I

Sara je kasno ustala. Bilo je deset i nešto. Jara je bila tu, po starome.
Ujutro vam je redovito trebalo nekoliko sekunda da se sjetite kako ste ondje na praznicima. Jacques je još spavao, i djevojka. Sara ode u kuhinju, popije šalicu hladne kave i izađe na verandu. Dijete bi redovito prvo ustalo. Golo golcato sjedilo je na verandskim stubama i pratilo kako vrtom putuju gušteri, a rijekom brodice.

– Ja bih se vozio u motornome čamcu – reče kad ugleda Saru.

Sara mu obeća da hoće. Čovjek s motornim čamcem, na njega je dijete mislilo, stigao je tek prije tri dana i još ga nitko nije baš dobro poznavao. Sara svom djetetu ipak obeća da će mu priuštiti taj čamac. Zatim iz kupaonice donese dva krčaga vode pa ga natenane istušira. Malo je smršavjelo i doimalo se umornim. Noći nikoga nisu odmarale, čak ni djecu. Kad su se prvi krčazi ispraznili, tražilo je još, pa poslije opet još. Ona donese. Pod svježom se vodom smijalo, vratilo se u život. Kad su to obavili, Sara mu htjede dati doručak. Ovdje djeca nikad nisu bila pretjerano orna za jelo. Ovo je pak voljelo mlijeko, a mlijeko im se kvarilo već od osam ujutro. Sara skuha blag
čaj i dijete ga nesvjesno popije. Ne htjede ništa živo pojesti, nego nastavi vrebati brodice i guštere. Sara neko vrijeme bude uza nj, a zatim odluči probuditi djevojku. Djevojka zagunđa i ne pomakne se. To je išlo na račun jare, poput svega ostaloga, pa Sara nije ustrajala kao ni na djetetovu jelu. Istušira se, odjene kratke hlače i bluzicu, a bili su na praznicima pa nije imala pametnijeg posla nego da sjedne na verandske stube pokraj djeteta i čeka kad će stići njihov prijatelj Ludi.

Široka, izblijedjela rijeka tekla je nekoliko metara od ljetnikovca. Put ju je pratio do uljastog i sivog mora koje se u daljini steralo u mliječnoj izmaglici. Jedino je rijeka ondje bila lijepa. Mjesto samo po sebi nije. Ondje su praznovali zbog Ludija, on ga je volio. Bilo je to primorsko seoce, na starome zapadnome moru koje je zatvoreno, užeglo i bremenito pričama kao nijedno drugo na svijetu, a na njegovim je obalama upravo opet završio rat. Tako je prije tri dana, prije točno tri dana i jedne noći, nekog mladića raznijela mina, u gori, poviše Ludijeva ljetnikovca.

Baš je sutradan nakon nesreće u hotel stigao čovjek koji ima onaj čamac. Trideset kuća podno gore, duž rijeke, od zaleđa ih dijeli zemljani put dugačak sedam kilometara i završava dolje, na moru. To vam je cijelo mjesto. Tih trideset kuća svake bi godine napučili odmoraši raznih narodnosti, ljudi kojima je dodirna točka da onamo dolaze radi Ludija i vjeruju kako i sámi vole praznovati na mjestima tog tipa, u takvoj divljini. Trideset kuća, a uz tih trideset kuća put sa samo sto metara makadama. Ludi je govorio da baš to voli, Jacques da mu nije mrsko jer ne sliči ničemu, na velikoj je osami i nema nade da će se ikad proširiti budući da je gora prestrma i preblizu rijeke, a Sara se baš na to tužila.

Ludi je dolazio sa ženom Ginom već dvanaest godina. Štoviše, ondje ju je prije više od dvanaest godina i upoznao.

– Motorni čamci su najljepši na svijetu – dijete će.

Samo je taj čovjek došao slučajno, a ne radi Ludija. Jednog je jutra
osvanuo u svom gliseru.

– Ići ćemo na vožnju tim čamcem sad jedan dan – Sara će.

– Kada?

– Uskoro.

Dijete je cijelo bilo u znoju. Ljeto je u cijeloj Europi bilo žarko. No baš
su ga ovdje svi ispaštali, podno te gore, preblizu je i guši, smatrala je
Sara. Ludiju je rekla:

– Sigurna sam da je već na drugoj obali svježije.

– Ovamo dolazim već dvanaest godina, ti nemaš pojma – rekao je Ludi.

Jacques se u vezi s razlikom između obala nije opredijelio. Sari je pak bilo bjelodano da prijeko svake noći puše svjež vjetar. Suprotna je obala doista imala dvadeset kilometara ravnice, do gorja odakle su sutradan nakon nesreće stigli roditelji čistača mina.

Ode po vodu i djetetu navlaži čelo. Blaženo joj se dalo. Već tri dana, od
nesreće, Sara se ustručavala poljubiti vlastito dijete. Bila je pri kraju s njegovim oblačenjem kad je stigao Ludi. Tad je bilo jedanaest i nešto. Jacques je još spavao, a i djevojka. Čim je Ludi stigao, dijete promijeni igru. Sad je na mjestu gdje ga je netom okupala radilo kolače od blata.

– Dobar dan – Ludi će – malo sam ti došao u posjet.

– Dobar dan, Ludi, trebao bi probuditi Jacquesa.

Ludi uzme dijete na ruke, gricne ga za uho pa ga opet spusti i ode u
Jacquesovu sobu. Čim je ušao, otvori prozorske kapke.

– Kad se kaniš kupati ako sad ne ustaneš?

– Kakva jara – Jacques će.

– Manje je vruće nego jučer – veoma će sigurno Ludi.

– Daj se prestani sprdati s ljudima!

Ludiju jara nije teško padala, ništa teže nego kakvu smokvinu stablu, nego rijeci. Pusti Jacquesa da se razbudi i izađe na igru s djetetom. Sara ustane i počešlja se. Ludi je govorio o čarima motornih čamaca koji idu brzo kao automobili. I on je silno želio na vožnju čovjekovim čamcem, baš kao i dijete. Kad ga je Sara tako čula, odjedanput se sjeti što je Ludi rekao o njoj. Otad je već prošlo osam dana. Jacques joj je prepričao dok su se jedne večeri nešto prepirali. Baš sutradan nakon te prepirke koja je bila tričava – osim što je u povodu toga doznala što je Ludi o njoj rekao – u gori se dogodila nesreća. Do tog jutra nije imala priliku misliti na Ludijeve riječi na svoj račun. Zbog nesreće u gori, a možda i zbog čovjekova dolaska i njegova čamca.

– Ideš s nama na kupanje? – upita Ludi.

– Ne znam. Nego, oni su još u gori?

Roditelji čistača mina dva su dana i tri noći skupljali ostatke djetetova tijela. Dva su dana ustrajali, uporno su vjerovali da ih ima još. Tek su jučer prestali tražiti. No još nisu otišli, nije baš bilo jasno zašto. Više nije bilo plesnjaka. Općina je bila u žalosti. Čekalo se da odu.

– Još nisam bio gore – Ludi će – ali od Gine sam čuo da su još tu. Mislim da ne žele potpisati prijavu smrtnog slučaja. Pogotovo majka. Već je tri dana mole da potpiše, neće ni čuti.

– A ne kaže zašto?

– Navodno ne. Zašto ne dođeš na kupanje s malenim?

– Jara je – Sara će. – Pa taj glupi put, nemaš jedno jedino stablo do plaže. Više ga ne mogu podnijeti. Zlo mi je od njega, ne mogu ga više podnijeti.

Ludi obori pogled i bez odgovora zapali cigaretu.

– Imali su samo ono stablo na trgu – nastavi Sara. – Njemu su uspjeli posjeći sve grane. U ovom kraju očito ne podnose drveće.

– Ne – Ludi će – ubio ga je makadam, već sam ti rekao. Stablo je usahnulo kad su cestu pokrili makadamom.

– Makadam ne ubija drveće – Sara će.

– Kako ne? – ozbiljno će Ludi – istina je. Slažem se s tobom da ovo baš i nije neki kraj za drveće. Jest za smokve, za masline, pa i za niske lovore, za nisko sredozemno drveće, samo nije za drveće kakvo bi ti htjela, prevelika je suša. Ali nije nitko za to kriv.

Sad pak Sara ne odgovori. Jacques je bio na ustanku. U kuhinji je pio
nepodgrijanu kavu.

– Da popijem kavu i evo me – reče Ludiju.

– Gle – nastavi Sara – možda makadam zbilja ubija drveće, ali onda ga nisu smjeli nanijeti podno tog stabla.

– Nisu znali. Ovdje su ti ljudi neznalice.

Neko su vrijeme šutjeli. Dijete ih je slušalo. I njega je zanimalo drveće.

– Vidio sam tipa u svom čamcu – Ludi će. – Prao ga je i prao, ravno pred hotelom.

Sara se nasmije.

– Zbilja bih se rado provezao tim čamcem – Ludi će kroza smijeh – ali ne sâm, nego sa svima vama. – Doda: – Nego, sad tipa poznajemo. Jučer je osvanuo na boćanju, onako iznebuha, igrao je s nama.

– I? Spominjao si mu čamac?

– Daj – Ludi će – tek smo se upoznali.

– Ja idem na kupanje s tatom i s Ludijem – dijete će.

– Nemoj – Sara će – radije bih da danas ujutro ne ideš.

– Zašto? – upita Ludi.

– Jara je.

– Ići ću – dijete će.

– Sunce je zdravo za djecu, sjajno ga podnose – Ludi će.

– Zbilja pretjerujem, idi ako hoćeš – ona će djetetu – radi što te volja.

Sari je Ludi bio tako drag prijatelj da mu je uvijek bila spremna
povjerovati, u svemu. Dijete je pogleda sumnjičavo.

– Idi ako hoćeš – ponovi. – Kako vi svi skupa hoćete.

Djevojka izađe iz kuće. Žustro protrlja oči i veoma ljubazno pozdravi
Ludija. Redovito je trzala na muškarce, kao mačka na mlijeko.

– Dobar dan, gospodine Ludi!

– Dobar dan! Vi u ovoj kući bogme kasno ustajete.

– Jara je da ne možeš oka sklopiti pa se silom prilika ujutro uspavaš.
Ode u kuhinju pa si sad i ona natoči hladnu kavu. Jacques se tuširao u malenoj kupaonici nakraj hodnika. Ludi je sjedio na verandskim stubama, napadno je gledao rijeku. Sara je sjedila kraj njega i pušila, pritom je i ona gledala tu rijeku. Dijete je čeprkalo po vrtnom bilju ne bi li uhvatilo kakva guštera.

– I je li dobar boćar? – upita Sara.

– Nije neki majstor. Ali meni je simpatičan. Nekako… hladan… onako, nekako šutljiv, ali simpatičan.

Na kuhinjskom se prozoru pojavi djevojka.

– Onda, što ćemo ručati?

– Ne znam – Sara će.

– Ako sami ne znate, nemojte misliti da ću vam ja reći.

– Idemo u hotel – dovikne Jacques iz kupaonice – ja ovdje neću jesti.

– Onda me niste trebali voditi na praznike – djevojka će. – A on?
Pokaže dijete.

– On će jesti ovdje – dovikne Jacques.

– Neću – dijete će – idem u restoran s odraslima.

– Možda ga možemo povesti – Ludi će.

Ludi je silno volio dijete.

– Ne – Jacques će – hoću da jedemo u miru.

– Kupite mu teleća jetra – Sara će – rajčice.

– Teleća jetra – djevojka će – kako to ovdje kažu?

– Fegato di vitello – kroza smijeh će Ludi.

Ludi se znao lako nasmijati, Jacques je bio isti takav.

– Nema šanse da uspijem, s tim njihovim govorom – djevojka će. – Morate mi zapisati.

– Fegato di vitello – ponovi Ludi – zapisat ću.

Djevojka dođe na verandu s listom papira i olovkom pa ih pruži Ludiju.

– A gdje vi kupujete meso? – upita Ludi.
– Ne znam – Sara će.

– Kod kobasičara – djevojka će. – Bolje je nego kod one munjare koja je roditeljima čistača mina dala sapunski sanduk.

Jacques izađe iz kupaonice mokre kose, gol iznad pojasa.

– Nego – upita – oni su još tu?

– Još – Ludi će. – Mislim da to žena ne želi potpisati prijavu smrtnog
slučaja, muž bi i potpisao da je do njega, žena se inati.

– Strašno – Jacques će – kad se sjetiš da će je kad-tad ipak natjerati da je potpiše.

Pogleda Ludija pa Saru, pa opet Ludija.

– Hajde, dođi na kupanje – reče Sari.

– Eventualno malo poslije.

– Onda idemo – Ludi će i ustane.

– Ma daj dođi – opet će Jacques.

Makar se međusobno ne bi trpjeli, prijatelji su vječno zah­tijevali da svi dođu, da budu na okupu, čak i noću, navečer, na boćanju. Ludi je unatoč tomu o njoj rekao što je već rekao, a Jacques se složio. Ona zamoli djevojku da djetetu donese šešir. Djevojka ode. Stvar se oduži.

– Što ćeš raditi ako ne ideš s nama? – upita Jacques.

– Čitat ću. Ili besposličariti.

Prođe neko vrijeme.

– A šešir?

– Kao da je u zemlju propao – djevojka će. – Mislite da je s takvim klincem lako…

Izađe i dovikne djetetu:

– Ama kamo si frknuo onaj svoj šešir?

– Ne znam – dijete će.

– Ima četiri godine – Jacques će – vi biste trebali znati gdje su mu stvari, a ne on.

– Ma pun mi ga je kufer – djevojka će.

– Svaka čast – Ludi će – ali ne biste joj smjeli tolerirati da stalno tako
govori, na kraju krajeva je naporno.

– Sara je kriva – Jacques će – sve guta samo da je ova ostavi na miru…

Sara ustane, uđe u kuću, potraži šešir. Začas ga nađe i djetetu pokrije
glavu.

– Onda, doviđenja – Ludi će.

Jacques je ne pozdravi. Odu. Učini joj se da se jara naglo pojačala čim su otišli. Još je kratko onako besposleno sjedila na verandskim stubama. Zamisli dijete na groznom i neumoljivom suncu na zemljanom putu i prestraši se. Djeca ne vole nositi šešire i nisu svjesna koliko sunce škodi. A Jacques i Ludi su takvi da djeca prema njihovoj procjeni mogu i bez šešira. Sara se prisili da na to toliko ne misli, nije joj baš išlo. Naposljetku odluči posegnuti za knjigom koja se povlačila po stolu, nju je navodno čitala, svakog bi je jutra donijela iz ljetnikovca. Počela je još prije dva tjedna, dan nakon što su stigli. Lati se štiva.

Čitala je deset minuta, dok se ne pojavi djevojka, dotjerala se, išla je u
nabavu. Djevojka je već nekoliko dana imala dragoga, mjesnog carinika. Otad se tužila samo na jaru, protiv mjesta više ni da pisne.

– Dat ćete mi novac za nabavu, molim vas?

Sara ode po novac u spavaću sobu.

– Što večeras radite? – upita djevojka.

Sara reče da još ne zna, da tako rano ne može znati. Iz večeri u večer
nametao se isti problem, tko čuva dijete. A taj djevojčin dragi, carinik, samo je navečer bio slobodan. A navečer su svi veoma kasno lijegali da iskoriste svježinu.

– Pitam vas – djevojka će – jer bih ja večeras rado izašla.

– Pitam se zašto me pitate što radim kad ste vi već odlučili – Sara će.

Djevojka je oklijevala.

– A vi? – upita.

– Ostat ću.

– Krivo mi je zbog vas, tako svake večeri – blago će djevojka.

– Nije istina – Sara će – uopće vam nije krivo.

– Kad vam kažem… Stvar je u tim famoznim izlazima, samo navečer ima slobodno.

– Ipak – Sara će – možda večeras poželim izaći.

– Vidjet ćemo – malo poslije će djevojka.

Ode. Sara i Jacques bili su joj skloni, čak su je na neki način voljeli. No često bi ih tako uzrujala da bi teško preko toga prešli. Svi su bili protiv nje osim njih dvoje. Imala je gomilu ljubavnika i u svaku bi novu vezu opet ušla savršeno, nepokolebljivo bezazleno. To im se kod nje sviđalo, kao i jednako nepokolebljiva drskost kojom je dosljedno častila cijeli svijet.

Čim je otišla, Sara nastavi čitati ne časeći ni časa. Kuća utihne. No svi su okolni vrtovi bili pusti. Seljaci su ih već tjedan dana zalijevali samo navečer. I putem su prolazili samo autobusi, s vremena na vrijeme kakav kamiončić, prošla bi samo buka i prašina. I u međuvremenu je gusti, sirupasti jutarnji zrak remetio samo zuj stršljena oko cvijeća. I sunce nije sjalo, gušila ga je gusta izmaglica koja je okovala nebo željeznim verigama. Uzalud sve, tu su se knjige topile u rukama. I priče su se raspadale pod tmurnim i muklim naletima nabrušenih stršljena. Da, jara je parala srce. I opirala joj se samo punokrvna, djevičanska želja za morem. Sara odloži knjigu na verandske stube. Drugi su već u moru. Ili će se svaki čas baciti ako nisu. Ti su ljudi već sretni. Sara požali za morem. Požali tako da se ni
vrata ljetnikovca nije potrudila zatvoriti.

Marguerite Duras Tarkvinijski konjići Prevela Vlatka Valentić 208 str. ISBN 978-953-6791-92-7 Cijena 79 kn