Kate Long: Priručnik za loše majke Ulomak U borbi između ručke torbe i kvake na vratima Prvo poglavlje Nan sanja: Kad mi je bilo dvanaest godina pala sam i slomila lakat. Bio je dan izbora 1929. godine i zezali smo se na vrhu zida pokraj glasačkog mjesta. Zid je bio visok otprilike dva metra i bilo je u redu kad bi ga se zajahalo, no sjela sam postrance da bih mogla prepoznati ljude koji će glasati za konzervativce, jer je tata rekao da im se to može vidjeti na licu. Jimmy me lagano gurnuo laktom i počeli smo pjevati: Glasujte! Glasujte! Glasujte za Aleca Sharrocka Zamahnula sam nogama da bi riječi jasnije odjeknule i trenutak kasnije bila sam na tlu s rukom ispod sebe. Jimmy je pokušao napraviti povez od žutih zastava od muslina kojima smo mahali, no ja sam zavrištala, pa je počeo panično vikati. Toliko me boljelo da sam se bojala ustati, da ne bih slučajno ostavila ruku na podu. Kad smo sutradan čuli da su laburisti pobijedili, tata se toliko napio da nije mogao otvoriti stražnja vrata. “Idem ga pustiti unutra”, ponudio se Jimmy. “E ne ideš”, rekla je mama. “Ostavi ga tamo gdje je.” I tako sam ležala na kauču s povezanom rukom i gledala kako se muči. Naposljetku je pao, a mama je navukla zavjese da ga ne vidimo. To je bilo neobično, jer nikada ranije nije popio ni kap. Njegovi su poroci bili druge vrste. Siječanj 1997. Dan nakon što se to dogodilo, sve se činilo normalnim. Čak i iza vrata svoje spavaće sobe mogla sam čuti kako mama napada Nan. Pokušava ne naljutiti se, no ljutnja je jedina emocija koju mama pokazuje ovih dana. “Hajde, Nan, vrijeme je za tvoju kupku.” “Ne mogu. Boli me ruka.” “Ne, ne boli te. Opet si sanjala. No hajde .” Naša kuća je kuća izgubljenih stvari: ključeva, aparata za nagluhe, identiteta. Jutros je došlo do svađe oko kobasica. Mama je skuhala dvije kobasice Nan za večeru i ostavila ih na tanjuru da se hlade. Tada je perač prozora došao na vrata. Kad se vratila, kobasice su nestale. “Što si učinila s njima?” pitala je Nan (strpljivim glasom). “Nisam ih ni takla.” “Jesi, sigurno jesi.” “Bio je to pas.” “Nemamo psa, Nan. Gdje su? Samo želim znati, neću se naljutiti. Jesi li ih pojela?” “Aha, možda jesam. Jučer. Jučer sam ih jela za užinu.” “Kako si ih mogla jesti jučer kad sam ih tek maloprije skuhala? Svemogući Bože, zar baš sve mora biti tako?” Mama je umorno prešla rukom preko lica i uzdahnula. To često radi. “Nebesa! Nema potrebe za vikom. Ti si zla žena. Ista si kao moja kćerka Karen, i ona se uzruja bez razloga.” “Ja jesam tvoja kćerka Karen.” “Hm.” Sutradan sam pronašla kobasice, zamotane u dvije vrećice u posudi za kruh. No Nan nema monopol na zbunjenost. Znam da se zovem Charlotte i imam sedamnaest godina, no u loš dan to je otprilike sve. Ljudi, stariji ljudi, uvijek mi govore “Budi svoja”; da, baš. To je tako lagano. Ponekad rješavam testove u časopisima Most! i Scene Nineteen. Jesi li hladnokrvna mačka ili očajni pas i Koji je tvoj stil zavođenja, kako odrediti svoj tip ličnosti prema omiljenoj boji, omiljenoj razonodi, satu rođenja. Pitanje je a) vjerujem li u to sranje? b) Prezirem li to kao što bih i trebala? Ovisi o raspoloženju. Moja baka ponekad misli da sam reinkarnacija njezinog vlastitog djetinjstva. “Blažena bila,” kaže baka posežući za bombonom, “otac ju je tukao dok ne bi povratila po podu i onda ju je opet tukao. Pobjegao je i mama je morala početi prati za druge. Siroto janješce. Uzmi karamelu.” To izluđuje moju mamu, i to potpuno. Ne voli kad se razbacuje samilošću, pogotovo prema meni, jer misli da živim kao bubreg u loju. “Imaš mogućnosti koje ja nikada nisam imala”, govori mi. “Obrazovanje je sve. Koliko zadaće imaš večeras?” Za Božić mi je kupila osobni planer, no ja sam ga izgubila – još nisam smogla hrabrosti reći joj to. “Moraš nešto napraviti od života. Nemoj napraviti pogrešku koju sam ja napravila.” Kako sam ja dio Pogreške (“Sa šesnaest sam bila majka, do dvadeset i prve razvedena žena”), to me stavlja u neobični položaj: u isto sam vrijeme i njezina otkupiteljica, uvjerenje da nije uludo proživjela život. Moji će budući uspjesi biti njezini i ljudi će mi reći, “Vaša je majka bila pametna žena. Mnogo se toga odrekla zbog vas.” Ili se barem tako nada. Zapravo sam malo nesređena. Kad me jučer popodne Nan uhvatila dok sam se seksala s Paulom Benthamom, nije rekla ni riječ. Iznenađujuće je pokretna, usprkos kateteru. Imala je kolostomiju prije sto godina, prije mene, da bi se riješila uznapredovalog raka. “I KRALJICA GA IMA, ZNATE”, viknula je savjetnica. “Ooo. Opasno”, odgovorila je Nan, sva impresionirana. “Pa, Ivy Seddon misli da ga ima i Cliff Richard, a on pleše ko lud.” Mislila sam da će joj se nešto omaknuti te večeri dok smo gledale seriju Coronation Street. Odjednom je rekla: “Bila je premlada, nije znala što radi. Rekla sam joj ne sekiraj se, ja ću se pobrinuti za to.” Mama, koja je ulazila sa šalicom čaja za nju, tresnula je tanjurićem tako da se čaj prolio po stolnjaku i zagledala se u mene. Kriste, Nan, molim te nemoj ništa reći ili sam gotova. (“Danas je žena od trideset i tri godine službeno optužena zato što je zatukla svoju kćerku tinejdžerku. Policija vjeruje da je moguće da je to učinila osobnim planerom. Susjedi kažu da su čuli povišene glasove do kasno u noć…”) Još uvijek malo boli. Nisam znala da će tako boljeti. Znala sam da će biti krvi, jer sam negdje pročitala da su u stara vremena vješali plahte na prozor kako bi svi živi mogli vidjeti da je nevjesta bila netaknuta djevica. Upotrijebila sam staru majicu i poslije je isprala; ako me upita, reći ću mami da mi je krvarilo iz nosa. Nisam laka cura. Riječ je samo o tome da se tu nema baš mnogo što za raditi. Kroz Bank Top možeš prošetati za petnaest minuta, to je malo dosadno selo smješteno uzduž vrha brda koje se proteže preko obronaka brda u dva velika posjeda. S najviše točke vidi se panorama industrijskog Lancashirea; tvornice, skladišta i nizovi i nizovi kuća od crvene cigle. Na horizontu se vidi nejasna sivozelena linija pjeskovite vrištine. Na jugu je televizijski toranj kraj kojeg se navodno njemački avion srušio prije pedeset godina; na sjeveru je toranj Blackpool, jedva vidljiv na horizontu. Znala sam satima škiljiti ne bih li vidjela njegova svjetla, no predaleko je. U Bank Topu postoje tri vrste kuća. Viktorijanske dvokatnice nanizane su u glavnoj ulici, dok su na kraju sela same moderne kućice s garažama i jednakim dvorištima. Nitko od ljudi u tim Prestižnim Novogradnjama ne razgovara s drugima, no ionako se kroz zidove tanke poput kartona može čuti sve što ti susjedi rade. Ispod sjajnih novih kuća temelji se pomiču i stenju nad nekadašnjim oknima rudnika – posljednji je rudnik zatvoren prije četrdeset godina – što Bank Top u svakom pogledu čini selom koje tone. Zatim je tu stambeno naselje u društvenom vlasništvu, kuće u nizu iz tridesetih, i tamo psi slobodno lunjaju i nekažnjeno seru po pločnicima. Tu mi živimo. Kupili smo kuću u razdoblju velikog napretka 1984 . godine (koja je isto tako bila i Godina razvoda) i mama je proslavila tako što je ugradila georgijanska vrata i provukla lampice na prozore. Prednja soba, koja je moja i sićušna, gleda na parkiralište Radničkoga kluba; subotom navečer tu se događaju neke čudne stvari, to vam mogu reći. U centru sela su crkva i društveni dom i bezvezni niz dućana, kiosk, praonica rublja i Spar. Dva puba, manje ili više jedan nasuprot drugom, u stalnoj su borbi, no jedan je za stare ljude i obitelji s novih posjeda koje imaju večeri kviza i dječju pizzu s piletinom, a drugi je potpuno zapušten. Ne idem ni u jedan. Za zabavu idem autobusom u Wigan s postaje koja smrdi po mokraći. Odjebi, piše iznad vrata, pa to najčešće i uradim. Uopće ne spadam u ovo selo. Zapravo, ne znam gdje spadam. Možda na drugi planet. I tako sam bila na leđima, posve naga i ukočena poput mrtvaca, kad je Nan ušetala u moju spavaću sobu i rekla Paulu, “Konj je upravo prošao pokraj prozora pokraj stubišta.” “Kojim je putem otišao?” pitao je Paul. “ Kojim je putem otišao?” rekla sam kasnije. “Što je tebi, jesi li lud kao i ona?” “Samo sam pokušao voditi razgovor.” Slegnuo je mršavim ramenima pod pokrivačem. “Što joj je? Je li šašava?” “Ništa više od mnogih ljudi”, rekla sam, pomalo oštro. Zaštitnički sam raspoložena prema njoj, iako je vražja smetnja. “Nekih je dana prisebnija od mene. Samo je stara. Možda ćeš i ti biti takav kad ostariš.” “Prije bih se ustrijelio.” “Ne, ne bi. To svi kažu, ali ne bi to učinili.” Dio problema u ovoj kući su hormoni. Tu je previše pravih žena za jednu malu kuću koja je nekad bila u društvenom vlasništvu. Veliki oblaci izrazito nabijenog estrogena šire se i reagiraju slanjem roja iskrica u atmosferu; zrak pucketa od njih. Naravno, Nan ga više nema, iako ga je zadržala duže od većine (rodila je moju mamu u četrdeset i šestoj! Nisam znala da se ljudi u toj dobi uopće seksaju), ali ja ga imam više nego što bih znala što s njim. Svakako više nego što moja mama zna što bi trebalo s njim. Sumnja da imam DNK drolje (naslijedila sam to od nje, valjda). Ako sazna da sam se seksala, ubit će me. Zbilja. Ovo bi bila moja najgora noćna mora: Prokleto prokleto prokletstvo. Prokleta Nan uneredila je krevet. Opet. Nije njezina krivnja ali NIJE ME BRIGA, nikoga nije briga za mene. SKINI SE prokleta debela plahto, kopile iz pakla za plahte. Vučem tu gomilu do košare za rublje i PROKLETSTVO ispale su mi jedne najlonke PROKLETSTVO ispale su mi i gaćice dok sam pokušavala podići najlonke, sad se čitava vražja gomila rasula po podu. Plave čarape s bijelima, jedva sam to izbjegla. Charlotte NE ŽELI staviti svoje prljave stvari u ispravne košare, kakvu sam to drolju rodila, čovjek bi mislio da će biti obzirnija. Umirem za šalicom čaja, pamuk u pretpranje, jako uprljan, sve je u ovoj kući jako uprljano. Nije Nanina krivnja, vražja traka joj ne prianja uz kožu ako je namaže Nivea kremom, i što je to, što je to? Što je upravo ispalo iz prljave jastučnice na pod? Kriste, to je kondom. Charlotte je prakticirala SEKS. Poznajem Paula Benthama od osnovne škole. Smiješno je pomisliti kakvi su sve mali događaji doveli do velikog. Jedanput, kad mi je bilo otprilike deset godina, bili smo na igralištu i gledali smo kako dečki igraju mali nogomet. Paul je krenuo izvesti posebno jaki udarac, fulao i lopta me zbilja jako udarila u lice. Sve su cure odmarširale tužiti ga i mislio je da je u velikoj nevolji. Čak su mu i uši pocrvenile. No ja nisam plakala, iako sam mislila da mi je nos promijenio oblik. Mislim da je to cijenio. Onda imamo ono jedno Valentinovo prije nego što smo prešli u srednju školu. Znala sam da je napravio čestitku za mene jer su me svi njegovi prijatelji zezali zbog toga, pa sam čekala; za vrijeme jutarnjeg odmora, ručka i popodnevnog odmora. Ugurao mi je čestitku u ruku tek u četiri sata, a čak je i promijenio riječi na njoj: Ruže su crvene Tajne su skrivene No nisam se baš zabrinula. Znala sam da ga je Martin Hedges nagovorio na to. Više me zabrinulo to što nije plesao sa mnom na završnom plesu. Znali smo da idemo u različite škole, on u strukovnu školu, a ja u gimnaziju, pa sam mislila da će htjeti poljubac, no on mi uopće nije prišao, samo je trčao okolo udarajući svoje frendove balonima i naguravajući im ukrasne vrpce niz leđa. Kasnije sam to ispričala mami (tada smo se slagale). Rekla je, “Pa, što možeš očekivati, on je klinac.” Tada sam se zapitala kad će odrasti. Srećom, u tako malom mjestu kao što je Bank Top nemoguće je ikoga izbjeći. Sretali smo se na autobusnoj postaji, buljili jedno u drugo i sjedali što je moguće dalje na crvena kožna sjedala, pa sam znala da postoji mogućnost da je zainteresiran. Kad je bio s prijateljima protegnuo bi se na stražnjim sjedalima u autobusu br. 204 za Wigan i glasno pričao i puno psovao, pisao po prozorima i mijenjao natpis izlaz za nuždu u izlaz za nevine tako što je skidao dijelove slova i črčkao izmjene. Onda bi dečki govorili jedan drugome, “To je tvoj izlaz, taj tu. Tuda bi ti trebao izaći.” Prava stigma. Sad nijedno od nas dvoje neće moći izaći tuda. Mislila sam da ću se osjećati drukčije, kad više ne budem djevica, no uglavnom sam bila uplašena. “Jesi li to već radila?” pitao me dok je otkopčavao traperice. Znali smo da će se to dogoditi. To je bila moja novogodišnja odluka i to sam mu rekla. Mislim da nije mogao povjerovati koliko sreće ima. “Ne. A ti?” “Je li to bitno?” Nisam se usudila odgovoriti, pa sam skinula suknju. Kao da se presvlačim za tjelesni odgoj; predajte svoje dragocjenosti tu. Bila sam sigurna da ćemo razodjenuti jedno drugo, ili se barem ljubiti, no to se činilo previše intimnim. Počela sam se tresti od živaca i hladnoće. “Možeš li pojačati grijanje? Tebi je bliže.” KLIK, oglasio se termostat i ušli smo u krevet. Tada se učinilo da je vrijeme stalo na trenutak i ponovno sam se našla na karnevalu prošloga kolovoza, sjedila sam na našem zidu dvorišta i gledala kako prolaze redovi plutača, mašući bebama odjevenim poput pčelica, kada je on došetao sa svojom kanticom kovanica. Na sebi je imao kostim gusara i iznad gornje usne nacrtao je crni kovrčavi brk, no zbog toga mu je koža izgledala još glađe i sjajnije, gotovo poput djevojačke. “Uništava me ovaj povez na oku”, rekao je skidajući ga i protrljao crvenu mrlju na obrazu. “Siguran sam da mi škodi. A i ove me čizme ubijaju i sve to.” I tako je sjeo i stidljivo smo čavrljali, a tada smo otišli do polja zajedno da čujemo ocjene sudaca i gledamo beskonačne ekipe mažoretkinja koje su visoko koračale i nosile dokoljenke i mahale ogromnim pomponima. Megafon je izvikivao imena princeza i kraljica. “Zašto u svakoj ekipi uvijek ima jedna debela?” pitao je, a limena je glazba zasvirala O When the Saints, a zrak oko nas je svjetlucao. Malena su dječica trčala okolo vrišteći, tinejdžerke su ležale na travi i izlagale trbuhe suncu. Prije nego što je krenuo kući rekao je, “Moraš jedanput doći pa ćemo slušati neke CD-ove ili nešto.” Sunce je obasjalo njegov bodež. “Da”, rekla sam. “U redu.” KLIK. Prtljao mi je između nogu i tada ugurao prst u mene, Kriste, dva prsta koja su ubadala i nespretno kružila. (Nisu li se dečki o tome hvalili, tako su govorile cure u školi, o tome koliko su prstiju uspjeli upotrijebiti?) Ne. Predomislila sam se. To je bila loša ideja. Stop. Potražila sam njegov pogled da mu kažem da uspori, da prekine s čitavom stvari, ode u prizemlje i gleda Simpsone . No paralizirala me žestoka čežnja u njegovim očima. Čula sam da oči ljudi gore, ali nikada to nisam vidjela u stvarnome životu. Kao da se čitava njegova muškost koncentrirala u njima, šokantno. Odjednom je stao i napola se okrenuo. Srce mi je skočilo, a tada sam shvatila da odmotava kondom. Kroz kožu su mu se vidjeli kralješci i slijedila sam ih sve do sjene na dnu kralježnice. Jesu li svi muškarci tako koščati? KLIK. Tada se ponovno okrenuo prema meni, zgrabio svoj penis kao da je ozbiljno naumio i prodro unutra. O-o-o, tako je zaboljelo da sam se jedva suzdržala da ne vrisnem. Lopta u lice nije bila ništa prema ovome. Ostala sam ukočena i držala sam ga za leđa, zapitavši se kako nešto što se tako univerzalno reklamira kao nešto sjajno može biti tako grozno. Zašto nas nisu upozorili u školi? Sigurna sam da kad bi neki od učitelja rekao, “O, usput budi rečeno, osjećaj je kao da vam netko šmirgla maternicu”, ne bi se morali gnjaviti upozorenjima o AIDS-u i pitanjima morala. Ja bih sigurno dvaput razmislila. Brzo je svršio u seriji snažnih trzaja i tada se srušio na mene, sakrivši lice u moj vrat. Tada je Nan ušla, tako da mu treba odati priznanje što je uspio reći išta razumljivo. Poslije je sve bilo nezgodno. Iako sam potrčala i zaključala vrata, još sam osjećala užas Naninog praznog pogleda i poluosmijeha. Ni on ni ja nismo znali što bismo i bilo je krvi i još smo bili goli. Dolje u prizemlju mogli smo čuti Nan kako pjeva: Znaš li da su sinoć, kao i noć prije toga “Nemoj to baciti u kantu za smeće!” povikala sam kad je podignuo kondom i uredno zavezao čvor na njemu. “Prokletstvo, ako to moja mama nađe s papirnatim maramicama…” “Pa što da onda napravim s tim? Ne želiš ga sačuvati zauvijek?” Mahao je njime na prstu i napravio se kao da mi ga dobacuje. Vrisnula sam i izmaknula se. Bacio se prema meni i valjali smo se po krevetu, a onda je to nekako preraslo u tučnjavu jastucima. Kladim se da se to nikada nije dogodilo u pričama moje mame. Rebra su mu se kretala ispod blijede kože, plave su mu oči sjale i pomislila sam da je on zapravo mali dječak. Stenjao je i smiješio se i tada sam znala da sam napravila pravu stvar. Naposljetku smo se otkotrljali do uzglavlja. Udario je bradom i srušio sliku sa zida koja je pala iza kreveta. “O, sranje, oprosti. Podići ću je.” Zaronio je ispod kreveta, sav u oštrim kostima ramena, i izvadio fotografiju; dvije rukom obojane riđe mačkice u košari iznad natpisa SRETNI DANI! Uvijek se nadam da ću sresti “Okvir se malo iskrivio.” Predao mi je fotografiju. Tanki crni okvir od drva polomio se u uglu, a staklo je napuklo. “Mogu nabaviti novi. No ipak je najbolje da mama ne vidi.” Otvorila sam noćni ormarić i gurnula fotografiju ispod časopisa. “Znam da nije ništa, ali ima sentimentalnu vrijednost. To je jedna od Naninih rođendanskih čestitki kad je bila mala, držala ju je u svojoj sobi i uvijek sam je željela. Maznula sam je kad joj je um počeo popuštati. Nekako čuvam dio djetinjstva, ako znaš što mislim? Od svih promjena… Nikada nije primijetila.” “Jako lijepo. Želiš li doći u subotu? Svi su vani, pa bolje da se vratim i pustim Daniela unutra. Što prije dobije vlastiti ključ, to bolje.” Navlačio je džemper dok je govorio. “Zar ne možeš ostati još malo?” “Žao mi je. Mlađa braća i tako to. Jesi li vidjela moju čarapu?” Na brzinu sam potražila nešto za odjenuti, pronašli smo čarapu i on je krenuo kući. Ležala sam na krevetu i željela da me poljubio za rastanak umjesto što mi je razmrsio kosu. Trebala sam mu to reći. Ili možda to nije fora. No kakva su uopće pravila? Možda neki muškarci ne pokazuju osjećaje; to ne mora ništa značiti, jednostavno su takvi. I dakle, to je veliko zavođenje. Pretpostavljam da sam sve prikazala prilično odvratnim. Neki su dijelovi takvi i bili. No glavna je stvar, glavna je stvar to što sam sada žena, odrasla osoba. Možda će ljudi to moći prepoznati kad me samo pogledaju (Bože, nadam se da neće! Cure u školi su govorile da poslije čudno hodaš). No glavna je stvar što imam život koji nije život moje mame i to je početak velikih promjena u ovim krajevima. Znam da će odsad stvari biti drukčije. * Upoznala sam Billa kad je potrčao preko ceste da mi pomogne nositi košaru rublja. Vjetar ga je raznosio, na vrhu je bila velika bijela plahta i znala sam da će mama gnjaviti ako rublje padne na cestu i uprlja se. To se već jedanput dogodilo kad sam bila mala i Jimmy je držao jednu ručku, a ja drugu. Vukli smo se ulicom do doktora Liptrota i nosili mu njegovu tjednu pošiljku rublja kad je snažni nalet vjetra podignuo dvije ili tri košulje i bacio ih na cestu. Umirali smo od smijeha kad smo ih podigli, no kad smo došli kući i pokazali to mami ona je spustila glavu na stol i rasplakala se. Billy se udvarao djevojci koju je upoznao u lječilištu od tuberkuloze, ljepuškastoj djevojci, no to nije bilo važno. Imali smo deset gostiju na čaju posluženom nakon vjenčanja, a tada smo uhvatili vlak do Blackpoola. U Chorleyju su ušli neki dečki i vidjeli konfete u mojoj kosi, pa su počeli pjevati, “Danas smo se vjenčali, na medenom smo mjesecu.” Kad smo došli do motela dala sam gazdarici ribu da nam je pripremi za večeru. Sljedeće večeri pitala me, “Gospođo Hesketh, jeste li sada spremni za ribu?” A ja je nisam ni shvatila, jer se nisam priviknula na to prezime. Kad sam se vratila u tvornicu imala sam takvu boju da su sve djevojke rekle da sam sigurno trudna. * Gdje je Charlotte? Otišla je provesti popodne u Wiganu, nesumnjivo da bi potrošila novac na gluposti koje joj ne trebaju. Nan? Spava na fotelji, raširenih nogu, malo otvorenih usta. Bože, ako ikad postanem takva. I zašto u ovoj kući nikada nema penkala? Spustiš ih i one nestanu. Korisna ladica; kakav nered, ne znam zašto čuvamo pola ovog smeća. Brusni papir, svijeće, prsteni za salvete – kao da ćemo ih ikada koristiti – sredstvo za uklanjanje mrlja sada se prolilo preko svih četaka za odjeću. Danas sam se opasno posvađala s usisivačem i nogom stola; slomila sam jedan od nastavaka, pa će biti još nešto što se mora popraviti. Pun pogodak! Crna kemijska olovka, malo kitnjasta oko ručke, bit će u redu. Evo dakle, idemo ni s čim. Ljubav i ostalo Pronađite partnera za pustolovinu života Početni upitnik Molimo da odgovorite što je iskrenije moguće Ime Karen Cooper Bračno stanje Zapravo nikakvo. Rastavljena. Adresa Brown Moss Road 21, Bank Top, Sj. Wigan, Lancs WI245LS. Kad sam se uselila k mami, to je trebao biti novi početak. Dob 33 Ponekad se osjećam kao da mi je 60. Djeca Jedno. Sedamnaestogodišnja dama. Zanimanje Učiteljica. Honorarni suradnik u razrednoj nastavi. U mojoj staroj osnovnoj školi! Život mi je jednostavno napravio veliki krug. Stupanj obrazovanja 10 položenih završnih ispita srednje škole. Da, 10. Mogla sam imati diplomu da sam htjela. Što to dovraga ionako znači? Bila sam na Sveučilištu života (iako sam prvotno htjela studirati u Leedsu). Plaća (približno) Sranje. Ovu komediju plaćam od Naninog poklona (samo podižem novac s njezine štedne knjižice, Sretan Božić, Sretan rođendan i tako dalje, čak kupujem i vlastitu čestitku). Smatrate li da pripadate ?radničkoj klasi ? srednjoj klasi ? višoj klasi ?niste sigurni Političko usmjerenje Kad bih baš morala, valjda bih rekla da sam za konzervativce. Hoću reći, oni će zauvijek biti na vlasti, zar ne? Uostalom, da nije bilo Maggie Thatcher, ne bismo mogli kupiti ovu kuću (iako baš i ne cijenim Johna Majora). Zapravo se ništa nikada ne mijenja za ljude poput nas, bez obzira na to tko se šepuri na broju 10. Religijska pripadnost Nisam religiozna. Mama će kazati koju dobru riječ za sve nas kad dođe u nebo. Fizički izgled Visina 1,75 m To će odmah na početku odbiti mnoge muškarce. Težina/konfekcijski broj 12/14 Ovisi koliko me Nan nervira. Ponekad mogu pojesti čitav paket kolača s kremom odjednom. Boja kose Smeđa. Trenutno. Uvijek tražim savršenu frizuru koja će mi riješiti život. U međuvremenu imam trajnu i puštam da mi raste. Oči Nijansa sive. Charlotte ima plave oči na svojeg tatu. Nan ima smeđe. Nitko od nas u ovoj prokletoj kući ne pristaje ni uz koga. Posebni interesi Čitanje, piće, gledanje televizije. Ne zvuči baš previše pametno, zar ne? Ali vjerujte mi, kada je alternativa tome mijenjati mami vrećicu katetera ili se svađati s kćerkom, nema dvojbe. Uvijek sam se željela baviti nečim hvalevrijednim, ali eto. Zapravo zbilja puno čitam. Knjige Joanne Trollope, Rosamunde Pilcher, takve stvari. To pomaže.
Osobnost Smatrate li da ste bilo što od dolje navedenog? (Možda bi bilo korisno upitati prijatelja ili rođaka.) Sigurno se šalite. Charlotte bi se upišala od smijeha da ovo vidi. ?otvorena ?stidljiva ?optimistična ?lojalna ?velikodušna ?strpljiva ?obzirna ?staložena ?organizirana ?kreativna ?spontana ?puna razumijevanja Iskreno rečeno, nijedno od ovog mi se ne čini prikladnim. Slobodno dopišite vlastite ideje u nastavku: Iscrpljena, ogorčena, nezadovoljna, sabotiram samu sebe. Zato ispunjavam ovaj upitnik. Kakvu vezu se nadate postići uz našu pomoć? Kriste. Ma zaboravite. Moj posljednji spoj bio je klasičan primjer. Našli smo se u Radničkom klubu. To je malo priprosto mjesto, ali povremeno dolazim tamo jer je jeftino i u blizini, pa ako Nan napravi nešto zbilja šašavo Charlotte može skoknuti preko ceste i javiti mi. Ponekad trebam izaći iz kuće na brzinu. U svakom slučaju, sjedila sam za šankom s Bacardi Breezerom u ruci i osjećala sam se mračno kad mi je prišao. Prosijed – pa zapravo, sijed, ali ne i ćelav; normalne građe; otprilike moje visine. Na sebi je imao kariranu košulju sa zavrnutim rukavima i traperice, što nije ništa odavalo. Uočila sam da ima dlakave podlaktice, da nema burme, a kad je pružio novac šankeru vidjela sam da su mu nokti čisti. “Mogu li te počastiti pićem dok sam tu?” To mi je dalo priliku da se bolje zagledam u njegovo lice. Izgledao je obično, ugodno, ne kao čudak ni ništa slično. “Hvala. Nisam te prije vidjela tu.” To je bila istina; u klubu su uvijek ista lica. “Ne. Nekad sam živio kod Boltona, ponovno posjećujem stara mjesta. A ti? Dolaziš li tu stalno?” “Ne baš.” Bože, kakva pomisao. “Samo navratim s vremena na vrijeme. Kad mi je svega dosta.” Glasno sam se nasmijala, no zapravo sam željela udarati glavom u šank. Kakva glupa stvar za reći. Samo se nasmiješio od čega mu se naboralo lice. Pitala sam se koliko je star, no to nije bilo važno. Ponekad postajem takva: očajna. Vidite, znam da ne bih trebala tražiti muškarca da mi sredi život umjesto mene, no to je lakše reći nego učiniti kad ste vani u gomili i posve ste sami. Ponekad bi bilo lijepo da netko drugi preuzme teret, da i ne spominjemo pristojan seks. Pretpostavlja se da se svakoga dana diljem svijeta odvija stotinu milijuna seksualnih radnji; pomisliš da bi jedna od njih mogla dolepršati u mojem smjeru. Nitko u našoj kući ne razumije da ja imam i Potrebe, kao što to Montel Williams kaže. Jučer popodne je bio na Channel 4 u emisiji koja se zove Mrzim novog dečka svoje mame. “Zar mama nema pravo na malo sreće?” stalno je pitao te mrzovoljne tinejdžere. Svi su u gledalištu pljeskali. Gotovo sam pozvala Charlotte da siđe, no ona je ponavljala za test. Šest Breezera kasnije i bez obzira na njegovu sijedu kosu, bila sam na parkiralištu i ljubila ga dugo i snažno, u odgodi trenutka kad ću morati otići kući i presvući Nan i suočiti se s mrkim pogledima Charlotte. Čak me ni lagana kiša ni svjetla automobila koji su prolazili nisu omela. Bilo je tako lijepo biti u zagrljaju, pa makar i na nekoliko minuta. Tada se automobil gotovo zaletio u nas, što je malo pokvarilo atmosferu. Odvojila sam se od njega. “Pozvala bih te k sebi, ali kćerka mi je kod kuće… Malo je nezgodno…” “Mogu li te ponovno vidjeti?” Pun pogodak. Posegnuo je u džep i dao mi posjetnicu, veoma elegantnu, i rekao je da nema pritiska, no da ga nazovem. “Uskoro.” Svidjelo mi se to, činilo se gospodskim; isto tako, to je značilo da nisam morala sjediti i čekati da on nazove mene. Trebala sam znati da je sve to izgledalo previše dobro. Sljedećega dana u školi pričala sam to Sylv, koja je bila tajnica. “Nije bio seksi, ali bio je u redu. Ponovno ću ga vidjeti.” “Kako se zove?” pitala je s čudnim izrazom na licu. Dala sam joj posjetnicu. Proučila ju je i skupila usta. “Znaš da je to Vickyn bivši, zar ne?” Samozadovoljno mi je vratila posjetnicu. Više ne volim Sylv, zapravo je nikada nisam voljela. Crta obrve i nosi preuske suknje. “Vicky? Zamjenica ravnatelja Vicky? Vicky Roberts?” “Aha.” “On je onaj od kojeg se razvela nedugo prije nego što sam počela raditi tu?” “Onaj kojem se nije mogao dignuti osim ako nije nosio posebne gumene gaće.” Sylv je snizila glas i previše pompozno to izgovarala. “Kriste.” “Htio je i da ona nosi nekakvu masku. Tada ga je zatražila da ode.” Sylv je cmoknula usnama sa zadovoljstvom. Naslađivat će se time mjesecima, mogla sam to vidjeti. Nikada joj više neću ispričati ništa osobno. Željela sam pasti na koljena pred nju i moliti je da to ne proširi, no znala sam da bi to bilo gubljenje vremena; Gumeni Čovjek će biti posvuda po zbornici do ručka. Taj put sam bila sretna što sam dežurna na dvorištu. Pa sam rekla: “Onda se nećeš ponovno naći s njim?” viknula je za mnom dok sam izlazila iz ureda. Dobro što me Sylv nije uhvatila pri kopiranju probne verzije upitnika Ljubav i ostalo u školi. Mislim da sam sada možda spremna ispuniti upitnik kako treba. Neka nitko ne kaže da kad stvari izgledaju najcrnje ne mogu postati još gore. Čvrsto sam spavala kad sam čula udarac. Borila sam se s prekrivačima, razbacanim od nekog prežestokog sna, nabacila kućni ogrtač za slučaj da je riječ o uljezu, iako sam znala da nije i požurila u prizemlje. Bilo je posve mračno u hodniku, no iz kuhinje su dopirali prigušeni zvukovi. Otvorila sam vrata i žmirkala na svjetlu. “Što radiš, Nan?” Zapravo sam mogla vidjeti što radi. Izvlačila je ladice i praznila Tupperware posude na pod. Šest konzervi lososa bilo joj je posloženo oko nogu. “Tražiš li nešto za pojesti?” “Izgubila sam ključ.” “Koji ključ?” “Od stražnjih vrata. Prokletstvo.” Borila se s plastičnim poklopcem i bacila ga na pločice na podu. Tada je umorno sjela. “Ne treba ti ključ od stražnjih vrata. Zašto bi išla van? Mrkla je noć. I strašno je hladno.” “Moram provjeriti kante za smeće.” “Ne, ne, ne moraš. Napravila si to jutros. Zar se ne sjećaš? Charlotte ti je pomogla.” Riječ je o tome da ona brine ako stavimo kuverte s našim imenom i adresom u kantu, za slučaj da netko prekopa smeće i uzme ih. “Što bi onda bilo, Nan? Što bi učinili s našim kuvertama?” “Ooh, svašta”, kaže ona tajnovito. “Ima zločestih ljudi.” To je očito brine, pa joj dopuštamo da ih podere u sitne komadiće. To je jedna od naših rutina koja je postala normalnom. No ova je noćna aktivnost bila nešto novo. “Hajde, Nan, dođi u krevet, razboljet ćeš se. Počistit ću ujutro.” “Kante!” “Sredile smo ih. U sićušne komadiće. A smetlari dolaze sutra.” A meni je prokleto hladno i Kriste sad je tri i dvadeset ujutro i moram na posao za pet sati i nikoga nije briga što mi je život posve sjeban. “Samo ću pospremiti losos.” “OSTAVI TO! Samo IDI U KREVET i OSTAVI taj nered. Molim te.” Prije razvoda sam plakala, no čini se da više nisam u stanju. Umjesto toga se naljutim. Nije se pomaknula, pa sam skočila do nje i grubo je povukla. Malena je i prilično lagana. Teturale smo zajedno i pala sam na rub radne ploče i udarila se u ruku. “Prokletstvo.” Nan je podignula suzne oči. “Trebat ćeš povez za to.” “Ušuti.” Nastojala sam ne psovati je. “Ili čarobne tablete za liječenje svega dr. Cassella. One su izliječile ujaka Jacka od malarije. Dobio ju je u Mezopotamiji tijekom Velikog rata. Uvijek je imao zatvorena vrata i naloženu vatru. Kad je emigrirao, poslao nam je janje. Mama ga je odnijela mesaru da ga razreže, ali nije dobila onoliko koliko je trebala.” “HOĆEŠ LI OTIĆI U KREVET!” Okrenula se i zagledala u mene, pokušavajući se usredotočiti. Tada je približila lice mojem. “Ne moram raditi ono što ti kažeš”, rekla je tiho. “Ti nisi moja kćerka. Tvoja se mama zvala Jessie. Zar nisi znala? Nisi moja.” * “Jesi li doživjela orgazam? Želim ti dati orgazam, Charlotte.” David Beckham se samouvjereno smiješio iza njega; on nije imao seksualnih problema. Ležali smo ispod popluna Manchester Uniteda četiri tjedna nakon što smo to prvi put učinili. Vani su djeca vrištala, a ovčar je lajao iza žičane ograde u susjednom vrtu. Njihova kuća nije tiša od naše. Pogledala sam prema prozoru (sa zastorima Manchester Uniteda). “Pada li snijeg? Dovoljno je hladno. Snijeg je jedina stvar od koje naselje izgleda išta bolje.” “Jesi li čula što sam rekao?” “Oprosti. Da. Pa, nisam. Nema veze. Bilo je lijepo.” “Lijepo? To je to?” Paul se okrenuo na leđa i zagledao u strop, s rukama iza glave. Ispod ruku je imao čuperke dlaka koje sam voljela gladiti. “Želim da ti bude fantastično, da osjetiš vatromet, takvo što. Ne osjećam da si uvijek…” “Što?” Naslonila sam se na lakat i gledala borbu na njegovom licu. “Nekako, nemam pojma, sa mnom. O, ne mogu objasniti. Nije kao na televiziji, zar ne?” “Ništa nije takvo. To je Život.” Legla sam i približila svoje lice njegovom. “Ali puno je bolje nego prije.” To je bila istina. Više nije boljelo, za početak, pogotovo kad sam izliječila cistitis. A kad smo to napravili u njegovoj kući, bilo je opuštenije; nije bilo skakanja i nastavljanja, nije bilo straha od prekida. Paulova mama otišla je prije dvije godine, a tata mu je bio toliko opušten u pogledu sinovljeva seksualnog života da sam stekla dojam da bismo mogli to raditi na tepihu dnevne sobe, a on bi se pobunio samo kad bismo mu zaklonili ekran televizora. “Da, pa. Praksom do savršenstva, ha?” Ispružio je ruku i pomilovao mi grudi. “Sjajne su.” Prstom je prešao oko bradavice i gledao kako se ukrućuje. “Briljantno.” Tada se pomaknuo u stranu i stavio oba dlana preko mojih prsa. Sretno je uzdahnuo. “Opet ćeš me pokrenuti.” Bilo je to uzbudljivo, moć za koju nisam znala da je imam. Odmaknula sam poplun i gledala kako mu penis raste i trza se nasuprot blijedom bedru; to više nije bilo zastrašujuće. Osjećam se kao božica seksa. Približila sam mu se i zastenjao je. “Dotakni ga.” Još nisam znala pravilnu tehniku, no činilo se da to nije ni važno. Štogod da sam učinila, on bi zakolutao očima kao da ima napadaj, i tada bi zastenjao. Ispod krute, sjajne stabljike bilo je mnogo opuštene kože. Eksperimentalno sam je dirala i počeo je tiho psovati. “Tako, da. Prokletstvo. Jebeno prokletstvo.” Kad mi je kosa pala naprijed i dotaknula mu trbuh, oštro je udahnuo. “Čekaj malo.” Rukom je prelazio preko stolića pokraj kreveta i pronašao kondom, koji je šokirano ispustio kad sam spustila glavu i poljubila mu pupak. “Stavit ću ga.” Nagnula sam se i podignula maleni paketić s folijom s poda. “Stavi ga na mene. Hajde. Bit će seksi.” Sigurno sam izgledala sumnjičavo. “Pokazat ću ti kako.” Mislila sam, moraš naučiti takve stvari ako si žena, to će mi biti još jedan plus. Poderao je paketić i istisnuo sklizavi prsten. Pomno sam gledala, onako kako sam gledala na satu prirode kad su nam pokazivali kako se izvode pokusi. Tada mi ga je pružio. Pokušala sam ne ustuknuti. “Drži ga ovako. Povuci tu izbočenu stvar na sredini, samo malo, nježno. Nježno! To mi je posljednji. Sad, stavi ga na vrh ovako –” usmjerio mi je ruke prema preponama – “i onda ga odmotaj – Kriste –” I tada je bio na meni, ponovno u meni, trzao je usnama i ukopao mi lice u rame. “Navest ću te da svršiš”, divlje je prošaptao. Zvučal o je poput prijetnje. Pomaknula sam bedra pod njegovima i usporio je, no žešće je prodirao. “Kakav je to osjećaj?” “N– fantastičan”, uzdahnula sam. No bila sam u panici. Nisam znala kako se ponašati u toj prigodi. Možda sam svršila, a to nisam ni znala. Ne, jer cure u školi su rekle da definitivno znaš kad imaš orgazam. To je kao kihanje, rekla je Julia. Kihanje ? U međuvremenu je Paul nastavio. “Oo, to je tako dobro.” “Mmm.” Trebam li glumiti? Malo sam pokušala teško stenjati i uzdisati, no nisam imala samopouzdanja da nastavim s tim. Shvatio bi, a onda bi bilo strašno. No što reći? Odmaknuo se i rastreseno sam mu pogladila leđa, gledajući njegovu zbirku nogometnih programa okačenih po zidu njegove sobe, crvene i bijele šalove obješene iznad vrata, naljepnicu zalijepljenu na njegovo računalo. Ritam njegove zdjelice postao je pjesmica s igrališta: Neka voda kipi u čajniku, neka voda kipi – Odjednom je prestao. “Jesi li već svršila?” Nakon kratke stanke uputila sam mu blještavi osmijeh. “Ne, ali bilo je odlično. A ti?” Izgledao je povrijeđeno. “Da. Davno. Na početku. Pokušavao sam nastaviti zbog tebe. Misliš li da si blizu?” “Ne znam”, rekla sam iskreno. “Hoćeš još malo pokušati?” Odmahnula sam glavom i pokušala ne stresti se. “Gledaj, Paul, zbilja nema veze. To će se riješiti samo od sebe. Vjerojatno se samo trebam više opustiti. Ne brini zbog toga. Ja ne brinem.” Ponovno sam se nasmiješila, ohrabrujuće. “Odlično je. Ti si odličan.” “Dobro onda.” Nasmiješio se. “Bože, smožden sam.” Tada se odmaknuo. “Sranje.” “Što je bilo?” Gledao je dolje užasnutim pogledom. “Jesi li se ozlijedio? Jesam li te ja ozlijedila?” “Kondom. On je…” Pokazao je prema mlitavom i golom penisu. “Još je… Možeš li…? Pogledaj, mislim da je još u tebi. Prokletstvo. Hoćeš li, hm, popipati?” Vidjela sam zvijezde od panike, no učinila sam što je rekao. Legla sam na krevet, privukla koljena i nespretno stavila prste u sebe. “Ne gledaj!” Kad sam se dotaknula unutra, bilo je ranjivo i čudno. Pokušavala sam duboko disati i ne zgrčiti se. “Ne mogu… O, bože! Paul!” “Daj da ja pokušam. Imam bolji kut.” Nervozno se smijuljio. Kad se ponovno okrenuo prema meni, zatvorila sam oči. Osjećala sam se kao da sam kod liječnika. Jedanput je u školi bila djevojka, u prvom razredu, kojoj se zaglavio tampon u njoj i učiteljica ga je morala izvaditi: sjećam se užasa samog slušanja te priče. Sad, u ovom trenutku, željela sam umrijeti od straha i stida. Malo sam otvorila oči dok je tražio i koncentrirao se, i vidjela sam da mu jezik malo viri iz usta. “Riješeno!” Izvukao je ljigavu stvar i podignuo je da je pregleda. Tada je kimnuo. “Uf! U redu je, nije puknuo ni ništa. Bacit ću ga u kantu.” Bacio ga je preko sobe. Nadala sam se da neće povikati Gol! što je obično radio, no nije. Samo je rekao, “Kriste, mogao sam i bez toga.” Ti si mogao, pomislila sam, jadno se prekrivajući. To je, bez ikakve sumnje, bio najgori trenutak mog cijelog odraslog života. “Razvedri se. Nije to bilo ništa.” Promrsio mi je kosu. “Idem nam nabrzinu po Wagon Wheel. Pristavit ću i čaj. Hoćeš igrati Tomb Raider kad se odjenemo? Jutros sam pobijedio Dana.” Dok je govorio, navlačio je odjeću. Onda je moralo sve biti u redu. Ali zašto nam ne kažu da seks može biti tako prokleto neugodan? Moram priznati, nije onako kako sam mislila da će biti. Možda ne volim Paula dovoljno, ili je možda stvar u meni. U svakom slučaju, trebaju mi neki odgovori i mislim da znam gdje ću ih dobiti. * Pitanje je, govori li Nan istinu? A ako govori, što onda? Moram, moram to otkriti.
|
