I

Oluja u lipnju

1. Rat


Vruće, mislili su Parižani. Proljetno vrijeme. Bila je to ratna noć, uzbuna. Ali noć blijedi, rat je daleko. Oni koji nisu spavali, bolesnici u
posteljama, majke sinova koji su bili na bojišnici, zaljubljene žene, očiju izblijedjelih od suza, svi su čuli prvi dah sirene. Bio je to tek dubok udisaj nalik na uzdah koji izlazi iz sapetih grudi. Proteklo je nekoliko trenutaka prije nego je buka ispunila cijelo nebo. Dolazila je izdaleka, s dna obzora, reklo bi se bez žurbe. Spavači su sanjali more koje valja valove i oblutke, oluju koja potresa šumu u ožujku, goveda koja ludo jure tako da im se tlo pomiče pod papcima, sve dok naposljetku san nije popustio i dok muškarci nisu napola žmireći promrmljali:
– Je l' to uzbuna?

Tada su već, živčanije i hitrije, žene bile na nogama. Neke su, nakon što su zatvorile prozore i kapke, ponovno legle. Dan prije, u ponedjeljak 3. lipnja, prvi su put od početka toga rata bombe pale na Pariz, ali ljudi su ostali mirni. Međutim, vijesti su bile loše. No nisu u njih vjerovali. Kao što ne bi povjerovali ni u vijest o pobjedi. “Ništa nam nije jasno”, govorili su ljudi. U svjetlosti ručne baterije odijevali su djecu. Majke su podizale mala teška i topla tijela: “Hodi, ne boj se, ne plači. To je uzbuna.” Sva su se svjetla gasila, ali pod tim pozlaćenim i prozirnom lipanjskim nebom svaka je ulica bila vidljiva. A Seina, kao da je privukla sve rasute odbljeske i isijavala ih na stotine nalik mrežastom zrcalu. Nedovoljno zamračeni prozori, krovovi koji su se odražavali u laganoj sjeni, željezne spone na vratima koje su se blago presijavale na svakom ispupčenju,
a i nekoliko je semafora svijetlilo duže od ostalih, nije se znalo zašto,
Seina ih je privlačila, hvatala i dopuštala im igru na valovima. Vjerojatno se odozgo vidjelo kao da teče bijela poput mliječne rijeke. Vodila je neprijateljske zrakoplove, mišljahu neki. Drugi su tvrdili da je to nemoguće. Doista, ništa se nije znalo. “Ostajem u postelji”, mrmljali su pospani glasovi, “nije me strah.” “Pa ipak, samo jednom je dovoljno”, odgovarali su mudri ljudi.

Kroz staklene zidove koji su zatvarali sporedna stubišta u novim zgradama moglo se vidjeti kako se spuštaju jedan, dva, tri plamička: stanari sa šestog kata bježali su s tih visina; držali su pred sobom upaljene električne baterije unatoč pravilima. “Pa radije se ne bih polomio na stubama; dolaziš li, Émile?” Instinktivno su stišavali glas kao da je prostor bio ispunjen neprijateljskim pogledima i ušima. Čulo se kako jedna za drugima lupaju pritvorena vrata. U radničkim četvrtima bilo je uvijek mnoštvo ljudi u metrou, u skloništima teška zadaha, dok je bogatima bilo dovoljno da ostanu kod kućepazitelja, osluškujući pozorno prasak i eksplozije koje bi najavile pad bombi: bili su pažljivi, uspravljenih tijela kao nemirne zvijeri u šumi kad se približava noć lova; siromašni nisu bili strašljiviji od bogatih; i nije im bilo više stalo do života, ali bili su poslušniji od njih, trebali su jedni druge, da se podržavaju, da jecaju ili da se smiju zajedno. Uskoro je trebalo svanuti; blijedoljubičast i srebren odsjaj klizio je pločnicima, po ogradama na kejevima, po tornjevima katedrale Notre-Dame. Vreće s pijeskom pokrivale su glavne zgrade do polovice njihove visine, omatale Carpeauxove plesačice na fasadi Opere,
prigušivale krikove Marseljeze na Slavoluku pobjede.

Još je dosta daleko odzvanjala topovska paljba, pa se približavala, a svaki je prozor zauzvrat drhtao. Djeca su se rađala u toplim sobama u kojima su sve pukotine na prozorima bile zatvorene da se nikakva svjetlost ne bi provukla, a zbog njihova su plača žene zaboravljale na zvuk sirena i na rat. U ušima umirućih topovska paljba činila se slabom i bez ikakva značenja, još jedan zvuk u tom pogibeljnom i nejasnom rogoborenju koje onaj na samrti prima tek kao val. Maleni, priljubljeni uz topao majčin skut, spavali su mirno i usnama nježno pucketali kao kad siše janje. Ostavljena za vrijeme uzbune, kolica tržnih prodavača stajala su na ulici nakrcana svježim cvijećem.
Sunce se dizalo još posve crveno na nebu bez oblaka. Ispaljen je topovski hitac, sada tako blizu Pariza da su ptice poletjele u zrak sa svake znamenitosti grada. Posve visoko lebdjele su goleme crne ptice, koje se inače ne vide u drugo doba, pod suncem su raširile krila s rumenim odsjajem, zatim su stigli lijepi debeli golubovi koji su gugutali, pa lastavice, a vrapci su mirno skakutali po praznim ulicama. Na obali Seine na svakoj je topoli visio grozd smeđih ptičica koje su cvrkutale svom snagom. U dnu podruma konačno se začuo veoma dalek poziv, oslabljen zbog udaljenosti, neka vrsta fanfare s tri tona. Prestala je uzbuna.

2.
Kod Péricandovih su se na radiju slušale večernje vijesti u zapanjujućoj tišini, ali su se suzdržali od komentara. Péricandovi su živjeli konvencionalno; njihova prošlost, način razmišljanja, građansko i katoličko naslijeđe, povezanost s Crkvom (stariji sin, Philippe Péricand, bio je svećenik), sve ih je navodilo da s nepovjerenjem gledaju na republikansku vladu. S druge strane, društveni položaj gospodina Péricanda, konzervatora jednog od državnih muzeja, povezivao ih je s režimom koji je počastima i
dobitima obasipao svoje podanike.

Mačka je među šiljastim zubima oprezno držala komad ribe prošaran kostima: bojala se da će ga progutati, a bilo joj ga je žao ispljunuti.

Ukratko, Charlotte Péricand smatrala je da samo muški duh može smireno suditi o tako neobičnim i ozbiljnim događajima. A ni muž, ni sin nisu joj bili kod kuće; prvi je večerao kod prijatelja, drugi je izbivao iz Pariza. Gospođa Péricand, koja je čeličnom rukom vodila sve što se odnosi na uobičajeni tijek života – bilo da je riječ o kućanstvu, naobrazbi djece ili muževoj karijeri – gospođa Péricand nije tražila ničije mišljenje, ali ovo je sada bilo drukčije područje. Trebalo je da joj najprije neki ovlašteni glas kaže u što valja vjerovati. Kad bi je se jednom usmjerilo na dobar put,
ona bi jurila navrat-nanos i ne bi znala za prepreke. Ako bi joj se čvrstim dokazima pokazalo da je u krivu, odgovarala bi uz hladan i nadmoćan osmijeh: “Moj mi je otac to rekao. Moj muž je dobro obaviješten.” Pa bi oštro zamahnula rukom u rukavici.

Laskao joj je društveni položaj njezina muža (ona bi osobno više voljela mirniji život, ali naš dragi Spasitelj nam je dao primjer, svatko na zemlji mora nositi svoj križ!). Vraćala se kući u stanci između uobičajenih posjeta da bi nadgledala učenje svoje djece, hranjenje najmlađeg, rad posluge, ali nije imala vremena skinuti svoj oklop. U sjećanju malih Péricandovih njihova je majka uvijek morala biti spremna za izlazak, sa šeširom na glavi i s bijelim rukavicama. (Budući da je bila štedljiva, njezine su prepravljene
rukavice blago odisale po benzinu i zadahu zbog bojanja.)

I te se večeri upravo bila vratila i stajala je u dnevnoj sobi ispred
telefona. Bila je odjevena u crno, a na glavi je imala šeširić po
posljednjoj modi, prekrasan bibi ukrašen s tri cvijeta i sa svilenom
kićankom spuštenom prema čelu. Ispod njega joj je bilo blijedo i zabrinuto lice; odavalo je snažnije tragove godina i umora. Imala je četrdeset sedam godina i petero djece. Bila je to žena kojoj je Bog očito namijenio da bude riđokosa. Koža joj je bila krajnje nježna, naborana zbog godina. Snažan i veličanstven nos bio joj je posut pjegama. Zelene oči isijavale su oštrim pogledom kao u mačaka. No, u posljednji tren, Providnost je zacijelo oklijevala i odlučila da sjajna kosa ne bi odgovarala ni besprijekornoj ćudorednosti gospođe Péricand, ni njezinu položaju, pa joj je dala smeđe i tamne vlasi koje je gubila u čupercima nakon rođenja posljednjeg djeteta. Gospodin Péricand bio je strogih načela: njegova vjerska savjest zabranjivala mu je brojne želje, a briga o ugledu držala ga je daleko od zloglasnih mjesta. Osim toga, najmanje dijete Péricandovih imalo je samo
dvije godine, pa se između velečasnog Philippea i najmlađeg djeteta poredalo troje djece, sva živa, a što je gospođa Péricand stidljivo nazivala trima nesrećama, jer dijete koje je nosila skoro do kraja trudnoće nije preživjelo, a tijekom ostale tri svaki put zamalo da nije umrla.

Dnevna soba, u kojoj je u tom trenutku odjekivao radio, bila je prostrana prostorija skladnih proporcija, četiri prozora postavljena prema Bulevaru Delessert. Bila je namještena na starinski način s golemim naslonjačima i počivaljkama presvučenima zlatnožutom tkaninom. Pokraj balkona bio je odgurnut pokretni stolac starog gospodina Péricanda, koji je bio onemoćao i kojega je njegova visoka životna dob katkad pretvarala u dijete. Posve bi mu se vratila lucidnost tek kad je bila riječ o njegovu bogatstvu koje je bilo znatno (bio je iz obitelji Péricand-Maltete, nasljed­nik lionske obitelji
Maltete). No rat i njegovi obrati nisu ga zanimali. Slušao je ravnodušno, pomičući po taktu svoju lijepu sijedu bradu. Iza majke su u polukrugu stajala djeca sve do najmlađeg u naručju dadilje. Njezina su tri sina bila na bojištu i upravo je bila donijela najmlađe dijete da obitelji poželi laku noć, pa je koristila njegov privremeni boravak u dnevnoj sobi da bi sa zabrinutom pozornošću poslušala vijesti.

Kroz odškrinuta vrata gospođa Péricand spazila je prisutnost ostale posluge: sobarica Madeleine, obuzeta nemirom, prišla je čak do samoga praga, a to se kršenje pravila ponašanja učinilo gospođi Péricand kao loš predznak. Tako se tijekom brodoloma svi društveni slojevi nađu na palubi. No narod nije bio otporan već, naprotiv, razdražljiv. “Kako se samo prepuštaju”, pomislila je nezadovoljno. Gospođa Péricand bila je od onih buržujki koje imaju povjerenja u narod. “Nisu loši ako znate s njima”, govorila je milostivo i pomalo tugaljivo kao da govori o zvijeri u kavezu. Hvalila se da posluga
veoma dugo ostaje kod nje. Trudila se da ih sama njeguje dok su bili
bolesni. Kada je Madeleine imala anginu, gospođa Péricand joj je sama pripremala tekućinu za grgljanje. Budući da nije imala vremena tijekom dana, spravljala ju je navečer po povratku iz kazališta. Madeleine, otrgnuta iz sna, izrazila bi joj zahvalnost tek poslije, i to veoma hladno, mislila je gospođa Péricand. Takav je narod, nikada zadovoljan, i što se više trudite, to je prevrtljiviji i nezahvalniji. Ali gospođa Péricand je očekivala nagradu samo s neba.

Okrenula se prema sjeni u predvorju i rekla izrazito dobrostivo:
– Možete poslušati vijesti ako želite.
– Hvala, gospođo – promrmljaše glasovi puni poštovanja, te posluga na vršcima prstiju skliznu u dnevnu sobu.

Madeleine, Marie i sobar Auguste, te kuharica Maria koja je došla
posljednja, stideći se svojih ruku koje su mirisale po ribi. Vijesti su
uostalom završile. Mogli su sad čuti komentare na tu, svakako “ozbiljnu”, ali ne i alarmantnu situaciju, uvjeravao ih je spiker. Govorio je tako odlučnim, tako mirnim, tako ugodnim glasom s nekoliko zvonkih tonova svaki put kad bi izgovarao riječi “Francuska, Domovina i Vojska”, tako da je u srcu slušatelja pobuđivao optimizam. Na svojstven je način podsjećao na
službeno izvješće koje je javljalo da “neprijatelj nastavlja žestoko
napadati naše položaje i da je naišao na snažan otpor naših trupa.” Prvi je dio rečenice čitao blagim, ironičnim i prezirnim tonom, kao da želi reći: “Barem nas u to pokušavaju uvjeriti.” Naprotiv, jako je naglašavao svaki slog drugoga dijela, ističući pridjev “snažan” i riječi “naše trupe” tako uvjerljivo da su ljudi morali misliti: “Sigurno nismo u pravu što se tako uznemirujemo!”

Gospođa Péricand je spazila poglede znatiželje i nade uperene u nju pa je čvrsto izjavila:
– Ne čini mi se baš strašno!
Nije tako mislila, ali bila joj je dužnost ohrabriti ljude oko sebe.
– Gospođa tako misli?

Hubert, drugorođeni sin Péricandovih, bucmasti samnaestogodišnjak rumenih obraza, bio je čini se jedini kojega su obuzeli očaj i preneraženost. Brisao je nervozno vrat rupčićem smotanim u lopticu i s vremena na vrijeme vikao prodornim i promuklim glasom:
– Nije moguće! Nije moguće da smo u tom! Ali zaboga, mama, što čekaju i zašto ne pozivaju sve muškarce u vojsku? Od šesnaest do šezdeset godina, sve muškarce, smjesta! To bi trebali učiniti, ne mislite li tako, mama?

Odjurio je do radne sobe, vratio se s golemom zemljopisnom kartom koju je raširio na stolu, grozničavo mjereći udaljenosti.

– Izgubljeni smo, kažem vam, izgubljeni osim ako…

U njemu se ponovno rađala nada.

– Razumijem ja što će se dogoditi – objavio je naposljetku sa širokim
radosnim osmijehom koji mu je otkrio bijele zube. – Veoma dobro razumijem, pustit će ih naprijed, naprijed, i onda ih dočekati tu i tu, evo gledajte, mama! Ili pak…

– Da, da – rekla mu je majka. – Idi operi ruke i namjesti taj čuperak koji ti pada u oči. Pogledaj na što sličiš.

Sav bijesan Hubert je složio zemljopisnu kartu. Samo ga je Philippe ozbiljno shvaćao, samo je Philippe razgovarao s njim kao s osobom sebi ravnom. “Bližnji, mrzim vas”, rekao je u sebi te je, izašavši iz dnevne sobe, velikim zamahom noge iz osvete razbacao igračke mlađeg brata Bernarda koji je počeo vikati. “To će ga naučiti životu”, pomislio je Hubert. Dadilja je požurila izvesti Bernarda i Jacqueline, maleni joj je Emmanuel već spavao na ramenu. Hodala je dugim koracima, držeći Bernarda za ruku i oplakujući svoja tri sina zamišljajući ih svu trojicu mrtvima. “Jad i nevolja, jad i nevolja”, ponavljala je poluglasno kimajući sijedom glavom. Otvorila je
slavine nad kadom, stavila grijati dječje haljetke, neprestano mrmljajući iste riječi koje su joj se činile da oslikavaju ne samo političku situaciju, nego osobito i njezin vlastiti život: radove na polju u mladosti, potom udovištvo, pa opakost snaha te život kod tuđih ljudi od njezine šesnaeste godine.

Sobar Auguste došao je nečujnim korakom u kuhinju. U njegovu svečanom i glupom izgledu odražavao se snažan prezir koji se odnosio na mnoge stvari. Gospođa Péricand se vratila u svoju sobu. Ta žena izvanredne živahnosti koristila je četvrt sata između kupanja djece i večere da bi Jacqueline i Bernarda ispitala gradivo. Čuli su se mladi glasovi: “Zemlja je gruda koja ni na čemu ne počiva.” U dnevnoj su sobi ostali samo stari Péricand i mačak Albert. Bio je prekrasan dan. Večernja je svjetlost blago osvjetljavala bujne kestenove krošnje, mačka Alberta, toga običnoga malog sivog mačka, koji je pripadao djeci i kojega kao da je spopalo radosno ludilo: valjao se na leđima po sagu. Skakao je po kaminu, grickao na kraju jedne konzole listove božura u golemoj tamnoplavoj vazi profinjeno ukrašenoj brončanom
vučjom njuškom, zatim se jednim skokom spustio na starčev naslonjač i mjauknuo mu u uho. Stari je Péricand prema njemu ispružio svoju uvijek ledenu, ljubičastu i drhtavu ruku. Mačak se uplašio i nestao. Večera je bila spremna. August se pojavio, odgurao stolac nepokretna starca do blagovaonice. Sjedali su za stol kad se gospodarica naglo ukočila držeći još u zraku žlicu sa Jacquelininim sirupom za jačanje.

– To je vaš otac, djeco – rekla je na zvuk ključa u bravi.

Bio je to doista gospodin Péricand, punašan muškarac, blaga i pomalo
nezgrapna izgleda. Njegovo lice, obično ružičasto, odmoreno i dobro
uhranjeno, sada je bilo blijedo i nije djelovalo uplašeno, ni zabrinuto,
nego krajnje začuđeno. Sličan izraz prepoznaje se u crtama lica ljudi koji su umrli u nekoj nesreći, brzo, nemajući vremena ni za bol ni za strah. Čitali su knjigu, gledali kroz prozor vozila, razmišljali o poslovima, odlazili u vagon-restoran i, odjednom, evo ih u paklu.

Gospođa Péricand se lagano podignula sa stolca.
– Adrien? – viknula je s nemirom u glasu.
– Ništa, ništa – promrmljao je brzo, pokazujući pogledom na lica djece, svog oca i posluge.

Gospođa Péricand je shvatila. Dala je znak da nastave posluživati. Silila se da proguta hranu sa svog tanjura, ali svaki joj se zalogaj činio tvrdim i neukusnim kao kamen i zastajao joj je u grlu. Ipak je ponavljala riječi koje su već trideset godina bile dio rituala svake njihove večere. Govorila je djeci:

– Ne pij prije nego što probaš juhu. Maleni moj, tvoj nož…

Naposljetku je na sitne komadiće izrezala file od lista za gospodina
Péricanda. Za njega su se spremala profinjena i složena jela, a gospođa Péricand ih je uvijek sama posluživala, točila mu je vodu u čašu, mazala maslac na kruh, vezala mu ubrus oko vrata, jer bi počeo sliniti kad bi vidio nešto što je volio jesti. “Mislim”, govorila je svojim prijateljima, “da ti jadni nepokretni starci pate kad ih posluga dodiruje.”

– Trebamo nastojati iskazivati djedu odanost, maleni moji – poučavala je djecu, promatrajući starca zastrašujućom nježnošću.
Gospodin Péricand je u svojoj zreloj dobi učinio filantropska djela od kojih mu je jedno posebno bilo pri srcu: ono Malih pokajnika iz XVI. okruga, sjajnu instituciju s ciljem da moralno podigne maloljetnike koji su se ogriješili u ponašanju. Oduvijek se znalo da će nakon svoje smrti gospodin Péricand ostaviti određenu svotu novca toj organizaciji, ali imao je prilično iritantan način da nikada ne kaže koliko će to točno iznositi. Kad mu se neko jelo nije sviđalo, ili kad su djeca previše galamila, budio se naglo iz svog mrtvila i slabim, ali razgovijetnim glasom izgovarao:

– Ostavit ću im pet milijuna.

Slijedila je bolna tišina.

Naprotiv, kad bi se dobro najeo i naspavao u naslonjaču ispred prozora, na suncu, pogledao bi snahu blijedim, mutnim i zbunjenim očima kao u posve male djece i netom okoćenih psića.
Charlotte je bila veoma taktična. Nije vikala kao što bi to netko drugi
mogao: “Imate pravo, oče”, odgovarala je nježnim glasom, “imate još vremena o tome misliti, zaboga!”

Imetak Péricandovih bio je znatan, i doista bi bilo nepravedno optuživati ih da žude za nasljedstvom starog Péricanda. Nije im bilo do novca, ne, ali novcu je bilo do njih, na neki način! Mnogo im je toga pripadalo, između ostalog “milijuni obitelji Maltete-Lyonnais” koje nikada ne bi trošili, koje bi imali u pričuvi za djecu svoje djece. Što se tiče zaklade Malih pokajnika, oni su se toliko za nju zanimali da je gospođa Péricand dvaput godišnje organizirala za te nesretnike koncerte klasične glazbe; svirala je harfu i tvrdila da kod nekih dijelova do nje dopiru jecaji iz dvorane.

Stari je Péricand pozorno pogledom pratio snahine ruke. Bila je tako odsutna i zbunjena da je zaboravila umak. Sijeda mu se brada uznemirujuće zatresla. Gospođa Péricand, vrativši smisao za zbilju, požurila se i riblje meso boje bjelokosti polila svježim rastopljenim maslacem s kosanim peršinom, ali tek kada je na rub tanjura dodala krišku limuna, a starac se opet pribrao.

Hubert je promrmljao naginjući se prema bratu:

– Nije dobro?

– Nije – odgovorio je drugi mimikom i pogledom.

Hubertove drhtave ruke pale su na koljena. Mašta ga je zanosila, oslikavala mu živo prizore borbe i pobjede. Bio je skaut. On i njegovo društvo okupili bi skupinu dragovoljaca, slobodnih strijelaca koji bi branili domovinu do kraja. U sekundi je u mislima prevalio vrijeme i prostor. On i njegovo društvo, mala ujedinjena skupina u znaku časti i vjernosti. Borili bi se, borili bi se noću; spasili bi taj bombardirani, spaljeni Pariz. Kakva li uzbudljiva, prekrasna života! Srce mu je poskočilo. Rat je međutim bio strašna i surova stvar. Bio je opijen svojim vizijama. Tako je divljački stegnuo nož u ruci da je komadić odreska koji je rezao poskočio na pladnju.

– Nespretnjaković – prošaptao je Bernard, koji je sjedio za stolom uz njega, pokazujući mu rogove ispod ubrusa.

On i Jacqueline imali su osam, odnosno devet godina, dvoje plavokosih, nestašnih mršavaca. Odmah nakon deserta, njih su poslali na spavanje, a stari gospodin Péricand je zaspao na uobičajenom mjestu pokraj otvorena prozora. Širila se blaga svjetlost lipanjskog dana, nije se htjela povući. Svaki treptaj svjetlosti bio je sve slabiji i sve savršeniji od prethodnog, kao da je svaki bio oproštaj pun žaljenja i ljubavi prema zemlji. Sjedeći na rubu prozora mačak je nostalgično promatrao obzor, taj zeleni kristal. Gospodin Péricand je hodao gore-dolje po sobi.

– Prekosutra, možda sutra, Nijemci će biti nadomak Parizu. Vrhovno
zapovjedništvo je odlučilo, kažu, boriti se pred Parizom, u Parizu, iza
Pariza. To se srećom još ne zna, jer već sutra će biti navale po
kolodvorima, na cestama. Treba krenuti sutra ujutro u osvit zore da biste stigli do vaše majke, Charlotte, u Burgundiju. A ja – rekao je gospodin Péricand, s određenom dozom uzvišenosti – ja dijelim sudbinu blaga koje mi je povjereno.

– Mislio sam da su ispraznili muzej u rujnu – rekao je Hubert.

– Da, ali privremeno skrovište koje je odabrano u Bretanji nije odgovaralo, jer se pokazalo vlažnim poput podruma. Ništa ne razumijem. Organiziran je Odbor za očuvanje nacionalnog blaga podijeljen u tri skupine i sedam podskupina od kojih je svaka trebala odrediti stručno povjerenstvo zaduženo za povlačenje umjetničkih djela tijekom rata, a prošloga nas je mjeseca, eto, čuvar privremenog muzeja upozorio da su se na platnima pojavile sumnjive mrlje. Da, na prekrasnom Mignardovu portretu ruke kao da je zahvatila neka zelena guba. Žurno smo u Pariz vratili dragocjene sanduke, i sad čekam naređenje koje svakog trena može stići kako bismo ih poslali
dalje.

– A mi, kako ćemo onda mi putovati? Sami?

– Otputovat ćete mirno sutra ujutro s djecom u dva auta, sa svim što možete ponijeti od pokućstva i prtljage, naravno, jer ne treba prikrivati da Pariz može biti uništen, spaljen i još ktomu opljačkan do kraja tjedna.

– Nevjerojatni ste – poviknula je Charlotte – govorite o tome tako smireno!

Gospodin Péricand se okrenuo prema svojoj ženi, a lice mu je postupno poprimalo ružičaste nijanse, ali bez sjaja, kao u svježe zaklanih svinja.

– Zato što ne mogu u to povjerovati – objasnio je blago. – Govorim vam, slušam vas, namjeravamo napustiti svoj dom, pobjeći na ceste, a ja ne mogu vjerovati da je to STVARNO, shvaćate? Pođite se spremiti, Charlotte, neka sve bude spremno sutra ujutro, tako ćete do večere moći stići vašoj majci. Doći ću za vama čim budem mogao.

Gospođa Péricand poprimila je ravnodušan i jedak izgled koji je isticala istodobno s bolničarskom odjećom kad su djeca bila bolesna; obično bi ispalo da svi boluju u isto vrijeme premda svatko od druge bolesti. Tih je dana gospođa Péricand izlazila iz dječjih soba s toplomjerom u ruci kao s palmom mučeništva, a sva je bila samo jedan krik: “Prepoznat ćete svoje, na sudnji dan, Isuse moj mili!” Samo je upitala:

– A Philippe?

– Philippe ne može napustiti Pariz.

Gospođa Péricand je izašla visoko uzdignute glave. Neće se ona saviti pod teretom. Potrudit će se da sutra svi ukućani budu spremni za polazak: nepokretan starac, četvero djece, posluga, mačak, srebrnina, najdrago­cjeniji porculan, krzneni kaputi, sve dječje stvari, namirnice, lijekovi za nepredvidive slučajeve. Zadrhtala je.

U dnevnoj je sobi Hubert preklinjao oca:
– Dopustite mi da ne odem. Ostat ću ovdje s Philippeom. I… ne rugajte mi se! Zar ne mislite da bi, ako skupim svoje prijatelje, mlade, odlučne, spremne na sve, to mogla biti skupina dragovoljaca… Mogli bismo…

Gospodin Péricand ga je pogledao i samo prozborio:
– Jadniče moj mali!

– Gotovo je? Rat je izgubljen? – mumljao je Hubert. – To… to nije istina.

I najednom, na svoj užas, osjetio je da počinje jecati. Plakao je kao
dijete, kao što bi Bernard to mogao, usta su mu se iskrivila, suze su mu tekle potocima po obrazima. Spuštala se noć, blaga i mirna. Proletjela je jedna lastavica, gotovo dotičući balkon u već tamnom ozračju. Mačak se oglasio tihim zvukom pohote.

Irene Némirovsky Francuska suita Prevela Marija Paprašarovski 240 str. ISBN 953-6791-86-2 Cijena 139 kn