1.

Često sanjam Hotel Dupin.
U snovima, pripadam tom hotelu i na izvjestan način sudjelujem u tekućim događajima. Sve upućuje na to da tamo doista pripadam.
Hotel Dupin je izobličen i veoma uzak. Prije nalikuje na izduljeni most koji se pruža u vremenski beskraj. A ja se nalazim nasred njega. Ondje je još netko, i plače.
Živim taj hotel. Jasno osjećam njegovu životnost, njegovu toplinu. U snovima, ja sam dio tog hotela.

Budim se, pitajući se gdje sam. Ne samo što o tome razmišljam, već si to pitanje doista postavljam: “Gdje sam?” Kao da ne znam odgovor: tu sam. U vlastitom životu. U vlastitoj svakodnevici, u postojećem životu. Nekoliko događaja i okolnosti, nekoliko činjenica koje nikad nisu značile ništa osobito za moju svakodnevicu. Katkad kraj mene spava neka djevojka. Ali, uglavnom živim sam. Ja i buka s autoceste što prolazi odmah pokraj mojeg stana, čaša na noćnom stoliću (na dnu čaše tek gutljaj viskija) i nametljive – zapravo, ravnodušne – prašnjave zrake jutarnje svjetlosti. Katkada pada kiša. Ako kiši, ostajem u krevetu i izležavam se. Ako je u čaši ostalo viskija, popijem ga. Dok promatram kako kišne kapi padaju sa strehe, razmišljam o Hotelu Dupin. Protežem se, polako i lijeno. Tako se uvjerim da sam onaj koji jesam, a ne dio nečega drugog. Ali i dalje sam pod dojmom sanjanog . I to toliko snažno, da mi se čini kako mogu ispružiti ruku i dodirnuti ga, pri čemu se pokrene čitava slika koje sam dio. Ako se dovoljno napregnem, mogu razabrati usporeni slijed događaja što se odvijaju korak po korak, dio po dio. Pomno osluškujem. Tada začujem da netko jedva čujno plače. Jecaj dopire odnekud iz dubine mraka. To netko plače za mnom.

Hotel Dupin doista postoji. Nalazi se u ne baš najreprezentativnijem kvartu Sappora . Prije nekoliko sam godina u njemu proveo tjedan dana. Ne, sjetit ću se toga posve točno. Kada je to bilo? Prije četiri godine. Da budem posve precizan, prije četiri i pol godine. Još nisam bio zašao u tridesete. U Hotel Dupin stigao sam s prijateljicom s kojom sam tada živio. Ona ga je odabrala. U njemu ćemo odsjesti, kazala je. Da ona to nije tražila, ja u taj hotel vjerojatno nikad ne bih ni zakoračio. Bio je to skučen i neugledan hotel. Za sve vrijeme koje smo u njemu proveli, ne sjećam se da sam vidio drugog gosta. Nekoliko faca se motalo predvorjem, ali ni po čemu se nije dalo zaključiti da su to gosti hotela. Na polici s pretincima za ključeve, nekoliko ih je uvijek nedostajalo, pa se moglo zaključiti da je osim nas bilo još gostiju. Vjerojatno tek pokoji. Ako čovjek ozbiljnije razmisli, posve je normalno da u velikom gradu hotel koji je istaknuo svoju reklamu i čiji je telefonski broj objavljen u poslovnom imeniku ima pokojeg gosta. Ali, ako je osim nas i bilo drugih gostiju, bili su strašno tihi. Jer mi ne samo što ih nismo čuli, nego nismo uspjeli uočiti nikakav znak njihove prisustnosti, osim što se raspored ključeva u pretincima svakog dana neznatno mijenjao. Nisu li poput sjena prolazili hodnicima, zadržavajući dah? Povremeno bi odjeknula škripa dizala, ali kada bi taj zvuk utihnuo, opet bi suvereno zagospodarila mučna tišina.

Zbilja čudan hotel.

Podsjećao me je na slijepu ulicu u evolucijskom razvoju. Genetsko nazadovanje. Nakazna pogreška prirode, jedinka koja se nepovratno razvila u pogrešnom smjeru. Ostavši bez evolucijskog prijenosnika, siroče koje bespomoćno čuči u ropotarnici povijesti, u zemlji koju je vrijeme zaboravilo. Nije to ničija pogreška. Nikoga se za to ne može okriviti, niti mu itko može pomoći.

Prije svega, hotel nije trebalo graditi na tom mjestu. To je bila prva pogreška, nakon toga je sve krenulo naopako. Kao kad se prvo dugme na košulji pogrešno zakopča, svaki daljnji pokušaj da se dojam popravi vodi u još jednu – ne baš elegantnu – zbrku. Činilo se da nijedan detalj nije na svome mjestu. Ako biste se zagledali u bilo koji detalj u njemu, morali ste iskriviti glavu za nekoliko stupnjeva. Ne toliko da bi vam to zbilja zasmetalo, ili da biste se osjetili osobito neprirodno. Vjerojatno biste se naviknuli na takav iskošeni pogled na stvari (ali, ako biste se na njega naviknuli, onda svakidašnji svijet više ne biste mogli gledati a da ga ne vidite izobličeno).

Takav je bio Hotel Dupin. Nedostajala mu je pravilnost. Pogreške su se gomilale jedna na drugu dok nisu dosegnule točku zasićenja, odredivši mu neizbježnu sudbinu u kojoj je u bliskoj budućnosti nestao u vrtlogu vremena. To bi svakomu tko ga je vidio bilo jasno već na prvi pogled. Žalosno mjesto, nalik na jadnog, šepavog psa što stoji na zimskoj kiši. Diljem svijeta postoje još mnogi žalosni hoteli, ali se Hotel Dupin ipak izdvajao od svih njih. Predstavljao je pojam žalosti. Hotel Dupin je bio žalostan slučaj. Dakako, ne moram posebno isticati da nitko živ, osim onih koji su u njega ušli posve slučajno i ne sluteći ništa, ne bi rado izabrao takav hotel.

Mene ime “Hotel Dupin” podsjeća na kakav besprijekorno bijel i čist hotel u nekom od ljetovališta na Egejskom moru, i da nije bilo natpisa na njegovom ulazu, nikad ne biste ni pomislili da je ta zgrada hotel. Unatoč mjedenoj ploči s ugraviranim imenom, uopće nije ostavljao dojam hotela. A kakav je dojam ostavljao? Mnogo više je podsjećao na muzej. Neki osobit muzej po kojem se vrzmaju kojekakvi osobiti čudaci, u potrazi za osobitim izlošcima. Takav dojam i nije bio daleko od istine. Jedan njegov dio doista je bio muzej. Ali, tko bi poželio odsjesti u takvom hotelu? U hotelu čije je predvorje služilo kao skladište uspomena a mračni hodnici bili zatrpani prepariranim ovcama, prašnjavim ovčjim runima, pljesnivim dokumentima, požutjelim i izblijedjelim starim fotografijama? U hotelu čiji je svaki zakutak bio prekriven prašinom neostvarenih snova.

Namještaj je bio otrcan, stolovi rasklimani, i nijedna se brava nije dala valjano zatvoriti. Drveni pod u hodnicima bio je izgreben, žarulje slabe; čep za umivaonik nije odgovarao veličini otvora i voda se nije mogla zadržati u njemu. Debela spremačica je prolazila hodnicima slonovskim pokretima, snažno, zlokobno kašljući. Vlasnik hotela, sredovječni muškarac tužna pogleda kojem su nedostajala dva prsta, vječito je sjedio na recepciji. Već po njegovom izgledu bilo vam je jasno da mu ništa ne polazi za rukom. Jedinstveni primjerak svoje vrste – kao da je cijelu noć odležao u rastvoru tuge i potištenosti. Bio je oličenje promašaja, poraza i sloma. Primjerak kakav biste poželjeli zatvoriti u staklenku i izložiti u kabinetu za prirodne znanosti, s natpisom: “Čovjek kojemu ništa ne ide od ruke, čega god se prihvati.” Gotovo svakome tko ga je imao prigodu vidjeti, raspoloženje bi se trenutačno pokvarilo. A pokoji bi se i naljutili (neki se ljudi uzrujaju videći jadne primjerke svoje vrste). Pa tko bi, onda, odsjeo u takvom hotelu?

Ali, mi jesmo. Ovdje ćemo odsjesti, rekla je. A nedugo poslije je iščezla. Nestala je i ostavila me samog. Da je otišla, doznao sam od Ovcolikog . Jedna je žena sama otišla danas poslijepodne, rekao mi je Ovcoliki . Ovcoliki je znao. Znao je da ona mora otići. I meni je sada to jasno. Pojavila samo da bi mene dovela ovamo. Ona je bila moj prst sudbine. Baš kao što Vltava otječe u more. Kao što kiša pada u more.

Kada sam počeo sanjati Hotel Dupin, prva se pojavila u mojim snovima. To me ona doziva, pomislio sam. Ako nije tako, zašto onda stalno sanjam jedan te isti san?

Ona. Kako li se zvala? Iako smo nekoliko mjeseci živjeli zajedno, nikad nisam saznao njezino pravo ime. Pa, što sam onda znao o njoj? Da kao kolgerla radi za jedan otmjeni klub. Klub zatvorenog tipa, samo za članove, a pristup imaju samo uglednici i bogatuni. Dakle, elitna kurva. Osim toga, imala je nekoliko dodatnih poslova. Danju je honorarno radila u maloj nakladničkoj kući kao korektorica, a povremeno se bavila i poziranjem, i to kao model za pokazivanje ušiju. Drugim riječima, bila je veoma zaposlena. Dakako, nije bila bez imena. Zapravo, vjerujem da je imala više imena. Ali, istodobno i nije imala ime. Kamo god išla, što god nosila sa sobom – nije imala nikakav osobni dokument. Nije imala mjesečni pokaz za gradski prijevoz, ni vozačku dozvolu, ni kreditne kartice. Imala je samo jednu malu bilježnicu, ali u nju je jedino zapisivala nerazumljive šifre. Očito je željela sakriti pravi identitet. Dakako, i kurve imaju imena, ali one žive u svijetu u kojem ime nije potrebno.

U svakom slučaju, ja o njoj ne znam gotovo ništa. Ni gdje je rođena, ni koliko joj je zapravo godina, ne znam ni kad joj je rođendan, ni koju je školu pohađala, čak ni ima li obitelj. Baš ništa ne znam. Poput kiše, odnekud se pojavila i potom isparila, ostavivši mi jedino uspomene. Ali sada me uspomena na nju opet prožima. Sasvim stvarnim osjećajima. Osjećam da me doziva posredstvom okolnosti koja se zove Hotel Dupin. Baš tako, opet me traži. A ja ću je moći ponovno sresti samo ako postanem dio Hotela Dupin. Nema dvojbe: plače za mnom i doziva me.

Dok promatram kišne kapi, razmišljam što znači pripadati nekomu, postati dio nečega. Pokušavam zamisliti zašto netko plače za mnom. Iz nekog jako udaljenog mjesta. Na kraju, iz nekog sna. Koliko god ispružio ruku, koliko god brzo trčao, tamo ne mogu stići.

Zašto bi itko plakao za mnom?

Posve je sigurno da me doziva. Negdje iz Hotela Dupin. Posve očito, negdje u svojim mislima i ja čeznem za Hotelom Dupin. Želim postati dio tog neobičnog i za mene sudbonosnog mjesta.

Ali, nije tako jednostavno vratiti se u Hotel Dupin. Ne radi se o tome što ćete telefonom rezervirati sobu, sjesti u avion, odletjeti za Sapporo, i gotova stvar. Jer, to nije samo hotel. To je istodobno jedna životna okolnost, okolnost, oblik postojanja koji se prerušio u hotel. Vratiti se u Hotel Dupin, znači još jedanput se suočiti sa sjenama prošlosti. I na samu pomisao na povratak onamo obuzme me nelagoda. Protekle četiri godine jedva sam se uspio osloboditi te turobne, tmurne sjene. A vratiti se u Hotel Dupin, znači odustati od svega što sam tijekom protekle četiri godine uspio postići. Naravno, to što sam postigao nije ništa osobito. Uglavnom samo privremene i praktične sitnice. Ali sam dao sve od sebe. Hodajući po razapetoj žici, uspio sam te sitnice i vlastiti život povezati sa stvarnošću, i tako izgraditi novi život zasnovan na uvriježenim vrijednostima. Zar da sada i od njega odustanem?

Na kraju, čitava stvar se zakuhala ondje. To mi je bilo posve jasno.

Dakle, priča mora početi ondje. Izvalio sam se na krevet, duboko uzdahnuo i zagledao se u strop. Opusti se, pomislio sam. To je izvan tvojih moći, mali. Što god ti mislio, ne možeš se oduprijeti. Sve je već odlučeno.

Da kažem nešto o sebi. Predstavit ću se.
Tako smo činili nekoć početkom školske godine. Iz godine u godinu, sa svakim daljnjim razredom, redom bismo izlazili pred katedru i pred cijelim razredom govorili o sebi. Meni je to zbilja teško padalo. Jer ja u tom činu nisam mogao pronaći nikakav smisao. Što ja, uopće, znam o sebi? Jesam li ja kojeg spoznajem svojom sviješću onaj pravi ja? Kao što moj glas snimljen na magnetofonsku vrpcu ne zvuči kao moj, predodžba koju imam o sebi možda je samo iskrivljena slika koju sam stvorio prema svojem uvjerenju. Uvijek sam tako razmišljao. Kad god bih se predstavljao, kad god sam pred drugima trebao reći nešto o sebi, osjećao sam se kao da vlastitom rukom prepravljam ocjene u razrednom dnevniku. U takvim sam trenucima redovito osjećao nelagodu. Zbog toga sam pazio da govorim samo o objektivnim činjenicama koje nisu zahtijevale objašnjenja i tumačenja. (Imam psa. Volim plivati. Ne volim sir – i slično.) Ipak mi se nekako činilo da iznosim izmišljene podatke o izmišljenoj osobi. S takvim osjećajem sam slušao predstavljanje ostalih, pa sam imao dojam da ni oni ne govore o sebi već o nekome drugom. Svi smo mi živjeli u izmišljenom svijetu i udisali izmišljeni zrak.

No, ipak, reći ću nešto. Sve počinje od neke izjave o sebi. To je prvi korak. Hoće li to biti točno ili ne, može se i poslije prosuditi. Prosuditi mogu ja sam, ili netko drugi. U svakom slučaju, vrijeme je da se kaže. I ja moram već jednom naučiti govoriti. Danas volim sir. Ne znam točno od kada, ali zavolio sam ga a da nisam ni primijetio. Pas kojeg sam imao pokisnuo je i uginuo od upale pluća kada sam prešao u više razrede osnovne škole. Poslije toga više nisam imao psa.

Plivanje volim i danas. Kraj.

Ali, ništa ne završava tako lako. Kad čovjek traži nešto od života (a ima li ikoga tko ne traži ništa?), život od njega zahtijeva mnogo više informacija. Da bi se nacrtao precizan dijagram, potrebno je mnogo više točki. U suprotnom, nema ni odgovora.

Zbog premalo podataka, odgovor nije moguć. Pritisnite delete .
Pritisnem delete . Zaslon je u trenutku prazan. Sva djeca iz razreda me počinju gađati papirnim lopticama. Govori još. Kaži još nešto o sebi. Učitelj se mršti. Stojim pred razredom ukočen, zanijemio.

Govorit ću. U suprotnom se ništa neće dogoditi. Govorit ću što je dulje moguće. Točno ili ne, o tome se može razmišljati i poslije.

Katkada bi došla i provela noć sa mnom. I nakon što bismo zajedno doručkovali, otišla bi na posao. Ni ona nema ime. Ali, nema ime jednostavno zato što nije glavni lik ove priče. Odmah će nestati. I da bih izbjegao zbrku, neću joj dati ime. Međutim, ne želim da pomislite kako podcjenjujem njezinu ličnost. Bila mi je veoma draga, pa ni danas, kad više nije tu, taj se osjećaj nije promijenio.

Ona i ja smo bili, kako se to kaže, prijatelji. Barem je za mene bila jedina osoba koju sam mogao nazvati prijateljem. Ona je, uz mene, imala stalnog mladića. Radila je u telefonskoj kompaniji u kojoj je pomoću računala izračunavala cijene telefonskog prometa i usluga. Nisam je pitao za detalje o radnome mjestu, a ni ona nije govorila o tome, ali mislim da je u pitanju bio takav ili sličan posao. Zbrojiti iznose usluga za svaki pretplatnički roj i izdati račune, ili tako nekako. I svakog mjeseca, kad bih u poštanskom sandučiću zatekao račun za telefon, imao sam osjećaj da sam primio privatno pismo.
Vodili smo ljubav dva-tri puta na mjesec. Mislila je da sam biće s Mjeseca. “Još se nisi vratio na Mjesec?” pita me kikoćući se. Sklupčana u krevetu, naga. Često smo tako razgovarali pred svitanje. Buka s autoceste nije prestajala. Na radiju monotona pjesma grupe Human League . Human League. Smiješnog li imena. Zašto su grupi dali takvo besmisleno ime? Nekada su grupama davali ozbiljnija i prikladnija imena. Imperials, Supremes, Flamingos, Falcons, Impressions, Doors, Four Seasons, Beach Boys. Kad joj to kažem, smije se. Kaže da sam čudan. Kako sam ja to čudan, ne znam. Ja sebe doživljavam kao normalnu osobu koja razmišlja na normalan način. Human League.

“Volim biti s tobom”, kaže mi. “Znaš, ponekad te strašno poželim vidjeti. Na primjer, dok sam na poslu.”
“Aha”, promrmljam ja.
“Ponekad”, kaže ona naglašavajući tu riječ. Onda zašuti desetak sekunda. Završava pjesma Human League i počinje melodija nekog meni nepoznatog sastava. “To ne razumijem kod tebe”, nastavlja. “Radujem se kad smo ovako zajedno, ali nikako ne bih mogla biti s tobom svakog dana od ujutro do uvečer. A zašto?”
“Aha”, promrmljam.
“Nije da se ne mogu opustiti kad sam s tobom, ali sve mi se nekako čini da se zrak odjednom razrijedi kad smo zajedno. Kao da smo na Mjesecu.”
“Ovo je malen korak…”
“Ne šalim se”, pridiže se i zagleda mi se u lice. “Ja to govorim radi tebe. Postoji li još netko tko ti govori radi tebe? A? Ima li ikoga tko ti tako govori?”
“Nema”, priznajem. Nema nikoga.
Ona se ponovno ispruži i prisloni grudi uz mene. Nježno je dlanom milujem po leđima.
“Uglavnom, eto, ponekad kad sam s tobom, zrak se razrijedi kao da sam na Mjesecu.”
“Zrak na Mjesecu nije razrijeđen”, objašnjavam joj. “Na površini Mjeseca uopće nema zraka. Prema tome…”

“Razrijeđen je”, kaže tiho. Ne znam je li ignorirala moje riječi ili me uopće nije slušala. Ali njezin tihi glas me je uznemirio. Ne znam zašto, ali u njemu je bilo nečeg uznemirujućeg. “Ponekad se odjednom razrijedi. I pomislim kako ti udišeš potpuno drugačiji zrak od mene. Tako to doživljavam.”

“Premalo podataka”, kažem.
“Znači li to da ja o tebi ništa ne znam?”
“Ni ja samog sebe ne razumijem osobito dobro”, kažem. “Zbilja je tako. Ne govorim to u filozofskom nego u praktičnom smislu. Nedostaju mi opći podaci.”

“Ali, tebi su trideset i tri, zar ne?” pita. Njoj je trideset i šest.

“Trideset i četiri”, ispravim je. “Trideset četiri godine i dva mjeseca.”
Ona zavrti glavom. Zatim ustane iz kreveta, priđe prozoru i razmakne zastore. Kroz prozor se vidi autocesta. Nad cestom lebdi ranojutarnji mjesec, bijel kao kost. Na sebi ima moju pidžamu.
“Vrati se kući na Mjesec, ti”, govori, upirući prstom u mene.

“Da nije hladno?” pitam.
“Hladno? Na Mjesecu?”
“Ma, ne! Tebi!” kažem. Veljača je. Ona stoji uz prozor i dah joj se magli.
Kao da je postala svjesna hladnoće tek kad sam to rekao.
Žurno se vraća u krevet. Zagrlim je. Pidžama na njoj je ledena.
Vrhom nosa mi pritišće vrat. I on je vrlo hladan. “Baš mi se sviđaš”, govori mi. Htio bih nešto reći, ali mi riječi ne dolaze. Veoma mi je draga. Kad smo ovako zajedno u krevetu, zna nam biti jako lijepo. Volim joj grijati tijelo, nježno milujući kosu. Volim slušati kako tiho diše u snu, ujutro je ispratiti na posao, primati račune za telefon koje je (vjerovao sam) ona zbrajala i izdavala, gledati je u mojoj velikoj pidžami. Ali, kada je bilo potrebno, osjećaje nisam znao izraziti riječima. To, naravno, nije bila ljubav, a nije bila ni obična simpatija.

Šta onda da kažem?

Riječi mi nikako ne dolaze. I, budući da ništa ne kažem, znam da se osjeća povrijeđenom. Premda se trudi da ne primijetim, to ipak osjećam. Osjetim to dok joj rukom milujem leđa. Veoma jasno. Neko vrijeme zagrljeni, bez riječi, slušamo pjesmu kojoj ni naslov ne znamo.

“Oženi se nekom djevojkom s Mjeseca i napravi krasnu Mjesečevu djecu”,
govori mi blago. “Tako je najbolje.”
Kroz razmaknute zastore vidi se mjesec. Držim je u zagrljaju, i promatram ga preko njezinog ramena. Povremeno autocestom protutnji kamion natovaren nečim jako teškim, i ispušta prijeteći zvuk kao da se obrušava ledeni brijeg. Što li to vozi? – pitam se.

“Što ima za doručak?” pita me.
“Ništa posebno. Kao i obično. Šunka, jaja, tost i krumpir salata od jučer, zatim kava. Za tebe ću ugrijati mlijeko i napraviti bijelu kavu.”
“Divno”, kaže ona i nasmiješi se. “Hoćeš mi napraviti jaja sa šunkom, skuhati kavu i prepeći tost?”
“Hoću, vrlo rado”, odgovaram joj.

“Što misliš, što ja najviše volim?”
“Iskreno, ne mogu pogoditi.”
“Što bi to moglo biti što ja najviše volim?” pita, gledajući me u oči. “U zimsko jutro, kad mi se ne da ustati, to je miris kave, miris i cvrčanje jaja i šunke u tavi i onaj zvuk ting kad se toster isključi – tome ne mogu odoljeti, i onda stisnem zube i izvučem se iz kreveta.”

“Dobro. Da pokušamo”, kažem, smijući se.

Uopće nisam čudan. Zbilja tako mislim.
Možda se može reći da nisam sasvim običan, ali čudan nisam.
Ja sam na svoj način krajnje pošten. Sasvim sam prav. Prav kao strijela. Postojim kao ja, neizbježno i sasvim prirodno. Budući da je to očita činjenica, meni je svejedno kako me ljudi doživljavaju. Kako će me drugi razumjeti, to je problem koji me se ne tiče. Zapravo, to nije moj problem, to je njihov problem.
Neki ljudi misle da sam gluplji nego što zbilja jesam, drugi, da sam veći račundžija nego što doista jesam. Ali ja ne marim. Pri tome, izraz “nego što zbilja jesam” samo je stvar usporedbe s predodžbom koju imam o sebi. Po njima ja sam zbilja glup, odnosno, račundžija sam. Nije me briga što misle. Meni to ne smeta. U svijetu nema nesporazuma. Postoje jedino razlike u mišljenju. A ovo je moje mišljenje.

S druge strane, ima ljudi koje privlači ta ispravnost u meni. Veoma ih je malo, ali sigurno postoje. Oni (ili one) i ja najprirodnije se privlačimo, a se i udaljavamo, nalik na dva planeta u tamnom prostranstvu svemira. Priđu mi, uđu u moj život, a onda jednog dana odu. Netko od njih postane mi prijatelj, ljubavnica, čak supruga. Netko mi postane i neprijatelj. No, u svakom slučaju, svi odu od mene. Odustanu, ili se razočaraju, ili zašute (kao kad odvrnete slavinu, a ništa ne izlazi), a onda odu. Moja soba ima dvoja vrata. Jedna su ulazna, druga izlazna. Među njima nema zamjenjivosti. Na ulazna se vrata ne može izaći, a kroz izlazna se ne može ući. Tako je predodređeno. Ljudi ulaze na ulazna vrata, a izlaze na izlazna. Postoje razni načini na koje ulaze i razni načini na koje izlaze. Ali, ipak svi iziđu. Neki su izlazili da bi ispitali nove mogućnosti, a neki da bi uštedjeli na vremenu. Neki su umrli. Nitko nije ostao. U sobi nema nikoga. Tu sam samo ja. I stalno sam svjestan njihove odsutnosti. Svjestan sam ljudi koji su otišli. Čujem riječi koje su izgovorili, njihove uzdahe, pjesme koje su pjevušili, kako lebde poput prašine u kutovima sobe.
Sve mi se čini da je slika koju su imali o meni bila točna. Upravo zato su dolazili ravno k meni, a onda na kraju odlazili. Prepoznali su ispravnost u meni, prepoznali su tu meni svojstvenu iskrenost (ne mogu se sjetiti nijednog drugog izraza) kojom sam nastojao sačuvati tu ispravnost. Povjeravali su mi se, otvarali mi dušu. Svi su uglavnom bili nježni. Ali, ja njima nisam uspio ništa pružiti. I da sam uspio, ne bi bilo dovoljno. Trudio sam se pružiti sve što je bilo u mojoj moći. Učinio sam sve što sam mogao. I ja bih tražio nešto od njih. Ali, na kraju ipak nije išlo. A onda bi oni otišli.

Naravno da mi je bilo teško.

Ali, još teže mi je padalo to što su iz moje sobe izlazili još tužniji nego kad su ulazili. Nešto bi u njima oslabjelo za jedan stupanj. To mi je bilo jasno. Možda zvuči čudno, ali izgledali su mnogo umornije od mene. Zašto, na kraju, uvijek ostajem ja? I zašto mi uvijek u ruci ostane nečija klonula sjena? Zašto? Ne znam.
Premalo podataka.
Eto zašto nikad nema odgovora. Nešto nedostaje.
Jednog dana, kad sam se vratio s nekog poslovnog sastanka, u sandučiću sam našao razglednicu. Na njoj je bila slika astronauta u skafanderu, kako hoda po Mjesecu. Nije pisalo ime pošiljatelja, ali jedan pogled je bio dovoljan da shvatim od koga je.
“Mislim da je bolje da se više ne viđamo”, pisala je ona. “Uskoro se najvjerojatnije udajem za jednog Zemljanina .”

Čujem kako se vrata zatvaraju.
Zbog premalo podataka, odgovor nemoguć. Pritisnite delete.
Zaslon u trenu postane prazan.
Dokle će ovo ovako trajati? – pomislio sam. Već mi je trideset pet. Dokle će ovo trajati?
Nisam bio tužan. Pa, jasno je da ja snosim odgovornost. Od početka sam znao da će me ostaviti. To se, na neki neizgovoren način, podrazumijevalo. I njoj je to bilo jasno kao i meni. Ali smo i priželjkivali neko malo čudo. Da se i na najmanji povod dogodi neka korjenita promjena. Međutim, takvo što se ipak nije dogodilo. I, ona je otišla. Rastužio me je njezin odlazak, ali to je bila vrsta tuge koju sam već odavno iskusio. I znao sam da ću je uspješno prebroditi.

Polako se navikavam na to.

Pozlilo mi je od pomisli da se zbilja navikavam na to. Stao sam pred zrcalo u kupaonici i pomislio: ovo sam ja. Baš izgledam iscrpljeno. Dragoviću moj, oronuo si mnogo više no što misliš. Lice mi je izgledalo mnogo gore nego inače, mnogo starije. Pažljivo sam se umio, utrljao losion za lice, opet polako oprao ruke i čistim ručnikom dobro obrisao lice i ruke. Otišao sam u kuhinju i pospremio hladnjak, ispivši limenku piva. Bacio sam smežurane rajčice, lijepo poredao pivo, razmjestio posude i sastavio popis stvari za nabavu.

Tupo zagledan u mjesec u zoru, osamljen, upitao sam se dokle li će to trajati. Vjerojatno ću opet negdje sresti neku drugu ženu. Približit ćemo se prirodno kao dva planeta. I uzalud očekujući čudo, glodat ćemo dane, umorit ćemo naše duše i rastati se.

Ili će to potrajati?

Haruki Murakami Pleši, pleši, pleši Preveo Vojo Šindolić 408 str. ISBN 978-953-6791-98-9 Cijena 119 kn