Luis Leante : Vidiš koliko te volim Prvo poglavlje Spava tijekom jutra, tijekom popodneva, gotovo cijelo vrijeme spava. Zato probdije veći dio noći: bdijenje je to koje se prekida, s trenucima iznimne oštroumnosti koje prekida buncanje ili potpuno pomućenje svijesti; često ju shrva očaj. Tako prolaze dani, tjedan za tjednom. Nema granica u protoku vremena. Kad se neko dulje vrijeme uspije održati budnom, pokuša otvoriti oči i tada ponovno utone u vrtoglavicu sna: dubokoga sna iz kojega se teško vraća. Već dulje vrijeme u rijetkim trenucima budnosti do nje dopiru nepoznati glasovi. Dolaze izdaleka, kao da je njihov izvor u drugoj sobi ili u dnu njezinih snova. Tek ponekad začuje ih pokraj sebe, iz neposredne blizine. Ne može točno procijeniti, ali čini joj se da stranci govore na arapskome. Šapću. Ne razumije ništa od onoga što govore, ali zvuk glasova, daleko od toga da je uznemiri, doživljava kao utjehu. Razmišljanje joj predstavlja napor, veliki napor. Napregne li se provjeriti gdje se nalazi, svlada ju veliki zamor i istoga trenutka utone u san koji ju plaši. Pokušava ostati budnom, jer je opsjene plaše. Neprestano je opsjeda jedna te ista slika: noćna mora škorpiona. Čak i kad je budna, boji se podignuti vjeđe iz straha da je životinjica preživjela san. Ali, iako se silno napreže, vjeđe joj i dalje ostaju čvrsto sklopljene. Prvi put kad otvori oči, ništa ne uspijeva vidjeti. Svjetlost u prostoriji joj smeta i zasljepljuje je kao da je cijelo to vrijeme provela u samici. Otežali kapci ponovno se sklapaju. Ali tek sada uspijeva razlučiti zbilju od sna. – Skifak? Esmak? – netko govori jako smireno. Glas pripada ženi koja joj se obraća jako umiljato. Iako ne razumije riječi, barem joj se intonacija čini srdačnom. Prepoznaje glas koji je slušala posljednjih dana ili posljednjih tjedana, ponekad jako izbliza, a ponekad u daljini, kao u susjednoj prostoriji. Međutim, nema snage da joj uzvrati. Čak i kad je pri svijesti, ne uspijeva izbaciti iz glave sliku škorpiona, koja prelazi okvire košmara. Čini joj se kako osjeća njegovu ljušturu i nožice koje joj plaze po potkoljenici. Trudi se uvjeriti samu sebe da se to zapravo ne događa. Pokušava se pomaknuti, premda je dosta slaba. Zapravo, osjetila je odsječan i kratak ubod, kao od kakve igle. Da ona žena nije kriknula upozorivši ju, “ Sinorita , sinorita ! Pazite, sinorita !” ne bi ga ni primijetila. Ponovno se pogledala u trenutku dok je uvlačila ruku u frotirski ogrtač. I tada ugleda škorpiona zakačenoga za podstavu i shvati da je upravo doživjela škorpionov ubod. Mora dlanom prekriti usta da ne krikne, ali naposljetku podlegne povicima žena koje je, onako sjedeći ili na koljenima, gledaju prestravljene. Nikad nije posve sigurna u kojem položaju leži. Ponekad se probudi na leđima, a ponekad potrbuške. Zato zna da je netko okreće, sigurno zato da joj ne nastanu rane od duga ležanja. Prvo što ugleda jesu sjene oguljene boje na stropu. Slabašna svjetlost ulazi kroz mali, jako uzdignuti prozor. Ne zna smrkava li se ili sviće. Nikakvi zvukovi vanjskoga života ne dopiru do nje. Pokraj drugoga zida ugleda rasklimani zahrđali krevet. Srce joj zalupa kad shvati da je to bolnički ležaj. Nema madraca. Metalni podložak otvoreno obznanjuje svoje pukotine i napuštenost. Između oba kreveta, metalni stolić koji je nekada bio bijel, prošaran znakovima dotrajalosti. Žena prvi put osjeti hladnoću. Napinje sluh ne bi li prepoznala bilo kakav zvuk. Uzalud, ne čuje ništa. Pokušava govoriti, moliti za pomoć, ali nije u stanju artikulirati riječi. Ono malo snage što joj je preostalo koristi ne bi li privukla pozornost nekoga tko bi ju mogao čuti. Odjednom se otvore vrata i pojavi se lice žene koju nikada nije vidjela. Ne treba joj dugo da shvati da je riječ o liječnici ili bolničarki. Melfa upadljivih boja pada joj od glave do potkoljenica. Preko svega nosi zeleni ogrtač na kojem su sva dugmad zakopčana. Kad vidi da je budna, bolničarka širi ruke od iznenađenja i treba joj nekoliko trenutaka da reagira. – Skifak? Skifak? – pita ju uzbuđeno. Iako ne razumije što govori, pretpostavlja da ju pita kako se osjeća. Ali ona ne može pokrenuti ni jedan mišić u grlu da joj uzvrati. Prati ju pogledom pokušavajući prepoznati crte lica te djevojke pokrivene melfom . Bolničarka iziđe iz sobe vičući i ubrzo se vrati u društvu jednoga muškarca i žene. Upadaju jedni drugima u riječ, premda govore dosta tiho. Svo troje nose medicinske kute. Žene ispod ogrtača nose melfu . Muškarac ju hvata za ruku i opipava bilo na ručnom zglobu. Ušutkava one dvije žene. Podigne vjeđe pacijentici i pažljivo joj proučava zjenice. Osluškuje ju stetoskopom. Žena osjeća dodir metala na svojim grudima poput kakve baklje. Liječnikovo lice odražava zbunjenost. Bolničarka je bila izišla iz prostorije i sad se vraća sa čašom vode. Obje žene pokušavaju pridignuti pacijenticu i daju joj piti. Njezine se usne jedva otvaraju. Voda joj curi niz uglove usana i slijeva se niz vrat. Kad je ponovno polegnu, vide kako su ženine oči posve bezizražajne i kako tone u duboki san, isto ono stanje u kojem leži već gotovo četiri tjedna, kad su je donijeli uvjereni da je mrtva. ... “ Sinorita , sinorita ! Pazite, sinorita !” Toliko je puta čula taj glas u svojim snovima da joj se već čini poznatim. “Pazite, sinorita !” ali nije shvatila čemu tolika vika sve dok ne ugleda škorpiona zakvačenoga za podstavu svoje frotirke. I smjesta shvati da je doživjela škorpionov ubod. Popusti pred krikovima drugih žena, koje pokrivaju lice jadikujući kao da se dogodilo nešto strašno. “ Allez , allez ”, poviknu i ona, pokušavajući nadglasati krikove. “Pođite sa mnom, ne stojite tu! Allez .” Žene ju ne shvaćaju, ili je ne žele razumjeti. Maramama skrivaju lice neprekidno jadikujući. Naposljetku ju napusti strpljenje i poče ih koriti i vrijeđati. “Vi ste obične glupače, budale. Ako se same ne potrudimo izići odavde, morat ćemo podnositi da nas muče. Sramotno je što pristajete da se tako postupa s vama. To je gore od ropstva, to je… To…” Umuknu utučeno shvativši da je ne razumiju, niti joj pridaju pozornost. Barem je uspjela ušutkati njihove krikove. Primiri se i ušuti suočena s tih dvadesetak žena koje su je, paralizirane od straha, izbjegavale pogledati u oči. Nadala se da će se neka pokrenuti, ali nijedna se ne odvažuje. Naprotiv, šćućurene poput golubica u dnu toga zatvora, traže zaštitu jedne od drugih, moleći se i pokrivajući lice. Tek tada se sjeti škorpiona. Znala je da od tisuću i petsto vrsta koje žive na Zemlji samo njih dvadeset i pet otrovno. Brzo potisnu tu misao. Nije imala vremena za gubljenje. Sada je sigurna da ako se nitko nije pojavio nakon svih tih krikova, to je stoga jer su ih ostavili same, bez nadzora. Naposljetku prebaci frotirku preko ramena i kapuljaču preko glave. “Radite što hoćete, ali ja odlazim.” Povuče vrata i nađe ih, kao što je pretpostavljala, zaključana lokotom. Sve je predvidjela još od svitanja. Jednim snažnim udarcem noge slomi daske u donjem dijelu. Drvo je tako suho da prsnu u tisuću iveraka. Pričeka trenutak i uvjerivši se kako nitko ne prilazi, ponovno udari vrata. Otvor je sada mnogo veći. Skupi ogrtač i izvuče se van. Podnevna svjetlost bila je zasljepljujuća. “Ne, sinorita , ne”, posljednje je što čuje prije no što je zakoraknula. Osjeća kako joj noge drhture i njezini su koraci nesigurni. Prošlo je više od deset dana kako nije tako dugo hodala bez ikakva nadzora, svih deset dana koliko je provela zatvorena zajedno s još dvadeset žena u toj svojevrsnoj kolibi bez prozora, načinjenoj od cementnih blokova, ciglice, s krovom od uralita zbog čega se u kolibi nije moglo disati. Iako je uspjela vidjeti malu oazu tek na nekoliko trenutaka onoga jutra kad su ih doveli da ih zatvore, poznavala je po zvukovima svaki zakutak. U središtu je otvor bunara i čekrk za vađenje vode. Nekoliko metara dalje, ogromno je šatorsko platno, tamo muškarci po cijeli dan ispijaju čaj, brbljaju i raspravljaju. Smeće je razbacano posvuda. Ispod palmi, u malo većem šatoru sa sagom na vratima smješten je Le Monsieur. Zadnjih devet noći slušala je satima njegovo zastrašujuće hrkanje u tišini pustinje. Prepozna metalni sjaj Toyote blizu šatora. Nikoga nema u blizini. Nema ni traga kamionu osim tragova kotača koji se udaljuju prema negostoljubivoj hammadi . Žena pokuša smiriti živce i stišati uzbuđenje koje u njoj izaziva osjećaj slobode. Jedva je svjesna jačine kojom sunce u zenitu kažnjava zemlju. Ne razmišlja više: pruži korak prema terenskome vozilu. Korača, i to odlučno, a da njezini koraci ipak ne prelaze u trk, ne dopuštajući da ju svlada nadolazeća panika. Nijednom se ne osvrne za sobom, a ne gleda ni sa strane. Zato, kad začu da je netko doziva, srce joj zalupa. Ali ne zastaje, nastavlja hodati jednako energično, okrenuvši se tek kad prepozna glas koji ju slijedi. To je Aza, jedina među svim ženama porijeklom iz Zapadne Sahare. Slijedi ju, ogrnuta melfom koja joj pada preko ramena, držeći je objema rukama da se ne spotakne dok trči. “Idem s tobom, čekaj, idem s tobom”, reče joj na pravilnom španjolskom. Tada ju pričeka i zgrabi za ruku. Trče zajedno posljednji komad puta dok ne stignu do Toyote. Otvori vrata vozačkog sjedala pokazavši Azi da sjedne u auto s druge strane. Žena se hitro pope u auto. Neko vrijeme sjede u tišini, gledajući okolo, kao da se boje da ih je netko vidio kako trče do vozila. “Idemo, Aza. Košmar je završen.” Žena rukom potraži bravu s ključem. Istoga trenutka problijedi. “Što se događa?” upita žena iz Sahare. “Strah te je?” Ona joj pokaže prazne dlanove. “Ključ nije na svome mjestu.” Azi treba nekoliko trenutaka da shvati što želi reći. Ne da se zbuniti, skupi obje ruke i položi ih na srce. Zatim se nagnu i potraži rukom ispod sjedala. Smjesta izvadi crni prašnjavi ključ. “Je li to ono što trebaš?” Žena uzima ključ i stavlja ga u bravu. Istoga trenutka začuje se buka motora. Baš se sprema nešto priupitati drugu ženu, ali ova ju pretekne. “To je uobičajeno u taborištu. Ključevi ne smiju biti nadohvat djece. Djeca su nestašna. Ipak su samo djeca.” Vozilo se pokrenu. Da je kakav stražar u blizini, već bi reagirao na zvuk motora. Potpuno je izvjesno da su ih ostavili same. Potrebno joj je nekoliko sekundi da svlada komande vozila i pedale. Slijedi tragove drugih vozila dodajući gas u smjeru daleke crte obzorja. Znoj joj se slijeva niz čelo, ali umjesto vrućine zbog uzbuđenja i napetih živaca, obuzme ju drhtavica. “Ne ovuda”, poviknu Aza. “Zašto? Poznaješ neki drugi put?” “Ne postoje putevi u pustinji. U ovom smjeru nema vode, a mi ne nosimo nikakvo piće.” Podiže prst i pokaže neku točku prema jugozapadu. “Ovuda.” Žena posluša bez pogovora. Promijeni položaj terenca i krenu kružno unatrag prema mjestu gdje nema tragova guma. Pogled joj pade na stanje rezervoara: ostala im je četvrtina rezervoara. Aza pažljivo prati liniju obzorja. Vozilo napreduje snažno treskajući pa obje žene poskakuju. Ne razgovaraju. Iz nekoga neobjašnjivog razloga znoj joj se hladi, te naposljetku počne osjećati drhtavicu. Sada prvi put osjeća peckanje u grlu, na mjestu škorpionova uboda. Teško diše, ali to pripisuje živcima. Aza odmah shvaća da nešto nije u redu. Dok grčevito upravlja volanom, žena osjeća slabost u nogama i ubrzano lupanje srca. Iz profila, lice joj je jako postarano. Druga žena zna što ova prolazi, zato, kad se Toyota zaustavi, ne zapitkuje. “Ne mogu dalje, Aza, nemam snage”, reče žena nakon nekoliko trenutaka koje su provele u tišini, “morat ćeš ti voziti.” “Nikada nisam vozila, ne bih ga mogla pomaknuti ni za metar. Bolje je da se malo odmoriš i pokušaš poslije.” “Nije mi dobro, Aza.” “Znam, proživjela si škorpionov ubod. Nisi imala sreće.” Odjednom, buku motora terenca u mirovanju nadjača mnogo prodorniji zvuk. U daljini se pojavi obris kamiona koji se, treskajući, kreće u njihovu smjeru. “Pronašli su nas”, reče Aza. Žena uz veliki napor pritisnu pedalu gasa i uhvati se za volan što je snažnije mogla. Terenac, iako je brži, teško napreduje po uzvisinama, vozilo se kreće cik-cak, a udaljenost od drugoga vozila se smanjuje. Pitanje je vremena kad će ih presresti i zapriječiti im kretanje. Kad im se približiše, muškarci u kamionu počeše vikati na arapskom i francuskom. Le Monsieur, u svojoj anakronoj uniformi španjolskoga legionara, ozbiljni izraz zamijeni blagim smiješkom. Sjedi pokraj vozača, pokazujući gdje bi trebao voziti po pijesku, a gdje zaobići kamenje. Objema rukama čvrsto drži kalašnjikov s punim šaržerom naslonjen na koljeno. Ženi za volanom pojavljuje se pred očima sve više crnih točaka. Jedva ima snage nagaziti pedalu gasa. Naposljetku vozilo udari u nanos pijeska i zaustavi se uz snažan prasak. Aza udari o komandnu ploču vozila i posiječe čelo. Žena osjeti okus krvi koja joj se slijevala niz usne. Prije no što je uopće uspjela reagirati, ugleda Le Monsieurove ljude kako okružuju vozilo. U njegovim očima zrcali se bijes koji prikriva prijetvornim osmijehom. Otvaraju oba vrata vozila povikavši im da iziđu. Žena iz Zapadne Sahare smjesta posluša, ali druga se jedva može pokrenuti. “Iziđi, čuješ što ti govorim.” “Moraš je odvesti liječniku”, poviknu Aza u naletu hrabrosti, “škorpion ju je ubo.” Legionar prasnu u groteskni smijeh. Žena ga jedva uspijeva čuti. Osjeti tek kako ju njegove ogromne šake hvataju za ruku i izvlače iz auta. Stropošta se na tlo i više se ne uspijeva podići. “Škorpion, dakle!” Pljunu na nju i načini pokret kao da će ju udariti nogom, ali se zaustavi podalje od njezine glave. “Gdje ste, dovraga, mislile da ćete stići? Proklete kurve. Ti si morala znati”, reče obraćajući se Azi, “da je odavde nemoguće pobjeći. Ili si jednako glupa kao i ona?” Žena na tlu pokušava ih iz petnih žila zamoliti da joj pomognu, ali iz njezinih usta izlazi tek mucanje. Ipak, još uvijek je toliko pri svijesti da prepoznaje Azine krikove. Iako je ne može vidjeti, zna da ju tuku. Iz nekoga nedokučivog razloga osjeća krivicu. Sada joj neka užasna vatra prži grlo onemogućujući joj da prozbori bilo što. U ograničenu vidnom polju koje joj zaklanjaju legionarove čizme, ugleda ženu iz Sahare kako trči prema obzorju. Trči izbjegavajući da se kreće ravno, spotičući se o svoju melfu . Pada i ponovno se diže. Trči nespretno, ali svom snagom. Legionar ostavi kalašnjikov na karoseriji Toyote i zatraži pušku od jednoga od svojih ljudi. Žena, ispružena na tlu, promatra cijeli prizor, kao da je usporen. Le Monsieur osloni pušku na rame, pomakne dugu sijedu bradu da je ne prignječi, i polagano nacilja dok ženu iz Sahare ne uhvati na nišanu. Aza trči sve sporije, kao da je sigurna da će ju prije ili kasnije uhvatiti. Mučno trčanje pretvara se u polagani hod, a žena se bori da se stalno ne okreće i da ne stane. Odjednom odjeknu snažna detonacija, i Azina silueta sruši se na kamenjar hammade . Kao iz sućuti, u jednome trenutku podiže se iznenadni vjetar koji postaje sve jači. Posljednje što strankinja vidi prije no što joj se vjeđe sklope ogromna je pješčana zavjesa koja je prekrila nepregledna prostranstva Sahare. Pacijentica kriknu i zatim otvori oči. Bolničarka ju smjesta uhvati za ruku. Ne govori joj ništa, samo promatra ženine oči poput nekoga tko gleda pridošlicu. Pokušava odrediti ženinu dob: četrdeset, četrdeset i pet godina. Zna da se na drugim mjestima stari bolje nego u Sahari. – Aza, Aza! Nema dvojbe, žena bunca. Bolničarka joj rukom prelazi preko čela i pokušava ju primiriti. Sigurna je da ju ova sada može vidjeti i čuti. Šapće joj riječi na hasaníji nadajući se da ju razumije. Daje joj malo vode. Govori na francuskom. Pokušava se sporazumjeti na engleskom. Pokušava to na svim jezicima koje poznaje. – Aza, Aza! – žena ponovno viče, sada širom otvorenih očiju. – Ubili su Azu. Bolničarka zadrhti na njezine riječi. Pokušava zadržati osmijeh na licu. – Hej. Kako si? Jesi li Španjolka? Žena ju pogleda i primiri se. Čvrsto zgrabi ruku bolničarke. – Gdje sam? – U bolnici. Živa si, nema opasnosti. Spavala si danima. Jesi li Španjolka? – Ubili su Azu. Bolničarka misli da žena bunca. Prošlo je već dosta dana kako se ne odvaja od ženina kreveta. To beživotno lice snažno je se dojmilo od trenutka kad su ju iznijeli iz vojnoga vozila. Ona je jedina vjerovala da će preživjeti. Sad je sigurna da je Bog čuo njezine molitve. – Imaš baraku – reče. – To je Božji blagoslov. Bolničarka ukloni melfu s glave otkrivajući crnu, jako sjajnu kosu. Ne može suspregnuti osmijeh. Ne želi ispustiti ruku nepoznate čak ni da se požuri javiti vijest da je došla k svijesti nakon mnogo tjedana. Prinosi ruku srcu, a zatim joj stavi rašireni dlan na čelo. – Zovem se Layla – reče. – Kako je tvoje ime? Žena osjeća veliki mir pri pogledu na Laylin osmijeh. Skuplja svu svoju snagu da bi progovorila. – Montse. Zovem se Montse.
|
