Mario Vargas Llosa: Raj iza drugog ugla Travanj 1844. Otvorila je oči u četiri u zoru i pomislila: ‘Danas počinješ mijenjati svijet, Florita.' Nije je opterećivala pomisao da će staviti u pogon mašineriju koja će nakon nekoliko godina preobraziti čovječanstvo tako što će nestati nepravde na svijetu. Osjećala se smirenom, punom snage da se suoči s preprekama što će joj stati na put. Kao onog popodneva u Saint-Germainu prije deset godina na prvom sastanku sensimonovaca, kad je, slušajući kako Prosper Enfantin opisuje mesijanski par koji će iskupiti svijet, samoj sebi čvrsto obećala: ‘Žena mesija bit ćeš ti.' Jadni sensimonovci sa svojim pomahnitalim hijerarhijama, svojom fanatičnom ljubavlju prema znanosti i idejom da je za ostvarenje napretka dovoljno u vladu postaviti industrijalce i upravljati društvom kao tvrtkom! Ostavila si ih daleko za sobom, Andalužanko. Ustala je, obavila toaletu i odjenula se bez žurbe. Prethodne noći, nakon posjeta slikara Julesa Laurea, koji joj je zaželio sreću na njezinoj turneji, dovršila je pakiranje prtljage i zajedno sa sluškinjom Marie-Madeleine i vodonošom Noëlom Taphanelom spustila ju je u podnožje stubišta. Sama se pobrinula za torbu s netom tiskanim primjercima Radničkog saveza; morala je zastati svakih nekoliko stuba da uzme daha, jer je bila veoma teška. Kad je kočija došla pred kuću u Rue du Bac da je odveze na pristanište, Flora je već bila budna nekoliko sati. Još je bila mrkla noć. Bile su pogašene plinske lanterne po uglovima i kočijaš, utonuo u šinjel iz kojega su mu virile samo oči, podbadao je konje fijučući bičem. Čula je zvonjavu zvona Saint-Sulpicea. Samotne i mračne ulice doimale su se sablasno. Ali na obalama Seine pristanište je vrvjelo putnicima, mornarima i nosačima koji su pripremali brod za polazak. Čula je naredbe i uzvike. Kad je brod isplovio ocrtavajući pjenastu brazdu na smeđoj vodi rijeke, sunce je sjalo na proljetnom nebu, a Flora je pila vrući čaj u kabini. Ne trateći vrijeme, pribilježila je u svoj dnevnik: 12. travnja 1844. I smjesta je stala proučavati svoje suputnike. Stići će u Auxerre kad padne mrak. Dvanaest sati da obogatiš svoje znanje o siromašnima i bogatima iz ove riječne zbirke uzoraka, Florita. Brodom je putovao tek pokoji buržuj. Znatan broj mornara s brodova koji su vozili u Pariz poljoprivredne proizvode iz Joignyja i Auxerrea vraćao se na mjesto polaska. Okružili su svoga gazdu, dlakavog, grubog crvenokosog pedesetogodišnjaka s kojim je Flora ugodno proćaskala. Sjedio je na palubi među svojim ljudima u devet ujutro i davao im kruha koliko su htjeli, sedam ili osam rotkvica, mrvu soli s dva tvrdokuhana jaja po glavi te u kositrenoj čaši, koja je kružila od ruke do ruke, po gutljajčić domaćega vina. Ti mornari s trgovačkih brodova zarađivali su franak i pol za jedan dan tlake, a za dugih zima jedva bi preživljavali zbog oskudice. Njihov je posao pod vedrim nebom bio mukotrpan u doba kiša. No u odnosu tih ljudi prema svome gazdi Flora nije zapazila udvornost engleskih mornara koji su se jedva usuđivali pogledati svoje šefove u oči. U tri poslije podne gazda im je poslužio posljednje jelo za taj dan: kriške šunke, sir i kruh, koje su pojeli u tišini posjedavši uokrug. U luci Auxerrea potrajalo je pakleno dugo dok nisu iskrcali prtljagu. Bravar Pierre Moreau bio joj je rezervirao hotel u centru, malen i star, u koji je stigla u svitanje. Dok se raspakiravala, pomaljala su se prva danja svjetla. Uvukla se u krevet znajući da neće sklopiti oka. No prvi put nakon dulje vremena ono malo sati što ih je provela ispružena gledajući kroz kretonske zavjesice kako se razdanjuje nije maštala o svojoj misiji, patničkom čovječanstvu ni radnicima koje će unovačiti za Radnički savez. Pomislila je na kuću u Vaugirardu u kojoj se rodila, na pariškoj periferiji, u četvrti istih ovih buržuja koje je sada mrzila. Sjećaš li se doista te kuće, prostrane, udobne, s njegovanim vrtovima i zaposlenim dvorkinjama ili njezina opisa iz usta svoje majke kad više niste bile bogate, nego siromašne, pa su bespomoćnoj gospođi te laskave uspomene pružale utjehu u dvjema neurednim, pretrpanim i ružnim sobicama u Rue du Fouarre koje su prokišnjavale? Morale su se onamo skloniti nakon što su im vlasti uzele kuću u Vaugirardu, navevši da brak tvojih roditelja što ga je u Bilbau sklopio prognani francuski župničić nije valjan i da je don Mariano Tristán, Španjolac iz Perua, građanin zemlje s kojom je Francuska u ratu. Vjerojatno je, Florita, tvoje sjećanje zadržalo iz tih prvih godina samo ono što ti je majka ispripovijedala. Bila si premalena da bi se sjećala vrtlara, dvorkinja, namještaja tapeciranog svilom i baršunom, teških zastora, predmeta od srebra, zlata, kristala i porculana oslikanog rukom koji su ukrašavali salon i blagovaonicu. Madame Tristán bježala je u divnu prošlost Vaugirarda kako ne bi gledala oskudicu i bijedu zaudarajuće Place Maubert koja je vrvjela od prosjaka, lutalica i propalica te Rue du Fouarre prepune krčmi u kojoj si provela one godine djetinjstva kojih si se veoma dobro sjećala. Gore-dolje s lavorima s vodom, gore-dolje s vrećama smeća… Uvijek u strahu da ćeš na strmim stubama crvotočinom izgrizenog i škripavog stubišta sresti onog starog pijanca ljubičasta lica i natečena nosa, strica Giuseppea, čovjeka nemirne ruke koji te prljao svojim pogledom i katkad štipkao. Godine neimaštine, straha, gladi, tuge, osobito kad bi tvoja majka zapala u satirući stupor, nesposobna da prihvati svoju nesreću nakon što je živjela kao kraljica sa svojim mužem – svojim zakonitim mužem pred Bogom, kud puklo da puklo – don Marianom Tristánom y Moscosom, pukovnikom vojske španjolskoga kralja, prerano umrlim od munjevite apopleksije 4. lipnja 1807., kad si imala jedva četiri godine i dva mjeseca. Također je bilo malo vjerojatno da se sjećaš oca. Puno lice, guste obrve i kovrčav brk, lagano roskast ten, ruke pune prstenja i dugi sivi zalisci koji su ti navirali u sjećanje nisu pripadali don Marianu, tvom ocu od krvi i mesa koji te nosio u naručju da gledaš leptire što su lepršali među cvijećem u vrtu Vaugirarda i koji bi se katkad ponudio da te hrani na bočicu, tom gospodinu koji je provodio sate u radnoj sobi čitajući kronike francuskih putnika po Peruu, tom don Marianu kojemu je u posjet dolazio mladi Simón Bolívar, budući Osloboditelj Venezuele, Kolumbije, Ekvadora, Bolivije i Perua. Pripadali su portretu koji je tvoja majka istaknula na noćnom stoliću u stančiću u Rue du Fouarre. Pripadali su don Marianovoj uljenoj slici koju je posjedovala obitelj Tristán u kući u Ulici Santo Domingo u Arequipi, pred kojom si provela sate promatrajući je, sve dok se nisi uvjerila da je taj pristali, otmjeni i uspješni gospodin tvoj otac. Kad je začula prve zvukove jutra na ulicama Auxerrea Flora je znala da više neće moći zaspati. Njezini su sastanci počinjali u devet. Bila ih je ugovorila nekoliko zahvaljujući bravaru Moreauu i pismima preporuke koje je dobri Agricol Perdiguier napisao svojim prijateljima iz regionalnih radničkih društava uzajamne pomoći. Imala si vremena. Još koji časak u krevetu dat će ti snage da budeš na visini zadatka, Andalužanko. Što bi se bilo dogodilo da je pukovnik don Mariano Tristán poživio još dugi niz godina? Ne bi upoznala siromaštvo, Florita. Zahvaljujući dobru mirazu bila bi udana za nekog buržuja i možda bi živjela u lijepu zdanju u Vaugirardu okružena perivojima. Ne bi znala što znači otići u krevet dok ti crijeva krule od gladi, ne bi poznavala značenje pojmova kao što su “diskriminacija” i “eksploatacija”. “Nepravda” bi za tebe bila apstraktna riječ. No možda bi ti tvoji roditelji omogućili poduku: škole, učitelje, tutora. Premda u to baš i nije bila sigurna: djevojčica iz dobre obitelji odgaja se samo da upeca muža i bude dobra majka i kućanica. Bilo bi ti nepoznato sve ovo što si u nuždi morala naučiti. Dobro, da, ne bi pravila ovakve pravopisne pogreške koje su te sramotile cijeloga života i nedvojbeno bi pročitala više knjiga no što si ih dosad pročitala. Provela bi godine zaokupljena svojom garderobom, pazeći na svoje ruke, oči, kosu, struk, vodeći mondeni život na noćnim zabavama, plesovima, u kazalištima, na zakuskama, izletima, osvajanjima. Bila bi lijepi parazit čvrsto ukotvljen u dobru braku. Nikad te radoznalost ne bi nagnala da doznaš kakav je svijet izvan tog skučenog prostora u kojemu bi živjela zatočena, u sjeni svoga oca, svoje majke, svoga supruga, svoje djece. Stroj za rađanje, sretna robinja, išla bi na misu nedjeljom, pričešćivala bi se svakog prvog petka i sa svojom četrdeset i jednom godinom bila bi debeljuškasta matrona koja gaji neodoljivu strast prema čokoladi i devetnicama. Ne bi otputovala u Peru i ne bi upoznala Englesku ni otkrila užitak u Olympijinu naručju, i ne bi napisala, unatoč svojim pravopisnim pogreškama, knjige koje si napisala. I, dakako, nikad ne bi postala svjesna ropstva žena i ne bi ti palo na pamet da je za njihovo oslobođenje nužno da se ujedine s drugim izrabljivanim pojedincima kako bi priveli kraju miroljubivu revoluciju, jednako važnu za budućnost čovječanstva kao što je to bila pojava kršćanstva prije 1844. godine. ‘Bolje da si umro, mon cher papa ', nasmijala se i skočila iz kreveta. Nije bila umorna. Posljednja dvadeset i četiri sata nije imala bolove u leđima ni u maternici i nije osjećala hladnoga gosta u prsima. Bila si izvrsno raspoložena, Florita. Prvi skup u devet ujutro odvijao se u radionici. Bravar Moreau, koji ju je trebao pratiti, morao je hitno otići iz Auxerrea zbog smrti člana obitelji. Dakle, morat ćeš plesati sama, Andalužanko. Prema dogovoru, čekalo ju je tridesetak pripadnika jednog od brojnih društava u koja su se raspršile pristaše organizacije za uzajamnu pomoć u Auxerreu, a koje je nosilo lijepo ime: Sloboda je naša dužnost. Gotovo svi bili su postolari. Sumnjičavi pogledi, nelagodni, pokatkad koji podrugljivi, jer je posjetitelj žena. Bila je naviknuta na takav doček otkako je prije nekoliko mjeseci u Parizu i Bordeauxu pred malim skupinama radnika počela izlagati svoje zamisli o Radničkom savezu. Dok im je govorila glas joj nije zadrhtao i pokazivala je veću sigurnost no što ju je zapravo imala. Nepovjerenje slušateljstva raspršivalo se postupno dok bi im objašnjavala da će, ako se ujedine, radnici steći ono za čime žude – pravo na rad, izobrazbu, zdravlje, mogućnosti za pristojnu egzistenciju – dočim će ih ovako razjedinjene uvijek zlostavljati bogataši i vlast. Svi su kimali kad je, da bi potkrijepila svoje ideje, citirala prijepornu knjigu Pierre - Josépha Proudhona Što je vlasništvo?, koja je od svoga pojavljivanja prije četiri godine izazivala u Parizu tolike priče zbog one ključne tvrdnje: ‘Vlasništvo je krađa.' Dvoje nazočnih koji su se doimali furijerovcima došli su spremni da je napadnu iznoseći razloge koje je Flora već čula od Agricola Perdiguiera: ako radnici moraju izdvojiti nekoliko franaka od svojih bijednih plaća da plate kotizaciju u Radničkom savezu, kako će nahraniti korom kruha gladna dječja usta? Odgovarala je strpljivo na sve njihove primjedbe. Vjerovala je da će se barem oko kotizacija dati uvjeriti. Ali njihov je otpor bio žilav u vezi s brakom. “Vi napadate obitelj i želite da ona nestane. To nije kršćanski, gospođo.” “Jest, jest”, odvratila je na rubu da se razbjesni. No ublažila je glas. “Nije kršćanski da u ime svetosti obitelji muškarac kupi ženu, pretvori je u nesilicu djece, u tovarnu životinju i još je k tomu iscrpljuje batinama svaki put kad pretjera s pićem.” Kad je zapazila da su razrogačili oči, zbunjeni onim što su čuli, predložila im je da se okane te teme i da radije zajedno zamisle kakve će dobrobiti donijeti Radnički savez seljacima, obrtnicima i radnicima poput njih. Radničke palače, na primjer. U tim modernim prostorima, prozračnim i čistim, njihova bi djeca dobivala poduku, njihove bi obitelji mogli liječiti dobri liječnici i bolničarke ustreba li im ili se dogodi kakva nesreća na poslu. U ta gostoljubiva zdanja povlačili bi se da otpočinu kad oslabe ili budu prestari za radionicu. Turobne i umorne oči koje su je gledale oživjele su i zablistale. Nije li vrijedno truda žrtvovati malen dio plaće da bi se steklo takvo što? Neki su kimnuli. Kakve su neznalice, kakve budale, kakvi egoisti – toliko njih! Otkrila je to kad ih je počela ispitivati pošto je odgovorila na njihova pitanja. Nisu znali ništa, manjkalo im je znatiželje i bili su zadovoljni svojim životom životinje. Pomisao da bi morali posvetiti dio svoga vremena i energije borbi za svoje sestre i braću za njih je bila prevelik napor. Eksploatacija i bijeda bijahu ih zatupili. Katkad bi zbog njih došla u napast da daš za pravo Saint-Simonu, Florita: narod je nesposoban da sam sebe spasi, to može postići samo elita. Čak su bili zaraženi buržujskim predrasudama! Učinilo im se teškim prihvatiti da je žena – žena! – ta koja ih potiče na djelovanje. Najbudniji i najglasniji bili su neizdrživo oholi – držali su se kao aristokrati – i Flora se morala svojski potruditi da ne plane. Bila se zaklela da ovih godinu dana koliko će trajati turneja po Francuskoj neće ni jednom dati povoda da opet zasluži nadimak Madame-la-Colere , kako su je zbog njezinih bijesnih ispada katkad zvali Jules Laure i drugi prijatelji. Na kraju je trideset postolara obećalo da će se upisati u Radnički savez i da će ono što su toga jutra čuli ispričati svojim drugovima stolarima, bravarima i graverima iz društva Sloboda je naša dužnost . Kad se vijugavim i potaracanim uličicama Auxerrea vraćala u hotel, ugledala je na malom trgu s četiri topole prebijelih, netom niknulih listova, skupinu djevojčica koje su se igrale u trku stvarajući nekakve likove i brišući ih. Zastala je da ih promatra. Igrali su se raja, igre koju si se, kako ti je rekla majka, bila igrala u vrtovima Vaugirarda s malim prijateljicama iz susjedstva pred nasmiješenim don Marianovim pogledom. Sjećaš li se, Florita? ‘Ovo je raj?' ‘Ne, gospođice, za drugim uglom.' I dok je djevojčica od ugla do ugla pitala za nedostupni raj, ostali su se za njezinim leđima zabavljali mijenjajući mjesta. Sjeća se koliko je bila zatečena onoga dana u Arequipi godine 1833., kad je u blizini crkve Milosti iznenada naletjela na skupinu dječaka i djevojčica koji su trčkarali predvorjem goleme kuće. ‘Je li ovo raj? ‘Za drugim uglom, moj gospodine.' Ta je igra, dakle, za koju si vjerovala da je francuska, i peruanska! No pa što je tu čudno? Nije li težnja da se stigne u raj univerzalna? I ona je svoje dvoje djece, Aline i Ernesta-Camillea, naučila igrati tu igru. Za svako mjesto i grad zacrtala je točan program: skupovi s radnicima, novinama, najutjecajnijim vlasnicima i, dakako, duhovnim vlastima. Sve kako bi objasnila građanima da, protivno onomu što se o njoj govori, njezin projekt ne najavljuje građanski rat, nego revoluciju bez krvi utemeljenu na kršćanstvu, nadahnutu ljubavlju i bratstvom. I da, upravo će Radnički savez, donoseći pravdu i slobodu siromasima i ženama, spriječiti nasilne eksplozije, neizbježne u Francuskoj ako se stvari ne pomaknu s mjesta. Dokad će se šačica povlaštenih nastaviti gojiti zahvaljujući bijedi goleme većine? Dokad će ropstvo i dalje trajati za žene kad je ukinuto za muškarce? Znala je ona biti uvjerljiva; mnoge građane i župnike njezini će argumenti uvjeriti. No u Auxerreu nije mogla posjetiti nijedne novine, jer ih nije bilo. Grad od dvanaest tisuća duša i nijedne novine! Građani su ovdje bili krajnje neobaviješteni. U katedrali je sa župnikom, ocem Fortinom, odebljim napola ćelavim čovječuljkom u masnoj mantiji uplašenih očica i jaka zadaha, vodila razgovor koji je završio svađom, jer ju je njegova skučenost uspjela izbaciti iz takta. (‘Ne možeš protiv svoje naravi, Florita.') Otišla je potražiti oca Fortina u njegovu domu u blizini katedrale i ostala je impresionirana njegovom prostranošću i dotjeranošću. Sluškinja, starica s poculicom i pregačom, šepajući ju je povela do župnikova ureda. Trebalo mu je četvrt sata da je primi. Kad se pojavio, već zbog zdepastog izgleda, pogleda koji ju je izbjegavao i nečistoće nije joj se svidio. Otac Fortin saslušao ju je u tišini. Trudeći se da bude ljubazna, Flora mu je objasnila povod svoga dolaska u Auxerre: od čega se sastoji njezin projekt Radničkog saveza i kako će taj savez cijele radničke klase, prvo u Francuskoj, zatim u Europi te poslije u svijetu, stvoriti istinsko kršćansko čovječanstvo prožeto ljubavlju prema bližnjem. On ju je gledao s nevjericom koja se postupno pretvarala u sumnjičavost te na koncu u zaprepaštenost kad je Flora potvrdila da će, kad Radnički savez jednom bude osnovan, delegati podnositi vlastima – uključujući i samoga kralja Louisa-Philippea – svoje zahtjeve za socijalnom reformom, počevši od apsolutne jednakosti u pravima muškaraca i žena. “Ali to bi bila revolucija”, promumljao je župnik prskajući naokolo kišicu sline. “Baš suprotno!” pojasnila mu je Flora. “Radnički savez stvaramo kako bi se to izbjeglo, kako bi trijumfirala pravda bez i najmanjeg prolijevanja krvi.” Inače će možda biti više mrtvih nego 1789. Nije li paroh preko ispovjedaonice upoznao nesreće siromašnih? Nije li zapazio da stotine tisuća, milijuna ljudskih bića rade petnaest, osamnaest sati na dan kao životinje, a njihove plaće ne dostaju ni da nahrane svoju djecu? Nije li zamijetio, on koji ih svakodnevno sluša i gleda u crkvi, kako žene ponižavaju, zlostavljaju, izrabljuju njihovi roditelji, njihovi muževi, njihova djeca? Njihova je sudbina još gora od radničke. Ako se to ne promijeni, u društvu će se dogoditi eksplozija mržnje. Radnički se savez stvara da bi to spriječio. Katolička crkva treba pomoći u njihovu križarskom ratu. Ne žele li katolici mir, suosjećanje, društveni sklad? U tome postoji potpuna podudarnost stavova Crkve i Radničkog saveza. “Premda nisam katolkinja, kršćanska filozofija i moral predvode sva moja djela, oče”, uvjeravala ga je. Kad je čuo kako je rekla da nije katolkinja iako jest kršćanka, okruglo je lišce oca Fortina problijedjelo. Malo je poskočio i želio je čuti znači li to da je gospođa protestantica. Flora mu je objasnila da nije: vjeruje u Isusa, ali ne u Crkvu jer, prema njezinu kriteriju, katolička religija podvrgava ljudsku slobodu svom hijerarhijskom sustavu. A njezina dogmatska vjerovanja guše intelektualni život, slobodnu volju, znanstvene inicijative. K tomu, podučavanje Crkve o čednosti kao simbolu duhovne čistoće podjaruje predrasude koje su od žene napravile gotovo robinju. Župnikovo je lice nakon mrtvačkog bljedila oblila predapoplektička navala krvi. Treptao je zbunjen i uznemiren. Flora je zašutjela kad je vidjela kako se tresući naslanja na svoj radni stol. Doimao se kao da će se svaki čas onesvijestiti. “Znate li vi što govorite, gospođo?” promucao je. “Za takve ideje dolazite moliti pomoć od Crkve?” Da, za takve. Ne teži li Katolička crkva da bude crkva siromašnih? Nije li ona protiv nepravdi, duha probitačnosti, izrabljivanja ljudskoga bića, pohlepe? Ako je sve to točno, Crkva je dužna potpomagati projekt čiji je naum da na ovaj svijet donese pravdu u ime ljubavi i bratstva. Bilo je to kao da govori zidu ili mazgi. Flora se još prilično dugo trudila da je župnik shvati. Uzalud. Nije joj čak mogao ni obrazložiti zbog čega se protivi njezinim stavovima. Gledao ju je s odvratnošću i strahom, ne skrivajući svoje nestrpljenje. Napokon je procijedio da joj ne može obećati pomoć, jer to ovisi o tamošnjem biskupu. On će mu predočiti njezin prijedlog, iako je, upozorava je, malo vjerojatno da bi neki biskup mogao zagovarati socijalno djelovanje otvoreno antikatoličkog predznaka. A ako biskup to zabrani, nijedan joj vjernik neće pomoći, jer katolička pastva sluša svoje pastire. ‘A sensimonovci smatraju da treba učvrstiti princip vlasti kako bi društvo funkcioniralo!' mislila je Flora slušajući ga. ‘To poštivanje autoriteta od katolika stvara automate kao što je ovaj nesretnik.' Nastojala se oprostiti na lijep način od oca Fortina i ponudila mu je primjerak Radničkog saveza. “Barem to pročitajte, oče. Vidjet ćete da je moj projekt prožet kršćanskim osjećajima.” “Neću ga pročitati”, rekao je otac Fortin energično odmahujući glavom i nije uzeo knjigu. “Dovoljno mi je to što ste mi rekli da bih znao kako ta knjiga nije zdrava. Možda ju je, bez vašega znanja, nadahnuo sam belzebub.” Flora se nasmijala dok je knjižicu vraćala u svoju torbu. “Vi ste, oče, jedan od onih župnika koji će opet trgove napuniti lomačama i spaliti sva slobodna i inteligentna bića ovoga svijeta”, rekla mu je umjesto pozdrava. Pošto je pojela toplu juhu u hotelskoj sobi, napravila je bilancu svoga dana u Auxerreu. Nije bila pesimistično raspoložena. Pokaži nasmiješeno lice kad se nađeš pred poteškoćama, Florita. Nije joj išlo baš dobro, ali ni posve loše. Mučan je to posao biti u službi čovječanstva, Andalužanko.
|
