Prvi dio
—
Preludij


1.
—
Izlet srijedom popodne



Kratka vijest u jutarnjem izdanju novina. Prijatelj mi je telefonirao i pročitao ju. Ništa posebno. Nešto što je neiskusan, tek diplomirani novinski izvjestitelj mogao napisati kao vježbu.
Datum, ulični ugao, vozač koji je vozio kamion, pješakinja, nesreća, istraga zbog moguće nesavjesne vožnje.
Zvučalo je poput pjesme s unutarnjih korica kakvog književnog časopisa.
“Gdje je sprovod?” upitao sam.
“Skužio si”, rekao je. “Je li uopće imala obitelj?”

Naravno da je imala obitelj.
Nazvao sam policijsku upravu kako bih ušao u trag adresi i telefonskom broju njezine obitelji, kojoj sam potom telefonirao i saznao pojedinosti o sprovodu.
Njezina obitelj je živjela u jednoj od starih tokijskih četvrti. Izvadio sam plan grada i taj dio zaokružio crvenom olovkom. Posvuda su prolazile autobusne, podzemne i nadzemne linije gradske željez­nice što su presijecale jedna drugu poput kakve izobličene paukove mreže. Čitavo područje predstavljalo je labirint uskih uličica i odvodnih kanala.
Na dan sprovoda, iz Wasede sam se zaputio tramvajem. Izišao sam pred sam kraj linije. Plan grada se pokazao korisnim koliko i globus. Na koncu sam kupio nekoliko kutija cigareta, raspitujući se prilikom svake kupnje za smjer.
Bila je to drvena kuća oko koje se dizao plot od smeđih letava. Maleno dvorište s odbačenim keramičkim žeravnikom ispunjenim ustajalom kišnicom. Zemlja je bila tamna i vlažna.
Pobjegla je od kuće kao šesnaestogodišnjakinja. Možda je zbog toga sprovod bio toliko tužan. Jedino su članovi obitelji bili prisutni, uglavnom stariji ljudi. Povorku je predvodio njezin stariji brat, jedva tridesetogodišnjak, ili se možda radilo o njezinom šurjaku.
Njezin otac, onizak čovjek od pedeset i nešto godina, oko ruke je imao crni flor žalovanja. Stajao je pokraj ulaza i jedva se pomicao. Podsjećao me na svježe opranu ulicu nakon pljuska.
U tišini, pri odlasku, pognuo sam glavu a i on je, ne rekavši ni riječ.

Upoznao sam je u jesen prije devet godina, ja sam tada imao dvadeset a ona sedamnaest godina.
U blizini sveučilišta nalazio se mali kafić u kojem sam stalno visio s prijateljima. Nije to bilo neko osobito mjesto, ali je redovito nudilo određene stvari: hard rock glazbu i lošu kavu.
Ona je uvijek sjedila na istom mjestu, laktovima oslonjena o stol, i čitala. S naočalama, koje su me na izvjestan način podsjećale na korektivnu dječju zubnu protezu, i mršavim rukama, nekako mi je izgledala simpatično. Kava pred njom je uvijek bila hladna a pepeljara puna opušaka.
Jedina stvar koja se mijenjala bila je knjiga. Jednom je to bio Mickey Spillane, drugi put Kenzaburo Oe a idući put Allen Ginsberg. Sadržaj nije bio važan, sve dok je u pitanju bila knjiga. Studenti koji su svraćali u taj kafić rado su joj posuđivali knjige, a ona bi ih čitala od korice do korice. Proždirala ih je, poput mnogih klipova kukuruza. U to vrijeme ljudi su posuđivali knjige kao nešto što se samo po sebi razumije, tako da joj nikad
nije nedostajalo štivo za čitanje.
Bila su to vremena grupa kao što su Doors, Rolling Stones, Byrds, Deep Purple i Moody Blues. Ozračje je bilo veselo, premda je izgledalo da sve lebdi na rubu propasti, i samo čeka na prvi poticaj.
Ona i ja smo jedno drugom posuđivali knjige, satima razgovarali, ispijali jeftin viski i imali nezanimljiv seks. Obične svakodnevne stvari. Za to vrijeme zastor se spuštao nad ostacima šezdesetih.

Zaboravio sam njezino ime.
Mogao sam pogledati u osmrtnicu, ali to ne bi ništa promijenilo. Jednostavno sam zaboravio njezino ime.
Uzmimo da sam se susreo sa starim prijateljima i da je nepovezani razgovor skrenuo na nju. Nitko se ne bi sjetio njezina imena. Recimo da je tada postojala jedna djevojka koja je spavala sa svakim, znaš kako je izgledala, ne možeš se sjetiti njezinog imena, ali spavao si s njom mnogo puta, pitaš se što li sada radi, bilo bi čudno nabasati na nju na ulici.
“Tada je postojala jedna djevojka koja je spavala sa svima.” To je njezino ime.

Naravno, strogo uzevši, nije spavala baš sa svakim. Imala je svoja mjerila.
Pa ipak, ako ćemo pravo, i najpovršnijim istraživanjem dokazali bismo da je bila voljna spavati s gotovo svakim frajerom.
Jednom, samo jednom sam je upitao o tim njezinim mjerilima.
“Pa, ako te baš zanima…”, počela je. Tridesetak sekunda je razmišljala.
“Nije da mi baš svatko odgovara. Ponekad mi je i sama pomisao odbojna. Ali znaš, možda želim upoznati raznolike tipove ljudi. Ili je možda moj svijet takav.”
“Tako što spavaš s nekim?”
“Tako nekako.”
Bio je red na mene da se zamislim.
“Kaži mi, je li ti pomoglo da skužiš stvari?”
“Malkice”, odgovorila je.

Te zime i idućeg ljeta rijetko sam je viđao. Sveučilište je u nekoliko situacija prekidalo s radom i bilo zatvoreno, a i ja sam proživljavao neke osobne probleme.
Kad sam ponovno svratio u kafić iduće jeseni, društvo se sasvim promijenilo a jedina osoba koju sam prepoznao bila je ona. Hard rock je odzvanjao kao i prije, ali uzbuđenje koje se nekoć osjećalo u zraku bilo je iščezlo. Jedino su ona i loša kava bile iste. Svalio sam se na stolicu nasuprot njoj i počeli smo razgovarati o starom društvu.
Većina poznatih faca je prekinula školovanje, jedan je počinio samoubojstvo a drugi netragom nestao. O takvim i sličnim stvarima smo razgovarali.
“Čime si se bavio za proteklo vrijeme?”, upitala me.
“Raznolikim stvarima”, odgovorih joj.
“Mudriji zbog toga?”
“Malo.”
Te noći sam prvi put spavao s njom.

O njezinom podrijetlu ne znam gotovo ništa. Ono malo što znam
najvjerojatnije mi je netko rekao, možda i ona sama, dok smo bili u krevetu. U prvom razredu srednje škole imala je veliki sukob s ocem nakon čega je pobjegla iz kuće (a i škole također). Prilično sam siguran u tu priču. Gdje je tada živjela i što je radila da bi preživjela, nitko nije znao.
Po čitav dan bi sjedila u nekom kafiću u kojem su puštali rock glazbu, ispijala šalicu za šalicom kave, pušila cigaretu za cigaretom i listala knjige, čekajući da joj se pridruži netko tko će namiriti njezine račune za kave i cigarete (u to vrijeme to nije bila beznačajna svota za nas frajere), a tada bi obično završila u krevetu s tipom koji joj je platio račune.
Eto tako. To je sve što znam o njoj.
Od jeseni te godine pa sve do idućeg proljeća jednom tjedno, svakog utorka uvečer, ona bi svratila u moj stan na rubu četvrti Mitaka. Smazala bi što god bih skuhao za večeru, opušcima ispunila moje pepeljare i spavala sa mnom dok bi iz radio-aparata glasno odzvanjala neka postaja s cjelodnevnim rock &
roll programom. Probudivši se srijedom ujutro, otišli bismo šetati kroz šume do sveučilišnog kampusa i ručali u studentskoj menzi. Poslije podne bismo u studentskom klubu popili lošu kavu a ako je vrijeme bilo lijepo, ispružili bismo se na travu i zurili u nebo.
Naš izlet srijedom poslije podne, tako ga je zvala.
“Svaki put kad dođemo ovamo, osjećam kao da smo na izletu.”
“Zbilja? Na izletu?”
“Znaš, tereni sežu u nedogled, svatko izgleda tako sretno…”
Ustala je i zapalila nekoliko šibica prije no što je zapalila cigaretu.
“Sunce se diže visoko na nebo a potom polako zalazi. Ljudi dolaze i odlaze.
Vrijeme prolazi. Život je izlet, nije li?”

Tada sam imao dvadeset i jednu godinu, tek što nisam napunio dvadeset dvije. Bili su slabi izgledi da ću skoro diplomirati, ali nisam želio prekinuti školovanje. Bio sam zapao u neobično turob­no raspoloženje. Mjesecima sam tapkao u mjestu, nesposoban da poduzmem bilo kakav korak. Svijet se jednako
vrtio, a ja se nisam pokretao s mrtve točke. Ujesen, sve je poprimilo svoj sjetni izgled, boje su ubrzano blijedjele pred mojim očima. Svjetlost sunca, miris trave, najslabija kišica, sve mi je išlo na živce.
Koliko sam puta sanjao kako hvatam noćni vlak? Uvijek taj isti san. Zagušljiva noćna linija ispunjena dimom cigareta, smradom nužnika. Toliko napučena, da jedva imam mjesta za stajanje. Sjedišta uprljana bljuvotinom. Nije mi preostalo ništa drugo nego ustati i na prvoj postaji napustiti vlak. Ali to uopće nije bila postaja. Tek pusta ledina bez ijednog upaljenog svjetla. Nigdje šefa kolodvora, javnog sata, reda vožnje, ničega – takav je
bio moj san.

Još uvijek se sjećam jednog sablasnog popodneva. Bio je dvadesetpeti studenoga. Lišće s ginka bilo je zbog obilnih kiša otpalo a pješačke staze se pretvorile u suhe, zlatnožute naslage lišća. Ona i ja smo bili izišli u šetnju, s rukama u džepovima. Vladala je potpuna tišina, osim šuštanja lišća po kojem smo hodali i prolamajućih krikova ptica.
“Što te to toliko zaokuplja?” iznenada me upitala.
“Ništa osobito”, odgovorih.
Napravila je još nekoliko koraka prije no što je sjela uz stazu i povukla dim.
“Stalno sanjaš ružne snove?”
“Često sanjam ružne snove. Najčešće je to trauma zbog automata za prodaju u koje ubacujem novac a zauzvrat ništa ne dobivam.”
Nasmijala se i stavila ruku na moje koljeno, ali ju je ubrzo maknula.
“Ne želiš o tome razgovarati?”
“Ne danas. Ne razgovara mi se.”
Odbacila je dopola popušenu cigaretu na zemlju i pažljivo je ugasila cipelom. “Ne uspijevaš riječima izraziti ono što želiš kazati, jesi li na to mislio?”
“Ne znam”, rekoh.
Blizu nas dvije su ptice uzletjele i odlepršale u nebo bez oblaka.
Promatrali smo ih dok nisu iščezle iz vidokruga. Ona je grančicom počela crtati neodgonetljive oblike u pijesku.
“Ponekad se osjećam jako osamljeno kad spavam s tobom.”
“Žao mi je ako sam ja zbog toga kriv”, rekoh.
“Nisi ti kriv. Ne vjerujem da misliš na neku drugu djevojku dok se ševimo. Zar bi to išta promijenilo? Ja jedino ne…” Zastala je usred rečenice i u zemlju polako ucrtala tri ravne crte. “Oh, ne znam.”
“Znaš, ja nikad nisam ni pomislio da te omalovažavam”, počeo sam iznebuha. “Ni ja sam ne shvaćam što se to događa sa mnom. Svim silama se trudim da to otkrijem. Ne želim napuhivati stvari, ali isto tako ne želim se pretvarati da ne postoje. Treba mi vremena.”
“Koliko?”
“Tko zna? Možda godina dana, možda deset.”
Odbacila je grančicu na zemlju i ustala, otirući komadiće suhe trave s kaputa. “Deset godina? Ma daj, nije li to čitava vječnost?”
“Možda”, rekoh.

Otišli smo kroz šumu do sveučilišnog kampusa, sjeli u studentski klub i pojeli po hot-dog. Bila su dva sata popodne a fotografija Yukia Mishime pojavila se na zaslonu televizora. Dugme za podešavanje zvuka bilo je pokvareno pa nismo mogli razabrati o čemu su govorili, ali to nam ionako nije bilo važno. Jedan student se popeo na stolicu i pokušao podesiti ton, ali je ubrzo odustao i povukao se.
“Želim te”, rekoh.
“Dobro”, odgovorila mi je.
I tako smo zabili ruke u džepove naših kaputa i polako otpješačili do moga stana.

Probudivši se zatekao sam je kako tiho jeca, njezino krhko tijelo
podrhtavalo je pod pokrivačima. Uključio sam grijalicu i pogledao na sat. Dva ujutro. Zapanjujuće bijel, mjesec je sjajio nasred neba.
Pričekao sam da prestane plakati pa sam pristavio lonac za čaj. Jedna vrećica čaja za nas dvoje. Bez šećera, bez limuna, tek običan, vrući čaj. Potom sam zapalio dvije cigarete i jednu dodao njoj. Povukla je dim i izdahnula ga, tri puta zaredom, prije no što je počela kašljati.
“Reci mi, jesi li ikad pomislio da me ubiješ?” upitala me.
“Tebe?”
“Aha.”
“Zašto me pitaš takvo što?”
S cigaretom u ustima, vrhom prsta je protrljala očni kapak.
“Nemam poseban razlog.”
“Ne, nikada”, odgovorio sam joj.
“Iskreno?”
“Najiskrenije. Zašto bih te želio ubiti?”
“Oh, vjerujem da govoriš istinu”, rekla je. “Načas sam pomislila da možda i nije tako loše da te netko ubije. Recimo dok čvrsto spavam.”
“Bojim se da nisam tip ubojice.”
“Oh?”
“Barem koliko ja znam.”
Nasmijala se. Ugasila je cigaretu, ispila ostatak čaja a potom zapalila još jednu cigaretu.
“Živjet ću do dvadeset i pete”, rekla je, “a potom ću umrijeti.”


U srpnju, osam godina poslije, bila je mrtva. U dvadeset i šestoj godini.

Haruki Murakami Lov na divlju ovcu Preveo Vojo Šindolić 340 str. ISBN 953-6791-87-0 Cijena 119 kn