Junot Díaz

Kratak, čudnovat život Oscara Waoa

Kažu da je prvotno stigao iz Afrike, nošen krikovima robova; da je bio samrtni jauk plemena Taino, izgovoren u trenutku dok je jedan svijet nestajao, a drugi nastajao; da je to zloduh uvučen u Postanak kroz vrata noćne more otvorene na Antilima. Fukú americanus ili neformalnije samo fukú – općenito rečeno kletva ili prokletstvo neke vrste; u konkretnom slučaju Kletva i Prokletstvo Novoga svijeta, zvano i Admiralov fukú, jer Admiral je bio i njegova primalja i jedna od njegovih velikih europskih žrtava; unatoč tome što je “otkrio” Novi svijet, Admiral je umro u bijedi i sifilisu, slušajući glasove slične božanskima. U Santo Domingu, zemlji koju je najviše volio (i koju će Oscar na kraju nazvati polazištem Novoga svijeta), samo je Admiralovo ime postalo sinonimom obiju vrsta fukúa, malog i velikog; izgovoriti njegovo ime glasno ili ga čak samo čuti, značilo bi prizivati nevolju na sebe i svoje bližnje.
Bez obzira na njegovo ime ili podrijetlo, misli se da je dolazak Europljana na Hispaniolu pustio fukú u svijet, a od tada smo svi u govnima. Santo Domingo mogao bi biti nulti kilometar fukúa, njegova vrata u svijet, no svi smo njegova djeca, znali to ili ne.

No fukú nije tek pradavna povijest, stara priča o duhovima lišena sposobnosti da nas uplaši. U doba mojih roditelja fukú je bio stvaran poput govana u kojima plivamo, nešto u što je običan čovjek mogao vjerovati. Svatko je poznavao nekoga koga je pojeo fukú, baš kao što je svatko poznavao nekoga tko radi u Palači. Sve je to, mogli bismo reći, visjelo u zraku, no ipak, kao i o većini važnih stvari na Otoku, o tome se baš i nije govorilo. U tim prošlim vremenima fukúu je bilo dobro; čak je imao neku vrstu promotora, visokog svećenika, našega tadašnjeg doživotnog diktatora Rafaela Leónidasa Trujilla Molinu. [Za one koji su prespavali obvezne dvije sekunde dominikanske povijesti: Trujillo, jedan od najozloglašenijih diktatora dvadesetoga stoljeća, vladao je Dominikanskom Republikom između 1930. i 1961. neumoljivom i bespoštednom surovošću. Debeljuškast, sadistički nastrojen mulat svinjskih očica, koji je bijelio kožu, nosio povišene cipele i gajio naklonost za gumbe i urese Napoleonova doba, Trujil-lo (poznat i kao El Jefe, Propali kradljivac stoke i Kreten) razvio je nadzor nad gotovo svakim vidom političkog, kulturnog, društvenog i gospodarskog života Dominikanske Republike uz pomoć moćne (i poznate) mješavine nasilja, zastrašivanja, pokolja, silovanja, prisvajanja i terora. Sa zemljom je postupao kao da je njegova plantaža. Na prvi je pogled bio tek običan prototip latinskoameričkog militarista, no njegova je vlast bila smrtonosna na načine koje je vrlo malo povjesničara ili pisaca uspjelo doista prenijeti ili, rekao bih, i zamisliti. On je bio naš Sauron, Arawn ili Darkseid, naš bivši i budući diktator, osoba tako nestvarna, tako perverzna i strašna da čak ni pisac znanstvene fantastike ne bi mogao izmisliti takvog kretena. Proslavio se promjenom SVIH IMENA SVIH ZNAMENITOSTI u Dominikanskoj Republici u vlastitu čast (Pico Duarte je postao Pico Trujillo, a Santo Domingo de Guzmán, prvi i najstariji grad Novoga svijeta, Ciudad Trujillo); proslavio se silom pretvarajući svaki djelić nacionalnog naslijeđa u vlastitu svojinu (što ga je ubrzo učinilo jednim od najbogatijih ljudi na Zemlji); stvaranjem jedne od najjačih vojnih sila zapadne polukugle (čovjek je imao bombardere, jebote); jebanjem svake zgodnije djevojke na vidiku, čak i supruga svojih podanika, tisuća i tisuća žena; očekivanjem, zapravo ustrajanjem na apsolutnom poštovanju kod naroda (navodno je nacionalni moto glasio “Dios y Trujillo”); vođenjem zemlje kao da je baza za obuku marinaca; bezrazložnim otimanjem položaja i imovine od prijatelja i saveznika; te gotovo nadnaravnim sposobnostima.
Njegova su najveća postignuća: genocid nad haićanskom i haićansko-dominikanskom zajednicom 1937.; jedna od najduljih i najrazornijih diktatura zapadne polukugle uz potporu Amerike (ako smo mi latinska raja u ičemu sposobni, onda je to podnošenje diktature uz američku podršku, tako da vam je jasno da je to bila teška pobjeda, kakvu Čileanci i Argentinci još čekaju); stvaranje prve suvremene kleptokracije (Trujillo je bio Mobutu prije Mobutua); sustavno podmićivanje američkih senatora; i na kraju, ali ne manje važno, kaljenje dominikanskih naroda u suvremenu državu (uspio je ono što njegovim vojnim instruktorima tijekom okupacije nije uspjelo).] Nitko ne zna je li Trujillo bio Kletvin sluga ili gospodar, njezin izvršitelj ili nadređeni, no bilo je jasno da je među njima postojao sporazum i da su si bliski. Čak se i u obrazovanim krugovima mislilo da će svatko tko spletkari protiv Trujilla prizvati najstrašniji fukú na sedam naraštaja i dalje. Ako bi tko samo pomislio nešto loše o Trujillu, bum!, olujni bi vjetar pomeo njegovu obitelj na otvoreno more, bum!, iz vedra neba pala bi stijena i zgnječila ga, bum!, škamp kojega bi pojeo danas, pojeo bi sutra njega, što objašnjava zašto bi svatko tko bi ga pokušao ubiti nužno stradao i zašto su dečki koji su mu uspjeli stati na kraj svi umrli tako groznom smrću. A što je s onom pizdom Kennedyjem? On je bio taj koji je dao zeleno svjetlo za atentat na Trujilla 1961., koji je naredio CIA-i da dostavi oružje na Otok. Loš potez, stari. Jer ono što su Kennedyjevi obavještajni stručnjaci propustili reći bilo je ono što je svaki pojedini Dominikanac znao, od najbogatijeg bijelca u Maou do najvećeg bijednika u El Bueyu, od najstarijeg starosjedioca do najmanjeg dječačića u San Franciscu, a to je da tko god ubije Trujilla, njegovu će obitelj snaći tako grozan fukú, da će onaj koji se zalijepio na Admirala u usporedbi s njim biti slabašan. Zanima vas konačan odgovor na pitanje Warrenove komisije, tko je ubio JFK-a? Dopustite da ja, vaš pokorni Promatrač, jednom zauvijek i u ime Boga otkrijem istinu: nije to bila mafija ili Lindon Johnson ili duh one kurve Marilyn Monroe. Nisu to bili vanzemaljci ili KGB ili usamljeni kauboj. Nisu to bila teksaška braća Hunt, Lee Harvey ili Tri-lateralna komisija. Bio je to Trujillo; bio je to fukú. Otkud, jebote, misliš da dolazi takozvano prokletstvo Kennedyjevih? [Evo nešto za vas budale koji mislite da je sve urota: one noći kada su John Kennedy ml., Carolyn Bessette i njezina sestra Lauren poletjeli u svojemu Piperu Saratogi, najdraža domaćica John-Johnova oca, Dominikanka Providencia Parédes, bila je u Martha’s Vineyardu i spremala omiljeno John-Johnovo jelo: pohanu piletinu. No fukú uvijek jede prvi, sam.] Pogledajmo Vijetnam. Zašto mislite da bi najveća svjetska velesila izgubila svoj prvi rat u povijesti protiv zemlje Trećega svijeta poput Vijetnama? Mislim, čovječe, daj molim te. Možda bi vas zanimalo da je upravo kada se Amerika spremala na akciju u Vijetnamu, Johnson započeo tajnu invaziju na Dominikansku Republiku (28. travnja, 1965.) (Santo Domingo bio je Irak prije Iraka.) Izvanredan vojni uspjeh SAD-a, a mnoge su jedinice i obavještajne skupine koje su sudjelovale u “demokratizaciji” Santa Dominga odmah poslane u Sajgon. Što mislite što su ti vojnici, inženjerci i špijuni nosili sa sobom u naprtnjačama, kovčezima, u džepovima košulja, na dlakama u nosnicama, zalijepljeno za čizme? Samo mali poklon od mojega naroda Americi, maleno uzdarje za nepravedan rat. Da, upravo tako. Fukú.
Zato je važno zapamtiti da fukú ne pogađa uvijek poput munje. Ponekad djeluje strpljivo, na kapaljku, kao što je bio slučaj s Admiralom ili SAD-om na rižinim poljima izvan Sajgona. Ponekad je polagan, a ponekad brz. Na taj je način nalik usudu, teže je na njega ukazati i pripremiti se. No budite sigurni: poput Darkseidova omega-efekta, poput Morgothova prokletstva [“Ja sam Vrhovni kralj: Melkior, prvi i najmoćniji od svih Valara, koji je postojao prije svijeta i načinio ga. Sjena moje nakane prekriva Ardu i sve što je u njoj polagano i sigurno podvrgava se mojoj volji. No na sve koje volite moje će se misli spustiti poput oblaka Usuda; gurnut ću ih u tamu i očaj. Kamo god pođu, nastat će zlo. Kada god progovore, riječi će im donijeti pogrešan savjet. Što god da učine, okrenut će se protiv njih. Umrijet će bez nade, proklinjući i život i smrt.”], bez obzira na to koliko obilazno će ta pizdarija ići, ona uvijek – i to baš uvijek – sustigne svoju žrtvu.

Vjerujem li ja u ono što mnogi opisuju kao Veliko američko prokletstvo, nije najvažnije pitanje. Živite li dugo poput mene u srcu zemlje fukúa, stalno slušate takve priče. Svatko u Santo Domingu u obitelji ima priču o fukúu. Ja imam ujaka s dvanaest kćeri u Cibaou, koji misli da ga je nekadašnja ljubavnica uklela time da nikada ne dobije mušku djecu. Fukú. Imam tetku koja misli da joj je sreća uskraćena zato što se smijala na suparničinu pogrebu. Fukú. Moj djed po ocu misli da je iseljavanje Trujillova osveta narodu koji ga je izdao. Fukú.
Ako ne vjerujete u te “praznovjerice”, nema problema. Zapravo još bolje – izvrsno. Jer bez obzira na to u što vjerujete, fukú vjeruje u vas.
Prije nekoliko tjedana, završavajući ovu knjigu, otvorio sam temu fukú na forumu o Dominikanskoj Republici, iz čiste znati-želje. Ovih sam dana štreberski marljiv. Odgovori su me ras-turili. Da vidite koliko sam odgovora dobio. Samo stižu. I to ne samo od Dominikanaca. Portorikanci imaju fufu, a i Haićani imaju neko takvo sranje. Ima bezbroj tih priča o fukúu. Čak mi je i majka, koja gotovo nikada ne govori o Santo Domingu, ispričala neke.
Sigurno ste već pogodili, i ja imam priču o fukúu. Volio bih da mogu reći da je najbolja od svih – fukú broj jedan – ali ne mogu. Moja nije ni najstrašnija, ni najjasnija, ni najbolnija, niti najljepša.
Ona je samo slučajno ta koja me ščepala za vrat.

Nisam posve siguran da bi se Oscaru svidio taj opis. Priča o fukúu. Bio je okorjeli ljubitelj znanstvene fantastike i drugih fantastičnih romana i vjerovao je da u toj vrsti priče živimo svi. Upitao bi: što je veća znanstvena fantastika od Santa Dominga? Što je fantastičnije od Antila?
No sada kada znam kako je sve to završilo, moram upitati: u čemu ima više fukúa?

Još samo jedna riječ prije kraja balade: prema tradiciji, u Santa Domingu, kad god bi tko spomenuo ili čuo Admiralovo ime ili svaki put kada bi fukú podigao svoje mnogobrojne glave, postojao je samo jedan način da se spasite od zapletanja u niti propasti, samo jedna pouzdana vradžbina koja će sačuvati vas i vašu obitelj. Nije čudno što je to riječ. Jednostavna riječ (koju obično prati užurbano križanje kažiprsta).
Zafa.
Nekada je bila popularnija, veća, da tako kažemo, u Macondu nego u McOndu. No ipak postoje ljudi poput mojega ujaka Miguela u Bronxu, koji još uvijek sve zafaju. On je stara škola, bez greške. Ako Yanksi pogriješe pri kraju utakmice, ide zafa; ako netko donese školjke s plaže, ide zafa; ako nekome ponudite marakuju, prati je zafa. Dvadesetčetverosatna zafa u nadi da se nesreća neće imati vremena organizirati. Čak i sada, dok zapisujem ove riječi, pitam se nije li ova knjiga neka vrsta zafe. Moja osobna protukletva.

Junot Díaz Kratak, čudnovat život Oscara Waoa S engleskoga preveo Andy Jelčić ISBN 978-953-286-064-1 215 x 140 x 25 mm 320 str Meki šivani uvez Cijena 139 kn