Srebrna žlica


Rodio sam se dva puta: prvi put kao curica, jednog neobično bistrog detroitskog dana bez smoga u siječnju 1960.; i onda ponovno kao dečko tinejdžerske dobi, u hitnoj službi kraj Petoskeyja u Michiganu, u kolovozu 1974. Stručni čitatelji možda su naišli na mene u radu dr. Petera Lucea, “Spolni identitet u hermafrodita 5-alfa- reduktaze”, objavljenom u časopisu Journal of Pediatric Endocrinology 1975. A možda ste vidjeli moju fotografiju u šesnaestom poglavlju sad beznadno zastarjele Genetike i naslijeđa. To sam ja, na stranici 178., stojim gol kraj mjerila visine, a oči mi prekriva crni kvadrat.
Moj rodni list navodi ime Calliope Helen Stephanides . Moja najnovija vozačka dozvola (izdana u Saveznoj Republici Njemačkoj) bilježi moje ime jednostavno kao Cal. Bivši sam golman u hokeju na travi, dugogodišnji član Zaklade za spas bogomoljke, neredovit posjetilac grčkog pravoslavnog bogoslužja i, najveći dio svojeg odraslog života, djelatnik američkog Ministarstva vanjskih poslova. U školi su me ismijavali, liječnici su na meni izvodili pokuse, specijalisti me prepipavali a dobrotvorne organizacije sumnjičavo ispitivale. Crvenokosa djevojka iz Grosse Pointea se u mene zaljubila, ne znajući što sam. (I njezinom sam se bratu sviđao.) Vojni me tenk jednom poveo u bitku na gradskim ulicama; bazen me pretvorio u legendu; napustio sam svoje tijelo da nastanim druga tijela – i sve se to odigralo prije no što sam napunio šesnaestu.

Ali sad, u dobi od četrdeset jedne godine, osjećam kako se bliži još jedan porod. Nakon desetljeća zaborava, otkrivam kako razmišljam o pokojnim pratetama i stričevima, davno izgubljenim bakama i djedovima, nepoznatim rođacima u petom koljenu ili, u slučaju međusobnog križanja kao kod moje obitelji, o mnogima od njih u jednoj istoj osobi. I stoga, prije no što bude prekasno, želim zabilježiti za vječnost: vrtoglavo putovanje jednog jedincatog gena kroz vrijeme. Pjevaj sad, o Muzo, o recesivnoj mutaciji na mojem petom kromosomu! Pjevaj o tome kako je procvala prije dva i pol stoljeća na obroncima planine Olimpa dok su ovce blejale i dozrele masline padale s grana. Pjevaj o tome kako su je prenijeli kroz devet naraštaja i kako se neprimjetno nakupila u kužnom naslijeđu obitelji Stephanides. I pjevaj kako je Providnost, pod krinkom krvoprolića, natjerala gen da se ponovno uzvine i poleti; kako je otprhnuo kao sjeme preko mora u Ameriku, gdje su ga nosile naše industrijske kiše dok nije pao na zemlju u plodno tlo srednjozapadne maternice moje rođene majke.

Oprostite ako povremeno zvučim malko homerski. I to mi je u genima.

Tri mjeseca prije no što sam se rodio, poslije jednog od naših raskošnih i ceremonijalnih nedjeljnih ručkova, moja baka Desdemona Stephanides naredila je mojem bratu da joj donese kutiju s dudovim svilcima. Bankrot se bio uputio u kuhinju po još jednu porciju nabujka od riže kad mu je prepriječila put. U dobi od pedeset sedam godina, niske i nabite figure, s mrežicom na kosi koja je ulijevala strahopoštovanje, baka je bila savršeno građena da priječi ljudima put. Iza nje, u kuhinji, okupio se cijeli kontingent žena i ondje su se došaptavale i smijale. Bankrot se radoznalo nagnuo u stranu da vidi što se događa, ali Desdemona je pružila ruku i čvrsto ga uštipnula za obraz. Kad mu je ponovno privukla pozornost, ocrtala je prstima četverokut u zraku i pokazala prema stropu. A onda je kroz zubalo, koje joj nije dobro nalijegalo, prošušljetala : “Donesi yiayi, mali mou.”

Bankrot je znao što mu je činiti. Potrčao je kroz predsoblje u dnevnu sobu. Na sve četiri uspentrao se glavnim stubištem na kat. Projurio je duž hodnika kraj spavaćih soba. Na kraju hodnika bila su gotovo nevidljiva vrata, prekrivena tapetama kao ulaz u tajni prolaz. Bankrot je glavom napipao majušnu kvaku i, gurnuvši svom snagom, otvorio vrata. Iza njih uspinjalo se još jedno stubište. Neko se vrijeme moj brat s oklijevanjem navirivao u mrak na vrhu stuba, a onda se vrlo polako popeo na tavan gdje su stanovali djed i baka.

Tiho, u tenisicama, prošao je ispod dvanaest ptičjih kaveza podloženih vlažnim novinama što su visjeli s greda. Kuražno je uronio u kiselkasti vonj papigica i u osobitu aromu djeda i bake, mješavinu naftalina i hašiša. Pažljivo se provukao kraj djedova stola s gomilama knjiga i njegovom zbirkom ploča rebetike . Bubnuo se u kožni otoman, zaletio u okrugli mjedeni stolić i napokon pronašao djedov i bakin krevet i, ispod njega, kutiju za dudove svilce.

Izrađena od maslinova drva, nešto veća od kutije za cipele, kutija je imala metalni poklopac izbušen sitnim rupicama za zrak i ukrašen slikom neprepoznatljiva sveca. Svečevo se lice s vremenom otrlo, ali prsti desne ruke bili su mu podignuti u blagoslov niske ljubičaste murve koja je upravo zračila samopouzdanjem. Kad se nagledao tog živopisnog botaničkog bića, Bankrot je izvukao kutiju ispod kreveta i otvorio je. U njoj su bila dva svadbena vijenca izrađena od konopa i, smotane poput zmija, dvije dugačke pletenice kose, svaka vezana crnom vrpcom koja se već raspadala. Kažiprstom je dodirnuo jednu pletenicu. U tom je času zakreštao papagaj pa je moj brat odskočio, zatvorio kutiju, stavio je pod ruku i donio u prizemlje Desdemoni. Ona je i dalje čekala na vratima. Uzela mu je kutiju za dudove svilce iz ruku i otišla u kuhinju. U tom je trenutku Bankrot dobio prigodu da vidi prostoriju, gdje su sve žene tad zašutjele. Maknule su se u stranu da Desdemona može proći, a nasred linoleuma ostala je moja majka. Tessie Stephanides sjedila je naslonjena na kuhinjskoj stolici, prikovana za nju neizmjernim, kao bubanj napetim balonom trudničkog trbuha. Lice zajapureno od vrućine ozario joj je sretan i bespomoćan izraz. Desdemona je postavila kutiju za dudove svilce na kuhinjski stol i otvorila poklopac. Posegnula je ispod svadbenih vijenaca i pletenica te izvadila nešto što Bankrot nije vidio: srebrnu žlicu. Privezala je komad konca za držak žlice. Potom se nagnula naprijed i zaljuljala žlicu iznad nabreklog trbuha moje majke. I slijedom toga iznad mene.

Sve do tada Desdemona nikad nije pogriješila: dvadeset tri točna pogotka za redom. Znala je da će Tessie biti Tessie . Predvidjela je spol mojeg brata i djece svih svojih prijateljica iz crkve. Jedino nije ni pokušala proreći spol svoje rođene djece, jer nesreća je ako majka ponire u tajne vlastite utrobe. Bez straha je, međutim, zagledala u tajne utrobe moje majke. Nakon stanovita početnog oklijevanja, žlica se zaljuljala u smjeru sjever-jug, što je značilo da ću biti dječak.

Sjedeći raskrečenih nogu, majka se pokušala osmjehnuti. Nije željela dječaka. Imala je već jednoga. Zapravo, tako je sigurna bila da ću biti curica, da je odabrala samo jedno ime: Calliope . Ali kad je baka na grčkom viknula “Dečko!” povik se pronio prostorijom i u predsoblje i dalje u dnevnu sobu, gdje su muškarci bistrili politiku. A kad je to čula ponovljeno mnogo puta, majka je i sama povjerovala da bi to mogla biti istina.

Čim je povik dopro do mojeg oca, međutim, on je umarširao u kuhinju da priopći svojoj majci kako je, bar ovaj put, njezina žlica pogriješila. “A odakle ti odjednom to znaš?” upitala ga je Desdemona. Na što je on odgovorio ono što bi odgovorili i mnogi Amerikanci njegove generacije: “To je znanost, mama.”

Otkako su odlučili imati još jedno dijete – restoran je dobro poslovao, a Bankrot se odavno riješio pelena – Milton i Tessie složili su se da žele kćer. Bankrot je upravo bio navršio pet godina. Nedavno je pronašao mrtvu pticu u dvorištu i donio je u kuću da je pokaže majci. Volio je pucati u stvari, mlatiti po njima čekićem, razbijati ih i hrvati se s ocem. U takvom muškaračkom kućanstvu, Tessie se počela osjećati kao crna ovca i vidjela sebe za deset godina zarobljenu u svijetu felgi i hernija. Majka je zamišljala da će kći djelovati poput vojne mjere protiv gerile; da će s njom dijeliti ljubav prema minijaturnim psićima, podržavati je kad predloži da na televiziji gledaju umjetničko klizanje. U proljeće 1959., kad se počelo razgovarati o mojem začeću, majka nije slutila da će žene uskoro spaljivati tisuće grudnjaka. Njezini su grudnjaci bili podstavljeni, kruti, otporni na plamen. Koliko god Tessie voljela sina, znala je da postoje neke stvari koje može podijeliti samo s kćeri.

Na jutarnjoj vožnji na posao, mojem se ocu počela priviđati neodoljivo slatka, tamnooka djevojčica. Sjedila je na sjedalu kraj njega – uglavnom na semaforima – i upućivala pitanja njegovim strpljivim i sveznajućim ušima. “Kako se to zove, tata?” “Ono? Ono je pečat Cadillaca .” “Što je pečat Cadillaca ?” “No, jednom davno živio je francuski istraživač po imenu Cadillac i on je otkrio Detroit. A taj je pečat njegov obiteljski pečat, još iz Francuske.” “Što je Francuska?” “Francuska je država u Europi.” “Što je Europa?” “Kontinent, a to ti je jako velik komad zemlje, mnogo mnogo veći od države. Ali Cadillacovi nisu više iz Europe, kukla . Oni su ti odavde, iz dobre stare Amerike.” Upalilo se zeleno svjetlo i on je krenuo. Ali prototip mene je ostao. Curica je sjedila kraj njega na sljedećem semaforu i na onom iza toga. Tako mu je godilo njezino društvo, da je moj otac, čovjek koji je pucao od inicijative, odlučio poduzeti sve što može da svoju viziju pretvori u zbilju.

Dakle: već neko vrijeme se u dnevnoj sobi, gdje su muškarci raspravljali o politici, raspravljalo i o brzini kretanja sperme. Peter Tatakis, stric Pete, kako smo ga zvali, predvodio je debatno društvo koje se svaki tjedan okupljalo na našim crnim kaučima. Zakleti neženja, nije imao nikoga svoga u Americi pa se vezao uz našu obitelj. Svake je nedjelje dolazio u Buicku boje crnog vina, visok muškarac lica smežurana poput suhe šljive i žalosna izraza, i nekako neprikladno žive, guste i valovite kose. Djeca ga nisu zanimala. Zagovornik biblioteke Najvećih djela – koju je pročitao dva puta – stric Pete bavio se ozbiljnim mislima i talijanskom operom. Strast mu je u povijesti bio Edward Gibbon, a u književnosti dnevnici Madame de Staël. Volio je citirati mišljenje te duhovite dame o njemačkom jeziku, prema kojem njemački nije pogodan za konverzaciju jer moraš na glagol čekati do kraja rečenice pa ne možeš sugovornika prekidati. Stric Pete htio je postati liječnik, ali “katastrofa” je okončala taj san. U Sjedinjenim Državama o svojem je trošku završio dvije godine studija kiropraktike i sad je držao malu ordinaciju u Birminghamu, s kosturom koji je još otplaćivao. U to su doba kiropraktičari bili na pomalo sumnjivom glasu. Ljudi nisu dolazili stricu Peteu da im pomogne osloboditi kundalini. Namještao je vratove, ravnao kralješnice i po mjeri izrađivao uloške za cipele od spužvaste gume. Ipak, od svih koji su se nedjeljom popodne okupljali u našoj kući, on je bio najbliži liječničkoj profesiji. Još u mladosti kirurški su mu odstranili polovicu želuca i sad je poslije ručka uvijek pio Pepsi Colu da lakše probavi hranu. Bezalkoholno je piće ime dobilo po probavnom enzimu pepsinu, mudro nam je govorio, i stoga je više no prikladno za taj zadatak.

Takva vrst znanja navela je mojeg oca da povjeruje onom što je stric Pete govorio o voznom redu reprodukcije. S glavom na jastučiću, izuvši cipele, dok je na stereu mojih roditelja tiho svirala “ Madama Butterfly ”, stric Pete je tumačio kako su pod mikroskopom zapazili da sperma koja nosi muške kromosome pliva brže od one koja nosi ženske kromosome. Ta je tvrdnja smjesta izazvala buru veselja među vlasnicima restorana i krznarima koji su se okupili u našoj dnevnoj sobi. Moj je otac, međutim, zauzeo pozu svoje omiljene skulpture, Mislioca, čiji je minijaturni odljev stajao na telefonskom stoliću na drugom kraju sobe. Iako je tema načeta u ozračju otvorenog foruma koje je prevladavalo tih nedjelja nakon ručka, bilo je jasno kako, bez obzira na impersonalni ton rasprave, spermiji o kojima je riječ pripadaju mojem ocu. Stric Pete je pojasnio: da se dobije djevojčica, par mora imati “spolni odnos dvadeset četiri sata prije ovulacije ”. Tako će brzi muški spermiji bezglavo navaliti i odumrijeti. Ženski spermiji, tromiji ali pouzdaniji, stići će upravo kad ispadne jajašce.

Otac je teškom mukom privolio majku da se prikloni planu. Tessie Zizmo bila je djevica kad se u dobi od dvadeset dvije godine udala za Miltona Stephanidesa. Zaruke, koje su se poklopile s Drugim svjetskim ratom, protekle su kreposno. Majka se ponosila time kako je uspijevala istodobno potpirivati i gasiti očev žar, i držati ga na laganoj vatri tijekom cijele globalne kataklizme. To nije bilo osobito teško, međutim, jer ona je bila u Detroitu, a Milton u Annapolisu na Pomorskoj akademiji. Više od godine dana Tessie je palila svijeće u grčkoj crkvi za svojeg zaručnika, dok je Milton piljio u njezine fotografije koje je zalijepio iznad ležaja. Volio je namještati Tessie u poze u stilu filmskih časopisa, da stoji u poluprofilu, s jednom nogom u visokoj potpetici na stubi, tako da se vidi dobar komad crne čarape. Majka izgleda začudno podatno na tim starim fotografijama, kao da joj nema dražega nego da je njezin muškarac u uniformi namješta uz ograde terasa i stupove svjetiljaka njihova skromnog susjedstva.

Nije se predala sve dok se nije predao Japan. A od tada, od prve bračne noći pa nadalje (barem mi je tako brat govorio dok sam pokrivao uši rukama), roditelji su redovito i s užitkom vodili ljubav. Kad je posrijedi bilo pravljenje djece, međutim, majka je imala svoje ideje. Vjerovala je da zametak osjeća količinu ljubavi s kojom je začet. Iz tog razloga, nije naklono gledala na očev prijedlog.

“Što ti misliš, Milt, da je to Olimpijada?”
“Samo smo govorili teoretski”, rekao je otac.
“Što stric Pete zna o tome kako se prave djeca?”
“Ma baš je čitao taj članak u Scientific Americanu ”, rekao je Milton . I kao dodatni argument, napomenuo: “Pretplaćen je na časopis.”

“Čuj, da me uhvati išijas, otišla bih stricu Peteu . Da imam platfus kao ti, otišla bih k njemu. Ali to je to.”
“Sve je to dokazano. Pod mikroskopom. Muški su spermiji brži.”
“Bit će da su i gluplji.”
“Samo daj. Pljuj po muškim spermijima koliko te volja. Daj si oduška. Mi ne želimo muški spermij. Mi hoćemo dobri, spori, pouzdani ženski spermij.”

“Čak da je to i istina, svejedno je glupo. Pa ne mogu ja to raditi po narudžbi.”
“Meni će biti teže nego tebi.”
“Ne želim o tome više slušati.”
“Mislio sam da želiš kćer.”
“I želim.”
“No”, rekao je otac, “ovako ćemo dobiti kćer.”
Tessie je sa smijehom odbacila prijedlog. Ali iza njezina sarkazma krila se ozbiljna moralna ograda. Miješati se u nešto tako tajanstveno i čudesno kao što je rođenje djeteta, čin je drske preuzetnosti koju bogovi kažnjavaju. Kao prvo, Tessie nije vjerovala da je to moguće. A ako i jest moguće, vjerovala je da je bolje u to se ne petljati.

Dakako, pripovjedač u mojem položaju (u to doba predfetalnom ) ne može ni u što od navedenoga biti posve siguran. Pomamu za znanošću što je obuzela mojeg oca tijekom proljeća 1959. mogu jedino objasniti kao simptom vjere u napredak koja se u to vrijeme razmahala poput zaraze. Sjetite se, samo dvije godine prije lansiran je Sputnik. Dječju paralizu, zbog koje su moji roditelji u djetinjstvu ljetima čučali u zatvorenom u karanteni, pobijedilo je Salkovo cjepivo. Ljudi tad nisu pojma imali da su virusi pametniji od ljudskih bića i mislili su da će uskoro postati stvar prošlosti. U toj optimističnoj poslijeratnoj Americi na čije sam završne dane stigao, svatko je bio gospodar vlastite sudbine pa je bilo sasvim logično da moj otac želi zagospodariti svojom.

Nekoliko dana nakon što je Tessie izložio svoj plan, Milton je jednu večer
došao kući s darom. Bila je to kutija za nakit, zavezana vrpcom.
“Čemu sad to?” sumnjičavo je upitala Tessie.
“Kako misliš, čemu sad to?”
“Nije mi rođendan. Nije nam godišnjica braka. Zašto si mi onda kupio dar?”
“Pa moram li ja imati razlog da ti nešto poklonim? Ajde. Otvori ga.”
Tessie je nabrala kut usana, ne baš uvjerena. Ali teško je držati u ruci kutiju za nakit i ne otvoriti je. Zato je napokon skinula vrpcu i otvorila kutiju. Unutra je na crnom baršunu ležao toplomjer.

“Toplomjer”, rekla je majka.
“Nije to običan toplomjer”, rekao je Milton. “Morao sam obići tri ljekarne da pronađem baš ovakav.”
“Luksuzni model, ha?”
“Tako je”, rekao je Milton. “To se zove bazalni termometar. Očitava temperaturu do desetine stupnja.” Podigao je obrve. “Normalni termometri očitavaju po dvije desetine. Ovaj pokazuje svaku desetinu. Iskušaj ga. Stavi ga u usta.”
“Nemam vrućicu”, rekla je Tessie.
“Nije to za vrućicu. Njime mjeriš bazalnu temperaturu. Mnogo je točniji i precizniji od običnog toplomjera.”
“Sljedeći put mi kupi ogrlicu.”
Ali Milton je bio uporan: “ Tess, tvoja se tjelesna temperatura neprestano mijenja. Možda ti to ne primjećuješ, ali mijenja se. Ti si u stalnoj mijeni što se tiče temperature. Recimo, na primjer”, malko se nakašljao, “sad baš slučajno imaš ovulaciju. Temperatura ti raste. Šest desetina stupnja, u najčešćem scenariju. Dakle”, moj se otac zagrijao i nastavio, ne primjećujući da mu se žena mršti, “ako primijenimo sistem o kojem smo neki dan razgovarali – uzmimo samo za primjer – prvo moraš utvrditi koja ti je bazalna temperatura. Možda nije 35 zarez osam. Svatko je tu malo različit. To je još jedna stvar koju sam naučio od strica Petea . Uglavnom, jednom kad utvrdiš bazalnu temperaturu, onda pratiš kad će se dogoditi taj skok od šest desetina stupnja. A to je vrijeme kad, ako zbilja mislimo to provesti u djelo, to je vrijeme kad moramo, znaš, smiješati koktel.”

Majka nije rekla ništa. Samo je odložila toplomjer u kutiju i vratila je mužu.
“U redu”, rekao je on. “Dobro. Kako hoćeš. Možda dobijemo još jednog dečka. Broj dva. Ako ti tako želiš, tako će i biti.”
“Nisam sigurna da ćemo ovog časa dobiti bilo što”, odgovorila je majka.

U međuvremenu, ja sam čekao u čekaonici svijeta. Nisam još bio ni iskrica nade u očevim očima (on je sjetno zurio u kutiju s toplomjerom na krilu). Majka ustaje s dvosjeda. Ide prema stubama ruke prislonjene uz čelo i vjerojatnost da ću ikad početi postojati sve se više smanjuje. Sad se otac diže da obiđe kuću kao uvijek prije spavanja, gasi svjetla, zaključava vrata. Dok se penje uza stube, ponovno ima nade za mene. Tajming cijele te stvari mora se odvijati točno određenim redoslijedom da postanem osoba koja jesam. Odgodi čin za jedan sat i mijenja se selekcija gena. Moje začeće još je tjednima udaljeno, ali moji su roditelji već krenuli polaganom putanjom prema srazu u kojem će se spojiti. U holu na katu gori noćno svjetlo u obliku Akropole, dar Jackieja Halasa, vlasnika suvenirnice. Kad otac ulazi u sobu, majka sjedi za toaletnim stolićem. S dva prsta utrljava hranjivu kremu Noxzemu u lice i briše višak papirnatim rupčićem. Da je otac samo rekao koju umiljatu riječ, ona bi mu oprostila. Ne ja, ali netko kao ja mogao je biti napravljen te noći. Beskonačni broj mogućih mene nagurao se na pragu, i ja među njima, ali bez zajamčene putne karte, dok su sati sporo odmicali, planeti na nebesima kružili uobičajenim tempom, a i vrijeme se umiješalo jer se majka bojala grmljavine i privinula bi se uz oca da je te noći kišilo.

Ali ne, vedro je nebo ustrajalo, kao i tvrdoglavost mojih roditelja. Svjetlo se u spavaćoj sobi ugasilo. Ostali su svatko na svojoj strani kreveta. Napokon, s majčine se strane čulo “Noć”. I s očeve, “Vidimo se ujutro”. Trenutci koji vode prema meni uglavili su se na svoje mjesto kao po dekretu. I zato valjda tako mnogo o njima mislim.

Sljedeće nedjelje majka je povela Desdemonu i mojeg brata u crkvu. Otac nikad nije išao s njima, jer se Crkve odrekao u dobi od jedanaest godina zbog vrtoglave cijene zavjetnih svijeća. I moj je djed jutra radije provodio prevodeći “obnovljene” Sapfine pjesme na moderni grčki. Sljedećih je sedam godina, unatoč opetovanim moždanim udarima, djed radio za malim pisaćim stolom i spajao legendarne fragmente u veći mozaik, dodajući kiticu ovdje, kodu tamo, nalemljujući pokoji anapest ili jamb. Uvečer je puštao svoju glazbu iz bordela i pušio nargilu.

Godine 1959. grčka pravoslavna crkva Uznesenja bila je smještena u ulici Charlevoix. Tamo će me niti godinu dana kasnije krstiti i odgojiti u pravoslavnoj vjeri. Uznesenje, sa smjenama glavnih svećenika, koje nam je redom slao Carigradski patrijarhat, i svaki je stizao s punom bradom autoriteta i izvezenim haljama svetosti, ali svaki se nakon nekog vremena zamorio – u pravilu nakon šest mjeseci – od trzavica u pastvi, osobnih prigovora njegovom pjevanju, neprestane potrebe da umiruje župljane koji su se u crkvi ponašali kao na tribinama stadiona detroitskih Tigrova i, naposljetku, od napora jer je svaki tjedan propovijed morao držati dva puta, prvo na grčkom, potom na engleskom. Uznesenje sa svojim živahnim sastancima uz kavu, lošim temeljima i krovom koji prokišnjava, energičnim folklornim festivalima, satovima katekizma gdje su naše naslijeđe kratko održavali na životu u nama prije no što ga pustimo odumrijeti u velikoj dijaspori. Tessie i društvo hodaju središnjim prolazom kraj pijeskom ispunjenih pladnjeva sa zavjetnim svijećama. Iznad njih, velik kao balon na paradi robne kuće Macy na Dan zahvalnosti, lebdi Krist Pantokrator. Svija se preko kupole, zakrivljen kao sam svemir. Za razliku od ispaćenog, za zemlju vezanog Krista prikazana na zidovima crkve u visini očiju, naš Krist Pantokrator očito je transcedentan, svemoguć, nadvija se nad nebesa. Pruža ruku prema apostolima iznad oltara da im preda četiri svitka Evanđelja na ovčjoj koži. A majka, koja se cijeli život trudila vjerovati u Boga i nikad nije posve uspjela, gleda u njega tražeći savjet.

Oči Krista Pantokratora trepću na mutnom svjetlu. Kao da vuku Tessie u visinu. Kroz uskovitlani tamjan, Spasiteljeve oči sjaje kao televizori na kojima bljeskaju prizori nedavnih događaja..
Prvo je Desdemona prije tjedan dana savjetovala snahu. “Zašto želiš još djece, Tessie?” pitala ju je s hinjenim nehajem. Sagnula se prigledati u pećnicu i, krijući izraz panike na licu (panike koja će ostati neobjašnjena još šesnaest godina), odmahnula rukom na tu zamisao. “Više djece, više nevolje..”
Potom dr. Philobosian, naš obiteljski liječnik, već u poodmaklim godinama. Stojeći ispred svojih prastarih diploma, stari je doktor presudio. “Koješta. Da muški spermiji brže plivaju? Slušaj. Prvi koji je vidio spermije pod mikroskopom, bio je Leeuwenhoek. Znaš kako su njemu izgledali? Kao crvi..”
A onda se vraća Desdemona, sad s novim pristupom. “Bog odlučuje što će dijete biti. Ne ti...”
Ti su prizori prolazili majci kroz glavu tijekom beskonačne nedjeljne službe Božje. Pastva je ustajala i sjedala. U prvom redu vrpoljili su se moji bratići Sokrat, Platon, Aristotel i Kleopatra. Otac Mike izlazio je iza ikonostasa i mahao kadionicom. Majka je pokušavala moliti, ali uzalud. Jedva je preživjela do kave.
Od mlađahne dobi od dvanaest godina, majka nije mogla početi dan bez pomoći bar dvije šalice neumjereno jake, kao katran crne, nezašećerene kave, na koju se navikla uz kapetane remorkera i zalizane neženje koji su stanovali u pansionu u kojem je odrasla. Kao gimnazijalka, jedva malo viša od metar pedeset, sjedila je kraj automobilskih radnika u kafiću na uglu i pila kavu prije prvog sata. Dok su oni proučavali raspored utrka, Tessie je završavala zadaću iz ustava i državnog uređenja. Sad je u podrumu crkve rekla Bankrotu neka se ode igrati s drugom djecom dok ona popije kavu da dođe k sebi. Pila je drugu šalicu kave kad joj kraj uha uzdahnu nježan, ženstven glas.
“Dobro jutro, Tessie.” Bio je to njezin šogor, otac Michael Antoniou .
“Zdravo, oče Mike. Lijepa služba danas”, rekla je Tessie i odmah požalila.
Otac Mike bio je prezviter u Uznesenju. Kad je posljednji svećenik otišao, prognan natrag u Atenu nakon samo tri mjeseca, obitelj se ponadala da će unaprijediti oca Mikea. Ali na kraju je mjesto dobio još jedan novi svećenik, izvana, otac Gregorios. Teta Zo, koja nikad nije propuštala priliku da se požali na svoj brak, za večerom je rekla svojim komedijaškim glasom, “Moj muž. Uvijek djeveruša, nikad mladenka”.

Pohvalivši službu, Tessie nije namjeravala pohvaliti oca Grega. Situacija je bila još osjetljivija zbog toga što su, prije mnogo godina, Tessie i Michael Antoniou bili zaručeni i trebali se vjenčati. A sad je ona udana za Miltona, a otac Mike je oženjen Miltonovom sestrom. Tessie je došla u podrum razbistriti glavu i popiti kavu, a dan joj je već izmicao kontroli.

Ali otac Mike kao da nije primijetio uvredu. Stajao je i smiješio se, a oči su mu nježno gledale iznad goropadnog slapa brade. Čovjek blage naravi, otac Mike bio je omiljen kod udovica u crkvi. Voljele su ga salijetati, nuditi mu kekse i kupati se u njegovoj blaženoj osobnosti. Tu je osobnost otac Mike dijelom mogao zahvaliti savršenom zadovoljstvu s kojim je prihvaćao da je visok samo 160 centimetara. Bilo je nečeg milosrdnog u njegovu malom rastu, kao da je visinu udijelio drugima. Očito je oprostio Tessie što je prije mnogo godina raskinula zaruke, ali to je uvijek visjelo u zraku među njima, kao talk koji mu se katkad prašio ispod svećeničkog ovratnika.

Smiješeći se i pažljivo pridržavajući šalicu s kavom i tanjurić, otac Mike je rekao, “Onda, Tessie, kako stoje stvari kod kuće?”

Majka je, dakako, znala da je otac Mike kao redoviti nedjeljni gost u našoj kući u potpunosti obaviješten o planu s toplomjerom. Pogledala mu je u oči i učinilo joj se da se u njima iskri podsmijeh.

“Danas dolaziš k nama u goste”, rekla je nemarno. “Pa ćeš vidjeti.”

“Veselim se tome”, rekao je otac Mike . “U vašoj kući uvijek se vode tako zanimljive rasprave.”
Tessie je ponovno pogledala ocu Mikeu u oči, ali sad kao da su bile pune iskrene topline. A onda se dogodilo nešto što joj je posve skrenulo pažnju s oca Mikea.

Na drugoj strani prostorije, Bankrot se popeo na stolicu da dosegne slavinu na aparatu za kavu. Htio je napuniti šalicu, ali kad je odvrnuo pipac, više ga nije mogao zavrnuti. Kipuća se kava prelijevala po stolu. Vruća je tekućina poprskala djevojčicu koja se našla u blizini. Djevojčica je odskočila. Otvorila je usta, ali nije niti pisnula. Brzo kao munja, majka je jurnula preko sobe i odvukla djevojčicu u ženski zahod.

Nitko se ne sjeća kako se djevojčica zvala. Nije pripadala ni jednom od redovnih župljana. Nije čak bila ni Grkinja. Pojavila se u crkvi taj jedan dan i nikad više i čini se da je postojala isključivo zato da promijeni majčino mišljenje. U toaleti je djevojčica odlijepila s tijela bluzu koja se pušila dok je Tessie donijela vlažne ručnike.

“Jesi dobro, zlato? Jesi li se opekla?”
“Baš je nespretan taj dečko”, rekla je djevojčica.
“Zna biti nespretan. U sve se zaletava.”
“Dječaci znaju biti rabijatni.”
Tessie se nasmiješila. “Imaš zbilja bogat rječnik.”
Na taj se kompliment djevojčica široko nasmiješila. “Rabijatan mi je omiljena riječ. Moj je brat jako rabijatan. Prošli mi je mjesec omiljena riječ bila pompozno. Ali to se ne može tako često koristiti. Teško je naći nešto pompozno, kad bolje promisliš.”

“Imaš potpuno pravo”, nasmijala se Tessie . “Ali rabijatnih ima koliko hoćeš.”
“Potpuno se slažem”, rekla je djevojčica.

Dva tjedna kasnije. Uskrsna nedjelja 1959. Vezanost naše vjere uz julijanski kalendar ponovno nas je izbacila iz ritma po kojem je živio ostatak susjedstva. Pretprošle nedjelje moj je brat gledao kako druga djeca iz ulice traže šarena jaja u obližnjem grmlju. Promatrao je kako njegovi prijatelji jedu glave čokoladnih zečića i ubacuju šake bombona u usta optočena karijesima. (Dok je stajao na prozoru, moj je brat više od svega želio vjerovati u američkog Boga koji je uskrsnuo na pravi dan.) Tek je jučer Bankrot smio obojati svoja jaja i to u jednu jedincatu boju: crvenu. Posvuda po kući crvena se jaja presijavaju pod izduženim, solsticijskim zrakama sunca. Zdjele na stolu u blagovaonici pune su crvenih jaja. Vise s dovrataka u mrežicama od konca. Guraju se na polici iznad kamina i peku u hljebovima tsourekija u obliku križa.

Ali sad je kasno poslijepodne; već smo poručali. I brat se smiješi. Jer sad dolazi onaj dio grčkog Uskrsa koji mu je draži od potrage za jajima i bombona: kucanje jajima. Svi se okupljaju oko stola u blagovaonici. Bankrot grize usnicu, bira jaje iz zdjele, proučava ga, vraća na mjesto. Odabire drugo jaje. “Ovo mi izgleda dobro”, kaže Milton dok bira jaje za sebe.

“Tvrdo kao kamen.” Milton podiže jaje. Bankrot se priprema za napad. Kad majka odjednom potapše oca po leđima.

“Samo malo, Tessie. Kucamo se jajima.”
Ona ga jače potapše.
“Što je?”
“Moja temperatura.” Zastaje. “Narasla je za šest desetina stupnja.”
Majka upotrebljava toplomjer. Otac je sad to prvi put saznao.
“Sad?” šapće otac. “Isuse, Tessie, jesi sigurna?”
“Ne, nisam sigurna. Rekao si mi da pazim na svaki porast temperature i kažem ti da mi je narasla za šest desetina stupnja.” I spušta glas. “Plus, prošlo je trinaest dana od posljednjeg puta kad sam imala one dane.”
“Daj, tata”, moli Bankrot.
“ Tajmaut ”, kaže Milton. Odlaže jaje u pepeljaru. “Ovo je moje jaje. Da ga nitko nije dirao dok se ne vratim.”
Na katu, u velikoj spavaćoj sobi, moji roditelji obavljaju čin. Urođena djetinja čednost priječi me da odviše detaljno zamišljam taj prizor. Samo ovo: kad su gotovi, moj otac kaže, “To je riješeno”, kao da je napunio rezervoar benzinom. Ispada da je u pravu. U svibnju Tessie saznaje da je trudna i počinje čekanje.

Sa šest tjedana imam oči i uši. Sa sedam nosnice, čak usnice. Počinju mi se oblikovati genitalije. Kad im kromosomi daju šlagvort, fetalni hormoni koče razvoj Müllerova sustava, potiču Wolffove kanale. Moja su se dvadeset tri para kromosoma povezala i spojila i vrte svoj rulet dok moj papou stavlja ruku na majčin trbuh i kaže “Sretna dvica!” Poredani u postrojbama, moji geni izvršavaju naredbe. Osim dva gena, para zlotvora – ili revolucionara, ovisi kako gledate – koji se skrivaju na kromosomu broj 5. Zajedno odvlače jedan enzim, što zaustavlja proizvodnju stanovitog hormona, što mi komplicira život.

U dnevnoj sobi muškarci više ne bistre politiku nego sklapaju oklade hoće li Miltovo dijete biti dječak ili djevojčica. Moj je otac pun pouzdanja. Dvadeset četiri sata nakon čina, majčina tjelesna temperatura podigla se još dvije desetine stupnja i potvrdila ovulaciju. Do tada su muški spermiji iscrpljeni odustali. Ženski spermiji su, kao kornjače, dobili utrku. (U kojem je času Tessie dodala Miltu termometar i rekla da tu spravu više ne želi vidjeti.)
Sve je to dovelo do dana kad je Desdemona zanjihala komad kuhinjskog pribora iznad majčina trbuha. U to vrijeme nije bilo ultrazvuka; jedino je rješenje bila žlica. Desdemona je čučnula. U kuhinji je zavladao tajac. Ostale su žene grizle donje usnice, promatrale, čekale. Prve minute žlica se uopće nije micala. Desdemoni je drhtala ruka i, nakon nekoliko dugih sekundi, teta Lina ju je umirila. Žlica se zavrtjela; ja sam se ritnuo; majka je viknula. A onda se polako, pokrenuta vjetrom koji nitko nije osjećao, sablasno kao što se miču slova na seansi prizivanja duhova, srebrna žlica počela kretati, ljuljati, prvo u malom krugu, ali svaka se orbita sve više izduljivala dok se putanja nije pretvorila u ravnu crtu što se stere od pećnice do klupe. Drugim riječima, u smjeru sjever – jug. Desdemona je viknula, “Koros!” I prostorija je eksplodirala od povika “Koros, koros!”
Te je noći otac rekao, “Dvadeset tri puta za redom znači da mora promašiti. Ovaj put nije pogodila. Vjeruj mi.”
“Ne smeta mi ni ako je dečko”, rekla je majka. “Zbilja ne. Samo da je zdravo, deset prstića na rukama i nogama.”
“Kakvo ‘ovo'. Pa govoriš o mojoj kćeri.”

Rodio sam se tjedan dana poslije Nove godine, 8. siječnja 1960. U čekaonici gdje su pripremili samo cigare s ružičastim vrpcama, otac je dreknuo “ Bingo!” Bio sam djevojčica. Duga četrdeset sedam centimetara. Teška 3560 grama.
Istog tog osmog siječnja moj je djed doživio prvi od petnaest moždanih udara. Moji roditelji su ga probudili kad su odjurili u bolnicu pa je ustao iz kreveta i sišao u kuhinju skuhati kavu. Sat poslije Desdemona ga je našla kako leži na kuhinjskom podu. Iako su mu umne sposobnosti ostale neoštećene, tog je jutra kad sam prvi put zaplakao u Ženskoj bolnici, moj papou izgubio moć govora. Kako je tvrdila Desdemona, djed se srušio kad je prevrnuo šalicu da si gata iz taloga.

Kad je čuo vijest o mojem spolu, stric Pete se branio od čestitaka. Nije u tome bilo nikakve čarolije. “Osim toga”, šalio se on, “ Milt je obavio sav posao.” Desdemona se smrknula. Njezin u Americi rođen sin ponovno je bio u pravu i, s novim porazom, stara se domovina, u kojoj je i dalje nastojala živjeti iako je bila udaljena šest i pol tisuća kilometara i trideset osam godina, povukla još korak dalje. Moj je dolazak označio kraj njezina pogađanja spola djece i početak duga kopnjenja njezina muža. Iako se kutija za dudove svilce i dalje povremeno pojavljivala, u blagu spremljenom u njoj više nije bilo srebrne žlice.

Izvukli su me, pljesnuli po stražnjici, isprali pod mlazom vode, tim redom. Zamotali su me u dekicu i stavili me iza stakla uz još šestero novorođenčadi, četiri dječaka, dvije djevojčice, koji su svi, za razliku od mene, bili ispravno označeni. To je vjerojatno nemoguće, ali ja se sjećam: iskre polako ispunjavaju zatamnjeni ekran.

Netko mi je uključio oči.

Jeffrey Eugenides Srednji spol Prevela Maja Šoljan Isbn: 978-953-6791-99-6 dimenzije: 156 x 233 mm stranica: 512 uvez: tvrdi šivani s ovitkom Cijena 159 kn