Oči bilježe oblik grada.
Očima noćne ptice koja leti visoko pod nebom, promatramo prizor iz zraka. Iz naše visinske perspektive, grad izgleda kao kakav divovski stvor — ili još više kao jedan složeni organizam u kojem se spajaju i isprepliću različita živa bića. Bezbrojne se arterije protežu do kraja neuhvatljivog tijela, a kroz njih neprestano kola krvotok koji donosi svježe krvne stanice, dovodi nove podatke i prikuplja i odnosi stare, donosi novu potrošnu robu i odnosi staru, donosi nove kontradikcije i odnosi stare. Dijelovi tijela naizmjenice bljeskaju, svijetle i grčevito se vrpolje prema otkucajima tog bila. Bliži se ponoć i, premda je vrhunac aktivnosti prošao, bazalni metabolizam koji održava život i dalje nastavlja nesmanjenim tempom, proizvodeći basso continuo grada koji stenje, monotoni zvuk što se niti diže niti spušta, nego je bremenit zlim slutnjama.
Pogled nam se usmjerava na područje koncentrirana svjetla i, kad smo ga izoštrili, nečujno se onamo spušta — u more neonskih boja. Taj dio grada zovu “kvartom za zabavu”. Gigantski digitalni ekrani na bočnim zidovima zgrada utihnuli su kako se bliži ponoć, ali iz zvučnika iznad dućana i dalje trešte prenaglašeni hip-hop basovi. Velika video igraonica krcata mladima; divlji elektronski zvukovi; skupina studenata koja se izlijeva iz nekog bara; tinejdžerke s drečavom izblajhanom kosom i zdravim nogama što im vire ispod mikro-mini suknji; muškarci u tamnim odijelima koji hitaju preko dijagonalnih pješačkih prelaza da uhvate posljednje vlakove za predgrađa. Čak i u ovo doba noći, pred karaoke klubovima stoje izvikivači i nagovaraju mušterije da uđu. Upadljivi crni karavan klizi ulicom kao da kontrolira kvart kroz zatamnjena stakla. Auto izgleda poput stvorenja iz morskih dubina, s kožom i organima prilagođenim posebnim uvjetima života. Dva mlada policajca patroliraju ulicom napeta izraza, ali kao da ih nitko ne primjećuje. Kvart se u ovo doba ponaša prema vlastitim pravilima. Godišnje doba je kasna jesen. Nema vjetra, ali studen je u zraku. Datum će se upravo promijeniti.

Sad smo u restoranu Denny.
Nezanimljivo, ali dostatno svjetlo; bezizražajni dekor i pribor za jelo; raspored što ga je uprava promislila do najsitnije pojedinosti; bezlična tiha glazba u pozadini; osoblje besprijekorno uvježbano da gostima pristupi po uputama iz priručnika “Dobrodošli u Denny”. Sve u restoranu je anonimno i zamjenljivo. I sve je puno gotovo do posljednjeg mjesta.
Nakon što na brzinu preletimo po unutrašnjosti restorana, oči nam se zaustavljaju na djevojci koja sjedi kraj prozora na ulicu. Zašto na njoj? Zašto ne na nekom drugom? Teško je reći. Ali zbog nekog razloga ona nam privlači pozornost — sasvim prirodno. Sjedi za stolom za četvero, čita knjigu. Siva jakna s kapuljačom, traperice, žute tenisice izblijedjele od čestog pranja. Na naslonu stolice kraj nje visi jakna sveučilišne sportske momčadi. Ni ona već odavno nije nova. Vjerojatno je studentica prve godine, premda po mnogočemu još djeluje kao srednjoškolka. Ima kratku, ravnu crnu kosu. Malo šminke, bez nakita. Sitno, mršavo lišce. Naočale s crnim okvirima. Svako malo među obrvama joj se mršti ozbiljna bora.
Čita s dubokom koncentracijom. Rijetko odmiče oči sa stranica knjige — debele knjige u tvrdim koricama. Ne vidimo naslov jer ga skriva omot knjižnice. Sudeći po tome kako je zaokupljena, sadržaj bi mogao biti zahtjevan. Ne prelijeće samo pogledom preko teksta, nego kao da odgriza i žvače redak po redak.
Na stolu joj stoji šalica s kavom. I pepeljara. Kraj pepeljare, tamnomodra bejzbolska kapa s velikim slovom “B” za bostonske Red Soxe. Možda joj je malko prevelika. Smeđa kožna torba leži na stolici kraj nje. Nabrekla je kao da je nju brzopleto, bez reda i zakona, nabacala gomilu stvari. U pravilnim razmacima djevojka prinosi šalicu kave ustima, ali kao da joj ne prija okus. Pije zato što ima pred sobom šalicu; to joj je uloga kad je već u restoranu. Tu i tamo stavlja cigaretu među usnice i pripaljuje je plastičnim upaljačem. Stisne oči, otpuhuje lagani oblačak dima u zrak, odlaže cigaretu u pepeljaru i onda, kao da će ublažiti glavobolju koja nadolazi, vršcima prstiju trlja sljepoočnice.
Tiha glazba koja svira je pjesma “Go Away Little Girl” Percyja Faitha i njegovog orkestra. Nitko ne sluša, naravno. Mnogo raznih ljudi jede i pije kavu u ovom Dennyju koji radi cijelu noć, ali ona je jedina sama ženska osoba. Povremeno podiže glavu s knjige da baci pogled na sat, ali očito je nezadovoljna sporim prolaskom vremena. Ipak ne djeluje kao da nekoga čeka; ne ogleda se po restoranu i ne pilji u ulazna vrata. Jednostavno čita knjigu, povremeno pripaljuje cigaretu, mehanički otpija kavu i nada se da će vrijeme proći malo brže. Ne treba posebno napominjati da zora neće svanuti još satima.
Djevojka prestaje čitati i gleda van. S prozora na katu vidi prometnu ulicu. Čak i u ovo doba, ulica je jasno osvijetljena i prepuna užurbanih prolaznika koji idu za svojim poslom — ljudi koji imaju kamo i ljudi koji nemaju kamo; ljudi s ciljem i ljudi bez cilja; ljudi koji žele usporiti vrijeme i ljudi koji ga hoće natjerati da požuri. Kad je dugo i pomno promotrila uskomešani ulični prizor, na trenutak zadržava dah i ponovno spušta pogled na knjigu. Posegne za šalicom. Cigareta s koje nije povukla više od dva ili tri dima pretvara se u savršeno oblikovan stup pepela u pepeljari.

Automatska vrata kliznu i otvore se, i ulazi mršav i krakat momak. Kratki kaputić od crne kože, zgužvane maslinasto zelene hlače od kepera. Smeđe radne čizme. Kosa razmjerno duga i na mjestima zamršena. Možda je nekoliko dana nije imao prilike oprati. Možda je upravo ispuzao iz neke šikare. Ili mu je možda prirodnije i ugodnije imati prljavu kosu. Tako je mršav da ne djeluje toliko vitko, koliko neishranjeno. S ramena mu visi velika crna kutija za instrument. Puhaći instrument. Na boku mu je obješena i prljava torba. Izgleda da je prepuna nota i raznih ostalih potrepština. Na desnom mu je obrazu urezan ožiljak koji privlači pogled. Kratak je i dubok, kao da mu je nešto oštro izdubilo meso na licu. Inače se ni po čemu ne ističe. Vrlo je običan momak koji nekako podsjeća na umiljatog — ali ne i prebistrog — uličnog mješanca lutalicu.
Konobarica ga vodi prema stolu u dnu restorana. Prolaze kraj stola za kojim sjedi djevojka s knjigom. Kad ga je prošao nekoliko koraka, zaustavlja se kao da mu je nešto upravo sinulo. Polako se vraća, kao da se film vrti unatrag, i zastaje kraj njezinog stola. Nakrivi glavu i zagleda joj se u lice. Nečeg se pokušava sjetiti i mora proći dosta vremena dok ne shvati što je to. Uopće, djeluje kao tip kojem za sve treba sto godina.
Djevojka osjeti njegovu nazočnost i podigne glavu s knjige. Stisne oči i pogleda momka koji stoji kraj stola. Tako je visok da mora zabaciti glavu. Oči im se sreću. Momak se smiješi. Smiješak bi trebao pokazati da ne misli ništa loše.

Oprosti ako sam pogriješio”, kaže on, “ali nisi li ti mlađa sestra Eri Asai?”
Ona ne odgovara. Gleda ga pogledom koji bi isto tako mogao biti namijenjen i razlistalom grmu u kutu vrta.
“Jednom smo se upoznali”, nastavlja on. “Ti se zoveš… Juri… slično kao tvoja sestra Eri osim prvog sloga.”
Dok ga oprezno, netremice promatra, ona ga sažeto i činjenično ispravlja: “Mari”.
On podiže kažiprst i kaže: “Tako je! Mari. Eri i Mari. Različiti prvi slogovi. Ne sjećaš me se, ne?”
Mari lagano naginje glavu u stranu. To može značiti i da i ne. Skida naočale i odlaže ih kraj šalice.
Konobarica se vraća do njih i kaže: “Jeste vas dvoje zajedno?”
“A-ha”, kaže on. “Jesmo.”
Ona spušta jelovnik na stol. On sjeda na stolicu preko puta Mari i odlaže kutiju na stolicu kraj sebe. Trenutak kasnije sjeti se da je upita: “Smeta ti ako ovdje malo sjedim? Izgubit ću se čim pojedem. Moram se s nekim naći.”
Mari se lagano namršti. “Pa nisi možda to trebao reći prije nego si sjeo?”
On razmišlja o tome što znače njezine riječi. “To da se nalazim s nekim?”
“Ne…” kaže Mari.
“A, misliš kao iz pristojnosti.”
“A-ha.”
On kimne. “Imaš pravo. Trebao sam pitati smijem li sjesti za tvoj stol. Oprosti. Ali restoran je krcat, a i neću te dugo gnjaviti. Te smeta?”
Mari lagano sliježe ramenima kao da kaže, “Meni je svejedno”. On otvara jelovnik i proučava ga.
“Jesi ti već jela?” pita je.
“Nisam gladna.”
On mršteći se preleti preko jelovnika, sklopi ga i odloži na stol. “Ne moram zapravo ni otvoriti jelovnik”, kaže. “Samo se pretvaram.”
Mari ne kaže ništa.
“Ovdje ne jedem ništa osim salate od piletine. Isključivo to. Ako se mene pita, jedino što valja u Dennyju je ta salata od piletine. Probao sam valjda sve što imaju na jelovniku. Jesi kad jela njihovu salatu od piletine?”
Mari zavrti glavom.
“Nije loša. Salata od piletine i hruskavi tost. Samo to jedem u Dennyju.”
“Pa zašto onda uopće gledaš jelovnik?”
On malim prstom zateže borice u kutu oka. “Daj pomisli samo. Pa ne misliš da bi bilo tužno da uđem u Denny i naručim salatu od piletine a da i ne pogledam jelovnik? Kao da kažem cijelom svijetu, evo, dolazim neprestano u Denny jer volim salatu od piletine. Zato uvijek radim sve po propisu, otvaram jelovnik i pretvaram se da sam izabrao salatu od piletine nakon što sam razmislio i o drugim jelima.”
Konobarica mu donosi vodu i on naručuje salatu od piletine i hruskavi tost. “Ali da bude zbilja hruskav”, kaže uvjerljivo. “Gotovo zapečen.” Naručuje i kavu za poslije. Konobarica upisuje narudžbu u dlanovnik i provjerava je li sve točno zapisala tako da je čita naglas.
“A mislim da i mladoj dami treba još kave”, kaže on i pokazuje Marinu šalicu.
“Hvala, gospodine. Odmah ću donijeti kavu.”
On gleda za njom.
“Ne voliš piletinu?” pita on.
“Nije to”, kaže Mari. “Nego imam pravilo da vani ne jedem piletinu.”
“Zašto ne?”
“Posebno ne piletinu koju poslužuju u lancima restorana — ta je puna najčudnije kemije. Hormona za rast i takvih stvari. Piliće drže zaključane u mračnim tijesnim kavezima i daju im injekcije, a i hrana im je puna kemikalija, i onda ih stavljaju na pokretne trake gdje im strojevi odsijecaju glave i čerupaju ih…”
“Opa!” smiješi se on. Borice u kutevima očiju mu se produbljuju. “Salata od piletine a la George Orwell!”
Mari ga pogleda stisnutih očiju. Nije sigurna da li je ismijava.
“U svakom slučaju”, kaže on, “salata od piletine ovdje nije loša. Zbilja.”
Kao da se odjednom sjetio da ga nosi, skida kožni kaput, presavija ga i odlaže na stolicu kraj svoje. Zatim protrlja ruke. Na sebi ima zeleni, grubo pleteni pulover s ravnim izrezom. Vuna na puloveru je mjestimično zamršena, baš kao i njegova kosa. Očito nije od onih koji polažu mnogo pažnje na izgled.
“Upoznali smo se na hotelskom bazenu u Šinagavi. Pretprošlog ljeta. Sjećaš se?”
“Mutno.”
“Bili smo tamo moj frend, tvoja sestra, ti i ja. Nas četvero zajedno. Mi smo upravo upisali fakultet, a skoro sam siguran da si ti bila u drugom srednje. Je li tako?”
Mari kimne, ne pokazajući pretjerano zanimanje.
“Moj je frend pomalo hodao s tvojom sestrom. Poveo me sa sobom, kao na zajednički izlazak. Od nekud je stvorio četiri besplatne karte za bazen, a tvoja sestra je dovela tebe. Ali ti si uglavnom šutjela kao zalivena. Nisi izlazila iz vode, cijelo vrijeme si plivala kao mladi dupin. Poslije smo išli u hotelski restoran na sladoled. Naručila si sladoled od breskve.”
Mari se namršti. “Kako to da se sjećaš takvih stvari?”
“Nikad nisam izišao s curom koja je naručila sladoled od breskve. A bila si i slatka, naravno.”
Mari ga bezizražajno pogleda. “Lažeš. Cijelo si vrijeme zurio u moju sestru.”
“Da?”
Mari odgovori šutnjom.
“Možda sam zurio”, kaže on. “Zbog nečeg mi se usjeklo u pamćenje da je nosila zbilja minijaturni bikini.”
Mari izvadi cigaretu iz kutije, stavi je među usnice i pripali je upaljačem.
“Daj da ti nešto kažem”, kaže on. “Ne da reklamiram Denny ili tako nešto, ali sam sto posto siguran da je puno, puno gore za tebe popušiti cijelu kutiju cigareta nego pojesti tanjur piletine s kojom možda nije sve u najboljem redu. Ne misliš tako?”
Mari prečuje pitanje.
“Neka druga cura je trebala ići s mojom sestrom, ali se u posljednji trenutak razboljela i sestra me natjerala da idem s njom. Da budemo u parovima.”
“I zato si bila zlovoljna.”
“Ali sjećam te se.”
“Zbilja?”
Mari prstom dodirne desni obraz.
Momak prođe prstom po ožiljku na svojem obrazu. “A, ovo. Kad sam bio mali, prebrzo sam se vozio na biciklu i nisam uspio skrenuti na dnu strmine. Još centimetar dva i ostao bih bez desnog oka. I ušna mi je resica deformirana. Hoćeš vidjeti?”
Mari se namršti i zatrese glavom.
Konobarica donosi salatu od piletine i prepečenac. Dolijeva još kave u Marinu šalicu i provjerava je li donijela sve naručeno. On uzima nož i vilicu u ruke i, izvježbanim pokretima, počinje jesti salatu od piletine. Onda uzme komad prepečenca, zagleda se u njega i namršti se.
“Koliko god da im vičem da mi prepeku tost najjače što mogu, još nikad nisam dobio ono što sam tražio. Nemam pojma zašto. Kad se zbroje japanska marljivost i visoko razvijena tehnološka kultura i tržišni principi kojima se lanac Denny rukovodi, čovjek bi mislio da nije tako teško dobiti hruskavi tost, ne? Pa onda, zašto to ne ide? Kakva korist od civilizacije koja ne zna prepržiti komad kruha onako kako je naručeno?”
Mari ne prihvaća ovu temu.
“Ali zbilja, sestra ti je bila prava ljepotica”, kaže momak, kao da govori samom sebi.
Mari podigne pogled. “Zašto to kažeš u prošlom vremenu?”
“Zašto to…? Mislim, govorim o nečem što se dogodilo davno pa sam upotrijebio prošlo vijeme, to je sve. Ne kažem da sad više nije ljepotica, ni slučajno.”
“Mislim da je još lijepa.”
“Pa onda je sve kul. Ali da ti budem iskren, ne poznajem Eri Asai jako dobro. Išli smo jednu godinu u isti razred u srednjoj školi, ali jedva da sam joj rekao dvije riječi. Točnije bi možda bilo reći da me nije htjela ni pogledati.”
“Još te zanima, je li?”
Momak zaustavi nož i vilicu u zraku i na trenutak razmisli. “Da me zanima. Hmmm. Možda iz neke intelektualne znatiželje.”
“Intelektualne znatiželje?”
“Da, ono, kako bi bilo izići na sudar s prekrasnom curom kao što je Eri Asai? Mislim, ona izgleda kao cura s naslovnica.”
“I to zoveš intelektualna znatiželja?”
“Da, tako nekako.”
“Ali onda je tvoj prijatelj bio s njom na spoju, a ti si mu samo pravio društvo.”
On kimne stavljajući veliki zalogaj hrane u usta, a onda ga polako prožvače kao da mu se baš nigdje ne žuri.
“Ja se držim malo po strani, takav sam tip. Ne odgovara mi biti u središtu pozornosti. Ja sam više prilog — riža ili pomfrit ili prateći vokal u Whamu.”
“Zato su te i spojili s mnom.”
“Ipak, bila si baš slatka.”
“Je li to nešto urođeno tvojem karakteru zbog čega radije upotrebljavaš prošlo vrijeme?”
Momak se nasmiješi. “Ne, samo sam izražavao točno ono što sam osjećao onda iz perspektive sadašnjosti. Bila si jako slatka. Zbilja. Ali nisi baš razgovarala sa mnom.”
On odloži nož i vilicu na tanjur, otpije gutljaj vode i obriše usta papirnatim ubrusom. “Dok si se ti kupala, ja sam pitao Eri Asai, ‘Čuj, zašto tvoja mlađa sestra ne razgovara sa mnom? Nešto sa mnom nije u redu?’”
“I što je rekla?”
“Da nikad prva ne započinješ razgovor. Da si malo na svoju ruku i da, iako si Japanka, češće govoriš kineski nego japanski. Pa neka se ne grizem oko toga. I da je po njezinom mišljenju sa mnom uglavnom sve u redu.”
Mari bez riječi zgnječi cigaretu u pepeljari.
“A to je istina, ne? Nije mi ništa posebno falilo, što misliš?”
Mari razmisli trenutak. “Ne sjećam se baš dobro, ali mislim da ti ništa nije falilo.”
“Dobro je. Malo sam se zabrinuo. Naravno, ima toga što kod mene nije u redu, ali te probleme strogo držim u sebi. Užasno mi je i pomisliti da su očiti bilo kome osim meni. Posebno na bazenu po ljeti.”
Mari ga ponovno pogleda kao da provjerava točnost njegove tvrdnje. “Mislim da nisam bila svjesna nikakvih problema koje si držao u sebi.”
“Sad mi je lakše.”
“Ali ne mogu se sjetiti kako se zoveš”, kaže Mari.
“Kako se zovem?”
“Kako se zoveš.”
On zavrti glavom. “Ne smeta me što si zaboravila kako se zovem. Imam najobičnije ime na svijetu. Čak i meni katkad dođe da ga zaboravim. Ipak, nije lako zaboraviti vlastito ime. Ali zato vječno zaboravljam imena drugih — čak i ona koja moram pamtiti.”
Pogleda kroz prozor kao da traži nešto što nije smio izgubiti. Onda se ponovno okrene prema Mari.
“Jedno me uvijek zanimalo, a to je, zašto tvoja sestra nije niti jedanput ušla u vodu? Bilo je vruće, a bazen je bio baš super.”
Mari ga pogleda kao da kaže, Pa hoćeš reći da ni to nisi shvatio? “Nije htjela da joj voda spere šminku s lica. To je bar očito. A osim toga, u onakvom se kupaćem kostimu zapravo ne može plivati.”
“I to je to?” reče on. “Čudo jedno kako sestre mogu biti različite.”
“Mi živimo različitim životom.”
On kratko razmisli o onom što je rekla i onda kaže: “Pitam se kako to ispadne da svi živimo različitim životima. Uzmi, recimo, tebe i tvoju sestru. Imate iste roditelje, odrasle ste u istom domu, obje ste cure. Kako završite s tako totalno drukčijim karakterima? U kojem se trenutku, ono, odvojite, krenete svaka svojim putem? Jedna navlači bikini koji nije veći od signalnih zastavica i leži kraj bazena i izgleda seksi, dok druga nosi jednodijelni školski kupaći kostim i praćaka se u vodi kao dupin…”
Mari ga pogleda. “Hoćeš da ti to objasnim sad i ovdje u dvadeset pet riječi ili manje dok ti jedeš salatu od piletine?”
On odmahne glavom. “Ne, samo sam rekao što mi je palo na pamet, iz znatiželje ili tako nečeg. Ne moraš mi odgovoriti. Pitao sam samog sebe.”
On se ponovno baci na salatu od piletine, a onda se predomisli i nastavi:
“Ja nemam braće ni sestara pa me samo zanimalo do koje točke su si slični, a kad se pojave razlike među njima?”
Mari i dalje šuti, dok se mladi čovjek s vilicom i nožem u rukama zamišljeno zagledao u neku točku u prostoru iznad stola.
Onda kaže: “Čitao sam jednom priču o tri brata koje je more izbacilo na otok na Havajima. Mit. Drevni mit. Čitao sam ga kad sam bio mali pa vjerojatno više ne znam sto posto točno kako ide priča, ali ide otprilike ovako. Trojica braće isplovila su na ribe i uhvatila ih je oluja. Dugo su plutali na pučini dok ih napokon more nije bacilo na obalu nenastanjenog otoka. Bio je to prekrasan otok na kojem su rasle kokosove palme, s tonama voća na drveću, i s planinom u sredini. Iste večeri kad su stigli onamo, u snovima im se pojavio bog i rekao im: ‘Malo niže niz obalu naći ćete tri velika okrugla kamena. Neka svaki od vas odgura kamen koliko god daleko želi. Tamo dokle dogurate kamen ćete se nastaniti. Što se više uspnete, više ćete svijeta vidjeti iz svoje kuće. Ali samo je na vama da odlučite koliko ćete daleko odgurati svoj kamen.’”
Momak otpije gutljaj vode i na trenutak zastane. Mari se drži kao da se dosađuje, ali očito sluša.
“Za sad u redu?” upita je on.
Mari kimne.
“Zanima te što je dalje bilo? Ako te ne zanima, mogu prestati.”
“Ako nije predugačka priča.”
“Ne, nije predugačka. Prilično je jednostavna.”
On otpije još jedan gutljaj vode i nastavi pripovijedati:
“I tako su trojica braće našla tri kamena na obali, točno kao što im je bog rekao. I stali su ih gurati kao što im je bog rekao. Bile su to goleme, teške kamene gromade, pa su ih jedva kotrljali po ravnom, a gurati ih uzbrdo zahtijevalo je strahoviti napor. Najmlađi je brat prvi odustao. Rekao je, ‘Braćo, ovo je mjesto sasvim dobro za mene. Blizu je obali i mogu loviti ribu. Ima sve što mi treba da preživim. Nije mi važno što odavde ne vidim baš mnogo svijeta.’ Dvojica starijih gurali su dalje, ali kad su se uspeli na pola puta do vrha brijega, i drugi je brat odustao. Rekao je, ‘Brate, ovo je mjesto sasvim dobro za mene. Ima voća u izobilju. Ima sve što mi je potrebno da preživim. Nije mi važno što odavde ne vidim baš mnogo svijeta.’ Najstariji brat nastavio se uspinjati prema vrhu. Staza je postajala sve uža i sve strmija, ali on nije odustajao. Posjedovao je silnu snagu volje i ustrajnost, i htio je vidjeti što više svijeta može pa je i dalje iz petnih žila gurao kamen. Gurao ga je mjesecima a da gotovo nije ni jeo ni pio, sve dok nije dokotrljao kamen na sam vrh visokog brijega. Ondje je stao i razgledao svijet. Vidio je više svijeta nego bilo tko drugi. Na ovom će se mjestu nastaniti — gdje ne raste trava, gdje ne lete ptice. Ako ožedni, može samo lizati led i mraz. Ako ogladni, može samo žvakati mahovinu. Ali nije žalio, jer je s tog mjesta vidio cijeli svijet. I tako još i danas njegov golemi okrugli kamen stoji na samom vrhu brda na jednom havajskom otoku. Tako kaže priča.”
Tišina.
Mari upita: “Tu se krije nekakva pouka?”
“Zapravo dvije. Prvo”, reče on i podigne jedan prst, “da su svi ljudi različiti. Čak i braća i sestre. I drugo”, reče on i podigne i drugi prst, “ako nešto zbilja želiš znati, moraš biti i spreman platiti.”
Mari ponudi svoje mišljenje: “Po meni, život koji su odabrala mlađa braća ima najviše smisla.”
“Istina je”, pristane on. “Nitko nije lud da ode skroz na Havaje da bi preživljavao na ledu i mahovini. To sigurno. Ali najstariji je brat bio znatiželjan, htio je vidjeti što je više svijeta moguće, i nije mogao potisnuti tu znatiželju, koliko god ga to skupo stajalo.”
“Intelektualnu znatiželju.”
“Točno.”
Mari neko vrijeme o ovom razmišlja, ruke položene na debelu knjigu.
“Čak i ako te vrlo uljudno upitam što čitaš, nećeš mi reći, je li?” upita on.
“Vjerojatno ne.”
“Izgleda baš debelo.”
Mari ne kaže ništa.
“To je malo veća knjiga od onih kakve cure većinom nose u torbama.”
Mari i dalje šuti. On odustane i vrati se jelu. Ovaj put usredotočuje se na salatu od piletine i bez riječi pojede sve do kraja. Avače sporo, bez žurbe, i pije mnogo vode. Nekoliko puta zamoli konobaricu da mu ponovno napuni čašu. Pojede i posljednji komadić prepečenca.

Koliko se sjećam, stanovali ste skroz tamo u Hijoši”, kaže on. Konobarica je odnijela njegove prazne tanjure.
Mari kimne.
“Onda nikako nećeš uhvatiti zadnji vlak. Vjerojatno možeš kući taksijem, ali sljedeći vlak ide tek sutra ujutro.”
“Toliko i ja znam”, kaže Mari.
“Samo provjeravam”, kaže on.
“Ne znam gdje ti stanuješ, ali nisi i ti propustio posljednji vlak?”
“U Koenđiju, ne tako daleko kao ti. Ali živim sam, a i mislimo cijelu noć imati probu. Osim toga, ako se zbilja moram vratiti doma, moj frend ima auto.”
On potapše kutiju s instrumentom kao da tapše psa mezimca po glavi.
“Bend ima probe u podrumu zgrade ovdje u blizini”, kaže on. “Možemo bučiti koliko god hoćemo i nitko se ne žali. Premda grijanje baš ne radi pa u ovo doba godine bude prilično hladno. Ali daju nam ga na upotrebu bes-platno pa uzmemo što nam se nudi.”
Mari pogleda kutiju s instrumentom. “To je trombon?”
“Tako je! Kako si znala?”
“K vragu, pa valjda znam kako izgleda trombon.”
“Ma jasno, ali hrpa cura uopće ne zna da taj instrument postoji. Mislim, nisu one krive. Mick Jagger i Eric Clapton nisu postali rock zvijezde tako da su svirali trombon. Jesi kad vidjela da Jimi Hendrix ili Pete Townshend razbijaju trombon na bini? Naravno da nisi. Razbijali su jedino električne gitare. Da su razbili trombon, publika bi se smijala.”
“Pa zašto si onda ti odabrao trombon?”
On ulije malo slatkog vrhnja u kavu koja mu je upravo stigla i otpije gutljaj.
“Pred kraj osnovne škole, slučajno sam u dućanu sa starim pločama kupio jazz album koji se zvao Blues-ette. Staru plejku. Ne sjećam se više uopće zašto sam je kupio. Nikad prije nisam čuo nikakav jazz. No uglavnom, prva stvar na A strani bila je ‘Five Spot After Dark’ i bila je genijalna. Tip koji se zove Curtis Fuller na njoj je svirao trombon. Prvi put kad sam ga čuo, kao da su mi se oči otvorile. To je to, rekao sam samom sebi. To je instrument za mene. Trombon i ja: susret koji je dogovorila sudbina.”
Momak otpjevuši prvih osam taktova “Five Spot After Dark”.
“Znam tu stvar”, reče Mari.
On se zapanji. “Ma nemoj?”
Mari otpjevuši sljedećih osam taktova.
“Odakle to znaš?” upita je on.
“Što, meni je možda zakonom zabranjeno da je znam?”
On odloži šalicu i lagano zatrese glavom. “Ma ne, nikako. Ali, ne znam, to je jednostavno nevjerojatno. Da neka cura danas zna ‘Five Spot After Dark’… No, u svakom slučaju, kad sam čuo Curtisa Fullera, naježio sam se i zato sam počeo svirati trombon. Posudio sam novac od staraca, kupio rabljeni instrument i upisao se u školski orkestar. Onda sam u srednjoj školi počeo svirati s raznim bendovima. Prvo sam pratio jedan rock bend, nešto kao stari Tower of Power. Znaš Tower of Power?”
Mari zavrti glavom.
“Nema veze”, reče on. “Uglavnom, to sam prije radio, ali sad se furam samo na čisti, jednostavni jazz. Moj faks nije bogzna što, ali imamo sasvim dobar bend.”
Konobarica priđe da mu ponovno dolije vodu u čašu, ali on joj rukom odmahne da ne treba. Pogleda na sat. “Vrijeme je da se pokupim.”
Mari ne kaže ništa. Njezino lice govori, Tko te drži.
“Naravno da svi kasne na probu.”
Mari niti to ne komentira.
“Ej, pozdravi sestru u moje ime, može?”
“Možeš je i sam pozdraviti, ne? Znaš naš telefonski broj. Kako da je pozdravim od tebe? Čak ne znam ni kako se zoveš.”
On trenutak razmisli o tome. “Recimo da nazovem kod tebe doma i Eri Asai se javi na telefon, o čemu bih ja s njom razgovarao?”
“Pitaj je da ti pomogne organizirati proslavu godišnjice mature, recimo. Već ćeš nešto smisliti.”
“Nisam ja baš od velike priče. Nikad mi to nije išlo.”
“A meni se čini da si mi dosta toga ispričao.”
“S tobom nekako mogu razgovarati.”
“Sa mnom nekako možeš razgovarati”, oponaša ga ona. “Ali s mojom sestrom ne?”
“Vjerojatno ne.”
“Zbog prevelike intelektualne znatiželje?”
Pitam se, kaže njegov neodređen izraz. Zausti da nešto kaže, predomisli se i zašuti. Duboko udahne. Uzme račun sa stola i stane računati u sebi.
“Ostavit ću koliko sam dužan. Možeš ti kasnije platiti za nas oboje?”
Mari kimne.
On pogleda nju, zatim njezinu knjigu. Nakon časka neodlučnosti, kaže: “Znam da me se to uopće ne tiče, ali je li sve u redu? Mislim, imaš možda problema s dečkom, ili si se posvađala sa starcima? Jer, ovako ostati u gradu sama cijelu noć…”
Mari stavi naočale i netremice se zagleda u njega. Tišina između njih je napeta i ledena. On podigne oba dlana prema njoj, kao da kaže, Oprosti što zabadam nos gdje mu nije mjesto.
“Vjerojatno ću opet navratiti ovamo negdje oko pet ujutro da nešto prigrizem”, kaže on. “Do onda ću opet ogladniti. Nadam se da se vidimo.”
“Zašto?”
“Hmm, pitam se zašto.”
“Jer se brineš za mene?”
“I zbog toga.”
“Zato što želiš da pozdravim sestru u tvoje ime?”
“Možda i zato.”
“Moja sestra ne razlikuje trombon od tostera. Ali na prvi pogled vidi razliku između Guccija i Prade, dajem ruku u vatru.”
“Svakom svoje”, nasmiješi se on.
Izvadi bilježnicu iz džepa kaputa i napiše nešto u njoj kemijskom olovkom. Zatim istrgne tu stranicu i pruži joj je.
“Ovo je broj mojeg mobitela. Nazovi me ako se bilo što dogodi. Ovaj, ti imaš mobitel, ne?”
Mari niječno zavrti glavom.
“Nisam ni mislio”, kaže on, zvučeći kao da je zadivljen. “Imao sam neki filing, ona sigurno ne voli mobitele.”
Mladi čovjek ustane i navuče kožnati kaput. Uzme kutiju s trombonom. Na licu mu još titra nagovještaj smiješka dok joj govori: “Vidimo se.” Mari bezizražajno kimne. Ne gledajući komadić papira koji joj je ostavio, odlaže ga na stol kraj računa. Na trenutak zadrži dah, podboči bradu rukom i vrati se knjizi. U restoranu tiho svira “The April Fools” Burta Bacharacha.

Haruki Murakami Kad padne mrak Prevela Maja Šoljan Isbn: 978-953-286-020-7 dimenzije: 215 x 133 x 14 mm stranica: 192 uvez: meki šivani Cijena 119 kn