POSTOJI jedno oceanijsko otočje zvano Vanuatu, nekoć Novi Hebridi, koje nikada nije upoznalo glad. U vodama Nove Kaledonije i otočja Fidji, Vanuatu je tijekom tisućljeća koristio svoja dva aduta koji je svaki za sebe rijetkost, a njihov spoj gotovo potpuna rijet­kost: obilje i izdvojenost. A ovo drugo svojstvo doista je, kad je riječ o otočju, pomalo na razini pleonazma. Već znamo za često posjećivane otoke, ali nikada nismo vidjeli tako slabo posjećivane otoke kao što su to Novi Hebridi.

To je neobična povijesna istina: nitko nikada nije poželio otići na Vanuatu. Čak i zemljopisno siroče kao što je, primjerice, Otok Očaja, ipak ima svoje poklonike; u njegovoj osamljenosti postoji nešto privlačno. Onaj tko želi naglasiti svoju samoću ili glumiti ukletog pjesnika to će najbolje postići ako kaže: «Dolazim s Otoka Očaja.» Onaj koji dolazi s Markiza pobudit će ekološko razmišljanje, onaj tko dolazi s Polinezije podsjetit će nas na Gauguina, itd. Povratak s Vanuatua uopće ne izaziva nikakav dojam.

To je tim čudnije zato što su Novi Hebridi krasni otoci. Posjeduju onu uobičajenu oceansku privlačnost koja nadahnjuje snove: palme, pješčane plaže, kokosova stabla, šaroliko cvijeće, lagodan život, itd. Mogli bismo parodirati pisca Vialattea i reći da su to istinski otočni otoci: pa zašto onda ta otočna čarolija, koja djeluje i kod najmanje stijene što strši iz mora, uopće nema nikakva učinka kad se radi o otoku Vaté i o njegovim otočnim sestrama?

Sva je prilika da Vanuatu nikoga ni najmanje ne zanima.To pomanjkanje zanimanja uistinu me očarava.

Pred očima mi je karta Oceanije iz Larousseova staroga izdanja godine 1975. Tada još nije postojala Republika Vanuatu: Novi Hebridi bili su francusko-britanski kondominij.

Karta je jasna. Oceanija je razdijeljena tim besmislenim i čudesnim pojavama kao što su morske granice: zamršeno i oštro poput kubizma. Postoji jedan skupni dio gdje se otoci Wallis prepleću s otočjem Samoa, a izgledaju kao da pripadaju otočju Cook – to je nejasno. Tamo otkrivamo složene političke situacije, dapače žestoke krize: nekakav prijepor suprotstavlja Sjedinjene Američke Države i Ujedinjeno Kraljevstvo zbog Graničnog otočja, jednako malo poznatog i pod nevjerojat­nim imenom Ekvatorijalni Sporadi. A otočna skupina Karolini, koja nekako uspijeva istodobno pripadati Australiji, Novom Zelandu i Velikoj Britaniji, zapravo je toliko nastrana da se ipak nalazi – u engleskom djelokrugu, itd.

Kažu da Oceanija predstavlja nastranost atlasa. Usred toliko neobičnosti iznenađuje nas mlitavost Vanuatua. A ona je neoprostiva: biti pod zajedničkom dominacijom dviju tako tradicionalno neprijateljskih zemalja kao što su Francuska i Velika Britanija, i pritom ne uspjeti izazvati čak ni najmanji spor – to je sigurno nedostatak dobre volje. Izboriti svoju neovisnost tako da je nitko ne osporava, to pomalo izaziva sažaljenje – a da o tome još nitko i ne govori!

Otada je Vanuatu uvrijeđen. Ne znam jesu li se već prije durili i Novi Hebridi. No za Vanuatu je to sigurno. A imam i dokaze za to. Zahvaljujući životnim slučajnostima, nedavno sam primila katalog oceanijske umjetnosti, a njegov ga je autor, državljanin Vanuatua, posvetio meni. (Zašto?) Taj gospodin, čije je plemensko ime tako složeno da ga ne znam ni prepisati, ljutit je na mene, ako se može vjerovati recima napisanima njegovom rukom:

Za Amélie Nothomb

Da, znam, fućka Vam se za ovo.

Potpis

11.07.2003.

Čitajući te riječi, silno sam se začudila. Zašto je ta osoba zaključila, iako me nikada nije upoznala, da će taj katalog u meni pobuditi tek nepristojnu ravnodušnost?

I tada sam kao potpuna neznalica prelistala tu slikov­nicu. Već je poznato da o tome ništa ne znam i da je moje mišljenje bez ikakve važnosti. Ali to ne znači da ga nemam.

Vidjela sam čudesne amulete s Nove Gvineje, profinjeno oslikane tkanine s otočja Samoa, prelijepe lepeze s otočja Wallis, neobične drvene vaze sa Salamunskog otočja, itd. Ali čim bi neki predmet odisao dosadom, gotovo da ni natpis ne bih pogledala. To je mogao biti neki češalj (ili maska ili kakva pločica s reljefom) podrijetlom s Vanuatua, a sve je to neobično nalikovalo na češljeve (ili na maske ili na pločice s reljefom) što smo ih već vidjeli u devedeset posto gradskih muzeja sa starudijama iz cijeloga svijeta, gdje uzdišemo zato što moramo gledati uvijek jedno te isto: komade kremena, ogrlice od zuba i sve ono što je našim dalekim precima bilo toliko potrebno da su time punili svoje spilje. Izlaganje takvih stvari uvijek mi se činilo jednako besmislenim kao kad bi arheolozi u dalekoj buduć­nosti izlagali naše plastične vilice i papirnate tanjure.

Činilo se kao da je taj gospodin s Vanuatua unaprijed znao da me ti mali ukrasi iz njegove zemlje neće zapanjiti. I najgore je bilo to što je imao pravo. Samo što možda nije predvidio da će ipak privući moju pozornost.

Kada sam malo bolje pogledala, iznenadila me jedna pojedinost u tom katalogu. Izgleda da se u toj primitivnoj oceanijskoj umjetnosti ponavljao jedan motiv, a to je jam. Ta tropska povijuša jestivih plodova, taj kineski krumpir, a pomalo i krumpir Oceanije, zapravo je pred­met istinskog kulta. Ne podsmjehujte se dok ovo čitate – i naši su prethistorijski preci također risali hranu. A i ne moramo ići tako daleko u prošlost, jer su i naše slike mrtvih priroda prepune hrane, zar ne?

A onima koji bi mi prigovorili usklikom: «Ma zamislite, krumpiri!», odgovorila bih uzrečicom: «Čim imamo, tim klimamo.» I jedino je sigurno u umjetnič­kom prikazivanju to da umjetnik (kipar, slikar, itd.) bira rijetka jela, a nikada svakidašnju hranu. Zbog toga smo mogli dokazati da su se ljudi iz Lascauxa hranili samo sobovim mesom – a da slike soba uopće ne postoje na tim veličanstvenim katedralskim stijenama. Vječna nezahvalnost ljudskoga duha koji radije slavi strnadice i jastoge nego kruh kojemu duguje život.

Ukratko, žitelji Oceanije tako su često prikazivali jam zato što je to bilo njihovo blagdansko jelo i zato što je bilo teško uzgojiti te gomolje. Kad bi krumpiri kod nas bili rijetkost, pire od krumpira bio bi pojam za snobizam.

No u tom katalogu nijedan jam, a ni bilo kakav drugi prikaz hrane nije potjecao s Vanuatua. Nema nikakve sumnje da ti ljudi nisu sanjarili o hrani. Zašto?

Zato što nisu bili gladni. Nikada nisu bili gladni.

Još jedan dokaz: među svim otocima Oceanije upravo su na Novoj Gvineji najčešće prikazivali jam, kao i drugu hranu. I ostalo umjetničko stvaralaštvo tog otoka učinilo mi se istinski bogatim, istinski živim i istinski izvornim – i to ne samo u «hranidbenim» slikama nego i u predmetima istinske vrhunske izrade. Kako onda ne bismo zaključili da su ti ljudi bili gladni i da ih je to poticalo?

Zahvaljujući životnim slučajnostima, koje su mi očito sklone, nedavno sam susrela trojicu državljana Vanuatua. Čudesna je bila njihova pojava: ta tri muškarca sličila su baobabima.

Nalikovali su im svojom veličinom, svojom bujnom kosom i, ako smijem tako reći, svojim pogledom: golemim uspavanim očima. Nema u tome nikakve poruge, jer pospanost nije nikakva mana.

Našla sam se pri jelu s te tri osobe. Svi ostali uzvanici za stolom su jeli, a to znači da su izgledali kao da imaju teka i zbog toga su postojanim ritmom gutali zalogaje.

No ona tri muškarca jedva da su taknula hranu – i to ne kao neki asketi, već kao ljudi koji su se siti upravo digli od stola. Netko je primijetio da im se možda ne sviđa jelo, no jedan od njih je odgovorio da je jako dobro.

– Pa zašto onda ne jedete?

– Zato što nismo gladni.

Bilo je jasno da ne lažu.

Svi su bili zadovoljni tim odgovorom. No ja sam nastavila s ispitivanjem.

– Zašto niste gladni? – pitala sam ih.

Državljani Vanuatua mogli su se s punim pravom uvrijediti zbog toga što se moraju opravdavati. No ništa od toga. Vjerojatno je onaj koji je, čini se, bio njihov glasnogovornik smatrao prihvatljivim to moje pitanje. Stoga je polako, kao čovjek koji ima pretrpan želudac i koji nije navikao na veći napor, tada progovorio:

– Na otoku Vanuatu hrana se nalazi posvuda. Nikada je nismo morali proizvoditi. Pružimo ruke, u jednu pad­ne kokosov orah, a u drugu grozd banana. Uđemo u more da bismo se osvježili, a tamo ne možemo izbjeći nakupine ukusnih školjki, ježinaca, rakova i raznih riba istančana okusa mesa. Malo prošećemo šumom gdje ima previše ptica: moramo im učiniti uslugu i uzeti prekobrojna jaja iz njihovih gnijezda, a ponekad i zavrnuti vratom nekoj od te peradi koja čak i ne bježi. Ženke naših divljih svinja zakrivljenih kljova imaju previše mlijeka, jer su i same previše uhranjene, pa nas preklinju da ih pomuzemo i oslobodimo viška mlijeka: bez prestanka ispuštaju piskutave krikove sve dok im ne udovoljimo.

Zašutio je. I, nakon kratke tišine, dodao:

– To je užasno.

I, zaprepašten vlastitom pričom, zaključio:

– Tako je oduvijek na otoku Vanuatu.

Tri muškarca pogledaše se turobno i sudionički zbog te teške i neizrecive tajne stalnoga obilja, potom shrvani zanijemješe kao da žele reći: «Nemate pojma kako je to.»

NEPOSTOJANJE gladi je drama kojom se još nitko nije pozabavio.

Kao kod onih siromaških bolesti koje ne zanimaju znanstvenike, ni kod negladi nema opasnosti da će pobuditi znatiželju: ona je zahvatila samo stanovništvo Vanuatua i nikoga drugoga.

Naše zapadnjačko prekomjerno hranjenje nema ništa s tim. Dovoljno je izići na ulicu i vidjeti kako ljudi umiru od gladi. A da bismo imali kruha, mi moramo i raditi. Apetit je kod nas čvrsto ukorijenjen.

Na otoku Vanuatu nema apetita. Tamo jedu zbog ljubaznosti zato da se priroda, koja je tamo jedina poglavarica, ne bi osjećala previše zapostavljenom. Upravo se ona brine o svemu: riba se stavi na suncem zagrijan kamen i – gotovo. I, naravno, to je izvrsno, sve bez ikakva truda, tako da čovjeku dođe da se potuži: «Pa to je varanje!»

Zašto bi ljudi smišljali deserte, kad šuma daje tako dobro i ukusno voće da su, u usporedbi s njim, sve naše slastice odvratne i proste? Zašto bismo priprav­ljali umake, kad sok od školjaka pomiješan s kokos­ovim mlijekom ima takav okus da se ti naši kuhinjski umaci mogu svrstati tek među ogavne majoneze? Ne treba nam nikakvo posebno umijeće da bismo otvorili netom izvađenog morskog ježa i da bismo se, potom, počastili njegovim uzbudljivo sočnim sirovim mesom. A to je već vrhunac gastronomije. I neke će se guave slučajno ukiseliti u nekoj rupi u koju će upasti: imat ćemo s čime i opiti. Sve je to prejednostavno.

Malo sam pomnije promotrila trojicu stanovnika te smočnice zvane Vanuatu: bili su ljubazni, pristojni, uljuđeni. Nisu pokazivali ni najmanji znak agresivnosti: bilo je jasno da imamo posla s istinski miroljubivim ljudima. No činilo se da su već pomalo umorni: kao da ih više ništa ne zanima. Njihov je život bio beskrajna dokolica. Bez ikakva traganja.

SUPROTNOST tom otoku Vanuatu uopće nije teško otkriti: nalazimo je svuda oko nas. Tijekom svoje povijesti svi su narodi neizbježno upoznali glad i to im je zajedničko obilježje. Neimaština stvara veze. Imamo o čemu razgovarati.

Kina je prvakinja prazna želuca. Njezina je prošlost neprekinut niz prehrambenih katastrofa s obiljem mrtvaca. Prvo pitanje koje Kinez postavlja Kinezu uvijek je isto: «Jesi li jeo?»

Kinezi su morali naučiti jesti i ono nejestivo, a to nam dokazuje i njihova nedostižna istančanost u kulinarskom umijeću.

Postoji li uspješnija ili genijalnija civilizacija? Kinezi su sve izumili, sve osmislili, sve shvatili, sve se usudili. Proučavanje Kine je proučavanje sklada.

Da, ali oni su i varali. Imali su doping: gladovali su.

Nije ovdje riječ o uspostavljanju hijerarhije među narodima. Naprotiv. Samo treba pokazati kako je upravo glad njihov najjači identitet. Treba objaviti da je svaki narod matematički problem, a žarište mu je glad, i to valja posebno naglasiti onim zemljama koje nas gnjave s takozvanim jedinstvenim obilježjem svojega stanovništva.

Paradoks: Novi Hebridi nisu uspjeli potaknuti pravu pohlepu kod vanjskih osvajača upravo zato što tom otočju ništa nije nedostajalo.

To je čudno zato što je Povijest već bezbroj puta pokazala kako su najčešće kolonizirane zemlje bile upravo one najbogatije, one najplodnije, itd. Da, ali valja spomenuti da Vanuatu nije bogata zemlja: bogatstvo se stvara radom, a za Vanuatu je rad nepoznanica. Plodnost postoji pod pretpostavkom da ljudi obrađuju zemlju: ali na Novim Hebridima nitko nikada ništa nije posadio.

Grabežljivce zemalja zapravo ne privlači ona zemlja u kojoj teku med i mlijeko, već ih privlači trud koji su ljudi uložili u tu zemlju: a on je posljedica gladi.

Ljudsko biće poput drugih vrsta traga za onim što mu je slično: tamo gdje vidi djelovanje gladi, tamo on čuje svoj materinski jezik, na poznatom je terenu.

Zamišljam dolazak osvajača na Nove Hebride: ne samo da ne bi doživjeli nikakav otpor nego bi i samo ponašanje stanovnika sigurno nalikovalo nečemu poput: «Baš dobro da ste stigli. Pomozite nam da dovršimo ovu gozbu, jer mi sami više ne možemo.»

Ljudske navike obavile su ostalo: ono što nije zabranjeno, to ni truda nije vrijedno. Pa nećemo se valjda zanositi tim otocima gdje je zadovoljno stanovništvo nesposobno za borbu, a ništa i ne poduzima.

Jadni Novi Hebridi! Vjerojatno su užasno bijesni zato što moraju podnositi tako nepravednu osudu. A kako ih je tek moralo vrijeđati što su se tu naselili ljudi koji su se ponašali kao da zapravo i ne žele ostati!

NIJE mi svejedno, jer me zanima ova tema. Zadivljuje me to što je Vanuatu u geografskom smislu moja suprotnost. Glad, to sam ja.

Svaki fizičar nastoji objasniti svemir polazeći od jed­nog jedinog zakona. Čini se da je to vrlo teško. Ako pretpostavimo da sam ja svemir, meni je važna ta jedinstvena sila: glad.

Ne tvrdim da imam isključivo pravo na glad; to je najbolje raspoređeno ljudsko obilježje. Pa ipak tvrdim da sam ja prvakinja na tom području. Otkada znam za sebe, uvijek sam umirala od gladi.

Pripadam imućnoj sredini: nikada ni u čemu nisam oskudijevala. I zbog toga u toj gladi vidim osobnu crtu: to nije društveno pitanje.

Osim toga tu moju glad treba shvatiti u njezinu najširem smislu: da je to samo glad za jelom, možda to i ne bi bilo tako ozbiljno. No postoji li samo glad želuca koja nije istodobno i znak općenite gladi? Kada govorim o gladi, tada mislim na onu užasnu necjelovitost bića, na onu mučnu prazninu, na onu težnju usmjerenu ne toliko prema utopijskom ispunjenju, koliko prema jednostavnoj stvarnosti: tamo gdje ne postoji ništa, ja zazivam da postoji nešto.

Dugo sam se nadala da ću u sebi otkriti neki Vanuatu. U dvadesetoj me godini onaj stih iz Katulova pera «prestani željeti», kojim on uzaludno bodri samoga sebe, prepustio slutnji da to ni ja neću postići, ako jedan takav pjesnik nije u tome uspio.

Glad je želja. To je žudnja koja nadilazi samu žudnju. To nije volja, jer je volja snaga. To nije ni slabost, jer glad ne poznaje nepokretnost. Gladnica je tragač.

Ako Katul sebi nalaže prepuštanje, čini to upravo zato što se nije prepustio. Dinamika gladi ne dopušta prihvaćanje vlastitog stanja. To je nepodnošljiva želja.

Netko će mi reći da ta Katulova želja kao posljedica ljubavne praznine, kao opsjednutost zbog odsutnosti njegove voljene, nema ništa s tim. No ja naslućujem istovjetan iskaz i u svom jeziku. A ta glad, ona istinska, koja nije tek hir iznenadnih zazubica, ta glad koja razgolićuje i ispija samu bit duše, ta glad označava one ljestve koje vode do ljubavi. Veliki ljubavnici odgajani su u školi gladi.

Bića rođena sita – a ima ih mnogo – nikada neće upoznati tu stalnu tjeskobu, to živo iščekivanje, tu uzbuđenost, tu muku koja uznemiruje i danju i noću. Čovjek se izgrađuje već od spoznaja tijekom prvih mjeseci svojega života: ako nije iskusio glad, bit će jedan od onih čudnih izabranika, ili od onih čudnih prokletnika, koji svoje postojanje neće izgraditi na uskraćenosti.

To je možda izraz koji je najbliži milosti ili nemilosti jansenista: ne zna se zašto se neki rađaju gladni, a drugi siti. To je lutrija.

Dobila sam glavni zgoditak. Ne znam treba li mi na tome zavidjeti, ali uopće ne sumnjam u to da sam na tom području izvanredna. Ako Nietzsche govori o nad­čovjeku, ja sebi dopuštam da govorim o nadgladi.

Nisam nadčovjek, no više od ikoga sam nadgladnica.

Oduvijek sam imala izvanredan apetit, naročito kad je u pitanju slatko. Pritom, naravno, moram priznati da sam upoznala i mnoge istaknutije prvake gladi želuca, počevši s mojim ocem. No kada je u pitanju slatko, tada mi nema ravne.

Kao što se moglo i očekivati, ta se glad širila na najgore načine: već od ranog djetinjstva patila sam zbog mučnog osjećaja da sam oduvijek na životnom minimumu. Kada je pločica čokolade već nestala iz moje ruke, kad bi se igra završila bez velikog uzbuđenja, kad bi priču ispričali na isprazan način, kad bi se zvrk prestao vrtjeti, kada u knjizi više nije bilo stranica, a meni se činilo da smo je tek otvorili, tada bi se u meni nešto pobunilo. Kako to! Baš su me prešli!

Koga su to mislili prevariti? Kao da to mogu tek tako: pločica čokolade, prelagana pobjeda u igri, priča ispričana bez pravih opasnih zgoda, besmisleno prekinuta vrtnja ili pak knjiga koja bi ti htjela prodati rog za svijeću!

Je li bilo vrijedno truda upriličiti sve te veličanstvene prigode, sve te slatkiše, igre, priče, igračke i, last but not least , knjige, a sve zato da ostanemo do te mjere nenamireni.

Naglašavam ovo «do te mjere» zato što uopće ne branim sitost. Dobro je da duša sačuva jedan dio svoje žudnje. No postojala je granica između zasićenosti i otvorenog ruganja meni osobno.

U bajkama je to bilo najuočljivije. Neki je sjajni tvorac priča iz ništavila stvorio veličanstvene početke: tamo gdje nije postojalo ništa, on je sročio divne spletke, pripovjedačke doskočice koje su mamile duh. Bilo je tu čizama od sedam milja, preobrazbi bundeva, miloglasnih i rječitih životinja, haljina mjesečeve boje, žaba krastača koje su se smatrale kraljevićima. I čemu sve to? Da bi se otkrilo kako je žaba krastača uistinu kraljević i kako se treba za njega udati i roditi mu mnogo djece.

Komu su se to rugali?

Bila je to zavjera, a njezin tajni cilj bila je frustracija. «Oni» su nastojali (nikada nisam doznala tko su) zavarati moju glad. Bilo je to sramotno. Nažalost, nakon moje ogorčenosti, došla je postiđenost kada sam shvatila kako je sve to drugu djecu zadovoljavalo – a što je još gore, uopće nisu shvaćala u čemu je problem.

Uobičajen stid ranoga djetinjstva: umjesto da sam se ponosila svojim izrazitim zahtijevanjem, proživljavala sam to kao kažnjivu jedinstvenost, a sve to u težnji da budem slična svojim vršnjacima.

Prevela s francuskoga Ana Kolesarić Isbn: 978-953-286-015-3 dimenzije: 133 x 215 mm stranica: 200 uvez: meki šivani Cijena 109 kn