NE MOGU GOVORITI O MUŠKARCIMA KOJE PRIDRŽAVAJU DRUGI MUŠKARCI

Ne mogu govoriti o muškarcima koje pridržavaju
drugi muškarci uglavnom uspravnoga hoda,
još manje
o muškarcima koje pridržavaju
žene
to je pridržavanje surogat njihova hoda
kao onome pijancu iz parka
koji misli da hoda sam a zapravo se toliko naviknuo na ono drugo čvrsto tijelo
kraj sebe pa ga više ne doživljava kao tijelo čak ni kao štaku
(zapravo, kao da želi reći – vidi, odbacio sam i štaku)
osjeća ga kao sigurnost
kao sebe kao nekad (ne zna kad)
hoda kraj toga tijela kao sebe
i ne zna se je li dobro da ne zna
da to tek drugo tijelo sâmo hoda

TI, KOJA KOSOM MLATARAŠ LIJEVO-DESNO

Ne daju mi čitati u tramvaju, a posebice ti, koja kosom mlataraš lijevo-desno.
Bacaš mi je posred stranice, pljuuus, nestaju sve riječi da bih podigao pogled.
Što bi rekla Jane Hirshfield, zašto sam zastao
usred njezine pjesme To Judgment: An Assay?
Ti mi svojom kosom mijenjaš život,
kao što «artičoka mijenja okus
svega što se jede poslije nje», kaže Jane.
Kosa je čudne naravi, prividno mrtva: možeš je rezati, paliti, a ipak raste.
I onda je moji živi prsti prevrću, zapliću se u nju, upliću svoj život, tuđi život,
mijenjaju im okus.
Recimo da ti odjednom poželim vidjeti lice dok zabacuješ kosu.
U najboljem slučaju mogu se nadati
tek bljesku tvojih ruku, koje će se pojaviti iznenada,
podignuti kosu, prstima je pročešljati,
a onda opet pustiti da pljusne
preko stranice knjige, nemilosrdno,
poput vode što ju na kraju smjene u brijačnici
iz kante izbacuju na ulicu.

ZRNO RIŽE

Zrno riže,
odgurnuo sam te pod komodu, i u tom kratkom trenutku-zrcalu,
odnijelo si mi sve što je stajalo na svojim kakvim-takvim nogama i zabilo ga u mrak. Sve što sam milovao pogledom sad se u njemu koprca, poput jegulja u jezeru koje se nepovratno suši.
Milovao sam
: tvoju ruku, od lakta naviše, do pazuha
: stražnji dio uha, kad se nadlaktica zasitila
: kosu, tamo gdje se podala koži
: napetu koža bedara da se još više napne
: stopala, jer u njima se krije i ruka i uho i kosa i bedra
Zrno riže, zašto nemaš neprozirnost pšeničnog zrna,
nesposobnog da išta ukrade, u sebi pospremi
sve što sam vidio? Pšenično zrno nije zrcalo
i s lakoćom pada s klasa, ne noseći ništa.
Čak ni ne zna hoće li proklijati.

INDIJCIMA SE TO NE BI DOGODILO

Tlo - još vlažno od popodnevnog pljuska. Svaka travka nebu uporno vraća kišu. I u tom, bezazlenom dijalogu,
večer nismo ni zamijetili – odjednom je bila tu, između dva nadolijevanja čaja.
Naoblaka se bila raskinula – pozvao sam te da promatramo zvijezde.
Malo znamo o njima, no to neće umanjiti užitak promatranja.
Poslije nastavljamo piti čaj na terasi.
Na podu – kao prazni kožnati novčanik, zgažena žabica. Čini se da sam je donio na potplatu sandale. Ništa nisam čuo (kao da smrt živog bića mora biti čujna.)
Indijcima se to ne bi dogodilo, kažeš, oni hodaju
bosi iz obzira prema sitnim bićima.
Neću više hodati noćnim vrtom.
Napiši mi pjesmu o tome, još kažeš, potaknuta čitanjem
starih kineskih pjesnika.
No kako, iz obzira prema kineskim pjesnicima,
napisati pjesmu o zgaženoj žabici?

DVA ČOVJEKA

Dva čovjeka gaze jedan po drugome
Oba u jednaku kaputu i s torbom u ruci
kad jedan digne nogu odmah i drugi
Dva čovjeka gaze jedan po drugome
temeljito kao da su o gaženju
učili cijelo dvadeseto stoljeće
Dva čovjeka gaze jedan po drugome
ni jedan ne ispušta ni glasa
i to su još putem naučili
Dva čovjeka gaze jedan po drugome
i išlo bi to do konca vremena
dizao bi nogu jedan dizao bi i drugi
Dva čovjeka gaze jedan po drugome
no zasja sunce i lokve učas nestane
jedan opet digne nogu al drugi mu ne uzvrati

Miroslav Kirin Zbiljka Pjesme Isbn: 978-953-286-042-9 dimenzije: 235 x 159 x 7 mm stranica: 80 uvez: meki šivani s klapnama Cijena 109 kn