Jer svjedočim svakome koji
čuje riječi proroštva knjige ove:
ako ko dometne ovome,
Bog će nametnuti na njega zla
napisana u knjizi ovoj.

Ivan, poznat i kao Iohannes “s Patmosa”, zapravo nepoznata podrijetla, ali nastanjen na Pat­mosu u vrijeme pisanja, oko 95–96. ili možda 68–69. godine poslije Krista, ili možda u nekom drugom razdoblju, iz nenaslovljenog spisa kasnije poznatog kao Apokalipsa odnosno Otkrivenje, pretisnutog u Bibliji iz 1611. koju su navodno preveli Thomas Ravis, George Abbot, Richard Eedes, Giles Tomson, Sir Henry Savile, John Peryn, Ralph Ravens i John Harmar, ali se u bitnome oslanja na Bibliju iz 1526. u prijevodu Williama Tyndalea [nepotpisanog].

Postanak

Kustos muzeja širom je otvorio još jedna starinska vrata i, kao da je čekala taj znak, lavlja se glava odvojila od tijela. Velika kamena lavlja glava, isklesana prije mnogo stoljeća: tres, ravno na pod. Od udarca su poletjele krhotine podnih pločica. Glava se otkotrljala i zaustavila kraj lijeve šape, razjapljenih ralja, slomljenih očnjaka, razjarena pogleda uperenog u kićeni strop iznad vlastita kljastog vrata.
“Nevjerojatno”, reče Theo, osjetivši da okolnosti zahtijevaju nekakav izraz zaprepaštenja.
“Ne, i nije baš tako nevjerojatno”, zlovoljno će kustos. “Pljačkaši su htjeli odnijeti i tu lavlju glavu. Bili su uporni, pokušali su sjekirama, polugama, čak i puškama. Jedan je gađao lava u vrat, ali metak se odbio i ranio ga u nogu. Njegovim je prijateljima to bilo smiješno. Onda su krenuli dalje.”
Theo je ušao u opustošenu prostoriju spuštena pogleda, kao skrušen pregolemom Alahovom tugom u tom oskvrnutom svetištu, ili u najmanju ruku kao da se divi čudesnim ukrasnim pločicama. Zapravo je tražio tragove krvi. Osim pljačkaševe nezgode s odbijenim hicem, u toj se prostoriji dogodilo ubojstvo. No u međuvremenu je sve pometeno i očišćeno. Ne naročito temeljito, ali sasvim dovoljno. Tu i tamo, tek slabašan bljesak razbijena stakla, sitna krhotina lončarije, čuperak prediva.
I kustos je ozlijeđen u metežu. Glava mu je bila labavo omotana bijelim zavojem, kao pelenom, s blijedocrvenom mrljom u sredini od krvi koja je probila gazu. Upravo je smiješno odudarala od tamnosivog sakoa na dvoredno kopčanje, sjajne tamne puti i skupih cipela. Zašto bi paradirao s takvim ubrusom, kao da je došao iz Prvog svjetskog rata, kad su ga mogli zakrpati s nekoliko šavova i diskretnih flastera?
Glupira se – pomisli Theo, svjestan da je odvratno bezosjećajan. Čovjek je nevina žrtva, u to nije bilo sumnje. No tanka je granica između žrtava nesretnih okolnosti i rođenih gubitnika. Rođeni su gubitnici naporni kao vrag: vuku se uokolo s tim pokunjenim izrazom i labavim zavojima. Takvi privlače nevolju, i nije važno bjesni li rat ili ne bjesni, oni će dobiti svoju aureolu nezaslužene patnje. Theo je slutio da je kustos jedan od njih. Kolosalna ratna nepravda i krvavi zavoj na glavi osigurali su mu status mučenika i on je svoju ulogu igrao najbolje što je znao i umio. Turobni fatalizam, koji su novinari rado nazivali “šutljivim dostojanstvom”, zračio je iz svake njegove riječi i kretnje.
Nisam ti ja razorio tu tvoju jebenu zemlju, pomisli Theo i posrami se zbog toga – ali to je bilo točno. On je lingvist i znanstveni suradnik Zavoda za klasičnu filologiju i orijentalistiku u Torontu, a ne nekakav jenkijevski vojnički šljam. U svakom slučaju, muzej su opljačkali Iračani, a ne Amerikanci.
“Ovdje smo držali rukopise iz Osmanlijskog Carstva”, reče kustos tugaljivim i tihim monotonim glasom. “Imali smo svitke iz vremena dinastije Abasida. Imali smo izdanje Kurana iz 1787. s posvetom Katarine Velike.”
“Strašno tužno”, reče Theo.
“Imali smo glinenu pločicu iz Uruka, jednog od najvažnijih mezopotamskih gradova, s tekstom na klinastom pismu koji još nije bio ni dešifriran.”
“Prava tragedija”, reče Theo. Molim te, ne pričaj mi o važnosti Uruka, nisam glup – pomislio je. I, uostalom, zašto kustos uporno govori engleski, kad mu se Theo preko telefona obratio na savršeno pristojnom arapskom? Tip kao da je htio istaknuti vlastito poniženje u slomu koji je uslijedio nakon invazije.
“Imali smo bračne ugovore iz sedmog stoljeća prije Krista”, zakukao je kustos podignuvši glavu, tako da mu se zavoj spustio na ovratnik i nabrao na vratu. “Iz vremena Sanheribove vladavine.”
“Grozno”, reče Theo. Imao je neugodan osjećaj, ako uskoro ne preusmjeri razgovor, da će kustos smatrati nužnim podsjetiti ga da je Irak kolijevka civilizacije, da je nekoć bio miroljubivo stjecište i utočište znanosti i tolerancije, dok je veći dio svijeta još bio u povojima, u poluživotinjskom stanju, bla bla bla. Što je sve bilo točno, ali Theo nije bio raspoložen slušati to od potištenog čovječuljka s pelenom na glavi. “No, čujte, gospodine Muhibb, ako to ne zvuči…pa…pregrubo, možda bismo se trebali usredotočiti na ono što je još tu. Mislim, ipak sam zato ja ovdje.”
“Sve su odnijeli, sve”, naricao je kustos kršeći ruke. “Nije ostalo ništa što bi pljačkaš držao dovoljno vrijednim da odnese.”
Theo uzdahnu. Naviknuo se na takve izjave. Služile su kao obrambeni refren namijenjen uljezima koji prisluškuju i možda planiraju nove upade. Kako bi gost otkrio koja su blaga sačuvana, koji izlošci sklonjeni nekamo u podrum ili preventivno skriveni u privatne kuće muzejskog osoblja, morao je zadobiti kustosovo povjerenje, što će zahtijevati sate razgovora, večeru i vino, a onda će istina izaći na vidjelo, umjetninu po umjetninu, i Theo će konačno moći uobličiti novu velikodušnu ponudu svog Zavoda. Nije bio siguran ima li strpljenja da podnese cijeli taj cirkus. Za početak, nastojao je smršavjeti, a obilna arapska večera s nekoliko jela poništit će sve njegove napore da skine trbuh. Osim toga, trenutačno nije baš kipio od želje za veselim druženjem i sklapanjem prijateljstava. Djevojka mu je upravo, prije tričetvrt sata, javila mobitelom da treba prostora kako bi posložila prioritete. Slutio je da je prvi na listi njezinih prioriteta zgodan markantni fotograf divljih životinja po imenu Robert.
“Vraćam se u Toronto u petak”, rekao joj je smlavljen vrućinom, probijajući se kroz promet Mosula na putu prema muzeju.
“Meni treba prostora sada”, odvratila je ona.
“Pa, huh…ne razumijem kako te ja sprečavam u tome”, rekao je. “Mislim, ja sam ovdje, a ti si tamo, sama. Barem mislim da jesi…”
“Hoću da ti bude jasno da, kad se vratiš, možda sve neće biti kao prije.”
“Koje sve?”
“Nas dvoje.”
“Onda…čemu ta neizvjesnost? Zašto mi sad ne bi rekla?” Hajde, samo daj, pomislio je. Reci mi da ne želiš debelog profesora kad možeš imati nabildanog fotografa koji se prikrada jebenim antilopama.
“Nemam ti što reći. Samo trebam malo prostora, to je sve.”
“Pa…huh…” (kihnuo je: alergijska reakcija na ispušne plinove koji su zagađivali vlažan zrak), “samo izvoli, jebiga.”
Sada, u obilasku opljačkanog muzeja u pratnji kustosa, Theu je došlo da ga zgrabi za revere sakoa i izdere mu se u lice: Hoćete li novac ili nećete? Krajnje je jednostavno. Mi pet godina izlažemo vaša blaga u svom Zavodu, u zamjenu za krasan veliki paket restauracijskih usluga. Po isteku tih pet godina, u Iraku je opet mir, vaš je muzej obnovljen i mi vam vratimo što je vaše. Pristajete ili ne pristajete?
“Oprostite”, reče kustos i dade mu znak da ostane na mjestu i osluškuje. Iz prednjeg dijela zgrade dopiralo je jedva čujno kucanje. (Zvonce na ulazu bilo je pokvareno; razglas nije radio, sve je iščupano iz zidova, i iz kutova ispod stropa u svim prostorijama visjele su samo žice.)
“Oprostite”, ponovi kustos. “Molim vas, pričekajte trenutak ovdje.” Pa pohita odgovoriti na poziv.
Theo je sjeo na ulašten drveni ormarić prevrnut postrance, iz kojeg su nestale sve ladice i kataloške kartice. Razgledao je prostoriju: u njoj nije bilo ničega osim ostataka razbijene staklene vitrine za izloške, nešto drvenih strugotina i, u kutu nasuprot, nevjerojatno glomaznog asirskog krilatog bika, čije je postolje zaudaralo na mokraću i dezinfekcijsko sredstvo. Čuo je kako se masivna ulazna vrata muzeja otvaraju i zatvaraju. Poželio je pripaliti cigaretu dok čeka. Djelovalo je upravo besmisleno da na mjestu koje su nedavno opustošilii kradljivci i razbijači ne smije zagaditi zrak pramenom duhanskog dima.
Iznenada, rasprsnuli su se svi prozori na zgradi. Grunula su tri ili četiri strahovita praska, a prvi ga je odbacio poput naleta uragana. Izvana je nahrupio osjećaj strahovite vrućine i svjetla. Theo zažmiri. Naočale su ga spasile od sljepila. Krilom su mu bile rasute sićušne krhotine razbijenog stakla; ispale su mu iz kose kad se sagnuo da spusti pogled.
Ustao je i bio dovoljno priseban da odoli potrebi da očisti prašinu sa sebe golim rukama. Pokušao se otresti kao pas. I shvatio da se ionako već trese.
Krenuo je prema izlazu, no predomislio se. Odande su dopirali povici, a onda još nekoliko glasnih prasaka. Kustos i njegov smiješni zavoj vjerojatno su se razletjeli po cijeloj ulici, zalijepili se za zidove i automobile kao da ih je poprskalo blato ili sprej za grafite. Theo je poželio da je bio srdačniji prema njemu, a ne onako suzdržan. Činilo se pravim grijehom misliti za nekoga da je vrhunski davež dvije minute prije nego što pogine. No u tome je bila nevolja: u sjebanoj zemlji nikad se ne može predvidjeti tko će poživjeti unedogled da vas nasmrt zagnjavi, a tko vam zapravo daruje svoje posljednje dragocjene minute na ovom svijetu. A u sjebanoj zemlji jednostavno je nemoguće sa svima postupati plemenito. Ili i sami poginete, ili vas živog pojedu ljudski paraziti.
Zvuk izvana bio je bez svake sumnje pucnjava. U tom povijesnom trenutku, Irak je bio pun razdražljivih ljudi koji nisu znali ili ih nije bilo briga gdje je na zem­ljovidu Toronto i kojima bi, u slučaju da se nenadano nađu licem u lice s nekim mladim Kanađaninom, vjerojatno bilo teško smisliti što da mu rade osim da mu pucaju u prsa. Theo jurnu prema stepenicama u sredini zgrade. Sjetio se da su u podrumu nužnici. Sakrit će se u zahod ili možda u spremište, dok se sve ne smiri.
Bio je na pola puta niz spiralne stepenice kad je primijetio da je u novoj eksploziji, na reljefu obješenom na zid, oštećena božica u poodmakloj trudnoći kojoj se divio kad se prvi put spuštao tuda. Odjednom prazan trbuh raspuknuo joj se poput jajeta. Pogledao je dolje, na pod podruma, kamo su pale kamene krhotine.
Među krhotinama, djelomice još omotano tkaninom, ležalo je devet papirusnih svitaka.

Michael Faber Vatreno evanđelje Biblioteka Mitovi Prevela s engleskog Snježana Husić Isbn: 978-953-286-040-5 dimenzije: 203 x 132 x 19 mm stranica: 208 uvez: meki šivani Cijena 109 kn