Dinaw Mengestu 1. U osam sati Joseph i Kenneth ulaze u dućan. Dolaze gotovo svakog utorka. To se kod nas trojice pretvorilo u rutinu, iako nikad tako ne gledamo na to. Katkad dođe samo jedan od njih dvojice. Katkad nijedan. Ne postavljamo nikakva pitanja, jer ništa i ne očekujemo. Svi smo mi prije sedamnaest godina bili novi useljenici i radili smo kao poslužitelji u Hotelu Capitol. Prema ploči na glavnom ulazu, hotel je sagrađen po uzoru na palaču obitelji Medici u Italiji. Vikendom bi turisti stajali na krovu i zurili u snajperiste razmještene po krovu Bijele kuće. Ondje je Kenneth postao Kenijac Ken, a Joseph — Joe iz Konga. Ja sam onda bio mršaviji nego danas pa je direktor rekao da mi ne treba nikakav nadimak koji bi ga podsjećao na to da sam Etiopljanin. “Danas ranije zatvaraš dućan?” upita Kenneth, ušavši i bacivši pogled na prazne prolaze između polica. Dolazi ravno s posla, još uvijek odjeven u sako, unatoč svibanjskoj vrućini. Košulja mu je uredno izglačana, a kravata čvrsto svezana. Kenneth je inženjer koji nastoji ne izgledati kao inženjer. Uvjeren je da zahvaljujući dobro skrojenom odijelu može pobuditi pozornost i poštovanje ljudi koji ga inače ne bi ni pogledali. Svaki put na ulasku kaže isto. Zna da to nije duhovito, ali došao je do uvjerenja da su Amerikanci uspješni zato što stalno ponavljaju jedno te isto. “Ne moraš vjerovati meni”, rekao je jednom u svoju obranu. “Slušaj njih. Svaki dan. Uvijek isto. Svaki dan kad dođe, šef mi kaže: ‘Još mi se držiš, Kennethe?’ A ja dignem šaku uvis i velim: ‘Držim se.’ A on veli: ‘Drago mi je da to čujem.’ Zarađuje devedeset tisuća godišnje. Devedeset tisuća. I eto, ja velim: ‘Danas ranije zatvaraš?’ A ti na to veliš: ‘Odjebi’.” “Odjebi, Ken”, velim ja dok on zatvara vrata. Kad god to kažem, on mi se zahvalno nasmiješi. Ako Kennethu išta treba u životu, onda je to red i predvidivost, male svakodnevne potvrde da je u svijetu sve po starom, ma koliko taj svijet bio nesavršen. Usta su mu malena, punih usana kakve bi pristajale ženi, a na njemu su nekako previše ispupčene. Srami se zbog svojih zubi, žućkastih i jednoliko uvučenih. Joseph je jednom navalio na njega pitanjem zašto ih ni sada, kad toliko zarađuje, ne da ispraviti. Prije nego što će odgovoriti, Kenneth se široko osmjehnuo od uha do uha. Kad se obraća neznancima, rukom zaklanja usta. Palcem i kažiprstom trlja donju usnu da odagna nelagodu. “Kad imaš ovako ružne zube, ne možeš zaboraviti odakle si”, reče. Još se jednom nasmijulji. Svoje riječi poprati kuckanjem po žućkastom sjekutiću. Kenneth izgleda kao pravi Kenijac. Koža mu je tamna, nos dug i uzak, a ipak ima meke, gotovo nježne crte lica, poput djeteta. Visok je metar devedeset, ali tek je u posljednje dvije godine, otkako radi kao inženjer, nakupio više od sedamdeset kila. Kad se napije, zadigne košulju, ispeči se pa se ponosno stane tapšati po ispupčenom trbuhu. “Bože blagoslovi Ameriku”, kaže svaki put kad se potapše. “Samo ovdje možeš postati Budha.” Ja odlazim u stražnji dio dućana i izvučem stol na sklapanje za kojim nas trojica uvijek sjedimo. Sprijeda držim mali pult s delikatesama koji je sada prazan, a na kojem su prije, žalibože, bili izloženi komadi pečene govedine, šunke i puretine, narezani tako da nalikuju na goveđu bočinu sve do buta. Na to sam potrošio dvije tisuće dolara koje sam posudio s namjerom da bih možda svoj dućan mogao pretvoriti u zalogajnicu, pa onda u restoran, a kad postane restoran — u mjesto gdje bih se mogao opustiti i ponosno ga promatrati. Smještam stolce točno ispred praznog pulta za delikatese. Sjedam leđima okrenut staklu. Drugi je svibnja. Od siječnja sam dobio točno tri narudžbe za delikatese (puretina bez majoneze, bijeli kruh; puretina, senf, bijeli kruh; puretina, samo jedan narezak), i to nijednu poslije pauze za ručak. Unatoč mojem nedavnom trudu, dućan mi nije bogzna što. Skučen je, bijedan i jarko osvijetljen, a fluorescentne žarulje na stropu, kad ih ujutro upalim, zuje po cijeli sat. Prodajem vrećice krumpirića po dvadeset pet centi, boce PepsiCole od dvije litre, kutije makarona sa sirom, pelene, sapun, deterdžent, kondenzirano mlijeko, a sve je to naslagano na policama zbrdazdola. “Jel’ došao JoJo?” pita Kenneth. Katkad je to Joe iz Konga, ili JoeJoe Kongo, ili Kongo Joe. “Nije još.” “Afrikanci. Kongoanci. Ti nikad ne stižu na vrijeme.” “Ti stižeš.” “Ja sam inženjer. Moram biti točan. To je moje pravilo igre. Veliš mi da moram nekamo stići u pola devet, i ja sam ondje u pola devet. Točno na minutu.” Izvlači iz torbe bocu Johnnieja Walkera i stavlja je na stol. “Kako ti je danas išlo?” “Tristo sedamdest tri dolara i osamdeset četiri centa.” Kenneth žalostivo odmahuje glavom na taj broj. Više gotovo nitko ne zalazi u dućan. Tako je već mjesecima, a svakog je mjeseca sve gore. Posao slabo ide, novca je malo, a sve otkako se Judith odselila iz kvarta, otvaram i zatvaram dućan kad mi se prohtije i tako tjeram i ono malo redovitih kupaca koji su mi preostali. Nedavno je Kenneth pokušao porazgovarati o tome kad smo ostali sami u dućanu. Pregledavao je moje travanjske račune, nevoljko odmahivao glavom i naglas razgovarao sam sa sobom. Prošlog je mjeseca bilo deset dana označenih crvenom nulom, dana kad mi se čak nije dalo ni otvoriti dućan ili kad sam ga zatvorio prije nego što je ijedan kupac uopće stigao ući. “Zašto to radiš?” upita me na kraju. Držao je otvorenu knjigu blagajne da vidim o čemu on to. “Je li ti uopće stalo?” Odmahnuo sam glavom, jer nisam znao kako bih mu objasnio da na to nema jednostavnog odgovora, a i da se ne mogu poslužiti uobičajenim frazama. Kad ima posla, onda dođe četrdesetak, pedesetak kupaca. Većinom su to mame ili tate koji ostaju kod kuće da čuvaju djecu, a nedavno su se doselili u neku od obnovljenih kuća oko Logan Circlea. Navrate za poslijepodnevne šetnje s djecom što im vise o vratu kao amuleti koji štite od starenja, bolesti, nezaposlenosti, kiše, smrti. Kupuju flaširanu vodu, sredstva za čišćenje i, ako su im djeca dovoljno velika, bombončiće po deset centi koje obično držim pokraj blagajne upravo u tu svrhu. U dane tako dobrog prometa, kojih bude jedanput ili dvaput u tjednu, zaradim nešto malo više od četiristo dolara. Navečer se otputim kući, osjećajući se bolje, ne samo zbog dućana već i u vezi s ovom zemljom. Pomišljam kako je Amerika ipak divna. Bogatija je. Benzin je jeftin. Nije tu loše. Moglo bi biti gore. A što sam drugo i mogao? “Znači, danas mrziš Ameriku?” veli Kenneth. Kiselo se nasmiješi. Nalije malo viskija u plastičnu čašu koju je ukrao u uredu i dodaje mi je. Znam da bi, kad bih mu to dopustio, iz džepa izvukao onih dvadeset šest dolara i šesnaest centi koji mi nedostaju i gurnuo ih u kasu. Samo da bih se ja bolje osjećao. “Iz dna duše”, kažem mu.
Joseph je nizak i zdepast kao kakav panj. Lice mu je veliko i okruglo poput pogače. Kenneth mu je znao reći da izgleda kao Ganac. “Imaš tipično lice Ganca, Joe. Okrugle oči. Okruglo lice. Okrugao nos. Ganac si skroznaskroz. Priznaj, pa smo kvit.” Na to bi Joseph ustao i teatralno udario šakom o stol ili o dlan ili o zid. “Ja sam iz Zaira”, povikao bi. “A ti si budala.” Ili, u novije vrijeme, suzdržanijim tonom: “Ja sam iz Demokratske Republike Kongo. Sljedećeg tjedna možda će to biti nešto drugo. Priznajem. Možda ću sutra biti iz Oslobođene zemlje Laurenta Kabile. Ali danas sam, koliko mi je poznato, iz Demokratske Republike Kongo.” Kad skine kaput, Joseph me poljubi u oba obraza. “To mi je najdraže kod vas Etiopljana”, veli. “Stalno se ljubite u obraz. Satima se pozdravljate i opraštate zato što se stalno ljubite. Cmok, cmok, cmok.” Kenneth natoči Josephu i sva trojica dižemo čaše da si nazdravimo. “Kako danas stojiš s Amerikom, Stephanos?” pita me Joseph. “Mrzi je”, veli Kenneth. “To je zato što je ne razumije.” Joseph se naginje bliže prema meni, njegovo krupno okruglo lice zaklanja mi pogled, tako da mu vidim samo oči, malene i zakrvavljene, koje izgledaju kao da su mu naknadno usađene u lice. “Rekao sam ti”, veli. “Ova je zemlja kao kakvo malo kopile. Ne možeš se naljutiti kad ti ne da ono što želiš.” Polako se zavaljuje u stolcu pa prekriži noge, časkom ostaje u toj pozi, a onda se naginje naprijed i položi ruke na bedra. “Ali kopile moraš pohvaliti kad ti se približi, inače će se okrenuti i ujesti te za guzicu.” Obojica se nasmiju pa brzo iskape piće i ponovo napune čaše. Nakratko zavlada muk dok i jedan i drugi hvataju dah. Prije nego što mi ijedan od njih stigne još nešto reći o Americi (“Ovoj je zemlji stalo samo do jednoga…” “O Amerikancima moraš znati tri stvari…”), ja viknem: “Bokassa”. Zatečeni su kad čuju to ime. Obojica se okrenu i zabulje u mene. Vrte čaše u ruci, ne bi li odali dojam da razmišljaju. Kenneth prilazi karti Afrike koju sam prilijepio na zid odmah do vrata. Stara je barem dvadeset godina, možda i starija. Otkako je izrađena, promijenile su se granice i nazivi, ali zemljopisne karte, kao i slike i časopisi, u sebi sadrže neko nostalgično svojstvo, tako da nikada ne mogu sasvim zastarjeti. Svaka zemlja označena je drugom bojom, a sagnuta, mrka glava Afrike izgleda kao glava kakve žene zaogrnute šalom. Kenneth šutke prelazi rukom preko kontinenta, zaputivši se sa zapada na istok, a onda na jug, sve dok kažiprstom ne podraška vrh Južne Afrike. Kad mu se ruka na karti napokon zaustavi, okrene se i upre prstom u mene. “Gabon.” Reče to kao da je to neki zločin koji sam počinio. “Da, i što?” odgovorim. “»ujem da je to lijepa zemlja. Dobri ljudi. Iako nikada nisam bio ondje.” Ponovo se okreće prema karti i prošapće: “Odjebi.” “Ma, daj. Mislio sam da si inženjer”, draži ga Joseph. “A što je s preciznošću?” Ustaje i prebaci veliku, debelu ruku preko Kennethovih uskih ramena. Drugom rukom crta krug oko središta Afrike. Nalazi željenu točku i dvaput kucne prstom po njoj. “Centralna Afrička Republika”, reče. “Kad je to bilo?” Zamišljeno se češka po bradi, poput intelektualca kakvim je oduvijek mislio postati i nikada se te želje nije odrekao. “Devetsto šezdeset četvrta? Ne, devetsto šezdeset peta.” “Devetsto šezdeset šesta”, velim mu. “Blizu si.” “Ali ne sasvim.” Dosad smo nabrojili više od trideset različitih državnih udara u Africi. To nam je postala igra. Imenuj nekog diktatora, a onda pogađaj godinu i državu. Proširili smo područje igre tako što smo uključili neuspjele udare, pobune, manje ustanke, vođe gerile i akronime svih mogućih pobunjeničkih grupa kojih se možemo sjetiti — SPLA, TPLF, LRA, UNITA — svih koji su se latili puške uime revolucije. Koliko god ih imenovali, uvijek ih ima još, jer se imena, datumi i godine množe istom brzinom kojom ih se mi možemo sjetiti, tako da se ponekad, onako napola u šali, pitamo nismo li možda i sami za to donekle odgovorni. “Kad kod nas prestanu državni udari, možemo prestati s igrom”, rekao je jednom Joseph. Upravo smo igrali treći ili četvrti put i pitali se koliko ćemo dugo još tako. “Trebao sam to znati”, veli Kenneth. “Bokassa mi je uvijek bio jedan od favorita.” Svi mi imamo svoje favorite. Bokassa. Amin. Mobutu. Volimo one koji su se proslavili apsurdnim izjavama i komičnim nastupima, diktatore koji se žene s četrdeset žena i imaju dvaput toliko djece, koji sjede na zlatnim prijestoljima u obliku orlova, proglase sebe za manja božanstva, a prate ih glasine o rodoskvrnuću, ljudožderstvu, vradžbinama i magiji. “Bio je car”, veli Joseph. “Baš kao i tvoj Haile Selassie, Stephanos.” “Ali nije carevao tako dugo”, podsjećam ga. “To je zato što mu nitko nije pružio šansu. Jadni Bokassa. Car Bokassa. Ministar obrane, okoliša, obrazovanja, sporta, zdravstva, rata, stambene izgradnje, životinjskog svijeta, vanjskih poslova. Njegovo kraljevsko veličanstvo, kralj i suveren svijeta, i ne sasvim, ali gotovo — Judejski lav Bokassa.” “Bio je ljudožder, zar ne?” pita Kenneth Josepha. “Da, kako tvrde Francuzi. Ali tko da vjeruje Francuzima? Pogledajte samo Sierra Leone, Senegal. Lažljivci, svi odreda.” “Francuzi ili Afrikanci?” “U čemu je razlika?”
“Naše su uspomene”, kaže Joseph, “kao rijeka odsječena od oceana. S vremenom će presahnuti na suncu, pa tako pijemo i pijemo i pijemo, a nikad nam nije dosta.” “Zašto uvijek tako govoriš?” pita Kenneth. “Zato što je to istina. I jedino se tako može opisati. Ako imaš reći nešto drugo, onda reci.” Kenneth prislanja stolac uza zid. Pijan je i samo što nije pao. “I reći ću”, veli. Izlijeva zadnjih nekoliko kapi viskija u čašu pa isplazi jezik da ih uhvati. “Ne mogu se sjetiti gdje je onaj ožiljak na očevu licu. Katkad mislim da je ovdje, na lijevoj strani njegova lica, točno ispod oka. Ali onda sam sebi kažem: to je zato što si bio licem okrenut prema njemu, pa je zapravo bio na desnoj strani. Ali onda velim: ne, nemoguće. Jer, kad sam bio mali, sjedio sam mu na ramenima i on bi mi dopustio da rukom prijeđem preko tog ožiljka. I tako sjedim na stolu i nogama obuhvatim stolac pa se nagnem i pokušavam naći gdje bi to moglo biti. Ovdje. Ili ondje. Ovdje. Ili ondje.” I dok govori, ruka mu poskakuje s jedne strane lica na drugu. “Govorio je: kad umrem, moći ćeš me prepoznati po ovom ožiljku. To je bilo besmisleno, ali kad sam bio mali, nisam to znao. Mislio sam da po tom ožiljku mogu znati da je to on. A sada, kad bih ga vidio, ne bih ga razlikovao od bilo kojeg drugog starca.” “Otac ti je već umro”, velim mu. “I tvoj isto tako, Stephanos. Ne bojiš se da ćeš ga jednog dana zaboraviti?” “Ne. Ne bojim se. Još uvijek ga viđam, kamo god išao.” “Svima su nam očevi mrtvi”, dodaje Joseph. “E, da”, veli Kenneth. To je najviše što smo ikada uspjeli zaključiti. Već je prošlo nekoliko minuta od ponoći kad Joseph i Kenneth ustaju i odlaze kući. Obojica žive u predgrađu, u neposrednoj blizini grada, u gotovo jednakim stanovima obloženima tapisonom, s jedva nešto namještaja osim golemih televizora koje ostavljaju uključene čak i kad nisu kod kuće. Sada obojica mrze grad. Prije odlaska Joseph me poljubi jedanput u svaki obraz. Kenneth me udara po leđima i još mi jednom, za svaki slučaj, kaže: “Drž’ se ti meni, Stephanos.” Odvoze se u Kennethovu dotrajalom rabljenom Saabu. Kupnja tog auta bila je Kennethov prvi korak u dugoočekivanu formu američkog poslovanja, pomoću koje je, čini mi se, zamišljao da će se uzdignuti. Prije tri godine pratio sam ga u trgovinu polovnim automobilima na rubu nekog udaljenog prigradskog naselja u Virginiji da kupimo taj auto. Došao je po mene jedne subote rano ujutro kad mi je posao već slabo išao pa mi nekoliko sati izostanka iz dućana nije mnogo značilo. Za tu je prigodu unajmio auto, limuzinu srednje veličine, što ga je jasno svrstavalo u srednju klasu, kojoj je odnedavno i pripadao. Za tu je prigodu obukao odijelo, jeftinije od onih što ih nosi u posljednje vrijeme, no ipak odijelo. Zaustavio je auto pred mojom kućom i pričekao me dolje, nehajno se, prekriženih nogu, naslonivši na prozor na suvozačevoj strani. Da ga je bar, njemu za ljubav, ondje moglo vidjeti više ljudi, jer je sjajno izgledao! Ne radi se samo o odjeći i unajmljenom automobilu, već i o nekom prirodnom samopouzdanju koje nikada prije nisam kod njega zapazio. “Kako izgledam, Stephanos?” upitao me dok sam izlazio na prednja vrata. “Dobro, zar ne?” U to je vrijeme običavao, a tek se nedavno okanio toga, završavati rečenice pitanjem. Podigao je ruke upravo toliko da se moglo vidjeti kako su mu rukavi sakoa gotovo centimetar prekratki. “Super”, rekoh mu. “Stvarno to misliš, ne? Zbilja izgledam dobro?” “Naravski.” Vožnja do autocentra odvijala se sporo. Prerano je usporio prema zelenom svjetlu koje se gasilo i krenuo dugim, zaobilaznim putem oko stambenog bloka do autoceste. Meni to uopće nije smetalo. Pretrpjeli smo dovoljno poruge i poniženja za cijeli život, i više od toga, pa ako me sad zapala uloga da budem slijep, postojan i odan navijač kroz sve kušnje i pobjede što nam predstoje, mogao sam samo biti sretan i presretan. Oprezno smo parkirali u autocentru, kao da netko odmjerava svaki naš i najmanji pokret. Izišli smo iz automobila i, umjesto da prošećemo parkiralištem ili uđemo u glavnu poslovnicu, Kenneth me zgrabi za ručni zglob i reče: “»ekaj, Stephanos. Neka oni priđu nama.” Ponovo zauzme pozu kao maloprije pred mojom kućom, osim što je sada, kad se sunce malo popelo, nataknuo i sunčane naočale da upotpuni svoj portret. Dok smo tako stajali vani i čekali naslonjeni na automobilsku haubu, iz glavne su poslovnice izlazili i ulazili sredovječni Amerikanci u bijelim košuljama kratkih rukava, nehajno prolazili između redova automobila, otirali lice rupčićima koje su zatim ponovo slagali i stavljali u džep, a da nam se nijednom nisu obratili, osim što bi nakratko zaškiljili prema nama. Čekali smo deset, pa dvadeset minuta, a onda smo napokon shvatili da nam nitko ne kani prići, bez obzira na to kako bili odjeveni ili koliko dugo ondje stajali. “Hajde, Stephanos. Idemo”, konačno reče Kenneth. “Nemaju ono što bih ja htio.” Kenneth se tri dana kasnije stvorio pred mojim dućanom u crvenom Saabu. Stigao je predvečer i bacio ključeve na pult kao da ih je upravo uzeo s police u mom dućanu. “Pogledaj etiketu”, reče. Bio je to crvenoplavi lančić za ključ od Saaba, s gumenim navlakama na oba ključa na kojima je bio otisnut logo kompanije. “Saab?” upitao sam ga. “Nije loše, zar ne?” “Gdje je?” “Eno, ondje vani. Idi vidi.” Dok sam išao pogledati auto, Kenneth je ostao u dućanu. Na blatobranu se nakupila hrđa, prednji je branik bio ulubljen, a na vratima sa suvozačke strane bilo je mrlja izblijedjele boje. Kad sam se vratio u dućan, podigao sam ruku i čestitao mu udarivši ga dlanom o dlan. Lagao sam rekavši mu da je auto krasan. “Zbilja? Krasan?” upita me. “Krasan”, odgovorio sam. Promatram taj auto kroz prozor, dok Kenneth i Joseph promašuju na skretanju, pa opet moraju zaobići trg. Kada drugi put prolaze, zatrube meni u čast.
|
