David Mitchell: Atlas oblaka Ulomci Pisma iz Zedelghema Dvorac Zedelghem, Sixsmithe! Sanjao sam kako stojim u prodavaonici porculana koja je od poda do dalekog stropa tako krcata policama s porculanskim antikvitetima i drugim, da bi bilo kakav pokret više njih srušio i razbio u komadiće. A baš se to i desilo, no umjesto da se čuje lom, začuo se veličanstveni akord, na pola čela, na pola celeste, u D-duru, u trajanju četiri takta. Zapešćem sam s postolja srušio vazu iz dinastije Ming – e-mol, cijela gudačka sekcija, veličanstveno, transcendentno, plač anđela. Sad sam namjerno za sljedeći ton razbio kipić ovna, potom mljekarice, pa Djeteta subotom – zrak je ispunila orgija krhotina, moju glavu božanstvena suzvučja. Ah, kakva glazba! Krajičkom oka ugledah oca kako zbraja vrijednost razbijene robe, pero je poskakivalo, no ja sam i dalje morao stvarati glazbu. Znao sam kako ću postati najveći skladatelj našeg stoljeća, samo ako mi uspije tom glazbom ovladati. Kad sam čudovišnog Konjanika koji se smije tresnuo o zid, odjeknula je veličanstvena sekcija udaraljki. Probudio sam se u svom apartmanu u Imperial Westernu. Utjerivači Tama Brewera zamalo su mi srušili vrata, a iz hodnika se čulo veliko komešanje. Nisu čekali ni da se obrijem – prostota ovih razbijača ostavila me bez daha. Preostalo mi je samo izaći kroz prozor kupaonice prije nego sva ta halabuka dozove upravitelja, koji bi potom saznao kako mladi gospodin u sobi 237 nema čime podmiriti svoj sad već poveći račun. Žao mi je što moram izvijestiti kako bijeg nije protekao bez poteškoća. Cijev oluka se otkinula uz zvuk kakve mučene violine, pa se tvoj pajdaš otkotrljao dolje, dolje, dolje. Na desnom guzu imam strašnu modricu. Pravo je čudo da si nisam slomio kralježnicu ili se nabio na ogradu. Izvuci iz toga pouku, Sixsmithe. Kad nisi solventan, sa sobom nosi samo najnužnije stvari, u kuferu dovoljno čvrstom da ga na londonski pločnik možeš baciti s prvog ili drugog kata. Nikad ne odsjedaj u hotelskim sobama iznad te visine. Sakrih se u čajanu uvučenu u čađavi kutak kolodvora Victoria, u pokušaju da pohvatam note glazbe iz sanjane porculanske trgovine – nisam se uspio maknuti dalje od jadna dva takta. Sam bih se prepustio Tamu Breweru, samo da mogu vratiti tu glazbu. Bijedni duhovi. Okruživali su me radnički tipovi, loših zubi, papagajskih glasova i neutemeljenog optimizma. Pomisao kako jedna prokleta noć baccarata može čovjeku tako nepovratno izmijeniti društveni status, prilično je otrežnjenje. Ti su trgovački pomoćnici, taksisti i obrtnici u svoje trule madrace ugurali više novca u komadima od po 1 krune i tri penija nego što bih ja, sin istaknutog crkvenog dužnosnika, mogao polagati pravo. Imao sam pogled na uličicu, po kojoj su jurcali ugnjetavani pisari poput tridesetdruginki u beethovenovskom allegru. Plaše li me? Ne, plašim se da ću postati jedan od njih. Što ti vrijede obrazovanje, porijeklo i darovitost, kad nemaš prebijene pare? I dalje ne mogu u to povjerovati. Ja, čovjek koji je studirao na Caiusu, na rubu oskudice. Pristojni hoteli mi više ne daju prljati im predvorja. Oni drugi traže pare na sunce. Zabranjen mi je pristup svim uglednim kockarskim stolovima s ove strane Pireneja. Kako bilo, sažeo sam svoje mogućnosti: – (i)Skromna sredstva iskoristiti kako bih uzeo prljavu sobu kod kakve gazdarice, iskamčiti nekoliko gvineja od ujaka Cecila d.o.o., podučavati afektirane gospođice ljestvicama i ogorčene usidjelice tehnici. Kako da ne. Da sam znao pretvarati se kako štujem budale, još uvijek bih s kolegama na fakultetu brisao guzicu profesoru Mackerrasu. Ne, prije nego što mi to predložiš, ne mogu opet otrčati pateru uz još jedan cri de coeur . Time bih dao za pravo svakoj otrovnoj riječi koju je ikad o meni izustio. Radije bih skočio s mosta Waterlooa i pustio staru mamu Temzu da me ponizi. Ne šalim se. (ii)Pronaći dečke s fakulteta, ulizati im se i pozvati se da kod njih provedem ljeto. Problematično, iz istih razloga kao i (i). Kako bih dugo uspio skrivati svoju izgladnjelu kesu? Kako bih dugo uspijevao odbiti njihovo sažaljenje, njihove pandže? (iii)Otići kladioničaru – a što ako izgubim? Podsjetit ćeš me kako sam si za sve sam kriv, Sixsmithe, no ostavi se tog malograđanskog zanovijetanja i strpi se još malo. Na pretrpanom je peronu čuvar objavio kako će vlak za Dover i brod koji vozi u Ostend kasniti trideset minuta. Taj je čuvar ispao moj krupije koji mi nudi da udvostručim ulog ili odustanem. Ako čovjek samo bude miran, začepi i sluša – bogami mu svijet sam prinese razne zamisli, posebno na prljavom londonskom željezničkom kolodvoru. Iskapim ja tako svoj sapunasti čaj i odem do blagajne. Povratna karta do Ostenda ispala je preskupa – u tako sam pogibeljno stanje zapao – da sam se morao zadovoljiti kartom u jednom smjeru. U svoj sam vagon ušao baš kad je lokomotiva na pikolu zapištala kao roj Furija. Krenuli smo. A sad da otkrijem svoj plan, nadahnut člankom koji sam pročitao u Timesu i sanjarenjem tijekom dugog kupanja u mojem apartmanu u Savoyu. U belgijskoj zabiti, južno od Brugesa, povučeno živi engleski skladatelj, imenom Vyvyan Ayrs. Kako si tupan za glazbu, nisi za njega čuo, no on ti je jedan od najvećih. Jedini Britanac svog naraštaja koji je odbacio pompoznost i razmetljivost, rustikalno i ljupko. Od početka prošlog desetljeća nije zbog bolesti skladao ništa novo – napola je slijep i jedva drži pero u ruci – no Timesova kritika njegovog Secular Magnificata (ovaj je tjedan izveden u St. Martinsu) spominjala je punu ladicu nedovršenih skladbi. Sanjario sam kako sam otputovao u Belgiju, nagovorio Vyvyana Ayrsa da me zaposli kao svog glazbenog daktilografa, prihvatio njegovu ponudu da mi postane mentor, potom zasjao na glazbenom nebu, postavši slavan i bogat u skladu sa svojom darovitošću, što je natjeralo patera da prizna kako je, uistinu, onaj sin kojeg je bio razbaštinio, baš taj Robert Frobisher, najveći britanski skladatelj svog doba. A zašto da ne? Nisam imao neki bolji plan. Stenješ i klimaš glavom Sixsmithe, znam, ali se i smiješiš, a upravo te zbog toga volim. Put do La Manchea bez nekih događaja…trula predgrađa, zamorno poljoprivredno zemljište, prljavi Sussex. Dover je pravi užas pun boljševika, dok su mu opjevane stijene romantične poput moje stražnjice, a i slične su boje. U luci sam zadnje šilinge promijenio u franke i uzeo kabinu na brodu Kentish Queen , hrđavom koritu koje se doima dovoljno starim da je moglo služiti u Krimskom ratu. Stjuard lica nalik krumpiru i ja nismo se složili oko toga zaslužuju li njegova tamnocrvena odora i neuvjerljiva brada napojnicu. Podsmjehnuo se mojem kuferu i fasciklu s rukopisima – “Pametno je što ne nosite previše stvari, gospodine” – i pustio me da stvari sam vučem. Što mi uopće nije smetalo. Za večeru je bila piletina kao od balzanovine, krumpir koji se pod vilicom mrvio u prah i klaret nepoznatog porijekla. Za stolom sam sjedio s g. Victorom Bryantom, sheffieldskim magnatićem jedaćeg pribora. Ni truna osjećaja za glazbu. Veći je dio obroka raspredao o žlicama, zamijenivši moje pristojno vladanje za zanimanje, pa mi je na licu mjesta ponudio posao u svojem odjelu prodaje! Ma zamisli samo! Zahvalio sam mu (nastojeći zadržati ozbiljno lice) i priznao kako bih radije progutao komad jedaćeg pribora nego da ga ikad budem primoran prodavati. Triput je moćno zatulila sirena za maglu, stroj je promijenio ton, osjetio sam da se brod otisnuo na more i otišao na palubu kako bih promatrao Albion dok se povlači u vlažnu tamu. Nema više uzmaka; postao sam svjestan posljedica onog što sam učinio. R. V. W. je ravnao svojom Sea Symphony u izvođenju Orkestra u mojoj glavi, Dođi naprijed, moja dušo, osluškuj i pazi na sve, k tebi oni teže, parajući ponoć. (Nisam veliki ljubitelj njegovog opusa, no savršeno je odgovarao trenutku.) Od vjetra na Sjevernom moru počeo sam podrhtavati, voda me poprskala od glave do pete. Sjajne su me tamne vode zvale da skočim. Ignorirao sam ih. Otišao sam rano u krevet, listajući Noyesove Contrapuntals , slušao udaljenu puhačku sekciju iz strojarnice i skicirao komad za trombon pun ponavljanja, utemeljen na brodskim ritmovima, no na kraju je ispao prilično bez veze. Pogodi tko mi je pokucao na vrata? Stjuard s licem nalik krumpiru, kojem je završila smjena. Dao sam mu nešto više od napojnice. Nije baš Apolon, žgoljav, no za svoj stalež maštovit. Poslije sam ga nogirao i zaspao kao zaklan. Jedan moj dio htio je da se to putovanje nikad ne svrši. No svršilo se jest. Kentish Queen kliznula je blatnom vodom u Ostend, Doverovu blizanku krivih zuba, Damu Sumnjive Vrline. U rano, rano jutro, Europa je hrkala tonovima dubljim od bas tube. Ugledao sam svoje prve belgijske urođenike kako vuku sanduke, svađaju se i misle na flamanskom, holandskom ili čemu već. Nabrzinu sam spakirao kufer, u strahu da bi se brod mogao vratiti u Englesku prije nego se iskrcam, ili bolje rečeno, u strahu da ću ja dopustiti da se to dogodi. Iz voćne zdjele u kuhinji prvog razreda uzeo sam nešto za prigristi i sjurio se niz brodski mostić prije nego me bilo tko s kakvim činom na uniformi može stići. Stupio sam na makadamsku cestu kontinenta i zapitao carinskog službenika gdje se nalazi željeznička stanica. Pokazao je prema tramvaju koji je stenjao pod neuhranjenim radnicima, rahitisom i siromaštvom. Odlučio sam se za cipelcug, bez obzira na kišicu. Pratio sam tramvajsku prugu ulicama koje su nalikovale ljesovima. Ostend je sav siv poput tapioke i prljavo smeđ. Priznajem, pomislio sam kako je Belgija prokleto glup odabir za bijeg. Kupio sam kartu do Brugesa i ukrcao se na prvi vlak. Nemaju perone, možeš li to zamisliti? Trošni, prazni vlak. Premjestio sam se iz svog kupea zbog neugodnog mirisa, no u svima je jednako zaudaralo. Da pročistim zrak, pušio sam cigarete koje sam nažicao od Victora Bryanta. Prometnik je zazviždao kad je kucnuo čas, lokomotiva se, prije nego se uspjela pokrenuti, napela poput proktora s gihtom dok sjedi na kahlici. Ubrzo smo punom parom prilično dobro zaprašili kroz magloviti krajobraz zapuštenih nasipa i glupog grmlja. Urodi li mi plan plodom, Sixsmithe, možda ćeš uskoro doći u Bruges. Bude li tako, dođi u ono gnossiennesque vrijeme oko šest sati izjutra. Izgubi se među njegovim oronulim ulicama, slijepim kanalima, kapijama od kovanog željeza, nenastanjenim dvorištima – mogu li nastaviti? Baš ti hvala – sumnjivim gotskim oklopima, araratskim krovovima, ciglenim tornjevima ukrašenim raslinjem, srednjovjekovnim prevjesima, opranim rubljem koje visi s prozora, virovima od kamenih kocki od kojih se promatraču zavrti u glavi, mehaničkim kraljevićima i okrhnutim kraljevnama koje odbijaju sate, čađavim grlicama i zvonjavom od tri ili četiri oktave, od kojih su neke ozbiljne, a neke vedre. Aroma svježeg kruha dovela me do pekarnice, gdje mi je deformirana žena bez nosa prodala tucet peciva u obliku polumjeseca. Htio sam samo jedno, ali pomislih kako ima dovoljno vlastitih problema. Iz magle su se dokotrljala staretinarova kola i njihov mi se bezubi vozač druželjubivo obratio, no mogao sam mu samo odgovoriti, “Excusez- moi, je ne parle pas le Flamand”, što ga je navelo da se nasmije poput kralja vilenjaka. Dao sam mu komad peciva. Njegova je prljava ruka bila prava krastava pandža. U siromašnoj četvrti (uličice su smrdjele na otpadnu vodu) djeca su na čes mama pomagala svojim majkama, puneći slomljene vrčeve smeđom vodom. Naposljetku me uzbuđenje svladalo, sjeo sam na stube jedne vjetrenjače na izdisaju kako bih uzeo zraka, umotao se da ne kisnem i zaspao. Sljedeće čega se sjećam, neka me vještica budila bodući me svojom metlom, dok je kriještala nešto poput: “Zie gie doad misschien?” ali nemoj me baš držati za riječ. Plavo nebo, sunce prži, ni tračka magle. Kad sam uskrsnuo, trepćući joj ponudih pecivo. Nepovjerljivo ga je uzela, stavila u pregaču za poslije i vratila se metenju, režeći pritom drevni napjev. Pretpostavljam kako sam imao sreće da me nisu opljačkali. Drugo sam pecivo podijelio s pet tisuća golubova, što je kod prosjaka izazvalo zavist, pa sam jedno morao dati i njemu. Vratio sam se putem kojim sam, pretpostavljao sam, stigao. U starom peterokutnom prozoru, jedra je djeva u vazi od rezanog stakla aranžirala afričke ljubičice. Djevojke očaravaju drugačije. Probaj ih jednom. Pokucao sam na staklo i upitao na francuskom bi li mi spasila život tako da se u mene zaljubi. Odmahnula je glavom, ali sam je uspio zabaviti, pa mi je podarila osmijeh. Upitao sam je gdje je policijska postaja. Pokazala je na drugu stranu raskrižja. Kolegu muzičara da se prepoznati u svakom kontekstu, pa čak i među policajcima. To je onaj s najluđim sjajem u očima, najnestašnijom kosom, ili je mršav kao gladuš ili veselog punog stasa. Ovaj je inspektor koji govori francuski, svira engleski rog i član je mjesnog opernog društva, čuo za Vyvyana Ayrsa i ljubazno mi nacrtao kako ću stići do Neerbekea. Za tu sam mu informaciju platio s dva peciva. Upitao me jesam li ovamo prebacio i svoj britanski auto – sin mu je lud za austinima. Rekoh mu da nemam auta. To ga je zabrinulo. Pa kako ću stići do Neerbekea? Autobusa nema, ne vozi ni vlak, a dvadeset i pet milja vraška je šetnja. Upitao sam mogu li na neodređeno vrijeme posuditi policijski bicikl? Kazao je kako bi to bilo sasvim protupropisno. Ustvrdio sam kako sam i ja sasvim protupropisan i izložio mu prirodu svoje misije kod Ayrsa, najslavnijeg naturaliziranog belgijskog sina (mora da ih tako malo ima pa je to skoro ispala i istina), u službi europske glazbe. Ponovih svoju molbu. Neuvjerljiva istina može čovjeku katkad bolje poslužiti od uvjerljive izmišljotine, a sad se potvrdilo i kako je to doista tako. Pošteni me narednik uveo u zgradu u kojoj izgubljene stvari nekoliko mjeseci čekaju na svoje prave vlasnike (prije nego se nekako nađu na crnom tržištu) – no, najprije je tražio da mu kažem što mislim o njegovom baritonu. Iznenada je zapjevao “Recitar!…Vesti la giubba!” iz I Pagliacci. (Imao je prilično ugodan glas u nižim registrima, no trebao bi poraditi na disanju a vibrato mu je treperio poput plehnatog kazališnog rekvizita za dočaravanje grmljavine.) Dao sam mu nekoliko glazbenih savjeta, dobio na posudbu viktorijanski bicikl marke Enfield i žicu da si za sjedalo i stražnji blatobran privežem kufer i fascikl. Zaželio mi je bon voyage i lijepo vrijeme. Adrian nije mogao marširati cestom kojom sam se izvezao iz Brugesa (suviše je duboko na području koje su držale Švabe) no svejedno sam osjećao bliskost s bratom jer sam udisao zrak iz iste zemlje. Priobalje je ravno poput Fensa, no u lošem je stanju. Putem sam se hranio preostalim pecivom i zastajkivao u osiromašenim selima kako bih popio čašu vode. Nitko nije puno pričao, ali mi nitko nije ni rekao “ne”. Zahvaljujući vjetru u prsa i lancu koji je neprestano ispadao, poslijepodne se već primicalo kraju kad sam stigao do Ayrsovog sela Neerbekea. Kovač koji nije progovarao patrljkom olovke mi je na mojoj mapi pokazao kako ću stići do dvorca Zedelghema. Staza usred koje su rasli plavi zvončići i lanilist vodila me pored napuštene kuće za iznajmljivanje do nekoć veličanstvene avenije zrelih jablana. Zedelghem je veći od našeg rektorata, zapadno mu krilo krase neki krhki tornjići, no ne može se ni mjeriti s Audley Endom ili ljetnikovcem Capon-Tenchom. Ugledao sam djevojku kako jaše preko niskog brijega okrunjenog nasukanom bukvom. Prošao sam pored vrtlara koji je po povrtnjaku razbacivao čađu protiv puževa. U prednjem dvorištu je mišićavi sluga čistio motor cowley-flatnosea. Kad me vidio kako se približavam, ustao je i čekao. U popločenom kutu tog friza, ispod glicinije je sjedio čovjek u invalidskim kolicima i slušao radio. Vyvyan Ayrs, pretpostavljao sam. Lakši dio moje maštarije je svršio. Naslonio sam bicikl na zid i kazao slugi kako trebam njegovog gospodara. Bio je prilično ljubazan i odveo me uokolo do Ayrsove terase, najavivši me na njemačkom. Ayrs je prava ljuska od čovjeka, kao da mu je bolest isisala sve sokove, no suzdržao sam se da ne kleknem na stazu od šljake poput sir Percivala pred kraljem Arturom. Naš je razgovor više ili manje tekao kako slijedi, “Dobra večer, g. Ayrs.” “Tko ste do bijesa pa vi?” “Velika mi je čast da…” “Pitao sam, tko ste do bijesa pa vi?” “Robert Frobisher, gospodine, iz Saffron Waldena. Ja sam – odnosno, bio sam, učenik sir Trevora Mackerrasa u koledžu Caiusu i došao sam čak iz Londona kako bih…” “Čak iz Londona na biciklu?” “Ne, bicikl sam posudio od policajca u Brugesu.” “Ma nemojte.” Zastao je kako bi razmislio. “Sigurno ste se vozili satima.” “Bilo mi je zadovoljstvo, gospodine. Kao kad se hodočasnici na koljenima penju na brdo.” “Kakve su to bedastoće?” “Htio sam pokazati kako sam ozbiljan kandidat.” “Ozbiljan kandidat za što?” “Za mjesto vašeg glazbenog daktilografa.” “Jeste li ludi?” To je uvijek složenije pitanje nego što se čini. “Ne vjerujem.” “Ali ja nisam oglasio da tražim daktilografa.” “To znam, gospodine, ali vam daktilograf treba, čak i ako toga sami još niste svjesni. Članak u Timesu je tvrdio kako zbog bolesti ne možete skladati nova djela. Ja ne mogu dopustiti da ta djela propadnu. Puno su i previše dragocjena. Stoga, eto me, nudim vam svoje usluge.” Pa, nije me odmah izbacio. “Kako ste rekli da se zovete?” Kazao sam mu opet. “Jedna od Mackerrasovih novih zvijezda u usponu, zar ne?” “Iskreno, gospodine, bio sam mu posve mrzak.” Kao što si na vlastitu štetu saznao, mogu se predstaviti vrlo zanimljivim, kad se malo potrudim. “Doista? Pa kako to?” “Za njegov sam Šesti concerto za flautu”, iskašljao sam se, “u fakultetskom listu napisao kako robuje pretpubertetskom Saint-Saënsu u najkitnjastijoj fazi. Shvatio je to prilično osobno.” “ To ste napisali o Mackerrasu?” Ayrs je pištao kao da mu pile rebra. “Ni ne sumnjam da je to shvatio osobno.” Nastavak je kratak. Sluga me uveo u salon uređen u svijetlozelenom tonu, s dosadnom Farquharsonovom slikom ovaca i plastova sijena te ne baš dobrim holandskim krajolikom. Ayrs je pozvao svoju suprugu, gđu Van Outryve de Crommelynck. Zadržala je vlastito prezime, a tko bi joj s takvim imenom i zamjerio? Gospodarica je bila suzdržano ljubazna i raspitivala se o mom porijeklu i biografiji. Odgovarao sam iskreno, iako sam činjenicu kako sam izbačen iz Caiusa zamaglio tajanstvenom bolešću. O trenutnoj financijskog situaciji nisam ni zucnuo – što je slučaj očajniji, to će donator teže pristati. Šarmirao sam ih koliko je trebalo. Složili smo se da mogu barem prenoćiti u Zedelghemu. Ayrs će moje glazbeno znanje provjeriti ujutro, ukoliko se odluči prihvatiti moju ponudu. No, Ayrs se nije pojavio na večeri. Moj se dolazak poklopio s početkom njegove migrene koja ga napada dvaput mjesečno, a zbog koje ostaje u sobi po dan ili dva. Moja je audicija odgođena dok mu ne bude bolje, pa mi je sudbina još upitna. Barem Piesporter i jastog a l'américaine nisu nimalo zaostajali za Imperialom. Poticao sam svoju domaćicu na razgovor – čini mi se da joj je laskalo koliko toga znam o njenom slavnom suprugu i da je osjetila kako istinski volim glazbu. O, da, u društvu je bila i Ayrsova kći, mlada jahačica koju sam ranije nakratko ugledao. Mlle Ayrs je konjasta spodoba od sedamnaest godina, s maminim retroussé nosom. Iz nje nisam cijele večeri uspio izvući ljubazne riječi. Zar je moguće da u meni vidi engleskog muktaša kojeg je napustila sreća, a njenog je boležljivog oca došao namamiti u veličanstveno bablje ljeto u koje ga ona neće moći slijediti i u kojem nije dobrodošla? Ljudi su komplicirani. Prošla je ponoć. Dvorac spava, pa moram i ja. Srdačno tvoj, R. F. — • — Zedelghem. 3 . – vii – 1931 . Telegram, Sixsmithe? Konju jedan. Ne šalji ih više, molim te – telegrami privlače pozornost! Da, još sam u inozemstvu, da, još sam na sigurnom od Brewerovih gorila. Poderi zahtjev za moju adresu koji su ti poslali moji roditelji i baci ga u Cam. Pater se “zabrinuo” samo zato što ga moji vjerovnici pokušavaju pritisnuti, da vide mogu li iz obiteljskog stabla iscijediti kakav novac. Dugovi razbaštinjenog sina se, ipak, ne tiču nikog osim sina – vjeruj mi, raspitao sam se o pravnoj strani. Mater nije “izbezumljena”. Mater bi izbezumiti mogla tek mogućnost da joj presuši butelja. Audiciji sam pristupio u Ayrsovoj glazbenoj sobi, nakon ručka, prekjučer. Blago rečeno, nije baš prošla sjajno – ne znam koliko ću još dugo moći ostati ovdje. Priznajem kako sam osjetio stanoviti frisson sjedeći prije audicije na klavirskoj stolici samog Vyvyana Ayrsa. Taj orijentalni sag, ofucani divan, bretonski ormari krcati stalcima za note, koncertni glasovir Bösendorfer, carillon, svi su bili svjedoci nastanka Matruschyka Doll Variations i njegovog ciklusa pjesama Society Islands. Trzao sam isti čelo koji je vibrirao na Untergehen Violinkonzert. Kad sam čuo kako Hendrick ovamo gura gospodareva kolica, prestao sam njuškati uokolo i okrenuo se prema vratima. Ayrs se uopće nije obazirao na moje “Uistinu se nadam kako ste se oporavili, g. Ayrs”, i naložio je sluzi da ga okrene prema prozoru koji gleda na vrt. “Pa?” rekao je nakon 1 minute, kad smo ostali sami. “Hajde, zadivite me.” Upitao sam ga što bi želio čuti. “Ja moram još i program izabrati? Pa, jeste li vježbali Three Blind Mice?” Pa sam tako sjeo za Bösendorfer i odsvirao tu sifilitičnu svinjariju Three Blind Mice, kao kakvog sarkastičnog Prokofjeva. Ayrs nije komentirao. Nastavio sam u nešto tankoćutnijem tonu, sa Chopinovim Nokturnom u F-duru. Prekinuo me uz zanovijetanje, “Pokušavate mi se uvući pod suknju, Frobisheru?” Zasvirao sam V. A.-ove Digressions on a Theme of Lodovico Roncalli, no prije kraja drugog takta, opsovao je za šest udaraca šibom, udario štapom po podu i rekao, “Od samozadovoljstva se može oslijepiti, nisu li vas to učili na Caiusu?” Nisam se obazirao na njega i odsvirao sam komad do kraja točno kako je napisan. Za završni vatromet, stavio sam sve na kartu Scarlattijeve 212 . u A-duru, pravu bette noire prepunu arpeggioa i vratolomija. Jednom ili dvaput sam pogriješio, no nisam bio na audiciji za koncertnog solista. Kad sam bio gotov, V. A. je i dalje klimao glavom u ritmu već nestale sonate, ili je pak ra vnao nejasnim obrisima jablana što su se njihali. “Odurno, Frobisheru, van iz moje kuće, odmah!” bilo bi me uzrujalo, no ne i previše iznenadilo. Umjesto da to kaže, priznao je, “Možda bi od vas mogao ispasti glazbenik. Lijep je dan. Prošećite do jezera i bacite pogled na patke. Trebat će mi, hm, neko vrijeme da odlučim hoće li mi ikako zatrebati vaš…dar.” Otišao sam bez riječi. Stari bi me jarac uzeo, čini se, no samo iskažem li mu ponižavajuću zahvalnost. Da mi je to lisnica omogućavala, bio bih uzeo taksi da se vratim u Bruges i odrekao se cijele te pogrešne zamisli. Viknuo je za mnom: “Jedan savjet, Frobisheru, gratis. Scarlatti vam je bio čembalist, a ne pijanist. Nemojte ga tako jarko bojati i ne stišćite pedalu da držite ton koji ne možete držati prstom.” Odvratio sam mu da mi treba, hm, neko vrijeme da odlučim hoće li mi kako zatrebati njegov…dar. Prošao sam vrtom gdje je vrtlar s licem nalik cikli čistio vodoskok začepljen korovom. Dao sam mu do znanja da želim razgovarati s njegovom gazdaricom i to pronto – nije baš bio najbistriji – a on je neodređeno mahao prema Neerbekeu, ponašajući okretanje volana. Krasno. I što sad? Pa da bacim pogled na patke, zašto da ne? Mogao bih zadaviti par i objesiti ih u V. A.-ovom garderobnom ormaru. Toliko sam mračno bio raspoložen. Stoga sam oponašao patke i upitao vrtlara, “Gdje?” Pokazao je na bukvu, a njegova je kretnja govorila, idi ovuda, odmah s druge strane. Krenuo sam, preskočio zapušteni šanac, no prije nego sam stigao do sljemena, do mene je dopro zvuk konjskog galopa i gđica Eva van Outryve de Crommelynck – odsad ćemo ih morati zvati samo dobrim starim Crommelynckima ili će mi ponestati tinte – popela se gore na svom crnom konjiću. Pozdravio sam je. Napravila je krug oko mene poput kraljice Bodiceje, namjerno mi uskrativši odgovor. “Kako je danas vlažan zrak”, sarkastično sam zapodjenuo neobavezni razgovor. “Rekao bih kako će kasnije kišiti, ne čini li vam se?” Nije rekla ništa. “Dresura vam je jača strana od manira”, kazao sam joj. Ništa. Iz polja se začulo pucketanje pušaka, a Eva je smirila svog konja. Konj je krasan – nema mu se što zamjeriti. Upitao sam Evu kako se zove. S lica je maknula crne uvojke, nalik vadičepu. “J'ai appelé le poney Nefertiti, d'apres cette reine d'Egypte qui m'est si chere”, i okrenula se. “Pa to zna govoriti!” viknuo sam, i gledao djevojku kako se galopom udaljava, dok nije postala minijatura u Van Dyckovoj pastorali. Ispaljivao sam za njom topničke granate u elegantnim parabolama. Okrenuo sam cijevi prema Zedelghemu i bombardirao ga dok od Ayrsovog krila nisu ostale samo ruševine iz kojih se dimilo. Sjetio sam se u kojoj sam zemlji, pa sam prestao. Nakon rascijepljene bukve, livada se spušta do ukrasnog jezera, iz kojeg odjekuje žablje kreketanje. Vidjelo je i bolje dane. Nesigurni most za pješake spaja otok s obalom i sve je puno flamingo ljiljana u punom cvatu. Povremeno se pojave zlatne ribice, pa bljeskaju kao novi novčići koje je netko bacio u vodu. Patke mandarinke sa zaliscima kvaču da im se baci kruh, poput sjajno odjevenih prosjaka – kakav sam i sam. Lastavice se gnijezde u kućici za čamac, dasaka premazanih katranom. Legao sam ispod reda krušaka – je li to nekoć bio voćnjak? – i prepustio se dokolici, što je vještina koju sam usavršio tijekom dugog oporavka. Dokoličar i lijenčina razlikuju se poput gurmana i žderonje. Gledao sam kako se vretenci pare u svom zračnom blaženstvu. Uspio sam čak čuti njihova krilca, ekstatičan zvuk nalik papiru među žbicama bicikla. Promatrao sam sljepića kako istražuje sićušnu Amazoniju oko korijenja kod kojeg sam ležao. U tišini? Ne posvemašnjoj, ne. Mnogo kasnije su me probudile prve kišne kapi. Kumulonimbusi su dosizali kritičnu masu. Odjurio sam do Zedelghema brzinom koju ću teško ikad ponoviti, kako bih čuo riku u svojim ušnim kanalima i osjetio prve debele kapi kako mi dobuju po licu poput udaraljki po ksilofonu. Prije gonga za večeru, jedva sam se stigao presvući u svoju jedinu čistu košulju. Gđa Crommelynck se ispričala zbog supruga, čiji je tek još bio slab, dok je demoiselle radije jela sama. To mi je sasvim odgovaralo. Dinstana jegulja, umak od krabuljice, kišne kapi što poskakuju po terasi. Za razliku od Frobisheraja i većine engleskih domova u kojima sam bio, u dvorcu za vrijeme obroka ne vlada tišina, pa mi je madam C. ispričala ponešto o svojoj obitelji. Crommelynckovi u Zedelghemu žive od davnih dana, kad je Bruges bio najprometnija europska morska luka (ili to barem ona tvrdi, teško je to provjeriti) pa je Eva vrhunac šestostoljetnog rodoslova. Priznajem kako mi je ta žena postala malo simpatičnija. Nadugačko raspreda poput muškarca, a na cigaršpic od nosorogovog roga puši cigarete s mirisom čehulje. No, kad bi netko pokušao kradomice otuđiti kakvu dragocjenost, brzo bi to spazila. Spomenula je kako su u prošlosti već imali posla s kradljivim slugama, čak i s po kojim siromašnim gostom, ako uopće mogu povjerovati da bi ljudi mogli biti tako nepošteni. Uvjeravao sam je kako su moji roditelji imali istih problema i isturio pipce u svezi: moje audicije. “Pa, za vašeg Scarlattija jest rekao kako bi ga se dalo spasiti. Vyvyan prezire pohvale, nit ih prima niti daje. Kaže da, ako te ljudi hvale, ne ideš svojim vlastitim putom.” Izravno sam je upitao misli li kako bi pristao uzeti me u službu. “Uistinu se nadam, Roberte.” (Drugim riječima, čekaj pa ćeš saznati.) “Morate shvatiti kako se on već pomirio s time da nikad više neće skladati ni jednu notu. To ga je prilično zaboljelo. Uskrsnuti sad nadu kako bi ipak mogao ponovo skladati – pa, taj se rizik ne može tek tako preuzeti.” Time je tema apsolvirana. Spomenuo sam svoj raniji susret s Evom, a madam C. je istaknula kako je, “moja kći bila nepristojna.” “Suzdržana”, bio je moj savršeni odgovor. Domaćica mi je opet napunila čašu. “Eva ima neugodnu narav. Moj se suprug jako slabo zanimao za njen damski odgoj. Uopće nije htio djecu. Za očeve i kćeri se kaže kako su ludi jedni za drugima, zar ne? Ovo dvoje bogme nisu. Evini učitelji kažu kako je marljiva, no zatvorena, a nikad se nije pokušavala glazbeno razvijati. Često imam dojam kako je uopće ne poznajem.” Napunio sam joj čašu i činilo se kako se razvedrila. “Ma čujte me samo kako se jadam. Vaše su sestre, sigurna sam, monsieur, prave engleske ruže besprijekornih manira?” Sumnjam kako se istinski zanimala za memsahibove Frobisheraja, no žena me voli gledati kako pričam, pa sam svojoj domaćici za zabavu dao duhovit karikaturalni opis svog otuđenog klana. Svi smo ispali tako veseli, da sam gotovo osjetio nostalgiju za domom. Jutros, u ponedjeljak, Eva se udostojila pridružiti nam se za doručkom – bradenhamska šunka, jaja, kruh, svašta – no djevojka se majci obraćala sitničavim zanovijetanjem i na moje upadice odgovarala s bezizražajnim “oui” i oštrim “non” . Ayrs se osjećao bolje, pa je objedovao s nama. Potom je Hendrick odvezao njegovu kći u Bruges, gdje svaki tjedan ide u školu – Eva u gradu stanuje kod obitelji čije kćeri također idu u istu školu, a zovu se Van Eelsovi ili tako nekako. Cijeli je dvorac odahnuo kad se cowley odvezao alejom jablana (poznatom i kao Fratrova staza). Eva stvarno zna zatrovati kućno ozračje. Ayrs i ja smo se u devet sati povukli u glazbenu sobu. “Po glavi mi se mota melodijica za violu, Frobisheru. Da vidimo možete li je zapisati.” To mi je bilo strašno drago čuti, jer sam očekivao kako ću početi s dna – sređivati i prepisivati skicirane rukopise u čisto i slično. Uspije mi li već prvi dan pokazati V. A.-u kako sam dragocjena ljudska olovka, moj će položaj biti osiguran. Sjeo sam za njegov stol, s našiljenom olovkom 2 b u startnom položaju, s čistim rukopisom, čekajući da mi izdiktira note, jednu po jednu. Čovjek je iznenada viknuo: “Ta, ta! Ta-ta-ta tatitatitati, ta! Jeste li pohvatali? Ta! Tati-ta! Pauza – ta-ta-tatttt-TA! TATATA!!! Jeste?” Stari je magarac očito to držao zabavnim – njegovo se izvitopereno vikanje moglo zapisati koliko i revanje tuceta magaraca – no, nakon trideset minuta mi je sinulo kako se ne šali. Pokušao sam ga prekinuti, no čovjek se toliko zanio skladanjem da me nije ni primijetio. Obuzeo me najdublji jad, dok je Ayrs nastavljao dalje, i dalje i dalje…shema koju sam smislio ispala je neizvediva. Pa što mi je to bilo u glavi na kolodvoru Victoria? Potišten, pustio sam ga da radi na svom komadu, s tračkom nade kako će ga biti lakše zapisati kad ga dovrši u glavi. “Eto, gotovo!” objavio je. “Jeste li pohvatali? Dajte mi otpjevajte, Frobisheru, pa da čujemo kako to zvuči.” Pitao sam ga u kojem tonalitetu. “B-molu, naravno!” Takt? Ayrs se s dva prsta uhvatio za korijen nosa. “Želite mi reći da ste mi izgubili melodiju?” S mukom sam se prisjetio kako je bio potpuno nerazuman. Tražio sam ga da mi ponovi melodiju, puno sporije, i označi note, jednu po jednu. Nastala je iznenadna stanka, za koju mi se činilo da traje satima, dok je Ayrs razmišljao da li da padne u vatru ili ne. Naposljetku je mučenički uzdahnuo. “Takt od četiri osmine, s prijelazom na osam osmina nakon 12 . takta, ako znate brojati do dvanaest.” Stanka. Prisjetio sam se svojih novčanih poteškoća i ugrizao se za usnu. “Vratimo se onda skroz na početak.” Stanka, s visoka. “Spremni? Polako… Ta! Koji je to ton?” Proveo sam groznih pola sata dok sam pogađao svaku svakijacitu notu, jednu po jednu. Ayrs bi moju pretpostavku potvrdio ili odbacio umornim klimanjem ili odmahivanjem glavom. Madam C. je unijela vazu s cvijećem, a ja sam složio facu u S.O.S., no sam je V. A. obznanio kako je za danas dosta. Dok sam bježao, čuo sam kako Ayrs izjavljuje (ne bih li ga čuo i ja?), “Očajno, Jocasta, dečko ne zna skinuti jednostavnu melodiju. Tako mogu postati avangardist i note po papiru nabacivati pikadom.” U hodnik u se gđa Willems – domaćica – nekom nevidljivom podređenom žalila na vlažno, vjetrovito vrijeme i mokro rublje. I njoj je bolje nego meni. Manipulirao sam ljudima radi napredovanja, pozajmica ili iz požude, no nikad zbog krova nad glavom. Ovaj truli dvorac smrdi na gljive i plijesan. Bilo bi bolje da nisam ovamo ni dolazio. Srdačno tvoj, R. F. P. S. Izraz financijska “neugodnost” skroz je primjeren. Nije čudo da su svi siromašni socijalisti. Slušaj, moram te tražiti pozajmicu. U Zedelghemu vlada najležern iji režim koji sam dosad vidio (na svu sreću! Očev batler ima bolju garderobu nego što je trenutno moja) no neki se nivo mora održati. Nisam u stanju ni dati napojnicu slugama. Da mi je još ostao koji bogati prijatelj, tražio bih od njega, ali uistinu više nemam ni jednog. Ne znam da li se novac šalje telegramom ili na račun ili u paketu, ili kako već, no ti si znanstvenik, pa nađi način. Ako mi Ayrs kaže da moram otići, gotov sam. Vijest bi procurila do Cambridgea, gdje bi se saznalo da je Robert Frobisher morao moliti novac od svojih dotadašnjih domaćina, kad su ga izbacili jer nije bio dorastao svom poslu. Od te bih sramote umro, Sixsmithe, ne šalim se. Za ime božje, šalji odmah što imaš. — • — Dvorac Zedelghem. 14 . – vii – 1931 . Sixsmithe! Neka je vječna hvala Rufusu Blaženom, svecu zaštitniku potrebitih skladatelja, slava i hvala, amen. Tvoj je poštanski nalog sigurno stigao jutros – svojim sam te domaćinima prikazao kao ujaka koji me ludo voli, a zaboravio je na moj rođendan. Gđa Crommelynck mi je potvrdila kako će mi banka u Brugesu prema doznaci isplatiti novac. U tvoju ću čast napisati motet i vratiti ti dug čim uzmognem. Što bi moglo biti prije nego što misliš. Led kojim su okovani moji izgledi za budućnost se topi. Nakon prvog ponižavajućeg pokušaja suradnje s Ayrsom, u sobu sam se vratio u krajnjem očaju. To sam poslijepodne proveo ispisujući cmizdravu jadikovku koju si dobio – usput, spali je, ako već nisi – u strahu za vlastitu budućnost. Izašao sam na kišu u gumenim čizmama i ogrtaču i pješke otišao do pošte u selu, putem se, iskreno rečeno, pitajući gdje ću biti za mjesec dana. Gđa Willems je nedugo po mom povratku udarila u gong za večeru, no kad sam stigao u blagovaonicu, tamo me čekao sam Ayrs. “Jeste li to vi, Frobisheru?” pitao me neljubazno, kako već uobičavaju stariji muškarci kad žele ispasti tankoćutni. “Frobisheru, drago mi je što možemo na samo popričati. Slušajte, jutros sam bio nepravedan prema vama. Od bolesti sam…izravniji nego se katkad priliči. Ispričavam se. A što kažete da tom čangrizavom tipu date sutra još jednu priliku?” Je li mu supruga rekla u kakvom me stanju zatekla? Je li Lucille spomenula kako sam se već napola spakirao? Pričekao sam dok nisam postao siguran kako mi se u glasu neće osjetiti olakšanje i kazao mu, plemenito, da ne nalazim ništa loše u tome što čovjek kaže ono što misli. “Prema vašem sam prijedlogu zauzeo previše negativan stav, Frobisheru. Neće biti lako izvući glazbu koju nosim u svojoj tikvi, no mislim da naše partnerstvo ima sasvim dobre izglede za uspjeh. Vaša glazbenost i karakter izgledaju mi i više nego dovoljni za ovaj posao. Žena mi veli da ste se čak okušali u kompoziciji? Očito nam je obojici glazba potrebna kao kisik. S dovoljno volje, nekako ćemo petljati dok ne nabasamo na pravu metodu.” U tom je trenutku madam Crommelynck pokucala, povirila unutra i, osjetivši triput bolje od nekih žena kakva temperatura vlada u sobi, upitala ima li se čemu nazdraviti? Ayrs se obratio meni. “To ovisi o mladom Frobisheru. Što kažete? Hoćete li ostati nekoliko tjedana, s mogućnošću da to bude i nekoliko mjeseci, ako nam krene? Možda i dulje, tko zna? No, morat ćete prihvatiti malu plaću.” Kako se moje olakšanje moglo shvatiti kao zadovoljstvo, rekao sam mu da će mi biti čast prihvatiti i nisam odmah odbacio ponudu da dobijem i plaću. “Onda, Jocasta, reci gđi Willems neka nam donese Pinot Rouge iz 1908 .!” Nazdravili smo Bakhu i muzama i ispili vino jako poput nosorogove krvi. Ayrsov podrum sadrži 600 boca i jedan je od najboljih u Belgiji, vrijedan kratke digresije. Uspio je preživjeti rat, a da ga švapski oficiri koji su Zedelghem koristili kao stožer nisu poharali, a sve zahvaljujući lažnom zidu koji je, prije nego što je obitelj pobjegla u Gothenburg, iznad ulaza sazidao Hendrickov otac. Rat su dolje (gdje je nekoć bio samostanski podrum) proveli i knjižnica i razne druge krupne dragocjenosti, u zapečaćenim sanducima. Prusi su ispreturali cijelu zgradu prije primirja, no nisu dirali podrum. Razvija se svojevrsna radna rutina. Ayrs i ja već prije devet sati uzlazimo u glazbenu sobu, svakog dana kad mu njegove razne boli i oboljenja to dopuste. Ja sjedim za glasovirom, Ayrs na divanu, pušeći svoje opake turske cigarete, pa se koristimo jednim od naša tri modusa operandi. “Revizije” – od mene traži da prođem kroz ono što smo radili prethodnog jutra. Ja pjevušim, pjevam ili sviram, ovisno o glazbalu, a Ayrs prepravlja notni zapis. “Rekonstitucije” od mene traže da prolazim kroz stare notne zapise, bilježnice ili skladbe, od kojih su neke napisane dok se ja još nisam ni rodio, kako bih našao prijelaz ili kadencu koje se Ayrs mutno sjeća, a želi je spasiti. Odličan posao za istražitelja. Najzahtjevnija su “Komponiranja”. Sjedim za klavirom i pokušavam držati korak s poplavom “poluosminka, B-G. Cijela nota. A sniženo – drži je četiri takta, ne, šest – četvrtinke! F povisilica, ne, ne, ne, F povisilica i onda – B. Ta-tati-tati-ta!” ( Il maestro svoje note sad barem imenuje.) Ili, ako se osjeća pjesnički, možda kaže: “Frobisheru, klarinet je sad priležnica, viole su tise na groblju, klavikord je mjesec…neka istočnjak zapuše taj akord u a-molu, od 16 . takta nadalje.” Kao kakav dobar batler (a možeš biti siguran kako sam ja i više nego dobar) devet je desetinki mog posla preduprijediti ga. Ayrs će ponekad tražiti umjetnički sud, nešto poput: “Mislite da ovaj akord dobro sjeda, Frobisheru?” ili “Je li ovaj odlomak u skladu s cjelinom?” Ako odgovorim niječno, Ayrs me pita čime bih ga zamijenio, pa je jednom ili dvaput čak iskoristio i moju prepravku. Što me sasvim razbudilo. U budućnosti će ova glazba biti predmetom proučavanja. Do jedan se Ayrs sasvim iscrpi. Hendrick ga odnese do blagovaonice gdje nam se za ručak pridruži gđa Crommelynck ili strašna E., ako je kući za vikend ili kakav praznik. Za vrijeme popodnevne sparine, Ayrs spava. Ja i dalje kopam po knjižnici u potrazi za blagom, skladam u glazbenoj sobi, u vrtu čitam rukopise (bijeli ljiljan, kockavice, tritome, crveni sljez, sve je u punom cvatu), vozim se biciklom po stazama oko Neerbekea ili lutam po ovdašnjim poljima. Dobro sam se sprijateljio sa seoskim psima. Galopiraju za mnom poput štakora ili deriščadi za frulašem iz Hemelina. Mještani mi otpozdravljaju na moje “Goede morgen” i “Goede middag” – sad sam već poznat kao gost koji je već dugo gore u “kasteelu” . Nakon večere, nas troje ponekad slušamo radio, ako se daje nešto što zadovoljava kriterije, inače se sluša gramofon (stolni model His Master's Voice u kućištu od orahovine), obično ploče s Ayrsovim vlastitim glavnim djelima, pod ravnanjem sir Thomasa Beechama. Kad imamo goste, vodit će se razgovor ili slušati malo komorne glazbe. Drugim danima Ayrs voli da mu čitam poeziju, osobito njegovog omiljenog Keatsa. Dok ja deklamiram, šapuće stihove, kao da se njegov glas naslanja na moj. Za doručkom mi traži da mu čitam iz Timesa . Koliko god da je star, slijep i bolestan, dobro bi se snašao u fakultetskom debatnom društvu, iako sam zamijetio kako za sustave koje ismijava rijetko predlaže alternative. “Liberalnost? Krotkost bogatih!” “Socijalizam? Mlađi brat oronulog despotizma, koji želi naslijediti.” “Konzervativci? Adventivni lažljivci, čije je učenje o slobodnoj volji njihova najveća prijevara.” Kakvu bi državu htio on? “Nikakvu! Što je država bolje ustrojena, to su ljudi dosadniji.” Koliko god da je nagle naravi, Ayrs je jedan od malobrojnih Europljana za koje želim da utječu na moje vlastite stvaralačke sposobnosti. Muzikološki, pravi je Janus. Jedan Ayrs gleda prema smrtnoj postelji romantizma, drugi u budućnost. Pogled tog drugog Ayrsa ono je što želim pratiti. Mogućnost da promatram kako se služi kontrapunktom ili miješa boje na uzbudljiv način oplemenjuje moj vlastiti jezik. Za mojeg kratkog boravka u Zedelghemu već sam naučio više nego za tri godine provedene pod prijestoljem Mackerrasa Magarasa i njegove Vesele družbe Onanove. Ayrsa i gđu Crommelynck redovito posjećuju prijatelji. U prosjeku, posjetioce možemo očekivati dva do tri puta tjedno. Solisti koji se vraćaju iz Bruxellesa, Berlina, Amsterdama ili još udaljenijih gradova, znanci iz Ayrsovih mladih dana na Floridi ili u Parizu i dobri stari Morty Dhondt sa suprugom. Dhondt ima radionice dijamanata i u Brugesu i u Antwerpenu, govori nepoznat, ali svakako velik broj jezika, smišlja složene višejezične igre riječi koje zahtijevaju dugotrajna objašnjenja, pokrovitelj je festivala i s Ayrsom igra metafizički nogomet. Gđa Dhondt je nalik gđi Crommelynck, no kod nje je sve još deset puta izraženije – uistinu, strašno stvorenje koje predsjeda Belgijskim konjičkim društvom, sama vozi bugatti Dhondtovih i tetoši pekinezera nalik pufnici za pudranje koji se zove Wei-wei. Nema sumnje kako ćeš je ponovno sresti u pismima koja će slijediti. Rođaka i nema puno: Ayrs je jedinac, a nekoć utjecajna obitelj Crommelynckovih pokazala je perverzan smisao da se u odlučnim trenucima tijekom rata uvijek stavi na pogrešnu stranu. Oni koji nisu poginuli na bojištu, uglavnom su do trenutka kad su se Ayrs i njegova žena vratili iz Skandinavije osiromašili ili su ih bolesti posve iskorijenile. Drugi su umrli tijekom bijega u inozemstvo. Nekadašnja dadilja gđe Crommelynck i par teta krhkog zdravlja ponekad dođu u posjet, no tiho se smjeste u kut, poput starih stalaka za šešire. Prošli tjedan nenajavljen je stigao dirigent Tadeusz Augustowski, veliki Ayrsov zagovaratelj u svom rodnom Krakowu, baš na drugi Dan migrene. Gđa Crommelynck nije bila kod kuće, a gđa Willems mi se obratila sva usplahirena, moleći me da slavnom gostu pravim društvo. Nisam je smio razočarati. Augustowski francuski ne govori lošije od mene, pa smo popodne proveli u pecanju i sporeći se oko dodekafonista. On ih sve drži šarlatanima, a ja ne mislim tako. Pripovijedao mi je anegdote iz svijeta orkestralne glazbe i ispričao jedan neopisivo prost vic, koji se ne može ispričati bez gestikulacije, pa će pričekati naš sljedeći susret. Upecao sam pastrvu od skoro trideset centimetara, a Augustowski je ulovio čudovišnu crvenperku. Kad smo se u smiraj dana vratili, Ayrs je bio na nogama i Poljak mu je rekao kako je imao sreće što me angažirao. Ayrs je pisnuo nešto kao: “Baš.” Očaravajući laskavac, Ayrs. Gđa Willems nije baš bila enchantée zbog naših trofeja s perajama, no izvadila im je iznutricu, ispekla ih posoljene na maslacu pa su se topili na vilici za ribu. Augustowski mi je, kad je ujutro odlazio, dao svoju posjetnicu. Drži apartman u Langham Courtu gdje odsjeda kad dolazi u London i pozvao me da dogodine odsjednem kod njega, za vrijeme festivala. Kukuriku! Dvorac Zedelghem nije zakučasta kuća Usherovih kakvom se isprva doimao. Istina, zapadno krilo, na kojem su rebrenice zatvorene i gdje je namještaj prevučen pokrovom protiv prašine kako bi se financirala modernizacija i održavanje istočnog, u jadnom je stanju i bojim se kako će se vrlo skoro morati rušiti. Jednog sam kišovitog popodneva istražio tamošnje odaje. Vlaga je katastrofalna, u mrežama od paučine vise komadi žbuke sa stropa, izmet glodavaca i slijepih miševa sasušio se na izlizanom kamenju, vrijeme je svojim šmirgl papirom prešlo preko grbova iznad kamina. Vani je ista priča – zidovima od cigla treba novo fugiranje, fale crjepovi, na zemlji leže hrpe odlomljenog kruništa, a kišnica je izlokala srednjovjekovni pješčenjak. Crommelynckovi su dobro zaradili ulažući u Kongu, no ni jedan muški član obitelji nije preživio rat, dok su Zedelghemovi njemački “podstanari” stručno poskidali sve što se dalo opljačkati. Istočno je krilo, pak, udoban mali kokošinjac, iako mu krovne grede škripe poput broda pod jakim vjetrom. Ima ćudljiv sustav centralnog grijanja i primitivnu elektriku, kod koje čovjeka na prekidačima strese struja. Otac gđe Crommelynck bio je dovoljno dalekovidan da je svoju kći poučio upravljanju imanjem, pa sad daje zemlju u zakup okolnim seljacima, čime se Zedelghem, koliko sam shvatio, uspijeva nekako izdržavati. Što danas i nije tako jednostavno postići. Eva i dalje afektira, antipatična poput mojih sestara, no koliko je neprijateljski nastrojena, toliko je i inteligentna. Osim njene dragocjene Nefertiti, hobiji su joj durenje i izigravanje mučenice. Voli ranjive sluge dovesti do suza, a onda doskakutati u kuću i objaviti: “ Opet ju je spopao napad plača, mama, pa zar je ne možeš izdresirati kako se spada?” Ustanovila je kako nisam laka meta, pa se upustila u rat iscrpljivanjem: “Papa, kako će dugo g. Frobisher ostati kod nas?”; “Papa, plaćaš li g. Frobishera koliko i Hendricka?”; “O, pa samo sam pitala, mama, nisam znala da je namještenje g. Frobishera osjetljiva tema.” Uspijeva me iživcirati, mrzim što joj to moram priznati, ali je tako. Imali smo još jedan susret – “sukob” bolje reći – baš ove subote. Ponio sam sa sobom Ayrsovu bibliju, Tako je govorio Zaratustra, do kamenog mosta koji preko jezera vodi do otoka s vrbikom. Poslijepodne je bilo pakleno vruće, čak sam se i u hladu znojio kao pas. Nakon deset sam stranica osjetio kako Nietzsche čita mene a ne ja njega, pa sam stao promatrati daždevnjake i stjenice veslačice, dok mi je orkestar u glavi svirao Air and Dance Freda Deliusa. Zašećerena vodica od muzike, no s vrlom uspjelom pospanom flautom. Odjednom sam se našao u šancu, tako dubokom da je nebo bilo tek vrpca daleko u visini, a osvjetljavale su ga svjetiljke jače od dnevnog svjetla. Jarkom su išle ophodnje divljaka jašući na golemim, smeđim štakorima opakih zubi, u stanju nanjušiti pripadnike radničke klase i razderati ih. Lagano sam hodao, trudeći se da izgledam imućno i da se ne dam u paničan bijeg, kad sam susreo Evu. Rekao sam: “Koga vraga ti radiš tu?” Eva je bijesno odgovorila: “ Ce lac appartient a ma famille depuis cinq siecles! Vous etes ici depuis combien de temps exactement? Bien trois semaines! Alors vous voyez, je vais ou bon me semble! ” Evina je srdžba imala gotovo tjelesni oblik, kao udarac u glavu tvog smjernog korespondenta. Imala je i pravo, optužio sam je za smetanje posjeda na imanju njene majke. Potpuno budan, uspravio sam se, prepun isprika, objašnjavajući kako sam govorio u snu. Sasvim sam zaboravio na jezero. Upao sam ravno u njega, kao pravi smetenjak! Potpuno se smočio! Na sreću mi je voda dosezala tek do pupka, a Bog je spasio Ayrsovog neprocjenjivog Nietzschea da se vode ne napije i on. Kad je Eva naposljetku uspjela obuzdati smijeh, kazao sam joj kako mi je drago vidjeti da je sposobna i za druge radnje, osim durenja. Odgovorila mi je, na engleskom, kako imam vodene leće u kosi. Ostalo mi je samo pokroviteljski joj pohvaliti znanje jezika. Vratila je lopticu: “Engleze je očito lako zadiviti.” Otišao sam. Nisam se odmah uspio sjetiti britkog odgovora, pa je set pripao djevojci. Sad, obrati pozornost dok budem pričao o knjigama i probitku. Dok sam u svojoj sobi preturao po sanduku punom knjiga, naletio sam na neobičan raskupusani primjerak, a od tebe tražim da mi nađeš jedan koji je kompletan. Počinje na 99 . stranici, nema korica, nije uvezan. Koliko sam uspio razabrati, radi se o dnevniku s putovanja od Sidneyja do Kalifornije, bez uredničkih intervencija, a pisao ga je bilježnik iz San Francisca po imenu Adam Ewing. Spominje se zlatna groznica, pa pretpostavljam kako se radi o 1849 . ili 1850 . Čini se kako je Ewingov dnevnik posthumno izdao sin (?). Ewing me podsjeća na Melvilleovog smušenjaka, kapetana Delanoa u Benitu Cerenu, promiče mu baš svako zaplotnjaštvo – nije zamijetio ni da je njegov doktor u kojeg ima puno povjerenje, Henry Goose (sic), običan vampir koji mu potiče hipohondriju kako bi ga trovao, malo po malo, samo da mu otme novce. Malo mi je sumnjivo radi li se tu baš o stvarnom dnevniku – nekako je predobro koncipiran, a ni jezik mi ne zvuči autentično – no, tko bi se gnjavio krivotvoriti takav dnevnik i zašto bi to činio? Strašno me ozlojedilo što tekst prestaje, usred rečenice, kakvih četrdeset stranica kasnije, gdje se uvez sasvim raspao. Prekopao sam cijelu knjižnicu ne bih li našao ostatak vražjeg dnevnika. Nije mi pošlo za rukom. Nije nam baš u interesu da Ayrsu ili gđi Crommelynck skrećemo pažnju na njihovo nepopisano bibliografsko blago, pa sam se našao u nebranom grožđu. Možeš li pitati Otta Janscha iz ulice Caithness zna li što o tom Adamu Ewingu? Napola pročitana knjiga je kao nedovršena ljubavna veza. U prilogu ti dostavljam popis najstarijih izdanja koja mogu naći u zedelghemskoj knjižnici. Kako vidiš, neki su primjerci sa samog početka 17 . stoljeća, pa mi što prije pošalji koliko bi Jansch za njih mogao dati. Tvrdicu ćeš na laganoj vatri držati tako što će ti slučajno izletjeti kako se za knjige zanimaju i pariški preprodavači. . . . Srdačno tvoj, R. F. Pacifički dnevnik Adama Ewinga Četvrtak, 7. studenoga Iza indijanskog sela, na napuštenom žalu, nabasao sam na svjež trag ljudskih stopa. Kroz morske trave, morske kokose i bambuse, tragovi me dovedoše do njihovog ostavljača, bijelca, koji je, podignutih nogavica i zavrnutih rukava mornarskog kaputića, uredno poštucane brade i s prevelikim cilindrom na glavi, tako žustro žličicom za čaj kopao i prosijavao pepeljasti pijesak, da me zamijetio tek kad sam ga glasno zazvao s udaljenosti od desetak koraka. I tako sam se upoznao s dr. Henryjem Gooseom, liječnikom londonskog plemstva. Njegova me nacionalna pripadnost nije iznenadila. Ako negdje postoji vrlet tako pusta ili otok tako zabačen da se čovjek u njih može skloniti, a da ne naleti na kakvog Engleza, e pa takovo mjesto još nije ucrtano ni na jednom zemljovidu koji sam ja u životu vidio. Da nije liječnik štogod zagubio na ovoj turobnoj obali? Mogu li mu kako priteći u pomoć? Dr. Goose je odmahnuo glavom, raspetljao čvor na rupčiću i s neskrivenim mi ponosom pokazao njegov sadržaj. “Zubi su, gospodine, ocakljeni Gral moje potrage. Davnih je dana ovaj arkadijski žal ljudožderima bio sala za bankete, da, u kojoj su se jaki gostili slabima. Zube bi ispljunuli, kao što bismo mi izbacili koštice trešanja. No, ovi će se kutnjaci gospodine, pretvoriti u zlato i to kako? Zanatlija iz Piccadillyja koji plemićima izrađuje umjetna zubala izdašno plaća ljudske kljove. Znate li koliko zapada četvrt funte, gospodine?” Priznao sam kako ne znam. “A neću vam ni reći, gospodine, jer to je poslovna tajna!” Lupnuo se prstom po nosu. “Gospodine Ewing, poznajete li vi markizu Grace od Mayfaira? Ne poznajete? To bolje po vas, jer ona vam je pravi leš u suknji. Pet je godina prošlo otkad me ta vještica ocrnila, da, klevetom koja je za posljedicu imala moje isključenje iz Društva.” Dr. Goose je pogledao prema pučini. “U taj su mračni čas počela moja potucanja.” Izrazio sam sućut za doktorove nedaće. “Zahvaljujem vam, gospodine, zahvaljujem, no ova je bjelokost”, stresao je svoj rupčić, “moj anđeo iskupljenja. Dopustite da razjasnim. Markiza nosi umjetno zubalo koje je izradio ranije spomenuti liječnik. Sljedećeg Božića, baš kad će ta namirisana magarica držati govor na Ambasadorskom balu, ja ću, Henry Goose, da, ja ću ustati i objaviti cijelom svijetu kako naša domaćica žvače ljudožderskim kljovama! Sir Hubert će me, predvidljivo, pozvati da, ‘predočim dokaze', ili će, zarikat će neotesanac, tražiti da mu ‘dam zadovoljštinu!' A ja ću izjaviti: ‘Dokaze, sir Huberte? Pa osobno sam zube vaše majke pokupio iz pljuvačnice Južnog Pacifika! Evo, gospodine, nekoliko njihovih kolega!' pa ću baš ove tu zube sunuti u njenu jušnu zdjelu od kornjačinog oklopa, a to će meni, gospodine, dati moju zadovoljštinu. Podsmješljivi će satiričari ledenu markizu ismijati u svojim tiskovinama i do sljedeće će sezone biti sretna ako je pozovu i na bal u ubožnicu!” Nabrzinu sam se pozdravio s Henryjem Gooseom. Držim kako je zasigurno umobolnik. Petak, 8. studenoga U primitivnom brodogradilištu pod mojim prozorom, pod upravom g. Sykesa napreduju radovi na nakosnom jarbolu. G. Walker, jedini gostioničar u Ocean Bayu, istodobno je njegov vodeći trgovac trupcima, a hvali se kako je više godina radio i kao glavni brodograđevni inženjer u Liverpoolu. (Već sam dovoljno ovladao antipodskom etiketom da uopće ne reagiram na takve vjerojatne neistine). G. Sykes mi je kazao kako će trebati cijeli tjedan da bi se Prophetess popravila “kako Bog zapovijeda”. Sedam dana zarobljeništva u Musketu doima se turobnom osudom, pa ipak, kad se sjetim očnjaka one oluje vjesnice smrti i moreplovaca nestalih s palube, moja mi se trenutna nedaća učini manje teškom. Jutros sam na stubištu sreo dr. Goosea, pa smo zajedno doručkovali. U Musketu stanuje od sredine listopada, pošto je na brazilskom trgovačkom brodu Namoradosu doputovao ovamo iz Feejeeja, gdje se svojim zanatom bavio u misiji. Liječnik sad iščekuje australskog tunolovca Nellie , koji već podosta kasni, a trebao bi ga prebaciti do Sidneyja. U koloniji će nastojati dobiti namještenje na putničkom brodu kojim bi otplovio do rodnog Londona. Moj je sud o dr. Gooseu bio nepravedan i preuranjen. Za uspjeh u mojem zvanju moraš biti ciničan poput Diomeda, no taj te cinizam može priječiti u otkrivanju skrivenijih vrlina. Liječnik je osobenjak i svoje će nazore rado iznijeti u zamjenu za čašicu portugalskog piscoa (u čemu nikad ne pretjeruje), ali mu priznajem kako je on jedini drugi džentlmen na ovim prostorima, istočno od Sidneyja i zapadno od Valparaisa. Možda ću mu sastaviti i preporuku sidneyskim Partridgeovima, jer su dr. Goose i moj dragi Fred istog kova. Kako me loše vrijeme onemogućilo u jutarnjem izlasku, pripovijedali smo uz vatru od treseta pa su sati protjecali poput minuta. Mnogo sam mu pričao o Tildi i Jacksonu, kao i o svojim strahovanjima od “zlatne groznice” u San Franciscu. Razgovor nam je potom vrludao od mog rodnog grada, do mojih nedavnih bilježničkih poslova u Novom Južnom Walesu, pa prešao na Gibbonsa, potom Malthusa i Godwina, kamo je stigao preko pijavica i lokomotiva. Pozoran sugovornik melem je kakav mi bolno nedostaje na Prophetessi, a liječnik je pravi sveznadar. Štoviše, posjeduje zgodnu vojsku dekorativnih šahovskih figura koju ćemo upošljavati sve do Prophetessinog odlaska ili Nellienog dolaska. Subota, 9. studenoga Izlazak sunca sjajan poput srebrnjaka. Naša škuna u zaljevu i dalje odaje jadan prizor. Indijanski ratni kanu na obali izvrću na bok. Henry i ja otisnuli smo se do “Banketnog žala” u prazničnom raspoloženju, usput veselo pozdravivši sluškinju, djelatnicu g. Walkera. Zlovoljna gospođica vješala je rublje po grmlju ne obazirući se na nas. Ima u sebi i crnačke krvi, pa vjerujem kako joj majka nije daleko od prašumske vrste. Dok smo prolazili ispod indijanskog sela, pozornost nam je privuklo “brujanje”, pa mu odlučismo otkriti izvor. Selo je okruženo ogradom od kolja, tako ruševnom da se u njega može unići na desetak mjesta. Olinjala kuja podigla je glavu, no bila je bezuba i na umoru i nije zalajala. Vanjski obruč koliba ponga , podignutih od granja, zemljanih zidova i slamnatih stropova prostirao se u podnožju nastambi “velikodostojnika”, drvenih struktura s rezbarijama iznad ulaza i najprostijim trijemovima. Usred sela odvijalo se javno bičevanje. Henry i ja bili smo jedini bijelci, no u publici su se mogle razabrati tri odvojene indijanske kaste. Poglavica je sjedio na svojem prijestolju, ogrnut pernatim ogrtačem, dok je u publici stajalo tetovirano plemstvo sa ženama i djecom, njih ukupno tridesetak. Robovi, tamnije puti i garaviji od svojih gospodara boje lješnjaka te više nego upola malobrojniji, čučali su u blatu. Kakva prirođena volovska tupost! Boginjavi i bubuljičavi od haki-hakija, ti su jadnici gledali izvršenje kazne bez ikakve reakcije, osim svog uobičajenog “zujanja” nalik pčelama. Nismo znali što taj zvuk predstavlja, suosjećanje ili osudu. Bičevanje je izvodio jedan Golijat pred čijim bi stasom ustuknuo svaki profesionalni šakač s granice. Svaki djelić divljakove muskulature bijaše tetoviran velikim i malim gušterima. Njegova bi koža postigla lijepu cijenu, no ne bih se ni za sve biserje O-hawaija prihvatio zadatka da mu je otmem! Jadni zatvorenik, posijedio od brojnih teških ljeta, bio je gol svezan raširenih nogu. Tijelo bi mu zadrhtalo pri svakom udarcu koji mu je derao kožu, leđa su mu bila pergament ispisan krvavim runskim pismom, no njegovo je bezosjećajno lice odavalo spokoj mučenika koji se već predao Bogu na istinu. Priznajem, pri svakom bi mi se udarcu biča zamaglilo pred očima. No, tad se dogodilo nešto neobično. Pretučeni divljak podigao je glavu, pronašao pogledom mene i uputio mi pogled, sablasnog, prijateljskog prepoznavanja. Poput kazališnog glumca koji bi u kraljevskoj loži spazio prijatelja kojeg odavno nije vidio i potom, tako da publika ne zamijeti, potvrdio kako ga je prepoznao. Tetovirani “crnjo” nam je prišao i izvukao bodež od nefrita kako bi nam pokazao da nismo dobrodošli. Zanimao sam se za prirodu kažnjenikovog zločina. Henry me obgrlio: “Hajde, Adame, pametan čovjek neće stati između zvijeri i njene hrane.” Nedjelja, 10. studenoga G. Boerhaave je sjedio usred skupine svojih vjernih grubijana poput lorda Anaconde među bjelouškama. Njihovi sabatni “obredi” počeli su u prizemlju i prije no što sam ustao. Krenuo sam u potragu za vodom za brijanje i otkrio kako je gostionica prepuna mornara koji su čekali svoj red kod jadnih Indijanki koje je Walker zatočio u svom improviziranom bordelu. (U redovima razvratnika nije bilo Rafaela.) Sabatni post neću prekinuti u javnoj kući. Henryjev osjećaj odvratnosti nije bio manji od moga, pa smo preskočili doručak (sluškinja je nesumnjivo bila natjerana na ispunjavanje dodatne ponude) i uputili se do kapelice, kako bismo se pomolili dok još postimo. Nismo prešli ni dvjesto koraka, kad sam se, užasnut, prisjetio ovog dnevnika kako leži na stolu u mojoj sobi u Musketu , izložen pogledu bilo kojeg pijanog mornara koji bi upao unutra. U strahu za sigurnost dnevnika (a i vlastitu, ako ga se dočepa g. Boerhaave), vratio sam se istim putem kako bih ga pozornije skrio. Moj je povratak bio popraćen upadljivim podsmijesima, pa sam pomislio kako sam ja vuk na vratima o kojem su pričali, no pravi sam njihov razlog doznao kad sam otvorio vrata sobe: ukratko, medvjeđu stražnjicu g. Boerhaavea opkoračila je njegova crnoputa Zlatokosa, u mom krevetu, in flagrante delicto! I je li se nizozemski vrag ispričao? Jest vraga! Držao je kako je on tu oštećena stranka i riknuo: “Izlazite, g. Quillcock! Ili ću vam, tako mi Boga, kicoški jenkijevski kljun slomiti na pola!” Zgrabio sam svoj dnevnik i strčao niza stube u pravu neredokraciju veselja i podsmijeha bijelih divljaka što su se tamo skupili. Prosvjedovao sam kod Walkera rekavši kako plaćam privatnu sobu te da očekujem da takvom i ostane čak i dok me u njoj nema, no taj je lupež samo ponudio trećinu popusta na “četvrt sata jahanja na najpristalijoj ždrebici u mojoj štali!” Zgađen, odvratio sam kako sam muž i otac! Da ću prije umrijeti nego zloporabiti svoju čast i pristojnost s jednom od njegovih boginjavih kurvi! Walker je prisegnuo kako će mi “obojiti oči” nazovem li opet koju od njegovih najdražih kćeri kurvom. Jedna se bezuba bjelouška podsmjehnula kako bi, ukoliko su žena i dijete vrlina, “Onda ja, g. Ewing, bio deset puta kreposniji od vas!” a jedna je ruka kriomice po meni prolila kriglu sheoga . Uzmakao sam prije no što tekućinu zamijeni projektil od kakvog tvrđeg materijala. Zvono kapelice pozivalo je bogobojazne ljude Ocean Baya pa sam i sam požurio dotamo, dok je Henry čekao, trseći se zaboraviti nedavnu opačinu kojoj je svjedočio u mojem stanovanju. Kapelica je škripala poput stare bačve i njena se kongregacija gotovo mogla prebrojiti na prste dvije ruke, no nikada ni jedan putnik nije s toliko zahvalnosti utažio žeđ u pustinjskoj oazi, koliko smo je u molitvi jutros iskazali Henry i ja. Njen je luteranski osnivač već desetu zimicu počivao na groblju uz kapelicu, a ni jedan se zaređeni nasljednik nije upustio u preuzimanje položaja za oltarom. Kapelica je stoga bila pravi “miš-maš” kršćanskih vjera. Biblijske odlomke je čitala pismena polovica kongregacije, a mi smo se pridružili pjevanju nekoliko himni koje bi odredila rota. “Povjerenik” tog narodskog stada, izvjesni g. D'Arnoq, stajao je ispod skromnog raspela i pozvao Henryja i mene da se i mi na sličan način pridružimo. Svjestan vlastitog spasenja u prošlotjednoj oluji, izabrao sam osmo poglavlje iz Evanđelja po Luki, Pristupiše k njemu, probudiše ga i rekoše: “Učitelju, učitelju! Izgibosmo!” A on se probudi, zaprijeti vjetru i uzburkanom valovlju – i smiriše se te nastade tišina. Henry je kazivao 8 . psalam, sonornim glasom nalik kakvom školovanom dramskom glumcu, Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, njemu pod noge sve podloži: ovce i svakolika goveda i zvijeri poljske k tome, ptice nebeske i ribe morske, i što god prolazi stazama morskim. Magnificat nije svirao orguljaš, već vjetar u odušku, Nunc Dimittis nije pjevao zbor, već krika galebova, a opet držim kako Stvoritelj nije ostao nezadovoljan. Više smo nalikovali ranim rimskim kršćanima od svake kasnije crkve obavijene tajnama i dragim kamenjem. Slijedila je molitva za zajednicu. Župljani su improvizirano molili za uništenje krumpirovog nametnika, milost duši pokojnog djeteta, blagoslov novoj ribarici i slično. Henry je zahvalio na gostoprimstvu koje su nama, posjetiocima, pružili kršćani otoka Chatham. Pridružio sam se zahvali i pomolio se za Tildu, Jacksona i mog tasta, tijekom moje duge odsutnosti. Nakon službe božje, liječniku i meni ljubazno je prišao postariji “glavni jarbol” kapelice, izvjesni g. Evans, koji nas je upoznao sa svojom ženom (oboje su problem vlastitog oštećenog sluha prevladavali tako što su odgovarali samo na ono što su oni držali da ih se pita i prihvaćali samo one odgovore za koje su oni držali da su dani – taktičko oružje kojim su služe brojni američki odvjetnici) i sinovima Keeganom i Dyfeddom. G. Evans nas je izvijestio kako svaki tjedan običava pozvati g. D'Arnoqa, našeg propovjednika, na večeru u svoj obližnji dom, jer potonji živi u Port Huttu, na prilično udaljenom poluotoku. Bismo li se i mi pridružili njihovom prazničnom objedu? Kako sam Henryja već izvijestio o Gomori koja se odvijala u Musketu , a i zbog povika “Pobuna!” koje su nam upućivali naši želuci, sa zahvalnošću smo prihvatili ljubaznost Evansovih. Poljoprivredno imanje našeg domaćina, smješteno iznad vijugave, vjetrom šibane doline pola milje od Ocean Baya, pokazalo se vrlo siromašnim zdanjem, no otpornim na paklene oluje koje na obližnjim grebenima lome kosti tolikim bespomoćnim plovilima. U predvorju je obitavala golema svinjska glava (razroka, s obješenom čeljusti), koju su na svoj šesnaesti rođendan ubili blizanci, a uz nju i veliki sat s klatnom, pravi mjesečar (koji se s mojom džepnom urom razilazio u satima. I doista, cijenjeni uvoz došljaka s Novog Zelanda ovdje je točno vrijeme). Indijanski radnik s farme virio je iza prozorskog stakla promatrajući goste svoga gospodara, odrpani renegado kakvog dosad nisam vidio, no g. Evans se kleo kako je ovaj napola mulat, “Barnabas”, “najbrži ovčarski pas koji je ikad trčao na dvije noge.” Keegan & Dyfedd pošteni su i malo tupi momci, ponajviše vični stvarima oko uzgoja ovaca (obitelj ima stado od dvjesto životinja), a ni jedan od njih nije nikad bio u “Gradu” (kako otočani označavaju Novi Zeland) niti su prošli ikakvo školovanje osim biblijskih pouka koje su dobili od oca, što im je pomoglo da steknu zadovoljavajuću razinu pismenosti. Gđa Evans je izrekla molitvu, po čemu sam uživao u svom najboljem objedu (nezagađenom prekomjernom solju, crvima i psovkama) još od oproštajne večere s konzulom Baxom i Partridgeovima u Beaumontu. G. D'Arnoq nam je pripovijedao o brodovima koje je opskrbljivao tijekom deset godina provedenih na otoku Chatamu, dok nas je Henry zabavljao pričama o poznatim i nepoznatim ljudima o kojima se kao pacijentima skrbio u Londonu i Polineziji. Ja sam sa svoje strane opisao nedaće koje je ovdje prisutni američki bilježnik prošao pokušavajući pronaći Australca, nasljednika po oporuci izvršenoj u Kaliforniji. Uz ovčji paprikaš i okruglice od jabuka, vlažili smo grlo pivom koje je g. Evans proizvodio radi trgovine s posadama kitolovaca. Keegan i Dyfedd ostavili su nas kako bi obišli stoku, a gđa Evans se povukla zbog svojih obveza u kuhinji. Henry je pitao djeluju li i sad misionari na otoku Chathamu, na što su se g. Evans i g. D'Arnoq pogledali, a prvi nas je izvijestio kako ih “nema, jer Maori ne gledaju baš s odobravanjem na nas, Pakehe, kad im pokušavamo pokvariti Moriore pretjeranom uljudbom.” Upitao sam je li uopće moguće počiniti takvo zlo poput “ pretjerane uljudbe”? G. D'Arnoq mi je kazao kako, “ukoliko zapadno od rta Horna nema Boga, onda ne vrijedi ni ono iz vašeg ustava, Svi su ljudi jednaki , g. Ewing”. Nomenklaturu “Maori” i “Pakeha” sam već upoznao s putovanja Prophetess po Bay of Islands, no smjerno sam upitao što bi mogao označavati naziv “Moriori”. Moj je upit otvorio Pandorinu kutiju povijesti, opis uspona i pada urođenika s Chathama. Pripalismo lule. G. D'Arnoq je bez stanke pripovijedao tri sata, kad je morao krenuti za Port Hutt, kako bi izbjegao da mu mrak ne prekrije njegovu nasutu stazu. Povijest koju je ispripovjedio čini mi se ravnopravnom onome što je izašlo ispod pera kakvog Defoea ili Melvillea i zapisat ću je na ovim stranicama, nakon, bude li to Morfej dao, dobrog sna.
Ponedjeljak, 11. studenoga Zora ljepljiva i bez sunca. Zaljev se doima sluzavim, no vrijeme je, Neptunu hvala, dovoljno mirno da se radovi na Prophetessi mogu nastaviti. Dok ovo pišem, na treći jarbol se postavlja novi sljemeni nastavak. Ubrzo potom, dok smo Henry i ja doručkovali, stigao je sav tajanstven g. Evans i stao usrdno moliti mog prijatelja liječnika da pomogne njegovoj povučenoj susjedi, stanovitoj udovi Bryden, koju je u stjenovitoj baruštini zbacio konj. Gđa Evans je ostala uz nju i strahovala je kako joj je život u opasnosti. Henry je dohvatio svoju liječničku torbu i otišao ne oklijevajući. (Ponudio sam da pođem i ja, no g. Evans me zamolio da se suzdržim, jer je pacijentica dobila obećanje kako je nitko osim liječnika neće vidjeti u nemoćnom stanju. Walker mi je, pošto je načuo naš dijalog, kazao kako ni jedan pripadnik muškog spola u ovih dvadeset godina nije prešao udovin prag i zaključio kako “Staroj frigidnoj krmači mora da je duša na izmaku, kad je dopustila dr. Jojboliju da je ispipa.” Porijeklo Moriora s “Rekohua” (urođenički naziv za Chathame) i danas je ostalo tajnom. G. Evans je branio uvjerenje kako su oni potomci Židova protjeranih iz Španjolske, navodeći da imaju kukaste nosove i kriva usta. G. D'Arnoq se odlučio za teoriju po kojoj se radi o nekadašnjim Maorima čiji su se kanui svojedobno razbili na ovim najudaljenijim otocima, a koja se temelji na sličnostima u jeziku i mitologiji, pa za koji karat logičnije zvuči. Ono što se sa sigurnošću može reći je da su, nakon stoljeća ili tisućljeća života u izolaciji, Moriori živjeli podjednako primitivno kao i njihovi jadni rođaci s Van Diemenove Zemlje. Znanja brodogradnje (složenije od grubih splavi od prepletenog drva) i navigacije zanemarena su. Moriori nisu ni sanjali da na vodozemnom globusu postoje i druge zemlje, po kojima gaze druge noge. Uistinu, u njihovom jeziku nema riječi za “rasu”, dok “Moriori” naprosto znači “ljudi”. Stočarstvom se nisu bavili, jer ovim otocima nisu hodali sisavci, sve dok kitolovci u prolazu nisu namjerno ostavili svinje kako bi se razmnožile. U svom netaknutom obliku, Moriori su bili skupljači plodova, kupili su školjke paua , ronili za riječnim rakovima, pljačkali ptičja jaja, kopljima boli tuljane, skupljali morsku travu i iskopavali larve kukaca i korijenje. Moriori su, tako, tada bili tek mjesna inačica pogana u lanenim suknjicama i s pernatim ukrasima, što žive po zabačenim kutcima oceana kojih je sve manje, a koje Bijeli čovjek još nije stao obrazovati. Pravo da se Stari Rekohu smatra jedinstvenim mjestom mogao je zahvaliti svojoj izvornoj pacifističkoj religiji. Od pamtivijeka je svećenička kasta Moriora poučavala da svatko tko prolije krv drugog čovjeka time ubija vlastitu manu – čast, vrijednost, položaj i dušu. Ni jedan pripadnik Moriora ne bi u kuću pustio, nahranio, razgovarao pa čak ni pogledao nekog tko je persona non grata. Ako bi izopćeni ubojica preživio prvu zimu, očaj samoće bi ga obično odveo do rupe u ledu na Cape Youngu, gdje bi si oduzeo život. Zamislite takvo što, pozvao nas je g. D'Arnoq. Dvije tisuće divljaka (koliko je g. Evans cijenio da ih ima) štuju Ne ubij i riječima i djelom a usvojili su usmenu “Magna cartu”, kojom su stvorili harmoniju kakva drugdje nije postojala šezdeset stoljeća otkako je Adam kušao plodove s Drva znanja. Rat je Moriorima bio koncept tako stran kao Pigmejima teleskop. Mir, ne tek predah među ratovima, već tisućljeća vječnog mira vladala su na ovim zabačenim otocima. Tko može zanijekati kako je Stari Rekohu bio bliži Moreovoj “Utopiji” nego naše države napretka kojima vlada ratova željna kraljevčad u Versaillesu i Beču, Washingtonu i Westminsteru? “Tu”, deklamirao je g. D'Arnoq, “i samo tu, gdje je ta nedohvatljiva fantazma, plemeniti divljak, stvarno i postojao, od krvi i mesa!” (Henry je, dok smo se vraćali do Musketa, priznao kako narod divljaka tako zaostalih da ne znaju ravno baciti koplje ne bih osobno nikad opisao kao “plemenite”.) I staklo i mir pod uzastopnim se udarcima pokažu krhkim. Prvi udarac Moriorima bio je Union Jack, kojeg je u ime kralja Jurja u tlo Skirmish Baya prije samo 50 godina zabio poručnik Broughton s HMS Chathama. Tri godine kasnije, Broughtonovo otkriće je ucrtano u zemljovide Sidneyja i Londona pa je skupina slobodnih naseljenika (u čijim se redovima našao i otac g. Evansa), brodolomaca i kažnjenika koji su se našli u sporu s Kolonijalnim uredom Novog južnog Walesa oko uvjeta izdržavanja kazne, ovdje već uzgajala bundeve, luk, kukuruz i mrkvu. Plodove su pak prodavali lovcima na tuljane, što je bio drugi udarac neovisnosti Moriora, jer su sve nade urođenika u boljitak raspršene kad su lovci krvlju tuljana morske valove obojili u ružičasto. (G. D'Arnoq je njihovu zaradu opisao ovim izračunom – jedno se krzno u Kantonu plaćalo 15 šilinga, a prvi su lovci znali skupiti 2 . 000 krzna po brodu !) Za nekoliko godina, tuljane se moglo naći tek na rubnim hridima, pa su se i lovci okrenuli gajenju krumpira, uzgoju ovaca i svinja, i to u takvom obujmu da Chathame danas zovu “vrtom Tihog oceana”. Ti novopečeni seljaci krče teren tako što izazivaju šumske požare koji pod tresetom tinjaju godinama, a tijekom sušnih razdoblja se razbuktaju, izazivajući nove katastrofe. Treći su udarac Moriorima zadali kitolovci, koji su sad stali u velikom broju svraćati u Ocean Bay, Waitangi, Owengu i Te Whakaru, radi izvlačenja brodova na suho, njihovog popravka i svog oporavka. Mačke i štakori s kitolovaca razmnožili su se poput egipatske kuge i pojeli ptice koje su se tu dolazile gnijezditi, a čijim su se jajima Moriori hranili. Četvrti udarac zadale su raznolike boleštine koje desetkuju tamnije rase svaki put kad im se približi Bijela civilizacija, a koje su dodatno smanjile udjel urođenika u stanovništvu. No, sve bi te nedaće Moriori prevladali da u Novi Zeland nisu stala stizati izvješća u kojima se Chathamsko otočje opisivalo kao istinski Kanaan uvala pretrpanih jeguljama, draga popločenih školjkama i sa stanovništvom koje nije moglo pojmiti ni borbu ni oružje. Ušima Ngati Tame i Ngati Mutinge, dvaju klanova Taranaki Te Ati Awa Maora (maorska je geneologija, uvjeravao nas je g. D'Arnoq, podjednako zamršena kao rodoslovna stabla koja toliko štuje europsko plemstvo, štoviše, svaki se mladić te nepismene rase u hipu može sjetiti imena djedovog djeda i njegovog “položaja”) te su glasine nudile moguću naknadu za djedovinu izgubljenu tijekom nedavnih “Ratova mušketama”. Poslane su uhode kako bi iskušale odvažnost Moriora, kršeći tapu i skrnaveći svetišta. Na te su provokacije Moriori odgovorili onako kako je naložio Gospod, okrećući drugi obraz, pa su se uljezi na Novi Zeland vratili noseći potvrde o očitom kukavičluku Moriora. Maorski su tetovirani konkvistadori svoju armadu od jedne lađe pronašli u kapetanu Harewoodu s brika Rodney, koji je na izmaku 1835 . pristao devet stotina Maora i sedam ratnih kanua prevesti u dva plova, uz nagradu koja se sastojala od sjemenskih krumpira, vatrenog oružja, svinja te izdašne količine grebanog lana i top. (G. D'Arnoq je Harewooda sreo prije pet godina, u gostionici u Bay of Islands, bez prebijene pare. Isprva je opovrgavao kako je on taj Harewood s Rodneyja , da bi se potom kleo kako su ga prisilili da vozi crnce, no nije se izjasnio kako je ta prisila nad njim bila provedena.) Rodney se na put iz Port Nicholasa otisnuo u studenom, no njegov se poganski teret od 500 muškaraca, žena i djece, tijesno naguranih u potpalublju za njihovo šestodnevno putovanje, natopljen prljavštinom i posljedicama morske bolesti te bez i najnužnijih količina vode usidrio u Whangatete Inletu u tako jadnom stanju da bi, samo da su za to imali volje, čak i Moriori mogli poubijati svoju ratobornu braću. No, ovi su dobri Samaritanci radije nego da si manu unište prolijevanjem krvi, odlučili s Maorima podijeliti sad već smanjeno obilje Rekohua, pa su bolesne i umiruće izliječili. “Maori su već i prije dolazili na Rekohu”, objasnio je g. D'Arnoq, “i s njega odlazili, pa su Moriori pretpostavljali kako će kolonisti i ovaj put mirno otići.” Velikodušnost Moriora nagrađena je kad se kapetan Harewood s Novog Zelanda vratio s još četiri stotina Maora. Sad su stranci počeli polagati pravo na Chatham pomoću takahija, što je maorski ritual koji se može prevesti kao “Hodanje po zemlji kako bi se ona posjedovala”. Zemlja na Starom Rekohuu je sad rasparcelirana, a Moriori su saznali kako su postali maorski vazali. Početkom prosinca, kad se kakvih desetak urođenika pobunilo, onako usput su ih sasjekli sjekiricama. Maori su se pokazali odličnim učenicima Engleza po “mračnim vještinama kolonizacije”. Chathamski otok ima prostranu lagunu slane močvarne vode na istoku, imenom Te Whanga, što je gotovo more za sebe, osim što ga ocean za plime oplođuje kroz lagunine “usne” u Te Awapatikiju. Prije četrnaest godina, moriorski muškarci su na tom svetom tlu održali skupštinu. Trajala je tri dana, kako bi se dobio odgovor na pitanje: bi li prolijevanje maorske krvi čovjeku također uništilo manu? Mlađi su tvrdili kako se mirovna vjera nije odnosila na strane ljudoždere, za koje njihovi preci nisu ni znali. Moriori moraju ubijati, ili će sami biti ubijeni. Stariji su pozivali na smirivanje, jer ako Moriori na svojoj zemlji manu održe, bog i preci će potom narod izvući iz nevolje. “Prigrlite neprijatelja”, tražili su stariji, “pa vas neće moći udariti.” (“Prigrlite neprijatelja”, sprdao se Henry, “pa će vas njegov bodež poškakljati po bubrezima.”) Stariji su odnijeli prevagu, što i nije ispalo naročito važno. “Kad nemaju brojčanu nadmoć,” kazao nam je g. D'Arnoq, “Maori prednost steknu tako što udare prvi i iz sve snage, što vam iz svojih grobova mogu posvjedočiti brojni nesretni Englezi i Francuzi.” Ngati Tama i Ngati Motunga također su vijećali. Moriorska muškadija je na povratku sa svoje skupštine doživjela zloglasnu noć goru od noćne more, noć klanja, paljenja sela, otimačine, mnoštva muškaraca i žena što su ih na žalima redom probadali noževima, djece koja su se krila u jamama, da bi ih onda nanjušili i rastrgali lovački psi. Neke su poglavice mislile i na sutrašnjicu, pa su pobili samo onoliko ljudi koliko je bilo potrebno da kod preostalih tom stravom izazovu poslušnost. Drugi se nisu toliko suzdržavali. Na Waitangi Beachu pedesetorici je Moriora odrubljena glava, meso im je skinuto s kostiju, umotano u laneno lišće, pa ispečeno u golemoj zemljanoj pećnici, s jamom i krumpirom. Ni polovica Moriora koji su bili živi kad se na Starom Rekohuu zadnji put smrklo, nije doživjela vidjeti zoru koja je svanula Maorima. (“Danas je preostalo manje od stotinu čistokrvnih Moriora”, tužno je rekao g. D'Arnoq. “Na papiru, Britanska ih je kruna davno oslobodila ropskog jarma, no Maori za papire ne mare. Do guvernerove palače treba ploviti tjedan dana, a Njeno veličanstvo na Chathamu ne drži garnizon.”) Upitao sam zašto bijelci nisu obuzdali Maore tijekom tog pokolja? G. Evans nije više spavao, niti je bio upola tako gluh kako sam mislio. “Jeste li ikad vidjeli morske ratnike kad im krv pomuti razum, g. Ewing?” Rekao sam kako nisam. “No, vidjeli ste morske pse poludjele od krvi, zar ne?” Odgovorio sam kako sam vidio. “Približna usporedba. Zamislite tele kako krvari u plićaku punom morskih pasa. Što činiti – ne ulaziti u vodu, ili pokušati obuzdati ralje morskih pasa? Taj je izbor stajao pred nama. Da, pomogli smo mi nekolicini koja nam je zakucala na vrata – naš je pastir Barnabas jedan od njih – no da smo izašli u tu noć, nikad nas više nitko ne bi vidio. Ne zaboravite da na cijelom Chathamu tad nije bilo više od pedeset bijelaca. A Maora sveukupno devet stotina. Maori Pakehe trpe, ali nas preziru. Nemojte to nikad zaboraviti.” Kakva se pouka tu mogla izvući? Iako Gospodin voli mir, on je velika vrlina samo ako tako misle i vaši susjedi. Večer G. D'Arnoqa u Musketu baš ne vole. “Bijeli crnac, mješanac nečiste krvi”, rekao mi je Walker. “Nitko ne zna što je u stvari.” Jednoruki pastir Suggs, koji živi ispod šanka, kune se kako je naš poznanik Napoleonov general koji se ovdje krije pod lažnom nacionalnom pripadnošću. Drugi se pak kune kako je Poljak. A ne vole ni naziv “Moriori”. Pijani mješanac Maor kazao mi je kako je cijelu povijest urođenika izmaštao “ludi stari luteran”, a da g. D'Arnoq svoje moriorsko evanđelje širi tek kako bi stvorio pravni temelj za svoja vlastita prevarantska prava koja polaže na zemlju Maora, pravih vlasnika Chathama, koji su od pamtivijeka ovamo zalazili svojim kanuima. Svinjar James Coffee rekao je kako su Maori bijelcima učinili uslugu kad su istrijebili drugu rasu divljaka i time prostor oslobodili nama, dodavši kako Rusi na sličan način obučavaju kozake za “omekšavanje sibirskih koža”. Nisam se složio, odgovorivši kako bi naša misija trebala biti da crne rase dijalogom civiliziramo, a ne da ih iskorjenjujemo, jer i njih je stvorila Božja ruka. Na mene je potom u gostionici ispaljena salva iz sveg oružja, zbog mojih “sentimentalnih jenkijevskih frazetina”! “Najbolji među njima nisu dostojni umrijeti poput svinje!” povikao je jedan. “Jedino evanđelje koje crnci razumiju je evanđelje vražjeg biča!” A drugi: “Mi Britanijanci smo u svom carstvu ukinuli ropstvo – čime se ni jedan Amerikanac ne može pohvaliti!” Henryjevo stajalište bilo je u najmanju ruku dvosmisleno. “Pošto sam godinama radio s misionarima, gotovo bih se usudio zaključiti kako njihov trud samo produljuje agoniju rase na umoru za deset ili dvadeset godina. Milosrdni seljak će svog vjernog konja koji je već prestar da mu služi ustrijeliti. Ne bi li nam, kao filantropima, također bila dužnost umanjiti patnju divljaka tako da im ubrzamo izumiranje? Sjeti se vaših Indijanaca, Adame, sjeti se ugovora koje vi Amerikanci uvijek iznova poništavate ili kršite. Nije li humanije, a svakako i poštenije, naprosto udariti divljaka po glavi i svršiti s tim jednom za svagda?” Koliko ljudi, toliko pogleda. Povremeno, ukaže mi se nakratko kakva istinitija Istina, skrivena u nesavršenim vlastitim prividima, no, kad joj se približim, ona se pokrene i povuče dublje u trnovitu močvaru nesuglasja.
|
