila sam se u sebi ljubaznom fatalizmu svog učenika. Hara je stanovao u mikroskopskom stanu. Prijatelj mu je pružio golem tetrapak hirošimskog umaka. Osjećala sam se kao kreten sa svojim omotom belgijskog piva, koje je svejedno dočekano s nehinjenom radoznalošću. Ondje je bio i stanoviti Masa koji je sjeckao kupus na sitne ploškice i mlada Amerikanka Amy. Zbog njezine smo nazočnosti bili prisiljeni govoriti engleski, što mi ju je ogadilo. Postala mi je još mrskijom kad sam shvatila da su je pozvali u nadi da će meni tako biti ugodnije. Kao da bih patila da sam jedina zapadnjakinja. Amy je smatrala prikladnim objasniti nam koliko pati zbog svog egzila. Što joj najviše nedostaje? Peanut butter, reče ona ozbiljno. Sve su joj rečenice počinjale s “In Portland…”. Tri mladića pristojno su je slušala, iako je bilo očito da ne znaju na kojoj se američkoj obali nalazi ta selendra i da im se živo fućka. Ja sam pak mrzila prvotni antiamerikanizam, ali sam potom pomislila da bi, ako sebi zabranim mrziti tu curu iz tog razloga, to ipak bio gnusan oblik prvotnog antiamerikanizma, te sam se stoga prepustila prirodnom gnušanju. Rinri je gulio đumbir, Hara je čistio škampe, Masa je nasjeckao kupus. Pridružila sam u sebi te sastojke hirošimskom umaku i vrisnula, prekinuvši Amy usred rečenice o Portlandu: – Jest ćemo okonomijaki! – Znate što je to? – čudio se moj domaćin. – Dok sam živjela u Kansaiju, to mi je bilo omiljeno jelo! – Živjeli ste u Kansaiju? – pitao je Hara. Rinri mu nije ništa rekao. Je li uopće razumio ijednu riječ od onog što sam mu ispričala tijekom prve lekcije? Odjednom sam bila zahvalna nebesima što je tu Amy, zbog koje smo morali govoriti engleski, i drhtavim sam glasom objasnila svoju japansku prošlost. – Jeste li japanske nacionalnosti? – pitao je Masa. – Nisam. Nije dovoljno tu se roditi. Nijednu nacionalnost nije teže dobiti od japanske. – Mogli biste postati Amerikankom – primijetila je Amy. Da ne bih ispala nepristojna, brzo sam promijenila temu: – Htjela bih pomoći. Gdje su jaja? – Ne treba, hvala, vi ste moja gošća – reče Hara – sjednite i igrajte. Osvrnula sam se oko sebe, uzalud tražeći igru. Amy je opazila moju smetenost i prasnula je u smijeh. – Asobu – reče. – Da, asobu, to play, znam – odgovorih. – Ne, ne znate. Glagol asobu nema isto značenje kao glagol to play. Na japanskom, čim ne radite, to se zove asobu. Tako dakle. Bila sam bijesna što me tomu morala naučiti cura iz Portlanda i odmah sam se bacila na cjepidlačenje da bih je spustila na zemlju: – I see. To, dakle, odgovara latinskom pojmu otium. – Latinskom? – ponovila je Amy, prestravljena. Prezadovoljna njezinom reakcijom, usporedila sam otium sa starogrčkim, ne poštedjevši je nijedne indoeuropske etimologije. Pokazat ću ja toj curi iz Portlanda tko je filologinja. Kad sam joj vratila milo za drago, zašutjela sam i počela se igrati u stilu zemlje izlazećeg sunca. Promatrala sam pripremu tijesta za palačinke i potom pečenje okonomijakija. Miris kupusa, škampa i đumbira što zajedno cvrče vratio me šesnaest godina unatrag, u doba kad mi je moja nježna guvernanta Nišio-san spravljala tu istu poslasticu, koju otada više nikada nisam jela. Harin je stan bio tako malen da mi nije mogla promaknuti nijedna pojedinost. Rinri je, slijedeći označenu perforaciju, otvorio tetrapak hirošimskog umaka i stavio ga nasred niskog stolića. “What’s that?” zavapila je Amy. Ja sam zgrabila tetrapak i s čežnjom udahnula miris gorke šljive, octa, sakea i soje. Izgledala sam kao da se drogiram tim tetrapakom. Kad sam dobila svoj tanjur s nadjevenom palačinkom, odbacila sam uljuđenu vanjštinu, prelila palačinku umakom i, ne čekajući nikoga, navalila. Nijedan japanski restoran na svijetu ne nudi to bolno dirljivo narodno jelo, ujedno vrlo jednostavno i vrlo suptilno, prostodušno i profinjeno. Imala sam pet godina, nisam se još odvojila od suknje Nišio-san i vrištala sam, razdragana srca i s papilama u sedmom nebu. Slistila sam svoj okonomijaki, očiju uprtih u prazno i cokćući od slasti. Tek kad sam sve pojela, primijetila sam da me ostali gledaju s uljudnom nelagodom. – Svaka zemlja ima svoja pravila lijepog ponašanja za stolom – promucala sam. – Upravo ste svjedočili belgijskima. – Oh my God! – viknula je Amy. Prava se javila. Ma što žvakala, izgledala je kao da žvače žvakaću. Mnogo mi se više svidjela reakcija moga domaćina: požurio se da mi pripremi novu palačinku. Pili smo pivo Kirin. Ja sam donijela pivo Chimay, koje je nekim čudom bilo dobra kombinacija s hirošimskim umakom. Azijska piva od ječma savršeno su pristajala uz jelo. Ne znam o čemu su razgovarali uzvanici. Bila sam odveć zaokupljena hranom. Proživljavala sam tako duboko potresnu pustolovinu uspomena da je nisam ni pokušavala s nekim podijeliti. Kroz emocionalnu izmaglicu sjećam se da je Amy potom predložila Pictionary i da smo se igrali u zapadnjačkom smislu te riječi. Nije joj dugo trebalo da požali zbog svoje ideje: Japanci su prejaki u ocrtavanju pojmova. U partiji su se nadmetala tri Japanaca dok sam ja probavljala u ekstazi, a Amerikanka je gubila, bijesno vičući. Bila je zahvalna nebesima što sam ondje, jer sam bila još gora od nje. Svaki put kad je bio moj red, na papiru sam nacrtala nešto nalik na pržene krumpiriće. – Come on! – vikala je dok su tri mladića sve manje i manje skrivala smijeh. Bila je to krasna večer, na kraju koje me je Rinri odvezao kući.
|
