Miranda July : Baš ti, baš tu Ulomak Zajednički trijem Dogodilo se dok je bio u nesvijesti, ali se svejedno računa. Računa se dvostruko jer budni um često griješi, zaljubi se u pogrešnu osobu. Ali duboko u sebi, tamo gdje nema svjetla i gdje je samo tisućljetna voda, nemaš zašto pogriješiti. Bog ti kaže da nešto učiniš, i ti ga poslušaš. Da je voliš, i bude tako. On mi je susjed. Podrijetlom je iz Koreje. Zove se Vincent Chang. Ne trenira hapkido. Kad čuju «Korejac», neki automatski pomisle na Jackie Chanovog južnokorejskog instruktora hapkida, velemajstora Kima Jina Pala; ja se sjetim Vincenta. Što je najstrašnije što vam se u životu dogodilo? Je li u igri bio automobil? Je li bilo na brodu? Je li kriva neka životinja? Ništa čudno ako ste potvrdno odgovorili na bilo koje od spomenutih pitanja. Automobili se sudaraju, brodovi tonu, a životinje su jednostavno prestrašne. Budite pametni i držite se podalje od svega toga. Vincent ima ženu, ime joj je Helena. Grkinja je i kosa joj je plava. Farbana. Pristojnost mi je nalagala da ne spomenem da se farba, ali stvarno mi se čini da ne mari znaju li ljudi za to. U biti mislim da se fura na blajh-imidž, želi da joj se vide korijeni. Zamisli da smo dobre prijateljice. Da posudim komad odjeće od nje i da ona kaže, tebi bolje stoji, ne moraš mi vratiti. Ili da me nazove, sva u suzama, a ja dođem do nje i tješim je u kuhinji pa Vincent hoće ući, a mi mu kažemo, Ne ulazi, imamo ženske razgovore! Sličnu sam stvar jedanput vidjela na televiziji; dvije žene su razgovarale o nekakvom ukradenom donjem rublju i neki muškarac je došao, a one su viknule, Ne ulazi, imamo ženske razgovore! Jedan od razloga zašto Helena i ja nikad ne bismo mogle biti dobre prijateljice jest taj što joj stasom sežem otprilike do struka. Ljudi se vole družiti s osobama iste visine jer tako manje naprežu vrat. Osim ako su u ljubavnoj vezi jer je u tom slučaju razlika u visini seksi. I zapravo hoće reći: ti si osoba vrijedna naprezanja. Ako ste tužni, zapitajte se zašto ste tužni. Potom se mašite telefona, nazovite nekoga i odgovor recite njemu/njoj. Ako nikoga ne poznajete, nazovite osobu na centrali i recite njoj ili njemu. Većina ljudi ne zna da osobu na centrali zakon obvezuje da vas sasluša. Također, poštar vam ne smije ući u kuću, ali možete s njim razgovarati na javnom zemljištu do četiri minute ili dok ne poželi otići, što god se već dogodi prije. Vincent sjedi na zajedničkom trijemu. Reći ću vam nešto o tom trijemu. Trijem je zajednički. Na prvi ćete pogled pomisliti da pripada samo Vincentu i Heleni jer njihova stražnja vrata izlaze na nj. Ali kad sam uselila, gazda je rekao da je trijem i za stanare s kata i za stanare iz prizemlja. Ja sam s kata. Rekao je, slobodno se njime koristite jer plaćate istu stanarinu kao oni. Ne znam je li i Vincentu i Heleni objasnio da je trijem zajednički. Pokušavam dati do znanja da je i moj tako što tamo povremeno nešto ostavim, na primjer cipele – a jedanput sam ostavila i uskršnju zastavicu. Usto na trijemu nastojim provoditi točno onoliko vremena koliko i oni. Tako znam da svi dobivamo što smo platili. Svaki put kad ih vidim vani, u kalendar upišem križić. Kad sljedeći put trijem bude prazan, odem i sjednem. Pa prekrižim križić. Zna se dogoditi da zaostanem pa krajem mjeseca moram tamo sjediti dosta često ne bih li nadoknadila. Vincent sjedi na zajedničkom trijemu. Reći ću vam nešto o Vincentu. On je primjer Novog muškarca. Možda ste čitali članak o Novom muškarcu u prošlomjesečnom broju časopisa True . Novom muškarcu ni žene nisu ravne kad je o svijesti o vlastitim osjećajima riječ i Novi muškarac plače. Novi muškarac želi djecu, žudi da rodi, pa ponekad plače baš zato što ne može; beba jednostavno nema odakle izaći. Novi muškarac jednostavno samo daje, daje i daje. Vincent je takav. Jednom sam vidjela kako masira Helenu na trijemu. Što je blaga ironija sudbine jer bi njega trebalo izmasirati. Vincent pati od blažeg oblika epilepsije. To mi je rekao gazda kad sam useljavala, za svaki slučaj. Novi muškarac nerijetko je pomalo krhak, a Vincent radi kao umjetnički direktor, što baš priliči Novom muškarcu. To mi je rekao jednog jutra kad smo istovremeno izlazili iz zgrade. Radi kao art-direktor u časopisu koji se zove Punt . Što je neobična podudarnost, jer ja sam poslovotkinja u tiskari, a mi ponekad tiskamo časopise. Ne tiskamo Punt , ali tiskamo časopis sličnoga naziva, Positive . To je zapravo više kao neka brošura, namijenjena HIV-pozitivnim osobama. Ljuti ste? Udarite jastuk. Je li vas to zadovoljilo? Ni blizu. Ovih su dana ljudi tako ljuti da stvar ne mogu riješiti šakama. Pokušajte stoga s probadanjem. Uzmite stari jastuk i položite ga na travnjak pred kućom. Probodite ga velikim, oštrim nožem. Pa opet i još i još. Ubadajte svom snagom tako da se vrh noža zabada u zemlju. Ubadajte dok jastuka više ne bude, a vi samo opetovano probadate zemlju, kao da je želite ubiti jer se uporno okreće, kao da se osvećujete jer morate iz dana u dan živjeti na ovom planetu, sami samcati. Vincent sjedi na zajedničkom trijemu. Već sam u zaostatku s korištenjem trijema, pa me malo uznemirilo kad sam ga tamo ugledala tako kasno u mjesecu. Onda mi nešto padne na pamet; mogu ja sjesti s njim. Odjenem bermude, stavim sunčane naočale i nanesem losion za sunčanje. Iako je listopad, osjećam se ljetno; u glavi sam inscenirala ljetni prizor. Međutim, u biti je prilično vjetrovito i moram se zaletjeti po džemper. Nekoliko minuta poslije trknem i po hlače. Napokon sjednem pokraj Vincenta u stolac na rasklapanje, i gledam kako mi losion za sunčanje natapa tkaninu hlača. Kaže mi da mu se oduvijek sviđa miris losiona za sunčanje. Jako elegantan način da čovjek uzme u obzir nepriliku u kojoj sam se našla. Muškarac sa šlifom, takav je Novi muškarac. Pitam ga kako stoje stvari u Puntu , a on mi ispriča smiješnu dogodovštinu oko nekog tipfelera. Budući da smo u istoj branši, nije mi trebao objasniti da tipfeler znači «tiskarska pogreška». Da je Helena u tom trenutku izašla na trijem, morali bismo prestati rabiti naš strukovni žargon da bi nas mogla razumjeti, ali nije izašla jer je još na poslu. Helena je liječnikova pomoćnica, a to može i ne mora biti isto što i medicinska sestra. Vincentu postavljam još nekoliko pitanja, a njegovi su odgovori sve duži i duži, sve dok ne dođu do točke gdje više ne moram pitati, on govori sam od sebe. Dogodilo se neočekivano, kao da sam se iznenada našla na poslu u dane vikenda. Što ću ovdje? Gdje je moj Praznik u Rimu? Moj Amerikanac u Parizu? Ovo je opet ista pjesma, Amerikanac u Americi. Naposljetku zastane i zaškilji prema nebu, a ja pomislim da smišlja savršeno pitanje za mene, fantastično pitanje s kojim ću se morati uhvatiti u koštac, iskoristiti sve što znam o sebi i mitologiji i ovoj crnoj zemlji. Ali zastao je samo da naglasi svoje riječi, da nije on kriv za dizajn naslovnice, pa me konačno zbilja nešto upita; pitao me, Mislim li ja da je on kriv, je li, s obzirom na sve što je upravo ispričao? Pogledam u nebo, čisto da provjerim kakav je to osjećaj. Pretvaram se da zastajkujem prije no što ću mu reći za tajni osjećaj radosti koji krijem u grudima i čekam li čekam da netko primijeti kako svako jutro ustajem, naizgled bez razloga za život, ali ipak ustajem, i to samo zbog te tajne radosti, zbog Božje ljubavi koju nosim u grudima. Svraćam pogled s neba, gledam ga u oči i kažem, Nisi ti kriv. Dajem mu oprost za naslovnicu i za sve ostalo. Za to što još nije Novi muškarac. Tu zašutimo; više me ništa ne pita. Još sam sretna što sjedim tu uz njega, ali samo zato što po pitanju većine ljudi nisam nimalo zahtjevna, a on se sad preselio u tu kategoriju. U tom trenu on sune naprijed. Iznenadnim se trzajem nagnuo naprijed pod nehumanim kutom i tako ostao. Tako se ne ponaša ni Većina ljudi ni Novi muškarac; možda bi takvo što učinio kakav starac, stariji čovjek. Zazovem ga, Vincente. Vincente. Zaderem se, Vincente Chang! Ali on se samo šutke naginje naprijed, prsa mu gotovo dotiču koljena. Kleknem i pogledam ga u oči. Oči su mu otvorene, ali zabravljene poput dućana izvan radnog vremena kad s utrnutim svjetlima bude sav sablastan. Sad s utrnutim svjetlima vidim kako je trenutak prije blistao, čak i u svoj svojoj sebičnosti. I sine mi da časopis True možda nema pravo. Možda Novi muškarac ne postoji. Možda postoje tek živi i mrtvi, a svi koji žive zaslužuju jedni druge, i jednaki su. Primim ga za ramena i gurnem unazad, pa se opet uspravi u stolici. Ne znam ništa o epilepsiji, ali pretpostavila bih da će biti više treskanja. Maknem mu kosu s lica. Prinesem ruku njegovu nosu i osjetim blago, ravnomjerno disanje. Priljubim mu usne na uho i opet šapnem, Nisi ti kriv. Možda je to jedina stvar koju sam ikad ikome htjela reći, i jedina stvar koju sam i sama od nekoga htjela čuti. Privučem stolicu i naslonim mu glavu na rame. I premda me taj napadaj epilepsije koji sam imala na brizi istinski isprepadao, zaspim. Zašto sam učinila nešto tako opasno i neprimjereno? Da bar se mogu uvjeriti da to nisam učinila, da mi je to zapravo netko smjestio. Spavam i sanjam da mi Vincent polako zavlači ruku pod majicu i da se ljubimo. Po zakrivljenosti njegovih dlanova znam da su mi dojke male. Veće dojke ne bi zahtijevale tako oštar kut. Drži ih kao da je to odavno želio učiniti, i iznenada vidim pravu sliku stvari. Voli me. Kompleksna je osoba puna osjećaja u previranju, neki od njih su duhovni, a drugi zaguljeni u nekom više svjetovnom smislu, i izgara od želje za mnom. Ovo slojevito, plameno biće je moje. Primam njegovo vruće lice u dlanove i postavljam mu teško pitanje. Što s Helenom? Ne brini se, ona radi u zdravstvu. Moraju činiti što je najbolje za zdravlje. Tako je, zbog Hipokratove zakletve. Bit će tužna, ali neće nam stvarati probleme zbog zakletve. Hoćeš li preseliti stvari gore kod mene? Neću, moram i dalje živjeti s Helenom zbog naših zavjeta. Zavjeta? A što je sa zakletvom? Bit će sve u redu. Sve je to mačji kašalj naspram onoga što mi imamo. Jesi li je ikad uistinu volio? Zapravo i nisam, nisam. Voliš li mene? Da. Iako nisam tako energična? Kakve su ti to priče, savršeno moje? Vidiš moje savršenstvo? U svemu što činiš. Gledam te kad prebaciš dupe preko ruba kade da ga opereš prije spavanja. Gledaš me dok to radim? Svake večeri. To mi je za svaki slučaj. Znam. Ali nitko neće ući u tebe dok spavaš. Kako to možeš obećati? Ja te čuvam. Mislila sam da ovo živa neću dočekati. Odsad sam tvoj. Kud puklo da puklo? Čak i dok si s Helenom, a ja sam samo niska žena s gornjeg kata, hoću li i tada biti tvoja? Da, to se među nama podrazumijeva, čak i ako nikad više o tome ne progovorimo. Ne mogu vjerovati da se ovo uistinu događa. A onda se tu nađe Helena i oboje nas drmusa. Ali Vincent spava i dalje, a ja se pitam je li umro i, ako jest, je li mi one stvari u snu rekao prije ili nakon što je preminuo i što je vjerodostojnije. I još, jesam li zločinka? Hoće li me uhititi zbog propusta? Pogledam Helenu; sva se bacila u akciju, onako u odori liječnikove pomoćnice. Meni se od te strke zavrti u glavi; opet sklapam oči i taman počinem tonuti u san kad se Helena zadere, Kad je počeo napadaj? I, Koji kurac si spavala? Ali izrazito profesionalno mu provjerava je li živ i kad me sljedeći put pogleda znam da neću morati odgovoriti na ta pitanja jer sam nekako postala njezina pomoćnica, pomoćnica liječnikove pomoćnice. Kaže mi da joj iz njihovog stana trkom donesem najlonsku vrećicu s hladnjaka. Sa zahvalnošću trčim unutra i zatvaram vrata.
Dvojite li oko života? Pitate li se vrijedi li truda? Pogledajte nebo: vaše je. Pogledajte u lica ljudi koje mimoilazite na ulici: ta lica su vaša. I ulica, i zemlja pod ulicom, i vatrena lopta pod zemljom: sve vam to pripada. Vama koliko i drugim ljudima. Sjetite se toga kad se ujutro probudite i pomislite da nemate ništa. Ustanite i okrenite se prema istoku. Sad slavite nebo i slavite svjetlost što prožima svakog pod kapom nebeskom. Smijete biti nesigurni. Ali slavite, slavite, slavite.
|
