Pogl. prvo

Njezin je muž, odgovorila je, također pisac – barem u stanovitom smislu. Debeli muškarci navodno tuku svoje žene, a on je svakako izgledao opasno kad ju je uhvatio kako mu kopa po papirima. Pretvarao se da će tresnuti mramornim pritiskivačem za papir i zgnječiti tu krhku ručicu (pokazujući ručicu grozničavom kretnjom) Zapravo je tražila neko glupo poslovno pismo – i ni u kojem slučaju nije pokušavala dešifrirati njegov tajanstveni

2

rukopis. O ne, nije to bio nekakav roman koji čovjek na brzinu naškraba da nešto zaradi, znate; bio je to testament jednog ludog neurologa, neka vrst Otrovnog opusa, kao u onome filmu. Stajao ga je, i još će ga stajati, godine i godine mukotrpnog rada, ali cijela je stvar, dakako, apsolutna tajna. Ako ju je uopće spomenula, dodala je, spomenula ju je zato što se napila. Željela je da je odvedu kući ili još bolje na neko svježe mirno mjesto s čistom posteljom i poslugom u sobu. Imala je na sebi haljinu bez naramenica

3

i salonke od crnog baršuna. Goli ristovi bili su joj jednako bijeli kao mlada ramena. Činilo se da je društvo degeneriralo u mnoštvo trijeznih očiju koje odvratno sućutno zure u nju iz svakoga ugla, svakoga jastučića i pepeljare, pa čak i iz brežuljaka proljetne noći uokvirene otvorenim vratima za terasu. Gospođa Carr, domaćica, ponovila je kakva je šteta što Philip nije mogao doći ili, bolje reći, što ga Flora nije uspjela nagovoriti

4

da dođe! Sljedeći put ću ga drogirati, rekla je Flora, kopajući na sve strane oko mjesta na kome je sjedila u potrazi za svojom malom bezobličnom večernjom torbicom, slijepim crnim štenetom. Evo je, kliknula je neka anonimna djevojka i hitro čučnula.
Nećak gospođe Carr, Anthony Carr i njegova supruga Winny, spadali su u one opuštene, pretjerano darežljive ljude koji jednostavno čeznu za tim da pozajme svoj stan nekom prijatelju ili prijateljici, bilo kojem prijatelju ili prijateljici, dok njima i njihovom psu trenutno

5

nije potreban. Flora je smjesta uočila tuđe kreme u kupaonici i otvorenu konzervu Fido’s Feast tik do golog sira u pretrpanom hladnjaku. Kratak popis uputa (namijenjenih paz[i]kući i čistačici) završavao je porukom: “Nazovite moju tetu Emily Carr”, što je očigledno već [bilo] učinjeno uz jadikovanje u Raju i smijeh u Paklu. Bračni krevet bio je namješten ali ne i čist iznutra. Pedantno do granice komičnoga, Flora ga je prekrila

6

svojom bundom prije nego će se svući i leći.
Gdje je ona prokleta putna torba koju su prije donijeli? U ormaru u predsoblju. Zar je trebalo sve istresti prije nego što uspije locirati papučice od safijana složene u fetalnom položaju u tobolcu s patent-zatvaračem? Krijući se pod brijaćim priborom. Svi ručnici u kupaonici, bilo ružičasti ili zeleni, bili su debeli, naizgled gnjecavi i spužvasti.

7

Odaberimo najmanji. Na povratku vanjski je rub desne cipelice olabavio i valjalo ga je navući na zahvalnu petu prstom umjesto žlicom za cipelu.
Ma daj požuri, rekla je tiho[.]
Ta prva njezina predaja bila je pomalo nenadana, ako ne i izrazito enervantna. Stanka za nešto laganog milovanja, skrivenog srama, glumljenog veselja, uvodnog razmišljanja[.] Bila je

8

pretjerano vitka djevojka. Vidjela su joj se rebra. Uočljive izbočine kukova uokvirile su šuplji abdomen, tako ravan da je potirao pojam “trbuha”. Njezina fina koštana građa smjesta je skliznula u roman – postala je zapravo tajnim sastavom toga romana, osim što je podržala niz pjesama. Grudi veličine šalice na toj dvadesetičetirigodišnjoj nestrpljivoj ljepotici kao da su bile tucet godina mlađe od nje, s onim blijedim škiljavim bradavicama i čvrstinom oblika.

9

Našminkani kapci bili su joj sklopljeni. Suza ni od kakvog posebnog značenja kao dragulj joj je krasila čvrstu površinu obraza. Nitko nije mogao reći što se zbiva u toj glavici[.] Valovi žudnje nabirali su se u njoj, nedavni ljubavnik zateturao je u zanosu, stanovite su higijenske dvojbe potaknute i odbačene, prezir prema svima osim prema samoj sebi objavio je s naletom topline svoju trajnu nazočnost, evo je, povikala je kako se već zove uz hitri čučanj. Draga moja, duška moja (obrve

10

su se podigle, oči otvorile i opet sklopile, ona nije često susretala Ruse, o tome valja razmisliti.)
Zakrinkavši joj lice, ogrćući joj bokove, zastirući joj trbuh pregačom poljubaca – sve posve prihvatljivo dok god su suhi.
Njezina je lomna podatna građa okrenuta dlanom otkrivala nova čudesa – pokretna rebra djeteta u kupki, zakrivljenost kičme tipičnu za plesačicu, uske guzove

11

nejasne neodoljive privlačnosti (najpoganiji blef prirode, rekao je Paul d G promatrajući namrštena starog profesora kako gleda dječake na kupanju)
Samo poistovjećujući je s jednom nenapisanom, polu­napisanom, iznova napisanom teškom knjigom čovjek se mogao nadati da će napokon prenijeti ono što

12

suvremeni opisi spolnog odnosa tako rijetko izražavaju, budući novorođeni i stoga općeniti, u smislu primitivnih organizama umjetnosti za razliku od osobnih postignuća velikih engleskih pjesnika dok se bave jednom večeri na ladanju, komadićem neba u rijeci, nostalgijom udaljenih zvukova – stvarima apsolutno izvan domašaja Homera ili Horacija. Čitatelje upućujemo na tu knjigu – na vrlo visokoj polici, pri vrlo slabom svijetlu – ali koja

13

već postoji kao što čarolija postoji, i smrt, i kao što će postojati od sada pa nadalje ona grimasa koja joj se automatski pojavljuje na ustima dok rabi ručnik da obriše bedra poslije obećanog izvlačenja.
Kopija Glistova groznog “Žljezdobraza” (ovali koji se udaljuju) krasila je zid. Živa i smirena, prema riječima filistarke Flore. Aurorna grmljavina i tutnjava počela je potresati hladni magloviti grad[.]
Bacila je pogled na oko od oniksa na ruci. Bilo je pre­sićušno i ne

14

dovoljno skupo za svoju veličinu da bi išlo točno, rekla je (prevodeći s ruskoga) i bilo je to prvi put u njezinu burnom životu da je upoznala nekoga tko [s]kida sat da bi vodio ljubav. “Ali sigurna sam da je dovoljno kasno da nazovem drugog momka (istežući hitru okrutnu ručicu prema telefonu kraj kreveta).”
Ona koja nikad ništa nije mogla naći glatko je okrenula dugačak broj
“Spavao si? Razorila sam ti san? Upravo to i

15

zaslužuješ. Sad pažljivo slušaj.” I sa žarom dostojnim tigrice, monstruozno napuhavajući trivijalnu svađicu u koju se maločas upustila s njim čija se pidžama (idiotski predmet svađice) u međuvremenu mijenjala u spektru njegova iznenađenja i očaja od boje sunčanice do bolesno sivog, odbacila je jadnu budalu zauvijek.
“To je riješeno[”], rekla je odlučno spustivši slušalicu. Jesam li sad za novu rundu, zanimalo ju je.

16

Ne? Čak ni na brzaka? Pa dobro, tant pis. Pokušaj mi pronaći nekakvo piće u njihovoj kuhinji, i onda me odvedi kući.
Položaj njezine glave, ta povjerljiva blizina, ta njezina zahvalno prihvaćena težina na ramenu, golicanje kose, izdržali su cijelu vožnju; a ipak nije zaspala i vrlo je precizno zaustavila taksi naredivši mu da je iskrca na uglu Heineove ulice, ne predaleko, ne preblizu njezine

17

kuće. Bila je to jedna stara vila na pozadini visokog drveća. U sjeni pokrajnje uličice jedan je mladić zaogrnut kišnim ogrtačem preko bijele pidžame kršio ruke. Ulična svjetla gasila su se naizmjenično, neparni brojevi prvi. Na pločniku pred vilom njezin je pretili muž u zgužvanom crnom odijelu i kariranim gležnjačama na kopču šetao prugastu mačku na predugom povodcu. Zaputila se prema ulaznim vratima.

18

Muž ju je slijedio, sada s mačkom u naručju. Prizor bi se mogao nazvati ponešto nesuv[i]slim. Životinja kao da je bila ­naivno fascinirana zmijom koja se vukla za njima po tlu.
Ne želeći se upregnuti u budućnost, odbila je raspravljati o sljedećem randevuu. Da bi je malčice potaknuo, tri dana kasnije njezin je stan posjetio dostavljač[.] Donio je od omiljenog cvjećara pomodnih djevojaka banalni bokor

19

strelicija. Cora, sobarica mulatkinja koja mu je otvorila vrata, odmjerila je otrcanog dostavljača, njegovu komičnu kapu, njegovo iscrpljeno lice s trodnevnim izrastom plave brade, i upravo je htjela podići podbradak i obujmiti taj šuštavi teret kad je on rekao “Ne, naređeno mi je da to uručim Madame osobno”. “Vi ste Francuz?” upitala je Cora pod­rugljivo (cijeli je prizor bio prilično izvještačen na nekakav mutno teatralan način). On je stresao glavom – i tu se

20

Madame pojavila iz sobe za doručak. Prije svega je otpravila Coru sa strelicijama (odvratno cvijeće, pokondirene banane, zapravo).
“Čujte”, rekla je vedrom vagabundu, “ako ikad u životu ponovite ovu idiotsku predstavu nikad se više nećemo vidjeti. Kunem se da nećemo! Zapravo, sada bih najradije –” On ju je pritisnuo uza zid između svojih ispruženih ruku; Flora je hitro čučnula i izmaknula se, i pokazala mu vrata; ali kad je stigao u svoj stan, telefon je već ekstatično zvonio.

Vladimir Nabokov Laurin izvornik Uvod Dmitrija Nabokova 138 reprodukcija kartica u boji Prevela s engleskoga Nada Šoljan Isbn: 978-953-286-038-2 dimenzije: 235 x 159 x 30 mm stranica: 304 uvez: tvrdi s ovitkom Cijena 169 kn