Budimo se u tami u potpunom neznanju. Gdje smo, što se događa? U jednom smo trenutku sve zaboravili. Ne znamo jesmo li dijete ili odrasla osoba, muškarac ili žena, krivi ili nedužni. Je li to tama tamnice ili noći?

Znamo samo jedno, tim jasnije što nam je to jedina spoznaja: živi smo. Nikada nismo bili toliko živi: i to je sve. Od čega se sastoji život u tom djeliću sekunde u kojem imamo rijetku povlasticu da budemo lišeni identiteta?

Evo od čega: od straha.

No nema veće slobode od tog kratkog zaborava buđenja. Dijete smo koje poznaje jezik. Možemo imenovati bezimeno otkriće svog rođenja: gurnuti smo u stravu živog bića.

U tom razdoblju čiste tjeskobe, čak se i ne sjećamo da se takvo što može dogoditi prilikom buđenja. Ustajemo, tražimo vrata, izgubljeni smo kao u hotelu.

A nakon sjećanja odjednom opet nastane tijelo i vrate mu ono što mu služi kao duša. Umireni smo i raz­očarani: mi smo, dakle, to; mi smo, dakle, samo to.

Odmah potom vrati se spoznaja o geografiji vlastitog zatvora. Moja soba vodi do umivaonika, gdje se zapljuskujem ledenom vodom. Što to nastojimo oribati s lica s pomoću te energije i hladnoće?

Potom počinje ruta. Svatko ima svoju: kava i cigareta, čaj i tost ili pas i uzica; svoju smo putanju uredili tako da što više umanjimo strah.

Zapravo provodimo vrijeme u borbi protiv straha življenja. Smišljamo definicije kako bismo ga izbjegli: zovem se tako i tako, radim tu i tu, moj se posao sastoji od ovoga i onoga.

No skrovita tjeskoba nastavlja potkopavanje. Ne možemo potpuno ušutkati njezin govor. Misliš da se zoveš tako i tako, da se tvoj posao sastoji od ovoga i onoga, ali, kad si se probudio, ništa od toga nije postojalo. Možda zato što to i ne postoji.

Sve je počelo prije osam mjeseci. Netom prije toga doživio sam ljubavno razočaranje, toliko glupo da je bolje da o njemu i ne govorim. Moja je patnja bila još mučnija jer sam se sramio što patim. Da bih se lišio te boli, iščupao sam si srce. Zahvat je bio jednostavan, ali ne i jako učinkovit. Sjedište jada još je bilo tu, nalazilo se posvuda, ispod i iznad moje kože, u mojim očima, u mojim ušima. Osjeti su mi bili neprijatelji koji me nisu prestajali podsjećati na tu glupu priču.

Tada sam odlučio ubiti svoje osjete. Bilo je dovoljno da nađem unutarnji prekidač da bih upao u svijet ravnodušnosti. Bilo je to osjetilno samoubojstvo, početak novoga života.

Otad više nisam trpio bol. Više ništa nisam osjećao. Iščeznuo je olovni
pokrovac što mi je ometao disanje. Kao i sve ostalo. Živio sam u svojevrsnom ništavilu.

Isprva mi je laknulo, a onda sam se počeo grozno dosađivati. Pomišljao sam da opet uključim unutarnji prekidač i shvatio da ne mogu. To me zabrinulo.


Glazba, koja bi me nekoć ganula, sada me ostavljala ravnodušnim. Čak i temeljni osjeti vezani uz jelo, piće ili kupanje ostavljali su me hladnim poput leda. Bio sam ujalovljen posvuda.

Nestanak osjećaja nije mi teško pao. Majčin glas preko telefona bio mi je puka neugodnost, poput curenja vode. Nisam se više brinuo za nju. To je bilo prilično dobro.

No ostalo nije bilo kako treba. Život se pretvorio u smrt.

*

Promjenu je potaknuo album Radioheada. Zvao se Amnesiac. Naslov je odgovarao mojem stanju svojevrsne osjetilne amnezije. Kupio sam ga. Poslušao sam ga i nisam osjetio ništa. Sad sam tako reagirao na svu glazbu. Već sam se pomirio s pomisli da sam nabavio još šezdeset minuta ništavila kad je počela treća pjesma, čiji je naslov podsjećao na kružna vrata. Bio je to niz nepoznatih zvukova, raspoređenih sa sumnjivom štedljivošću. Pjesma je imala prikladno ime, što je podsjećalo na apsurdnu sklonost koju dijete osjeća prema kružnim
vratima, i koje je, ako se i usudi u njih zaći, nesposobno umaknuti iz
njihova kruga. U tome samo po sebi nije bilo ništa ganutljivo, no ja sam u krajičku svog oka otkrio suzu.

Zar se to dogodilo zato što već tjednima ništa nisam osjetio? Reakcija mi se činila pretjeranom. Ostatak albuma u meni je probudio samo neodređenu začuđenost, kakvu uzrokuje svako prvo preslušavanje. Kad je završio, opet sam stavio treću pjesmu: potresli su me drhtaji. Moje zahvalnošću uzdrmano tijelo pružalo se prema toj oskudnoj glazbi, kao da je riječ o talijanskoj operi – toliko je bilo zahvalno što je napokon izašlo iz zamrzivača. Stisnuo sam gumb repeat da bih potvrdio tu čaroliju ad libitum.

Kao netom oslobođen zatvorenik, prepustio sam se užitku. Bio sam dijete zarobljeno i opčinjeno tim kružnim vratima, vrtio sam se i vrtio u njihovoj kružnoj putanji. Dekadenti, navodno, nastoje postići poremećaj svih osjetila: u meni je pak proradilo samo jedno, no kroz tu sam se pukotinu opijao do dna duše. Nikada nismo toliko sretni kao kad nađemo način da se izgubimo.

Poslije sam shvatio: sad me moglo dirnuti samo ono što mi nije poznato. Ako je neki osjećaj nalikovao na radost, tugu, ljubav, čežnju, ljutnju itd., ostavljao me ravnodušnim. Moja je osjetilnost sad otvarala svoja vrata samo još nedoživljenim osjetima, onima koje ne mogu svrstati ni u dobre ni u loše. Isto je vrijedilo i za ono što je u meni zamijenilo osjećaje: ćutio sam samo emocije koje su treperile s onu stranu dobra i zla.

Uho me vratilo među žive. Odlučio sam otvoriti još jedan prozor: oko. Činilo se da je suvremena umjetnost stvorena za ljude poput mene.
Odlazio sam na mjesta na koja prije nikada nisam išao: u centar kulture Beaubourg i na sajam suvremene umjetnosti FIAC. Gledao sam samo djela koja nemaju nikakvog smisla: bila su upravo ono što mi treba.

*

Situacija s opipom nije slutila na dobro: dok još nisam postao frigidan,
iskušao sam i muškarce i žene. U seksualnom pogledu, dakle, više nisam imao neistraženog teritorija, pa sam rješavanje tog problema odgodio.

I okusu se loše pisalo. Govorili su mi o ludim vlasnicima restorana koji su izmišljali pjenušavu hranu čudesna okusa, no prosječno jelo u njihovim restoranima stajalo je petsto eura, što je bilo pola moje dostavljačke plaće. Nisam smio na to ni pomišljati.

Kod njuha je divno što ne podrazumijeva nikakvo posjedovanje. Na ulici se možemo onesvijestiti od užitka zbog neznančeva parfema. Nos je idealno osjetilo, mnogo učinkovitije od vječno zatrpanog uha, mnogo diskretnije od oka koje glumi gazdu, mnogo istančanije od okusa koji uživa samo dok se jede i pije. Kad bismo dopustili nosu da nam upravlja životom, prometnuo bi nas u aristokrate.

Naučio sam treperiti zbog još neiskušanih mirisa: vruć asfalt obnovljena kolnika, peteljka rajčice, ne­obrađen kamen, krv tek posječenih stabala, stari kruh, fini papir, davno uvenule ruže, vinil i nove gumice za mene su postali izvori neizmjerne naslade.

Kad sam bio u snobovskom raspoloženju, išao sam novim trgovcima parfema koji sjede u svojim dućanima i prema kupčevoj želji stvaraju nove mirise. Izlazio bih iz dućana očaran demonstracijama trgovaca, omražen jer ništa nisam kupio nakon što bi oni uložili toliki trud. Nisam ja kriv što su parfemi tako skupi.

Unatoč olfaktornim neumjerenostima, ili baš zbog njih, moje se spolovilo naposljetku pobunilo.

Već mjesecima ništa se nije događalo, čak ni nasamo. Ma koliko ja razbijao glavu, zamišljao nezamislivo, ne, zbilja me ništa izvedivo nije privlačilo. I najsuludije erotsko štivo ostavljalo me mrtvim hladnim. Pornografski filmovi tjerali su me u grohotan smijeh.

Razgovarao sam o tome sa svojim kolegom Mohamedom, koji mi je rekao:

– Znaš, jest glupo, ali pomaže kad si zaljubljen.

Pametnjaković. Od svih mojih osjetila, to je bilo najmrtvije – ono osjetilo koje nam na tajanstven način omogućava da se kristaliziramo oko jednog bića.

Zavidio sam Momi što ne shvaća moju muku i promrmljao:

– Nemaju više kruha? Neka im daju brioše.

– Koliko to već traje? – pitao me.

– Bar pet mjeseci.

Pogledao me i vidio sam kako se njegovo sažaljenje pretvara u prezir. Nisam mu još trebao pojasniti da se ne služim ni desankom šakić. To me podsjetilo na zgodu iz Trbuha Pariza, kad siromah prizna lijepoj mesarici da tri dana ništa nije jeo, zbog čega se samilost debele žene odmah pretvori u pakostan prijezir, jer, da bi čovjek pretrpio takvo poniženje, treba pripadati nižoj vrsti.

Neki mi je svećenik rekao da čovjek može biti vječno krepostan. Pripadnici svećenstva koji uistinu poštuju taj zavjet najbolji su dokaz da treba prakticirati nekakav oblik seksualnog života: to su strašni ljudi. Bio sam spreman na sve kako ne bih postao kao oni.

Uho je slaba točka. Nedostatku kapka pridodaje se još jedna mana: uvijek čujemo ono što ne bismo htjeli čuti, ali ne čujemo ono što moramo čuti. Svi su nagluhi, čak i oni čiji je sluh apsolutan. Uloga je glazbe, između ostalog, da nam pruži iluziju kako vladamo tim najjadnijim osjetilom.

Opip i sluh za mene su postali slijepac i paralitik: čudno, no izostanak
seksa nadomještao sam svojevrsnom neprekidnošću glazbe. Posao mi je to dopuštao: otad sam putovao Parizom sa slušalicama nabijenim na moje klempave uši, dok su mi motor potresali decibeli.

Dogodilo se neizbježno: udario sam nekog starca. Ništa ozbiljno. No moj poslodavac nije tako mislio i otpustio me po kratkom postupku. Upozorio je kolege da me ne zaposle, opisavši me kao društvenu prijetnju.

Našao sam se bez seksa i bez posla: mnogo je to amputacija za jednog
čovjeka.

Društvena prijetnja, reče moj bivši poslodavac. Pitao sam može li to biti zanimanje.

U nekom sam baru odigrao partiju biljara s vrlo nadarenim Rusom. Ciljao je neobično spretno, pa sam ga pitao odakle mu taj talent.

– Navikao sam na mete – odgovori profesionalnom odmjerenošću.

Shvatio sam. Da bih mu dao do znanja s kim ima posla, prestao sam mu prepuštati pobjedu. Zazviždao je. Rekao sam mu da sam čovjek kojega treba. Odveo me na drugi kraj Pariza i predstavio šefu kojeg je skrivalo dvosmjerno zrcalo.

S obzirom na to kako su me lako zaposlili, ja sam za ulazak Rusije u Uniju. Nije bilo papirologije. Samo test iz streljaštva i nekoliko pitanja. Nisu me tražili osobnu iskaznicu: mogao sam im dati ime koje želim. Rekao sam da se zovem Urban, jer sam se oduvijek htio tako zvati. To im je bilo dovoljno. Još su me tražili broj mobitela, iz posve razumljiva razloga.

Vidio sam da su na moj karton zapisali: elitni snajperist. To mi je laskalo. Prvi sam put svrstan u elitu i bilo mi je drago što je mjerilo bilo objektivno. Vile koje su se nadvile nad moju kolijevku podarile su mi samo taj talent: gađanje. Još kao dijete sam u oku i tijelu osjećao tu zagonetnu sposobnost ciljanja, čak prije nego što sam imao potrebnu opremu. Ta je sigurnost ruke neobičan osjećaj. Od sajma do sajma mogao sam uvježbavati ili, bolje rečeno, potvrđivati čudo: uvijek sam gađao samo središte mete, zgrćući gomile divovskih plišanih igračaka.

Pobjeda je bila nadomak moje puške, ali nisam imao pušku i nisam imao što pobijediti. Patio sam zbog tog beskorisnog talenta poput sportskog komentatora koji je zapravo vrstan vrtlar ili tibetanskog redovnika koji je pak sjajan moreplovac.

Susret s Rusom otkrio mi je moju sudbinu. Pogledao je mojih deset pogodaka i rekao:

– Vrlo malo muškaraca gađa kao ti. I nijedna žena.

Mudro sam šutio, pitajući se gdje se sve skriva mačizam. Nastavio je:

– Ništa nije muževnije od dobrog ciljanja.

Nisam komentirao te riječi koje očito ne drže vodu. Moja je sudbina, čini se, pogodovala aforizmima iz birtije.

– Čestitam – reče još, sklanjajući moje kratkoročne mete. – Moram te
upozoriti da ti to neće bogzna čemu služiti. Našim ubojicama nalažemo da gađaju izbliza. I ne nadaj se drugom oružju osim revolvera. No nikad se ne zna, ako nabasaš na klijenta koji ima dobre reflekse… Mi te uzimamo kao znanstveni istraživači koji su naišli na talentirana čovjeka: ne znamo hoćeš li nam biti od koristi, znamo samo da tip poput tebe treba raditi za nas, a ne za konkurenciju.

Pitao sam se je li im konkurencija policija. Vjerojat­nije je da su to bile suparničke bande profesionalnih ubojica.

Moj talent nadilazi razum. Rođeni snajperist ima vid pilota putničkog
aviona, ruku što nikad ne drhti i dovoljno stabilnosti da bi izbjegao trzaj. No mnogi koje rese te vrline ne bi pogodili slona u hodniku. Snajperist je kadar ostvariti nevjerojatnu spregu onoga što vidi njegovo oko i onoga što odašilje njegova ruka.

S nestrpljenjem sam iščekivao prvi zadatak. Provjeravao sam poruke dvadeset puta na dan. Želudac mi se grčio od tjeskobe: ne radne tjeskobe, jer o njoj još nisam znao ništa, nego tjeskobe što možda nisam izabran.


Telefon je zazvonio točno u podne.

– Prvi će ti posao biti lagan. Dođi.

Motor mi je bio jednako koristan u novom zanimanju, kao i u prošlom, ako ne i više. Stigao sam na drugu stranu Pariza za dvadeset minuta. Pokazali su mi fotografije magnata prehrambene industrije koji je šefu stao na žulj.

– Ne želi slušati. Uskoro više ništa neće čuti.

– Čudno – rekao sam, gledajući slike. – Mršav je.

– Ne jede to što prodaje. Nije lud.

Uhvatio sam ga noću, ispred zgrade u kojoj se trebao naći s ljubavnicom. Rasprsnuo sam mu glavu dozicom od dva hica. Tada se dogodilo čudo.


Nisam imao vremena analizirati. Morao sam odmah odmagliti. Motorom sam se odvezao daleko, a brzina je udeseterostručila ono što sam osjećao.

Penjao sam se stubama, preskačući ih, i bacio se na krevet. Tada sam dovršio posao. Bilo je dobro, ali slabo u usporedbi s onim što sam osjetio u trenutku kad sam raznio klijenta.

Što se dogodilo? Sjećam se da mi je srce udaralo kao ludo. Krv mi je navrla na ključna mjesta. Vladao je slastan osjećaj nepoznatog: napokon sam otkrio nešto novo.

Silno sam uživao jer sam si priuštio ono što mi je trebalo mjesecima: nešto novo, neimenovano, neizrecivo.

Ništa nije djevičanskije od ubijanja. Taj se osjećaj ne može usporediti ni s jednim drugim. Drhtimo od uzbuđenja na mjestima koja je teško odrediti. Takva egzotika oslobađa.

Ne postoji radikalnija vježba volje za moći. Nad bićem o kojem ne znamo ništa imamo apsolutnu vlast. A tiranin koji drži do sebe ne osjeća ni trunka krivnje.

Taj je čin popraćen istančanim strahom, koji pospješuje uživanje.

Last but not least, ako ispunimo zadatak, zaradimo mnogo novaca. Izvanredna je naslada biti plaćen za to.


Čovjek s biljara zvao se Jurij.

– Obavio si dobar posao – reče pružajući mi omotnicu. – Izbroji.

– Imam povjerenja – odgovorio sam kao pravi gospodin.

– Ne bi trebao.

Novac je bio na broju. Samo je htio da osjetim nelagodu.

– Kad opet počinjem?

– Sviđa ti se?

– Da.

– Neka ti se ne svidi previše. Ostani pribran. Inače ćeš izgubiti na
kvaliteti. Večeras?

Pokazao mi je fotografije znatiželjna i brbljava novinara.

– Remeti šefove planove?

– Nego? Što misliš, zašto ih biramo?

– Da biste oslobodili čovječanstvo te gamadi.

– Dobro, ako ti je tako lakše.

Nije mi trebao olakšavati. No takve su misli udesetorostručivale moju radost. Čekajući noć, zabrinuo sam se. Postoji samo osjetilno djevičanstvo. Sad sam znao kako je to ubiti. Hoću li opet doživjeti orgazam? Htio sam vjerovati da hoću. Dvije sekunde nisu bile dovoljne da liše taj čin novine.

Kažu da prvi spolni čin nije najbolji. Moje je iskustvo to potvrdilo. A pri ubijanju, odmah sam osjetio takvu opijenost, za koju sam smatrao da ne može biti nadmašena.

*

Vrijedilo je pravilo: dva hica u glavu. U lubanju, jer trebalo je uništiti centralu. Velika je većina bila mrtva nakon prvog metka. Drugi sam ispaljivao za svaki slučaj. Tako nije bilo preživjelih.

– Tako povećavaš mogućnost da osoba bude unakažena. Policiji je teže.

Ja sam bio zahvalan na tom pravilu o drugom hicu, koji je udvostručivao moj užitak.

Pritišćući obarač drugi put, shvatio sam da je taj put bolji: pri prvom sam još osjećao uljevitost prsta.

Ono što se pojavilo u neznatnoj mjeri, sada se ponavljalo u sve većoj: više sam uživao s novinarom negoli s prehrambenim magnatom. I uživao sam još više s ministrom koji je slijedio nakon njih.

– Medijska pozornost ima u tome ulogu – komentirao je Jurij. – Kad znaš da će novine o tome pisati, uzbudljivije je.

Pobunio sam se kao pravi čistunac:

– Mene slava ne zadivljuje! Važna je osoba.

– Ma nemoj.

– Stavi me na kušnju ako mi ne vjeruješ.

– Govoriš kao da ja odabirem klijente.

– Često odabireš ubojicu.

To je bio dio posla koji me frustrirao: ako izuzmemo Jurija, posrednika, nisam smio vidjeti kolege. Uz takva pravila teško je imati poduzetnički duh. Stoga sam se češće viđao sa svojim Rusom.

– Katkad mi se čini da nemaš s kime razgovarati – žalio se.

– Znaš, klijenti nisu razgovorljivi.

– Nemaš prijatelja?

Ne, imao sam samo poslovne veze. Čim bih obavio posao, više nisam imao nikoga. Slobodno je vrijeme bilo rezervirano za ženskarenje. No toga sad više nije bilo jer sam postao frigidan.

Jurij je to valjda naslutio. Pitao me:

– Smeta li ti ako klijent bude klijentica?

– Primam pričest za obje prilike – odgovorim.

– Što želiš reći? Da si pravovjeran?

– Baš naprotiv. Da prihvaćam klijentice.

– Fino. U timu ima mnogo onih koji ih odbijaju.

– Ta je mizoginija šokantna.

– Bez brige. Klijentice su rijetko zgodne. Kad šef želi likvidirati nevjernu ljubavnicu, učini to sâm.

– Častan čovjek?

– Mislim da voli ubiti lijepu djevojku. Gabore uvali nama.

Moja je prva klijentica bila direktorica nekog kulturnog centra. Usudio sam se pomisliti da je to neobično.

– Taj je centar kulturan kao ti i ja – reče Jurij. – To je paravan.

Nikada nisam saznao što je krio taj paravan. Direktorica je bila debela brkata žena koja se gegala na nogama pretankim u usporedbi s mješinom. Vrlo sam lako obavio posao.

– Muškarac, žena, kakva je razlika? Nisam osjetio ništa drukčije – rekoh Juriju.

– Čekaj dok ubiješ ljepoticu.

– Bilo bi mi jednako teško ubiti ljepotana. Ljepota je jedinstven spol.

– Kakva je to nova bljuzga?

– To je filozofska tvrdnja. Seks znači “ono što razdvaja”. Lijepi su ljudi
odvojeni od ostatka čovječanstva, što ga tvori razmiljena i bezoblična masa.

– Izbroji – reče mi Jurij, pruživši mi omotnicu.

Amélie Nothomb Lastavičin dnevnik Prevela Anja Jović 208 str. ISBN 978-953-6791-93-4 Cijena 59 kn