Ženin glas privukao je mnoge ljude pa sam se i ja izvukao iz kuće svojeg profesora i otišao na obalu Amazone. Jedna Indijanka, pripadnica plemena Tapuya, nešto je govorila i pokazivala na rijeku. Ne sjećam se crteža koji je bio oslikan na njezinu licu, ali sjećam se boje – crvena kao sok uruku. U tom vlažnom sutonu duga je izgledala kao zmija koja je u zagrljaj stisnula nebo i vodu.
Florita je pošla za mnom i počela prevoditi ono što je žena govorila na domorodačkom jeziku. Prevela je nekoliko rečenica, a onda zašutjela u nevjerici. Kao da nije vjerovala riječima koje je prevela. Ili glasu. Indijanka je govorila da je napustila muža jer je on samo odlazio u lov i zabavljao se okolo, ostavljajući je samu u Selu. Sve dok je jednoga dana nije zavelo neko čarobno biće. Sada će poći sa svojim ljubavnikom na dno rijeke. Željela je živjeti u boljem svijetu, bez patnje i nevolja. Govorila je ne gledajući nosače s pristaništa, ribare i djevojčice iz koledža karmelićanki. Sjećam se da su one zaplakale i razbježale se, a tek sam mnogo kasnije shvatio zašto.
Odjednom je Indijanka Tapuya prestala govoriti i ušla u vodu. Znatiželjnici su ostali nepomični, kao opčinjeni. Svi su gledali kako ona mirno pliva prema Otoku hoacina. Tijelo joj je nestajalo u blistavoj rijeci sve dok netko nije povikao: Luda je, utopit će se! Brodari su otplovili do otoka, ali nisu pronašli ženu. Nestala je. Nikada se više nije vratila.
Florita je prevodila priče koje su se mogle čuti u vrijeme kad sam se ja igrao s malim Indijancima iz Sela, tamo na rubu grada. Neobične legende. Primjerice ova: priča o muškarcu s dugim penisom, tako dugim da se protegnuo preko rijeke Amazone, prešao preko otoka Espírito Santo i uhvatio neku djevojku kod jezera Espelho da Lua. Ali onda se penis obavio oko muškarčeva vrata i, dok se on trzao i davio, djevojka ga upita, smijući se: A gdje je sad taj dugi, napeti penis?
Sjećam se i priče o ženi koju je zaveo tapir. Njezin je muž ubio tapira, odrezao mu penis i objesio ga na vrata njihove nastambe. No žena je prekrila penis ilovačom da se osuši i stvrdne, a nakon toga mu šaptala nježne riječi i igrala se njime. Vidjevši to, muž je tu batinu od ilovače natrljao paprom i iz prikrajka promatrao kako ga njegova žena liže i sjeda na njega. Poslije je, kažu, poskakivala i vrištala od boli, a jezik i tijelo pekli su je gore nego da ju je opržila vatra. Nakon toga žena je zaronila u rijeku i pretvorila se u žabu. Muž se ražalostio i pokajao te se preselio na obalu rijeke, moleći ženu da mu se vrati.
Kakve smo sve legende Florita i ja slušali od baka i djedova djece iz Sela. Oni su pripovijedali na svojem jeziku, a Florita je zatim ponavljala te priče kod kuće, u samotnim noćima djetinjstva.
Jedna me je neobična priča uplašila – priča o odsječenoj glavi. O podijeljenoj ženi. Tijelo joj uvijek ide za hranom po selima, a glava se odvoji, poleti i zalijepi za muževo rame. On i glava zajedno su cijeli dan. No kad padne noć, kad ptica zapjeva i pojavi se prva zvijezda na nebu, ženino se tijelo vrati i spoji s glavom. Međutim, jedne noći neki drugi muškarac ukrade ženino tijelo. Muž nije htio živjeti samo s glavom, htio je cijelu ženu. Cijeli je život tražio tijelo, spavajući i budeći se sa ženinom glavom zalijepljenom na ramenu. Glava je šutjela, ali je bila živa. Mogla je osjećati svijet očima, jer oči nisu presahnule, one su sve shvaćale. Bila je to glava sa srcem.
Ja sam imao nekih devet ili deset godina kad sam čuo tu priču i nikada je neću zaboraviti. Čuje li netko još te glasove? Zamislio sam se – ima trenutaka u kojima priče postaju dio našega života. Jedna me je glava uništila. Druga mi je ranila srce i dušu, ostavila me da patim sâm na obali rijeke u iščekivanju nekog čuda. Dvije žene. Ali zar priča jedne žene nije uvijek i priča jednoga muškarca? Tko nije čuo za Arminta Cordovila prije početka Prvoga svjetskog rata? Mnogi su čuli za moje ime, i svi su znali za bogatstvo i slavu mojeg oca Amanda, Edílieva sina.
Vidiš li onog momka što vozi tricikl? To je prodavač sladoleda. Nedužno zviždi. Polako se približava sjeni jatobe. Nekada sam mogao kupiti cijelu kutiju sladoleda zajedno s triciklom. Sada više ne mogu ništa kupiti, i on to zna. Uživa da me zadirkuje, gledajući me širom otvorenih očiju kao sova. A onda se nasmije, odlazi okrećući pedale, i već u blizini crkve Gospe Karmelske izvikuje: Arminto Cordovil je lud. I to samo zato što provodim poslijepodneva promatrajući rijeku. Kad gledam Amazonu, naviru mi uspomene, neki glas izlazi iz mojih usta i prestajem govoriti tek kad zapjeva velika ptica. Kasnije se pojavi i ptica tinamu, sivkastog perja, boje neba kad se mrači. Pjeva, opraštajući se od svjetlosti. Tada ja zašutim i puštam da noć preplavi život.
Naš je život neumoran u svojim preokretima. Nisam oduvijek stanovao u ovoj ružnoj straćari. Bijela palača obitelji Cordovil bila je prava kuća. No kad sam odlučio da ću tamo živjeti sa svojom dragom, ona je nestala. Govorilo se da živi u nekom čarobnom gradu, ali ja u to nisam vjerovao. Bio sam u teškoj situaciji, siromašan kao crkveni miš. Ostao sam bez ljubavi i bez novca, a prijetio mi je i gubitak bijele palače. Nisam bio uporan kao moj otac. Ni tako spretan. Amando Cordovil mogao je progutati svijet. Bio je neustrašiv, smijao se smrti u lice. Evo što se dogodilo: bogatstvo mi je palo s neba, a onda je vjetar odnio sve. Odbacio sam to bogatstvo, slijepo uživajući u svojoj propasti. Želio sam izbrisati prošlost i slavu svojega djeda Edília. Tog Cordovila nisam upoznao. Govorilo se da nije poznavao umor i lijenost, da je radio kao konj u vlažnoj zapari ove zemlje. Godine 1840., potkraj seljačkog ustanka, posadio je kakao na imanju Boa Vida, na desnoj obali rijeke Uaicurapá, nekoliko sati vožnje ribarskom brodicom odavde. Ali umro je prije no što je ostvario svoj stari san – da izgradi bijelu palaču u ovom gradu. Tek ju je Amando izgradio kad se oženio mojom majkom. I počeo sanjati o ambicioznim rutama za svoje teretne brodove. Jednog ću dana sustići kompanije Booth Line i Brazilski Lloyd, govorio je moj otac. Prevozit ću gumu i kesten u Le Havre, Liverpool i New York. Još jedan Brazilac koji je umro sanjajući o veličini. Na kraju sam saznao i neke druge stvari, ali ničemu ne služi unaprijed govoriti. Ispripovijedat ću ono čega se sjećam, redom i strpljivo.
Imao sam nekih dvadeset godina kada me je otac poveo u Manaus. Cijelim je putem šutio, a kad smo se iskrcali, rekao je samo dvije rečenice: Stanovat ćeš u pansionu Saturno. Ti znaš zašto.
Bilo je to skučeno i staro svratište u ulici Instalaçao da Província. Stanovao sam u sobi u prizemlju i koristio kupaonicu u podrumu gdje su spavali momci koji su pobjegli iz odgojne ustanove za mlade radnike. Radili su svakojake sitne poslove, zapošljavali se u pekarnicama i njemačkim pivnicama. Jedan od njih, Juvencio, bez posla i bez škole, hodao je okolo s velikim nožem. Nitko se s njim nije šalio. Kad je otac bio u uredu, Florita bi dotrčala do pansiona da porazgovara sa mnom i da mi opere rublje. Nije voljela Juvencia, bojala se da je ne izbode nožem. I užasavala se moje sobe u Saturnu. Govorila je: Ugušit ćeš se ovdje, s tim prozorčićem kao u zatvoru. Florita je bila naučena na prostrane sobe u Manausu i na bijelu palaču u Vila Beli. Znao sam pitati za oca, ali ona mi nije sve govorila. Ništa mi nije rekla o novom teretnom brodu u njegovu poduzeću. U novinama sam pročitao da je već usidren u luci Manaus. Parobrod s kotačima na bočnim stranama, proizveden u njemačkom brodogradilištu Holtz. Bio je to pravi teretnjak, ostali su bili teretne lađe ili barkuni. Bio sam ponosan i pokazao sam članak Floriti.
Htjela sam pripremiti večeru, reče ona. Ali tvoj otac to nije htio. Zabrinut je kako će platiti taj brod. Ili možda zbog nečeg drugog.
Florita je željela da stanujem s njom i s Amandom. Nas troje u kući na imanju u Manausu. Znala je da sam to i ja htio. U Vila Beli su joj govorili da je moj otac bio sretan s mojom majkom. No kad je ona umrla, Amando nije znao što da radi sa mnom. I dan-danas se sjećam riječi koje su me dotukle: Majka te je rodila i umrla. Florita je to čula, zagrlila me i odvela u sobu.
Dojila me jedna Indijanka Tapuya. Indijansko mlijeko, ili mliječni sok drveta amapá. Ne sjećam se njezina lica, nijednog lica. Bilo je to vrijeme tame, bez sjećanja. Sve do dana kad je Amando ušao u moju sobu s nekom djevojkom i rekao: Ona će se brinuti za tebe. Florita se nikada više nije odvojila od mene, zato mi je toliko nedostajala kad sam stanovao u Saturnu.
U Manausu nisam ništa radio, samo sam čitao u blagovaonici, drijemao za vrućih poslijepodneva i budio se u znoju, misleći na oca. Očekivao sam nešto, ali nisam znao što. U to me je vrijeme najviše mučilo jesam li za tu neprijateljsku tišinu koja nas je razdvajala bio kriv ja ili on. Još sam bio vrlo mlad i vjerovao sam da sam zaslužio kaznu zato što sam iskoristio Floritu, pa zato moram podnijeti teret krivice. Odlazio sam u Englesku četvrt i kružio oko očeve kuće u nadi da će me otac vidjeti i da ću moći razgovarati s njim. Promatrao sam prozore dnevne sobe i zamišljao kako Amando zaljubljeno gleda u fotografiju moje majke. Nisam se usuđivao pokucati na vrata pa bih proslijedio dalje kamenom ulicom s drvo­redom, promatrajući bungalove i niske kuće s golemim vrtovima. Jedne sam noći na bulevaru Amazona ugledao muškarca koji je jako sličio Amandu. Hodao je na isti način, bio iste visine, obješenih ruku, stisnutih šaka. Koračao je uz neku ženu, a onda su se zaustavili ispred rezervoara Castelhana. Posumnjao sam da je to moj otac kad su njegove ruke pomilovale ženinu glavu. Kad se toga sjetim, pomislim na legendu o odsječenoj glavi. Muškarac je šmugnuo kao miš, otrčao je u neku mračnu ulicu, vukući ženu za ruku. Sutradan sam otišao na imanje. Želio sam znati je li to bio on s nekom ženom u ulici Castelhana. Nije me pozvao da uđem niti je htio razgovarati sa mnom. Samo je na vratima rekao: To što si radio s Floritom, to je životinjski.
Polako je zatvorio vrata, kao da želi pomalo, ali zauvijek nestati.

Milton Hatoum Sirotice iz Eldorada Biblioteka Mitovi, knjiga 8. Prevela s portugalskoga Tatjana Tarbuk Isbn: 978-953-286-030-6 dimenzije: 200 x 130 x 10 mm stranica: 128 uvez: meki šivani Cijena 79 kn