Dvorac

Usred guste šume nalazio se dvorac u kojemu su utočište nalazili svi oni koje bi noć zatekla na putu: vitezovi i dame, kraljevske povorke, obični putnici.
Prošao sam preko spuštenoga pokretnog mosta i u mračnom dvorištu sjahao s konja kojega su konjušari preuzeli bez riječi. Jedva sam disao i stajao na nogama: otkad sam zašao u šumu, na takva sam iskušenja nailazio i takve sam susrete, pojave i dvoboje doživio da mi nije polazilo za rukom srediti vlastite misli i pokrete.
Uspeo sam se nekim stubama: zatekoh se u visokoj i prostranoj dvorani: mnogo je ljudi – zacijelo putnika namjernika poput mene, koji su prevalili iste šumske staze – večeralo za dugačkim stolom osvijetljenim svijećnjacima.
Ogledavši se oko sebe, obuze me čudan osjećaj, točnije, obuzeše me dva odvojena osjećaja što su se miješala u mojoj svijesti, pomalo zamagljenoj od umora, i pomućenoj. Imao sam dojam da se nalazim na bogatom dvoru kakvom se nitko ne bi ponadao u takvom seoskom i zabačenom dvorcu; i to ne samo zbog dragocjena pokućstva i izrezbarena posuđa nego i zbog spokoja i blagostanja koje je vladalo među uzvanicima, odreda ugodna izgleda, gizdavo odjevenima. Istodobno sam imao dojam da tu vladaju slučajnost i nered, ako ne čak i razuzdanost, kao da se ne nalazim u gospodskome domu, nego u običnom svratištu, gdje su nepoznate osobe, različita položaja i podrijetla, primorane zajedno provesti noć, pa ih ta prisilna izmiješanost oslobađa od pravila kojih se pridržavaju u vlastitoj sredini, te se pomireni s manjom udobnošću, istodobno podaju slobodnijim i drukčijim navadama. Zapravo, dva suprotna dojma mogla su se odnositi na jednu te istu stvar: bilo da se dvorac što su ga godinama posjećivali isključivo kao jednu od putničkih postaja s vremenom srozao na svratište, a dvorjani pretvorili u krčmara i krčmaricu, ne odustajući pritom od iskazivanja plemićke gostoljubivosti; bilo da se krčma, jedna od onih kakve se često viđaju u blizini dvoraca, dakle mjesto na kojemu se napajaju vojnici i konjušari, proširila – budući da je dvorac odavno napušten – na stare gospodske dvorane i tamo postavila svoje klupe i bačve, pa joj je zatečeni sjaj – uz dolaske i odlaske uglednih namjernika – pribavio neočekivano dostojanstvo te zavrtio glavom krčmaru i krčmarici koji na koncu i sami povjerovaše da su vladari raskošna dvorca.
Ove me misli, istini za volju, nisu dugo zaokupljale; snažnije je bilo olakšanje što se živ i zdrav nalazim među biranim društvom, kao i nestrpljivost da zapodjenem razgovor (na znak onoga tko je izgledao kao vlasnik dvorca – ili krčmar – sjeo sam na jedino slobodno mjesto) i razmijenim s ostalim putnicima prikaze doživljenih pustolovina. Međutim, za ovim stolom, za razliku od prilika uobičajenih za krčme, baš kao i za dvorove, nitko nije izgovarao ni riječi. Kada bi neki gost poželio zatražiti od susjeda soli ili đumbira, učinio bi to pokretom, baš kao što bi se pokretom obraćao slugama tražeći da mu razrežu šnitu složenca od fazana ili natoče pola mjerice vina.
Odlučivši prekinuti ono što sam smatrao tromošću jezika nakon putnih napora, spremao sam se bučno uzviknuti: «Nazdravlje!», «U dobar čas!», «Koji vas dobar vjetar nosi?»; no iz mojih usta nije izlazio nikakav glas. Bubnjanje žlica i zveckanje pehara i posudâ bili su dovoljni da me uvjere kako nisam oglušio: mogao sam jedino pretpostaviti da sam zanijemio. Potvrdiše mi to i ostali gosti za stolom, koji su također u tišini pomicali usnice dostojanstveno se mireći sa situacijom: bilo je jasno da je svaki od nas prolazak šumom platio gubitkom govora.
Po završetku večere obilježene nijemošću, koju zvukovi žvakanja i gutanja vina nisu učinili nimalo ugodnijom, ostali smo za stolom motreći jedni drugima lice, zdvojni zbog nemogućnosti da razmijenimo brojna iskustva što ih je svatko od nas mogao priopćiti. U tom je času onaj koji je izgledao kao gospodar dvorca položio na raspremljeni stol snop igraćih karata. Bile su to tarot-karte, veće od onih kakve se obično koriste u igri ili kakvima Ciganke predviđaju budućnost, s gotovo istim figurama obojenim poput najdragocjenijih minijaturâ. Kraljevi, kraljice, vitezovi i paževi bijahu mladi ljudi, raskošno odjeveni kao za kakvu kraljevsku zabavu; dvadeset i dvije velike arkane nalikovale su tapiserijama dvorskoga kazališta, a pehari, novčići, mačevi i štapovi blistali su poput gesla na grbovima, urešenih kartušama i frizovima.
Stadosmo raspoređivati karte po stolu, pritom ih otvarajući, kako bismo ih upoznali, te im kasnije u igri pridružili odgovarajuću vrijednost ili pravo značenje u čitanju sudbine. Pa ipak, nije izgledalo da itko od nas želi započeti partiju, a još manje da kani predviđati budućnost, kad se već činilo da nam je svaka budućnost uskraćena i da smo zarobljeni putovanjem koje nije i ne može biti okončano. Nešto smo drugo vidjeli u tim tarot-kartama, nešto što nas je priječilo da odvojimo pogled od pozlaćenih pločica njihova mozaika.
Jedan od gostiju privukao je k sebi razasute karte, oslobodivši tako velik dio stola, no nije ih skupio u snop niti ih je promiješao, već je uzeo jednu kartu i položio je pred sebe. Svi smo opazili sličnost između njegova lica i lika na karti te nam se učini da s tom kartom želi reći «ja» i da namjerava ispričati vlastitu priču.

Priča o kažnjenom nezahvalniku

Predstavivši nam se likom Viteza pehara – plavokosog mladića ružičaste puti koji se razmetao blistavim plaštem s izvezenim ukrasima u obliku sunca te je pruženom rukom nudio darove slične onima što su ih nudila tri kralja – naš nas je sustolnik vjerojatno želio upoznati sa svojim imućnim stanjem, sa svojom sklonošću raskoši i rasipanju, kao i – time što nam se prikazao na konju – sa svojim pustolovnim duhom, premda ga je – prosudio sam promatrajući sve te ukrase, uključujući i prostirku pod konjskim sedlom – više pokretala želja za pokazivanjem negoli istinska sklonost viteštvu.
Lijepi mladić učini pokret kao da hoće prizvati našu pozornost pa započe svoju nijemu priču položivši na stol tri karte: Kralja novčića, desetku novčića i devetku štapova. Otužan izraz kojim je popratio prvu od tri karte i zatim radostan, s kojim nam je pokazao iduću, kao da su nas htjeli navesti da shvatimo kako je, nakon što mu je oca pokosila smrt – Kralja novčića predstavljao je lik malo stariji od ostalih, odmjerena i uspješna izgleda – stekao poprilično nasljedstvo i odmah krenuo na put. Posljednju pretpostavku izveli smo iz pokreta njegove ruke dok je bacao kartu devetke štapova koja nas je – zajedno s pleterom grana što su se pružale iznad rijetke vegetacije lišća i divljega cvijeća – podsjetila na šumu koju smo netom prije toga prehodali. (Štoviše, u onome tko pomnije promotri kartu, okomiti potez koji presijeca ostala nakošena stabla, priziva upravo sliku puta koji prodire duboko u šumu.)
Dakle, početak priče mogao je biti ovaj: čim je shvatio da posjeduje sredstva uz pomoć kojih može zablistati na najraskošnijim dvorovima, vitez je požurio na put, s torbom prepunom zlatnih novčića, u posjet najglasovitijim dvorovima u okolici, a možda i s namjerom da izabere za sebe nevjestu plemenita roda. Zanoseći se takvim snovima, zaputi se u šumu.
Nanizanim kartama pridružena je još jedna, koja je zacijelo najavljivala ružan susret: bila je to Snaga. U našem snopu tarota ova je arkana predstavljena likom naoružanoga goropadnika o čijim zlim namjerama svjedoči bešćutan izraz lica, batina kojom vitla u zraku i snaga kojom je oborio lava na pod, i to jednim jedinim udarcem, kao da je zec. Priča je jasna: u srcu šume viteza je iznenada iz zasjede napao okrutan razbojnik. Najgora predviđanja potvrđena su kartom koja je uslijedila, dvanaestom arkanom poznatom pod imenom Obješeni, na kojoj se prikazuje čovjek u gaćama i košulji, vezan za jednu nogu i obješen tako da visi glavom prema dolje. U obješenome prepoznasmo našega plavokosog mladića: razbojnik mu je oteo sve što je posjedovao i ostavio ga da visi naglavce, obješen o granu.
Odahnuli smo s olakšanjem nakon novosti koju nam je donijela arkana Umjerenosti, naš ju je sustolnik položio na stol s izrazom zahvalnosti. Iz nje smo doznali da je obješeni čovjek začuo kako se približavaju nečiji koraci te je njegovo izokrenuto oko ugledalo djevojku, možda kćer šumara ili kozara, kako se približava, nagih listova koračajući livadama, i nosi dva vrča vode, zacijelo na povratku s vrela. Nema sumnje da je ovo jednostavno šumsko čeljade oslobodilo obješenog muškarca, pružilo mu pomoć i vratilo ga u prirodan položaj. Kad smo ugledali asa pehara na kojemu bijaše nacrtano vrelo što teče među rascvjetanim mošusom i lepetom krila, bilo je kao da u blizini čujemo žubor izvora i dahtanje čovjeka koji se ležećke napaja.
No postoje vrela – tako je netko među nama zacijelo pomislio – od kojih, kad se napojiš, žeđ ne oslabi, nego ojača. Moglo se očekivati da će se između dvoje mladih rasplamsati – čim viteza prođe vrtoglavica – osjećaj koji nadilazi zahvalnost (s jedne strane) i samilost (s druge) te da će taj osjećaj vrlo ubrzo biti iskazan – kumovala je tome i šumska hladovina – zagrljajem na livadi. Nije bez razloga iduća karta bila dvojka pehara, ukrašena kartušom na kojoj je pisalo «ljubavi moja» i nezaboravcima: bijaše to više no vjerodostojan dokaz ljubavnoga susreta.
Već smo se spremali – osobito dame iz naše družine – uživati u nastavku nježne ljubavne priče, kadli vitez položi još jednu kartu štapova, sedmicu, na kojoj se činilo da njegova vitka sjena nestaje među tamnim šumskim deblima. Nismo imali razloga povjerovati u drukčiji razvoj događaja: šumska je idila kratko trajala, jadna djevojka bijaše tek cvijet ubran na livadi i ostavljen u travi, nezahvalni se vitez nije ni osvrnuo da se oprosti od nje.
U tom je trenutku bilo jasno da započinje drugi dio priče, kojemu je možda prethodila vremenska stanka: pripovjedač započe raspoređivati ostale tarote u novi niz, slijeva, usporedno s prvim, te položi dvije karte, Caricu i osmicu pehara. Iznenadna promjena prizora načas nas je zbunila: no razrješenje se uskoro nametnulo, vjerujem, svima nama, vitez je konačno pronašao ono što traži, mladu plemenita i bogata roda, poput one koju smo ugledali na slici, imala je čak i krunu na glavi, obiteljski štit i bezizražajno lice – a bijaše bogme i ponešto starija od njega, kako su primijetili zacijelo najzlobniji među nama – odjevena u odoru s vezom u obliku ulančanih prstenova kao da je pozivala: «Ženi me, ženi me!». Poziv je spremno prihvaćen, ako je istina da karta pehara upućuje na svatovsku gozbu s dva niza uzvanika koji nazdravljaju mladoženji i mladoj u dnu stola ukrašenog stolnjakom i vijencima.
Karta koja je nakon toga položena na stol – Vitez mačeva – najavljivala je, s obzirom na ratnu odoru, nešto nepredviđeno: ili je glasnik na konju banuo na proslavu noseći uznemirujuću vijest; ili je mladoženja osobno napustio svatovsku gozbu i naoružan pohitao u šumu, odazivajući se na kakav tajanstven poziv; ili se dogodilo i jedno i drugo: obaviješten o nečijoj iznenadnoj pojavi, mladoženja je smjesta posegnuo za oružjem i uskočio u sedlo. (Poučen iskustvom prethodne pustolovine, on se više nije usudio pomoliti nos iz kuće ako nije bio do zuba naoružan.)
Nestrpljivo smo iščekivali kartu koja bi nam sve razjas­nila kadli se pojavi Sunce. Slikar je dnevnu zvijezdu prikazao u rukama djeteta koje trči, štoviše, leti iznad raznolikog i prostranog krajolika. Tumačenje ovoga koraka u priči nije bilo jednostavno: moglo je značiti jednostavno to «da je bio lijep sunčan dan» i u tom je slučaju naš pripovjedač rasipao svoje karte, da bi nam prenio nebitne pojedinosti. Možda se, prije negoli alegorijskim značenjem lika, valjalo pozabaviti onim doslovnim: polunago dijete viđeno je kako protrčava u blizini dvorca u kojemu se slavilo vjenčanje i mladoženja je napustio gozbu, da bi pošao za tim mom­čićem.
No nismo smjeli zanemariti predmet što ga je dječak prenosio: zračeća je glava možda sadržavala rješenje tajne. Vraćajući se pogledom na kartu kojom se naš junak predstavio, zamislismo se još jednom nad nacrtanim ili izvezenim suncima što ih je nosio na ogrtaču u času kad ga je razbojnik napao: možda je taj ogrtač što ga je vitez zaboravio na livadi svojih kratkotrajnih ljubavi sad vijorio iznad polja poput zmaja i možda je on zapravo pohitao za momčićem da se domogne ogrtača ili naprosto zbog znatiželje, da otkrije kako li je samo dospio onamo, odnosno čime su točno povezani ogrtač, dječak i šumska djeva.
Nadali smo se da će sva ta pitanja rasvijetliti iduća karta, a uvidjevši da je riječ o Pravdi, postalo nam je jasno da je u toj arkani – koja nije, kao što je slučaj s običnim snopovima tarota, prikazivala samo ženu s mačem i vagom, nego se u pozadini (ili na luneti iznad središnje figure, ovisno o načinu gledanja) vidio i oklopljeni ratnik na konju (ili pak Amazonka?), koji kreće u napad – sadržano jedno od događajima najbogatijih poglavlja naše priče. Nije nam preostalo drugo negoli upustiti se u nagađanja. Primjerice: sustižući momčića sa zmajem, gonitelju put zapriječi drugi vitez, naoružan do grla.
Što li su mogli reći jedan drugome? Za početak: – Tko to ide?
Nepoznati je vitez pokazao lice, žensko lice u kojemu naš sustolnik prepozna svoju spasiteljicu iz šume, punašniju, odlučnu i opuštenu; na usnama joj se jedva nazirao sjetan osmijeh.
– Što hoćeš od mene? – zacijelo ju je upitao.
– Pravdu! – odgovorila je Amazonka. (Vaga je očito ukazivala na taj odgovor.)
Štoviše, kad se bolje razmisli, susret se mogao odviti ovako: Amazonka na konju izašla je iz šume jurišajući (lik u pozadini ili na luneti) i doviknula mu: – Stoj! Znaš li koga zapravo goniš?
– Koga?
– Vlastitoga sina! – odgovorila je ratnica otkrivajući lice (lik u prvom planu).
– Što mogu učiniti? – zacijelo je upitao naš junak, obuzet munjevitim i zakasnjelim grizodušjem.
– Suočiti se s Božjim sudom (vaga)! Brani se! – zavitlala je (mač) mačem.
«Sada će nam opisati dvoboj», pomislih, i stvarno, u tom trenutku bačena je zveketava dvojka mačeva. Poletjelo je isjeckano šumsko lišće, a biljke penjačice uvijale su se oko sječiva. No neutješni pogled kojim je pripovjedač motrio ovu kartu nije ostavljao mjesta sumnji: njegova se protivnica pokazala prekaljenom mačevateljicom; sad je bio red na njega, da okrvavljen leži nasred livade.
Osvijesti se, otvori oči, i što ugleda? (Pripovjedačeva nas je mimika – malo prenaglašena, istini za volju – hrabrila da od iduće karte očekujemo otkriće.) Papisu: tajanstveni lik redovnice s krunom na glavi. Je li mu to pritekla u pomoć kakva redovnica? Pogled zapiljen u kartu bio je ispunjen jezom. Vještica? Podigao je ruke preklinjući je, obuzet pobožnim užasom. Je li to velika svećenica kakva tajna i krvava obreda?
– Znaj da si obeščastivši djevojku – (što mu je drugo papisa mogla reći da izazove taj njegov užasnuti izraz?) – uvrijedio Cibelu, božicu kojoj je posvećena ova šuma. Sada si pao u naše ruke.
I što je drugo on mogao odgovoriti, nego molećivo promucati: – Okajat ću, ispaštat ću, milost molim…
– Sada će šuma tebe posjedovati. Šuma predstavlja gubitak sebe samoga, prožimanje. Da bi se sjedinio s nama, moraš samoga sebe izgubiti, strgnuti vlastita obilježja, ras­komadati se, pretvoriti se u nešto nerazlučivo, pridružiti se mnoštvu menada koje urličući jure šumom.
– Ne! – ugledasmo kako iz njegova zanijemjela grla izlazi krik, no posljednja je karta već dovršavala priču, bila je to osmica mačeva, oštra sječiva raščupanih Cibelinih sljedbenica obrušiše se na njega komadajući ga.

Italo Calvino Dvorac ukrštenih sudbina Prevela s talijanskoga Tatjana Peruško Isbn: 978-953-286-036-8 dimenzije: 215 x 140 x 13 mm stranica: 192 uvez: meki šivani Cijena 109 kn