Siječanjska sjećanja

Da nisi nogom kročio u moju radnu sobu. Tati je to sveto pravilo. No telefon je odzvonio dvadeset pet puta. Normalni ljudi odustanu poslije deset-jedanaest zvonova, ako im baš nije pitanje života i smrti. Zar ne? Tata ima telefonsku sekretaricu s velikim rolama vrpce kao James Garner u seriji Rockfordovi dosjei. Samo je u posljednje vrijeme ne uključuje. Telefon dozvoni do trideset. Julia ga na svom adaptiranom tavanu ne čuje jer Human League na sav glas tutnje “Don’t You Want Me?” Četrdeset zvonova. Mama ne čuje jer se perilica vrti na mahnitoj centrifugi plus jer usisava dnevnu sobu. Pedeset zvonova. To jednostavno nije normalno. Što ako je tatu na autocesti M5 samljeo teretnjak, a policija ima samo taj broj iz radne sobe jer su mu svi ostali dokumenti izgor­jeli? Još ćemo propustiti posljednju priliku da se oprostimo od pougljenjeloga oca na samrti u bolničkoj postelji.

Tako da sam ušao, što me pak podsjetilo kako je Modrobradome nevjesta ušla u tajnu odaju makar je dobila zabranu. (Modrobradi je, istinabog, samo to i čekao.) Tatina radna soba miriše na funte, na novčanice, ali i na kovanice. Rebrenice su spuštene pa ti se čini da je večer, a ne deset ujutro. Na zidu mu visi ozbiljan sat, baš iste marke kao ozbiljni satovi na školskim zidovima. Tu je i fotografija na kojoj se tata rukuje s Craigom Saltom kad su ga promaknuli u regionalnog direktora prodaje u Grenlandu (mislim na lanac samoposluživanja Grenland, ne na Grenland kao zemlju). Na čeličnom pisaćem stolu stoji tatino računalo marke IBM. IBM-ovci stoje puste tisuće funta. Telefon u radnoj sobi crvene je boje kao vruća linija za aktivaciju nuklearnog arsenala i nema okretni brojčanik kao na običnom telefonu, nego na njemu pritišćeš tipke.

Sve u svemu, duboko sam udahnuo, digao slušalicu i izrecitirao naš broj. Bar njega mogu izgovoriti bez zapinjanja. Najčešće.
No na drugom kraju žice nitko se nije javljao.
“Halo?” ja ću. “Halo?”
Netko je disao kao da se porezao na papir.
“Čujete li me? Ja vas ne čujem.”
Prepoznao sam jedva čujnu glazbu iz Ulice Sezama.
“Ako me čujete”, sjetio sam se da su tu foru imali u nekom dječ­jem filmu, “jedanput kucnite po slušalici.”
Ništa od kucanja, samo se i dalje čula Ulica Sezama.
“Možda ste dobili pogrešan broj”, zamišljeno ću ja.
Tu zaplače neka beba, a meni treskom poklope slušalicu.
Kad čovjek sluša, čuješ ga da sluša.
Taj sam zvuk čuo, što znači da je i dotični čuo mene.

“Kad je bal, nek je bal.” To nas je prije mali milijun godina naučila učiteljica Throckmorton. Kad sam već više-manje opravdano ušao u zabranjenu odaju, kroz tatine superoštre rebrenice virnem preko Grude, mimo stabla-tvrđave i dalje preko poljâ do Malvernskoga gorja. Blijedo jutro, ledeno nebo, mrazne kape na brdima ali snijeg se nigdje ne prima, kao za peh. Tatin stolac koji se vrti pljunuti je laserski top u Millennium Falconu. Rešetam po nebu punom ruskih MiG-ova koji samo naviru preko Malverna. Uskoro deseci tisuća ljudi odavde do Cardiffa mogu samo meni zahvaliti što su ostali živi. Grudu su načičkali izmesareni avionski trupovi i garava krila. Kad se sovjetski avijatičari skupa sa sjedalima katapultiraju iz zrakoplova, ja ih smičem strelicama za uspavljivanje. Pokupit će ih naši marinci. Odbio bih sva moguća odličja. “Hvala, ali nema potrebe”, rekao bih Margaret Thatcher i Ronaldu Reaganu kad nam osvanu na vratima i mama ih pozove u kuću. “Meni to ide u rok službe.”

Tata je na pisaći stol pričvrstio neko fenomenalno šiljilo za olovke. Tako oštro šilji da možeš olovkom pancirku probiti. Olovke tipa H daju najoštrije šiljke, njih tata najviše voli. Meni su draže 2B.
Oglasi se zvono na vratima. Popravim rebrenice kao da ih nitko nije dirao, provjerim da slučajno nisam ostavio kakve druge tragove upada, šmugnem van i sjurim se u prizemlje da vidim tko je. Posljednjih šest stuba svladam jednim vratolomnim skokom.

Moron, poslovično nacereno-prištav. Istinabog, paperje mu je sve gušće. “Nećeš nikad pogoditi!”
“Što?”
“Znaš jezero u šumi?”
“Što s njim?”
“Ništa”, Moron se ozre da nas netko slučajno ne čuje, “osim što je led ledeni! Već je pola škvadre iz sela dolje. Jel nije super fora?”
“Jasone!” Iz kuhinje se pojavi mama. “Puštaš hladnoću u kuću! Ili reci Deanu da uđe – zdravo, Deane – ili zatvori vrata.”
“Hm… idem samo malo van, mama.”
“Hm… kamo?”
“Samo na zdravi svježi zrak.”
To mi je bila strateška pogreška. “Što izvodiš?”
Htjedoh reći “ništa”, ali Vješač mi za inat nije dao.
“Zašto bih išta izvodio?” Izbjegavao sam njezin prostrijelni pogled dok sam oblačio mornarski đubretarac.
“Što ti fali novoj crnoj vjetrovci, molim te lijepo?”
I dalje nisam mogao izgovoriti “ništa”. (Crno u biti znači da se furaš na štemera. Ne možeš očekivati da će odrasli to razumjeti.) “Đubretarac mi je malo topliji, samo zato. Vani je šljiva.”
“Ručak je točno u jedan.” Mama opet prione na mijenjanje vrećice u usisavaču. “Tata će doći jesti doma. Uzmi vunenu kapu da ti se ne smrzne glava.”
Vunene su kape pederske, ali mogu je poslije strpati u džep.
“Pa, doviđenja, gospođo Taylor”, Moron će.
“Doviđenja, Deane”, mama će.
Mami Moron nikad nije bio drag.

Moron je moje visine i okej je, ali Isusa ti, kako bazdi na zapršku. Moron nosi trapezice iz dućana s rabljenom robom i stanuje u Travarovim ledinama, u ciglenoj kućici koja također bazdi na zapršku. Pravo mu je ime Dean Moran (što se rimuje sa “skoren”), ali naš ga je profesor Carver iz tjelesnoga prvi tjedan prozvao “Moron” i to mu je ostalo. Ja ga zovem Dean kad smo nas dvojica sami, ali imena nisu nevina stvar. Najveće face zovemo po imenu, tako da je Nick Yew redovito samo “Nick”. Manje face tipa Gilbert Swinyard imaju pristojne nadimke kao “Yardy”. Slijedi škvadra poput mene koja se međusobno oslovljava prezimenima. Još je niže na ljestvici škvadra s kojom se u nadimcima sprdaju, kao Moran Moron ili Nicholas Briar kojeg zovu Nikakav Frajer. Sve ti je stroga hijerarhija kad si dečko, kao u vojsci. Ako Gilberta Swinyarda jednostavno zovnem “Swinyard”, razbit će mi njušku. A ako Morona pred ljudima zovem “Dean”, rušim vlastiti ugled. Znači, moraš paziti.
Cure na to toliko ne briju, ak’ ne računaš Dawn Madden – ona je trebala biti muško, samo im je eksperiment propao. Cure se i ne kefaju kao dečki. (Makar moram reći da su, taman prije božićnih blagdana, Dawn Madden i Andrea Bozard udrile jedna drugoj dijeliti kuje i drolje dok smo čekali bus poslije škole. Pale su šake u sise i čupanje i čudesa.) Koji put poželim da sam se rodio kao cura. One su uglavnom neusporedivo civiliziranije. Ali da to ikad otvoreno priznam, na školski bi mi ormarić nažvrljali čmaroljub. To je dobio Floyd Chaceley kad je priznao da voli Johanna Sebastiana Bacha. Istinabog, da znaju da sam ja Eliot Bolivar koji objavljuje pjesme u župnom listu Livade Crnog Labuda, priklali bi me tupim alatom za tehnički iza teniskih igrališta, a na grob bi mi nasprejali znak Sex Pistolsa.

Uglavnom, dok smo hodali prema jezeru, Moron mi je rekao za elektropistu s autićima koju je dobio za Božić. Na Štefanje joj je pregorio transformator, tako da mu je mogla ubiti cijelu obitelj. “Je, moš mislit”, velim ja. Ali Moron se kleo bakinim grobom. Pa sam mu rekao da prijavi stvar u emisiju Život piše drame na BBC-ju jer mu voditeljica može srediti da proizvođač plati odštetu. Moronu se činilo da to možda neće ići jer mu je tata igračku kupio od nekog Bramca na tržnici u Tewkesburyju na Badnjak. Nisam se usudio pitati što je “Bramac”, da ne ispadne da je nešto tipa “topli brat” ili “buzorant”, što će reći homić. “Aha”, velim ja. “Kužim.” Moron me pitao što sam ja dobio za Božić. Zapravo sam dobio poklon-bon za knjige u visini od 13 i pol funti i plakat Međuzemlja, ali knjige su za pedere pa sam se raspričao o Igri života koju sam dobio od tetka Briana i tete Alice. To ti je društvena igra u kojoj za pobjedu tvoj autić mora prvi stići do kraja životnog puta, a pritom moraš imati više love od ostalih igrača. Prešli smo križanje kod Crnog labuda i ušli u šumu. Da sam bar namazao usne grožđanom mašću, ispucaju mi kad je ovako hladno.
Uskoro smo kroz drveće čuli kako škvadra viče i vrišti. “Tko zadnji do jezera, papak!” drekne Moron i otpraši dok se ja nisam ni snašao. U roku keks spotakne se preko smrznute kolne brazde, odleti i padne na dupe. Tipično za Morana. “Možda sam dobio potres mozga”, reče.
“Potres mozga dobiješ kad udariš glavom. Ako ti mozak nije u dupetu.” Kako dobra fora. Šteta što je nitko bitan nije čuo.

Jezero u šumi je perfa. U ledu su ostali sitni mjehurići zraka kao u mentol-bombonima. Neal Brose ima prave olimpijske sklizaljke i iznajmljuje ih za pet penija krug, iako ih Pete Redmarley fura bes­platno da drugi klinci vide kako juri ledom pa da se i oni odvaže. Već je i stajanje na ledu frka. Pošteno sam se napadao dok nisam skopčao kako mogu sklizati u tenisicama. Ross Wilcox pojavio se sa svojim bratićem Garyjem Drakeom i s Dawn Madden. Sve troje dobro skližu. Sad su i Drake i Wilcox viši od mene. (Odrezali su prste s rukavica da se diče ožiljcima koje su zaradili kad su dobili packe na kartanju magarca. Mene bi mama zatukla.) Kenja je sjedio na grbolikom otoku nasred jezera gdje inače žive patke i vikao Palačinka! Palačinka! svaki put kad netko poljubi led. Kenja je ćak­nut jer se prerano rodio pa mu nitko nikad ne odvali šljagu. Bar ne jaku. Grant Burch ravno je na led izvezao banana-sicer svoga posilnoga Philipa Phelpsa. Nekoliko je sekunda držao ravnotežu, ali kad se digao na stražnji kotač, bicikl odleti uvis. Kad se prizem­ljio, izgledao je kao da je bio na krvničkome mučenju kod Urija Gellera. Phelps se kiselo naceri. Sigurno se bojao što će reći tati. Onda Pete Redmarley i Grant Burch ustanove da je zamrznuto jezero savršeno za igru lopova i pandura. Nick Yew veli: “Može, ja sam za”, tako da je pala odluka. Mrzim igrati lopova i pandura. Pao mi je totalni kamen sa srca kad ih je, nakon što je Lee Biggs u igri izgubio tri zuba, učiteljica Throckmorton u našem osnovnjaku zabranila. Ali da sad netko kaže da ne voli lopova i pandura, ispao bi totalna tetkica. Osobito ako je iz Vodomarovoga dola kao ja.

Mi dečki, nas dvadeset-dvadeset pet, plus Dawn Madden, stajali smo na hrpi i čekali da nas izaberu kao da smo roblje na tržnici. Grant Burch i Nick Yew zajedno su bili kapetani jedne ekipe. Pete Redmarley i Gilbert Swinyard bili su kapetani druge. Pete Redmarley izabrao je i Rossa Wilcoxa i Garyja Drakea prije mene, ali mene je Grant Burch izabrao u šestom krugu, što nije sramotno kasno. Zadnji su ostali Moron i Kenja. Grant Burch i Pete Redmarley šalili su se: “Ne, slobodno si uzmite obojicu, mi želimo pobijediti!” pa su se Moron i Kenja morali smijati kao da je fora i njima smiješna. Možda je Kenji i bila. (Moronu nije. Dok nitko nije gledao, složio je facu kao onaj put kad smo mu svi rekli da se igramo skrivača i poslali ga da se sakrije. Trebalo mu je sat vremena dok nije skužio da ga nitko ne traži.) Nick Yew dobio je na pismo-glava, tako da je prvo naša ekipa bila lopovska, dok je ekipa Petea Redmarleyja bila pandurska. Bezveznoj su škvadri pobrali kapute i naslagali ih na suprotne krajeve jezera kao vrata za pik-spas. S leda su maknuli sve kikiće i cure, osim Dawn Madden. Redmarleyjevi se panduri okupe na sredini, a mi lopovi odskližemo do startnih vrata. Sad mi već srce bubnja. Panduri i lopovi stanu u niski start. Kapetani povedu pjesmu.
“Panduri, jedan, dva, tri!”

Vrištali smo kao kamikaze kad smo krenuli u juriš. Poskliznem se i padnem (namjerno-slučajno) taman prije nego što se prvi val lopova obije o pandure. Sad će većina najopasnijih pandura imati pune ruke posla u tučnjavi s prvim redovima naših lopova. (Pandur mora lopovu prikliještiti ramena na led da stigne izviknuti: “Panduri, jedan, dva, tri”.) Uz malo sreće, ovom ću si strategijom osloboditi nekoliko čistina da se provučem i dokopam našeg pika. Plan je u početku dobro funkcionirao. Braća Tookey i Gary Drake kolektivno nasrnu na Nicka Yewa. Mene netko u zraku raspali nogom u cjevanicu, ali uspijem se provući da se ne raspljeskam. Sad me pak napikira Ross Wilcox. Pokušam se promigoljiti mimo njega, ali Wilcox me čvrsto uhvati za zapešće i pokuša me oboriti. No umjesto da se pokušam oteti, ja njega još čvršće uhvatim za zapešće i zbacim ga ravno na Anta Littlea i Darrena Croomea. I ajd sad reci da to nije guba do zuba?! U igrama i sportu nije važno sudjelovati, ma nije važno ni pobijediti. Važno je poniziti vlastite neprijatelje. Lee Biggs uvali mi neku šugavu ragbijašku fintu, ali njega otresem bez po frke. Taj previše trtari za preostale zube da bi bio pristojan pandur. Na lopovski sam pik stigao četvrti. Grant Burch dovikne: “Svaka čast, Jacey-majstore!” Nick Yew oteo se Tookeyjima i Garyju Drakeu, tako da se i on domogao pika. Zarobili su otprilike trećinu lopova i obrlatili ih u pandure za sljedeću rundu. To ti je meni odvratno kod lopova i pandura. Silom prilika ispadneš izdajica.

Uglavnom, svi otpjevamo “Panduri, jedan, dva, TRI” i krenemo u juriš kao prošli put, ali ovaj put za mene nema nade. I Ross Wilcox i Gary Drake i Dawn Madden odmah kreću na mene. Trgam se da izmaknem kreševu, ali uzalud mi trud. Ni pola jezera nisam prešao, već su me ščepali. Roy Wilcox oplete mi po nogama, Gary Drake me sruši, a Dawn Madden sjedne mi na prsa i koljenima mi prikuca ramena. Samo sam ležao i pustio da me obrate u pandura. U duši ću zauvijek ostati lopov. Gary Drake opali mi konjsku paralizu, možda nije bilo namjerno, možda jest. Dawn Madden ima okrutne oči kao kineska carica i koji put mi bude dosta da je samo vidim u školi pa da cijeli dan na nju mislim. Ross Wilcox skoči uvis i zvizne šakom po zraku kao da je zabio gol na Old Traffordu. Sroljčina. “Da, da, Wilcox”, ja ću, “tri na jednoga, bravo.” Wilcox mi pokaže rogove i odskliže u novu bitku. Grant Burch i Nick Yew zabiju se u zbijenu pandursku enklavu meljući sve pred sobom tako da ih se pola razletjelo.

Nato Gilbert Swinyard iz svega grla zaurla: “HRPAAA NEK SE TRPAAA!” To je svim lopovima i svim pandurima na jezeru znak da se bace na migoljavu i stenjavu piramidu klinčadije, koja raste li ga raste. Više-manje zaboravljaju utakmicu kao utakmicu. Ja ostanem po strani, pretvaram se da malo šepam od konjske paralize. Zatim iz šume začujemo zavijanje motorne pile: šiba stazom ravno na nas.

Motorna pila nije motorna pila. Nego Tom Yew na svom grimiz­nom Suzukijevom kroseru od 150 kubika. Straga mu se bez kacige krpao Pluton Noak. Nastavak lopova i pandura otpada jer je Tom Yew u Livadi Crnog Labuda mali bog. Tom Yew služi u Kraljevskoj ratnoj mornarici na fregati koja se zove HMS Coventry. Tom Yew ima sve albume koje su Zeppelini ikad snimili i povrh toga zna odsvirati gitarski intro iz Stairway to Heaven. Tom Yew najozbiljnije se rukovao s vratarom engleske reprezentacije Peterom Shiltonom. Pluton Noak nije takva faca. Od škole je odustao lani, nije položio ni malu maturu. Sad radi u čvarkari u Upton upon Severnu. (Šuška se da Pluton Noak puši travu, ali to očito nije trava one vrste koja ti tako rastoči mozak da skačeš s krovova i nabijaš se na ograde.) Tom Yew parkira Suzuki kraj klupe na uzini jezera i postrance sjedne na nj. Pluton Noak odalami ga po leđima da mu zahvali i ode se javiti Collette Bozard s kojom, prema tvrdnjama Moronove sestre Kelly, spolno opći. Starija škvadra sjedne na klupu njemu preko puta, kao Isusovi učenici, i tu procirkuliraju cigarete. (Po novome, Ross Wilcox i Gary Drake puše. Da stvar bude gora, Ross Wilcox pitao je Toma Yewa nešto u vezi s prigušivačem na Suzukiju i ovaj mu je odgovorio kao da i Ross Wilcox ima osamnaest godina.) Grant Burch svome posilnome Phelpsu naredi da mu trkom donese čokoladicu Yorkie s kikirikijem i limenku Top Decka iz Rhyddova dućana i još se za njim izdere: “Trkom, kad ti kažem!” da ispadne faca pred Tomom Yewom. Mi, škvadra srednja žalost, posjedamo na mrzlo tlo oko klupe. Među starijom se škvadrom povede razgovor na temu što je bilo najbolje u božićnome i novogodišnjem programu na telki. Prvo je Tom Yew rekao da je gledao Veliki bijeg i svi su se složili da je u usporedbi s Velikim bijegom sve ostalo bilo sranje, osobito kad se sjetiš prizora u kojem nacisti uhvate Stevea McQueena na bodljikavoj žici, ali onda je Tom Yew rekao kako mu se čini da je film malko predug i tu se svi slože da film jest klasik, ali ubibože razvučen. (Ja ga nisam gledao jer su mama i tata gledali božićno izdanje humoristične serije Ronnie i Ronnie. Ali sad sam pomno slušao da se mogu pretvarati da sam gledao film kad nam u ponedjeljak opet počne škola.)

Onda se razgovor, znaj ga zašto, prebaci na temu najgore moguće smrti.
“Ugriz zelene mambe”, umovao je Gilbert Swinyard. “To ti je najubojitija zmija na svijetu. Rasprsnu ti se svi organi pa ti pišalina ode u krv. Muke Isusove.”
“Je, muke Isusove”, frkne Grant Burch, “ali tu si relativno brzo mrtav. Gore je sranje kad ti naživo gule kožu ko čarapu. To radi indijansko pleme Apaši. Pravi te majstori mogu cijelu noć cmariti.”
Pete Redmarley veli da je čuo za neku vijetkongovsku tehniku smaknuća. “Skinu te i vežu pa ti zacementiraju šupak krem-sirom. Onda te zatvore u sanduk u koji ide cijev. Onda kroz cijev puste štakore koji krepavaju od gladi. Štakori smažu sir i samo nastave grickati dalje, tebe.”
Svi pogledaju Toma Yewa da vide što će reći. “Zna mi se dogoditi da sanjam tu jednu te istu stvar.” Povuče dim, trajao mu je sto godina. “Među posljednjim sam preživjelima nakon nuklearnog rata. Hodamo autocestom. Nema automobila, svugdje samo korov. Svaki put kad se osvrnem, sve nas je manje. Radijacija tamani jednoga po jednoga, znate.” Pogleda brata Nicka pa upre pogled preko zamrznutog jezera. “Nije meni frka što ću umrijeti. Nego što ću ostati posljednji.”
Neko su vrijeme svi uglavnom šutjeli.
Ross Wilcox okrene se oko svoje osi prema nama. Povuče dim od sto godina, pozer jedan. “Da nije bilo Winstona Churchilla, vi biste sad svi skupa govorili njemački.”
Možeš misliti, kao da bi Ross Wilcox izbjegao zarobljeništvo pa bi sad vodio ćeliju pokreta otpora. Umirao sam od želje da toj guzici objasnim kako Amerika u biti nikad ne bi ušla u rat da Japanci nisu bombardirali Pearl Harbor, Veliku Britaniju bi izgladnjivali dok se ne preda, a Winstona Churchilla bi pogubili kao ratnog zločinca. No znao sam da ne mogu. Priča se rojila riječima-zapinjalicama, a ove je godine u siječnju Vješač prokleto nemilosrdan. Tako da kažem da ću puknuti ako ne pustim vodu, ustanem i krenem stazom prema selu. Gary Drake vikne: “Ej, Taylore! Nemoj previše tresti stojka, da se ne zaigraš!” Na to se Neal Brose i Ross Wilcox grohotom nasmiju. Pokažem im rogove preko ramena. Sad im je to sa stojkom glavna fora. Ne usudim se nikoga pitati što znači.

Kad se riješiš ljudi, među drvećem uvijek lakne. Možda Gary Drake i Ross Wilcox sad pljuju po meni, ali dok glasovi kopne, gubim svaku želju da se vratim. Žderem se što nisam srezao Rossa Wilcoxa po pitanju njemačkoga, ali umro bih da sam ondje počeo zapinjati. Mrazni se pokrov na trnovitim granama topi i krupne kapi kap--kap-kapaju. To me utješi, bar malo. U malim jarcima kamo sunce ne dopire još ima zrnatoga snijega, ali nedovoljno za grudu. (Neron je uzvanike ubijao tako da ih je tjerao da jedu staklo, štosa radi.) Vidio sam crvendaća, djetlića, svraku, kosa i mislim da sam u daljini čuo slavuja, iako nisam sto posto siguran da njih u siječnju ima. A onda, na mjestu gdje se puteljak koji vodi od Šumske kuće spaja s glavnom stazom prema jezeru, čujem kako topotom dolazi neki dječak i hvata zrak. Stisnem se između dva srasla bora da me ne vidi. Mimo mene projuri Phelps, u ruci grčevito drži Yorkie s kikirikijem i limenku Tizera. (Valjda je Rhydd rasprodao Top Deck.) Iza borova uz obronak penje se nešto što bi moglo biti staza. Znam sve staze u ovom dijelu šume, mislim si ja. Ali ova mi je nepoznata. Pete Redmarley i Grant Burch opet će pokrenuti lopove i pandure kad Tom Yew ode. To mi nije neki razlog za povratak. Krenem stazom, tek toliko da vidim kamo bi mogla voditi.

U šumi je samo jedna kuća pa je tako i zovemo, Šumska kuća. Navodno ondje živi neka starica, ali ne znam kako se zove i nikad je nisam vidio. Kuća ima četiri prozora i dimnjak, baš kao na dječjem crtežu kuće. Opasuje je cigleni zid moje visine, a nad njim raste divlje grmlje. Kad bismo se u šumi igrali rata, nismo išli blizu zgrade. Ne zato što je prate priče o duhovima i tako to, nego jer taj dio šume jednostavno ne valja.

No jutros mi se čini da je kuća tako upala u sebe i zatvorena da čisto sumnjam kako ondje još itko živi. A i mjehur mi puca, pa ti tu oprez popusti. Tako zapišam mrzli zid. Baš sam dovršio parnožuti autogram kadli se zahrđala dvorišna vrata škriputavo otvore i na njima osvane neka rospija iz crno-bijelog filma. Samo stoji i zuri u mene.
Pišaćka mi presuši.

“Joj! Oprostite!” Zatvaram šlic u očekivanju ribanja na pasja kola. Da nama neki klinac zapiša ogradu, mama bi ga živog oderala, nakon čega bi truplo ubacila u kantu za kompost. Makar dotični bio ja. “Nisam znao da ovdje itko… stanuje.”
Rospija me i dalje gledala.
Pišaćka mi pokapa gaće.
“U ovoj smo se kući brat i ja rodili”, naposljetku progovori. Vrat joj se gušterski otromboljio. “Ne kanimo se seliti.”
“Ah…” Još se pribojavam da će se okomiti na mene. “Fino.”
“Baš ste bučni, vi mlađarija!”
“Žao mi je.”
“Trebali ste paziti, sad ste mi probudili brata.”
Usta mi se slijepe. “Nisam samo ja dizao buku. Časna riječ.”
“Ima dana”, rospija uopće ne trepće, “kad moj brat obožava mlađariju. Ali kad je ovako, ajme meni, bude bijesan kao ris.”
“Rekoh, žao mi je.”
“Bit će ti itekako žao”, zgađeno će, “ako dopadneš šaka mome bratu.”
Tihi su zvukovi preglasni, a glasni se ne čuju.
“Je li on… uf, tu negdje? Sad ovaj čas? Mislim, vaš brat?”
“Sobu mu nitko nije dirao.”
“Je li bolestan?”
Pretvarala se da me ne čuje.
“Sad moram doma.”
“Bit će ti itekako žao”, pljuckavo žvakne da se ne zaslini, na onu staračku foru, “kad popuca led.”
“Led? Na jezeru? Čvrst je da čvršći ne može biti.”
“To svaki put kažete. To je i Ralph Bredon rekao.”
“Tko je sad on?”
“Ralph Bredon. Mesarov mali.”
Tu nešto debelo nije u redu. “Sad moram doma.”

U Vodomarovu dolu broj 9 u Livadi Crnog Labuda u Worcestershireu za ručak su na jelovniku Findusove hrskave palačinke sa šunkom i sirom, rebrasto rezani krumpirići iz zamrzivača i prokulice. Prokulice imaju okus po svježoj bljuvotini, ali mama veli da moram bez natezanja pojesti pet komada, inače ništa od instant-pudinga Angel Delight s okusom karamele za desert. Mama kaže da ne dopušta ispade “adolescentskog nezadovoljstva” za stolom. Prije Božića pitao sam je kakve veze odbojnost prema okusu prokulica ima s “adolescentskim nezadovoljstvom”. Tu mi je mama zaprijetila da ne glumim školarca koji je popio svu pamet svijeta. Umjesto da zavežem, primijetio sam da nju tata nikad ne tjera da jede dinju (dinju ona mrzi), a mama pak tatu nikad ne tjera da jede češnjak (njega on mrzi.) Na to je pošizila i otpirila me u moju sobu. Kad se tata vratio kući, očitao mi je bukvicu o drskosti.
Taj sam tjedan ostao i bez džeparca.

Uglavnom, danas sam za ručak izrezuckao prokulice na sićušne komadićke i obilno ih zalio kečapom. “Tata?”
“Jasone?”
“Što bude s čovjekovim tijelom ako se utopi?”
Julia zakoluta očima kao Isus na križu.
“To ti baš i nije neka najsretnija tema za objed.” Tata žvakne obilan komad hrskave palačinke. “Zašto pitaš?”
Najpametnije da ne spominjem zamrznutu baru. “Znaš, u knjizi Arktička pustolovina imaš braću Hala i Rogera Hunta, njima je za petama zlikovac po imenu Kaggs, koji onda padne u –”
Tata digne ruku da mi signalizira: Dosta! “Pa, ja mislim da gospodina Kaggsa pojedu ribe. Oglođu ga do posljednje mrvice.”
“Ima li na Arktiku piranja?”
“Nema toga što ti riba neće pojesti, samo dok se razmekša. Istinabog, da padne u Temzu, tijelo bi mu brzo negdje isplivalo. Temza bogme uvijek pere ruke od svojih mrtvih.”
Naveo sam ga na posve pogrešan put. “A da propadne kroz led, recimo u jezero? Što bi tad s njim bilo? Bi li ostao kao… u dubokom smrzavanju?”
“Stvor valja bolesne priče za stolom, mama”, šmrca Julia.
Mama zavrne ubrus. “Lorenzo Hussingtree dobio je novi asortiman pločica, Michaele.” (Moj mi se izrod od sestre slavodobitno naceri.) “Michaele?”
“Da, Helena?”
“Možda bismo mogli svratiti Lorenzu Hussingtreeju u salon kad pođemo u Worcester. Ima nove pločice. Fenomenalne su.”
“Lorenzo Hussingtree zacijelo ima i odgovarajuće fenomenalne cijene?”
“Kad nam već dolaze majstori, zašto ne bismo pošteno obavili stvar? Već je sramota kakva nam je kuhinja.”
“Helena, zašto –”
Julia koji put nanjuši svađu čak prije mame i tate. “Smijem li ustati od stola?”
“Dušo”, mama se doima iskreno povrijeđenom, “imamo Angel Delight od karamele.”
“Mljac, ali mogu li ja svoju porciju pojesti večeras? Čekaju me Robert Peel i prosvijetljeni vigovci. A od Stvora mi je ionako prisjelo.”
“Tebi je prisjelo jer si se prežderala čokoladnih ružica s Kate Alfrick”, prijeđem u protunapad.
“A kamo su nestali jaffa-keksi, Stvore?”
“Julia”, uzdahne mama, “zbilja bih te molila da Jasona tako ne zoveš. Imaš samo jednog brata.”
Julia će: “I taj mi je previše”, i ustane.
Tata se nečeg sjeti. “Je li tko od vas dvoje bio u mojoj radnoj sobi?”
“Ja nisam, tata.” Julia zastane pod dovratkom, nanjušila je krv. “Sigurno je moj iskreni, mili i poslušni mlađi brat.”
Kako je skužio?
“Pitam sasvim jednostavnu stvar.” Tata ima konkretne dokaze. Jedina je odrasla osoba za koju znam da klincima blefira naš rav­natelj Nixon.
Olovka! Valjda sam ostavio olovku u šiljilu kad je Dean Moran pozvonio. Prokleti Moron. “Telefon ti je zvonio sto godina, valjda četiri-pet minuta, časna riječ, pa –”
“A što je s pravilom da ne smijete u moju radnu sobu?” Tatu nije briga.
“Ali mislio sam da je možda hitno pa sam se javio i” – Vješač mi zaštopa “netko” – “čuo sam da ima nekoga na liniji, ali –”
“Mislim”, sada tatin dlan veli STOJ!, “da sam te nešto pitao.”
“Da, ali –”
“Što sam te pitao?”
“A što je s pravilom da ne smijete u moju radnu sobu?”
“Točno.” Tata zna biti krojački odsječan. Rec rec rec rec.
“Pa zašto ne odgovoriš na pitanje?”
Tu se Julia čudno lecne. “Baš smiješno.”
“Očito nikome nije do smijeha.”
“Ne, tata: kad ste na Štefanje ti i mama odveli Stvora u Worcester, zvonio ti je telefon u radnoj sobi. Časna riječ, zvonio je sto godina. Tako da uopće nisam mogla ponavljati gradivo. Uvjeravala sam se da nije neka panika na Hitnoj ili nešto u tom stilu, ali sad mi se ta stvar samo činila sve vjerojatnijom i vjerojatnijom. Na kraju me skroz izludila. Što sam mogla? Javila sam se, ali tko je – da je, samo je šutio. Tako da sam mu za svaki slučaj poklopila, možda je bio neki perverznjak.”
Tata je ušutio, ali opasnost nije minula.
“Točno se to i meni dogodilo”, odvažim se. “Samo što ja nisam odmah poklopio jer sam mislio da me možda ne čuje. Jesi li ti u pozadini čula neku bebu, Julia?”
“U redu, djeco, dosta je bilo te vaše detektivštine. Ako neka mustra zbilja zove da dodijava, ne želim da se javljate, ni jedno ni drugo, bez obzira na sve. Ako se stvar ponovi, jednostavno iskopčajte telefon. Jasno?”
Mama samo sjedi. Tu nešto debelo nije u redu.
Tatino “JESTE LI ME ČULI?” doleti kao cigla kroz prozor. Julia i ja poskočimo. “Jesmo, tata.”

Mama, ja i tata bez riječi smo jeli Angel Delight od karamele. Nisam se usudio ni pogledati roditelje. Ja ne mogu moliti da i mene puste od stola jer je Julia već ispucala taj štos. Sasvim je jasno zašto sam ja u nemilosti, ali tko bi ga znao zašto se mama i tata među­sobno dure. Nakon posljednje žlice Angel Delighta, tata veli: “Krasno, ­Helena, hvala. Jason i ja peremo posuđe, može, Jasone?”
Mama samo nešto bez veze frkne i ode na kat.
Tata pere posuđe i bez veze pjevuši. Ja poslažem prljavo posuđe na servirni prozor između kuhinje i blagovaonice pa odem brisati u kuhinju. Trebao sam jednostavno držati jezik za zubima, no čini mi se da mogu bez problema vratiti dan u normalu, samo da kažem pravu stvar. “Tata, ima li u siječnju” (na sljedećoj me riječi Vješač obožava mučiti) “slavuja? Učinilo mi se da sam jutros čuo slavuja. U šumi.”
Tata je žicom strugao lonac. “Odakle ja znam?”
Nisam se dao. Tata obično rado razgovara o prirodi i sličnim stvarima.
“Ali za onu si pticu kod djeda u staračkom domu rekao da je slavuj.”
“Uh. Čega se ti sve nećeš sjetiti.” Tata se preko travnjaka iza kuće upilji u sige na sjenici. A onda ispusti zvuk kao da se prijavio na natječaj za Najjadnijeg čovjeka na svijetu za godinu 1982. “Samo pazi na te čaše, Jasone, da ti još koja ne ispadne.” Prebaci na Radio 2 da čuje prognozu vremena pa počne škarama tranširati Propise o cestovnom prometu iz 1981. Tata je kupio dopunjene Propise o cestov­nom prometu za 1982. čim su izašli. Večeras će diljem Velike Britanije temperature pasti dobrano ispod ništice. U Škotskoj i sjevernoj Engleskoj vozači moraju paziti na poledicu, dok u središnjim grofovijama treba računati na široke pojaseve ledene magle.

U svojoj sam sobi igrao Igru života, ali nije fora kad sâm glumiš dva igrača. Juliji je došla prijateljica Kate Alfrick da zajedno ponavljaju. Ali samo tračaju tko od maturanata s kim fura i puštaju singlice Policea. Imam milijardu problema, samo izranjaju kao strvine u poplavljenu gradu. Mama i tata za ručkom. Kako se Vješač uvukao u cijelu abecedu. Ako ovako nastavi, morat ću naučiti govoriti na prste. Gary Drake i Ross Wilcox. Jest da mi nikad nisu bili najbolji prijatelji, ali danas su se urotili protiv mene. I Neal Brose skupa s njima. I na kraju krajeva, zabrinula me rospija u šumi. Kako to?
Da bar se mogu provući kroz neku pukotinu pa da više nemam veze sa svim tim. Sljedeći ću tjedan navršiti trinaest godina, ali meni se trinaest godina čini stoput gore od dvanaest. Julia non-stop kuka o svojih osamnaest, ali iz moje je perspektive osamnaest godina mila majka. Nitko ti ne gleda na sat kad moraš na spavanje, imaš dvaput veći džeparac nego ja, a Julia je osamnaesti ročkas slavila u noćnom klubu Tanya u Worcesteru s cijelim čoporom svoje škvadre. Tanya ima jedinu ksenonsku lasersku diskokuglu u cijeloj Europi! Zakon fora, ha?

Tata se odveze prema početku Vodomarova dola, sâm.
Mama je valjda još u svojoj sobi. U posljednje vrijeme ondje provodi sve više vremena.

Da se oraspoložim, stavim djedovu Omegu na ruku. Na Štefanje tata me pozvao u svoju radnu sobu i rekao da ima nešto veoma važno za mene, od djeda. Nije mi htio dati dok ne budem dovoljno zreo da to znam čuvati. Dar je bio ručni sat. Omega Seamaster de Ville. Djedo ga je kupio od pravoga živoga Arapina u luci koja se zove Aden godine 1949. Aden je na Arapskom poluotoku i nekoć je bio britanski. Djedo je sat nosio svaki svakcati dan do kraja života, s njim je i umro. Zato je Omega samo još vrednija, a ne jeziva. Površina joj je srebrna i široka kao kovanica od 50 penija, ali tanka je kao žeton. “Po tome prepoznaš vrhunski sat”, smrtno ozbiljno će tata, “mora biti tanak. A ne kao one plastične sarme kojima si tinejdžeri danas kite zapešća pa se šepure.”

Moje je skrovište za Omegu genijalna umotvorina, po sigurnosti je šije samo moja limenka od Juhe u kocki pod labavom letvicom parketa. Skalpelom sam izdubio neuglednu knjigu pod naslovom Drvodjelstvo za dječake. Drvodjelstvo za dječake stoji mi na polici među pravim knjigama. Julia često njuška po mojoj sobi, ali to skrovište nije uspjela otkriti. Skužio bih jer sam na stražnji rub knjige namjestio kovanicu od pola penija. Osim toga, da ga je Julia našla, sigurno bi pobrala moju genijalnu ideju. Provjerio sam ima li na njezinoj polici lažnih hrbata, i nema.

Čujem neki nepoznati auto pred kućom. Duž pločnika mili nebeskomodri Volkswagen Jetta, kao da vozač traži neki kućni broj. Na kraju naše slijepe ulice vozačica se – žena je – okrene u tri poteza, pritom joj se jedanput ugasi auto, pa se uputi prema početku Vodomarova dola. Trebao sam upamtiti registraciju, možda je spomenu u emisiji Halo, policija?

Djedo je umro posljednji od naših djedova i baka i njega se jedinoga sjećam. I to slabo. Kredom mi je crtao ceste za autiće na stazi u svom vrtu. Gledao sam Thunderbirdse u njegovoj prizemnici u Grange-over-Sandsu i pio gazirani sok koji se zove Maslačak--čičak.
Navijem Omegu koja je stala i namjestim je na tri i mrc.
Nerođeni Blizanac šaptom me huška: Idi na jezero.

Brijestov panj stražari nad uskim grlom na šumskoj stazi. Na panju sjedi Kenja. Kenji je pravo ime Mervyn Hill, ali kad smo se jedanput presvlačili za tjelesni, svukao je hlače pa smo vidjeli da nosi pelene. Tad je valjda imao nekih devet godina. Grant Burch prišio mu je Kenju i već ga godinama nitko ne zove Mervyn. Lakše ćeš promijeniti oči u glavi nego nadimak.

Uglavnom, Kenja u uleknuću lakta draga nešto krzneno i antracitno sivo. “Ko nađe, njegovo, ko izgubi, nek mu krivo.”
“Dobro, Kenjo. Pa što to imaš?”
Kenja ima žute zube. “Ne dam ti da vidiš!”
“Daj, meni valjda možeš pokazati.”
Kenja promrsi: “KitKat”.
“KitKat? Čokoladicu?”
Kenja mi pokaže glavu usnula mačeta. “Micu macu!”
“Opa. Mačka. Gdje si je našao?”
“Kraj jezera. U ranu zoru, još dok niko drugi nije došo. Sakrijo sam je dok smo igrali lopova i pandura. Sakrijo sam je u kutiju.”
“Zašto je nikomu nisi pokazao?”
“Da mi je Burch i Swinyard i Redmarley i svi ti gadovi ne uzmu, zato! Ko nađe, njegovo, ko izgubi, nek mu krivo. Ja sam si je sakrijo. Pa sam sad došo po nju.”
S Kenjom nikad ne znaš. “Tiha je, ha?”
Kenja je samo miluje.
“Smijem je primiti, Merv?”
“Nesmješ zucnut nikom živom”, Kenja me sumnjičavo pogleda, “pa je smiješ dragat. Al skini te rukavice. Grube su.”
Skinem golmanske rukavice i ispružim ruku da dodirnem macu.
Kenja mi baci macu u širokom luku. “Sad je tvoja!”
Ne stignem se snaći pa je uhvatim.
“Tvoja!” Kenja u smijehu strugne natrag u selo. “Tvoja!”
Maca je bila hladna i kruta kao paket mesa iz hladnjaka. Tek mi sad sine da je uginula. Ispustim je. Muklo udari.
“Ko nađe”, gubi se Kenjin glas, “njegovo!”
Uzmem dva štapa pa prebacim macu na nakupinu plahih snježnih pahulja.

Kako je mirna, kako je dostojanstvena. Valjda je uginula kad je sinoć pao mraz.

Po mrtvim stvarima vidiš što i tebe jednog dana čeka.

Slutio sam da na smrznutom jezeru neće biti nikoga i nije bilo žive duše. Na TV-u je Superman 2. Gledao sam ga u kinu Malvern prije neke tri godine za rođendan Neala Brosea. Nije mi bio loš, ali zbog njega se ne isplati žrtvovati ekskluzivu na smrznutom jezeru. Clark Kent odrekne se svih moći samo zato da može spolno općiti s Lois Lane u šljokičastu krevetu. Tko bi živ pristao na tako glupu đorku? Ako možeš letjeti? Preusmjeriti nuklearnu raketu u svemir? Vratiti vrijeme tako da zavrtiš planet unatrag? Spolno općenje sigurno nije tako genijalna stvar.

Sjednem na praznu klupu da pojedem krišku jamajkanskoga božićnoga kruha pa se otisnem na led. Sad dok me drugi klinci ne gledaju, nijedanput nisam pao. Fijukavo kružim krug za krugom suprotno od smjera kazaljke na satu, kao uzvitlani kamen na uzici. Nadvito mi drveće pruža prste prema glavi. Galovrane gra… gra… grakću, kao stari ljudi kad uđu u sobu i zaborave po što su došli.
Kao u transu.

...

Popodne je prošlo i nebo se pretvaralo u svemir kad primijetim da je na jezeru još jedan klinac. Taj je dječak sklizao mojom brzinom i pratio moju putanju, ali neprestano se držao suprotnog kraja jezera. Tako da kad sam ja bio na sjeveru, on je bio na jugu. Kad bih došao na sjeverozapad, on je bio na jugoistoku i tako dalje, stalno meni prekoputa. Prvo pomislim da je neki klinac iz sela i da samo zjaka. Čak sam pomislio da je možda Nick Yew jer je nekako zdepast. No na neku čudnu foru, čim bih se samo malo duže zagledao ravno u nj, progutao bi ga mrak. Prvih nekoliko puta pomislim da je otišao kući, ali nakon sljedećeg bi se jezerskog polukruga vratio. Da ga jedva vidim krajičkom oka. Jedanput odskližem preko jezera da ga presretnem, no nestao je prije nego što sam stigao do otoka u sredini. Nastavim kružiti barom i on se vrati.
Idi kući, nagovarala me živčana Gnjida u meni. Što ako je duh?
Moj Nerođeni Blizanac ne može smisliti Gnjidu. Pa što ako i jest duh?
“Nick?” zazvao sam. Glas mi odjekne kao u zatvorenom prostoru. “Nick Yew?”
Klinac je samo sklizao dalje.
Zovnem: “Ralph Bredon?”
Njegov je odgovor do mene putovao cijeli krug.
Mesarov mali.
Da mi je neki liječnik rekao kako je klinac na suprotnoj strani jezera plod moje mašte i da su njegov glas samo riječi u mojoj glavi, ne bih mu protuslovio. Da mi je Julia rekla kako se uvjeravam da Ralph Bredon postoji samo da sâm pred sobom ispadnem važniji, ne bih joj protuslovio. Da mi je neki mistik rekao kako točno određeni trenutak u točno određenom prostoru može funk­cionirati kao antena koja hvata slabašne tragove nestalih ljudi, ne bih mu protuslovio.
“Kako je?” doviknem. “Nije ti hladno?”
Odgovor je do mene opet putovao cijeli krug.
Na hladnoću se navikneš.
Ljute li se klinci koji su se svih ovih silnih godina utapali u jezeru što im se ja kao uljez motam po krovu? Žele li da još škvadre propadne? Društva radi? Zavide li živima? Pa čak i meni?
Doviknem: “Možeš mi pokazati? Pokažeš mi kako je?”
Mjesec je uplivao u jezero na nebu.
Odskližemo jedan krug.
Klinac iz sjene još je tu, skliže u počučnju baš kao ja.
Odskližemo još jedan krug.
Preko jezera u niskom letu proleprša sova ili nešto slično.
“Ej?” zazovem. “Jesi me čuo? Zanima me kako je –”
Led me pomete s nogu. Načas sam navrat-nanos letio zrakom na nevjerojatnoj visini. Kao Bruce Lee kad izvodi karataške udarce, tako visoko. Znao sam da se neću mekano prizemljiti, ali nisam ni slutio kako ću bolno ljosnuti. Tresak me drobi od gležnja preko čeljusti pa do zglobova prstiju, kao kad kockicu leda ubaciš u topao gusti sok. Ne, gore od kockice leda. Kao kad s visine svemirske stanice Skylab baciš zrcalo. Mjesto gdje padne na Zemlju, gdje se razmrska u sječiva i bodlje i nevidljive krhotine, e, to je moj gležanj.
Vrtim se i skližem i naposljetku se drmusavo zaustavim na rubu jezera.
Neko sam vrijeme samo u stanju ležati, sav prepušten tom nad­naravnom bolu. Čak bi i hrvač Giant Haystacks zacvilio. “Majku mu usranu”, hvatam zrak da mi ne poteku suze. “Majku mu, majku mu, majku mu usranu!” Kroz kruto drveće dopire jedva čujno brujanje s glavne ceste, ali nema teorije da tako daleko pješačim. Pokušam ustati, ali samo padnem na dupe i štrecnem se od novog vala bola. Ne mogu se micati. Umrijet ću od upale pluća ako ovdje ostanem. Pojma nemam što ću.

“Ti”, uzdahne rospija. “I mislili smo si da ćeš uskoro opet osvanuti na vratima.”
“Ozlijedio sam”, glas mi ode skroz ciguli-miguli, “ozlijedio sam gležanj.”
“Bogme vidim.”
“Krepavam od bola.”
“Vjerujem.”
“Mogu samo nazvati tatu da dođe po mene?”
“Nama telefoni ne trebaju.”
“Biste li vi otišli po pomoć? Molim vas?”
“Mi nikad ne izlazimo iz kuće. Ne noću. Ovdje ne.”
“Molim vas”, potmuli je bol treštao kao električne gitare, “ne mogu hodati.”
“Ja se razumijem u kosti i zglobove. Radije uđi.”
Unutra je hladnije nego vani. Za mnom kliznu zasuni i u bravi se okrene ključ. “Idi ti”, rospija će, “idi u salon. Evo mene odmah, samo da ti pripremim melem. Jedino budi tiho. Grdno ćeš požaliti ako mi probudiš brata.”
“U redu…” Zirnem u stranu. “Gdje vam je salon?”
No tama se uskomeša i rospija nestane.
Daleko na kraju hodnika probija se vlat mutnog svjetla pa odšepam u tom smjeru. Bog zna kako sam na tom uganutom zglobu potegnuo grbavom i zavojitom stazom od smrznutog jezera. No valjda nekako jesam kad sam dovde dospio. Prođem mimo kraka stuba. Prigušena ga je mjesečina obasjala taman toliko da razaberem staru fotografiju na zidu. Podmornica u luci s arktičkim štihom. Posada stoji na palubi, svi salutiraju. Krenem dalje. Nikako da dođem bliže vlati svjetla.

Salon je malo veći od prostrana ormara i krcat muzejolikim stvarima. Prazna krletka za papige, tijesak za glačanje, stršavi kredenc, kosa. Ima i otpada. Ulubljeni kotač bicikla i kopačka sva skorena od blata. Na vješalici za kapute visi par starih sklizaljki. Ništa moderno. Nema kamina. Nikakve elektrike osim gole smeđe žarulje. Dlakave biljke tjeraju izblijedjelo korijenje iz sićušnih tegli. Bože, kakva hladnoća! Kauč se poda mnom ulekne i zasssssssssiče. Druga vrata zastire perlasti zastor. Pokušam naći položaj u kojem bi me gležanj manje bolio, ali toga nema.
Valjda je prošlo neko vrijeme.
Rospija u jednoj ruci drži porculansku zdjelu, a u drugoj zamag­ljenu čašu. “Skini čarapu.”
Gležanj je nabreknut i mlohav. Rospija mi osovi potkoljenicu na klupicu za noge i klekne do nje. Haljina joj zašušti. Ništa se ne čuje, samo moje isprekidano disanje i krv u ušima. Ona tu uroni ruku u zdjelu i počne mi po gležnju razmazivati neku krušnastu ljigu.
Gležanj mi protrne.
“To je melem od mekinja.” Uhvati me za cjevanicu. “Da izvuče oteklinu.”
Melem od mekinja blago škaklja, ali bol je prežestok i s prevelikom mukom odolijevam zimi. Rospija tracka ljigu dok sve ne potroši i potpuno mi zažbuka gležanj. Uruči mi mutnu čašu. “Popij.”
“Miriše na… marcipan.”
“To se pije. Ne njuška se.”
“Ali što je?”
“Da ti brže prođe bol.”
Po izrazu njezina lica shvatim da u biti nemam izbora. Tekućinu strusim nadušak, kao kad piješ kredu. Bila je sirupasto gusta, ali nije imala nekog okusa. Upitam: “Brat vam gore spava?”
“Nego gdje bi bio, Ralph? Sad tišina.”
“Ne zovem se Ralph”, kažem joj, ali pretvarala se da me ne čuje. Sad bi mi bio prevelik napor da pokušam razjasniti nesporazum, a prestao sam se micati pa se više jednostavno ne mogu opirati hladnoći. Što je najčudnije, čim sam digao ruke od svega, neka me slatka dremljivost povuče u dubinu. Zamišljao sam kako mama, tata i Julia sjede kod kuće i gledaju Magične trikove Paula Danielsa, no lica im se rasplinu poput odraza na ispupčenoj strani žlice.

Iz sna me trgne hladnoća. Ne znam gdje sam, tko sam i u koje doba. Štipa me za uši i dah mi se pari. Na klupici za noge stoji porculanska zdjelica, a oko gležnja mi se skorilo nešto tvrdo i spužvasto. Onda se svega sjetim i uspravno sjednem. Stopalo me više ne boli, no u glavi mi je čudno, kao da je uletjela vrana i ne može van. Balavim rupčićem otarem oblog od mekinja. Nevjerojatno, ali gležanj mi je sasvim gibak, opet je zdrav, kao nekom čarolijom. Navučem čarapu i tenisicu, ustanem i pokusno ga opteretim. Osjetim blago štipkanje, ali samo zato što sam ga očekivao. Kroz perlasta vrata zazovem: “Ima li koga?”

Nitko se ne javlja. Prođem kroz štektave perlice i uđem u sićuš­nu kuhinju s kamenim sudoperom i golemom pećnicom. Tako je velika da se u nju može uvući klinac. Netko ju je ostavio otvorenu, ali unutra je mračno kao u onoj napukloj grobnici podno Svetoga Gabrijela. Htio sam rospiji zahvaliti što mi je izliječila gležanj.
Provjeri daju li se otvoriti dvorišna vrata, upozori me Nerođeni Blizanac.

Nisu se dala. Kao ni križni prozor išaran injem. Davno su mu prebojili kračun i šarke i neće ti popustiti bez dlijeta, u najmanju ruku. Pitam se koliko je sati i škicnem na djedovu Omegu, ali u sićušnoj je kuhinji takav mrak da ništa ne vidim. Što ako je kas­no navečer? Vratit ću se i večera će me čekati pod vatrostalnim poklopcem. Mama i tata pošize kad se ne vratim do večere. Ili što ako je prošla ponoć? Što ako su pozvali policiju? Isuse. Ili što ako sam prespavao cijeli kratki dan i sad je već sljedeća noć? Malvern Gazetteer i Midlands Today dosad bi već sigurno objavili moju sliku iz školske kartoteke i apelirali na očevice. Isuse. Kenja bi prijavio da me vidio na putu prema smrznutom jezeru. Možda me u ovom času ondje traže ljudi-žabe.
Ovo je ružan san.

Ne, još gora stvar. Po povratku u salon pogledam djedovu Omegu, a kad tamo, vremena nema. Moj glas zacvili: “Ne.” Više nema ni staklenog poklopca ni male i velike kazaljke. Ostao je samo spigani sekundar. Od pada na ledu, sigurno. Puklo je kućište i ispalo joj je pola mehanizma.
Djedova se Omega u četrdeset godina nijedanput nije pokvarila.
Ja sam je uspio ubiti za manje od dva tjedna.

...

Sav teturav od jeze krenem hodnikom i uza uvrnute stube viknem: “Ima li koga?” Tiho je kao u noći u ledeno doba. “Moram ići!” Tako strepim zbog Omege da je strepnja od boravka u toj kući pala u drugi plan, ali i dalje se ne usudim vikati da slučajno ne probudim brata. “Sad moram kući”, doviknem malo glasnije. Nitko se ne javlja. Odlučim izaći na glavna vrata. Vratit ću se po danu da joj zahvalim. Zasuni skliznu bez problema, ali starinska je brava drugi par rukava. Nije se dala otvoriti bez ključa. Što je, tu je. Moram se popeti na kat i probuditi babu da mi dâ ključ, a ako se nafuri, žalim slučaj. Moram, moram nešto poduzeti u vezi s katastrofom oko smrskanog sata. Pitaj Boga što, ali u Šumskoj kući ne mogu ništa.

Stube sve strmije zavijaju. Uskoro se moram hvatati rukama za više stube da ne padnem natrag. Tko bi znao kako se samo rospija penje i silazi u onoj gavranskoj haljini. Naposljetku se ispentram na sićušnu galeriju s dvojim vratima. Procjepasti prozor propušta tračak svjetla. Jedna su vrata sigurno rospijina soba. A druga bratova.
Lijevo je jače od desnoga pa se mašim željezne kvake na lijevim vratima. Isisava mi toplinu iz šake, iz ruke, iz krvi.
Krc-kvrc.
Sledim se.
Krc-kvrc.
Mrtvačka ura? Štakor na tavanu? Smrzava se cijev?
Iz koje se sobe čuje taj krc-kvrc?
Okrenem željeznu kvaku, a ona kruljavo zaškripi.

Tavansku je sobu kroz čipkasti zastor od snježnih pahulja obasjavala praškasta mjesečina. Pogodio sam. Rospija leži pod poplunom, zubalo je odložila u staklenku kraj kreveta i miruje poput mramorne vojvotkinje na crkvenu grobu. Tapkam ljuljavim podom u strahu što će biti kad je probudim. Što ako se ne sjeti tko sam i pomisli da sam je došao ubiti pa krikne upomoć i udari je kap? Ponad sklopljena lica kosa joj se dijeli poput močvarnih trava. Kroz usta joj svakih deset-dvadeset otkucaja srca pobjegne oblačić daha. Jedini dokaz da je biće od krvi i mesa kao ja.
“Čujete me?”
Ne, morat ću je prodrmati da je probudim.
Ruka mi je na pola puta do njezina ramena kad se opet razlegne krckavo-kvrckavi šum, duboko u njoj.
Nije hrkanje. Samrtni hropac.
Idi u susjednu sobu. Probudi joj brata. Treba Hitnu. Ne. Probij se van. Trči po pomoć Isaacu Pyeju u Crni labud. Ne. Pitali bi te što si radio u Šumskoj kući. Što bi rekao? Ne znaš ni kako se žena zove. Prekasno je. Na umoru je, sad ovaj čas. Siguran sam. Krc--kvrc se razvija. Glasniji je, osinjiji, ušiljeniji.
Dušnik joj se nadima dok joj se duša protiskuje iz srca.
Islužene se oči otklope kao lutki, crne su, staklaste, zaprepaštene.
Iz crne pukotine usta navre vijavica.
Tu zalebdi nijema rika.
Ne ideš ti nikamo.

David Mitchell Livada Crnog Labuda Prevela s engleskoga Vlatka Valentić Isbn: 978-953-286-028-1 dimenzije: 140 x 215 mm stranica: 368 uvez: meki šivani Cijena 129 kn