Guillermo Martínez: Polagana smrt Luciane B. Ulomak 1.
Deset godina prije u glupoj sam nezgodi bio slomio desni ručni zglob i neumoljivi gips imobilizirao mi je šaku sve do posljednjega članka prstiju. Tih sam dana trebao predati izdavaču svoj drugi roman, a imao sam samo koncept ispisan svojim nemogućim rukopisom, dvije debele spiralne bilježnice s gomilom precrtavanja, strelica i ispravaka koje nitko drugi ne bi mogao odgonetnuti. Moj izdavač Campari, nakon što je promislio trenutak, ponudio mi je rješenje: sjetio se da je prije nekog vremena Kloster bio odlučio diktirati svoje romane, sjetio se da je bio uposlio jednu vrlo mladu djevojku, djevojku koja se činila tako savršenom u svakom pogledu da je postala jedna od njegovih najdragocjenijih imovina. “A zbog čega bi mi je želio posuditi?” pitao sam, još zastrašen svojom dobrom srećom. Ime Kloster, koje mi je Campari spustio s visina i približio s toliko prirodnosti, i protiv moje volje malčice me je impresioniralo. Bili smo u Camparijevu privatnom uredu i slika s ovitkom prvog Klosterova romana na zidu, jedini izdavačev ustupak nekom ukrasu, davala je pečat koji je teško mogao proći nezapaženo. “Ne, uvjeren sam da ti je ne bi želio posuditi. Ali Kloster je izvan Argentine do kraja mjeseca, u jednoj od onih umjetničkih rezidencija u koje se sklanja kako bi ispravljao svoje romane prije no što ih objavi. Nije poveo ženu, pa, sukladno tomu,” rekao mi je to namignuvši, “ne vjerujem da mu je dopustila da povede svoju tajnicu.” Nazvao je preda mnom Klosterovu kuću, razgovarao uz obilje pozdrava s nekim tko je očito bio njegova supruga, saslušao s tračkom rezigniranosti ono što se činilo kao niz jadikovki, pričekao strpljivo da ona pronađe ime u adresaru i naposljetku prepisao telefonski broj na papirić. “Djevojka se zove Luciana”, rekao mi je, “ali budi jako oprezan; znaš i sam da je Kloster naša sveta krava: valja je vratiti do kraja mjeseca, netaknutu.” Taj mi je razgovor, premda tako kratak, dopustio da kroz nepredviđenu pukotinu ugledam nešto od zatvorenog, veoma povučenog života jedinog istinski šutljivog autora u zemlji u kojoj pisci nadasve pričaju. Dok sam slušao Camparija, moje je iznenađenje raslo i nisam mogao ne pomisliti naglas: Kloster, strašni Kloster, dakle ima ženu? Imao je čak nešto tako nezamislivo, tako neopozivo buržujsko poput tajnice? “I kćerkicu koju obožava”, upotpunio je Campari. “Dobio ju je s gotovo četrdeset godina. Susreli smo se nekoliko puta kad ju je vodio u park. Da, nježan je otac obitelji, tko bi to rekao, zar ne?” Kloster je, svakako, iako u to doba još nije “eksplodirao” za brojniju publiku, već neko vrijeme bio pisac za kojega se ispod glasa govorilo da ga treba ubiti. Od svoje prve knjige bio je suviše velik, suviše izvanredan, suviše općepriznat. Pritajenost u koju bi se povlačio između romana i romana zapanjivala je i uznemiravala nas kao prijetnja: bio je to muk mačke dok štakori objavljuju. Prije svake Klosterove novine više se nismo pitali kako mu je to uspjelo, nego kako mu je uspjelo da mu to ponovno uspije. Da bi naša nesreća bila veća, nije čak bio ni toliko star, toliko udaljen od naše generacije kao što bismo bili željeli. Tješili smo se zaključkom da Kloster zacijelo pripada nekoj drugoj sorti, neki je pakosni zametak što ga je ljudski rod odbacio pa se povukao na otok neprijateljske samotnosti, a izgleda grozno kao koji od njegovih likova. Zamišljali smo kako je prije no što je postao pisac zacijelo bio forenzički liječnik ili balzamer u muzeju, ili vozač pogrebnih kola. Naposljetku, on je sam u jednoj od svojih knjiga kao epigraf bio odabrao prezrivu rečenicu Kafkina fakira: “Ne jedem jer nisam našao namirnicu koja bi mi se svidjela: zasitio bih se jednako kao vi da je pronađem.” Na poleđini omota njegove prve knjige ljubazno je pisalo da ima nešto “nemilosrdno” u njegovim opservacijama, no nakon što biste je barem malo pročitali, postajalo bi vam jasno da Kloster nije nemilosrdan: bio je nesmiljen. Njegovi su romani od prvog poglavlja blještali kao automobilski farovi na cesti, a suviše bi kasno čovjek shvatio da se pretvorio u prestravljena zeca, nepomičnog i drhturavog, nesposobnog da napravi išta drugo doli da hipnotizirano nastavi listati stranice. Bilo je nešto gotovo tjelesno i okrutno u načinu na koji su Klosterove pripovijesti prodirale kroz slojeve i premetale zakopane strahove, kao da ima mračan dar bušača i istodobno najsuptilnija kliješta da te njima zgrabi. Nisu to – umirujuće – bili ni posve policijski romani (koliko bismo voljeli da ga možemo odbaciti kao pukog autora pukih krimića!). No zato je u njima bilo zloće u svom najčistijem stanju. A ako riječ nije već postala otrcanom i neupotrebljivom, preko televizijskih sapunica, ovo bi bila možda najbolja definicija njegovih romana: bili su zli. Dokaz koliko nas je čudesno već tada mučio bio je mučaljiv način na koji se o njemu govorilo, kao kad je posrijedi nešto što nastojimo zadržati u tajnosti kako to nitko “izvana” ne bi doznao. Ni kritičari nisu baš pouzdano znali kako se s njime valja nositi i uspijevali bi tek promucati među navodnicima, da se ne bi doimali impresioniranima, kako Kloster piše “suviše” dobro. U tome su pogađali: suviše dobro. Bio je izvan domašaja. U svakom prizoru, u svakom retku dijaloga, u svakom završetku, lekcija je bila ista i obeshrabrujuća i premda sam sto puta pokušao “ugledati” mehanizam, zaključio sam tek da je iza pisaćeg stola zacijelo neki opsesivan um, veličanstveno bolestan, koji naokolo dijeli život i smrt, megaloman koji se jedva svladava. Ne treba se čuditi što sam deset godina unatrag bio potpuno zagolican željom da vidim tko bi mogla biti “u svakom pogledu savršena” tajnica tog manijačnog perfekcionista. Nazvao sam je čim sam se vratio u svoj stan – glas vedar, veseo, kultiviran – i dogovorili smo preko telefona prvi sastanak. Kad sam sišao da otvorim vrata, našao sam se pred visokom, vitkom, ozbiljnom, a ipak nasmiješenom djevojkom široka čela i kestenjaste kose zategnute u konjski rep. Privlačna? Vrlo privlačna. I strahovito mlada – izgledala je poput brucošice netom izišle ispod tuša. Traperice i bluza izvan hlača. Trakice u bojama na jednom od zglavaka. Starkice. Nasmiješili smo se u tišini u tijesnom prostoru dizala: jednoliki zubi, vrlo bijeli, kosa još djelomično mokra na vrhovima, parfem… Kad smo se našli u stanu, smjesta smo se dogovorili o novcu i satnici. Sjela je prirodno na stolicu s kotačićima ispred kompjutora, sa strane je odložila torbicu i malo je zanjihala stolicu svojim dugim nogama dok smo razgovarali. Kestenjaste oči, pogled inteligentan, hitar, katkad nasmiješen. Ozbiljna, a ipak nasmiješena. Diktirao sam joj tog prvog dana dva uzastopna sata. Bila je pažljiva, pouzdana i uz to nekim čudom nije griješila pri pisanju. Njezine ruke na tipkovnici kao da su se jedva micale; bila se smjesta prilagodila mom glasu i mojoj brzini i nikad nije gubila nit. Savršena, dakle, u svakom pogledu? Ja koji sam trebao navršiti tridesetu počinjao sam s melankoličnom okrutnošću gledati žene “u budućnosti” i nisam mogao odoljeti da potom u glavi ne nastavim praviti nove zabilješke. Bio sam zamijetio da je njezina kosa, koja je bježala s čela, bila vrlo tanka i lomljiva i da je, kad bi se njezina glava gledala odozgo (jer sam joj diktirao stojeći), razdjeljak u kojemu se dijelila bio donekle preširok. Bio sam također zamijetio da linija ispod brade nije posve čvrsta, kao što bi se moglo očekivati, i da bi se blaga zaobljenost ispod grla s godinama mogla pretvoriti u podbradak. I prije no što je sjela bio sam zapazio da donji dio struka trpi od tipične argentinske asimetrije, jedva naznačenog, ali vrebajuće nesklapnosti nesrazmjerne stražnjice. No kako god bilo, to će se zbiti mnogo, mnogo kasnije, a njezina se mladost zasad nametala i dominirala. Kad sam otvorio prvu bilježnicu da bih joj diktirao, uspravila je leđa na naslonu i s nešto olakšanja potkrijepio sam ono što sam bio naslutio na prvi pogled: bluza je padala ravno preko glatkih grudi, glatkih posve, kao tabula rasa. Ali nije li možda upravo to bio uvjerljiv i možda odlučujući argument za Klostera? Kloster je, upravo sam doznao, bio oženjen i teško bi mogao svojoj ženi predstaviti osamnaestogodišnju nimficu koja uz to ima istaknute obline. No prije svega, ako je pisac želio raditi bez rastresenosti, nije li najbolje moguće rješenje bilo da si osigura mladenačku ljupkost toga lica kojemu se mogao cijelo vrijeme spokojno diviti iz profila i da odstrani notu seksualnog nemira koji bi značio imati u vidokrugu, također cijelo vrijeme, drugi profil, ispunjeniji opasnostima? Pitao sam se je li Kloster napravio takvu vrstu procjene, skrivenih promišljanja, pitao sam se – kao Pessoa – jesam li samo ja ovako zločest, zločest u doslovnom smislu riječi, no kako bilo, odobravao sam njegov odabir. Predložio sam u nekom trenutku da skuhamo kavu i ona se podigla sa stolca s neusiljenošću s kojom se već bila skrasila u mojoj kući i rekla, pokazujući na moj gips, da će je pristaviti ona ako joj pokažem gdje se što nalazi. Primijetila je kako Kloster nije radio ništa drugo nego pio kavu (zapravo, nije rekla Kloster, nego ga je nazvala imenom, a ja sam se pitao koliko je prisnosti bilo među njima) i da je prva uputa koju je primila od njega bila lekcija o kuhanju kave. Tog prvog dana nisam je htio ništa više pitati o Klosteru, jer me to dovoljno zanimalo pa sam mogao pustiti da prođe neko vrijeme dok ne steknem njezino povjerenje, no zato sam, dok je ona tražila šalice i tanjuriće u kuhinji, doznao gotovo sve što se moglo o njoj znati. Zaista je bila na sveučilištu, na prvoj godini. Bila je upisala biologiju, ali će možda promijeniti predmet kad završi bazični ciklus. Tata, mama, stariji brat na posljednjoj godini medicine, mnogo mlađa sedmogodišnja sestrica, koju je spomenula s dvoznačnim osmijehom kao da je simpatična gnjavaža. Baka koja je odnedavna smještena u staračkom domu. Bezimeni dečko s kojim je izlazila godinu dana diskretno je uklizao u razgovor. Je li s tim dečkom došla do kraja? Napravio sam nekoliko ponešto ciničnih šala i čuo je kako se smije. Zaključio sam da nedvojbeno jest. Pohađala je satove plesa, ali je prestala otkako je na sveučilištu. No svakako joj je ostalo uspravno držanje i nešto od prvog baletnog položaja kad bi se ispravila. Jednom je putovala u Englesku na studentsku razmjenu: stipendija njezine dvojezične škole. Neosporno, pomislio sam u tom trenutku, dovršen primjerak iz srednjeg argentinskog staleža, cura ponosna i skupa, savršeno naobražena i izbrušena, koja se odlučila potražiti posao dobrano prije svojih prijateljica. Pitao sam se, ali je to ne bih pitao, zašto tako brzo, iako je to možda samo bio znak zrelosti i neovisnosti koje je, činilo se, dosegla. Ni na koji način nije pokazivala da joj treba mala svota za koju smo se dogovorili: bila je još preplanula od sunca nakon dugog ljeta provedenog u kući uz more koju su njezini roditelji imali u Villi Gesell i samo je njezina torbica, nedvojbeno, stajala više nego moj stari kompjutor ispred nje. Diktirao sam joj još nekoliko sati i samo sam u jednom trenutku spazio pokret koji je odavao njezin umor: tijekom jedne od mojih stanki nagnula je glavu na jednu stranu, a potom na drugu, a njezin vrat, njezin lijepi vrat suho je zaškripao. Kad je isteklo radno vrijeme, ustala je, pokupila šalice, ostavila ih oprane u praoniku i utisnula mi brzi poljubac u obraz pri rastanku. To je nadalje bila naša rutina: poljubac pri dolasku, ostavljena torbica, kava i kratak vedar razgovor u uskom prostoru kuhinje, još dva sata diktata i u nekom trenutku, nepogrešivo, zibanje glave, napola bolno, napola zavodničko, na jednu pa na drugu stranu, i taj suhi i škriputavi zvuk kralježaka. Počeo sam prepoznavati njezinu odjeću, inačice njezina lica, pokoji dan dremljivijeg no inače, lelujanje njezine kose i njezinih ukosnica, šifrirane znakove šminke. Jednoga od tih jednakih jutara pitao sam je za Klostera, kad me već mnogo više zanimala ona nego on, kad mi se počela činiti savršenom i za mene u svakom pogledu, i smišljao sam nevjerojatne kombinacije kako bih ostao s njom. No Kloster je, koliko sam mogao vidjeti, također bio savršen šef u svakom pogledu. Bio je vrlo obazriv u dane kad je imala ispite i dala mi je do znanja, obazrivo, da joj je plaćao gotovo dvostruko više od svote za koju se bila dogovorila sa mnom. Ali kakav je bio on, čovjek, tajanstveni Mr. K?, inzistirao sam. Što bih želio znati?, pitala me zbunjena. Želio bih znati sve, dakako. Ne zna li ona da smo mi pisci profesionalni tračeri? Nitko ga ne poznaje, objasnio sam joj, ne daje intervjue i prije mnogo vremena njegova se fotografija prestala pojavljivati na omotu njegovih knjiga. Doimala se iznenađenom. Točno jest da je nekoliko puta čula kako odbija reportaže, ali nikad nije pomišljala da bi u njemu moglo biti nešto tajanstveno: nije se činilo da čuva ikakvu tajnu. Bit će da mu je nešto više od četrdeset godina, visok je, mršav, kao mladić bio je plivač na duge staze, u njegovoj radnoj sobi bilo je fotografija iz tog razdoblja i pehara i medalja, još je katkad plivao do vrlo kasno u noć u bazenu jednog kluba blizu svoje kuće. Pozorno je odabrala to malo riječi kako bi ga opisala, kao da je željela osigurati neutralan ton, i ja sam se pitao nalazi li da je u nekom smislu zanimljiv. Dakle, visok je, mršav, široka plivačka leđa. Rekapitulirao sam, ispalivši: privlačan? Ona se nasmijala, kao da je o tome već promislila i odbacila to: ne, ne za mene, barem, te je dodala donekle sablažnjena: mogao bi mi biti otac. Uz to, reče mi, bio je vrlo ozbiljan. Radili su također četiri sata uzastopno svakoga jutra. Ima vrlo lijepu četverogodišnju kćerkicu, koja joj je neprestano poklanjala crteže i htjela ju je posvojiti kao sestru. Ostajala bi se igrati sama u sobi u prizemlju, uz radnu sobu, dok su oni radili. Žena se nikad nije pojavljivala i to joj se doista činilo pomalo zagonetnim, bila ju je vidjela u jedva nekoliko prilika. Katkad bi doviknula nešto kćeri ili je zazvala s prvoga kata. Možda je bila depresivna ili je imala kakvu drugu bolest, činilo se da provodi velik dio dana u krevetu. On se najviše bavio kćerju, završavali bi na vrijeme kako bi je mogao povesti u park. A kako radi? Diktirao bi joj ujutro, kao ja, samo što bi svako toliko utonuo u dugotrajan muk. Koračao je sobom cijelo vrijeme, kao da je zatvoren u kavezu; sad bi bio na jednom kraju sobe, a odjednom bi ga imala za leđima. I pio je kavu, to mi je već rekla. Do kraja dana ne bi napravili više od pola stranice. Ispravljao je, ispravljao je svaku riječ, tjerao ju je da čita opet i opet iznova istu rečenicu. Što je pisao? Novi roman? Kakva je tema? Bio je to roman, da, o nekim vjerskim ubojicama. Tako se barem dosad činilo. Ona mu je čak bila posudila jednu očevu Bibliju s komentarima kako bi usporedio prijevod. A što misli o samome sebi? Što želim time reći, pitala me. Vjeruje li da je superioran. Promislila je trenutak kao da se pokušava sjetiti neke osobite okolnosti, nekog komentara, nečega što mu se omaklo u razgovoru. Nikad ga nije čula da govori išta o vlastitim knjigama, skanjivala se, ali jednoga dana, kad smo se po deseti put vratili na istu rečenicu, rekao mi je da pisac mora biti u isto vrijeme kotrljan i Bog. Kad sam joj platio na koncu prvog tjedna, u načinu na koji je gledala novčanice, u toj iznenadnoj koncentriranoj pozornosti, u pažnji punoj zadovoljstva dok ih je spremala, opazio sam neki intenzitet, neki val zanimanja koji me natjerao da je načas vidim pod neočekivanim svjetlom, a koji sam u tom trenutku pridružio izjavi o tome koliko joj je Kloster plaćao te sam to preveo za sebe, s iznenađenjem i ponešto uzbunjenosti, u sljedeće: lijepoj Luciani novac je zaista bio važan. Što se dogodilo poslije? Dogodile su se…neke stvari. Uslijedili su dani velikih vrućina, neočekivan povratak ljeta usred ožujka i Luciana je zamijenila svoje bluze za majice bez rukava koje su njezina ramena te dobar dio trbuha i leđa ostavljale otkrivenima. Kad bi se nagnula da čita s ekrana, mogao sam vidjeti blagi luk njezine kralježnice i u udubini leđa odmaknutih od hlača spiralu blago kestenjastih dlaka, gotovo plavih, koji se nastavljao prema naprijed gdje se pomaljao – a mogao sam ga savršeno vidjeti – majušni, vječno uznemirujući trokut gaćica. Je li to činila namjerno? Jasno da nije. Sve je bilo nevino i gledali smo se istim nevinim očima, i u uskom prostoru kuhinje nastavili smo kao dotad pažljivo izbjegavati da se okrznemo. Ali svakako nov i vrlo ugodan prizor. Jednoga od tih vrelih dana dok sam se navirivao nad njezin stolac kako bih pregledao rečenicu na ekranu, jednako sam nevino naslonio svoju lijevu ruku na naslon sjedala. Ona je dotad bila leđima odmaknuta naprijed, no kad se zavalila unatrag, morao sam povući ruku i njezino je rame dotaknulo i blago stegnulo moje prste. Ni ona ni ja nismo se pokrenuli da prekinemo dodir – taj kriomični no ipak produljeni prvi dodir – i zadugo, sve dok nismo napravili prvu stanku, nastavio sam joj diktirati stojeći, nepomično stojeći vrlo blizu nje dok sam kroz prste, kao trepćeće svjetlo, osjećao vruću i skrovitu struju, vrelinu njezine kože koja se spuštala od njezina vrata prema ramenima. Nekoliko dana poslije počeo sam joj diktirati prvu uistinu erotičnu scenu iz svoga romana. Kad sam završio zamolio sam je da mi je pročita glasno, zamijenio sam neke riječi drugima, grubljima, te sam je zamolio da je opet pročita. Poslušala je s jednakom nepromijenjenom prirodnošću, a u njezinu glasu nisam zamjećivao nikakvu smetenost kad je prelazila preko miniranih odlomaka. No ipak je, zahvaljujući prisjećanju, u zraku ostala lagana seksualna napetost. Nadam se, rekao sam joj tek toliko da bih nešto primijetio, da je Kloster ne podvrgava takvim diktatima. Pogledala me ravnodušnim i ponešto ironičnim pogledom: naviknuta je, reče mi, Kloster joj je diktirao mnogo gore stvari. Po nekoj čudnoj infleksiji u njezinu glasu činilo se da s “gore” zapravo želi reći bolje. Na njezinu je licu ostao poluosmijeh, kao da misli na neku posebnu uspomenu i shvatio sam to kao izazov. Dok sam joj nastavljao diktirati, pričekao sam strpljivo da zaziba glavom i kad sam naposljetku čuo kako joj vrat škripi, kliznuo sam rukom ispod njezine kose uz udubinu kralježaka i prstima sam pritisnuo zglob. Vjerujem da je i nju kao i mene zatekao taj put bez povratka, to izbjegavanje svim sredstvima da je dotaknem kada sam je odlučno dotaknuo, premda sam nastojao da pokret ima natruhu slučajnosti. Ostala je nepomična zadržavajući disanje, ruku izvan tipkovnice, ne okrećući glavu da me pogleda, i nisam mogao zaključiti očekuje li nešto više ili nešto manje. “Kad mi skinu gips, izmasirat ću te”, rekao sam joj i povukao ruku do ruba stolca. “Kad ti skinu gips više me nećeš trebati”, odgovorila mi je, još se ne okrećući, s nervoznim i dvoznačnim osmijehom, kao da je spazila mogućnost da na vrijeme pobjegne, ali još nije odlučila želi li pobjeći. “Uvijek je mogu opet slomiti”, rekoh i pogledah je u oči. Ona je smjesta svrnula pogled. “Ne bi pomoglo: znaš već da se Kloster vraća sljedeći tjedan”, rekla je posve nepristrano kao da bi me nježno željela primorati da odustanem. Ili je to bila još jedna zapreka koju je podizala samo kako bi me iskušala? “Kloster, Kloster”, prosvjedovao sam. “Nije li nepravedno da Kloster ima sve? ” “Ne vjerujem da ima sve što bi htio imati”, reče ona tada. Bilo je to sve što je rekla, istim staloženim tonom od maločas, ali je u njezinu glasu bio dašak zagonetna ponosa. Pomislio sam da shvaćam ono što je htjela da shvatim. Ali ako joj je nakana bila da me utješi, uspjela je tek dodati novi povod mojoj razdraženosti. Znači da je Kloster, tako ozbiljni Kloster, također na koncu ostvario svoje male zamisli s malom Lucianom. Po onome što sam upravo čuo, možda je čak već pokušao napraviti prvi korak. A Luciana, daleko od toga da mu zalupi vratima, bila mu se spremna opet vratiti. Kloster, Kloster kojemu nikad nisam više zavidio, čak i ako nije dosad kod nje previše toga postigao imat će priliku svaki dan. I svakako će Luciani, uz ponos što će ga osjetiti odbijanjem, nešto ponosa pružiti i to što on neće prestati pokušavati. Nije li zapravo bila još u toj dobi, na izlasku iz adolescencije, kad žene žele iskušavati svoju privlačnost od muškarca do muškarca? Sve sam to zamislio zbog lagane modulacije njezina glasa, no nije mi uspjelo od Luciane doznati išta više. Kad sam htio postaviti prvo pitanje, rekla mi je, malo se zarumenjevši, da je samo htjela reći ono što je rekla: da nitko, pa čak ni Kloster, ne može imati sve. To što je to sada nastojala zanijekati bila je na svoj način nova potvrda, koja je, iako nisam uspio slijediti njezine implikacije, postigla da klonem duhom. U neugodnoj tišini koja se otvorila među nama dvoma pitao sam se, gotovo kao da preklinjem, ne bismo li trebali nastaviti diktat. Donekle ponižen, okrenuo sam se da u rukopisu potražim sljedeći redak. Više od svega grizao sam se zbog samoga sebe: shvaćao sam da sam svojim inzistiranjem na Klosteru možda izgubio vlastitu priliku. Je li uopće postojala ikakva prilika? Kod prvog dodira činilo mi se da jest, unatoč njezinoj iznenadnoj ukočenosti. Ali sada, dok sam joj diktirao, sve je iščezlo, kao da smo se i ona i ja namjerno vratili u prijašnji pretinac civilizirane distanciranosti. A ipak, kad je pokupila svoju torbu prije no što će otići, njezine su me oči potražile u bljesku, kao da bi se željela osvjedočiti u nešto ili bi i ona htjela vratiti tračak tog prekinutog dodira i taj me pogled opet uspio smesti, jer je jednako tako mogao značiti da se više ne ljuti, ali bi radije zaboravila ono što se zbilo, ili pak da vrata, usprkos svemu, nisu neopozivo zatvorena. Pričekao sam nestrpljivo da protekne dan. Mjesec je prošao prebrzo i shvatio sam da je preostalo jedva nekoliko dana pa će Luciana nestati iz moga života. Kad sam joj otvorio sljedećeg jutra, pozorno sam motrio je li se nešto na njezinu licu ili u njezinu izgledu bilo promijenilo od prethodnoga dana, je li nanijela nešto više šminke, ili ima nešto manje odjeće, ali ako se oko ičega bila potrudila – i to joj je uspjelo – bilo je da izgleda jednako kao uvijek. A ipak ništa nije bilo jednako kao uvijek. Zauzeli smo svoja mjesta i počeo sam joj diktirati posljednje poglavlje romana. Pitao sam se neće li neumitnost kraja pokrenuti nešto i u njoj, ali kao da nam je bilo dodijeljeno da s najvećom usredotočenošću izvodimo svoje uloge, prsti, glava i sva Lucianina pozornost bili su usmjereni jedino na to da prate moj glas. Kako je jutro odmicalo, shvatio sam da iščekujem jedan jedini pokret. Čudno rastavljanje zglobova. Iako nisam prestajao registrirati ono što sam uvijek vidio: šupljinu koja bi ostajala između leđa i linije gaćica, zavodničko namršteno čelo, vršak zubi koji su svako toliko grickali usnu, zibanje ramena kad bi se odmaknula od naslona, sve se činilo čudnovato dalekim i preda mnom se s pretjeranom fiksiranošću pojavljivalo jedino podnožje njezine šije. Čekao sam s patetičnom pozornošću Pavlovljeva psa trenutak kad će zanjihati vrat. Ali znak nije stigao, kao da je i ona postala svjesna moći ili opasnosti tog sićušnog škripanja. Čekao sam u nevjerici, a onda, gotovo s osjećajem da sam prevaren, sve do posljednjeg trenutka, ali njezin vrat, njezin lijepi i hiroviti vrat ostao je svojeglavo nepomičan i morao sam pustiti da taj dan ode u nepovrat. Sljedeće jutro bilo je posljednje i kad je Luciana stigla i bacila svoju torbicu sa strane, činila mi se jednostavno nepojmljivom pomisao da više neće biti pokraj mene i da će sve te male rutine nestati. Prošla su dva razdražujuća prva sata. U stanci između diktiranja Luciana se digla da pristavi kavu u kuhinji. I to se događalo posljednji put. Stao sam iza nje i napola ironično, a napola utučeno primijetio da će joj sljedećeg tjedna opet diktirati dobre romane. Ispričao sam joj na što me je bio upozorio Campari dajući mi njezin telefon – kako je trebam vratiti netaknutu – i dodao sam kako sam i protiv svoje volje to i ispunio. Ništa od toga nije polučilo više od nelagodna osmijeha. Vratili smo se poslu; preostalo mi je tek da joj izdiktiram stranice epiloga. Pomislio sam s gorčinom kako ćemo ovaj dan možda završiti čak i malo ranije no inače. Na jednoj od završnih stranica stajalo je ime jedne ulice na njemačkom i Luciana je, pošto ga je napisala, htjela da provjerim je li joj se potkrala kakva pogreška. Navirio sam se nad njezino rame da pogledam ekran, kao što sam bio napravio toliko puta za sve ovo vrijeme, i opet me je preplavio miris njezine kose. A onda kad se moja ruka spremala da se ponovno povuče do naslona stolca, kao zakašnjeli poziv koji sam prestao čekati, ona je naslonila glavu sve dok me nije gotovo okrznula prije no što ju je okrenula na drugu stranu. Čuo sam škripanje njezina vrata i, kao da je to nastavak od prvi put, provukao sam ruku ispod njezine kose sve dok nisam došao do udubine zgloba. Ona je ispustila isprekidan uzdah i zabacila unatrag glavu na naslon kako bi prekinula dodir. Njezina se glava okrenula prema meni u iščekivanju. Poljubio sam je jednom. Njezine su se oči zatvorile i onda opet otvorile. Poljubio sam je snažnije i prošao lijevom rukom ispod njezine majice. Gips na desnoj ruci sprečavao me da je zagrlim i ona je malo povukla stolac s kotačićima i lako me se oslobodila. “Što je?” pitao sam je iznenađen i ispružio ruku, ali nešto kao da se povuklo u njoj i zaustavila me je na pola puta. “Što je?” nasmiješila se napola nervozno, a napola zabavljeno dok si je popravljala kosu. “Imam dečka, to je.” “Ali imala si ga i prije deset sekunda”, rekoh, ne shvaćajući posve. “Prije deset sekunda…zaboravila sam na trenutak.” “A sada?” “Sada sam se opet sjetila.” “Što je to onda bilo? Nalet amnezije?” “Ne znam”, rekla je i podigla pogled kao da ne vrijedi pridavati tomu toliko važnosti. “Činilo se kao nešto što si toliko želio.” “Ah”, rekoh povrijeđen. “Samo sam ja želio.” “Ne”, rekla je zbunjena. “Ja sam također osjetila…znatiželju. A činio si se tako ljubomornim na Klostera.” “Što sad ima Kloster s tim?” rekoh, istinski razdražen. Natjecati se protiv dvojice muškaraca istodobno već mi se činilo pretjeranim. Činilo se da se pokajala što ga je spomenula. Pogledala me uznemirena, pretpostavljam zato što je to bilo prvi put da me je čula kako podižem glas. “Ne, nema ništa s tim”, rekla je kao da može sve povući. “Mislim da sam samo poželjela da se dogodi nešto po čemu ćeš me se sjećati.” I tu je vrstu trikova, pomislio sam razočarano, također već naučila: gledala me širom otvorenih i ražalošćenih očiju i činilo se da istodobno laže i govori mi istinu. “Ne moraš sumnjati da ću te se sjećati”, rekoh joj ponižen, i pokušah povratiti nešto od svoga izmučenog ponosa. “To je prvi put da mi daju poljubac iz samilosti.” “Možemo li, molim te, završiti?” preklinjala je ona i opet približila stolac pisaćem stolu, oprezno, kao da se boji neke vrste odmazde. “Jasno da možemo: završimo”, rekoh. Izdiktirao sam joj dvije preostale stranice i kad je pokupila svoju torbicu da ode, ispružio sam u tišini novčanice za tjednu isplatu. Prvi put spremila ih je ne pogledavši ih, kao da bi željela pobjeći što je brže moguće. To je, prije deset godina, bilo posljednji put da sam vidio Lucianu, onda kad nije bila drugo doli još jedna prelijepa djevojka, odlučna i neopterećena, koja je iskušavala prve igrice zavođenja i činilo se da joj ništa od “života ili smrti” ne prijeti. A kad je pet minuta prije četiri zazvonilo električno zvonce na ulazu i dok sam, spuštajući se, u zrcalu dizala gledao svoje lice izborano godinama, nisam mogao ne zapitati se kakva će ona biti kad otvorim vrata.
|
