Dječak zvan Čavka

Onda je sve u redu s novcem, je li? – upita dječak zvan Čavka tipičnim lijenim glasom. Onom vrstom glasa kao kad si se tek probudio pa su ti usta još teška i troma. Ali on se samo pravi. Potpuno je budan. Kao i uvijek.
Ja kimnem potvrdno.
– Koliko?
Zbrajam svote u glavi. – Gotovo trista pedeset tisuća u gotovini, plus nešto novca što mogu dignuti s bankomata. Znam da nije puno, ali trebalo bi biti dovoljno. Za neko vrijeme.
– Nije loše – kaže dječak zvan Čavka. – Za neko vrijeme.
Ja mu još jedanput kimnem.
– Nadam se da to nije božićni novac od Djeda Mraza.
– Da, imaš pravo – odgovorim.
Čavka se smijulji i gleda oko sebe. – Zamišljam da ćeš početi kopati po ladicama, imam li pravo?
Ne kažem ništa. On zna o čijem novcu govorimo, pa nema nikakve potrebe za dugačkim ispitivanjima. Samo me muči.
– Nije važno – kaže Čavka. – Taj novac ti zbilja treba i ti ćeš ga nabaviti – izmoliti, posuditi ili ukrasti. To je novac tvog oca, pa koga je briga, zar ne? Dočepaj ga se toliko i morao bi uspjeti. Za neko vrijeme. Ali kakav je plan kad sve potrošiš? Novci nisu kao gljive u šumi – oni ne rastu sami od sebe, znaš. Morat ćeš jesti, negdje spavati. Jednog ćeš dana ostati na suhom.
– O tome ću misliti kad dođe vrijeme – kažem ja.
– Kad dođe vrijeme – ponovi Čavka, kao da te riječi važe u ruci.
Ja kimnem.
– Kao naći neki posao ili slično?
– Možda – kažem.
Čavka zaklima glavom. – Znaš, moraš mnogo naučiti o svijetu. Slušaj – kakav bi posao mogao naći petnaestogodišnji dječak u nekom dalekom mjestu gdje nikada prije nije bio? Nisi završio ni osnovnu školu. Što misliš tko će te zaposliti?
Ja se malo zacrvenim. Meni ne treba puno da se zacrvenim.
– Zaboravi to – kaže on. – Ti tek počinješ i ne bih te trebao opterećivati svim tim ružnim stvarima. Već si odlučio što ćeš učiniti, ostalo je samo da se pokrenu kotači. Hoću reći, to je tvoj život. U biti moraš nastaviti s onim što misliš da je u redu.
Tako je. Na kraju krajeva, to je moj život.
– Reći ću ti jednu stvar, ipak. Morat ćeš postati mnogo snažniji ako želiš uspjeti.
– Trudim se koliko mogu – kažem.
– Siguran sam da se trudiš – kaže Čavka. – Posljednjih par godina puno si ojačao. To ti moram priznati.
Ponovno kimnem.
– Ali recimo otvoreno – imaš samo petnaest godina – nastavlja Čavka. – Tvoj je život tek počeo, i tamo u svijetu ima more stvari koje tvoje oči nikada nisu vidjele. Stvari koje nikada ne bi mogao zamisliti.
Sjedimo kao uvijek jedan kraj drugoga na staroj sofi u radnoj sobi moga oca. Čavka voli tu sobu i sve sitne predmete razbacane naokolo. Sad se igra sa staklenim pritiskivačem za papir u obliku pčele. Da je otac kod kuće, mogli biste se okladiti da se Čavka ne bi ni približio tom predmetu.
– Ali moram se maknuti odavde – kažem mu. – Drugoga izlaza nema.
– Da, mislim da imaš pravo. – Stavlja pritiskač za papir natrag na stol i spaja ruke iza glave. – To ne znači da će se bježanjem sve riješiti. Ne želim ti kvariti veselje ili bilo što, ali ja se ne bih oslanjao na kidanje odavde da sam na tvom mjestu. Bez obzira na to koliko daleko pobjegneš. Možda udaljenost ne bi ništa riješila.
Dječak zvan Čavka uzdahne, zatim položi vrške prstiju na sklopljene vjeđe i počne govoriti iz unutarnje tame.
– A da se igramo naše igre? – kaže on.
– U redu – kažem ja. Sklopim oči i šutke duboko udahnem.
– Dobro, zamisli strašnu pješčanu oluju – kaže on. – Sve ostalo izbaci iz glave.
Učinim što je kazao, izbacim sve ostalo iz glave. Čak zaboravim tko sam. Zatim stvari počinju izbijati na površinu. Stvari koje – dok tu sjedimo na kožnoj sofi u radnoj sobi moga oca – obojica možemo vidjeti.
– Katkada je sudbina kao mala pješčana oluja koja stalno mijenja smjer – kaže Čavka.
Katkada je sudbina kao mala pješčana oluja koja stalno mijenja smjer. Ti promijeniš smjer ali pješčana te oluja progoni. Opet skreneš, ali oluja se prilagodi. Neprekidno se tako igraš, kao u nekakvu zloslutnom plesu sa smrti točno prije zore. Zašto? Zato što ta oluja nije nešto što je zapuhnulo iz daljine, nešto što nema nikakve veze s tobom. Ta oluja si ti. Nešto unutar tebe. Tako je sve što možeš učiniti to da joj se predaš, da stupiš upravo unutar te oluje, sklopivši oči i začepivši uši da u njih ne ulazi pijesak, i kroz nju ideš, korak po korak. Tu nema sunca, ni mjeseca, ni pravca, ni osjećaja vremena. Samo fini pijesak što se kovitla u nebo kao kosti samljevene u prah. To je ta vrsta pješčane oluje koju trebaš zamisliti.
I to je točno ono što činim. Zamišljam bijeli lijevak što se pruža vertikalno uvis kao debelo uže. Oči su mi čvrsto stisnute, dlanovi priljubljeni na ušima, tako se ona fina pješčana zrnca ne mogu zavući u mene. Pješčana oluja stalno puše. Mogu osjetiti kako mi zrak pritišće kožu. Doista će me progutati.
Dječak zvan Čavka blago mi spušta ruku na rame, i time oluja iščezava.
– Od sada unaprijed, bez obzira na sve, ti moraš biti najžilaviji petnaestogodišnjak na svijetu. To je jedini način da preživiš. A da bi to postigao, moraš shvatiti što znači biti snažan. Ti me shvaćaš?
Držim stisnute oči i ne odgovaram. Samo želim potonuti u san baš tako, s njegovom rukom na mojem ramenu. Čujem slabašno lepršanje krila.
– Ti ćeš biti najžilaviji petnaestogodišnjak na svijetu – šapće Čavka dok ja pokušavam usnuti. Kao da je urezivao te riječi u dubokoj plavoj tetovaži na mojem srcu.

I doista ćeš se morati probijati kroz tu silovitu, metafizičku, simboličnu oluju. Bez obzira na to koliko metafizička ili simbolična bila, nemoj se zavaravati: ona će se zasijecati u meso kao tisuću oštrica britve. Ljudi će u njoj krvariti, i ti ćeš krvariti. Vrelom, crvenom krvlju. Hvatat ćeš tu krv u šake, vlastitu krv i tuđu krv.
A kada jednom oluja prođe ne ćeš se sjećati kako si uspio preživjeti. Ne ćeš biti ni siguran, zapravo, je li oluja stvarno prošla. Ali jedna stvar je izvjesna. Kad izađeš iz oluje ne ćeš biti ista ona osoba koja je u nju ušla. O tome se radi u toj oluji.
Na svoj petnaesti rođendan pobjeći ću od kuće, otputovati u neki udaljeni grad, i živjeti u kutu neke male knjižnice. Trebat će tjedan dana da se uđe u cijelu stvar. Zato ću dati samo najvažnije. Na svoj petnaesti rođendan pobjeći ću od kuće, otputovati u neki udaljeni grad, i živjeti u kutu neke male knjižnice.
To pomalo zvuči kao bajka. Ali nije bajka, vjeruj mi. Bez obzira na to kakvim je predivom zaodjeneš.

Poglavlje 1

Gotovina nije jedino što uzimam iz očeve radne sobe kad napuštam dom. Uzimam mali stari zlatni upaljač – sviđa mi se dizajn i njegov dodir – i sklopiv nož s doista britkom oštricom. Napravljen je za deranje jelenje kože, ima oštricu od dvanaest centimetara i zgodnu težinu. Vjerojatno kupljeno na jednom od njegovih putovanja u inozemstvo. Uzimam i poveliku džepnu lampu iz ladice. Plus plave sunčane naočale Revo da sakrijem svoje godine.
Razmišljam o tome da uzmem očev omiljeni Sea-Dweller Oyster Rolex. To je krasan sat, ali nešto blistavo samo će privlačiti pozornost. Moj jeftini plastični Casio bit će sasvim dobar kao budilica i štoperica, i mogao bi zapravo biti korisniji. Preko volje vraćam Rolex u ladicu.
S dna druge ladice vadim fotografiju na kojoj smo ja i starija sestra kad smo bili maleni, dvoje nas negdje na nekoj plaži s ukočenim smiješcima na licu. Sestra gleda u stranu tako da joj je pola lica u sjeni i njezin smiješak je presječen točno napola. Sliči na jednu od onih maska iz grčke tragedije u udžbeniku – polovica predstavlja jednu ideju a polovica suprotnu. Svjetlo i tama. Nada i očaj. Smijeh i tuga. Povjerenje i osamljenost. Što se mene tiče, ja zurim ravno naprijed, neustrašiv, u kameru. Nitko drugi nije ondje na plaži. Sestra i ja imamo kupaće kostime – njezin je jednodijelni s crvenim cvjetnim motivima, moj nekakve ovješene stare plave hlačice. Držim plastični štap u ruci. Bijela pjena prelijeva se preko naših stopala.
Tko je to snimio, i gdje i kada, pojma nemam. I kako sam mogao izgledati tako sretan? I zašto je otac sačuvao upravo tu fotografiju? Cijela stvar je čista tajna. Ja sam morao imati tri godine, sestra devet. Jesmo li se doista tako dobro slagali? Ne sjećam se da sam ikada išao na plažu s obitelji. Ne sjećam se da sam ikamo s njima išao. Nije važno, svejedno – nije dolazilo u obzir da tu fotografiju ostavim kod oca, pa je stavljam u novčanik. Nisam imao nikakvih fotografija moje majke. Otac ih je sve bacio.
Pošto sam o tome malo razmislio, odlučim uzeti sa sobom mobitel. Čim otkrije da sam ga uzeo, otac će vjerojatno zatražiti od telefonske kompanije da isključi broj. Ipak ga ubacujem u uprtnjaču, skupa s punjačem. Ne povećava mnogo težinu, pa zašto ne. Kad ne bude više radio samo ću ga baciti.

Samo najnužnije stvari, to je sve što mi treba. Najteže je odlučiti koju odjeću da uzmem. Trebat će mi par džempera i donjega rublja. Ali što je s košuljama i hlačama? Rukavice, šalovi, kratke hlače, kaput? Tomu nema kraja. Ipak jednu stvar znam. Ne želim se skitati naokolo po nekom nepoznatom mjestu s golemom uprtnjačom koja svima viče: Hej, prijavite bjegunca! Učinite tako i netko će se sigurno zaustaviti i primijetiti. Sljedeća vam je poznata stvar da će me policija uhvatiti i poslati ravno doma. Ako prije ne završim u nekoj bandi.
Svako hladno mjesto definitivno otpada, odlučujem. Dosta je lako – samo izaberi suprotno – neko toplo mjesto. Onda mogu ostaviti kaput i rukavice, i proći s pola odjeće. Uzimam stvari koje se samo peru i nose, najlakše koje imam, uredno ih slažem i nabijam u uprtnjaču. Spremam i vreću za spavanje, onu vrstu za tri godišnja doba koja se fino i čvrsto smota, toaletni pribor, pončo za kišu, bilježnicu i olovku, walkman i deset diskova – moram imati svoju glazbu – skupa s rezervnom baterijom koja se puni. To je otprilike sve. Ne treba mi nikakva oprema za kuhanje, preteška je i zauzima previše mjesta, jer mogu kupovati hranu u mjesnim samoposlugama.
To traje neko vrijeme, ali uspijevam izbaciti mnogo stvari s popisa. Neke stvari dodam, prekrižim ih, zatim dodam čitavu drugu gomilu pa i njih isto tako prekrižim.

...
Moj petnaesti rođendan je idealan trenutak da se pobjegne od kuće. Imalo prije, bilo bi prerano. Imalo poslije, propustio bih prigodu.
Tijekom petoga i šestoga razreda dosta sam vježbao, spremajući se za ovaj dan. Počeo sam se baviti džudom u nižim razredima osnovne škole, i katkada sam odlazio i u višim. Ali nisam se pridružio nijednoj školskoj momčadi. Kad god sam imao vremena trčao sam oko školskih igrališta, plivao, ili išao u mjesnu teretanu. Ondje su mi mladi treneri davali besplatne savjete, pokazujući mi najbolje vrste vježbi istezanja i kako se služiti spravama za razvijanje tijela. Naučili su me kojim se mišićima služimo svaki dan i koji se mogu razviti samo sa spravama, čak i pravilan način dizanja utega na klupi. Ja sam prilično visok za početak, pa sam sa svim tim vježbanjem razvio prilično široka ramena i prsi. Većina bi stranaca mislila da mi je sedamnaest godina. Da pobjegnem izgledajući kako odgovara mojoj dobi, možete zamisliti kakve bih sve probleme stvorio.
Osim s trenerima u teretani i pazikućom što nam dolazi u kuću svaki drugi dan – i naravno najmanje moguće što je nužno da se prođe u školi – jedva i s kim govorim. Dugo smo otac i ja izbjegavali da se međusobno viđamo. Živimo pod istim krovom, ali naši rasporedi su potpuno različiti. On provodi većinu vremena u radnoj sobi, daleko, a ja činim sve što mogu da ga izbjegnem.
Škola u koju idem je privatna osnovna škola, za djecu koja su iz više klase, ili barem bogata. To je ona vrsta škole iz koje, osim ako baš ne zaribaš, automatski prelaziš u srednju školu unutar istoga kampusa. Svi su učenici uredno odjeveni, imaju krasne ravne zube i dosadni su kao sam vrag. Naravno, nemam ni jednog jedinog prijatelja. Sagradio sam zid oko sebe, nikada nikoga ne puštam unutra i trudim se ne izlaziti izvan sebe. Tko bi mogao voljeti nekoga tko je takav? Svi me oni drže na oku, izdaleka. Mogli su me mrziti, ili me se čak bojati, ali meni je drago što mi nisu dosađivali. Jer sam imao more stvari da se o njima brinem, uključujući da provodim mnogo slobodna vremena gutajući knjige u školskoj knjižnici.
Međutim, uvijek sam pozorno slušao što se govorilo u razredu. Upravo kako je savjetovao mladić zvan Čavka.
Činjenice i tehnike ili što god te uče u razredu ne će biti jako korisno u stvarnom svijetu, to je sigurno. Priznaj, učitelji su uglavnom hrpa glupana. Ali moraš zapamtiti ovo: ti bježiš od kuće. Vjerojatno ne ćeš više imati prilike da ideš u školu, pa bilo ti drago ili ne, bolje ti je da upiješ sve što možeš dok ti se pruža prilika. Postani kao list bugačice i sve upijaj u sebe. Poslije možeš razmotriti što treba zadržati a što izbaciti.

Činio sam što je rekao, kao što gotovo uvijek činim. Mozak mi je kao spužva, usredotočio bih se na svaku riječ izrečenu u razredu i puštao je da potone, razmislio što znači i sve predavao pamćenju. Zahvaljujući tomu, jedva da sam trebao učiti izvan razreda, ali sam uvijek stizao do samoga vrha na ispitima.
Mišići su mi postajali tvrdi kao čelik, kao što sam jednako bivao povučeniji i šutljiviji. Uporno sam pokušavao ne pokazivati osjećaje tako da nitko – ni kolege ni učitelji – nisu imali pojma o čemu razmišljam. Uskoro ću upasti u grubi svijet odraslih, i znao sam da ću morati biti žilaviji od svakoga drugoga ako želim opstati.
Moje oči u zrcalu hladne su kao u guštera, izraz lica ukočen i nečitljiv. Ne mogu se sjetiti kad sam se posljednji put nasmijao ili barem pokazao tračak smiješka drugima. Čak ni samom sebi.
Ne želim time reći da mogu održavati tu šutljivu, osamljeničku fasadu cijelo vrijeme. Katkada se uruši zid koji sam podignuo oko sebe. To se ne događa vrlo često, ali katkada, još prije nego shvatim što se događa, eto me – gol i nezaštićen i potpuno zbunjen. U takvim prigodama uvijek osjećam da me doziva nekakva slutnja, poput mračna, sveprisutna bazena vode.

Mračan, sveprisutan bazen vode.
Vjerojatno sam oduvijek bio u njemu, negdje sakriven. Ali kad dođe vrijeme voda tiho navre, ledeći svaku stanicu tvoga tijela. Utapaš se u toj okrutnoj poplavi, boriš se za dah. Pripijaš se uz ventilaciju blizu stropa, boriš se, ali zrak koji uspijevaš udahnuti suh je i prži ti grlo. Voda i žeđ, hladnoća i toplina – ti navodno protivni elementi udružuju se da te napadnu.
Svijet je golem prostor, ali prostor koji će tebe primiti – i ne mora biti vrlo velik – nigdje se ne može naći. Tražiš glas, ali što nalaziš? Tišinu. Obzireš se za tišinom, ali pogodi što se zbiva? Sve što opet i opet i opet čuješ glas je one slutnje. A katkada taj proročanski glas pritisne neki tajni prekidač skriven duboko u tvome mozgu.
Tvoje srce je kao velika rijeka poslije dugačka razdoblja kiša, napunjena do rubova. Svi stupovi s oznakama što su nekoć stajali na tlu nestali su, preplavila ih je i odnijela ta navala vode. A kiša i dalje bubnja po površini rijeke. Svaki put kad na vijestima vidiš takvu poplavu kažeš sam sebi: To je to. To je moje srce.
Prije nego ću pobjeći od kuće perem ruke i umivam lice, uređujem nokte, čistim uši i perem zube. Ne žurim se, provjeravam je li mi cijelo tijelo dobro očišćeno. Biti doista čist katkada je najvažnija stvar na svijetu. Pomnjivo promatram svoje lice u zrcalu. Geni koje sam dobio od oca i majke – što ne znači da se imalo sjećam kako je ona izgledala – stvorili su to lice. Mogu se potruditi da ne pokažem nikakav osjećaj, držati oči tako da ništa ne otkrivaju, napinjati mišiće, ali ne mogu bogzna što učiniti sa svojim izgledom. Ne mogu se odvojiti od očevih dugačkih, gustih obrva i dubokih brazda između njih. Vjerojatno sam ga mogao ubiti da sam htio – sigurno sam dovoljno jak – i mogu izbrisati majku iz sjećanja. Ali nema načina da se izbriše DNK koji su prenijeli na mene. Ako bih htio to odbaciti, morao bih se riješiti sebe.
U tome je sadržana neka slutnja. Mehanizam pokopan u meni.
Mehanizam pokopan u tebi.
Gasim svjetlo i izlazim iz kupaonice. Teško, vlažno mrtvilo leži nad kućom. Šapat ljudi koji ne postoje, dah mrtvih. Gledam oko sebe, ukočeno stojim, udišem duboko. Sat pokazuje tri popodne, dvije kazaljke su hladne i udaljene. Prave se da su nepristrane, ali ja znam da nisu na mojoj strani. Bliži se vrijeme da se oprostim. Uzimam uprtnjaču i zabacujem je preko ramena. Nosio sam je bezbroj puta, ali sad se čini da je mnogo teža.
Shikoku, odlučujem. Tamo ću poći. Nema nikakva posebna razloga da to bude Shikoku, samo sam proučavajući kartu osjetio da tamo moram krenuti. Što više promatram kartu – zapravo svaki put kad je proučavam – to više osjećam da me Shikoku privlači. To je daleko na jug od Tokija, odijeljeno od glavnoga kopna vodom, ima toplu klimu. Nikada ondje nisam bio, nemam ondje prijatelja ni rodbine, tako ako me netko počne tražiti – u što nekako sumnjam – Shikoku će biti posljednje mjesto na koje će pomisliti.
Podižem putnu kartu koju sam rezervirao na šalteru i penjem se u noćni autobus. To je najjeftiniji put da se stigne u Takamatsu – jedva malo više od devet tisuća jena. Nitko na mene ne svraća pozornost, ne pitaju koliko mi je godina, ne zagledaju se u mene. Vozač mi automatski poništava putnu kartu.
Samo je trećina mjesta zauzeta. Putnici većinom putuju sami, kao ja, i autobus je čudnovato tih. Duga je vožnja do Takamatsua, deset sati prema rasporedu, i stići ćemo rano ujutro. Ali to meni nije važno. Imam mnogo vremena. Autobus kreće s kolodvora u osam, i ja naginjem natrag naslon sjedala. Čim sam se udobno namjestio, moja svijest počinje iščezavati poput baterije kojoj se istrošilo punjenje, i ja zaspim.
U neko doba noći počinje padati gusta kiša. Budim se svako malo vremena, razmičem platneni zastor na prozoru i zurim u autocestu koja promiče. Kišne kapi udaraju o staklo, zamućujući ulična svjetla duž ceste što se pružaju u daljinu na jednakim razmacima kao da su zabodena da mjere zemlju. Poneko novo svjetlo zaleti se blizu i začas izblijedi iza nas. Gledam na sat i vidim da je prošla ponoć. Iskočivši odjedanput naprijed, pojavljuje se moj petnaesti rođendan.
– Hej, sretan rođendan – veli mladić zvan Čavka.
– Hvala – odgovaram.
Ona slutnja je i dalje uza me, svejedno, kao sjena. Provjeravam da budem siguran da je zid oko mene još na mjestu. Zatim navučem zastor i opet zaspim.

Haruki Murakami Kafka na žalu Preveo Mate Maras Isbn: 978-953-286-035-1 dimenzije: 233 x 152 x 39 mm stranica: 496 uvez: meki šivani Cijena 149 kn