B i l o j e n e i z b j e ž n o : miris gorkih badema uvijek ga je podsjećao na sudbinu onemogućenih ljubavi. Doktor Juvenal Urbino zamijetio ga je otkako je ušao u još uvijek polumračnu kuću u koju je bio pohrlio, hitno pozvan da se pobrine za slučaj koji je za njega prestao biti hitnim prije mnogo godina. Izbjeglica s Antila Jeremiah de Saint-Amour, ratni invalid, dječji fotograf i njegov najmilosrdniji šahovski protivnik, bio se spasio muka sjećanja mirisnim parama zlatnoga cijanida.

Pronašao je leš pokriven prekrivačem na poljskom krevetu u kojemu je uvijek spavao, pokraj stoličice s kubetom koja je poslužila za isparavanje otrova. Na podu, pričvršćeno za nogu poljskoga kreveta bilo je ispruženo tijelo doge, crne sa snježnim prsima, a uza nj štake. Zagušljivu i natrpanu sobu koja je istodobno bila spavaonica i laboratorij jedva je počinjao osvjetljavati odsjaj zore na otvorenu prozoru, ali je bilo dovoljno svjetla da se smjesta prepozna autoritet smrti. Drugi prozori, kao i svaka druga pukotina u prostoriji, bili su prigušeni krpama ili zapečaćeni crnim kartonima, što je povećavalo njezinu zagušujuću zbijenost. Bila je tu tezga ispunjena opletenim bocama i staklenim bočicama za likere bez natpisa te dvije posudice od oljuštena kositra ispod obične žarulje prekrivene crvenim papirom. Treća kubeta, s fiksirnom tekućinom, nalazila se pokraj trupla. Posvuda je bilo časopisa i starih novina, hrpa negativa na staklenim fotografskim pločama, trošnog namještaja, ali je sve od prašine čuvala neka marljiva ruka. Premda je zrak s prozora bio pročistio prostor, za onoga tko ga zna prepoznati još je ostala mlaka žerava nesretnih ljubavi gorko­bademasta mirisa. Doktor Juvenal Urbino pomislio je više no jednom, bez primisli slutnje, kako to nije prikladno mjesto da se umre u milosti Božjoj. No, s vremenom je na kraju pretpostavio da je taj nered odavao pokoravanje nekoj šifriranoj odluci Božanske Providnosti.

Policijski inspektor približio se s nekim vrlo mladim studentom medicine, koji je obavljao svoju forenzičarsku praksu u općinskom domu zdravlja i oni su provjetrili prostoriju i pokrili truplo dok nije stigao doktor Urbino. Oboje su ga pozdravili sa svečanošću, u kojoj je ovoga puta bilo više sućuti nego poštovanja, jer su svi znali za bliskost njegova prijateljstva s Jeremiahom de Saint-Amourom. Glasoviti je učitelj obojici stisnuo ruku, kako je činio oduvijek sa svakim svojim učenikom prije nego bi počeo svakodnevna predavanja iz opće medicine, a onda je jagodicama kažiprsta i palca zgrabio rub prekrivača, kao da je to neki cvijet, i otkrio truplo pedalj po pedalj nekom svetom obzirnošću. Bilo je potpuno nago, čvrsto i izvijeno, otvorenih očiju i pomodrjelo, kao da je pedeset godina starije no protekle noći. Imao je prozirne zjenice, žućkastu bradu i kosu te stari ožiljak preko trbuha zašiven čvorovima konca za pakiranje. Torzo i ruke imale su raspon galeota zbog rada sa štakama, ali njegove ogoljele noge izgledale su kao u siročeta. Doktor Juvenal Urbino promotrio ga je na trenutak, bolna srca kao malokad tijekom dugih godina svog jalovog sukoba sa smrću.

“Kukavico”, rekao mu je. “A najgore je već prošlo.”

Opet ga je pokrio prekrivačem i povratio svoju akademsku suzdržljivost. Lani je bio proslavio svojih osamdeset godina trodnevnom službenom proslavom i u govoru zahvale još se jednom odupro iskušenju da se povuče. Rekao je: “Imat ću već i previše vremena za odmaranje kad umrem, ali ta mogućnost još nije u mojim planovima.” Premda je sve slabije čuo na desno uho i naslanjao se na štap sa srebrnom drškom da prikrije nesigurnost svojih koraka, nastavio je nositi, s pristalošću iz svojih mladićkih dana, kompletno laneno odijelo, prebacivši preko prsluka uru na zlatnome lancu. Pasteurova brada boje sedefa i kosa iste boje, pomno začešljana i s urednim razdjeljkom po sredini, bili su vjerni izričaji njegova karaktera. Eroziju pamćenja što ga je sve više uznemiravala nadoknađivao je, koliko je to bilo moguće, na brzinu ispisanim bilješkama na različitim papirićima, koji bi mu se na kraju pomiješali u svim njegovim džepovima, kao i instrumenti, bočice s lijekovima i tolike druge stvari natrpane u prepuni kovčežić. Nije bio samo najstariji i najglasovitiji liječnik u gradu, nego i najdotjeraniji muškarac. Međutim, njegovo suviše razmetljivo znanje i nimalo bezazlen način kojim je baratao snagom svoga imena bili su mu donijeli manje naklonosti nego što ih je zavrijedio.

Upute inspektoru i vježbeniku bile su precizne i brze. Nije trebalo napraviti autopsiju. Miris u kući bio je dovoljan da se odredi kako je uzrokom smrti bilo isparavanje cijanova spoja aktiviranog u kubeti nekom fotografskom kiselinom, a Jeremiah de Saint-Amour previše je znao o tome da bi to učinio slučajno. Na inspektorovo oklijevanje uzvratio mu je sebi svojstvenim ubodom: “Ne zaboravite da sam ja onaj koji potpisuje izvještaj o smrti.” Mladi je liječnik bio razočaran: nikad mu se nije posrećilo proučiti djelovanje zlatna cijanida na nekom truplu. Doktor Juvenal Urbino iznenadio se jer ga nije vidio na Medicinskom fakultetu, ali je odmah shvatio razlog po njegovu laganu rumenilu i dikciji s Anda: možda je nedavno stigao u grad. Reče: “Ovdje vam neće nedostajati onih, poludjelih od ljubavi, koji će vam, jednoga od ovih dana, pružiti priliku.” I tek što je to rekao, palo mu je na pamet da je, među nebrojenim samoubojstvima što ih je pamtio, ovo bilo prvo samoubojstvo cijanidom koje nije uzrokovala ljubavna nesreća. Tada se nešto promijenilo u tonu njegova glasa.

“Kad na to naiđete, dobro pripazite”, reče vježbeniku. “Obično u srcu imaju kristaliće pijeska.”

Onda je progovorio s inspektorom kao što bi to učinio s podređenim. Naložio mu je da srede sve formalnosti kako bi se pokop održao istog poslijepodneva i u najvećoj tajnosti. Rekao je: “Ja ću poslije govoriti s načelnikom.” Znao je da je Jeremiah de Saint-Amour živio iskonski jednostavno, a da je svojim umijećem zarađivao mnogo više no što mu je trebalo za život, tako da je u jednom od pretinaca u kući moralo biti i više nego dovoljno novca za pogrebne troškove.

“No ako ga ne nađete, nije važno”, rekao je. “Ja ću se pobrinuti za sve.”

Naložio je da za novine kažu kako je fotograf umro prirodnom smrću, premda je mislio da ih vijest neće uopće zanimati. Rekao je: “Ako je potrebno, ja ću govoriti s guvernerom.” Inspektor, ozbiljan i ponizan službenik, znao je da učiteljeva građanska krutost tjera u očaj čak i njegove najbliže prijatelje pa ga iznenadi lakoća kojom je preskakivao zakonske formalnosti kako bi ubrzao sprovod. Jedino nije pristao na razgovor s nadbiskupom kako bi Jeremiaha de Saint Amoura pokopali na posvećenu tlu. Inspektor, ojađen njegovom drskošću, pokuša ga ispričati.

“Koliko sam shvatio, taj je čovjek svetac”, reče.

“Nešto još neobičnije”, odgovori doktor Urbino. “Ateistički svetac. Ali to su već Božja posla.”

Na drugom su se kraju kolonijalnoga grada čula udaljena zvona katedrale pozivajući na svečanu misu. Doktor Urbino stavio je naočale u obliku polumjeseca sa zlatnim okvirom te pogledao na uricu na zlatnome lancu, savršenu i finu, s poklopcem koji se otvarao na oprugu: upravo će propustiti misu na Duhove.

U dnevnom boravku bili su golema fotografska kamera na kotačima poput one u javnim parkovima i platno s morskim zalaskom sunca oslikano domaćim bojama, a zidovi su bili presvučeni portretima djece za njihovih dana za pamćenje: prva pričest, maska zečića, sretan rođendan. Doktor Urbino je gledao postupno prekrivanje zidova, godinu za godinom, tijekom zadubljenih mudrovanja za šahovskih večeri, i pomislio je mnogo puta s nekim rastužujućim predosjećajem da je u toj galeriji slučajnih portreta zametak budućega grada kojim će vladati i kvariti ga ova sumnjiva djeca i u kojemu neće više ostati ni pepeo od njegove slave.

U pisaćem stolu, uz vrč s različitim lulama morskog vuka, bila je šahovska ploča s nedovršenom partijom. Usprkos svojoj žurbi i mračnu raspoloženju, doktor Urbino nije odolio iskušenju da ju prouči. Znao je da je to sinoćnja partija jer je Jeremiah de Saint-Amour igrao svake večeri u tjednu, najmanje s tri različita protivnika, ali je uvijek stizao do kraja i nakon toga spremao ploču i figure u kutiju, a kutiju bi spremao u pretinac pisaćeg stola. Znao je da igra s bijelim figurama, a ovoga je puta bilo očito da će biti bespovratno poražen u sljedeća četiri poteza. “Kad bi ovo bio zločin, bio bi to dobar trag”, reče si. “Znam samo jednoga čovjeka sposobnog da sastavi ovu majstorsku stupicu.” Ne bi mogao preživjeti a da poslije ne istraži zašto je ovaj neukrotivi vojnik, navikao na borbu do posljednje kapi krvi, svoju posljednju životnu bitku ostavio nedovršenom.

U šest ujutro, tijekom posljednjeg obilaska, noćobdija je spazio natpis pričvršćen na uličnim vratima: Uđite bez kucanja i obavijestite policiju. Nedugo nakon toga pristigao je inspektor s vježbenikom i obojica su pregledali kuću u potrazi za nekim svjedočanstvom koje bi proturječilo nepogrešivom dašku na gorke bademe. Ali u nekoliko kratkih minuta koliko se liječnik zadržao u analizi nedovršene partije inspektor je otkrio među papirima na pisaćem stolu omotnicu naslovljenu na doktora Juvenala Urbina, a zaštićenu tolikim žigovima pečatnog voska da ju se moralo rastrgati kako bi izvadili pismo. Liječnik je odmaknuo crnu zavjesu s prozora kako bi imao više svjetla, najprije je bacio brzi pogled na jedanaest araka ispisanih s obje strane revnim rukopisom, i čim je pročitao prvi odlomak, shvatio je da će propustiti i pričest na Duhove. Čitao je, uzbuđeno dišući, vraćajući se unatrag po nekoliko stranica kako bi pronašao izgubljenu nit, a kad je završio, kao da se vratio iz daleka kraja nakon duga vremena. Njegova je utučenost bila vidljiva usprkos trudu da to spriječi: na usnama mu ista modra obojenost leša, a nije mogao svladati drhtanje prstiju kad je opet složio pismo i spremio ga u džep prsluka. Tada se prisjetio inspektora i mladoga liječnika i osmjehnuo im se iz omaglica potištenosti.

“Ništa osobito”, reče. “Njegove posljednje upute.”

Bila je to polovična istina, ali su oni povjerovali u njezinu potpunu istinitost jer je zatražio da podignu olabavljenu ploču u podu i ondje su pronašli vrlo istrošenu knjižicu s računima u kojoj je bila kombinacija za otvaranje sefa. Nije bilo toliko novca koliko su mislili, ali je bilo dovoljno za pogrebne troškove i podmirivanje nekih drugih manjih obveza. Doktor Urbino tada je bio svjestan da neće uspjeti stići u katedralu prije čitanja evanđelja.

“To je treći put da propuštam nedjeljnu misu otkad znam za sebe”, reče. “Ali Bog razumije.”

Tako se odlučio zadržati nekoliko minuta više kako bi sredio sve pojedinosti, premda je jedva podnosio čežnju da sa svojom suprugom podijeli povjerljivosti iz pisma. Obvezao se da će obavijestiti brojne izbjeglice s Kariba što su živjele u gradu, ako bi htjeli iskazati posljednju počast onomu koji se ponašao kao najuvaženiji od svih njih, najaktivniji i najnapredniji, čak i kad je postalo suviše jasno da ga je svladao teret razočaranosti. Obavijestit će i njegove šahovske kompiće, među kojima je bilo od onih uvaženih u svom zvanju do bezimenih tvorničkih radnika, a i druge manje revne prijatelje koji će možda željeti doći na sprovod. Prije nego je vidio posthumno pismo odlučio je da će on biti prvi među njima, ali pošto ga je pročitao, više ni u što nije bio siguran. Svakako će poslati vijenac od gardenija ako se Jeremiah de Saint-Amour slučajno pokajao u posljednjem času. Sprovod će biti u pet, što je bio prikladan sat u mjesecima najveće vrućine. Ustreba li im, od dvanaest sati bit će u ladanjskoj kući doktora Lácidesa Olivelle, svog voljenog učenika, koji toga dana svečanim ručkom slavi svoj profesionalni srebrni pir.

Navike doktora Juvenala Urbina lako su se mogle pratiti otkako su iza njega ostale olujne godine prvih bitaka i on stekao uvaženost i ugled kojima nije bilo ravna u pokrajini. Ustajao je s prvim pijetlovima i u taj sat počinjao uzimati svoje tajne lijekove: kalijev bromid za podizanje duha, salicilati za kostobolju tijekom kišnih razdoblja, kapi ražne glavnice protiv vrtoglavice, bunika za dobro spavanje. Uzimao bi nešto u svako doba, uvijek u potaji, jer je u svom dugom životu liječnika i učitelja bio uvijek protiv prepisivanja ublažavajućih lijekova za starost: bilo mu je lakše podnositi tuđe bolove nego vlastite. U džepu je uvijek nosio jastučić kamfora, koji bi duboko udisao kad ga nitko nije gledao kako bi uklonio strah zbog tolikih izmućkanih lijekova.

Ostajao bi jedan sat u svojoj radnoj sobi pripremajući predavanje iz opće medicine koju je predavao na Medicinskom fakultetu svakoga dana od ponedjeljka do subote, točno u osam, sve do dana uoči svoje smrti. Isto je tako bio pozoran čitatelj književnih noviteta koje mu je poštom slao njegov knjižar iz Pariza ili onih koje mu je iz Barcelone naručivao njegov mjesni knjižar, premda književnost na španjolskom jeziku nije tako pozorno pratio kao onu na francuskom. Kako god bilo, nikad ih nije čitao ujutro, nego po jedan sat nakon poslijepodnevnog odmora te navečer prije spavanja. Završivši pripreme za predavanje, petnaest minuta izvodio bi vježbe disanja u kupaonici, pred otvorenim prozorom, udišući uvijek prema strani na kojoj su kukurikali pijetlovi, jer je ondje bilo svježeg zraka. Onda bi se okupao, uredio bradu i ufrkao brk u prostoru zasićenom kolonjskom vodom Farine Gegenüber, odjenuo bi bijelo laneno odijelo, prsluk i mekani šešir te visoke cipele od kordovana. U osamdeset i prvoj godini sačuvao je jednostavno vladanje i svečarski duh iz vremena kad se vratio iz Pariza, nedugo nakon velike epidemije kolere, s uredno očešljanom kosom i razdjeljkom po sredini, jednakom kao u mladosti, osim njezine metalne boje. Doručkovao bi u obitelji, ali s osobnim režimom: napitak od pelina kao blagodat za želudac i glavicu češnjaka čije je režnjeve gulio i jeo jedan po jedan savjesno ih žvačući uz komad kruha, da spriječi srčani zastoj. Rijetko kad ne bi nakon predavanja imao neki dogovor u vezi sa svojim građanskim inicijativama ili svojom katoličkom službom ili svojim umjetničkim i društvenim novotarijama.

Ručao bi gotovo uvijek kod kuće, odmarao se poslije podne deset minuta sjedeći na dvorišnoj terasi, slušajući kroza san pod mangovim krošnjama pjesme sluškinja, slušajući izvikivanja uličnih prodavača, štropot motora u zaljevu, čiji su se ispušni plinovi vrpoljili kroz prostor kuće za vrućih večeri kao anđeo osuđen na trulež. Onda bi jedan sat čitao nove knjige, osobito romane i povijesne studije, te davao satove francuskog i pjevanja kućnom papagaju koji je već godinama bio mjesna atrakcija. U četiri bi otišao posjetiti svoje bolesnike, pošto bi popio veliki vrč limunade s ledom. Unatoč godinama, odbijao je primati pacijente u savjetovalištu, nego ih je i dalje obilazio po kućama kao što je oduvijek činio, još otkako je grad bio tako udomaćen da se svakamo moglo poći pješice.

Od svog prvog povratka iz Europe vozio se u obiteljskom landaueru s dva zlaćana riđana, ali kad je ovaj postao neupotrebljiv, zamijenio ga je viktorijom sa samo jednim konjem i nastavio ju je upotrebljavati, uvijek s određenim prezirom za modu, kad su kočije već počinjale iščezavati sa Zemlje, a jedine preostale služile su tek da se provezu turisti i povezu vijenci na sprovodima. Premda se odbijao povući, bio je svjestan da ga zovu samo da se pobrine za izgubljene slučajeve, ali je smatrao da je i to neki oblik stručnog usavršavanja. Već je po izgledu bolesnika mogao znati što mu je i bio je sve nepovjerljiviji prema patentiranim lijekovima, a uznemireno je gledao na populariziranje kirurgije. Govorio bi: “Kirurški skalpel najveći je dokaz neuspjeha medicine.” Smatrao je kako je prema strogim kriterijima svaki lijek otrov, a da sedamdeset posto uobičajenih živežnih namirnica ubrzava smrt. “Bilo kako bilo,” običavao je govoriti na predavanju, “ono malo medicine što se zna znaju tek neki liječnici.” Od svojeg mladenačkog zanosa prešao je do stajališta koje je on sam definirao kao fatalistički humanizam: “Svatko je gospodar vlastite smrti, a jedino što možemo učiniti kad dođe čas jest pomoći da se umre bez straha i boli.” Ali usprkos tim ekstremnim idejama koje su već činile dio lokalnog liječničkog folklora, njegovi stari učenici i dalje su se s njim savjetovali, čak i kad su već bili priznati stručnjaci, jer su mu priznavali ono što se tada nazivalo kliničkim okom. U svakom slučaju, uvijek je bio skup i ekskluzivan liječnik, a njegovi su pacijenti bili okupljeni u plemenitaškim kućama Potkraljevske četvrti.

Njegov je dnevni raspored bio tako sustavan da je njegova supruga znala kamo će poslati poruku ako se pojavi nešto hitno u vrijeme poslijepodnevnog obilaska. Kao mladić zadržavao se u Župnoj kavani prije povratka kući i tako je usavršio svoj šah s prisnim prijateljima svog šurjaka i nekim karipskim izbjeglicama. Ali otkako je svanulo novo stoljeće, nije se vratio u Župnu kavanu, nego je pokušao organizirati nacionalne turnire pod pokroviteljstvom Društvenog kluba. U to je doba stigao Jeremiah de Saint-Amour, već mrtvih koljena, ali još uvijek bez zanimanja dječjeg fotografa, a u nepuna tri mjeseca poznavali su ga svi koji su znali pomaknuti lovca na ploči jer ga nitko nije uspio pobijediti u nekoj partiji. Za doktora Juvenala Urbina to je bio čudesan susret u trenutku kad mu se šah pretvorio u nesvladivu strast i kad mu više nije preostalo mnogo protivnika koji bi mu ju mogli utažiti.

Zahvaljujući njemu Jeremiah de Saint-Amour mogao je biti ono što je među nama bio. Doktor Urbino se pretvorio u njegova bezuvjetnog zaštitnika, u njegova povjerenika u svemu, čak se i ne trudeći istražiti tko je, ni što čini, ni iz kojih je neslavnih ratova stigao u tom stanju osakaćenosti i nesređenosti. Na posljetku mu je posudio novac kako bi osnovao fotostudio, koji mu je Jeremiah de Saint-Amour vratio do posljednjega novčića nekom svečanom čašću, čim je portretirao prvo dijete preplašeno magnezijskim bljeskom.

Sve zbog šaha. U početku su igrali u sedam navečer, nakon večere, uz pravednu liječnikovu prednost zbog zamjetne protivnikove nadmoći, ali se ona svaki put sve više smanjivala dok nisu postali podjednaki. Poslije, kad je don Galileo Daconte otvorio prvo dvorišno kino, Jeremiah de Saint-Amour bio je jedan od njegovih najrevnijih posjetitelja, a partije šaha ograničile su se na večeri kad ne bi bilo filmskih premijera. Dotad je postao takav prijatelj s liječnikom da ga je on pratio u kino, ali uvijek bez supruge, djelomično jer ona nije imala strpljivosti slijediti nit zamršenih zapleta, a djelomično stoga što joj se uvijek činilo, čistim njuhom, da Jeremiah de Saint-Amour nije dobro društvo ni za koga.

Nedjelja je bila dan koji se razlikovao od drugih. Prisustvovao bi svečanoj misi u katedrali, a onda se vraćao kući i ostajao tamo odmarajući se i čitajući na dvorišnoj terasi. Malokad bi na zapovjedane crkvene dane izišao pogledati nekog bolesnika, ako ne bi bila krajnja nužda, a već godinama nije prihvaćao neku društvenu obvezu osim ako je ne bi mogao izbjeći. Tog dana na Duhove, čudnim spletom podudarnosti, zbila su se dva čudna događaja: prijateljeva smrt i srebrni pir uvaženog učenika. Međutim, umjesto da se vrati kući bez vrludanja, kako je predvidio pošto je potvrdio smrt Jeremiaha de Saint-Amoura, pustio je da ga povuče znatiželja.

Čim se uspeo u kočiju, preletio je žurno posthumnim pismom i naložio kočijašu da ga povede na mučnu adresu u nekadašnoj robovskoj četvrti. To odredište bilo je tako strano njegovim navikama da se kočijaš želio osigurati kako nema nikakve zabune. Nije je bilo: adresa je bila jasna, a onaj koji ju je napisao imao je i previše razloga da je tako dobro poznaje. Doktor Urbino vratio se tada na prvu stranicu i opet uronio u to vrelo neželjenih otkrića koja bi mu mogla izmijeniti život, čak i u njegovoj dobi, samo kad bi se uspio uvjeriti da nisu tek očajnička bulažnjenja.

Raspoloženje neba vrlo se rano počelo kvariti i bilo je oblačno i svježe, ali nije prijetila opasnost od kiše prije podneva. Pokušavajući pronaći kraći put, kočijaš se uputio popločanim strminama kolonijalnoga grada i morao se počesto zaustavljati kako konja ne bi preplašio metež udruga i vjerskih zajednica koje su se vraćale s liturgije za Duhove. Bilo je papirnatih vijenaca na ulicama, glazbe i cvijeća i djevojaka s raznobojnim suncobranima i u volanima od muslina, koje su s balkona gledale kako prolazi svečanost. Na Katedralnom trgu, gdje se, među afričkim palmama i novim svjetiljkama sa staklenim kuglama jedva isticao kip Osloboditelja, bilo je zakrčeno automobilima zbog izlaska s mise i nije preostalo slobodnoga mjesta u cijenjenoj i bučnoj Župnoj kavani. Jedina kočija s konjima bila je ona doktora Urbina i isticala se među rijetkima koje su preostale u gradu jer je njezin pokrov od pokosti uvijek blistao, i imala je okove i zakovice od bronce da ih ne bi izjela salitra, a kotače i drvene osovine obojene crveno, sa zlaćanim vrpcama, kao za svečanih priredaba u Bečkoj operi. Osim toga, dok su se najizvještačenije obitelji zadovoljavale da njihovi kočijaši imaju tek čistu košulju, on je i dalje zahtijevao od svoga livreju od izblijedjela baršuna i cilindar cirkuskog krotitelja, koji su, osim što su bili zastarjeli, smatrani dokazom pomanjkanja samilosti za pasjih karipskih vrućina.

Usprkos svojoj gotovo mahnitoj ljubavi prema gradu i usprkos tomu što ga je poznavao bolje nego itko, doktor Juvenal Urbino malokad je kao te nedjelje imao povoda da se nesmotreno upusti kroz vrevu nekadašnje robovske četvrti. Kočijaš je morao mnogo puta skrenuti i nekoliko se puta raspitati kako bi pronašao adresu. Doktor Urbino je prepoznao u prolazu zagušljivost močvara, zlokobnu tišinu, mučno isparavanje koje se tolikih besanih zora uspinjalo do njegove spavaonice, pomiješano s mirisom jasmina u dvorištu, a osjećao je kako prolazi kao jučerašnji vjetar koji nije imao ništa zajedničko s njegovim životom. Ali taj smrad, toliko puta idealiziran nostalgijom, pretvorio se u nepodnošljivu stvarnost kad je kočija počela poskakivati po uličnim lokvama u kojima su se strvinari otimali za otpatke iz klaonice što ih je izvukla morska mjena. Za razliku od plemenitaškog dijela grada gdje su kuće bile od betona, ovdje su bile načinjene od bezbojna drva s cinčanim krovovima, a većina je bila postavljena na stupove kako u njih ne bi prodrli izljevi iz otvorenih kanala, naslijeđenih od Španjolaca. Sve je izgledalo jadno i zapušteno, ali iz prljavih gostionica orila se glazba s neke sirotinjske veselice na Duhove siromašnih, bez Boga i zakona. Kad su napokon pronašli adresu, kočiju je proganjala družba odrpane djece koja su ismijavala kazališno kočijaševo ruho i morao ih je plašiti bičem. Doktor Urbino, pripremljen na povjerljiv posjet, prekasno je shvatio da nema prostodušnosti tako opasne kao što je prostodušnost u njegovoj dobi.

Vanjština kuće bez broja ni po čemu se nije razlikovala od manje sretnih, osim po prozoru s čipkastim zavjesama i ulaznim vratima skinutim s neke stare crkve. Kočijaš je lupnuo alkom i tek kad se uvjerio da je adresa ispravna, pomogao je liječniku sići iz kočije. Ulazna su se vrata bešumno otvorila, a unutra, u polumraku, stajala je zrela žena, odjevena u strogu crninu i s crvenom ružom za uhom. Unatoč godinama, a imala je ne manje od četrdeset, i dalje je bila ponosna mulatkinja zlaćanih okrutnih očiju i kose sljubljene uz lubanju poput kacige od čelične vune. Doktor Urbino nije ju prepoznao premda ju je vidio nekoliko puta u izmaglicama šahovskih partija u fotografovoj radnji, a u nekoj joj je prigodi prepisao prašak kinina protiv povratne groznice. Pružio joj je ruku i ona ju je uzela među svoje, ne toliko da ga pozdravi koliko da mu pomogne ući. U dnevnom boravku, natrpanom namještajem i s prvorazrednim predmetima smještenima svaki na svojem prirodnom mjestu, vladao je ugođaj nevidljiva šuštanja kao u šumarku. Doktor Urbino sjetio se bez žaljenja dućana jednog staretinara u Parizu, jednog jesenskog ponedjeljka u prošlom stoljeću, na broju 26 u Ulici Montmartre. Žena je sjela njemu nasuprot i obratila mu se na tvrdom španjolskom:

“U svojoj ste kući, doktore”, reče. “Nisam vas očekivala tako skoro.”

Doktor Urbino osjetio se izdanim. Usredotočio se na nju otvoreno, usredotočio se na njezinu intenzivnu korotu, na dostojanstvo njezine žalosti, i tada je shvatio da je to bio nepotreban posjet jer je ona znala više nego on o svemu što je rečeno i potvrđeno u posthumnom pismu Jeremiaha de Saint-Amoura. Tako je i bilo. Bila je uz njega sve do nekoliko sati prije smrti, kao što je bila uz njega tijekom pola života s privrženošću i pokornom nježnošću koji su i previše nalikovali na ljubav, a da to nitko nije znao u ovom pospanom glavnom pokrajinskom gradu gdje su čak i državne tajne bile javna stvar. Bili su se upoznali u prihvatilištu za namjernike u Port-au-Princeu gdje se ona rodila, a on proveo svoje prve izbjegličke dane, i pošla je s njim ovamo godinu dana poslije u kratak posjet premda su oboje znali, ne dogovorivši se, da je došla kako bi ostala zauvijek. Ona se brinula za održavanje čistoće i reda u laboratoriju jednom tjedno, ali ni susjedi s najgorim primislima nisu pomiješali privid s istinom, pretpostavljajući, kao svi, da Jeremiah de Saint-Amour nije osakaćen samo za hodanje. Sam doktor Urbino pretpostavljao je to na osnovi medicinskih dokaza i nikad ne bi povjerovao da ima neku ženu da mu to sam nije otkrio u pismu. Svakako ga je stajalo dosta truda da shvati da je dvoje odraslih ljudi, slobodnih i bez prošlosti, na rubu predrasuda jednog samoživog društva, izabralo usud zabranjenih ljubavi. Objasnila mu je: “Bila je to njegova volja.” Osim toga, tajnovitost što ju je dijelila s čovjekom koji nikada nije bio potpuno njezin i u kojoj su više no jednom upoznali trenutačnu provalu sreće nije joj se učinila nepoželjnom prilikom. Naprotiv: život joj je pokazao da je to možda bilo uzorno.

Prošle su noći pošli u kino, svatko za svoj račun i sjedeći odvojeno, kao što su išli barem dvaput mjesečno otkako je talijanski imigrant don Galileo Daconte utemeljio veliku dvoranu pod vedrim nebom u ruševinama samostana iz 17. stoljeća. Gledali su film utemeljen na knjizi koja je bila u modi protekle godine i koju je doktor Urbino čitao rastužena srca zbog barbarizma rata: Na zapadu ništa novo. Onda su se sastali u laboratoriju i našla ga je rastresena i nostalgična pa je pomislila da je to zbog grubih prizora umirućih ranjenika u glibu. Pokušavajući ga oraspoložiti, pozvala ga je da igraju šah i on je prihvatio da joj udovolji, ali je igrao nepažljivo, s bijelim figurama, dakako, sve dok nije prije nje otkrio da će biti poražen u četiri sljedeća poteza, i predao se bez časti. Liječnik je tada shvatio da mu je takmac u posljednjoj partiji bila ona, a ne general Jerónimo Argote, kao što je pretpostavio. Promrmljao je zadivljen:

“Bila je to veličanstvena partija!”

Ona je uporno tvrdila da to nije njezina zasluga jer je Jeremiah de Saint-Amour, zabludio već u omaglicama smrti, pomicao figure bez strasti. Kad je prekinuo partiju, negdje oko jedanaest i četvrt, jer je već prestala glazba s plesnjaka, zamolio ju je da ga ostavi samoga. Želio je napisati pismo doktoru Juvenalu Urbinu kojega je držao najpoštovanijim čovjekom kojega je ikad upoznao i osim toga srodnom dušom, kako je volio reći, unatoč tomu što im je jedina zajednička sklonost bio porok šaha, shvaćen kao dijalog razuma, a ne kao vještina. Tada je spoznala da je Jeremiah de Saint-Amour stigao do kraja svojih samrtnih muka i da mu je u životu preostalo tek toliko vremena da napiše pismo. Liječnik nije mogao povjerovati.

“Dakle, vi ste to znali!” usklikne.

Ne samo da je znala, potvrdi ona, nego mu je pomogla da podnese samrtne muke jednakom ljubavlju s kojom mu je pomogla da otkrije sreću. Jer njegovih posljednjih jedanaest mjeseci bili su upravo to: okrutna samrtna muka.

“Vaša je dužnost bila da ga prijavite”, reče liječnik.

“Nisam to mogla učiniti”, reče ona, užasnuta. “Previše sam ga voljela.”

Doktor Urbino, koji je mislio da je sve već čuo, nikad nije čuo ništa slično, a usto tako jednostavno izrečeno. Prodorno ju je pogledao, sa svih svojih pet osjetila, kako bi ju utisnuo u pamćenje onakvu kakva je bila u tom trenutku: nalik nekom riječnom idolu, neustrašiva u crnoj haljini, zmijskih očiju i s ružom za uhom. Pred puno vremena, na jednoj osamljenoj haićanskoj plaži gdje su oboje ležali goli nakon vođenja ljubavi, Jeremiah de Saint-Amour bio je odjednom uzdahnuo: “Nikad neću ostarjeti.” Ona je to protumačila kao junačku nakanu da se bori bez predaha protiv pustošenja vremena, ali je on bio određeniji: neopozivo je odlučio da će si oduzeti život u šezdesetoj godini.

Uistinu, navršio ih je 23. siječnja te godine, a potom je kao posljednji rok utvrdio dan uoči Duhova, najveće svečanosti u gradu posvećene Duhu Svetomu. Nije bilo niti jedne pojedinosti protekle noći koju nije unaprijed znala i često su o tome govorili, zajedno podnoseći nepovratnu bujicu dana koje više ni on ni ona nisu mogli zadržati. Jeremiah de Saint-Amour volio je život bezumnom strašću, volio je more i ljubav, volio je svoga psa i nju, i kako se datum približavao, podlijegao je očajanju, kao da njegova smrt nije njegova vlastita odluka, nego neumoljiva sudbina.

“Noćas, kad sam ga ostavila sama, više nije bio s ovoga svijeta”, reče ona.

Željela je odvesti psa, ali ga je on promatrao kako kunja pokraj štaka i pogladio ga je vrškom prstiju. Rekao je: “Žao mi je, ali Mister Woodrow Wilson odlazi sa mnom.” Zamolio ju je neka mu priveže šapu za poljski krevet dok je on pisao, a ona je napravila lažni čvor kako bi se mogao osloboditi. To je bio njezin jedini čin nelojalnosti, opravdan željom da se i dalje sjeća gospodara u zimskim očima njegova psa. Ali doktor Urbino ju prekine ispričavši joj da se pas nije oslobodio. Ona reče: “To je zacijelo bilo zato što nije htio.” I razveseli se, jer joj je draže bilo prisjećati se i dalje mrtvoga ljubavnika onako kako ju je on sinoć zamolio, prekinuvši pismo koje je već započeo i pogledavši ju posljednji put.

“Sjećaj me se s ružom”, rekao joj je.

Stigla je kući nedugo nakon ponoći. Ispružila se odjevena na postelji, pušila paleći cigaretu na cigaretu kako bi mu dala vremena da dovrši pismo za koje je znala da će biti dugo i mučno, a netom prije tri, kad su počeli zavijati psi, stavila je na vatru vodu za kavu, odjenula strogu crninu i odrezala u dvorištu prvu ružu zore. Časak prije doktor Urbino je shvatio kako će istisnuti sjećanje na ovu neiskupivu ženu, a mislio je da zna i razlog: samo osoba bez načela može tako ugađati bolu.

Do kraja posjeta pružila mu je još više opravdanja. Neće ići na sprovod jer je to bila obećala ljubavniku, iako se doktoru Urbinu učinilo da je shvatio suprotno iz jednog odlomka pisma. Neće ispustiti ni suze, neće spiskati ostatak života kuhajući se na laganoj vatri u juhi od ličinki sjećanja, neće se zakopati u ova četiri zida za života šijući svoj mrtvački pokrov, kako se očekivalo od ovdašnjih udovica. Naumila je prodati kuću Jeremiaha de Saint-Amoura, koja je odsad bila njezina sa svim što je u njoj, kako je pisalo u pismu, i nastavit će živjeti kao uvijek i ne žaleći se ni na što u ovoj sirotinjskoj zamci smrti u kojoj je bila sretna.

Gabriel García Márquez Ljubav u doba kolere isbn: 9789532860030 prijevod: Tamara Horvat Kanjera dimenzije: 140 x 215 mm stranica: 336 uvez: šivani meki Cijena 79 kn