Predgovor


“Junak Samson ”: tako ga, kad prvi put čuje priču o njemu, nauči zvati svako židovsko dijete. I tako je manje ili više predstavljan godinama, u stotinama umjetničkih djela, u kazalištu i filmu, u književnostima na mnogim jezicima: mitski junak i srčani ratnik, čovjek koji je golim rukama raskinuo lava, karizmatski vođa Židova u njihovim ratovima protiv Filistejaca i nedvojbeno jedan od najslikovitijih i najburnijih likova u hebrejskoj Bibliji. Ali ono što sam pročitao u priči na stranicama moje Biblije – u Povijesti sudaca, poglavlja 13 do 16 – nikako se ne poklapa s likom meni poznatog Samsona. Moj Samson nije hrabar vođa (koji napokon nikad i nije vodio svoj narod), niti božji nazirej (koji je, budimo iskreni, bio sklon razvratu i požudi), a niti puki snagator i ubojica. Za mene, to je iznad svega priča o čovjeku čiji je život bio neprestana borba da se prilagodi moćnoj sudbini koja mu je bila nametnuta, sudbini koju nikad nije mogao ostvariti niti, očigledno, do kraja razumjeti. To je priča o djetetu koje je rođeno kao stranac vlastitom ocu i majci; priča o veličanstvenom diktatoru koji je neprestano čeznuo za ljubavlju svojih roditelja – i dosljedno tome ljubavlju općenito – koju na kraju nije doživio.

Rijetke su biblijske priče s toliko dramatskog naboja i akcije, pripovjedačke eksplozivnosti i golih emocija kao što to možemo naći u priči o Samsonu: borba s lavom; tri stotine zapaljenih lisica; žene s kojima je spavao i jedna žena koju je ljubio; izdajstvo svih žena u njegovom životu, od rođene majke do Delile; i na kraju, njegovo fatalno samoubojstvo kad je na sebe i na tri tisuće Filistejaca srušio cijelu palaču. A ipak, iza te neobuzdane impulzivnosti, iza kaosa, iza zaglušne buke, razabiremo životnu priču koja je u svojoj biti mučno putovanje jedne usamljene i uznemirene duše koja nikad nije našla pravi dom u svijetu, kojoj je i samo tijelo bilo okrutno mjesto progonstva. Za mene je to otkriće, to priznanje, točka na kojoj se taj mit – uz sve njegove veličanstvene slike i njegove neusporedive pustolovine – tiho uvlači u svakidašnje postojanje svakoga od nas, u naše najskrovitije trenutke, u naše zakopane tajne.


U Samsonovoj priči postoji mjesto – trenutak kad on zaspi na Delilinom krilu – koje kao da sažima i utjelovljuje cijelu priču. Samson se povlači u svoje djetinjasto, gotovo infantilno ja, odbacivši nasilje, ludilo i strast koji su mu poremetili i uništili život. To je dakako ujedno i trenutak u kojem je njegova sudbina zapečaćena, jer Delila drži u rukama njegovu kosu i britvu, a Filistejci vani već uživaju u svojoj pobjedi. Još jedan trenutak, i oči će mu biti iskopane a moć uništena. Uskoro će biti bačen u zatvor i njegovo će postojanje završiti. A ipak upravo sada, možda prvi put u životu, on nalazi neko smirenje. Tu, u samom središtu okrutne perfidije koju je zacijelo od početka očekivao, napokon mu je darovan savršeni mir, oslobođenje od sebe sama i olujne drame vlastita života…

* * *
U to doba, po svoj prilici krajem dvanaestoga i u početku jedanaestoga stoljeća prije Krista, u Izraelu još nije bilo ni kralja ni neke središnje vlasti. Susjedni narodi, Midjanci, Kanaanci, Moapci, Amonci i Filistejci iskorištavali su slabost hebrejskih plemena i vodili protiv njih osvajačke i pljačkaške ratove. Svako toliko, u jednom plemenu ili u drugom, pojavio bi se čovjek koji je znao povesti svoje pleme, a ponekad i nekoliko njih, u osvetničku bitku. Ako je pobijedio, postajao je vođa i sudac i nazivao se šofet. Takvi su bili Gideon i Jiftah, Jehud, sin Geraha, Šamgar, sin Anata i Deborah, žena Lapidota. Tako su Izraelci ciklički oscilirali između razdoblja ugnjetavanja i razdoblja izbavljenja koja su se poklapala, kao što je to ispričano u Knjizi o Sucima, s njihovim grijesima i njihovim pokajanjem. Najprije su štovali idole, tada bi Bog okupio ubojite susjede kao kaznu. Onda bi zavapili moleći mu se u nevolji, a On bi među njima izabrao osobu koja će ih spasiti.

Usred tih previranja živjeli su muškarac i žena iz Danova plemena. Živjeli su u pokrajini Sora u judejskim nizinama, posebno nasilnom području zato što je u to doba ondje bila granica između Izraela i Filistejaca. Za Izraelce bila je to prva crta obrane protiv Filistejaca, za Filistejce bitan prvi korak da se osvoje judejska brda. Čovjek se zvao Manoah, ali ženino ime nije poznato. Za nju se kaže samo da je “bila nerotkinja i nije imala djece”, što je dovoljno da se nagovijesti kako je, uza sve nevolje života u pograničnom području, njihov brak bio također ispunjen bolom.

Ali svatko tko donekle poznaje semiotiku biblijskog pripovijedanja isto tako zna da i sam spomen nerotkinje gotovo uvijek nagovještava neko važno rođenje. I zaista, jednoga dana – tijekom jednog od onih razdoblja kad su “Izraelci opet činili nešto što vrijeđa Gospodina” – dok je žena sama, bez muža, pred njom se pojavljuje anđeo Gospodnji i kaže joj: “Ti si neplodna i nisi rađala; ali zatrudnjet ćeš i rodit ćeš sina.” I smjesta joj daje popis uputa i upozorenja, a ujedno i dobre vijesti: “Ali se od sada pazi da ne piješ ni vina ni žestoka pića i da ne jedeš ništa nečisto; jer zatrudnjet ćeš i rodit ćeš sina; neka mu britva ne prijeđe po glavi jer će dijete biti nazirej Božji još od majčine utrobe. I on će početi izbavljati Izrael iz ruku Filistejaca.”

Žena odlazi mužu i kaže mu: “Božji čovjek je došao k meni.” I slušatelj odmah naćuli uši, jer žena se nije poslužila istom riječju kao biblijski pripovjedač – anđeo Božji se ukazao – nego “došao je k meni”, fraza nabijena dvostrukim značenjem, koja se u Bibliji više nego jednom odnosi na sam čin kopulacije.

Vjerojatno je i muž naćulio uši, pa njegova žena žurno opisuje neznanca. “Izgledao je kao anđeo Božji, vrlo zastrašujuće”, objašnjava ona. “Nisam ga upitala odakle je, niti mi je rekao svoje ime.” A u tim riječima kao da se osjeća prizvuk istine – tako je zastrašujuća bila pojava toga čovjeka da ga nije imala hrabrosti upitati odakle je, pa čak ni kako se zove.

A kako reagira njezin muž, Manoah, i što govori njegova šutnja? Možda je također nabrao čelo, zbunjen, i pokušava smisliti neko pitanje u toj zbrci u koju ga je tako iznenada uvela njegova žena, ali ona ne čeka njegovo pitanje i brzo, gorljivo samo gomila daljnje informacije: Božji čovjek mi je rekao “zatrudnjet ćeš”, i obećao je da ću roditi sina, i zapovjedio mi je da ne pijem vino ni žestoka pića i ne jedem nečisto jer dječak će biti nazirej Božji od utrobe pa sve do smrti…

Eto, sve mu je rekla. Oslobodila se tereta toga susreta i te neobične vijesti, a ipak nam sam tekst ne govori o bilo kakvim osjećajima koje oni razmjenjuju, o bilo kakvom smiješku ili nježnom pogledu. To nas dakako ne bi trebalo iznenaditi, budući da Biblija u načelu rijetko bilježi osjećaje svojih junaka. Biblija je povijest djela i događaja i prepušta nama, svakom pojedinom čitatelju, zadaću da nagađamo, uzbudljivu zadaću, koja međutim u sebi krije opasnost pretjerivanja i fantazije. Ipak, ohrabrimo se da učinimo na stranicama koje slijede ono što su učinili brojni naraštaji čitatelja prije nas, ljudi koji su čitali šturi biblijski tekst u skladu sa svojom vjerom, konvencijama svoga vremena i osob­nim sklonostima i pripisivali značenja i zaključke (a ponekad želje i zablude) svakoj riječi i svakom slogu.

I tako, uz nužan oprez, ali i s užitkom nagađanja i maštovitosti, pokušajmo u duhu fiksirati susret između muškarca i njegove žene, u kojem ona govori a on sluša, u kojem ona govori nadugačko i naširoko, a on ne kaže ni riječi. I nemoguće je znati što se krije iza te šutnje, možda uzbuđenje i radost, a možda i bijes na ženu koja tako slobodno razgovara s neznanim muškarcem; možemo se također upitati i da li ga ona, dok govori, gleda ravno u oči, ili obara pogled, odvraća ga od tog muža kojemu se, tko zna zašto, anđeo nije pojavio. Ako se čak i samo mali dio onoga što smo u duhu zamislili uistinu dogodio, nema nikakve dvojbe da će ih vijest koju su primili oboje potresti do same srži, u njemu uzburkati najdublje osjećaje vezane za njezinu dugotrajnu jalovost i zapanjujuću trudnoću, a u njoj možda i svijest o njegovoj slabosti i impotenciji, koje su čini se nagoviještene u tom kratkom prizoru.

A mi smo, dok se ovako navirujemo, toliko obuzeti tim obiteljskim trenutkom nabijenim čuvstvima da zamalo ne primjećujemo kako ono što žena prenosi mužu nije posve isto kao ono što je bilo rečeno. Nedostaju dva središnja detalja: ona ne spominje da britva ne smije dodirnuti glavu njihova nerođena sina, niti kaže svom mužu da će taj sin “početi izbavljati Izrael iz ruke Filistejaca”.

Zašto ona ispušta te ključne pojedinosti?

Mogli bismo ustvrditi kako je u svom uzbuđenju i zbunjenosti jednostavno zaboravila na pitanje britve. Nedvojbeno je bila vrlo uzrujana; a možda je pretpostavila kako će Manoah biti svjestan da se, ako dječak postaje nazirej, nužno nameću dobro poznata ograničenja, uključujući i zabranu šišanja. Ali kako objasniti onaj drugi propust? Kako je moguće da žena prešuti – čak zataji – mužu takvu važnu informaciju koja se tiče njihova budućeg sina, vijest koja bi ga sasvim sigurno ispunila zadovoljstvom i ponosom, i možda bila i djelomična nadoknada za sve one gorke, jalove godine?

Da bismo to shvatili, da bismo nju razumjeli, moramo se vratiti i pročitati priču njezinim očima. Sjetimo se da nam biblijski tekst ne otkriva čak ni njezino ime. Riječ “nerotkinja” je sve što se o njoj kaže, pa se čak i ponavlja: “nerotkinja i nije imala djece”. I taj naglasak nas navodi na pomisao da je duge godine provela čekajući dijete koje nikad nije došlo. Vjerojatno je odustala od nade da će ga jednoga dana imati. I vrlo je vjerojatno da su joj “titulu” akara, “nerotkinja”, dodijelili drugi, u obitelji, u plemenu, u cijeloj Sori. I tko zna, možda ju je čak i njezin muž u trenucima gnjeva tu i tamo ošinuo tim jetkim epitetom akara pa je između njih ta riječ postala njezinim imenom, trn koji je ubode svaki put kad razmišlja o sebi i o svoj sudbini.

A sada je ista ta “žena bez djece koja nikad nije rodila” iznenada
blagoslovljena pojavom anđela koji joj donosi vijest da će na svijet
donijeti dijete. Međutim, baš u trenutku kad joj je san ispunjen i kad je obuzeta neizmjernom radošću, anđeo dodaje: “jer dječak će biti nazirej Božji i on će početi izbavljati Izrael iz ruke Filistejaca .”

I ona se odjednom nađe uronjena u vrtoglavi kovitlac misli i osjećaja. Ona će roditi sina. Ona. Do toga trenutka, dakako, ništa o tome nije znala. Anđeo je to znao prije nje i donio joj tu vijest. I možda je u trenutku kazivanja ona osjetila nepoznati grč u sebi (anđeli znaju da otkrića najbolje funkcioniraju s konkretnim dokazom). I ona je nedvojbeno silno ponosna što će upravo njezin sin spasiti Izraelce. Koja majka ne bi bila ponosna što će roditi spasitelja svoga naroda? Ali možda u nekom skrivenom kutku njezina srca ta sreća zapravo nije potpuna. Jer još jedna spoznaja, bolna i isprva potisnuta, počinje je nagrizati iznutra: ona nije začela svoje vlastito, intimno dijete, već neku nacionalnu pojavu”, nazireja Božjeg i izbavitelja Izraela. A njegova jedinstvenost nije nešto što će se polako razvijati godinama tako da se njih dvoje mogu zajedno udobno uživljavati u svoje uloge – jer biti spasiteljeva majka također je odgovoran položaj – već se umjesto toga to odvija sada, iznenada, na određeni i neumoljivi način: “jer dječak će biti nazirej Božji od majčine utrobe…”

Ona pokušava shvatiti. Ovo dijete, ovo dugo očekivano dijete, već je u trenutku kad joj je darovano, kad je počelo klijati u njoj, povezano s nekim drugim, neobičnim bićem, a to znači – i tu osjeća neku oštru, nepoznatu bol – da to dijete nikad neće biti samo njezino.

Je li to shvatila od prve? Nema načina da saznamo. Ona je doživjela nešto veliko, i posve je moguće da je u tom trenutku ispunjena tek radošću zbog svoje trudnoće i ponosom na dječaka koji će joj se roditi – njoj, a ne svima onima u selu i u plemenu koji su je gledali samo kao akaru, jalovicu… Ali možemo pretpostaviti da negdje duboko u sebi Samsonova majka zna, s pravom ženskom intuicijom – spoznaja koja nema nikakve veze s vjerom ili strahom od Boga – da joj je ono što joj je dano istog časa i oduzeto. Trenutak njezine najveće intimnosti – unutar same sebe kao žene – konfisciran je i pretvoren u javni događaj, događaj u kojem sudjeluju neznanci (uključivši i nas koji tumačimo njezinu priču tisućama godina kasnije), i zbog toga, instinktivnom gestom distanciranja i poricanja, ona potiskuje dio te uznemirujuće vijesti.

A to nas podsjeća na još jednu ženu iz Biblije, čija je sudbina bila jednaka sudbini Samsonove majke: na Hanu, koja je sa suzama u očima molila i klela se da će, ako rodi sina, dati to dijete Bogu kao nazireja, i kao posljedica te zakletve rođen je Samuel i ona ga je morala predati Eliju, vrhovnom svećeniku. Obje te priče o neobičnim trudnoćama nose u sebi nelagodnu implikaciju da je Bog na neki način zloupotrijebio očaj tih majki koje su toliko pohlepno željele zatrudnjeti i roditi dijete da su bile voljne pristati na svaki prijedlog u odnosu na sudbinu njihova djeteta, čak i da – rečeno jezikom naših dana – posluže kao “zamjenske majke” za velike Božje planove.

* * *

Manoahova žena odlazi svom mužu i pripovijeda mu o susretu, i već smo primijetili kako njeno izvješće zvuči gotovo kao isprika i kako je pretjerano potanko: naizgled otkriva sve, ali zapravo mnogo toga prešućuje. Ovdje vrijedi spomenuti da su brojni komentatori te priče – uključujući pjesnike i dramske pisce, slikare i romanopisce koji su godinama istraživali lik Samsona – nagovijestili kako je Samson rođen iz veze Samsonove majke s “Božjim čovjekom”. Drugi, kao na primjer Vladimir Nabotinsky u svom prekrasnom romanu “ Samson nazirej ”, išli su tako daleko da su čak spomenuli mogućnost da je Samson proizvod ljubavne veze njegove majke i pravog, živog Filistejca. Prema tim tumačenjima, cijela priča o “Božjem čovjeku koji je došao k meni” bila je naprosto priča koju je ona izmislila da bi nekako objasnila Manoahu svoju nezgodnu trudnoću. Ta hipoteza, dakako, dodaje poseban začin sagi o Samsonovim kompleksnim odnosima s Filistejcima. Ali, ma koliko dolazili u napast, mi ćemo umjesto toga vjerovati u priču koju iznosi Samsonova majka jer ćemo uskoro otkriti kako, čak i ako je izgovorila cijelu istinu, njezina velika i sudbonosna izdaja nije na kraju išla na štetu njezina muža.

Jer, kad ona objavi Manoahu da će dobiti sina, ona izgovara drugi dio anđelove poruke koju, sjetit ćemo se, citira sve prije nego točno. Ona zaboravlja spomenuti zabranu rezanja kose; isto tako, dječakovu buduću ulogu kao spasitelja naroda. “Dječak će biti nazirej Božji od majčine utrobe” kaže ona i zaključuje s nekoliko svojih riječi: “sve do smrti”.

Sad, to je zacijelo vrlo neobičan dodatak: žena koja je upravo saznala da će roditi dijete nakon dugih godina neplodnosti govori svom mužu što se očekuje od njihova sina – i onda spominje njegovu smrt?

Čak i osoba koja nije roditelj, koja nikad nije doživjela onaj poseban trenutak kad par dobije vijest da očekuje dijete zna da tom prilikom ništa ne može biti dalje od njihova srca i uma nego što je “smrtni dan” njihova nerođena djeteta. Pa čak i ako su mnogi zabrinuti roditelji ponekad do opsesivnosti obuzeti opasnostima i nevoljama koje vrebaju na njihovu djecu, ipak uglavnom nisu skloni zamišljati svoga potomka kao ostarjelu osobu, ruševna zdravlja, pri kraju života – a najmanje mrtvu. Izgraditi takvu sliku u duhu zahtjeva mučan, gotovo nasilan čin otuđenja, koji predstavlja antitezu prirodnog instinkta roditeljstva.

Ženi koja misli i glasno govori o smrti djeteta koje se tek počinje oblikovati u njezinoj utrobi potrebna je znatna mjera mračne trezvenosti. Takva žena u ovakvom trenutku zauzima poziciju okrutnog otuđenja – od djeteta, od oca koji čuje takve riječi i, ništa manje, od same sebe. Što je dakle natjeralo Manoahovu ženu da doda te riječi?

I opet “ odvrtimo vrpcu na početak” i pokušajmo ispitati što se zapravo dogodilo. Anđeo donese ženi vijest i zatim iščezne. Ona hita svom mužu, i ta se pomiješana poruka kovitla u njoj: ona jest trudna ili će uskoro zatrudnjeti; ali dijete – kako da to kažemo? – nije potpuno njezino, nije onako njezino kao što to osjećaju druge majke. Ono je pohranjeno u njoj kao da je dano na čuvanje, a ona zna da sve što je pohranjeno na kraju mora biti i vraćeno.

Ona uskoro počinje osjećati neku težinu, nešto što je usporava. Tko je dakle to dijete koje raste u njoj? Je li ono u potpunosti sačinjeno od srži, od krvi i kostiju svojih roditelja? Ako jest, zašto ona nekako sluti da je čak i sad razrijeđeno nekom drugom srži, stranom i tajanstvenom, nečim zagonetnim i nadljudskim (i stoga možda i neljudskim)?

Ovdje se, preskočivši u duhu nekoliko tisuća godina, prisjećamo dirljivog intervjua koji je netko nekoć vodio s majkom Andreja Saharova, čuvenog ruskog fizičara i nobelovca. Govorila je o svom sinu s ponosom, dakako, i ljubavlju, ali na kraju intervjua rekla je uzdahnuvši: “Ponekad se osjećam kao kokoš koja je rodila orla.” I u tim se riječima mogao osjetiti tračak iznenađenja. Moglo se osjetiti čuđenje u njezinim očima, čuđenje koje je udaljilo sina od majčina srca i smjestilo ga nekamo gdje ga ona može promatrati posve nepristrano, kao da je nekakav “fenomen” ili opet potpuni neznanac: kao da sama majka podiže svog sina na visoki pijedestal i onda ga gleda s istoga stajališta – s iste udaljenosti – kao i svaka druga osoba, i s toga mu mjesta šapuće: tko si ti? Koliko si zapravo moj?

A možda je i Samsonova majka, upravo u trenutku dok ide mužu da mu prenese dobre vijesti, rastrzana takvim pitanjima – koliko je njegovoga moje? Je li to dijete za koje sam molila? Hoću li mu biti kadra dati onu obilnu, prirodnu ljubav koju sam tako dugo čeznula dati svom djetetu?

A tada, kad se susretne s mužem i glasno progovori, riječi joj iznenada prodru do mozga svom snagom i sa svim složenim implikacijama. Kada dođe do riječi “jer on će biti nazirej Božji od utrobe”, gotovo je moguće osjetiti kako je nešto u njenoj nutrini potisnuto, zaglušeno, zamrznuto, i umjesto da do kraja citira anđelove riječi, ona ih proguta i izlane neke drugačije, neočekivane riječi, koje možda iznenađuju čak i nju samu: “pa sve do smrti”. ako smo se toliko usredotočili na taj trenutak, onda je to zato što smo osjetili kako će netko koga rođena majka može promatrati, pa makar samo i na časak, iz takve udaljenosti, koga je majka oplakala čak i prije rođenja, uvijek biti ponešto otuđen i dalek u svojim odnosima s okolinom. Njemu će uvijek nedostajati sposobnost za jednostavan ljudski kontakt koji je većini ljudi posve prirodan i nikad neće moći biti, kao što je to Samson i sam izrazio pod kraj života – “običan čovjek”.

I tako, premda je Samsonova majka čudesno izliječena od svoje jalovosti, čini se kao da je ona svom sinu izravno prenijela jalovost kao metaforu, nešto što čovjeka izdvaja iz žive srži ljudskog postojanja – jedinstven slučaj “nasljednog steriliteta ”.

A ipak je upravo Bog, a ne Samsonova majka, odlučio da će on biti nazirej, drugim riječima čovjek koji podiže pregradu između sebe i života – i zaista, u hebrejskoj riječi nazir čujemo sugestivno spajanje korijena ndr, koja znači “zakletva”, i riječi zar, “neznanac”. Ipak, teško je ne osjetiti kako majčin pogled na sina – njezin intimni pogled na embrij koji nosi i njezina mračna presuda – gotovo jednako kao Božja zapovijed određuju kobni tijek njegova života sve do smrtnoga časa.

David Grossman Lavlji med Mit o Samsonu Preveli Jadranka i Josip Bubar Isbn: 978-953-286-001-6 dimenzije: 130 x 200 mm stranica: 144 uvez: meki šivani s ovitkom Cijena 79 kn