Juliet Randall češljala si je razdjeljak pred ogledalom kad ga je ugledala: nešto slično žoharu, dugačko osam, a široko pet centimetara, uraslo u njezino vlasište, slavodobitno je mahalo nožicama. Pokazala je to svomu mužu. Pogledaj, rekla mu je, vidi! Nagnula je glavu naprijed, i dalje razmičući kosu. Benedict je pogledao. Kako ju je samo svrbjelo! Kako je odurno bilo, kako nepodnošljivo odurno! Zar se nikako ne da izvaditi? Njezin muž kao da nije imao ništa protiv. Očigledno mu je bilo drago što stvor nije odlučio sviti gnijezdo u njegovoj kosi. Učini nešto! Juliet je vrisnula, ili je bar pokušala vrisnuti, ali bio je to onaj san u kojem nešto pokušavaš reći i najedanput shvatiš da ne možeš. Koprcala se pod njegovim pokrovom. A onda ga je silnim naporom strgnula sa sebe i otvorila oči.

Kakav grozan san – grozan! Juliet se uhvatila za glavu i izbezumljeno stala prebirati po kosi. Žohara i jest i nije bilo. Sva je bila ispunjena njime, a opet, nije ga mogla taknuti; samo ga je osjećala: nožice su mu se gnusno micale, ta gamad kao da je puzila njome. Kako li je samo pohlepno radio nožicama! I ta strašna spoznaja da ga nikako ne može izvaditi, da će to morati trpjeti dovijeka! Danje je svjetlo počelo pomalo nagrizati tu spoznaju. Osjetila je val olakšanja, pa još jedan. Ali njoj je taj stvor, kukac, i dalje bio stvaran, stvarniji nego nedirnuti komad vlasišta kojim su joj prsti neprestano prelazili. Kamo je nestao? Što je to s njime pa nikako da joj prestane biti stvaran? Njegovo nepostojanje gotovo ju je razjarilo: do ruba ludila dovelo ju je to što je muči nešto čega nema.

Nije ga bilo! Prihvatila je da ga nema. Polako ga je prestala osjećati. Sad joj se glavom motalo samo to da joj Benedict nije pomogao. Sažalio se nad njom, ali pomirio se s njezinom sud­binom. Prihvatio je da je čeka budućnost inkubatora divovskog žohara. Bilo mu je drago što se to nije dogodilo njemu. Zagledala se duboko u utrobu sna i ponovno istražila kakve informacije krije. Trenutak kad je razdijelila kosu i pokazala mu: tad je shvatila. Shvatila je pravu težinu činjenice koju je itekako dobro znala. Znala je, no čini se da je tek u tom času konačno shvatila njezinu težinu. Tek joj je tad sinulo što to znači: da su ona i Benedict odvojeni.

U kući je bilo tiho, čuo se samo postojani zvuk kiše na prozoru i prigušena buke prometa na Arlington Riseu. Bilo je rano, no ulice su već bile budne, subverzivno su u zoru išle za svojim poslom. Što li to ljudi rade u ovaj sat? Što to pokušavaju ušićariti pa su sjeli u aute i vozikaju se amo-tamo po Arlington Riseu? Sobu je kupalo treperavo svilenkasto svjetlo. Juliet se počešala ondje gdje je bio žohar. Benedict je spavao. Odmaknula se od komadine njegova tijela, dalje, na drugu stranu kreveta. Na katu, iznad njihovih glava, djeca su još mirovala u svojoj sobi. Slušala je kišu. Tijekom noći – ranije, prije žohara – probudila se i čula kako se voda ori mrakom. Proizvodila je zvuk sličan pljesku. Nije znala zašto, ali to ju je preplašilo: osjetila je strah od nečega što se više nije moglo spriječiti, nečega što se već dogodilo. Kao da je mogla otići do prozora pa bi ugledala to nešto kako stoji u vrtu, u kišnoj tami, svršeno.

Nejasno je svjetlo nastavilo skromnu inventuru njihove sobe. Smeđi ormar i neelegantna komoda; stolica s ljestvastim naslonom na kojem su nedostajale dvije prečke, uokvireni plan Venecije, okrhnuto pozlaćeno ogledalo tamnoga ovalnog stakla; sve je to tminu preživjelo neizmijenjeno. Na prozoru su se po otromboljenim zastorima polako razaznavali prastari nabori i formacije. Pokraj nje, na podu, njezina je odjeća ležala na hrpi: iz nje je sinoć samo iskoračila na licu mjesta. Vratili su se kasno i ona ju je zbacila, nemarno, i legla ravno u krevet.

Kakvu su samo večer proveli! Bila je to jedna od onih večeri koje ostavljaju gorak okus u ustima, ujutro ti leže na duši s osjećajem srama. Žohar je u neku ruku zaključio tu večer – žohar i spoznaja da ona i Benedict nisu povezani, nego odvojeni. Nije se zato mogla čak ni suvislo razgnjeviti: previše je popila i tištao ju je osjećaj srama. Gorčina joj je u žilama ležala kao olovo. Po svemu sudeći, ispala je blago neugodna. Benedict joj je to rekao dok su se vraćali kući. Ona, Juliet, stara 36 godina, majka dvoje djece, nastavnica u Djevojačkoj gimnaziji Arlington Park – osoba koju su u mladosti smatrali više-manje iznimnom, stipendistica, svojedobno i učenička predstavnica – bila je blago neugodna prema njihovim domaćinima Milfordima: Matthewu Milfordu, gnusno bogatom vlasniku tvrtke za uredske potrepštine iz Cheltenhama, i njegovoj malaksaloj, zgrčenoj supruzi konjskog lica, Louisi.

Sjetila se njihove kuće, gdje bi već u kuhinju bez problema stalo cijelo ofucano domaćinstvo obitelji Randall iz Guthrie Roada. Čime li su to oni zaslužili takvu kuću? Gdje je tu pravda? Sjetila se da se Matthew Milford otresao na nju. Okružen svojim haračem, vlastelin se s nepravedno stečena prijestolja otresao na Juliet, svoju gošću. A Benedict je njoj rekao da je neugodna!

Što je ono rekao? Što je ono Matthew rekao, dok je onako sjedio za stolom kao aga, kao bik, crveni, gnjevni bik što frkće kroz nozdrve? Ti bi se trebala pripaziti. On je njoj rekao da bi se trebala pripaziti. Glava mu je bila tako ćelava da se na svjetlu svijeća presijavala kao štit. Ti bi se trebala pripaziti, rekao je on, s naglaskom na ti. Obratio se Juliet kao da je nije pozvao u svoju kuću, nego kao da ju je zaposlio da bude ondje. Kao da ju je zaposlio kao gošću i sada joj dijeli ukore. Taj tip ljudi djeluje upravo tako: kao da tvoje pravo da postojiš proistječe iz njegova autoriteta. Gledao je nju, ženu od 36 godina, s poslom, kućom, mužem i dvoje vlastite djece, i odlučivao treba li joj dopustiti da postoji ili ne.

Benedict je kraj nje ustao.

– E, dobro – rekao je i prstima si mrsio tanku paperjastu kosu.

Danas joj je to išlo na živce, to kako se Benedict ujutro vraća u život: kao da je život rijeka pokraj koje je otpočinuo prije nego što se opet ukrca u svoj samački čun i zavesla uzvodno. Benedict je nije obranio pred onim Matthewom Milfordom, baš kao što joj ni žohara nije maknuo iz kose.

– Sinoć si se nalila – primijetio je.

Digao se iz kreveta i otišao do prozora. Juliet je još ležala s glavom na jastuku i kosom koja se oko nje širila poput lepeze.

– Svi smo se nalili – rekla je.

– Ja nisam.

– Onda smo se nalili svi osim tebe.

Benedict je bio gol. U odjeći je izgledao trunčicu feminizirano, ali gol ne. Njegova su pjegava prsa ostavljala robustan, nabrekli dojam. Bendictova golotinja odisala je ekstrovertiranošću kakvu imaju ljudi u nudističkim kolonijama.

– Fascinantna kuća – rekao je, prstom lagano razdvojivši nabore zastora da bi ih zatim pustio da padnu.

– Bezumna – rekla je Juliet.

– Pa-a da, valjda, donekle.

– Jest – odsjekla je Juliet. – Kako tako idiotski ljudi mogu biti tako uspješni?

– Mislio sam da ti je bezumna.

– I jest! Sve one grafike lovačkih prizora, a tek rogovi na WC-u! Što oni umišljaju, da su aristokrati? Pa on samo prodaje fotokopirke tajnicama po uredima!

Benedict je zacoktao jezikom.

– Istina je – rekla je Juliet ogorčeno. Nakanila je sa sebe sprati svu ljagu. – Mrzim kako takvi muškarci misle da su važni. Očekuju da pogneš glavu pred njima samo zato što su poduzetnici! Zašto bi poduzetnici bili nešto ekstra? Samo prodaju stvari za vlastitu privatnu dobit. Čista pohlepa pod krinkom korisnosti.

Benedict se povukao u kupaonicu. Juliet je ležala i slušala kišu i prigušeni zvuk prometa koji je tekao kroz nju.

– Tko je on da ljudima govori da se pripaze? – doviknula je. – On bi se trebao pripaziti. Ljudi bi mogli prestati upotrebljavati fotokopirke. Nadam se da i hoće – dodala je iako odgovora nije bilo.

Počešala se ondje gdje je bio žohar.

– Kako je samo imao obraza! – nastavila je kad se Benedict vratio.

– Tko?

– Matthew Milford, sinoć. Žene se u tvojim godinama znaju uzgoropaditi – oponašala je. – Što on misli, tko je?

– Ne bih rekao da je mislio išta loše – rekao je Benedict neodređeno. – Vjerojatno to nema veze s tobom.

– Sinoć nisi to rekao.

– Zbilja?

– Rekao si da sam ja kriva. Da sam bila neugodna.

Vidjela je da je zaboravio da je to uopće rekao. Zapravo nije ni obraćao pozornost na nju. Razmišljao je o danu pred sobom. Razmišljao je o školi, gdje su ga očekivali njegovi izgladnjeli razredi. Lani su njegovi razredi na završnim ispitima postigli jedinstvene rezultate u sumornoj povijesti dotične srednje škole. To čudo od Benedictovih rezultata dospjelo je na naslovnicu Arlington Gazettea. Dečki s noževima i obrijanim glavama, itekako neugodni dečki, dečki koji su se drogirali i pili, dobili su pohvale za eseje o kasnim Shakespeareovim dramama! Bilo je to izvanredno. Rezultati Julietinih razreda bili su u potpunom skladu s reputacijom Gimnazije. Ali u Benedictovoj se školi provjeravalo imaju li dečki oružje prije nego što bi ih pustili da uđu. Benedictovi su rezultati bili izvanredni.

Juliet nikad nije razmišljala o školi dok ne bi prošla kroz njezina dvorišna vrata od kovanog željeza. Ali zato je Benedict razmišljao, s namjerom da bude izvanredan. Njihovim se zajedničkim životom hranio kao da je generator koji Juliet pokreće, a onda bi se izolirao i razmišljao.

Skinuo je svoj kućni ogrtač s kuke na vratima, obukao ga i s pokajničkim se izrazom lica vratio u kupaonicu.

– Kvragu i fotokopirke! – viknula je ona praznoj sobi.

Ležala je i gledala u strop. Čula je djecu kako se gore kreću po sobi. Uskoro će morati ustati i pozabaviti se njima. Benedict neće. Sve je obavljala Juliet. Sve! Ona će im obući školske odore i izvesti ih na kišu.

A onda se sjetila da je petak, zadnji petak u mjesecu, dan kad Benedict ide po djecu u školu.

Juliet i Benedict površno su poznavali Milforde. Louisa Milford uvijek je djelovala vrlo rastrgano, zaposleno i rastreseno, kao da skriva neku tešku tajnu, neko teško privatno breme o kojem ne može govoriti. Možda je to bio njezin muž, tko bi ga znao: on je vodio svoj biznis i gotovo ga nikad nije bilo. Živjeli su georgijanskoj kući uz park, točnije u Parry's Placeu, za koji su Juliet rekli – ona se inače pravila neuka što se takvih tema tiče – da je najskuplja četvrt u Arlington Parku.

Iako su ih slabo poznavali, Louisin poziv – “večera u kuhinji u Parry's Placeu, samo mi, sasvim ležerno” – ipak je podrazumijevao neku razinu poznavanja: Louisa je Randalle poznavala toliko da im je mogla uputiti poziv. Juliet i Benedict išli su pješice i kad su prešli na drugu stranu parka, pokraj njih su se iza zidova od vapnenca iz Batha i zatvorenih kapija stale nizati grandiozne kuće. Noću su poprimale monolitne obrise hramova što se dižu nad sjenovitom masom trave i stabala, a pročelja su im blještala osobitom jantarnom svjetlošću. Čudan je osjećaj bio naći se među tom šačicom aristokratskih kuća. Guthrie Roadom, kao i ostatkom Arlington Parka, općenito je vladala solidna, buržujska, probitačna životna svakodnevica. Ali ovdje je sve odisalo napadnom razmetljivošću. Teško je reći što je zapravo značila. Juliet je čas imala osjećaj da će nju i Benedicta proždrijeti ili porobiti, a onda opet da ih čeka neka nagrada. Bilo je to u neku ruku i uzbudljivo.

Ali onda, kad je razabrala oklopljene obrise velikih skupih automobila kako se grbe među sjenkama kolnih prilaza duž cijelog parka, kao da ju je zapljusnuo oceanski val zlobe, velikog rasplinutog zla koje je nečujno pulsiralo svuda uokolo u tami. Na šljunku kolnog prilaza Milfordovih, na divovskim je ljudožderskim gumama čučao golemi svjetlucavi Mercedes. Njegovi zatamnjeni prozori kao da su sve strijeljali svojim zastrtim pogledom. Juliet je osjećala kako metalne površine isijavaju snagom iskonske agresije. Bio je to automobil atentatora, ubojice. Louisa Milford otvorila je klasična masivna ulazna vrata i Randallima uputila prilično bezizražajan pogled. Je li ona ubojica? Juliet nije bila sigurna.

– Došli ste pješice? – uzviknula je Louisa. – Vi ste zbilja sjajni.

Predvorje je bilo okupano jantarnom svjetlošću. Mirisalo je po cvijeću, kuhinji i vosku za laštenje, a Juliet je shrvala nova spoznaja, spoznaja da bi život trebao biti divan. Činilo joj se da je to nekad prije znala, ali je iz nekog neobjašnjivog razloga i zaboravila. Benedict je uručio bocu vina iz samoposluživanja i Bendickove mentol-čokoladice, maksimum koji mu je njegov osjećaj za ironiju dopuštao u takvim prilikama.

– Pa vi ste zbilja sjajni – rekla je Louisa nakon što je proučila svoj plijen, a onda im se nasmiješila naherene glave, kao da su upravo nešto donirali dobrotvornoj organizaciji za koju se angažirala.

Ljudi poput Milfordovih u pravilu su mislili da su Randalli, profesorski par, sjajni. (“Zaista mislim da ste vas dvoje i posao kojim se bavite jednostavno sjajni. ”) To je bilo upućeno Benedictu, naravno. Njima nikad ne bi palo na pamet da svoju djecu pošalju u Srednju školu Hartford View, slavni rasadnik nasilja i moralnog rasula; ali bilo je uzbudljivo biti u dodiru, ma kako neizravnom, s ljudima koje je zla sudbina na to natjerala. Julietina popodneva u Djevojačkoj gimnaziji Arlington Park težinu su dobivala posredno, zahvaljujući Benedictu: za stanovnike hramova oko parka ta je mala predstava muške snage i ženske tankoćutnosti bila lijepa večernja zabava. Osim toga, ljudi Milfordova kova obično su smatrali da Randallima nije do materijalnih dobara, a takav je svjetonazor njima kanda bio pomalo neodgovoran, kao da je materijalizam ostarjeli roditelj na kojeg se svi tuže na sav glas iako smatraju da ih za njega vežu čast i dužnost.

Njih je četvero sjedilo u kuhinji veličine balske dvorane, oko teškoga četvrtastog stola za blagovanje s izrezbarenim nogama. Louisa Milford sa svakim bi smiješkom otkrila mrač­ni kaos sivih zuba, sličnih nizu nadgrobnih spomenika. Njezine su kćeri pohađale Gimnaziju: zbog njih je mislila da je Juliet sjajna, a zbog njih bi se mogla i predomisliti. Njezin muž Matthew bio je krupan, rumen čovjek, tust i gladak poput tuljana, s bijelim, izbočenim i ravnim zubima; neprestano ih je ovlaš kesio, kao da želi negirati inferiorno zubalo svoje žene. Na šiji mu se nabirala ružičasta koža. Sličio je velikome glatkom tuljanu što tuli sa svoje stijene, ili je bar Juliet stekla takav dojam. On i Benedict su razgovarali, a Louisa i Juliet hvatale mrvice muškog razgovora koje bi ih zapale. Benedict je sjedio sav usukan, a što je Matthew više govorio, to se on više grčio. Samo je Juliet u tome prepoznala znak da se ne slaže s Matthewom; bolje rečeno, da ga sluša s promišljene distance, što je bila najbliža aproksimacija sukoba za koju je Benedict inače bio voljan. Louisa je neprestano ustajala od stola pa opet sjedala, zbunjeno obilazeći nepreglednu kuhinju kao žena koja je posluzi prvi put dala slobodnu večer. Vodila je brigu o svijećama i stalno palila nove pa bi ih maštovito raspoređivala po cijeloj prostoriji, kao da joj nikad dosta toga rasvjetnog trika. Matthew je samo iznosio boce vina. Svaki je put debelim prstima oko grla brižljivo svezao bijeli ubrus pa bi tek onda točio.

Juliet je pila, tako obilno da se to isprva činilo kao reakcija na izobilje u kojem se našla, kao potreba da mu parira. Sve kao da ju je vabilo da se baci u more vina. Ali kako je pila, tako je večer gubila svoj sjaj. Više joj se nije kao u početku činilo da bi život trebao biti divan. Kamo god bi pogledala, blještavilo se gasilo.

Louisa je samo ponavljala: – Stvarno mislim da Matthew ima pravo.

A Matthew je mljeo bez kraja i konca. Govorio je o politici i porezima i ljudima koji su mu se našli na putu. Govorio je o lijenima i nepoštenima. Govorio je o ženama. Kad god bi zaposlio ženu, rekao je, godinu bi je dana obrazovao, slao na tečajeve i usavršavao, a onda bi ona fino zatrudnjela i otišla na porodiljski. E pa nema više namjeru zapošljavati žene. Ni govora. Briga njega je li to politički korektno ili nije. Jednostavno neće.

– Stvarno mislim da Matthew ima pravo – rekla je Louisa Juliet.

– Samo pitaj svog šefa – rekao je Matthew Benedictu. – Reći će ti istu stvar. Svagdje ista priča. I nemoj ti meni da škola nije isto što i biznis. Škola ti je u dlaku ista stvar. I nemoj mi govoriti da je tvoja drukčija. Sve su one iste što se jednog tiče. Zanimaju ih rezultati.

Na ravnateljskom mjestu u Hartford Viewu bila je žena. Kad je lani srela Benedicta na prepunom školskom hodniku nakon što su objavljeni njegovi ispitni rezultati, navodno je pala na koljena pred njim, pred svim učenicima i nastavnicima koji su onuda prolazili.

– Nema sumnje da ih zanimaju – rekao je Benedict. – Samo ih ne mogu postići.

– E, pa ja ću ti reći zašto ne mogu, sigurno im je pola zaposlenih na porodiljskom! – rekao je Matthew, takoreći u ekstazi.

– Reci im za Soniju – ponukala ga je Louisa.

Matthew je kimnuo i dignuo ruku da je zaustavi.

– Neki me dan nazove cura – rekao je. – Gospodine Milford, ona će, gospodine Milford . – Frivolnim i visokim glasom imitirao je djevojčin. – Gospodine Milford, nažalost, ne mogu se vratiti onda kad sam rekla. Zašto ne, pitam ja. Znate, gospodine Milford, stvar je u tome što me moje dijete treba. – Zastao je da mimikom izrazi nerazumijevanje. – Ja te trebam, kažem ja. Ali nije to isto, na to će ona. Nije to isto, gospodine Milford. Samo vas molim za još malo vremena, reče. Dušo, velim ja, a što misliš, koliko će ti vremena trebati? Hoće li osamnaest godina biti dosta? Da ga ispratiš na fakultet? Ma kad malo razmislim, pošalji ga ovamo kad završiš pa ću njega zaposliti!

Matthew se zagrohotao.

– Ali jeste li joj dali još vremena? – upitala je Juliet nesigurno.

Plutajući u moru vina, nije se pripremila za nenadanu nuž­nost da istakne razliku između njega i sebe. Dopustila je da je vino ponese i zato se zatekla nespremna za hladnoću života.

– Naravno da nisam. Nije moja firma neka vražja grupa za potporu roditeljima. Rekao sam joj neka se izvoli vratiti kad joj njezina tri mjeseca porodiljskoga isteknu, ili da se uopće ne vraća. Čist račun, duga ljubav, rekao sam. Što se mene tiče, može do kraja života peglati pelene ako tome želi posvetiti onaj svoj vakuum između ušiju. Kažem, čist račun, duga ljubav.

– Nitko više ne pegla pelene, dragi – rekla je Louisa. – Kupuju ih u samoposluživanjima. – Namignula je Juliet. – Odmah se vidi koliko je pelena on u životu promijenio.

– Može ostati kod kuće i igrati se mame i tate – nastavio je Matthew. – Ili se može vratiti na posao kod mene onog datuma i u ono vrijeme kad smo se dogovorili. Točka.

– To je protuzakonito – rekla je Juliet.

Zavladala je tišina. Matthew se zagledao u svoje snažne ruke, prekrižene na prsima. Zagasito crvenilo udarilo mu je u vrat i lice.

– Mislim da ne možeš baš reći da je doslovno protuzakonito , Juliet – rekla je Louisa.

– Mogu. Ni više ni manje nego protuzakonito.

– Ali ne možeš za to kriviti Matthewa !

Louisa je preko svih preletjela pogledom milostive nevjerice.

– Čuj, srce – Matthew se odmah obratio Juliet. – Ne kažem ja da ne poštujem sve te divne stvari koje vi žene radite. Velik je posao brinuti se za obitelj. Teško je to. Znam zato što Lou ne govori ni o čemu drugom, samo o tome kako je teško izaći na kraj s djecom i s kućom, kako je stalno umorna. Ja ću zadnji reći da je to lako; stvoriti dom i odgojiti novi naraštaj. Ali tvrdim da vi katkad ne razmišljate o tome odakle se sve to plaća. Ja plaćam kuću, plaćam aute, školarine, dadilju, čistačicu, praznike, članstvo u teretani, Louinu garderobu… – Nabrajao je debelim prstima pred Julietinim licem kao da bi mu ona trebala biti zahvalna. – A mene doma uglavnom i nema. Pa kad ta cura nazove i kaže da želi duže ostati sa svojim djetetom i hoće da i to platim, čut će svoje.

– Moraš priznati da ima pravo – rekla je Louisa dok je Matthew potezao dugi ratoborni gutljaj iz vinske čaše.

– Trebala bi vas tužiti – rekla je Juliet.

Malo je podignuo glavu poput grabežljivca kad vreba.

– Neće – rekao je odlučno.

– E, pa trebala bi.

I tad je to izgovorio.

– Ti bi se trebala pripaziti – rekao je. Vidjela je koliko se približila njegovoj mržnji: kao da je na milimetar da ga pogodi u živac. – Čuvaj se. U tvojim se godinama žene znaju uzgoropaditi. – Otro je usta zapešćem i pogledao Juliet kao da je gola. – Sa ženama kao što si ti je problem što ne znaju iskoristiti svoje adute.

U tom je času osjetila da se napila: sad kad je njezina odbojnost prema njemu trebala navrijeti svom snagom, onako sputana nepreciznošću i paralizirajućim slojevima tuposti nije mogla. Benedict je zurio u vrh cipele, u točku gdje je gotovo doticala bijeli damastni porub stolnjaka. Juliet je promatrala kako ju je oprezno pomicao dok nije taknula rub, a onda je opet odmaknuo.

– Juliet zapravo ima lijepi par aduta – rekao je, istežući lagano vrat da vidi cipelu.

Zavladala je tišina, a onda je Matthew prasnuo u smijeh.

– Lijepi par! – zaurlao je, zaljuljavši se unatrag na stolici u deliričnu smijehu prema stropu.

Juliet je ostala zaprepaštena. Otkako ga poznaje, Benedict nikad, ama baš nikad, nije rekao takvo što. I Louisi se oteo prijekorni, kreštavi smijeh. Matthew je ispružio ruku preko stola i uhvatio Juliet za šaku.

– Bogme itekako lijepi par! – nasmijao se i stisnuo joj prste, pogleda uprtog u Benedicta.

Svi su muškarci ubojice, pomislila je Juliet. Svi odreda. Ubijaju žene. Uzmu ženu pa je onda malo-pomalo ubiju.

Juliet je sad mirno ležala i promatrala plan Venecije koji je uokviren visio na zidu nasuprot njihova kreveta. Promatrala je kanale što su se poput crijeva isprepletali u čvor. I baš kao što su kamene zidine Venecije trpjele mračne vode što su ležale među njima, kao što je voda trpjela svoje ropstvo među vijugavim zidovima što joj nisu dali maknuti; baš kao što je njihova vječna povezanost imala svoje ime, biće, neku vrstu ljepote, tako je i Juliet mogla istrpjeti dan koji ju je čekao.

A bio je i petak, zadnji petak u mjesecu! Juliet je na pola radnog vremena predavala engleski u Gimnaziji Arlington i inače je njezin zadnji sat završavao u pola četiri. U isto vrijeme, osamsto metara dalje u Osnovnoj školi Arlington, kao krpe blijedi nastavnici otvarali su vrata i oslobađali velike valove ustajalog zraka dok su se djeca – među njima i Katherine i Barnaby – u kaputima gurala na vratima. Dolje kraj parka Juliet bi pojurila na zvuk zvona. Ostavila bi svoj plavokosi, blago začuđeni razred i potrčala niz ulaštene hodnike, izletjela bi na dvorište gdje su skupo odjevene žene stajale u grupicama, istrčala kroz dvorišna vrata pa na ulicu. Trčala bi pločnicima, grčevito držeći svoju torbu sa zadaćnicama. Stigla bi za sedam ili osam minuta, bez daha, sva u jednom znoju. Katherine i Barnaby nisu uvijek bili zadnji. Obično bi bar još jedno dijete hodalo za učiteljicom. Juliet još nije pala na samo dno, za dlaku: uvijek je jedno dijete rezignirano pomagalo pospremiti stvari, kao neko domsko siroče, naizgled bez nade da će ikad itko doći po njega.

Ali svejedno, morala je trčati.

Međutim, svakog zadnjeg petka u mjesecu Juliet je vodila literarnu grupu u školi. Ti su petci bili poput dividende od koje si je skrpala cijeli tajanstveni život. Bila je divovski organizam čiji je život ovisio o jednoj jedinoj kapilari koja je izvirala iz njezinih popodneva petkom. Literarna je grupa bila otvorena svim razredima Gimnazije i bila je prilično popularna. Počinjala je u četiri i trajala jedan sat. Tim danima Juliet nije trčala. Benedict je išao po djecu. Morali su mu osigurati zamjenu jer je Benedictova škola bila u centru i trebao mu je jedan sat da se vrati u Arlington Park. Što zbog ovog, što zbog onog, kući se inače nikad nije vraćao prije šest. Kad bi okupila literarnu grupu zadnji petak u mjesecu, Juliet bi se sjetila tog nastavnika na zamjeni. Činilo joj se da su on i ona – uvijek ga je doživljavala kao muškarca – nekako čudno povezani. Zajedno su tvorili maleni mehanizam, jedan od onih kojim bi se mogao premostiti neki organ. Bio je to zamršeni ustroj koji je omogućavao nastavak života. Dok je zamjenski profesor predavao, Juliet bi otpućkala na sporedni kolosijek vremena, a Benedict je išao u školu po djecu.

Tijekom cijeloga tog olovnog sata, sata kad bi djecu pustili iz škole pa bi se opet prikovala za zadihani roditeljski lik, ona je sjedila i s četrnaestak djevojaka različitih dobnih skupina raspravljala o književnosti. Ili je bar ostavljala dojam kao da raspravlja: uvijek bi se u to uvuklo još nešto, neki element produciranja, gotovo ekshibicionizma. Kao da se u tom ozrač­ju, koje je istodobno bilo manje formalno, a opet ekskluziv­nije od učionice, ona pred njima producirala u svoj svojoj nijansiranoj ljudskosti. Pogledajte me, govorila je, ja sam žena koja okovanih ruku kreće na put prema hramu umjetnosti. Prezentirala im se kao artefakt ljudske drame, kao isklesani djelić života, gotovo kao da je i sama umjetničko djelo. U učionici, gdje je po automatizmu držala nastavu jednom razredu za drugim, nije im se u pravilu mogla predstaviti u tom svjetlu: ondje je bila kuriozitet, odrasla žena u dječjem svijetu škole. Čak su je i maturantice doživljavale kao izoliranu figuru, kao svojevrsni samotni stup među svima njima, koji im je zbog tko zna čega odlučio poduprijeti strop nad glavom. Nisu mogle zamisliti ni da je udana ni da ima djecu; a ljudske osobine – požudu, grešnost ili puku subjektivnost – imputirale bi joj samo u sprdnji, znala je. Znala je zato što je i ona na isti način razmišljala o svojim nastavnicima; tako milostivi, gnjevni ili pak kruti, za nju su bili čudna mala božanstva. Uopće nisu bili ljudi, prije izrezbarene figurice što simboliziraju ljudske osobine.

Međutim, u literarnoj je grupi Juliet na sat vremena poprimala ljudski lik. Producirala se pred četrnaest djevojaka, od trinaest godina naviše, koje su se u slobodno vrijeme okupile da bi raspravljale o produhovljenijim temama. Otkrila bi im se, dijelom kao upozorenje, dijelom kao zagonetka. Nikad me nećete shvatiti , kao da im je poručivala; a pritom biste jednog dana i vi mogle ovako završiti.

Ustala je iz kreveta i izašla na odmorište. Benedict se pomaljao iz kupaonice u košulji širokoj poput kute.

– Ideš danas u London? – upitala je.

Pogledao ju je kao da je luda. – U London? – rekao je.

Ubojico, pomislila je ona.

– Ne znam zašto, ali ostalo mi je u glavi da si rekao da ideš u London. Na neku konferenciju ili nešto. A danas imam literarnu grupu.

– Danas sam doma – rekao je. – Zašto, nadala si se da ćeš me se riješiti pa da ti ljubavnik može doći na doručak?

Okrenula se prema prozoru s kojeg se vidjela bočna strana kuće. Guthrie Road na kiši se križao s Arlington Riseom. Cijeli komad pločnika na uglu zastirala je delta smeđe vode. Pokraj nje je stajala žena pod kišobranom i oklijevala. U taj je čas prošao auto i iz lokve iščupao velik busen smeđe vode koja se obrušila i zalila joj noge. U suprotnom smjeru, prema gradu, auti su stajali u nepokretnoj koloni. Iz njihovih ispušnih cijevi dizali su se oblaci pare. Svjetla su im parala sivu izmaglicu s nekim dijaboličkim nagovještajem. Usidjelički nizovi viktorijanskih kuća izgledali su sitno i turobno pokraj nizova skupih automobila koji nisu mogli ni lijevo ni desno.

– Čudan bi to bio ljubavnik da dolazi na doručak – odgovorila je.

Arlington Park na kiši: labirint sivih urednih ulica kojima auti prolaze kao intimne misli. Eto na što se svela cijela povijest: isključivo materijalno postojanje, ispresijecano intimnim mislima. Nikad nije mislila da će se ona zateći ovdje gdje žene po cijele dane ispijaju kavu i guraju dječja kolica po sivim urednim ulicama, a muškarci odlaze na posao; odlaze i nikad se ne vraćaju, kao da je rat. Mislila je da će biti na nekoj sveučilišnoj katedri ili u redakciji novina s nacionalnom distribucijom. I drugi su to mislili. U školi se ona isticala više od svih. Svi su o njoj govorili. U svim je predmetima bila najbolja, za studij je dobila stipendiju. Čak su je imenovali za učeničku predstavnicu. U neku je ruku smiješno što je opet završila u školi kao profesorica. Kao da je škola njezino prirodno stanište. Kao da uopće nije bila bistra, nadarena ili iznimna. Samo joj je dobro išlo u školi.

Posljednji dan škole u maturantskom razredu njezina nastavnica engleskoga, prof. Mountford, zagrlila ju je dok su joj se u ogrubjelim nesretnim očicama ljeskale suze i rekla: “Nadam se da ću za tebe još čuti.” Juliet bi joj trebala napisati pismo. Draga prof. Mountford, samo da vam javim da sam našla drugu školu u kojoj su bili tako ljubazni pa me primili. Draga prof. Mountford, samo da vam javim kako sam uložila sve to silno obrazovanje koje ste mi pružili. Našla sam neke druge djevojke i prenijela znanje njima. Dobro sam postupila, zar ne, prof. Mountford? Draga prof. Mountford, možda se pitate zašto vam se svih ovih godina nisam javljala. Stvar je u tome da su me ubili, prof. Mountford. Ubio me moj muž Benedict. Nježno je to izveo, uopće me nije boljelo. Jedva da sam i primijetila. Ali sad mi je dobro, prof. Mountford. Ništa se ne brinite, čuvam se.

Benedict joj je sleđa taknuo kosu. Ustuknula je od dodira njegove ruke. Okrenula se tako da je više ne može dotaknuti, a njemu je ruka ostala u zraku. Lice mu je bilo glatko, obrazi rumeni, kao u djetešca, a posred lica sitne, pronicljive oči. U kuti, rumenih obraza i očiju što su svjetlucale kao staračke, izgledao je poput ilustracije iz neke bajke. Izgledao je kao drvodjelja ili postolar. Nije htjela da je dira postolar iz bajke. Svaka čast njemu i njegovim čarobnim moćima, ali nije htjela da je dira.

– Tako je duga – rekao je.

Shvatila je da misli na njezinu kosu. Padala joj je gotovo do struka. Dugu je kosu imala od djetinjstva. Godinama je nije dala ošišati iako je to ljutilo njezinu majku. Nepraktično je, govorila je. U to doba Juliet nije imala ni najmanju namjeru biti praktična. Branila je svoju kosu pred kaznenim posjetima frizerki koje je majka zakazivala dvaput na godinu. Sjedila bi na stolici i plakala tako da žena nije imala srca odrezati više od centimetra. Time samo svraća pozornost na sebe, objaš­njavala bi njezina majka frizerki: činilo se da misli na suze, ali Juliet je znala da zapravo govori o kosi. Nije ta kosa ni po čemu posebna, znala je reći njezina majka. Jedno je imati dugu kosu ako je neobične boje. Ali tvoja je mišja. Izgleda čudno, ta masa kose mišje boje. Meni se sviđa! – vikala je Juliet. Nije joj se toliko sviđala koliko ju je smatrala nekom vrstom simbola, znaka: taj je izrast bio vanjski izdanak njezinoga intimnog uvjerenja da je iznimna.

Benedict je volio njezinu kosu. Toliko ju je volio da se njome popeo do samog vrha, kao onaj lik iz bajke. Popeo se navrh tornja, do Julietina prebivališta, i nekako se ondje udomaćio više od nje.

– Nemoj zaboraviti da večeras izlazimo – rekla je, izmičući glavu izvan dohvata njegove ruke koja je još lebdjela blizu njezina lica kao da traži kamo bi se spustila.

Činilo se da Benedictu to nije po volji.

– Da? Opet?

– Idemo na večeru k Lanhamima.

Namrštio se. Nije poznavao nikakve Lanhame. Kako bi uopće mogao znati za Lanhame kad ga čeka novi dan u Hart­ford Viewu, gdje gorostasni maturanti vitlaju stolove preko razreda, a ljudi se po hodnicima pred Benedictom bacaju na koljena?

– Christine Lanham – rekla je Juliet. – Išla je u školu sa mnom. Rekla sam ti, srela sam je na ulici.

Srela je Christine Lanham dok se vraćala iz samoposluživanja. Juliet je u plastičnim vrećicama nosila što je kupila. S njom su bili Katherine i Barnaby, a stvari je nosila jer je Benedict autom otišao na posao. Pa kako si ti, rekla je Christine, sva u čudu. Nije znala da Juliet živi u Arlington Parku. Tek si se doselila? Juliet je rekla da je ovdje već gotovo četiri godine, a Christine se ponovno iščuđavala. Zapravo se i nije samo čudila, primijetila je Juliet: bila je razočarana. Ne znam zašto, rekla je Christine, ali tebe sam uvijek zamišljala u Londonu. Ma zar to nije smiješno? Juliet baš i nije bilo smiješno. Zapravo je malokad u životu čula nešto tragičnije. Došlo joj je da kaže da ona osobno nikad nije ni pomislila na Christine, ni jedanput svih ovih godina, a da je ikad i pomislila na nju, makar na sekundu, vidjela bi je upravo tu gdje jest, u Arlington Parku. Slabo je poznavala Christine, ali svejedno se ne bi prevarila zato što je ona, Juliet, u određenom smislu ostala iznimna. Pa kako si mi, pitala je Christine, iskolačivši oči, i to toliko da je pogledom obuhvatila kupljene stvari, dvoje djece i Julietinu odjeću koja je odavala da joj više nije stalo. Kako si , pitala je Christine, a Juliet zamalo da nije odgovorila, zapravo sam mrtva. Ubili su me prije nekoliko godina, točnije, prije gotovo četiri godine.

– Aha – sad je rekao Benedict, kimajući glavom, s neodređenim izrazom lica kojim kao da ju je nukao da nastavi pa da on može misliti na nešto drugo.

– Christine Lanham i njezin muž Joe – rekla je Juliet. Naglasila je Joe. Benedict je imao iritantan običaj da ljude oslovljava pogrešnim imenima.

– Joe – rekao je. – Točno.

Benedictova je ruka lebdjela, a onda se nespretnim pokretom ponovno spustila na njezinu kosu. Onim ju je sitnim očima gledao napola molećivo. Ma gdje je samo iskopao tu kutu? Kako se uopće uspije obračunati s gorostasnim maturantima u toj kuti?

– Moram odvesti djecu u školu – rekla je.

Zapleo je prste u pramenove mišje boje. Potpuno nesvjesno, shvatila je. Zaboravio je zašto mu je ruka u njezinoj kosi. Samo ju je odsutno uvijao oko prsta, smetnuvši s uma ono što je osjetio netom prije. Osjetio je da se ona udaljila od njega. Znala je da je osjetio: ugledao ju je krajičkom oka ondje na odmorištu i prisjetio se da se drži daleko od njega. Isto kao kad bi Juliet koji put stajala pred televizorom s daljinskim upravljačem i prebacivala programe u potrazi za nečim što bi djeca gledala, pa bi se na ekranu pojavio odlomak vijesti. Ugledala bi rat ili potres, napaćena lica ili ljude s puškama, prašne i planinske predjele negdje daleko. Uhvatila bi tih nekoliko trenutaka meteža na drugoj strani svijeta pa prebacila program.

Na gornjem se katu začuo topot ustrčalih stopala i lupanje vrata.

– Vas dvoje, da ste se obukli! – zaurlala je, tako glasno da je Benedict, kojemu je lice bilo petnaest centimetara od njezina, morao uzmaknuti i pustiti joj kosu.

No evo što je rekla Christine Lanham: došli smo ovamo zbog posla mog muža. Objasnila joj je, u detalje. Rekla je, moj se muž voli seliti svakih nekoliko godina, znaš. Profesor je, rekla je. Specijalizirao se za neuspješne škole. Zvuči kao fascinantna osoba, rekla je Christine, tako da je Juliet u ustima osjetila gorki okus ponosa. Pa da, rekla je kroza smijeh, valjda i jest. Kažem, voli se seliti i nalaziti nove izazove. Zato ja… zabacila je svoju mišju kosu i premjestila vrećice u drugu ruku. Držala se kao da je se ne tiče čime se bavi. Zato se ja obično zaposlim ondje gdje se zateknemo, rekla je.

Oblačila se u svojoj sobi kad je ušla Katherine. Bila je u školskoj odori, ali krivo si je zakopčala gumbe na debeljuškastim prsima. Tek joj je pet godina, a sluša kad joj kažu da se obuče. Kako je to dobra djevojčica, razumna i dobra.

– Gdje je Barnaby? – pitala je Juliet.

– Gore je – obavijestila ju je Katherine. – Barnaby se glupira. Kaže da se neće obući.

– Ma nemoj mi reći?

Katherine je bila dobra, ali pobijedit će Barnaby. Katherine će se mučiti i truditi, ali on će je na kraju poraziti.

– I svukao je sve sa svog kreveta – rekla je Katherine. – Rekla sam mu nemoj, ali napravio je po svome. Rekla sam mu da si ti rekla da ne smije. Svukao je sve plahte i sve. Nabacao je cijelo brdo.

– Kvragu i on – rekla je Juliet.

Češljala se pred ogledalom. Iza nje, Katherine je sjela na rub kreveta. Juliet ju je vidjela u zrcalu. U mornarsko plavoj odori bila je tamna elipsa na svijetlim pokrivačima. Čudila se kako je stvorila ta bića u odorama. Odore su bile poput svjedodžbe o još jednom položenom ispitu: kao da ovjeravaju intimni, zamršeni napor njezina postignuća. Isprva ju je žalostilo što Katherineino nedovršeno tjelešce odijeva u odoru. Osjećala je želju da zadrži Katherine za sebe.

– Mama – rekla je Katherine.

Juliet je skupila kosu preko ramena i češljala krajeve dok se nisu izravnali.

– Što je?

– Naučili su nas pjesmicu u školi.

– Ma da?

– Naučili su nas smiješnu pjesmicu. Da ti je otpjevam?

– Daj.

Katherine ju je otpjevala zvonkim glasićem.

Striko Štap

Smiješnu igru zna.

A sva djeca na ulici

Rado slijede ga.

Umij se sokom od naranče!

Umij se sokom od naranče!

– Mama, kažu da se umiješ sokom od naranče!

Razdragano se valjala po pokrivačima.

Juliet je željela zadržati Katherine za sebe, a ipak ju je morala predati, kao da se od nje traži da prinese žrtvu svojim vlastitim nezasitnim bogovima. Bilo je teško, teže nego što je mislila, kad je živahno, radosno i divlje Katherineino tijelo trebalo odjenuti u školsku odoru. Do tog trenutka činilo se da je pred Katherine bezbroj mogućnosti. Katherineina se ženstvenost činila kao nešto veselo i lijepo. Činila se nepobjediva, čak i tako napola oblikovana i krhka. Nije bila svjesna što je. Samo je uživala u tome, u svom ženskom biću. Ali sad se promijenila. Znala je da je djevojčica. Iz škole se vraćala sva u nekakvoj programskoj agoniji. Duša joj je bila na obuci. Rekli su joj što je i sad je znala. Ne igra se s dečkima na igralištu, rekla je Juliet. Juliet ju je pitala zašto, a Katherine je slegnula ramenima. Nijedna se curica ne igra, rekla je.

– Idemo po Barnabyja, može? – rekla je Juliet i pružila joj ruku.

Katherine je isti čas skočila s kreveta i prišla joj. Kad je Juliet sad govorila, Katherine se odazivala. U majčinu je glasu čula zov svog spola i na njega reagirala uzvratnom ženskoš­ću.

Mora se priznati da Juliet nije znala što bi s Katherine sve da su joj i dopustili da je zadrži. Samo ju je željela zaštititi, ništa drugo. A kako je Katherine stvorila vlastitim tijelom, o njoj je mogla razmišljati samo kao o tjelesnoj žrtvi. Željela ju je zaštititi. Htjela se baciti pred nju. Htjela ju je zakriliti od metka običnog života.

Na katu je Barnaby stajao na svom brdu, gol, s pojasom kuć­nog ogrtača zavezanim oko glave.

– Sad se moraš obući – rekla je Juliet. – Moraš u školu.

Barnaby kao da je nije čuo. U ruci je držao konjića, smeđeg, plastičnog, impregniranog usred galopa, a za njim je vijorila griva i rep. Potjerao ga je u laki galop. Konjić mu je poskakivao gore-dolje u ruci.

– Barnaby, jesi li me čuo?

Konje je poskakivao gore-dolje, svjestan samo bogova bez­brižnoga galopiranja koji su bili daleko simpatičniji od onih iz Julietinoga ružnoga autokratskog režima. Počela je skup­ljati stvari s poda. U tom mu se poslu sve više približavala, a kad je došla dovoljno blizu, pograbila ga je za golu ruku i potegnula s brda.

– Obuci se – rekla je.

– Igrao sam se – prosvjedovao je.

– Briga me što si radio. Oblači se.

Pokupila je svu posteljinu i zavitlala je na krevet. Kako li je samo drukčije doživljavala Barnabyja! Kako li je čeznula da ga kazni oblačenjem u odoru, u luđačku košulju! Kad bi se igrao, kao što se sad igra konjićem, osjećala se kao da joj nešto krade. Počela mu je namještati krevet.

– U ovoj kući, Barnaby – rekla je – mi nemamo sluge.

– Imamo – odgovorio je. – Ti si naša sluškinja.

Čvrsto je zategnula plahte i sapela ih ispod madraca. Čvrsto je ututkala pokrivače.

– Glup si, Barnaby! – uzviknula je Katherine.

Juliet je tresla jastuk dok joj se nije zamutio pred očima. A onda ga je bacila na mjesto sa svim ostalim.

– Ti možeš pospremiti drugo – rekla mu je.

Pogledao ju je širom otvorenim plavim očima.

– Ne mogu – rekao je. – Moram u školu.

To je i Benedict govorio, bar deset puta svaki tjedan.

– Nazvat ću školu – rekla je. – Nazvat ću ih i reći zašto kasniš.

Oči su mu se još šire otvorile. Bi li? Bi li stvarno? Vidjela je kako se pita. Problem je bio u tome što će se sljedeći put već manje pitati.

– Nazvat ću prof. Mastersa i sve mu reći.

Prof. Masters bio je ravnatelj. Zamislila je kako mu opisuje u kakvu je stanju Barnabyjeva soba. Taj bi razgovor nekako sve zapečatio. Na neki bi način bio zadnji, konačni razgovor. Što bi čovjek mogao poslije takvog razgovora? Za što bi živio?

– Ne, nećeš – rekao je Barnaby. Činilo se da je odvagnuo. – Ne bi se usudila.

– Ne bih? Nije on meni ravnatelj, znaš. Nego obična odrasla osoba kao i ja.

– Važniji je od tebe – rekao je Barnaby.

– Možda i jest – rekla je Juliet.

– Glup si, Barnaby! – uzviknula je Katherine.

– Možda i jest važniji. I zato ćeš – nastavila je, uputivši se prema vratima – njemu morati objasniti da nisi mogao doći u školu jer se nisi htio obući.

Na trenutak je zastala pred sobom s Katherine i osluškivala. Vladala je tišina, a zatim se začulo izvlačenje ladica.

– Oblači se – rekla je Katherine majci, a Juliet je osjetila kako se zadovoljstvo u njoj miješa sa strahom. Lice joj je poprimilo izraz lagane nelagode. Kao da je probavljala političku dimenziju cijele situacije. Činilo se da žvače žilava nejestiva vlakna i cijedi gorke sokove.

Kad su sišle u prizemlje, u predvorju su zatekle Benedicta kako pakira stvari u kartonsku kutiju. Stavio je neke knjige, prijenosni CD- player i pregršt diskova u originalnim kutijama. Vani je padala kiša. Na dnu stuba gdje je stajao, nad Benedic­tom kao da se nadvila sjenovita litica.

– Mislim da ćemo danas Purcella – rekao je, ubacujući još jedan disk u kutiju.

Benedict je svaki dan nosio svoje stvari u školu u kutiji. Nije ih htio ostaviti ondje da mu ih ne ukradu. Volio je puštati glazbu na satu. Rado je gorostasne maturante uranjao u harmonije skladatelja engleskog baroka. Smatrao je da će tako bolje shvatiti to razdoblje.

– Zdravo! – rekao je Katherine, kao da nju kao takvu vidi prvi put u životu, učini se Juliet. U toj postolarskoj kuti bio je čovjek rumenih obraza koji voli djecu općenito pa mu je drago kad vidi da još jedno dijete silazi niza stube.

– Tata – rekla je. – Barnaby se glupira.

– Da? – Benedict je izvukao disk i stavio ga sa strane. – Pa dečki zbilja jesu malo glupi, što ti misliš?

– Rekao je da se neće obući. Rekao je da je mama njegova sluškinja. Mama je rekla da će ga tužiti prof. Mastersu.

– Ma je li? – zagrohotao je Benedict. – Stvarno?

– Je – rekla je Katherine.

– E to bi tek bilo smiješno, što ti kažeš?

Katherine nije odgovorila. Doimala se kao da joj to ne bi bilo smiješno. Stajala je kraj njega, kao da očekuje neki bolji odgovor.

– Nadam se da neće mene tužiti prof. Mastersu – rekao je Benedict. – Da ne moram još za kaznu ostati poslije nastave.

Na to se Katherine nasmijala. Benedict joj pruži disk koji nije stavio u kutiju.

– Da pustimo ovaj? – rekao je.

– Može – odgovorila je ona. – Što je na njemu?

– Jedna krasna gospođa pjeva.

– A.

Krenula je za njim u dnevnu sobu, a Juliet je stajala na vratima. Kiša je udarala u prozor. Bilo je tako sivo, tako sivo i uzaludno! Poput tuge: kao da isključuje svaku mogućnost, svaku drugu nijansu osjećaja. Benedict je stavio disk u player, a sobom se razlegnula glazba. Prepoznala je Ravelovu pjesmu. Bila je to snimka Melanie Barth koju je Benedict kupio lani. Kad ju je čula, Juliet su navrle suze na oči. Zbog toga glasa, toga ženskog glasa, tako samotnog i snažnog, tako – iznad svega. Naveo je Juliet da pomisli kako se može vinuti iznad svega ovoga, iznad ove kućice s flekavim sagovima, iznad njezine opskrbe i stanovnika sa svim njihovim manama, da se može vinuti iznad sivih i kišom natopljenih razdaljina Arlington Parka, pa čak i iznad vlastitog tijela kojemu je u žilama gorčina ležala kao olovo. Negdje drugdje mogla bi se otvoriti poput cvijeta. Mogla bi naći neko manje tijesno, manje skučeno mjesto, i rastvoriti sve latice koje su se u njoj nagomilale.

– Ima izvrstan francuski izgovor, zar ne? – obratio joj se Benedict.

Čitao je bilješke s omota na kojem je fotograf prikazao Melanie Barth kako u zelenoj balskoj haljini stoji na plaži, zagledana u more. Juliet je došlo ga mu ga istrgne iz ruke, podere i uništi, da rastrga Melanie i njezin izvrsni francuski na komadiće. Naravno da ima izvrstan francuski izgovor! Nije morala život trošiti na brigu oko Benedicta, na kupovanje hrane za njega, pranje njegove odjeće, rađanje i odgajanje njegove djece! Umjesto toga mislila je na sebe: usavršila je svoj francuski, a onda se spustila na plažu u balskoj haljini.

Juliet se više nije osjećala iznad svega. Bila je gnjevna, sabijena i gnjevna i mračna, olovno zbijena.

– Tata – rekla je Katherine – bi li volio da ova teta pjeva tebi?

U Benedictovu se smiješku našla natruha beznadnosti kad joj je promrsio sjajnu kosu.

– Jako bih to volio – rekao je.

Pješice je otpratila djecu u školu po kiši. Cijelim putem uz Guthrie Road i Arlington Rise, duž Bedford Crescenta i South­field Streeta, auti su nepomično stajali u kolonama. Farovi su im se žarili kao dva vražja oka. Kiša je padala po njihovim neprobojnim metalnim krovovima. Vrelina se u golemim plah­tama pare dizala s oklopljenih poklopaca motora. Ručice brisača išle su amo-tamo, amo-tamo. U svakom je sjedio muškarac s kravatom i u izglačanoj košulji, na toplom i suhom, a sako mu je visio s kukice kraj vrata. Kako je Juliet prolazila pokraj njih, ti su muškarci jedan za drugim bacili pogled na nju kroz orošene vjetrobrane. Ona je sivim pločnicima hodala pod kišobranom. Katherine ju je držala za ruku. Barnaby je hodao za njima, s podignutom kapuljačom i rukama u džepovima. Juliet je nosila njihove užine i školske torbe. Djeca su bila u gumenim čizmama, ali Julietine hulahupke bile su mokre gotovo do koljena. Probijala se pločnikom, pod teretom i zablaćena, dok su je muškarci gledali iz auta.

Tajnovit je bio taj Arlington Park: predgrađe, zapravo neka vrsta divovskog sela, no i ovdje se snažno osjećao zakon života, njegove bolne istine i nezatomljive, univerzalne dimenzije. Sve je bilo tako energično i neslomljivo: namicanje i posjedovanje i isticanje; neumorno, gotovo ratno natjecanje u dokazivanju. Bila je to civilizacija, a Juliet se ipak činilo da je do srži necivilizirana. Što je ovdje poticalo takvo prosto bujanje života? Nedostajala mu je profinjenost, a da sve bude još i gore, njime nisu upravljale nikakve predodžbe o pravdi. Sve se svodilo na namicanje i posjedovanje – pogledaj ih samo, u automobilskom čepu sve do parka, kako se samo naguravaju, bore se da namaknu i posjeduju! A žene su još gore! Nemilosrdne su i bešćutne, a ta ih prosta sila udaljava od svega što smrdi na neuspjeh ili problem, nemilice ih tjera, a one pred sobom gaze pravdu, gaze profinjenost!

Djevojke kojima je Juliet predavala bile su samozadovoljna stvorenjca, kalupljena prema vlastitim majkama iz kojih su samo pljusnule i sad drhture nage i ružičaste, bez ikakve svijesti o vlastitoj ranjivosti. Zar se ne boje da bi se nešto moglo dići, da bi se moglo dići i zgnječiti njihove hladetinaste oblike? Zar se toga ne boji ni Matthew Milford? Zar se svi ti muškarci u autima ne užasavaju pred mogućnosti da će ih jed­nog dana netko podvrgnuti ispitivanju i zgromiti na mjestu? Ne možeš cijeli život bezočno ignorirati pravdu, pomislila je Juliet. Ne možeš tako živjeti i da ti to dovijeka toleriraju.

Prešla je cestu s djecom i krenula High Streetom. Vidjela je trgovine, izlozi su im još mračni, a roloi spušteni. Neke su trgovine prodavale jastuke i mirisne svijeće, neke pak žensku odjeću, druge nakit, srebro i antikvitete; bilo je tu salona za manikiranje i frizerskih salona, kozmetičkih salona i butika, a našla se tu i trgovina s jednim jedinim golemim kožnatim bež kaučom u izlogu. Prošli su kraj kavane i sve troje na kiši automatski okrenuli glavu prema njezinom zanosnom mirisu. Juliet je dala funtu muškarcu koji je u vreći za spavanje sjedio u veži. On digne plastičnu čašu u znak kavalirskog pozdrava.

Barnaby je smatrao da to nije trebala učiniti.

– To je naš novac – rekao je. – Nisi mu ga trebala dati.

– Njemu je potrebniji nego nama – rekla je Juliet.

– Zašto ga onda sam ne zaradi? – odgovorio je Barnaby.

– Mogli bismo mu dati još stvari koje nama ne trebaju – rekla je Katherine. – Mogli bismo mu dati svoju kuću.

Juliet se nasmijala. – Ali nama naša kuća treba!

– Možemo imati manju – rekla je Katherine.

– Istina – odgovorila je Juliet. – Svi bismo mi mogli imati manje svega.

Barnaby je šutnuo rasvjetni stup i promrmljao nešto sebi u bradu.

– Što kažeš? – pitala je Juliet.

– Ništa.

– Ne, hajde, reci mi što si rekao.

– Nisam ništa.

– Rekao si da mrziš mamu – tiho mu je rekla Katherine.

– Nisam.

– Jesi! Je, mama! Čula sam ga!

Kad su stigli do škole, Juliet je djecu smjestila u razrede i vratila se van. Kiša je neobuzdano padala po sivom igralištu. Zgurene prilike s kaputima preko glave rastrčale su se posvuda. Ona je stajala pod kišobranom i promatrala ih. Kako ju je dirnuo, kako ju je neobično dirnuo pogled na ljude u trku, u jurnjavi, u bijegu na sve strane pokrivenih glava! Većinom su bile žene, iako se zapravo nisu ni vidjele pod kapuljačama. Upravo ju je to i dirnulo, taj veo i krinka: u njoj je to probudilo silno suosjećanje s vlastitom vrstom.

Iza nje su kroz vrata izlazile i druge žene koje su se oslobodile bremena djece. Kad god bi kroz vrata izašle na danje svjetlo, osvrnule bi se kao da provjeravaju jesu li zaista same. Na trenutak su uvijek izgledale strašno ucviljeno. A onda bi se uhvatile čavrljanja, planiranja, uspostavljajući nanovo vezu sa životom. Kovale su ratne planove za prvu kavu, za ručak, izlet u park s djecom poslije škole. U svoje planove nisu uključivale Juliet, iako je ona stajala ni metar od njih. Nisu joj željele nikakvo zlo, ali je nisu zvale da s njima ode na kavu. Bio je to svojevrsni vjerski obred, a ona nije bila njihove vjere. Sa svojim poslom, doktoratom i aurom ogorčenosti nije pripadala među njih.

Polako se udaljila od škole. Njoj je prvi sat počinjao tek u jedanaest. Izgubila se među sivim ulicama, neodređeno se uputila natrag u smjeru trgovina. Sjetila se Benedicta u kuti i kako nije mogla podnijeti da je takne. Sjetila se kako su mu se prsti sve dublje zapletali u njezinu kosu. Zapravo bi ga trebala voljeti. Nije znala zašto ne može. Nije joj bilo jasno može li ikoga voljeti. Kad nije bila uz njega, promatrala je ljubav s distance i činila joj se lagana, kao lagani uspon do suncem obasjanog vrhunca. No kad je bila s njim, bliže, činila joj se nemoguća. Što će biti s njom ako ne može voljeti?

Hodala je High Streetom po kiši i primijetila da se roloi dižu. Trgovine su se otvarale novome danu, palile svjetla, bacale se u rijeku života, u tu snažnu surovu struju. Da bar zna pjevati kao Melanie Barth! Da bar može otvoriti usta, pustiti glas i osloboditi sebe! Onda bi se i ona mogla prepustiti struji, zaplivati naprijed niz rijeku, laganija, živa! Umjesto toga bila je teška, puna olova. Tonula je kao kamen pod bujicom vremena. Ta zašto je Barnaby ne bi mrzio? Zašto kad i ona sebe mrzi? Ne, nije se mrzila, nije to bio baš taj osjećaj. Samo si je bila tako teška. Bila je puna naslaga potraćenih dana. Da bar može zinuti i pustiti neki silan glas; ali, ruku na srce, ona se nikad nije uspjela izraziti, bar ne nekim iskonskim činom. Ni u seksu, ni u ljubavi, čak ni u porođaju kad je dobro pazila na to da je otupe od vrata pa sve do tabana. Očekivala je da će svoj izraz naći na drukčiji način. Očekivala je da će ga naći oprezno, strpljivo, sustavom nagrađivanja.

I tako ju je taj čudni život ščepao; tako ju je uhvatio u klop­ku. Zaboravila je da je žena. Zaboravila je da je živo biće, stvor od krvi i mesa. Jednog je dana upoznala Benedicta, a pred njezinim je uplašenim očima puknuo pogled na izazove kao na planinski lanac: na stvari koje nije imala, stvari o kojima nije ni sanjala! To su u biti bili samo otužni obrisi života njezine majke, muž, kuća, djeca – ali Juliet su se činili tajanstveni, prepuni nekih stranih, neodoljivih čari. Nikad se nije pitala što treba poduzeti da do tih stvari dođe. Pitala se samo koliko će morati čekati svoju priliku da se izrazi: posao na sveučilištu, potpis u novinama. A Benedict je bio toliko pametan da se činilo kao da je povezan sa svim time. Kad se popeo uz njezinu kosu, nije ga registrirala kao opasnost, ni najmanje. U njemu je vidjela trofej, svoj prvi trofej na tom čudnovatom novom području rada zvanom međuljudski odnosi.

Sad ju je pomisao na to takoreći tjerala u smijeh. Prije stotinu godina žena je znala da će njezin život završiti onog časa kad zatrudni. Ali Juliet je mislila da je za to potrebna određena doza dovitljivosti, da je to u neku ruku teško. Neko je vrijeme silno držala do predodžbe o kući, mužu i djeci, kao da je to nešto neuobičajeno, kao da to dodatno usavršava ljudsko iskustvo. Onda je to i dobila, a u njezinim se žilama počelo nakupljati olovo, malo-pomalo iz dana u dan. Kad je shvatila da u kući neće biti hrane ako je ona sama ne ode kupiti; kad se Benedict vratio na posao tjedan dana poslije Barnabyjeva rođenja, a ona shvatila da će se sama brinuti za njega; bez­brojni trenuci kad je neki kućanski posao dopao nju pa se tako izvještila i radije ga obavljala sama jer je bilo lakše tako nego da zamoli Benedicta – sve ju je to iznenadilo, gotovo ju je sablaznilo. Kako je imala razvijen osjećaj za pravednost, očekivala je da će ta sablazan kad-tad izaći na vidjelo i da će je riješiti, ali naravno da se to nije dogodilo. Pogriješila je pa se požalila majci. Kakav užitak, kakav nesmiljeni otrovni užitak na licu njezine majke! Takoreći ju je čula kako misli, eto ti ga. Sad znaš gdje ti je mjesto. Juliet se sjećala da je njezina majka bila poprilično glasna, strasna, neuredna i neobuzdana kad je bila mlađa. A sad je bila otrovna žena s kućom krcatom ukrasa bez trunke prašine, s blještavim staklenim pritiskivačima za papir i škrinjicama od bjelokosti u kojima je uživala nekako čudno, raskalašeno, gotovo poremećeno.

No majku je, za razliku od sebe, mogla zamisliti kako Matthewu Milfordu govori: “Trebao bi se pripaziti” i bar mu malo ulijeva strah u kosti.

Zastala je pred izlogom trgovine i pravila se da ga razgleda kako bi se mogla zabuljiti u svoj odraz u kišom izbrazdanom staklu. Izlog je nije vjerno odražavao. Bila je samo oblik, amorfni oblik niz koji se slijevala voda. Primijetila je da ne gleda u izlog trgovine, nego u izlog frizerskog salona. Vidjela je nizove praznih bijelih kožnih stolica, ogledala, uredno poslaganog pribora, spremnog za taj dan. Unutra je bila djevojka. Hodala je uokolo, popravljala četke za kosu, pomicala ovo i ono. Juliet gurne vrata i uđe. Djevojka podigne pogled. Nosila je uske crne hlače i bijelu majicu koja je otkrivala komad zaobljenoga smeđeg trbuha. Imala je prsten u nosu, a kosa joj je bila ekstravagantno obojena i natapirana, s jedne strane obrijana, a s druge našušurena kao perje u papigičinu repu. Juliet se zagledala u nju. Što će to biće tu, samo na kiši u toj prostoriji? Odakle se stvorila?

– Izvolite? – rekla je. Imala je nekih 18 godina.

– Htjela sam pitati imate li slobodnih termina – rekla je Juliet. Osjećala se starom. Glas joj je bio star. Kao da je dopirao iz neke špilje na pustoj planinskoj padini.

– Kada biste htjeli? – rekla je djevojka, listajući rokovnik na recepciji.

– Mislila sam, možda sada? – rekla je Juliet. – Imate li sad posla?

Po praznom se salonu vidjelo da nema, ali djevojka je svejedno prelistala rokovnik.

– Imamo slobodno u devet i petnaest – rekla je.

Juliet je pogledala na sat. Bilo je devet i deset.

– U redu – odgovorila je.

– Izvolite – rekla je djevojka i krenula prema jednoj od bijelih kožnih stolica pa je malo izvukla.

Juliet je sjela, a djevojka joj oko ramena pričvrstila plašt od sintetike. Podizala je Julietinu kosu u pregrštima, pregledavala je, jednu šaku kose pa drugu.

– Da samo podrežem vrhove? – pitala je.

– Ne – rekla je Juliet. – Hoću da je ošišate.

Djevojka se isti čas uspaničila. Izgledala je kao da joj se to nikad dotad nije dogodilo. Juliet ju je na trenutak mrzila. Zašto ljudi uopće idu frizeru nego na šišanje?

– Zar svu? – pitala je.

– Svu – rekla je Juliet.

– Jeste li sigurni? Sigurno ne želite razmisliti? Preko puta vam je kafić – najednom je insistirala. – Možda da skoknete onamo na pola sata pa malo razmislite.

– Ne želim razmišljati – rekla je Juliet. – Dovoljno sam razmišljala.

To ju je ušutkalo.

– Neka konkretna frizura? – pitala je. – Imamo gomilu časopisa koje možete pregledati. Nađite sliku frizure koja vam se sviđa, a ja ću je kopirati.

Juliet je položila ruke na naslone stolice. Uspravila se pred ogledalom i pogledala se ravno u oči.

– Nije me briga što ćete napraviti – rekla je. – Samo je ošišajte.

Rachel Cusk Arlington Park Prevela s engleskoga Sandra Mlađenović Isbn: 978-953-286-017-7 dimenzije: 132 x 203 mm stranica: 256 uvez: meki šivani s ovitkom Cijena 109 kn