1.

Možete me zvati D. T. To je skraćeno od Dieter, što je njemačko ime, a D. T. će dostajati, sad kad živim u Americi, zemlji neobičnoj. Ukoliko strpljenje stavljam na kušnju, činim to stoga što mi protok vremena ovdje ne znači ništa, a takvo vam stanje potiče buntovništvo. Pišem li ovu knjigu baš zbog toga? Ja i moji prijašnji suradnici prisegnuli smo da takvo što nećemo nikad poduzimati. Bio sam, naposljetku, član obavještajne skupine bez premca. Vodila se kao SS, Posebni odjel IV- 2 a, a izravno nas je nadgledao Heinrich Himmler. Tog se čovjeka danas smatra čudovištem, a ja se u njegovu obranu ne bih upuštao – ispostavilo se kako je uistinu bio poprilično čudovište. A opet, Himmler je ipak bio i originalan mislilac, a upravo je jedna od njegovih teza potaknula moje književne namjere, koje, budite sigurni, nisu rutinske prirode.

2.

Himmler se našoj elitnoj skupini obraćao u maloj predavaonici obloženoj tamnom orahovinom, u kojoj nije bilo više od dvadeset sjedala, naguranih prema naprijed, u četiri reda po pet stolica. No, takvim se opisima ovdje neću baviti. Više me zanima iznošenje Himmlerovih neuobičajenih ideja. Možda me baš to potaknulo da započnem ovo književno sjećanje, koje će se sigurno pokazati uznemirujućim. Znam kako ću zaploviti nemirnim morem, jer moram naglavce okrenuti mnoge uvriježene predodžbe. Kad se toga sjetim, u glavi mi bukne kakofonija. Kao obavještajci, svoja otkrića često nastojimo iskriviti. Lažljivost je, naposljetku, svojevrsno umijeće, no u ovom ću se pothvatu te vještine morati odreći.

Dosta! Dopustite da vam predstavim Heinricha Himmlera. Znaj, čitatelju, kako to neće biti ugodno. Taj je čovjek, kojeg su iza leđa zvali Heini, do 1938 . godine postao jedan od četvorice uistinu važnih njemačkih vođa. Pa ipak mu je najdraži i najskrovitiji intelektualni pothvat bilo proučavanje rodoskvrnuća. Prevladavalo je u našim istraživanjima na najvišoj razini, a ono što bismo otkrili, nije se iznosilo izvan naših zatvorenih sastanaka. Rodoskvrnuća je, kako je Heini naučavao, u najsiromašnijim slojevima svih zemalja oduvijek bilo napretek. Čak mu se i naše, njemačko seljaštvo, uvelike odavalo, još u devetnaestom stoljeću. “Naravno, nitko u učenim krugovima o tome ne želi govoriti”, znao je primijetiti. “Naposljetku, tu se ne može ništa. Tko bi se zamarao ustanovljavati da je neki bijednik uistinu plod rodoskvrnuća? A ne, vladajući slojevi svake civilizirane zemlje nastoje takve stvari pomesti pod tepih.”

Odnosno, svi visoko pozicionirani državni dužnosnici svijeta, osim našeg Heinricha Himmlera. Iza njegovih su nesretnih naočala sazrijevale krajnje neobične zamisli. Moram ponoviti da je za čovjeka tako neizražajnog lica i nimalo istaknute brade, svakako pokazivao izluđujuću mješavinu briljantnosti i gluposti. Primjerice, isticao je kako se smatra poganinom. Ljudskom je rodu predviđao lijepu budućnost, jednom kad svijetom zavladaju pogani. Duša svakog čovjeka obogatit će se dotad neprihvatljivim zadovoljstvima. No, nitko od nas nije mogao zamisliti orgiju u kojoj bi putena strast dosegla takve razmjere, a da bi se neka žena poželjela baciti u klupko rastopljenog mesa s Heinrichom Himmlerom. Čak ni u najnaprednijem mogućem duhu! To je bilo stoga što ste ga uvijek mogli zamisliti s tim licem u kutu školske zabave, visokog, mršavog, nepopularnog i tjelesno nerazvijenog mladića, pogleda punog neodobravanja. Već je tad imao malen podbradak. Stajao je, spreman čekati u zapećku, dok su drugi plesali.

A ipak su ga s vremenom stale opsjedati stvari koje se drugi nisu usuđivali izreći na glas (što je, moram priznati, obično prvi korak k novim idejama). Pomno je proučavao problem mentalne zaostalosti. Zašto? Stoga što je bio pristaša teorije kako su ono najbolje i najgore za što su ljudi sposobni, bliski susjedi. Zbog toga je bio spreman pretpostaviti kako bi djeca koja obećavaju, ako ih se otkrije u bezličnim obiteljima niskog roda, mogla biti “rodoskvrnci”. Na njemačkom bi se to reklo, prema iskazu koji je sam skovao, Inzestuarier . Nije mu se sviđao češći naziv takve sramote, Blutschande (krvni skandal), ili kako se to ponekad pristojno veli u boljim krugovima, Dramatik des Blutes (drama krvi).

Nitko se u našim redovima nije smatrao dovoljno upućenim da bi rekao kako teorija ne stoji. Himmler je već u ranim danima SS-a shvatio da nam je jedna od najprečih potreba stvoriti iznimne istraživačke skupine. Pripala nam je dužnost istraživati krajnosti. Himmlerovim riječima, zdravlje nacionalsocijalizma ovisilo je baš o tim letzte Fragen (krajnjim pitanjima). Mi smo trebali istraživati probleme kojima se ostali narodi nisu usuđivali ni približiti. Na vrhu liste bilo je rodoskvrnuće. Njemački se um morao ponovno nametnuti kao vodeći izvor nadahnuća u znanstvenom svijetu. Za uzvrat – bila je neizrečena veza koju je uspostavio – Heinrich Himmler bi za svoj dubokoumni napad na probleme koji potječu iz poljoprivrednog miljea dobio veliko priznanje. Znao bi isticati svoju temeljnu premisu: ne može se proučavati poljoprivredu, ako prije toga ne shvatimo seljaka. A razumijevanje tog prizemnog čovjeka počinje raspravom o rodoskvrnuću.

Ovdje bi, jamčim vam, podigao ruku sitnom, gotovo neznatnom gestom kakvom se služio Hitler – kapricioznim trzajem iz zgloba. Heinrich je time želio reći: “Sad dolazi glavno jelo. A s njim i prilog!” Krenuo bi veliki orator. “Da”, kazao bi, “rodoskvrnuće! To je jako dobro objašnjenje za pobožnost starih seljaka. Akutni strah od grijeha mora se pokazati u jednom od dva ekstrema: potpunoj odanosti vjerskim načelima. Ili u nihilizmu. Iz studentskih se dana sjećam kako je marksist Friedrich Engels napisao: ‘Kad je Katolička crkva shvatila da se preljub ne može spriječiti, isključila je mogućnost razvoda.' Briljantna opservacija, čak i ako potječe od krivog izvora. Isto se može reći i za krvni skandal. Ni njega se ne da spriječiti. Seljak stoga nastoji biti predani vjernik.” Klimnuo bi glavom. Onda ponovno, kao da su potrebna najmanje dva dobra potiska glavom ne bi li nas uvjerio kako je stvari sagledao objektivno.

Koliko bi često, upitao bi, prosječni seljak iz prošlog stoljeća mogao izbjeći takva iskušenja krvi? Naposljetku, nije to baš bilo lako. Seljaci obično nisu, mora se reći, naročito privlačni. Crte lica poružnjele su im od teškog rada. Uz to, smrdjeli su na zemlju i staju. Vonj im je ovisio o ljetnim temperaturama koje bi vladale. Ne bi li u takvim uvjetima niski nagoni pokrenuli zabranjene sklonosti? Kad se uzme u obzir skroman društveni život, kako da steknu sposobnost izbjegavanja sparivanja s bratom ili sestrom, ocem ili kćeri?

Nije se upuštao u opise kolopleta torza i udova koji je tvorilo troje ili četvero djece zajedno poleglih u krevetu, niti u nezgrapni naturalizam najugodnijeg od svih poslova – uspuhanog, grozničavog, mesnatog trka uz brdo tjelesne radosti – no izjavio je: “Priličnom se broju pripadnika poljoprivrednog sektora, hoćeš-nećeš, učini kako je rodoskvrnuće prihvatljiv odabir. Kome će se, naposljetku, časne i od rada ogrubjele crte oca ili brata najlakše učiniti privlačnim? Sestri, naravno! Ili kćeri. Često su one i jedine koje na to tako gledaju. Otac, kojih ih je stvorio, ostaje u žarištu pozornosti.”

Himmleru se jedno mora priznati. Teorije je u glavi razvijao više od dvadeset godina. Veliki Schopenhauerov pristaša, znao bi istaknuti i riječ koja je 1938 . godine još bila razmjerno nova – gene . A ti su geni, govorio bi, biološko utjelovljenje Schopenhauerovog pojma Volje. Oni su toj tajanstvenoj Volji osnovni sastojci. “Poznato nam je”, rekao bi, “da se instinkti prenose s naraštaja na naraštaj. Zašto je tako? Mislim da je to stoga što je Volji prirođeno ostati vjernom svom podrijetlu. Ja to čak nazivam Vizijom, da, gospodo, silom koja se nalazi u srži našeg ljudskog postojanja. Tom se Vizijom razlikujemo od životinja. Od samog početka našeg života na Zemlji, ljudi se nastoje uzdići do nepreglednih visina koje ih očekuju.”

“Naravno, na putu do takvog velikog cilja ima i prepreka. Naši najbolji geni moraju biti u stanju nadvladati oskudicu, poniženja i životne tragedije, dok se prenose s oca na sina, iz naraštaja u naraštaj. Veliki su vođe, rekao bih, rijetko proizvod tek jednog oca i majke. Prije će biti da se taj rijetki vođa uspio probiti kroz ograničenja koja su sputavala deset frustriranih naraštaja, koji tijekom svojih života Viziju nisu mogli izraziti, ali su je prenosili svojim genima.”

“Ne treba ni spominjati da sam do tih ideja stigao razmišljajući o životu Adolfa Hitlera. Njegov nam je junački uspon odjeknuo u srcu. Budući da mu, kao što znamo, skromni seljački rodoslov seže daleko u prošlost, njegov život predstavlja nadljudsko dostignuće. Pred tim nas mora obuzeti potpuno divljenje.”

Kao obavještajci, smiješili smo se u sebi. Odslušali smo tiradu. Sad se Heinrich spremao prijeći na neuljepšanu bit. ”Pravo je pitanje”, kazao bi, “kako se briljantni karakter Vizije brani od razvodnjivanja miješanjem? Ono je u procesu tzv. normalnog razmnožavanja samo po sebi razumljivo. Sjetite se višemilijunskih spermija. Jedan od njih se mora uspeti sve do jajašca ženke. Svakom će se od tih spermija koji plivaju jajničkim morem, to jaje doimati golemim poput krstarice.” Zastao bi, pa klimnuo glavom.

“Zdravi spermij mora biti spreman žrtvovati se, kao što će takva spremnost u ratu nositi vojnike dok će jurišati uzbrdo, ili napadati neosvojivu kosu. Sama je bit muškog sjemena spremnost da se podvrgne takvoj žrtvi, da bi barem jedan od njih dopro do jajeta!”

Zagledao bi se u nas. Jesmo li bili u stanju osjetiti njegovo uzbuđenje? “Uskoro se”, rekao bi, “nameće sljedeće pitanje. Hoće li ženkini geni odgovarati stanici spermatozoida koji se uspio do nje probiti? Ili će se otkriti kako su geni dvaju odvojenih elemenata neuskladivi? Hoće li se ponašati poput nezadovoljnog muža i žene? Da, odgovorio bih. Pretežito se pojavljuje neusklađenost. Može ispasti kako je usklađenost pri spajanju bila dovoljna da bi došlo do prokreacije, no teško da postoji ikakvo jamstvo kako će spoj njihovih gena dovesti do suglasja.”

“Stoga, kad govorimo o ljudskoj žudnji za stvaranjem čovjeka koji će biti utjelovljenje Vizije – Nadčovjeka – moramo u obzir uzeti i vjerojatnost. Ni jedna na milijun obitelji nam ne može dati muža i ženu koji bi svojim genskim sklonostima bili blizu stvaranju čudesnog djeteta. Možda čak ni jedna na sto milijuna. Ne!” – ruka se opet podigla – “Recimo da je bliže jedna na milijun milijuna. U slučaju Adolfa Hitlera, brojke se približavaju zapanjujućim razmjerima kakve nalazimo u astronomiji.”

“Stoga nam, gospodo, logika nalaže pretpostavku da Nadčovjek koji utjelovljuje Viziju, mora biti posljedica sparivanja iznimno sličnih genetskih sastojaka. Samo će se u takvom slučaju zasebna utjelovljenja Vizije moći međusobno ojačati .”

Komu nije bilo jasno kamo Heinrich cilja? Rodoskvrnuće je nudilo najbližu mogućnost takvog jedinstva svrhe.

“Pa ipak”, kazao bi Heinrich, “razumno govoreći, moramo se također složiti da život nije uvijek spreman takav događaj i ovjeriti. Takve obiteljske intimnosti obično izbace na svijet muške i ženske potomke smanjene kakvoće. Moramo priznati da plodovi rodoskvrnuća u djetinjstvu obično pobolijevaju i rano umiru. Pregršt je anomalija, čak i prikaza tjelesne čudovišnosti.”

Stajao je pred nama, tužan i strog. “To je cijena. Kod rodoskvrnaca neće dolaziti samo do osnaživanja kvalitetnih sklonosti, već se ojačati mogu i nesretna nagnuća. Nestabilnost je stoga čest proizvod rodoskvrnuća. Iz prikrajka vreba idiotizam. A kad nastane mogućnost presudna za razvoj velikog duha, to se rijetko ljudsko biće svejedno mora nositi s pregršt frustracija, dovoljno snažnih da od njih skrene s uma ili mu potaknu preranu smrt.” Tako je govorio Heinrich Himmler.

Čini mi se da su svi prisutni bili svjesni podteksta tih napomena. Godine 1938 . smo istraživali (a možete biti sigurni kako je to bilo u najvećoj tajnosti) je li naš Führer rodoskvrnac iz prvog ili drugog koljena. Ili ni iz jednog. Ako nije bio ni iz jednog niti iz drugog, Himmlerova će teorija ostati neutemeljena. No, ako je naš Führer istinski plod rodoskvrnuća, bit će ne samo svijetao primjer da hipoteza stoji, nego će postati i njen krunski dokaz.

3.

Spreman sam progovoriti o opsjednutosti Adolfom Hitlerom. A što čovjeku može više pomračiti raspoloženje od pitanja na koje neće dobiti odgovor? Čak i danas, najveća je opsesija i dalje Hitler. Ima li Nijemca koji ga ne pokušava shvatiti? A opet, nađite jednog koji je zadovoljan odgovorom do kojeg je došao.

Moram vas nečim iznenaditi. Osobno nisam na toj kušnji. Živim u uvjerenju kako Adolfa mogu razumjeti. A to je stoga što ga u stvari poznajem. Moram ponoviti. Poznajem ga od glave do pete. Da posudim američki izraz, njihov mi grubi smisao za vulgarno omogućava reći: “Da, znam ga od šupka do pupka.”

A svejedno sam i dalje opsjednut. No, mene muči posve drugačiji problem. Kad se sjetim objašnjenja zašto ga tako dobro znam, spopada me tjeskoba koja se može usporediti s noćnim skokom s gole litice u crnu vodu.

Neka se, stoga, zna kako ću u početku postupati oprezno i neću iznositi ništa više od onog što je tad bilo dostupno SS-u.

To bi se u ovoj fazi moglo pokazati dostatnim. Mogu vam ponuditi potankosti koje se tiču njegovih obiteljskih korijena. U Posebnom odjelu IV- 2 a – kao što sam već objasnio – naša su otkrića bila obavijena neprobojnom tajnošću. Tako je moralo biti. Najspremniji za hvatanje u koštac s najneukusnijim pitanjima bili smo baš mi. Morali smo živjeti sa strahom da će odgovori koje ćemo razotkriti možda biti tako otrovni, da će ugroziti sam Treći Reich.

S druge strane, postojala je jedna posebna olakotna okolnost. Kad bismo prikupili činjenice, čak i ako bi se pokazalo da su štetne, svejedno smo se mogli odlučiti za neistine kojima bismo u stanovništvu poticali domoljubne osjećaje. Naravno, nije se moglo unaprijed znati hoće li se svakim otkrićem moći manipulirati. Mogli bismo otkriti i nešto eksplozivno. Kao primjer: što ako je Hitlerov djed po ocu bio Židov?

4.

To je bila jedna od mogućnosti. Ostale su bile slično zlokobne. Jedno smo se vrijeme poigravali s istragom napola šaljive ali delikatne glasine. Monorhidnost. Pripada li naš Führer skupini nesretnih i hiperaktivnih muškaraca koji imaju samo jedan testis? Istina je da bi u pravilu, kad bi ga snimali, međunožje prekrio rukom, što je, razumljivo, tipična kretnja ako želite zaštititi jedini testis. No, jedno je takvu ranjivost zamijetiti, a drugo to i potvrditi. Do dokaza se moglo lako stići razgovorom s malobrojnim još živućim ženama koje su s Führerom imale intimne odnose, no kako bismo mogli zadržati nadzor i nad posljedicama takvog postupka? Što ako Hitler dozna da se nekoliko časnika SS-a bavi, tako reći, ispipavanjem njegovih genitalija? Od tog smo projekta morali odustati. Odluku je donio Himmler: “Ukoliko se pokaže da je naš štovani vođa rodoskvrnac iz prvog koljena, onda su pitanja monorhidnosti suvišna. Monorhidnost je, naposljetku, vjerojatan nusprodukt rodoskvrnuća u prvom koljenu.”

Bio je očigledno. Trebali smo se vratiti najboljem objašnjenju legendarne Führerove Volje – Drami krvi!

Uz to, svima nam se gadila mogućnost da je djed Adolfa Hitlera po ocu možda bio Židov. To bi ne samo pokopalo Himmlerovu tezu, već bismo morali zataškavati i strašan skandal. Naša je nelagoda djelomice proistjecala od glasine koje je među nama kružila osam godina prije, 1930 ., kad je na Hitlerov radni stol stiglo pismo. Mladić koji ga je napisao zvao se William Patrick Hitler, a pokazalo se kako se radi o sinu starijeg polubrata Adolfa Hitlera, Aloisa Hitlera mlađeg. U nećakovom pismu bilo je naznaka ucjene. Spominjale su se “ zajedničke okolnosti iz povijesti naše obitelji .” (Momak nije išao dalje od podcrtavanja tih riječi.) Da je pošiljalac živio u Njemačkoj, poslati takvo pismo bilo bi vrlo opasno, no tad je boravio u Engleskoj.

O kojim se, dakle, “zajedničkim okolnostima” radilo? William Patrick Hitler mislio je na Führerovu baku, Mariju Annu Schicklgruber. Godine 1837 . rodila je sina kojem je nadjenula ime Alois. Maria Anna je tada, a i kasnije, živjela u bijednom mjestašcu imenom Strones, jadnom selcu u austrijskoj pokrajini Waldviertelu, u koje joj je stizala skromna, ali redovita novčana isplata. Njeni su bližnji držali kako novac šalje neimenovani otac njenog dječaka.

A taj je dječak, kad je odrastao, postao Hitlerov otac. Iako se Adolf rodio tek 1889 ., a na vlast došao tek 1933 ., jedna je priča stalno kružila među seljacima u Stronesu. Tvrdilo se kako je tu apanažu slao imućni Židov, koji je živio u pokrajinskom gradu Grazu. Prema toj je legendi Maria Anna Schicklgruber kod tog Židova radila kao sluškinja, zatrudnjela, pa se morala vratiti u svoje selo. Kad je čedo donijela na krštenje, župnik ga je zaveo kao “izvanbračno”, što je u tom kraju bila česta kategorija. Waldviertel je, naposljetku, bio poznat kao ubožnica Austrije. Stotinu godina poslije, nakon Anschlussa 1938 ., poslali su me u taj kraj, a ono što sam otkrio bilo je zapravo fascinantno. Iako bi bilo prerano otkriti način na koji sam to saznao, odat ću vam, ipak, rezultat istrage. Za sad, to će morati dostajati. S vremenom se nadam skupiti hrabrost i reći nešto više.

5.

Waldviertel , smješten sjeverno od Dunava, kraj je prekrasnih, visokih borova. Pa i riječ Waldviertel se može doslovno prevesti kao “šumska četvrt”, gdje se šumske tišine doimaju mračnim, u opreci sa zelenilom polja na koje se tu i tamo naiđe. Zemlja pak nije pogodna za poljoprivredu. Austrijsko selce u ovakvoj zabiti pravo je oličenje neugledne bijede. Tih su godina Heidlerovi (koji su kasnije postali Hilterovi) živjeli u Spitalu, koji se može nazvati selom, a njihovi rođaci Schicklgruberovi u obližnjem, već spomenutom Stronesu, koji se prostirao u dubokom blatu uz seoski put, s najviše nekoliko desetaka kućeraka slamnatih krovova. Dok je Strones bio pun svinjskih valova podignutih oko svake nastambe, na gradskim se livadama moglo naći više kravlje balege, a miomiris one konjske tu se već jako cijenio. To je, naposljetku, bilo područje u kojem nije bilo rijetkost vidjeti seljaka kako sam vuče plug kroz nekoliko različitih slojeva blata. Zemlja tvrda poput lave, potoci mulja, isprani šljunak, kal, grude zemlje, kamenje, obična ilovača. Strones čak ni crkvu nije imao. Mještani su morali odlaziti do susjednog selca, Döllersheima. Tamo je, u župnoj knjizi rođenih, sin Marije Anne bio zaveden kao “Alois Schicklgruber, katolik, muško,” kao i – kao što već znamo – “izvanbračni.”

Maria Anna, rođena 1795 . godine, imala je četrdeset i dvije godine kad se 1837 . rodio Alois. U njenoj je obitelji bilo jedanaestero djece, od toga je petero već umrlo, pa je mogla živjeti s bilo kojim od svoje braće. (Himmleru tu ništa nije smetalo, jer je njeno kopile, ponavljam, bilo Adolfov otac.) Kako god, usprkos nevjerojatnom siromaštvu roditelja, Maria Anna je sa svojim sinom sljedećih pet godina živjela u jednoj od dvije sobice kod oca. Tajanstvene uplate, koje su stizale u malim ali redovitim ratama, Schicklgruberovima su pomagale da se izdržavaju.

Iako nam je, naravno, bilo jako stalo doći do vrijednog otkrića o spolnim odnosima unutar obitelji, nismo u toj žudnji smjeli odbaciti ni Židova iz Graza. Pa se tako već 1930 ., osam godina prije, provela i istraga. Kako nam je ispripovjedio Himmler, Hitler je pismo, čim ga je pročitao, proslijedio nacističkom odvjetniku Hansu Franku. Führer je, a neki se toga više ne sjećaju, kancelar postao tek 1933 ., no Hans Franck se već 1930 . nastojao uvući u uži krug oko vođe.

Frank je, stoga, morao biti glasonoša loših vijesti o trudnoći Marije Anne. Vrlo je vjerojatno, objavio je, kako je otac bio devetnaestogodišnjak, sin uspješnog trgovca koji se zvao Frankenberger, da, Židov. Što nije zvučalo nelogično. Tih su godina brojni izdanci imućnih obitelji svoja prva intimna iskustva doživljavali sa sluškinjama. Koje im nisu morale ni približno biti vršnjakinje. U građanskim se slojevima provincijskog grada poput Graza takva inicijacija držala razumnom praksom, o kojoj se, doduše, nije govorilo. Takvo što se držalo mnogo poželjnijim nego da se momak iz imućne obitelji druži s kurvama ili da se prerano veže uz dragu iz skromnije obitelji.

Frank je tvrdio kako je vidio neoborive dokaze. Hitleru je kazao kako su mu pokazali pismo koje je napisao herr Frankenberger, otac mladića koji je spavao s Marijom Annom. U pismu je obećavao kako će redovito plaćati za Aloisa dok ne navrši 14 godina.

No, naš se Adolf s tim otkrićima nije slagao. Hansu Franku je kazao kako je istina, koju mu je povjerio njegov otac Alois, da je njegov pravi djed rođak Marije Anne, Johann Georg Hiedler, koji se napokon odlučio oženiti je pet godina nakon što se Alois rodio. “No, bez obzira na to”, kazao je Hitler Hansu Franku, “rado bih pregledao to Židovljevo pismo mojem djedu.”

Frank je tad Hitlera izvijestio kako ipak još nije u posjedu pisma. Čovjek koji ga je držao kod sebe, za njega je tražio previše. Osim toga, pismo je sigurno već i fotografirano.

“Vidjeli ste original?” pitao je Hitler.

“Mogao sam ga vidjeti u njegovom uredu. Uz njega su stajala dva krupna momka. Uz to je na stolu držao i pištolj. Što li je taj čovjek očekivao?”

Hitler je klimnuo glavom. “Nagli odlazak takvog čovjeka ne može se ni očekivati. Pismo bi, ionako, vjerojatno bilo na jednom, a faksimil na drugom mjestu.”

Još jedna Hitlerova briga.

No, 1938 . godine naša je istraga ponudila alternative. Više nije bilo sigurno da je Maria Anna u doba kad je Aloisu bilo pet godina i dalje primala redovite isplate. Pošto se 1842 . godine udala za Johanna Georga Hiedlera, njih su dvoje bili presiromašni da bi si mogli priuštiti vlastiti dom. Neko su vrijeme morali spavati u starom dotrajalom valovu iz kojeg je u susjedovoj staji jela stoka. To, naravno, nije značilo da im se novac više nije slao. Johann Georg je svakako ta sredstva mogao i zapiti. U Stronesu mu je opijanje priskrbilo status legende. Količina alkohola koju je konzumirao uistinu se kosila s pretpostavkom kako su bili baš toliko siromašni, jer, zašto bi se pijanac poput pedesetogodišnjeg Johanna Georga oženio ženom starom četrdeset i sedam godina, s petogodišnjim derištem, ako ona nema dovoljno novca da se on može i dalje opijati? Štoviše, razmjeri njegovog lokanja nisu baš govorili u prilog teoriji da je on Aloisov otac. A taj se Johann Georg Hiedler nimalo nije protivio kad je Maria Anna Johannovog mlađeg brata, koji se također zvao Johann (no, u ovom slučaju Johann Nepomuk Hiedler) zamolila da dječaka uzme k sebi i dalje se za njega brine. Taj je mlađi brat Johann Nepomuk pak, bio trezvenjak, marljiv seljak koji je imao ženu i tri kćeri, ali nije imao sina.

Sad nam se Johann Nepomuk nametnuo kao izgledna mogućnost. Nije li on mogao biti stvarni otac? To nije bilo nemoguće. No, još uvijek smo morali naći dovoljno dokaza kako bismo odbacili Židova.

Himmler me poslao u Graz, gdje sam se pomučio istražujući u stotinu godina starom arhivu. U gradskim se spisima pod imenom Frankenberger nije moglo naći nikoga. Istražio sam Israelitische Kultur ­ gemeinde Židovskog arhiva u Grazu, gdje je takav rezultat potvrđen. Židovi su iz te regije protjerani 1496 . godine. Čak tristo četrdeset i jednu godinu poslije, 1837 . godine, kad se rodio Alois, još uvijek im se nije dopuštao povratak. Je li Hans Frank lagao?

Proučivši te nalaze, Himmler je izjavio: “Frank je vrlo smion tip!” Kako mi je Heini objasnio, trebalo se iz 1938 . vratiti u 1930 . godinu. U vrijeme kad je bila stigla poslanica Williama Patricka Hitlera, Hans Frank je bio samo još jedan od odvjetnika koji su se u Münchenu motali oko naših ljudi. No, sad je postalo jasno što je učinio. Izmislio je kompromitirajuće pismo kako bi se približio vođi. Budući da je dokument bio u tuđim rukama, Hitler nije mogao znati je li ga Frank izmislio, govorio istinu ili, najgore od svega, to pismo sam posjedovao. Da je Hitler poslao nekog istražiti stvari u Grazu, mogao je to biti kraj Hansa Franka, no odvjetnik je sigurno bio spreman okladiti se da ni Hitler baš nije želio saznati istinu.

Budući da me Himmler pripremao za ulogu bliskog pomoćnika, povjerio mi je kako se neće poslužiti mojim istraživanjem iz 1938 . godine i Hitleru otkriti da u Grazu 1837 . nije bilo Židova. Radije će o otkriću izvijestiti Hansa Franka. Nasmijali smo se istovremeno, jer sam odmah shvatio. Je li bilo i jednog dužnosnika naše vladajuće skupine koji nije pokušavao pronaći način da nekog među kolegama pouzdano drži u šaci? A Himmler je Franka sad imao u šaci. Zahvaljujući uzajamnom razumijevanju, Frank ga je dobro služio. Godine 1942 . (kad je Frank već postao poznat kao “Krvnik Poljske”) Hitler je ponovno postao živčan zbog svog mogućeg židovskog djeda i naredio nam da u Graz pošaljemo nekog sposobnog čovjeka. Hmmler je, nastojeći zaštititi Hansa Franka, Führeru kazao kako je jednog agenta već slao te da nije nađen nikakav opipljiv dokaz. Kako su svi bili prezauzeti ratom, stvar se manje-više mogla staviti ad acta. Himmler je to Hitleru i savjetovao.

Norman Mailer Dvorac u šumi Preveo s engleskoga Saša Stančin Isbn: 978-953-286-023-8 dimenzije: 151 x 233 mm stranica: 408 uvez: meki šivani s ovitkom Cijena 129 kn