Yiyun Li: Tisuću godina molitvi Prvo poglavlje Višak Ne kaže se da je Tvornica odjeće Crvena zvijezda bankrotirala odnosno da baka Lin, unatoč časnom umirovljenju, neće dobiti mirovinu. Dakako, neće dati takvu informaciju zato što to jednostavno nije točno. “Bankrot” je pogrešna riječ za tvornicu u vlasništvu države. Iz potvrde je obzirno izostavljen izraz “unutarnja reorganizacija”. A pazite sad, mirovina bake Lin samo je privremeno obustavljena. Koliko dugo, o tom tvornica ništa više ne kaže. “Na planini se uvijek nađe put”, reče teta Wang, susjeda bake Lin, pošto je doznala za njezinu situaciju. “A gdje god je cesta, tu je i Toyota.” Izleti joj druga rečenica Toyotine reklame i prije nego što je to shvatila. “Eto vidite, bako Lin. Znam da ste optimistična osoba. Budite pozitivni i naći ćete svoju Toyotu.” Ali kako da poveća svoju sve manju ušteđevinu? Nekoliko dana baka Lin zbraja, oduzima i dijeli te shvati da će joj se ušteđevina istopiti za jednu do dvije godine, i to ako gdjekad preskoči neki objed, ode na spavanje odmah čim zanoća i ostane tako umotana kako dodatnim briketima ugljena ne bi morala hraniti nezasitnu peć cijele duge zime na sjeveru Kine. “Ne brinite”, reče teta Wang kad su se sljedeći put srele na tržnici. Zagledala se u rotkvu što ju je baka Lin kupila za večeru, koja se, zdepasta poput Bude, našla između njezinih dlanova. “Uvijek možete naći nekoga i udati se.” “Udati se?” zapita se baka Lin i zacrvenje se. “Ne budite konzervativni, bako Lin”, reče teta Wang. “Koliko vam je godina?” “Pedeset i jedna.” “Pa mlađi ste i od mene! Meni je pedeset i osam, ali ja nisam tako staromodna kao vi. Znate što? Mladi više nemaju monopol na brak.” “Ne pravite budalu od mene”, odvrati joj baka Lin. “Ne šalim se, bako Lin. Ima toliko starih udovaca u gradu. Uvjerena sam da ima bogatih i bolesnih kojima je potrebna nečija njega.” “Želite reći da budem skrbnica starijih ljudi?” zapita ju baka Lin. Teta Wang uzdahne i prstom lagano kvrcne baku Lin po čelu. “Promozgajte malo. Ne skrbnica, nego supruga. Tako ćete bar naslijediti nešto novca kad vam muž umre.” Baka Lin uzdahne. Nikad nije bila udana pa ju uplaši pomisao na mrtvoga muža. Usprkos tomu, teta Wang donese odluku umjesto nje i potom, između dvaju štandova s ribama, ubrzo pronađe dobru partiju za baku Lin. “Sedamdeset i šest. Visok krvni tlak i dijabetes. Žena mu nedavno umrla. Živi sam u trosobnom stanu. Mirovina dvije tisuće juana mjesečno. Oba su sina oženjena i dobro zarađuju radeći za vladu”, reče teta Wang čudeći se što je baka Lin ostala ravnodušna. “Ma dajte, bako Lin, gdje biste drugdje mogli naći tako dobra muža? Starac će ubrzo umrijeti, a sinovi su toliko bogati da im neće biti teško odvojiti nešto od njegove ušteđevine za vas. Dopustite mi da kažem, riječ je o najprihvatljivijoj obitelji, bar koliko ja znam. Njihov se kućni prag izlizao od nogu ženidbenih posrednika. Ali među svim mogućim ženama oni se zanimaju za vas. Zašto? Zato što se nikad niste udavali i nemate djece. Usput, bako Lin, kako to da se niste udavali? Nikad nam niste spomenuli razlog.” Baka Lin otvori i onda zatvori usta. “Događa se”, reče. “Ne morate mi reći ako ne želite. Kako bilo, oni ne žele nekoga tko ima leglo djece i unuka. Ni ja ne bih vjerovala takvoj maćehi. Tko može jamčiti da neće potkradati starca kako bi davala svojoj djeci? Ali vi ste najbolji. Rekla sam im: kada bi na svijetu postojala samo jedna poštena osoba, to biste bili vi, bako Lin. Zašto oklijevate?” “Zašto ne uzmu nekoga da se brine o njemu?” zapita baka Lin pomišljajući na dva sina koji bi uskoro mogli postati njezini pastorci. “Neće li im se više isplatiti na duže vrijeme?” “Zar ne znate kakve su te djevojke što se na tržištu izdaju za dadilje? Lijene su, kradu novac – a i muževe, ako ih unajme mladi parovi. Po cijeli dan ostavljaju zasrane starce. Da uzmu takvu djevojku? Uh. Samo bi ga brže gurnula u smrt.” Baka Lin se doista mora složiti s time: starija žena kao supruga mudar je izbor. U pratnji tete Wang odlazi na razgovor s dvojicom sinova i njihovim ženama. Poslije sata ispitivanja dvojica sinova razmijene poglede te zapitaju baku Lin treba li joj nešto vremena da razmisli o bračnoj ponudi. Bez puno premišljanja, ona se za tjedan dana useli u novi dom. Njezin je muž, stari Tang, bolesniji nego što je mislila. “Ima Alzheimerovu”, priopći joj snaha na svadbenoj večeri. Baka Lin kimne, ne znajući kakva je bolest posrijedi, ali je pretpostavljala da ima neke veze s mozgom. Objema rukama podupre muža, posjedne ga za stol i obriše mu slinu s brade. Baka Lin postade suprugom, majkom i bakom. Više se ne sjeća koje su ju godine počeli zvati baka Lin umjesto teta Lin – ljudi vjeruju kako neudana žena brže stari. Više nije bitno, zato što osjeća kako je posve pozvana da nosi to ime. Svakoga tjedna svrati jedan od sinova da vidi staroga Tanga i ostavi dovoljno novca za sljedeći tjedan. Stari je Tang šutljiv čovjek, sjedi pokraj prozora zaronjen u svoju nedokučivu šutnju. Svako malo pita baku Lin za suprugu, a ona mu, prema sinovim uputama, odgovara kako se njezino stanje u bolnici popravlja te da će se uskoro vratiti kući. Ali i prije nego što išta odgovori, učini joj se kako je stari Tang zaboravio svoje pitanje te se vratio meditaciji ničim ne pokazujući da ju je čuo. Ona očekuje još pitanja, ali kako ih nema, napokon odustaje. Pojača ton na televizoru, vuče se kućom, mete, briše prašinu, pere pod i rublje, ali svakoga dana sve brže završava kućne poslove. Potom sjeda na kauč i gleda sapunice. Nasuprot njezinu malenom televizoru, na kojem je kanale mijenjala tako da je svaki put morala prijeći cijelu sobu (a sve u svemu, mogla ih je hvatati šest pomoću antene načinjene od dvaju jedaćih čeličnih štapića), televizor je staroga Tanga čudovište sa sijaset kanala koji se svi pokoravaju daljinskom upravljaču. Ošamućena tim silnim izborom i lakoćom prelaženja s jednog kanala na drugi, baka Lin uskoro shvati kako joj taj stroj ne čini ništa dobro. Bez obzira na to koji program gleda, uvijek ju muči što propušta nešto zanimljivije. Već poslije nekoliko dana novoga života zapanjena otkri kako više nije ovisna o televiziji, onako kako je bila proteklih deset godina. Ima li brak tu prevratničku snagu da duboko ukorijenjenu naviku odbaci za tako kratko vrijeme? Baka Lin uzdahne i isključi televizor. Stari Tang i ne zamijeti da je sobu ispunila tišina. Ona tad shvati da za to ne vrijedi okrivljavati televiziju. Ne može se usredotočiti zbog nazočnosti staroga Tanga. Uzima stari časopis i, zaklonjena njime, promatra ga. Deset minuta prerasta u dvadeset, i dalje ga promatra, a on uporno izbjegava njezin pogled. Ima čudan osjećaj da nije bolestan. On zna da je ona tu i potajice ju promatra. Zna da ga je njegova pedesetčetverogodišnja supruga zauvijek napustila i da je baka Lin njegova nova supruga, ali odbija to priznati. Pretvara se da je izgubio razum, a od nje očekuje da i dalje glumi plaćenu skrbnicu. Ali baka Lin odluči da neće odstupiti. On je njezin suprug, ona njegova supruga. Njihova je bračna potvrda sigurna ispod njezina jastuka. Ako stari Tang iskušava njezino strpljenje, ona je spremna i na to; riječ je o povlačenju konopca u kojemu je odlučila pobijediti. Ona odloži časopis i smiono se zagleda u lice staroga Tanga s nakanom da svojim pogledom odvrati njegov. Minute se protegnu u sat i baka Lin odjednom se strese shvativši kako i sama gubi razum. Povuče se na drugi kraj kauča i ispruži, osjećajući pucketanje u svojim artritičnim zglobovima. Pogleda staroga Tanga, a on je još ukipljen. Doista je bolesnik, misli ona, i osjeti stid što je bezrazložno posumnjala u čovjeka bespomoćnoga poput tek rođena djeteta. Žurno ode u kuhinju i vrati se s čašom mlijeka. “Vrijeme za mlijeko”, reče tapšajući staroga Tanga po obrazu sve dok ga nije počeo gutati. Triput dnevno baka Lin starom Tangu ubrizgava inzulin. Jedino tada načas opazi bljesak preostalog života u njemu, malen trzaj mišića kad mu zabode iglu u ruku. Gdjekad se pojavi kapljica krvi kad izvuče iglu i ona ju, mjesto vatom, obriše vrškom prsta, ushićena neobičnim osjećajem kako se njegova krv cijedi u njezino tijelo. Nekoliko puta na dan baka Lin kupa staroga Tanga: ujutro i prije spavanja, i kad god se pomokri ili uneredi. Najviše se u braku baki Lin sviđa što ima svoju kupaonicu. Cijeloga se života služila javnim kupaonicama, s ostalim se skliskim tijelima borila za mlaku vodu što je prskala iz hrđavih tuševa. Sad kad ima kupaonicu samo za sebe, nikad ne propušta priliku. Stari je Tang jedini muškarac kojega je baka Lin vidjela potpuno nagog. Kad ga je prvi put razodjenula, nije mogla a da kradom ne pogledava penis koji se ugnijezdio među prorijeđenim dlakama. Pitala se kakav je bio u mlađim danima, no odmah odagna tu nečistu pomisao. Krhka nagost ispuni joj srce nježnošću kakvu nikad prije nije bila oćutjela i otad je majčinskim rukama njegovala njegovo tijelo. Jedne večeri koncem veljače baka Lin ga povede prema plastičnom stolcu nasred kupaonice. Otkopča mu pidžamu, a on pod njezinim vodstvom savije ruke, dok mu se glava naslonila na njezino rame. Sa zida skine prskalicu tuša i toplom vodom stade mu polijevati tijelo, a jednu mu je ruku položila na čelo kako mu voda ne bi išla u oči. Baka Lin čučala je na podu i masirala noge starome Tangu kad joj dlanom dodirne rame. Ona pogleda gore i opazi kako ju gleda ravno u oči. Ote joj se uzvik te ustukne. “Tko ste vi?” zapita stari Tang. “Stari Tang”, odvrati baka Lin. “Jesi li to ti?” “Tko ste vi? Zašto ste ovdje?” “Živim ovdje”, reče baka Lin. Zamijeti neprirodnu bistrinu u očima staroga Tanga i osjeti kako joj srce tone. Takav se trenutak bistrine događa neposredno prije smrti. Baka Lin istu je svjetlost opazila u očevim očima prije dvije godine, nekoliko sati prije nego što je umro. Pomisli da pohita po liječnika, ali noge su joj se ukopale u pod, kao što su se i njezine oči u njegove. “Ne znam. Tko ste vi?” Baka Lin se pogleda. Na sebi ima svijetložutu najlonsku pelerinu i zelene gumene čizme, svoju opremu za njegovo kupanje. “Ja sam tvoja supruga”, reče. “Vi niste moja supruga. Moja je supruga Sujane. Gdje je Sujane?” “Sujane više nije s nama. Ja sam tvoja nova supruga.” “Lažete”, reče stari Tang i ustane. “Sujane je u bolnici.” “Nije”, reče baka Lin. “Lagali su ti.” Ne čuje ju. Odgurne ju, a njegove ruke odjednom ojačaju. Baka Lin ga zgrabi, ali on je od neukrotive snage podivljao. Ona pusti njegove ruke, ne znajući zašto bi se zbog jedne mrtve žene morala boriti sa svojim suprugom. Ali on se još hrve sa zrakom, a onda se, malo podalje, posklizne u lokvici sapunaste vode. Na pogrebu nitko ne obraća pozornost baki Lin. Ona sjedi u kutu i sluša muškarce i žene kako govore o životu staroga Tanga: vrstan fizičar i odličan učitelj, voljeni suprug, otac i djed. Govornici završe i rukuju se s članovima obitelji, no ne i s njom na kraju reda. Nije ga to ubilo, zamišlja se baka Lin kako objašnjava svima nazočnima. Umirao je prije pada. Ali nikomu ne kaže istinu i umjesto toga prizna svoj nemar. Ionako joj nitko ne bi povjerovao, samo je ona vidjela tu svjetlost u njegovim očima, posljednji bljesak prije vječne noći, kako to zovu, časak bistrine prije samoga kraja. Od ušteđevine staroga Tanga baka Lin nije dobila ni novčića. Brinula se za njega samo dva mjeseca i, smatrao je dobar dio njegove rodbine, ubila ga je svojom nemarnošću. Ne okrivljuje dvojicu njegovih sinova. Misli na njihov gubitak, tisuću puta bolniji od njezina. Kad joj jedan od njih predloži posao u privatnom internatu što ga vodi njegov prijatelj, baka Lin gotovo zaplače od zahvalnosti. Smještena u planinskom izletištu na zapadnom rubu Pekinga, Akademija Mei-Mei ponosi se time što je među prvim privatnim školama u zemlji. Zauzima jednu od nekoliko trokatnica čija je gradnja bila dopuštena na tom području. (“Veze i vezice”, reče joj kuhar još istoga dana kad je stigla – kako bi inače škola dobila dozvolu da iza sebe nema moćnike?) Privatne škole, kao i privatno poduzetništvo, niču diljem zemlje kao izdanci bambusa poslije prve proljetne kiše. Rođaci vođa Komunističke partije preko noći su se pretvorili u poduzetnike, njihova se lica pojavljuju na državnoj televiziji kao predstavnici novog proleterskog poduzetništva. Baka Lin ne može zamisliti bolji život otkako je postala spremačica u akademiji. Svaki je objed prava gozba. Mesa i ribe ima u izobilju. Povrće je zelenije nego na tržnici. Sve se uzgaja na malenoj organskoj farmi koja opskrbljuje i predsjednika i premijera, kao i njihove obitelji – sve joj to ispriča kuhar. Gdjekad se baka Lin rastuži što se toliko dobre hrane baca u smeće. Počinje kasnije dolaziti na objede i čekati da učenici završe s objedovanjem. Diljem blagovaonice ostaje nedodirnuto povrće i suši se na tanjurima; nasukane ribe leže na napola pojedenim trbusima. Baka Lin žlicom grabi ostatke i stavlja ih na tanjur te sanjari o brzoj autobusnoj liniji između škole i grada kako bi svakodnevno ostatke nepojedene hrane dostavljala svojim starim susjedima. Grijeh je jesti tako dobru hranu, a ne biti marljiv. Uz pranje rublja i čišćenje doma baka Lin prihvaća i druge obveze. Ustaje rano ujutro i otvara prozore u razredu kako bi ušao svjež planinski zrak. Mete i pere pod na terasi. Briše prašinu i pere učeničke stolove. Brine se da sve bude besprijekorno, čak i ako je vratar očistio razrede noć prije. Gdjekad, kad ostane vremena prije zvona za buđenje, izlazi iz škole kako bi prošetala planinom. Jutarnja joj izmaglica vlaži kožu i kosu, a ptice što ih nikad prije nije vidjela u gradu složno pjevaju. U takvim trenucima baka Lin osjeća da ju je snašla dobra sreća. Godine provedene u tvornici sad joj se čine poput daleka sna, i više se ne sjeća kako je živjela kad se probijala kroz jutarnji smog što su ga izbacivale peći na ugljen i kad se na tržnici cjenkala oko cijene povrća napuhanog umjetnim gnojivom. U šetnji često nabere naramak divljeg cvijeća: planinske orhideje, crljenomodre biserke, jetrenke. Cvijeće posloži u vaze u svakom od šest razreda, jednu u svaki razred, no takva se krasota održi jedva do prvog odmora. Dječaci svih uzrasta međusobno se gađaju cvijećem, a dječaka čije usne dodirne cvijet prozivaju slabićem. Djevojčice viših razreda kidaju latice i zakopavaju ih u humak na školskom dvorištu, njihovi su prsti bezobzirni, a lica prekrivena tužnom ozbiljnošću. Škola sve više raste. Svakoga mjeseca stižu novi učenici. Baku Lin iznenađuje bogatstvo njihovih roditelja, lakoća s kojom plaćaju upisninu od dvadeset tisuća juana, te još dvadeset tisuća za školarinu, stanarinu i prehranu u prvoj godini. Trećega mjeseca njezina boravka škola svečano proslavi svojega stotog učenika. Kang, dječak kojega zadesi taj sretni broj, ima šest godina. Nasuprot drugim učenicima, koji potječu iz grada, njega su poslali iz obližnje pokrajine. Već nakon nekoliko dana svi su, i učitelji i osoblje, doznali njegovu priču. Kangov je djed bio predsjednik velike narodne zadruge u svojoj rodnoj pokrajini, a njegov otac jedan od najboljih poljoprivrednih poduzetnika u sjevernoj Kini. “Mislila sam da seljaci nastoje svoje sinove zadržati doma”, reče baka Lin odgajateljici gđi Du dok su tražili smrdljive čarape ispod madraca. “Gotovo da mogu ustati i same otići”, tako gđa Du opisuje čarape što su se skorile od duga nošenja. “Ne kad je riječ o sinu žene u nemilosti”, reče gđa Du. “Višak, eto što je on.” “Jesu li se roditelji razveli?” “Tko zna? Ali otac doista ima drugu ženu, odnosno priležnicu. U čemu je razlika? Dječakova majka više nije potrebna u obitelji, pa i dijete mora otići.” Baku Lin rastuži pomisao na dječaka koji je tako malen i koji jedva da zauzima nešto prostora na svijetu, a koji se ipak drugima ispriječio na putu te ga se moraju riješiti. Počne ga tražiti u gomili. Njegova odjeća, od istih proizvođača kao i u druge djece, na njemu loše izgleda. Prevelika, odviše nova, odviše pomodna, odjeća mu ne pripada ništa više nego što on pripada školi. Čini se kako njegovo lice i ruke povazdan žude za temeljitim pranjem, ali pošto ga je baka Lin nekoliko puta oprala, mora se složiti kako za to nije kriv ni dječak ni odgajateljica. Drugoga tjedna Kang počne dolaziti u praonicu za vrijeme poslijepodnevnih aktivnosti. “Bako, što je ovo?” zapita jednom dok mu je baka Lin u obraze utrljavala neki dječji losion. “Nešto što će te učiniti gradskim dječakom”, odgovori ona. “Bako, gdje ti živiš?” “Ja živim ovdje.” “Ali odakle si? Gdje živi tvoj muž?” Ona načas razmisli. “U gradu”, odgovori. “Kakav je? Mama je rekla da će me odvesti u grad.” “Gdje je tvoja mama?” zapita ga baka Lin susprežući dah i pokušavajući stišati lupanje svoga srca. Dječak ništa nije zamijetio. “Kod kuće.” “Kuće tvoga oca?” “Djedove. Moja nova mama živi u očevoj kući.” “Kakva je tvoja nova mama? Je li lijepa?” “Jest.” “Je li dobra prema tebi?” “Jest.” “Voliš li ju?” “Da.” “A voliš li i svoju mamu? Više nego novu mamu?” zapita baka Lin. Okrene se da vidi prolazi li netko hodnikom pokraj praonice. Osjeća se poput lopova. I dječak se nervozno osvrne. Priđe joj pa ju zagrli, a usne prisloni na njezino uho – njegov vruć dah draškao joj je ušnu resicu. “Bako, odat ću ti tajnu. Nemoj nikomu reći.” “Neću.” “Mama je rekla da će doći po mene jednoga dana.” “Kad?” “Rekla je uskoro.” “Kad je to rekla?” “Prije nego što se moja nova mama uselila.” “Kad je to bilo?” “Prošle godine.” “Jesi li otad vidio mamu?” “Nisam, ali je rekla da će uskoro doći, ako ne razljutim svog tatu i novu mamu”, reče Kang. “Bako, misliš li da će ju čuvari pustiti unutra kad dođe?” “Uvjerena sam da hoće”, odgovori baka Lin. Dječak odiše mješavinom dječjeg losiona, svježeg rublja i čistog znoja. To baku Lin podsjeti na staroga Tanga poslije kupanja, na miris drage osobe. Od te joj se pomisli osuše usne i ona osjeti dječakovu ruku na svom vratu, vruću i ljepljivu. Petkom poslijepodne parkiralište ispred školskog ulaza puno je luksuznih automobila. Dolaze vozači i dadilje, gdjekad i sami roditelji. Učitelji i odgajateljice stoje na ulazu i jedni drugima pokazuju tko je snaha moćnika u vladi i tko se pojavio u najnovijem filmskom hitu. Kang je jedino dijete koje ostaje preko vikenda. Njegov je otac dodatno platio za skrb preko vikenda i obećao da će doći po njega na kraju polugodišta. Katkad se baka Lin pita hoće li uopće doći i što će biti s Kangom ako nitko ne dođe po njega na ljeto. Hoće li moći ostati s njom u školi? Zatim se zapita hoće li i njoj biti dopušteno da ostane i, ako neće, gdje će provesti dva mjeseca prije nego što joj dopuste da se vrati u rujnu. Pošto i posljednji učenik ode na vikend, učitelji i odgajateljice odlaze gradskim autobusom u grad. Osim dvojice čuvara, baka Lin jedina ostaje te se rado složila da se brine o Kangu. Stoje jedno pokraj drugoga na ulazu u školu i mašu prema autobusu. Oboje odahnu od olakšanja čim se autobus izgubi iz vida. Kang se preko dvorišta zatrči prema sobi za aktivnosti, gdje prelistava knjige što brže može, jedva čekajući da prijeđe na sljedeću. Baka Lin uđe i sjedne kraj njega, gladi mu kosu i promatra kako se smije samomu sebi. Kad završi sa svim novim knjigama, zajedno izlaze i igraju se na dvorištu. Baka Lin ga odguruje na ljuljačci sve dok ne poleti toliko visoko da zavrišti od uzbuđenja i straha. Kada je vrijeme lijepo, odlaze u duge šetnje planinom. Vikendom se ondje razmile turisti, ali baka Lin i Kang jedini se ne brinu da će zakasniti na autobus ili da će zapeti u prometnoj gužvi. Hodaju držeći se za ruke, dlan Kangove ruke dodiruje dlan bake Lin, oba znojna. Baka Lin pripovijeda drevne priče o cvijeću i travi. Kad joj ponestane priča, izmišlja nove. Poslije večere baka Lin odvodi Kanga u kupaonicu. Čeka vani s ručnikom i njegovom pidžamom dok on pod tušem pjeva pjesmu o crvenoj konjskoj smrti koju ga je ona naučila. Uvijek ju doziva nakon prve dvije minute pitajući ju može li izići. Ona mu odgovara da bi bilo dobro kad bi pod tušem ostao još pet minuta. Dječak nastavlja pjevati, njegov je glas čist, savršen. Kang često iskoči pred baku Lin a da prije ne zatvori vodu. Ona se pretvara da je iznenađena pa vrišti, a on se smije i pobjegne prije nego što uspije njegovo mokro tijelo omotati ručnikom. Noću, dok spava, mrmlja u snu, a udovi su mu razbacani na sve strane po plahti. Baka Lin ga ušuška i onda dugo promatra dok u njoj bubri nepoznata toplina. Pita se je li to ono što zovu zaljubljivanjem, žudnja da se bude s nekim svaku minutu preostalog života, a koja je toliko snažna da se katkad pribojava sama sebe. Baka Lin nije bila prva koja je opazila da nestaju čarape. Već dva tjedna uzastopce odgajateljice joj govore kako im se djevojčice tuže da im iz praonice nestaju njihove omiljene čarape. Baki Lin je onda jasno što se dogodilo s čarapama. Nekoliko je puta vidjela kako Kang uzima neopranu čarapu neke djevojčice. No čim zamijeti da ga promatra, ispusti ju u košaru. Sljedećeg vikenda, dok je Kang igrao kompjutorske igrice, baka Lin pretraži njegov krevet. Ništa ne pronađe ispod madraca, gdje djeca obično skrivaju stvari. Ponovno namjesti plahtu. Uzme jastuk i otvori jastučnicu te ugleda pet čarapa u smotuljcima nalik tek okoćenim zečićima. Razmota ih: bile su to čarape za djevojčice s cvjetnim uzorcima odnosno životinjama iz crtića. Pomisli da ih stavi u džep, ali odustane kad zamisli Kanga kako grčevito pretražuje jastučnicu ne bi li našao čarape, nešto što mu je drago a da ona ne može dokučiti zašto. Ponovno smota čarape i vrati ih u jastučnicu. U ponedjeljak baka Lin od ravnatelja zatraži polovicu slobodnog dana i autobusom se odveze u grad kako bi našla čarape s jednakim uzorcima. Kupila je nekoliko paketića čarapa za djevojčice s različitim uzorcima. Baka Lin sve je opreznija s rubljem. Pazi da se čarape djevojčica nađu u njihovim vrećicama prije Kangova dolaska. Povremeno razbaca čarape što ih je kupila, a prije toga oprala, osušila i njima obrisala pod. Još su sretan par vikendom, ali baka Lin je zabrinuta dok broji nestale čarape što ih je namjestila za Kanga. Pita se treba li porazgovarati s njim i doznati zbog čega to čini. Ali svaki put kad otvori usta, izgubi odlučnost. Vikendom, dok sjedi u sjeni glicinija, pita se je li to ljubav što joj je nedostajala u mlađim danima, to što s dragim dječakom ide ruku pod ruku i ne traži od njega da joj oda tajnu koju ne bi smjela znati. . . . Zatoplilo je i odgajateljice su oko učeničkih kreveta postavile mreže protiv komaraca. Već prve noći dječak koji ima krevet pokraj Kanga ustane čim se odgajateljica udaljila. S malenom baterijskom svjetiljkom u ruci on provuče glavu kroz Kangovu mrežu i tiho vrisne istodobno osvijetlivši njegove oči. Kang ne zaplače, kao što se dječak ponadao, ali se zato dječak iznenadi i razveseli kad zatekne Kanga kako se objema rukama, preko kojih je navukao čarape s cvjetnim motivima, miluje po obrazima. Odmah su pozvane odgajateljice. Otkriveno je još sedam čarapa, a do konca sljedećeg dana svi su u školi doznali za bolesnog dječaka koji krade čarape djevojčica i s njima čini čudne stvari. Baka Lin promatra kako djeca natjeravaju Kanga po školskome dvorištu nazivajući ga “bolesnikom”, “psihopatom”, “pornomanijakom”. Srce joj se para kao da je krpa u stroju za pranje rublja. Kangu se više ne dopušta da odlazi u praonicu. Ona odbrojava dane do vikenda i pribojava se da će se slomiti i prije nego što prođu tri dana. U petak poslijepodne, dok stoje ispred školskog ulaza, baka Lin mora podići Kangovu ruku i mahati umjesto njega. Kad gradski autobus ode, baka Lin okrene se prema Kangu, koji pred njom šuta kamenčiće. “Kang, dođi načas k baki u sobu”, reče mu. “Neću, ne želim”, odgovara joj Kang puštajući joj ruku. “Što želiš raditi? Idemo se prošetati.” “Ne želim se šetati.” “A da čitamo knjige? Jučer je stigao sanduk s novim knjigama.” “Ne želim čitati.” “Idemo se njihati.” “Ništa ne želim raditi”, reče Kang odgurnuvši ruku bake Lin sa svojega ramena. Njoj se oči napune suzama. Pogleda Kangovo tjeme. Voljeti nekoga znači udovoljiti mu, čak i onda kad to ne može. “Zamisli nešto što bi želio raditi i radit ćemo to zajedno. Zamisli nešto što želiš i baka će ti to ispuniti. Znaš da te baka voli.” “Želim doma. Želim vidjeti mamu”, reče Kang. “Bako, misliš li da bismo mogli stići na vlak i otići doma na dva dana?” Baka Lin pogleda Kangovo lice što ju je gledalo odozdo i zamijeti plamičak nade u njegovim očima. Kang ju zgrabi za ruku. “Bako, samo dva dana. Nitko neće doznati.” Ona uzdahne. “Oprosti mi, Kang. Ali baka ti to ne može učiniti.” “Ali zašto? Rekla si da sve možeš.” “Sve što možemo raditi ovdje, u školi, u planinama. Kang, dobri dječače, mi ne možemo otići iz škole.” Ne prođe ni minuta a Kang brizne u plač. Baka Lin pokuša ga smiriti u svome naručju. Kang ju odgurne, a od njegovih očiju, ispunjenih hladnim bijesom što ga je nekoć zamijetila u očima staroga Tanga, prođu ju trnci. Kang pretrči preko školskoga igrališta. Baka Lin potrči za njim, ali već nakon nekoliko koraka mora stati i uhvatiti dah. Njezino staro tijelo otkazuje poslušnost njezinu mladom srcu. Baka Lin pomisli da će zateći Kanga kako plače u svojoj sobi, no ondje ga nije bilo. Pozove ga kad uđe u zgradu, provjeri svaka nezaključana vrata, sobu za aktivnosti, glazbenu sobu, blagovaonicu. Zaviri ispod stolova i iza zavjesa, a srce joj svaki put sve više potone kad se pokaže da joj je nada bila neutemeljena. Već sat tako pretražuje, sve dok joj ne sine da je dječak možda izišao iz zgrade, pa čak i iz škole. Skamenila ju je takva mogućnost te, zamišljajući kojekakve nesreće, pozove dvojicu čuvara koji su igrali poker u sobici pokraj ulaza u školu. Niti jedan ne želi priznati da se dječak možda provukao kroz vrata, obojica ostaju uporna pri tvrdnji kako se dječak vjerojatno krije negdje u zgradi. Njih troje ponovno sve pretraže. Kada to nije urodilo plodom, svi se uspaniče zbog različitih razloga. Pozvana je policija. Pozvan je školski upravitelj. Pozvane su odgajateljice. Čuvari telefoniraju svakomu tko im padne na um. Baka Lin promatra kako jedan od mladića drhtavom rukom bira broj i pita se zašto je toliko nervozan. Čuvari gube samo miran vikend. Najviše što mogu izgubiti jest mjesečna plaća, jer su obojica rođaci članova upravnog odbora internata. Dječaci svakodnevno nestaju – zbog čega bi se sjećali Kanga pošto prođe godina dana, čak i ako ga nikad ne nađu? Baka Lin zaplače. Međutim, Kang se vrati sam, usred meteža, neozlijeđen, gladan i pospan. Vjerojatno se igrao skrivača s bakom Lin dok ga je tražila. Ili ju je možda htio kazniti zato što ga je razočarala? Ona to ne zna. Samo zna ono što je ispričao školskom upravitelju, kako je zaspao iza klavira. Baka Lin se sjeti kako je zavirila iza klavira, ali nitko nema povjerenja u staričino pamćenje. Osim toga, što bi to promijenilo čak i da govori istinu? Pokazalo se da je nesposobna. Prisjetili su se i drugih slučajeva – kako je jela učeničke obroke, bila nemarna s rubljem. One večeri kada su se djeca vratila, od bake Lin zatraže da ode. Njezine spakirane stvari stoje kraj ulaza u školu: velika putna torba, koja čak ni za staricu nije teška. “Ljubavna je sreća zvijezda repatica; ljubavna je bol ona tama što se spušta.” Zvonkim glasom pjevuši djevojčica dok prolazi kraj bake Lin na ulici. Ona pokuša sustići djevojčicu, no prebrza je, a takva je i pjesma. Odloži torbu na tlo kako bi uhvatila daha, ali ne ispušta jelonošu od nehrđajućeg čelika iz druge ruke. Čini se kako svi ljudi na ulici znaju kamo idu. Zapita se kad je prestala biti jedna od njih. Netko projuri kraj bake Lin i snažno ju odgurne s leđa. Ona posrne i u padu načas opazi ruku muškarca u crnoj košulji koji je bježao kroz mnoštvo odnoseći njezinu torbu. Zastane neka žena i zapita ju: “Jeste li dobro, bako?” Baka Lin potvrdno kimne pokušavajući se oporaviti od pada. Žena odmahne glavom i vikne prema prolaznicima: “Kakav svijet! Netko je upravo orobio staru baku.” Malo se ljudi osvrne na to, žena ponovno odmahne glavom i produži dalje. Baka Lin sjedne na pločnik prigrlivši jelonošu. Bez obzira na to koliko su ljudi gladni, neobično je što starici nitko nije pokušao ukrasti ručak. Zato nikad i nije izgubila ništa važno. Tri tisuće juana otpremnine sigurne su u jelonoši, kao i nekoliko neotvorenih paketića čarapa s cvjetnim uzorcima, suvenira njezine kratke ljubavne priče.
|
