Mario Vargas Llosa: Vragolije zločeste curice
Prvo poglavlje



Čileankice


Bilo je to prekrasno ljeto. Došao je Pérez Prado sa svojim orkestrom od dvanaest profesora da oživi karnevalske plesove u Clubu Terrazas u Mirafloresu i u Lawn Tenisu u Limi, organizirano je nacionalno natjecanje u mambu na Plazi de Acho, koje je polučilo velik uspjeh unatoč prijetnji kardinala Juana Gualberta Guevare, limskoga nadbiskupa, da će izopćiti sve parove sudionike, a moja četvrt – Barrio Alegre – iz ulica Diego Ferré, Juan Fanning i Colón u Mirafloresu nadmetala se na svojevrsnim olimpijskim igrama u malom nogometu, biciklizmu, atletici i plivanju sa susjedstvom iz Ulice San Martín, koju smo, dakako, dobili.

Bilo je izvanrednih događaja toga ljeta 1950. Cojinoba Lanas zatreskao se prvi put u jednu curu – riđokosu Seminauel – a ona je, na iznenađenje cijelog Mirafloresa, rekla “da”. Cojinoba je zaboravio na svoje šepanje i otada se uvijek kad je hodao ulicama isprsio kao Charles Atlas. Tico Tiravante je prekinuo s Ilse, a zatreskao se u Lauritu, Víctor Ojeda zatreskao se u Ilse i prekinuo s Inge, Juan Barreto zatreskao se u Inge i prekinuo s Ilse. Došlo je do takvog sentimentalnog preslagivanja u četvrti da smo bili omamljeni – zaljubljeni su se parovi raspadali i sastavljali i kad bismo subotom izlazili sa zabava, nisu uvijek bili isti kao kad su ušli. “Kakva nepoćudnost!” sablažnjavala se moja tetka Alberta, s kojom sam živio od smrti svojih roditelja.

Valovi na kupalištima Mirafloresa razbijali su se dvaput, prvi put daleko, dvjesto metara od plaže, i donde smo mi hrabriji jahači na valovima podranjali pod njih puštajući da nas vuku nekih sto metara do mjesta gdje su odumirali samo kako bi se obnovili u velikim elegantnim valovima, a potom se opet razbijali kako bi se drugi put rasprsnuli i otklizali nas do šljunčanoga žala.
Tog izvanrednog ljeta na zabavama u Mirafloresu svi su prestali plesati valcere, corridos, blues, bolera i huarache, jer je harao mambo. Mambo, potres koji je sve dječje, mladenačke i zrele parove na zabavama u četvrti tjerao da se kreću, skaču, poskakuju i prave figure. A zacijelo se isto događalo izvan Mirafloresa, izvan našega svijeta i života, u Linceu, Breni, Chorrillosu ili još egzotičnijim četvrtima poput La Victorije, u središtu Lime, Rímacu i Porveniru, u koje mi Miraflorinci nismo kročili niti smo pomišljali da ćemo ikad morati kročiti.

I tako smo od valcerčića i huaracha, samba i polka bili prešli na mambo, s koturaljki i romobila na bicikle, a neki, Tato Monje i Tony Espejo na primjer, na motore, pa čak i jedan ili dvojica na automobil, kao Luchín, gorostas iz četvrti, koji bi katkad ukrao kabriolet Chevrolet svome tati i poveo nas da napravimo krug po nasipima od Terrazas do klanca Armendáriz jureći sto na sat.

Ali najvažniji događaj toga ljeta bio je dolazak u Miraflores dviju sestara iz njihove daleke domovine Čilea, a njihova upadljiva nazočnost i jedinstveni, superbrzi način govora – u kojemu bi gutale posljednje slogove riječi i završavale rečenice aspiriranim usklikom koji je zvučao kao “pué” – oborio je sve nas Miraflorince koji smo upravo zamijenili kratke hlače dugima. A mene više nego ikoga drugoga.

Mlađa, Lucy, izgledala je starije i obratno. Starija je bila nešto niža od Lucy od koje je bila starija godinu dana. Lily je imala najviše četrnaest ili petnaest godina, a Lucy trinaest ili četrnaest. Pridjev upadljiv kao da je izmišljen zbog njih, no iako je i Lucy bila upadljiva, nije bila toliko kao njezina sestra, ne samo zato što joj je kosa bila manje plava i kraća i jer se odijevala suzdržanije, nego stoga što je bila šutljivija. I premda je za vrijeme plesa također pravila figure i lomila se u struku, smjelo kako se to nijedna Miraflorinka ne bi usudila, doimala se sramežljivom, zakočenom i gotovo bezličnom djevojčicom u usporedbi s tom Lily, čigrom, tim plamenom na vjetru, tom izgarajućom vatrom, kakva je bila kad bi eksplodirao mambo s ploča posloženih u pick upu, a mi stali plesati.

Lily je plesala krasnim ritmom i s mnogo ljupkosti, smiješeći se i pjevuckajući riječi skladbe, podižući nadlaktice, pokazujući koljena i pomičući struk i ramena, tako da se činilo da se cijelo njezino tjelešce – koje su s toliko zlobe i s toliko oblina oblikovale suknje i bluze što ih je nosila – nakostriješilo, titralo i sudjelovalo u plesu od vrha kose do stopala. Onaj tko bi s njom plesao mambo uvijek bi nastradao, jer kako je slijediti a da se ne upleteš u vrtlog plesačičinih mahnitih nogu i sitnih stopala? Nemoguće! Čovjek bi od početka zaostajao, a pritom bi bio i te kako svjestan da su oči svih parova usredotočene na Lilyine mambo-bravure. ‘Kakva curica!’ ljutila se moja tetka Alberta, ‘Pleše kao Tongolele, kao rumbera iz meksičkog filma.’ ‘Dobro, ne zaboravimo da je Čileanka’, sama bi sebi odgovarala. ‘Snaga žena iz te zemlje nije u vrlini.’

Ja sam se u Lily zatelebao, što je najromantičniji način zaljub-ljivanja – također se govorilo: zaljubiti se preko ušiju – i tog nezaboravnog ljeta to sam joj priznao tri puta. Prvi put gore u mezaninu kina “Ricardo Palma” u Parque Central u Mirafloresu, na nedjeljnoj matineji, kad mi je rekla “ne” – premlada je da bi imala dečka. Drugi put na klizalištu, koje je otvoreno upravo toga ljeta u dnu Parque Salazar, kad mi je opet rekla “ne” – treba razmisliti o tome. Jer iako joj se malčice sviđam, roditelji su je zamolili da nema dečka dok ne završi četvrti srednje, a ona je još bila u trećem. I posljednji put koji dan prije velike gungule, u Cream Rici na Aveniji Larco, dok smo pili milk-shake od vanilije i opet mi je, dakako, rekla “ne”, a i kako da mi kaže “da” kad već izgledamo kao dečko i cura!? Ne stavljaju li nas uvijek kao par kod Marte kad se igramo istine? Ne sjedimo li zajedno na plaži u Mirafloresu? Ne pleše li ona sa mnom više nego s ikim drugim na zabavama? Zašto bi mi onda izrekla formalno “da” kad cijeli Miraflores već vjeruje da smo cura i dečko? Sa svojim lišcem fotomodela, tamnim i vragolastim očima i ustašcima mesnatih usana Lily je bila žensko oličenje koketnosti.
‘Na tebi mi se sviđa sve’, govorio sam joj. ‘Ali, najviše to kako govoriš’. Bio je to šaljiv i osebujan način govora zbog svoje intonacije i melodioznosti – toliko različit od peruanskoga – a i zbog određenih izraza, riječca i izreka koje su sve nas iz četvrti ostavljale zblenutima kad bismo pokušavali dokučiti što su htjele reći i skriva li se u njima kakva podrugljivost. Lily je neprestano govorila dvosmislenosti, postavljajući zagonetke ili pričajući sočne šale koje bi curice iz četvrti natjerale da se zarumene. ‘Te su Čileanke užasne’, zaključila je moja tetka Alberta skidajući i stavljajući očale zbog kojih je izgledala kao učiteljica, zabrinuta da bi te dvije strankinje mogle narušiti miraflorinski moral.

Još nije bilo stambenih zgrada u Mirafloresu na početku pedesetih, toj četvrti s kućicama od samo jednog ili najviše dva kata, s vrtovima punim neizbježnih geranija, poncijana, lovora, bugenvilija, s travnjacima i terasama po kojima su se penjali kozja krv ili bršljan, s ljuljačkama, gdje su susjedi dočekivali večer naklapajući i udišući miris jasmina. U nekim su parkovima rasle trnovite ceibe s crvenim i ružičastim cvjetovima, a uz pravilne, čiste staze bila su drvca frangipanija, hakaranda, murva, u istom tonu kao i cvijeće iz vrtova i žuta kolica D’Onofrijevih slastičara u odorama s bijelim kutama i crnom kapicom koji su obilazili ulice danju i noću najavljujući svoju prisutnost trubom, a čije je polagano zavijanje na mene ostavljalo dojam barbarskoga roga i prapovijesne reminiscencije. Još se mogao čuti pjev ptica u tom Mirafloresu, gdje su obitelji sjekle borove kad bi djevojke došle u dob za udaju, jer ako to ne bi napravili, sirote bi ostale usidjelice poput moje tetke Alberte.

Lily mi nikad nije rekla “da”, ali je točno da smo, osim te formalnosti, po svemu ostalome izgledali kao dečko i cura. Držali smo se za ruke na matinées u “Ricardu Palmi”, “Leuru”, “Montecarlu” i “Colini”, i premda se ne bi moglo reći da smo se u mraku parketa “šlatali” kao drugi stariji parovi – šlatanje je bila formula u koju je stalo sve, od beznačajnih poljubaca do cuclanja jezika i prljavih pipkanja koja su se morala ispovjediti župniku prvog četvrtka kao smrtni grijeh – Lily bi puštala da joj ljubim obraze, rub njezina malog uha, kut usta, a katkad bi na sekundu spojila svoje usne s mojima te ih odmicala uz melodramatičnu grimasu: ‘Ne, ne, mršavko, to nipošto ne možemo.’ ‘Postao si telac, mršavi, sav si plav, mršavi, rastopit ćeš se koliko si zatreskan, mršavi’, rugali su mi se prijatelji iz četvrti. Nikad me nisu zvali imenom – Ricardo Somocurcio – uvijek nadimkom. Nisu ni najmanje pretjerivali: bio sam zaljubljen u Lily do ušiju.
Zbog nje sam se toga ljeta potukao s Luquenom, jednim od svojih najboljih prijatelja. Na jednom od tih sastanaka s djevojkama i dečkima iz četvrti na uglu Colóna i Diego Ferréa, u vrtu Chacaltanovih, Luquen je, praveći se duhovitim, najednom rekao da su male Čileanke fifice, jer zapravo nisu plave nego oksidirane, i da su ih za mojim leđima po Mirafloresu počeli zvati Aoharicama. Opalio sam mu direkt u bradu, on se izmaknuo, a zatim smo otišli raščistiti razmimoilaženja šaketanjem na uglu nasipa kod Reserve, uz samu liticu. Nismo razgovarali cijeli tjedan dok nas na sljedećoj zabavi cure i dečki iz četvrti nisu natjerali da se pomirimo.

Lily je voljela odlaziti svakog popodneva na taj ugao kod Parque Salazar, krcat palmama, peruanskim grmovima i zvončićima, s čijeg smo zidića od crvene cigle promatrali cijeli limski zaljev kao što more promatra kapetan broda sa zapovjedničkoga mosta. Ako bi nebo bilo vedro, a zakleo bih se da je toga ljeta uvijek bilo bez oblačka i sunce je sjalo nad Mirafloresom ne iznevjerivši nas ni jedan jedini dan, nazirao bi se ondje u dnu, na obzorju oceana, crveni plamteći disk koji izbacuje zrake i prštavu svjetlost dok se utapa u vodama Pacifika. Lilyno lišce bilo je usredotočeno s jednakom gorljivošću s kojom je odlazila na misu u dvanaest u župi Parque Central da se pričesti, pogleda prikovanog za tu ognjenu loptu, čekajući trenutak kad će more progutati posljednju malu zraku kako bi zamislila želju koju će zvijezda ili Bog uslišiti. Ja bih također zamolio da mi se ispuni želja, tek polovično vjerujući da će se ostvariti. Uvijek istu, dakako: da mi napokon kaže “da”, da budemo dečko i cura, da se šlatamo, da se volimo, da se zaručimo i vjenčamo i završimo u Parizu, bogati i sretni.

Otkako znam za sebe, sanjao sam da ću živjeti u Parizu. Vjerojatno su tomu krivi moj tata i one knjige Paula Févala, Julesa Vernea, Alexandrea Dumasa i tolikih drugih, jer me je tjerao da ih čitam, prije no što je stradao u nesreći, nakon koje sam ostao siroče. Ti su mi romani napunili glavu pustolovinama i uvjerili me da je u Francuskoj život bogatiji, veseliji, ljepši i u svemu bolji nego u bilo kojem drugom dijelu svijeta. Zato sam uspio uvjeriti tetku Albertu da me uz sate engleskog koje sam slušao u Instituto Peruano-Norteamericano, upiše i u Alliance Française u Aveniji Wilson, kamo sam triput tjedno odlazio učiti jezik Francuzića. Iako sam se volio zabavljati sa svojim kompićima iz četvrti, bio sam popriličan štreber, dobivao sam dobre ocjene i jezici su me oduševljavali.
Kad bi mi džeparac to dopuštao, pozivao sam Lily na čaj – tada još nije bilo u modi reći da se ide na lonche – u Tiendecitu Blancu, lokal sa snježnobijelim pročeljem i stolićima i šatorima nanizanim uz puteljke gdje su kolači bili kao iz tisuću i jedne noći – biskvitni kolačići, alfajores punjeni kremom od badema, pionones! – na samom sjecištu Avenije Larco, Avenije Arequipa i drvoreda Ricardo Palma, čiji su silno visoki fikusi stvarali hladovinu svojim krošnjama.

Odlasci u Tiendecitu Blancu s Lily na sladoled i komad torte bilo je sreća, ali gotovo uvijek pomućena – jao! – prisustvom njezine sestre Lucy, koju sam također morao vući na sve izlaske. Ona nam je bez ikakve nelagode držala svijeću, kvareći moj plan i sprečavajući me da popričam nasamo s Lily i kažem joj sve one lijepe stvari koje sam sanjao da ću joj mrmljati na uho. No premda smo zbog Lucyne nazočnosti u razgovoru morali izbjegavati određene teme, nenaplativo je bilo to što sam bio s njom, što sam gledao kako plesucka njezina razbarušena kosa svaki put kad bi pomaknula glavu, nestašluk njezinih očiju boje tamnoga meda, što sam slušao taj njezin toliko drugačiji način govora i što sam katkad, kad bi bila nepažljiva, u izrezu njezine prilijepljene bluzice mogao razaznati začetak tih malih, ali već istaknutih okruglih grudi s nježnim i nedvojbeno čvrstim i mekim pupoljcima poput mladoga voća.
“Ne znam što radim ovdje držeći vam svijeću”, ispričavala bi se katkad Lucy. Ja bih joj slagao: “Kako ti to može pasti na pamet, sretni smo u tvome društvu, zar ne Lily?” Lily bi se smijala s pod-rugljivim đavolčićem u svojim zjenicama i onim usklikom: “Da, puuuu…”
Šetnja Avenijom Pardo ispod drvoreda fikusa na koji bi se sjatile ptice pjevice, s kućicama na njezinim objema stranama, u čijim su vrtovima i terasama trčkarali dječaci i djevojčice što su ih čuvale dadilje u uškrobljenim bijelim odorama, bio je obred toga ljeta. Kako sam zbog Lucyne nazočnosti teško mogao razgovarati s Lily o onome što bih volio, pričao sam o beznačajnim temama: planovima za budućnost, na primjer, kad ću, kao diplomirani odvjetnik, otići u Pariz u diplomatsku službu – jer ondje, u Parizu je pravi život, a Francuska je zemlja kulture – ili ću se možda posvetiti politici kako bih malo pomogao tom jadnom Peruu da opet bude velik i napredan, zbog čega bih morao malo odgoditi putovanje u Europu. A one, što bi one voljele biti, raditi kad odrastu? Razumna Lucy imala je vrlo određene ciljeve: ‘Prije svega završiti srednju školu. Potom naći dobar posao, možda u trgovini s pločama, to je zacijelo silno zabavno.’ Lily je razmišljala o turističkoj agenciji ili zrakoplovnoj kompaniji gdje bi radila kao stjuardesa, ako bi uspjela nagovoriti roditelje, pa bi tako besplatno putovala cijelim svijetom. Ili bi možda bila filmska glumica, ali nikad ne bi dopustila da je svuku u bikini. Putovati, putovati, upoznati sve zemlje, to bi najviše voljela. “No ti barem već poznaješ dvije, Čile i Peru, što bi još htjela!?” govorio bih joj ja. “Usporedi to sa mnom koji nikad nisam napustio Miraflores.”
Ono što je Lily pripovijedala o Santiagu bilo je za mene nagovještaj pariškoga raja. S kakvom sam je zavišću slušao! Nasuprot Perua, ondje nije bilo sirotinje ni prosjaka na ulicama, cure i dečke roditelji su puštali da ostanu na zabavama do zore, da plešu cheek to cheek, i nikad se nisu kao ovdje mogli vidjeti stariji, mame ili tetke, da stražare nad mladima dok plešu, kako bi ih prekorili ako prekorače granicu. U Čileu su cure i dečke puštali da gledaju filmove za odrasle i da nakon navršene petnaeste godine puše bez skrivanja. Ondje je život bio zabavniji nego u Limi, jer je bilo više kina, cirkusa, kazališta, priredaba i zabava s orkestrima, a iz Sjedinjenih Država su cijelo vrijeme u Santiago pristizale klizačke i baletne trupe i mjuzikli, i kojim god se poslom bavili, Čileanci su zarađivali dvostruko ili trostruko više nego ovdje Peruanci.

Ali ako je bilo tako, zašto su roditelji Čileankica napustili tu divnu zemlju i došli u Peru? Jer već na prvi pogled, oni nisu bili bogataši, nego sirotinja. Zasad nisu živjeli kao mi, cure i dečki iz Barrio Alegrea, u kućama s majordomom, kuharicama, služavkama i vrtlarima, nego u stančiću u uskoj trokatnici u Ulici Esperanza, u blizini restorana Gambrinus. U Mirafloresu je tih godina, nasuprot onomu što će se dogoditi neko vrijeme poslije, kad budu počele nicati stambene zgrade i nestajati kuće, u stanovima živjela jedino sirotinja, ta oslabjela ljudska vrsta kojoj su, čini se, – jao, kakve li štete! – pripadale Čileankice.

Nikad nisam vidio njihove roditelje. One nikad nisu ni mene ni ijednu drugu curu ili dečka iz četvrti povele doma. Nikad nisu slavile rođendan ili napravile zabavu, niti su nas pozvale na čaj ili igru – kao da su se sramile, ne želeći da vidimo na kako skromnu mjestu žive. Mene je to što su sirotinja i što se stide svega onoga što nemaju ispunjavalo sažaljenjem, ali i povećavalo moju ljubav prema Čileankici i usadilo mi je altruističke misli: ‘Kad se Lily i ja oženimo, dovest ćemo cijelu njezinu obitelj da živi s nama.’
Ali među mojim prijateljima, a osobito mojim miraflorinskim prijateljicama, to što nam Lucy i Lily ne otvaraju vrata svoga doma izazivalo je nepovjerenje. ‘Zar toliko umiru od gladi da ne mogu organizirati čak ni zabavu?’ pitale su se. ‘Možda razlog nije to što su siromašne, nego to što su škrtice’, pokušavao je popraviti Tico Tiravante, a zapravo je samo sve pogoršao.

Dečki iz četvrti počeli su odjednom ružno govoriti o Čileankicama, zbog načina na koji su se šminkale i odijevale, ismijavali su skromnu garderobu koju su nosile – svi smo već napamet znali te suknjice, bluzice i sandale koje su kombinirale na sve moguće načine da bi prikrile istinu – ja sam ih pak branio, pun svete ljutnje, bili su to ispadi iz zavisti, bili su zeleni od te zavisti, pogubne zavisti, jer na zabavama Čileankice nikad nisu bile zapostavljene, svi su dečki stajali u redu da ih povedu na ples (‘Zato što dopuštaju da priljube svoja tijela uz njihova, na taj način nitko ne može biti zapostavljen’, govorila je Laura), a na sastancima u četvrti, u igrama, na plaži ili u Parqueu Salazar bile su uvijek u središtu pozornosti i svi su se dečki oko njih vrtjeli, dok druge… (‘Zato što su umišljene i drznice i jer se njima usudite pričati nepristojne šale, što vam mi ne dopuštamo!’ krenula je u protunapad Teresita.) I naposljetku zato što su Čileankice bile prekrasne, moderne, dovitljive, dok su one bile usiljene, zaostale, zastarjele, licemjerne i pune predrasuda. (“Sebi na čast!” odgovarala je Ilse podrugujući nam se.)

Ali iako su ih ogovarale, cure iz Barrija Alegrea i dalje su ih pozivale na zabave, da idu s njima na kupališta u Mirafloresu, na misu u dvanaest nedjeljom, na matinées i na obvezne obilaske Parquea Salazar od sumraka do pojave prvih zvijezda, koje su toga ljeta treperile na nebu Lime od siječnja do ožujka i uvjeren sam da ih nijedan jedini dan nisu skrili oblaci kao što se inače događa u ovom gradu najveći dio godine. Činile su to zato što smo ih mi dečki zamolili i jer su, u dnu duše, cure iz Mirafloresa bile oduševljene Čileankicama, baš kao što nad ptičicom ima moć kobra, koja ju hipnotizira prije no što će je progutati, ili grešnica nad sveticom, ili vrag nad anđelom. Zavidjele su strankinjama pristiglima iz tako daleke zemlje kao što je Čile na slobodi, koju one nisu imale da izlaze kamo zažele i da ostaju u šetnji ili na plesu do kasnih sati, ne tražeći dopuštenje da ostanu barem još malo, i na tome što njihovi tate, mame, starija sestra ili tetka ne uhode gledajući kroz prozor s kim i kako plešu na zabavi, ili ih odvode kući jer je već dvanaest navečer, doba kad pristojne djevojke ne plešu i ne razgovaraju na ulici s muškarcima (to su radile ekshibicionistice, fifice i mješanke), nego su u svojim domovima i u svom krevetu sanjaju anđelčiće. Zavidjele su Čileankicama što su toliko okretne, što plešu s tako malo naprezanja ne mareći ako im se otkriju koljena, što pomiču ramena, grudi i guzičice, onako kako to ne čini nijedna cura iz Mirafloresa, i što si možda s dečkima dopuštaju onakve slobode na kakve se one ne usuđuju ni pomisliti. Ali ako su toliko slobodne, zašto ni Lily ni Lucy ne žele imati dečka? Zašto govore “ne” svima nama koji smo zatreskani u njih? Nije samo meni Lily rekla “ne”, nego i Lalu Molfinu i Luchu Clauxu, a Lucy je rekla “ne” Loyeru, Pepeu Cánepi i umišljenku Juliju Bienvenidi, prvom Miraflorincu kojemu su, iako uopće nije završio srednju školu, roditelji poklonili Volkswagen kad je navršio petnaest godina. Zašto Čileankice, koje su bile tako slobodne, nisu htjele imati dečka?

Te i druge zagonetke povezane s Lily i Lucy razjasnile su se neočekivano 30. ožujka 1950., posljednjeg dana tog nezaboravnog ljeta na zabavi bucke Marirose Álvarez-Calderón. Ta će zabava obilježiti epohu i ostati zauvijek u sjećanju svih sudionika. Kuća Álvarez--Calderón, na uglu Ulice 28. srpnja i La Paza, bila je najljepša u Mirafloresu, a možda i u Peruu, sa svojim vrtovima s visokim stablima, svojim tipas žutoga cvijeća, svojim zvončićima, ružičnjacima i bazenom s azulejos. Na Marirosinim su zabavama uvijek bili orkestar i hrpa momaka koji su cijele večeri posluživali kolačiće, zalogajčiće, sendviče, sokove i sva ostala bezalkoholna pića, bile su to zabave za koje smo se mi uzvanici pripremali kao da uzlazimo na nebo. Bilo je prekrasno sve dok uz ugašena svjetla nas stotinjak cura i dečkiju nismo okružili Marirosu i otpjevali joj Happy Birth-day, a ona je puhnula i ugasila petnaest svjećica na torti, nakon čega smo stali u red radi uobičajenih zagrljaja.
Kad je došao red na Lily i Lucy da zagrle Marirosu, sretnu prasicu, čiji su se valjčići prelijevali preko ružičaste haljine s velikom mašnom na leđima, ona je, nakon što ih je poljubila u obraz, širom otvorila oči:

“Vi ste Čileanke, zar ne? Predstavit ću vam svoju tetku Adrianu. I ona je Čileanka, upravo je stigla iz Santiaga. Dođite, dođite.”
Uzela ih je za ruku i povela u kuću vičući: “Tetka Adriana, tetka Adriana, imam ovdje iznenađenje za tebe!”

Kroz veliki prozor, osvjetljen pravokutnik koji je uokvirivao veliki salon s ugašenim kaminom, zidove s krajolicima i portretima u ulju, naslonjačima, sofama, tepisima i desetak gospođa i gospode s čašama u rukama, vidio sam koji časak poslije kako je banula Marirosa s Čileankicama i uspio nakratko ugledati vitak obris vrlo visoke gospođe – veoma dotjerane i lijepe, s cigaretom koja se dimila na vrhu duge muštikle – koja je sa susretljivim osmijehom istupila naprijed da pozdravi svoje mlade sunarodnjakinje.

Otišao sam popiti sok od manga i poskrivećki popušiti jedan Viceroy između svlačionica na bazenu. Ondje sam susreo Juana Barreta, svog prijatelja i druga iz Colegija Champagnat, koji se i sam radi pušenja sklonio na to osamljeno mjesto. Iznebuha me pitao:
“Bi li ti smetalo, mršavi, ako pitam Lily hoće li hodati sa mnom?”
Znao je da nismo cura i dečko, premda smo tako izgledali, i znao je – kao i svi, pojasnio mi je – da sam je tri puta pitao hoće li hodati te da mi je tri puta bila rekla “ne”. Odgovorio sam mu da bi mi jako smetalo, jer iako mi je rekla “ne”, to je bila njezina igrica – u Čileu su djevojke takve – ali zapravo joj se sviđam, a to je kao da smo cura i dečko. Osim toga večeras sam već zaustio da je četvrti i zadnji put pitam hoćemo li prohodati, a ona se spremala da mi kaže “da”, ali nas je prekinuo dolazak torte s petnaest svjećica buckaste prasice. No sad kad se vrati s razgovora s Marirosinom tetkom, ponovno ću je pitati o hodanju, i ona će pristati, pa će od večeras biti moja cura po svim pravilima.

“Ako je tako, morat ću pitati Lucy hoće li hodati sa mnom!” pomirio se Juan Barreto. “Nevolja je, kume, u tome što mi se sviđa Lily.”
Ohrabrio sam ga da pita Lucy hoće li hodati s njim i obećao mu da ću se založiti za njega kako bi pristala. On s Lucy i ja s Lily, bit će to strašan kvartet.

Dok sam razgovarao s Juanom Barretom uz bazen i gledao kako na plesnom podiju parovi plešu u ritmu orkestra Hermanos Ormeno – nisu kao orkestar Péreza Prada, ali su vrlo dobri, kakve trube, kakvi bubnjevi – popušili smo par Viceroys. Zašto je Marirosi upravo u tom trenutku palo na pamet da predstavi Lucy i Lily svojoj tetki? Što su toliko dugo brbljale? Upropastit će mi plan, dovraga. Jer, istina je, kad su najavili tortu s petnaest svjećica, ja sam započeo svoje četvrto – i ovoga puta, bio sam uvjeren, uspješno – izjavljivanje ljubavi Lily, nakon što sam bio nagovorio orkestar da svira Me gustas, najprikladniji bolero za početak hodanja s curom.

Otegnulo se cijelu vječnost dok se nisu vratile. A vratile su se izobličene: Lucy vrlo blijeda i s podočnjacima, kao da je ugledala sablast i sad se oporavlja od dojmova iz drugoga svijeta, a Lily ozlovoljena, kisela izraza lica, s očima iz kojih su frcale iskre. Kao da su joj ondje unutra te napirlitane gospođe i gospoda priuštili vrlo neugodne trenutke. Smjesta sam poveo Lily na ples, jedan od onih mamba koji su bili naš specijalitet – Mambo número 5 – i nisam mogao povjerovati – nije ništa činila kako treba, gubila je ritam, bila je rastresena, griješila je, spoticala se, a mornarska joj je kapica spuznula pa je i pomalo smiješno izgledala. Nije se ni potrudila da to popravi. Što se dogodilo?

Uvjeren sam da su, kad je završio Mambo número 5, svi na zabavi to znali, jer si je buckasta prasica dala u zadatak da to rastrubi. Kakvo si je zadovoljstvo priuštila ta tračerica pripovijedajući uz obilje potankosti i dodajući priči malo kolorita i pretjerivanja dok je istodobno širila oči od radoznalosti, zaprepaštenosti i sreće! Kakvu su nezdravu radost zacijelo osjetile – kakva zadovoljština, kakva osveta! – sve cure iz četvrti koje su toliko zavidjele tim Čileankama što su stigle u Miraflores da korijenito izmijene običaje nas djece koja smo toga ljeta unaprijeđena u adolescente!

Ja sam doznao posljednji, kad su već Lily i Lucy bile zagonetno nestale ne oprostivši se od Marirose ni od ikoga drugoga – ‘jedva susprežući posramljenost’, zaključila je moja tetka Alberta – i kad se sibilinska glasina bila proširila po cijelom plesnom podiju i podigla u zrak stotinu mladića i djevojaka, koji su, zaboravivši na orkestar, na svoje dečke i cure, na šlatanje, šušorili, ponavljali, uznemireni, uzbuđeni, širom otvorivši oči i iskolačivši ih od tolika ogovaranja: ‘Znaš? Jesi znao? Jesi čuo? Što kažeš!? Shvaćaš li? Zamisli!’ ‘Nisu Čileanke! Ne, nisu! Puka izmišljotina! Niti su Čileanke, niti išta znaju o Čileu! Lagale su! Varale su! Sve su izmislile! Marirosina im je tetka pokvarila kolač! Kakve lopovice, kakve lopovice!’

Bile su Peruanke, ni manje ni više. Sirote! Sirotice! Tetka Adriana, koja je netom došla iz Santiaga, zacijelo je doživjela iznenađenje života kad ih je čula da govore s tim naglaskom, kojim su nas tako dobro zavarale, ali koji je ona smjesta prepoznala kao pretvaranje. Kako su se loše morale osjećati Čileankice kad ih je tetka buckaste prasice, prozrevši njihovu lakrdiju, počela ispitivati o njihovoj obitelji iz Santiaga, o četvrti u kojoj su ondje živjele, o školi u Santiagu koju su pohađale, o njihovoj rodbini i prijateljima njihove obitelji u Santiagu, natjeravši Lucy i Lily da progutaju najgorči zalogaj u svome kratkom životu, uživajući u njihovim mukama, sve dok, isprativši ih iz dvorane upropaštene, duhovno i fizički razorene, pred svojim rođacima i prijateljima i zaprepaštenom Marirosom nije mogla izjaviti: ‘Kakve Čileankice, ni govora! Te curice nisu nikad nogom kročile u Santiago i ako su one Čileanke, onda sam ja Tibetanka!’

Tog posljednjeg ljetnog dana 1950. – i ja sam upravo napunio petnaest godina – počeo je za mene pravi život, onaj koji razdvaja kule u zraku, opsjene i bajke od krute stvarnosti.

Cijelu pripovijest o lažnim Čileankicama nisam točno znao, a nije je znao ni itko drugi osim njih, ali sam čuo zaključivanja, tračeve, izmišljotine i navodna otkrića koja su dugo slijedila lažne Čileankice kao šumoreća brazda, kad su već prestale postojati – tako se to kaže – jer nikad više nisu bile pozivane na zabave, ni na igre, ni na čaj, ni na sastanke u četvrti. Zli su jezici govorili da ih, premda se pristojne djevojke iz Barrija Alegre i Mirafloresa više nisu s njima družile i premda su okretale glavu od njih ako bi se mimoišle na ulici, dečki, mladići i stariji muškarci traže potajice kao što se traže fifice – a što su drugo bile Lily i Lucy nego dvije fifice iz četvrti kao što su Brena ili El Porvenir, koje su se, ne bi li skrile svoje podrijetlo, prodavale za strankinje kako bi se ušuljale među pristojne ljude Mirafloresa? – da se s njima šlataju, da im čine ono što samo mješanke i fifice puštaju da im se čini.

Poslije su, pretpostavljam, jedni i drugi zaboravili Lily i Lucy, jer su druge osobe, drugi sadržaji nadomjestili tu pustolovinu posljednjeg ljeta našeg djetinjstva. Ali ja nisam. Ja ih nisam zaboravio, osobito Lily. I premda su protekle tolike godine, a Miraflores se, kao i običaji, toliko promijenio, i zasjenjene su prepreke i pred-rasude kojima se prije drsko razmahivalo, a sad su se prikrivale, ja sam je sačuvao u sjećanju i opet je se katkad prisjetim, začujem nestašan smijeh i vidim posprdni pogled njezinih očiju boje tam-noga meda, vidim je kako se ziba kao trska u ritmu mamba. I dalje mislim da je, iako sam proživio već tolika druga ljeta, to bilo najveličanstvenije od svih.

Mario Vargas Llosa Vragolije zločeste curice Prevela sa španjolskoga Tamara Horvat Kanjera ISBN 978-953-286-031-3 312 str. meki šivani 140x215 mm Cijena 129 kn